Professional Documents
Culture Documents
5 MR Vladimir Pavićević Građanska Neposlušnost U Savremenoj Političkoj Teoriji PDF
5 MR Vladimir Pavićević Građanska Neposlušnost U Savremenoj Političkoj Teoriji PDF
UDC 323.25.
321.01
GRAANSKA NEPOSLUNOST
U SAVREMENOJ POLITIKOJ TEORIJI
Saetak
U radu se definiu i analiziraju kljune karakteristike koncepta graanske
neposlunosti i preispituje njegova pozicija u savremenoj politikoj teoriji.
Graanska neposlunost se analizira u svetlu dileme da li postoji taka na kojoj
dunost potovanja zakona koje je usvojila veina prestaje da bude obavezujua s
gledita prava odbrane sopstvenih sloboda i dunosti i suprotstavljanja nepravdi.
Prvi deo rada posveen je tumaenju pojmova graanin i graanstvo. Ova
celina sadri kratki uput na genezu ovih pojmova i njihovo znaenje u
savremenoj politikoj teoriji.
U drugom delu teksta daje se pregled optih karakteristika koncepta
graanske neposlunosti te razliitih razmatranja sadrine ovog koncepta u
teorijama Rolsa, Rastina, Habermasa, arpa, Frimena, Toroa i Volcera.
Zakljuna razmatranja usmeravaju nas ka tvrdnji da dobro ureena drutva
posmatraju princip graanstva kao svoju sredinju ustanovu, a da koncept
graanske neposlunosti prihvataju kroz njegovu korektivnu funkciju preko
koje se dodatno ostvaruje legitimizacija vlasti.
Kljune rei: graanin, graanstvo, graanska neposlunost
Graanin je temelj i potpora svake zajednice koja svojim lanovima ostavlja prostor
za autonomno odluivanje o pitanjima bitnim za njihove ivote i funkcionisanje zajednice. Onoga trenutka kada su se pojedinci, rasuti u prirodnom stanju, udruili i stvorili
drutvo i dravu, kako bi olakali svoje delovanje, oni su ustanovili i odreeni sistem normi, kojima je regulisan njihov meusobni odnos.
U tom polju, koje je sa jedne strane omeeno vlau u dravi, a sa druge principom graanstva, odvija se itav politiki ivot zajednice. Zbog toga su pravom, kao
80
FPN | Godinjak 2009 | I DEO: Politika teorija, politika sociologija, politiki sistem
najsnanijim integrativnim faktorom politikog poretka, utvrena pravila koja se u politikoj borbi i u politikom polju moraju potovati. Graanin je, dakle, srce takvog poretka i on treba da ponese odgovornost za funkcionisanje javnog polja u okviru zajednice, a njegova odgovornost se temelji na pravu kao sili koja je neutralna u odnosu na
svaku vrstu arbitrarnosti.
Sredinje pitanje ovog rada glasi: da li bi se u poretku politike, koji se smatra demokratskim, mogla zamisliti situacija u kojoj bi akt graanina bio nadreen postojeem
pravnom sistemu. Ili, drugaije formulisano: da li poverenje u graanina moe i sme prevazii neizostavno potovanje neutralnosti i nepristrasnosti normativnih naela?
Ovim radom nastojim da definiem polje koje u politikoj teoriji jeste predmet
diskusija i polemike, i da dam doprinos pokuaju da se rasvetli dilema oko vrednovanja
ina graanske neposlunosti. Zato je pojam graanina nuno postaviti na sami poetak
naeg razmatranja.
1. GRAANIN, GRAANSTVO I NEPOSLUNOST
1.1. Pojam graanina
Samo se u onim drutvima koja omoguavaju demokratinost politikog procesa
i koja poivaju na liberalno-demokratskim pretpostavkama, moe govoriti o graaninu.
Status graanina podrazumeva odreeni krug prava, sloboda i dunosti kojima individua
raspolae u okviru politike zajednice kojoj pripada, a svaka dobro ureena zajednica pretpostavlja jasno i precizno formulisana prava i dunosti pripadnika te zajednice.
Ljudska prava i slobode su onaj limit koji vlast ne sme da prekorai ukoliko slovi kao
demokratska. Njima se graanima zajednice garantuje sloboda (sloboda pod zakonom) i
omoguavaju izvesna prava koja im pruaju ansu da sami utiu na funkcionisanje zajednice i da na odgovarajui nain mogu da vre kontrolu onih koji se nalaze na vlasti.
etiri su korpusa ili generacije sloboda i prava oveka: graanska, politika, socijalno-ekonomska i nova ljudska prava (ekoloka i ina). Ova prava i slobode nikako
nisu apsolutni, ve se mogu ograniiti ukoliko njihovim korienjem bivaju povreena ili
ugroena ista prava drugih ljudi. U okviru ovih prava, specifinu teinu svakako imaju
politika prava jer se preko njih odvija proces politike subjektivizacije graanina, putem
kojeg on postaje kljuna figura u politikoj zajednici.
Pojedinci imaju i odreene dunosti prema zajednici: plaanje poreza, potovanje
zakona i ustavnog poretka itd. Ove dunosti su rezultat onih razmatranja koja svoje teorijsko ishodite nalaze u klasinim delima, najpre poput veine pojmova politike teorije
u teorijskoj batini antike Grke. Obligacija, u najstroem politikom znaenju predstavlja individualnu odgovornost prema zakonu, politikoj vlasti i ostalim pripadnicima
politike zajednice. To je obaveza utemeljena zakonom.
Na ovakav nain odreenom pojmu graanina prethodila je njegova duga geneza.
Stari Grci vezivali su za pojam graanina pojam slobode i aktivno uee u politikom
ivotu. Graanima se nisu mogli smatrati robovi, stranci i ene. Ako bismo mogli zapitati nekog starog Grka ta ga je razlikovalo od varvara,..., on bi rekao, a u stvari i jeste
81
rekao: varvari su robovi; mi Heleni smo slobodni ljudi.111 Sloboda, tj. eleutheria, re koju
mi nepotpuno prevodimo sa sloboda112, jeste pojam koji je bio differentia specifica graanina polisa u odnosu na druge ljude. Razlika izmeu graanina i stranca bila je jaa nego
prirodna veza izmeu oca i sina.113
Robovi nisu smatrani ljudima te nisu ni mogli imati graanska prava, dok varvari
nisu poznavali slobodan ivot niti su mogli pronai najbolji nain ivljenja. Taj najbolji
nain ivljenja je podrazumevao upranjavanje moralnog, duhovnog, estetskog, drutvenog i praktinog ivota, to je bilo nemogue svim narodima, sem Grcima. Status graanina je, naravno, mogao biti priznat pod odreenim uslovima i varvarima i robovima, ali
je isto tako Atinjanin, npr. mogao i izgubiti svojstvo graanina.
Kada je re o enama, one su pripadale oikosu, domainstvu, izvanpolitikoj sferi. Atinska ena je bila toliko beznaajna u sferi javnosti da ona nije imala ak ni svoga
imena. Kito navodi da je u Atini bio obiaj da se udata ena ne pominje po sopstvenom
imenu (recimo Kleobula) ve kao Nikanorova ena.114
Stari Rim je takoe odvajao graane od drugih ljudi, ali je ovaj pojam u relativno
dugoj istoriji starog Rima doivio znaajnu genezu. Dok se prvobitno smatralo da je graanin Rima samo slobodan pripadnik grada Rima, poetkom 3. veka svojstvo graanina
bilo je priznato svim slobodnim stanovnicima Rimskog Carstva.115
Srednji vek doneo je slobodu iteljima gradova koji su postali slobodni i u kojima
su cvetali zanatstvo i trgovina. Gradovi u severnoj Italiji i u nekim krajevima Engleske
i Francuske priznavali su zanatlijama i trgovcima status graana. Taj status je kasnije
vezivan za ekonomski status ljudi i njihovo imovinsko stanje. Reprezentativna javnost
feudalnog drutva nije poznavala graane u onom smislu u kojem su to inili slobodni
srednjevekovni gradovi. Feudalna rascepkanost zemlje omoguila je vlasnicima da sami
daruju status graanina. Tako je najvei broj ljudi feudalnog drutva ostao neslobodan i
nazivan je podanicima.
Tek su graanske revolucije omoguile snaan prodor graanske klase i obezbedile graanski status irem sloju ljudi. Tako je Deklaracija o pravima oveka i graanina iz 1789. godine proklamovala osnovna prirodna prava oveka slobodu, svojinu,
111 H. D. F. Kito, Grci, Matica srpska, 1963., str. 7-8.
112 I upravo ta svest o dostojanstvu oveka dala je takvu vanost i snagu rei (eleutheria V. P.) koju
mi samo nepotpuno prevodimo sa sloboda. - Kito, Grci, str. 8.
Prikaz veze pojma slobode sa principom graanstva daje Milan Podunavac u svojoj knjizi: Princip graanstva i poredak politike. Razmatrajui pitanje politike dinamike ideje, Podunavac je zapisao: Sredinji
pojam grke politike filozofije je pojam slobode (...) Kako to pokazuje u svojim uvenim predavanjima o
politikim principima evropske civilizacije francuski istoriar i politiki pisac Gizo, u starih Grka, kasnije i
kod Rimljana, pa i u ranim feudalnim dravama, pojam slobode se izjednaava sa principom graanstva.
113 Fistel De Kulan. Antika drava, Plato, Beograd , 1998., str.235.
114 Kito, Grci, str. 273.
115 Milan Mati, Milan Podunavac, Politiki sistem, teorije i principi, Fakultet politikih nauka, Beograd,
1996., str. 234.
82
FPN | Godinjak 2009 | I DEO: Politika teorija, politika sociologija, politiki sistem
116 Princip graanstva uvek pretpostavlja: a) opti status - svima koji uivaju taj status garantuje se punopravno lanstvo unutar politike zajednice; b) jednakost - svi koji pripadaju politikoj zajednici imaju
ista prava i iste obligacije.
117 Karl Joakim Fridrih, Konstitucionalizam, CID, Podgorica, 1996., str. 16.
118 Fridrih, Kontitucionalizam, str. 26.
119 I Aristotel je bio u pravu: mnogi ljudi su robovi po prirodi, i kada se oslobode okova oni nemaju
moralnih i intelektualnih potencijala da se suoe sa odgovornou, s odve irokom mogunou izbora
izmeu alternativa; i tako, gubei jednu vrstu okova oni nuno tragaju za drugom ili sami iskivaju nove.
Isaija Berlin, etiri ogleda o slobodi, Filip Vinji, Beograd, 1992., str. 93.
83
120 Karl Poper, Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji, Beogradski grafiki zavod, Beograd, 1993., str. 82.
121 Veoma upeatljivu alegorijsku sliku ina graanske neposlunosti daje arko underi u svom
radu: Graanska neposlunost kao prometejska krivica. Opisujui mit o okovanom Prometeju,
on navodi: Ovo je prvi sluaj da otpor protiv vlasti pokree pitanje savesti i morala. Pojam morala za raspusne olimpske bogove do tada nije znaio gotovo nita. Jedna od karakteristika mita
i sveta u mitu je odsustvo vremena. Ova praznina omoguava mitu da ivi. Mitoloki bogovi, ui
Euhemeros iz Mesene, nisu nita drugo do heroji i istaknuti ljudi, proglaeni bogovima. Kada se izgubi vreme javljaju se bogovi i mit. A kada se pojavi Prometej netaknuti boanski svet se posmatra
sa distance i tada Prometejeva borba postaje realnost. arko underi: Graanska neposlunost
kao Prometejska krivica, u: Zbornik radova Beogradske otvorene kole, Beogradska otvorena kola,
Beograd, 2000, str. 46.
84
FPN | Godinjak 2009 | I DEO: Politika teorija, politika sociologija, politiki sistem
Neposredniji koren ideje graanske neposlunosti nalazimo u predmodernim konstitucionalnim borbama koje su otelovljene u srednjevekovnim traktatima o borbi protiv
tiranske vlasti. Tekstovi Tome Akvinskog, Henrija Brektona, Juniusa Stefanusa Brutusa,
Marsilija Padovanskog, Viljema Okema itd. govore nam o pravu na otpor tiranskoj vladavini i o okolnostima pod kojima e se legitimnim i dozvoljenim smatrati i tiranicid tj.
ubistvo tiranina. Jo je Toma Akvinski pisao o uslovima u kojima e se valjanom i ak
poeljnom smatrati i pobuna protiv tiranije. U tiranskoj dravi, pravo na tiranicid je legitimno sredstvo borbe, smatra Toma Akvinski.
Posebno zanimljivim ine se studije Henrija Brektona i S. J. Brutusa.123 U radu De
legibus et consuetidinibus Angliae, nastalom sredinom 13. veka, Brekton pravi razliku izmeu politike vlasti i prava, smatrajui da postoji sfera u kojoj je vladar ogranien zakonima zajednice. Svako ko se udruuje ima gospodara, ali ako je kralj bez uzda, to jest
bez zakona, oni (zajednica) treba da mu namaknu uzde.124 Srednjevekovno naslee ini
jedan koren koncepta ogranienja dravne vlasti. Karl Fridrih smatra da funkciju ogranienja vladara o kojoj govori Brekton imaju baroni, slobodni gradovi i iznad svega crkva. I
uopte, konstatuje Fridrih, pravo na otpor nezakonitoj vlasti bilo je sveprisutno u srednjevekovnom drutvenom poretku, kako na kontinentu tako i u Engleskoj.125
Da je srednjevekovni konstitucionalizam u vrstoj vezi i sa zaecima ideje graanske neposlunosti, potvruje i rad Stefana Juniusa Brutusa Vindiciae Contra
Tyrannys. Slavljen je svaki graanin koji se odupire i uklanja tiranskog vladara.126
Brutus samo obnavlja ovu ideju iz koje proizilazi faktiko pravo lanova zajednice da
snano reaguju protiv rave vlade.
Ako se dosledno drimo ideje da je ona supstitut onih predmodernih ogranienja
vladara kojima se pripadnici zajednice koriste kada je opte dobro ili pravda ugroeno od
strane vlasti, graanska neposlunost jeste limit do koga pojedinac ili elite na vlasti mogu
raunati na minimalnu legitimizaciju od strane pripadnika politike zajednice. Onog
trenutka kada graani u nekom aktu koji dolazi odozgo prepoznaju nepravdu, sasvim
legitimnim e se smatrati otpor takvoj vladi iskazan kroz graansku neposlunost na isti
nain na koji se u srednjem veku smatralo opravdanim tiranoubistvo.
85
86
FPN | Godinjak 2009 | I DEO: Politika teorija, politika sociologija, politiki sistem
128 Tapio Puolimatka, Democracy and Education: The Critical Citizen as an Educational Aim, Suomalainen
Tiedeakatamia, Helsinki, 1995., str. 14.
129 Don Rols, Teorija pravde, Slubeni list, CID, Beograd-Podgorica, 1998., str. 332.
87
88
FPN | Godinjak 2009 | I DEO: Politika teorija, politika sociologija, politiki sistem
89
137 Humane Studies Review, Volume 9, Number 1 Summer 1994., Bibliographic Essays, by Bryan Caplan,
Nonviolent Resistance: Theory and History, Online: http://www.HSR Disobidience.htm
90
FPN | Godinjak 2009 | I DEO: Politika teorija, politika sociologija, politiki sistem
91
Pod vladom koja nepravedno uhapsi makar jednog oveka, za pravednog oveka je
jedino mesto takoe zatvor.140 Ovom uvenom reenicom Toro nas neposredno suoava sa dilemom koju odgonetamo u ovome delu rada, ali je formulie bitno drugaije:
Ako vlast uini neko nepravedno delo, da li pojedinac uopte ima pravo da ostane indiferentan i ne reaguje ili je, nasuprot tome, on obavezan da se bori protiv takvog ina?
Toro sugerie da su savest, pravda i moralna odgovornost, vie nego zakoni, merila ljudskog ivota u zajednici i angaovanja u njoj. Treba da budemo prvo ljudi, pa
tek onda podanici. Poeljnije je negovati potovanje pravde no zakona. Jedina obaveza koju imam pravo da prihvatim jeste da uvek inim ono to smatram ispravnim.141
Time Toro anticipira ulogu pojedinca u modernom, graanskom drutvu koje shvata
graanina kao centralnu figuru, koja svesno, razborito i slobodno deluje u svojoj zajednici. Nije, dakle, vlast (veina) ta koja odluuje o tome ta je pravedno, ve razboriti
graanin. A kada vlada ugroava principe pravde, onda je graanin duan da nepravdu
prepozna i da reaguje savesno i shodno moralnim naelima. U suprotnom on postaje
mala tvrava i magacin u slubi nekog bezobzirnog oveka na vlasti, samo senka koja
podsea na ljudsko bie, maina, drvo, zemlja... A takvi ne izazivaju vee potovanje
no ljudi od slame ili aka ubreta.142
Argumentacija koju nudi Toro svoje utoite nalazi u moralnoj filozofiji, a ne u
strogo hijerarhizovanim i normiranim pravnim naelima. Tako nas ovaj autor, u sutini,
vraa na sukob, literarno veoma lepo opisan kod Sofokla (Antigona) i na veitu debatu
pravnika pozitivista i onih koji su skloniji teoriji prirodnog prava: emu dati prednost
bespogovornom potovanju zakona, koji nekada moe biti i nepravedan ili potovanju
viih, boanskih zakona, koji su utkani u nae moralne sentimente.
Toro sledi trag koji je ponudio Sofokle kroz lik Antigone i formulie ga na sledei
nain: Ako sam nepravedno istrgao dasku iz ruku davljenika, moram mu je doturiti pa
makar se sam udavio.143 Ako me vlada pretvori u podanika ili povredi moju savest, duan
sam da joj otkaem poslunost, neu joj biti lojalan i objaviu joj tihi rat. Za tako neto nije
mi potrebna zakonska dozvola niti pravni propis; to je moja moralna obaveza.
Pretpostavka postojanja zrelog, moralno odgovornog graanina jeste graanska
hrabrost. Ona je nuna vrlina jer se samo hrabrou moe odagnati strah. A strah se
odnosi na posledice ovog ina koje mogu biti drastine. Hrabar graanin nee biti spreen posledicama. Toro zapisuje: Pretpostavimo ak i da se prolije krv. Zar krv ne tee
kad je savest ranjena? Kroz tu ranu otiu ovekova sranost i besmrtnost, i on iskrvari
do trajne smrti.144
140 Henri Dejvid Toro, O dunosti graanina da bude neposluan i drugi eseji, Global Book, Novi Sad, 1997. str.25.
141 H. D. Toro, O dunosti graanina., str.13.
142 H. D. Toro, O dunosti graanina., str.15.
143 H. D. Toro, O dunosti graanina., str.17.
144 H. D. Toro, O dunosti graanina., str. 26.
92
FPN | Godinjak 2009 | I DEO: Politika teorija, politika sociologija, politiki sistem
Za razliku od Toroa, koji nam je ponudio ekspresiju svog boravka u zatvoru tokom
jedne noi, Volcer nas suoava sa istim pitanjem iz drugog ugla - iz teorijskog polja liberalne politike tradicije.
Koliko god se zaeci ideje o pravu na graansku neposlunost mogu, u istoriji politike
misli, nai ve kod starih Grka (poput veine drugih koncepata politike teorije), liberalna
politika misao, kojoj se obraamo kada govorimo o graaninu i njegovim pravima, nije ostavila (pre)bogato naslee u razmatranjima graanske neposlunosti kao dunosti. Volcer na sistematian i teorijski utemeljen nain nastoji da ispuni ovo nepokriveno polje liberalne misli.
Moralni razlozi, kojima se ovek vodi prilikom otkazivanja poslunosti zakonu, jesu
utemeljeni, ali iza njih mora postojati i neko dopunsko objanjenje tog akta. Neposlunost,
kae Volcer, kada nije motivisana kriminalnim delima, ve moralnim, religioznim ili politikim, jeste akt kolektiva (grupe) i on je opravdan vrednostima koje krase taj kolektiv kao
i zajednikim ueem njegovih lanova.145 Neposlunost moe biti akt razliitih grupa i u
zavisnosti od karaktera grupe ona e biti razliito opravdavana.
Kada govorimo o dunosti, neophodno je reafirmisati teoriju drutvenog ugovora.
Obligacije nastaju sa lanstvom, pripadanjem, ali to pripadanje ne moe biti bilo kakvo.
Stvarne dunosti mogu postojati samo ako postoji i iskazana volja pojedinca da bude lan
neke grupe ili kolektiva.146 To dalje znai da pojedinac jeste duan da iskazuje neposlunost
samo ako pripada grupi. Ali, postoje grupe, razliite po karakteru i ciljevima. Revolucionarne
skupine npr. obavezuju svoje lanstvo da otkau bilo kakvu poslunost dravi, da promene
postojei, legalni sistem i da na svaki nain pokuaju da urue temelje drutva i ire zajednice.
Ova obligacija proistie iz samog ina pristupanja takvoj grupi.
Civilna neposlunost predstavlja, takoe, akt grupe, ali je u ovom sluaju to akt partikularne grupe unutar ire zajednice koja se zalae za ciljeve koji su u nekim sluajevima
suprotni ciljevima drave, i koja ne ugroava opstanak same drave. Dunost da se bude
neposluan u takvim, sekundarnim odnosno partikularnim grupama, proizilazi, takoe, iz
fakta da je pojedinac pristao i voljno iskazao da eli da bude lan te grupe. Kontraktualistiki
otklon je u ovako izvedenoj argumentaciji oigledan. To, meutim, nije sve. Postoji barem
jo jedan valjan razlog koji je mogue navesti u prilog ovoj raspravi.
Graani imaju obavezu, duni su da odbrane dignitet ue skupine kojoj pripadaju, da
podre ideale prema kojima su se zavetovali, ak i onda kada je ta aktivnost usmerena protiv drave (veine) sve dok takvo njihovo delovanje ne ugroava postojanje ire zajednice i
ne dovodi u opasnost ivote njenih graana.147 Dakle, dignitet te grupe je ono to graane
obavezuje da iskau neposlunost u situaciji kada je ast grupe dovedena u pitanje.
Drava ne bi trebalo, niti u jednom trenutku da bude zabrinuta i da neprijateljski
posmatra graanski otpor. Neposlunost graana, vratimo se jo jednom Habermasu, jeste
145 Michael Walzer, Obligations, Essays on Disobidience, War, and Citizenship, Harward University Press,
1970., str. 4.
146 M. Walzer, Obligations., str. 7.
147 M. Walzer, Obligations., str. 16-17.
93
test za demokratsku pravnu dravu. Ali, ona moe biti i neto vie. Ponekad, sugerie Volcer,
dunost da se bude neposluan (kada je ona opravdana) upravo predstavlja poslunost prema dravi i in velike odanosti.148 Ili, da sumiramo Rolsovim stavom: Graanska neposlunost je jedno od stabilizujuih (kurziv - V.P.) sredstava ustavnog sistema, mada po definiciji
nezakonito.149 U ovakvoj interakciji graana i drave najjae bi se oseao duh prosveenosti
i legitimitet drave, sa jedne, i duh slobode i hrabrost graana, sa druge.
3. ZAKLJUAK
Moderna drava je u svoje sredite postavila princip graanstva. Iz ovoga principa
izvedeni koncept graanske neposlunosti, takoe je veoma znaajan koncept savremene
politike teorije. Ovaj rad je trebalo da izloi rudimente ideje graanske neposlunosti,
njegove korene, da prui teorijski razvoj ideje, iznese njegove kljune karakteristike i problematizuje njegovu poziciju u savremenoj politikoj teoriji.
Konano, rad je trebalo da rasvetli dilemu postavljenu na poetku: da li postoji taka
na kojoj dunost potovanja zakona koje je usvojila veina prestaje da bude obavezujua s
gledita prava odbrane sopstvenih sloboda i dunosti i suprotstavljanja nepravdi?
Dobro ureena drutva, zakljuak je ovog rada, koja posmatraju princip graanstva
kao svoju sredinju ustanovu i predviaju liberalne ustanove, odgovaraju na izazove koji
dolaze iz polja graanstva prihvatanjem korektiva graanske neposlunosti u kojima jedna
politika tvorevina hoe sebi da nametne snanije korektive legitimizacije vlasti.
Svojim aktivnim angamanom u odnosu na javno polje zajednice kojoj pripada graanin odrava vrstu ravnotee sa dravom. Ono to tu simetriju naruava jeste ono to se u
klasinim drutvima nazivalo pravom na otpor tiranskoj vladavini. U modernim drutvima
tu simetriju naruava graanska neposlunost. Uz graanina, politika vlast je stalno pod
sumnjom i samo autoritarna drutva pokazuju aroganciju prema ovome konceptu.
Kritiki nastrojenom graaninu; koji nastoji da kreira uslove ivota u zajednici koji bi bili
vredni ljudskog ivota i koji formirajui mreu pravno regulisanih odnosa sa drugim graanima vri stalnu kontrolu vlasti, obezbeujui joj legitimitet, kada se ona dri temeljnih principa
pravinosti, a uskraujui joj isto, kada se ona grei o pravdu, valja omoguiti da u situacijama
koje predstavljaju povredu nekih osnovnih vrednosti na kojima poiva zajednica da deluje protiv takvih akata, ak i onda kada njima naruava postojei normativni poredak.
Vera u graanina, dakle, jaa je od vere u bilo koji pozitivno-pravni sistem, jer graanin jeste taj koji raspolae demokratskim pravima, ali i pravom na pravdu kao vrhunskim idealom. Jer boje pravo, kako ga naziva Antigona, uvek lei u graanskom srcu,
te je ono i najosjetljivije na njegove nepravde.
Konstitucionalna sloboda, zapisao je Habermas vredi onoliko koliko je vrednom
uine sami graani.
94
FPN | Godinjak 2009 | I DEO: Politika teorija, politika sociologija, politiki sistem
LITERATURA
1. Isaija Berlin, etiri ogleda o slobodi, Filip Vinji, Beograd, 1992.
2. Karl Joakim Fridrih, Konstitucionalizam, CID, Podgorica, 1996.
3. Jirgen Habermas, Graanska neposlunost - test za demokratsku pravnu dravu, Gledita, broj 10-12/1989.
4. H. D. F. Kito, Grci, Matica Srpska, Beograd, 1963.
5. Milan Mati, Milan Podunavac; Politiki sistem: teorije i principi, Fakultet politikih nauka, Beograd,
Beograd, 1997.
6. Jovan Miri, Demokracija u postkomunistikim drutvima; primjer Hrvatske, Prosvjeta, Zagreb, 1996.
7. Civil Disobidience, Occasional Paper, Center for the Study of Democratic Institutions, Santa Barbara,
California, 1966.
8. Milan Podunavac, Princip graanstva i poredak politike, Fakultet politikih nauka, 1998.
9. Karl Poper, Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji, Beogradski grafiki zavod, Beograd, 1993.
10. Tapio Puolimatka, Democracy and Education: The Critical Citizen as an Educational Aim, Suomalainen
Tiedeakatemia, Helsinki, 1995.
11. Don Rols, Teorija pravde, Slubeni list, CID, Beograd-Podgorica, 1998.
12. Sofokle, Antigona u: Eshil, Sofokle, Euripid: Tragedije, Prosveta, Beograd, 1968.
13. arko underi, Graanska neposlunost kao prometejska krivica, u: Zbornik Beogradske otvorene kole,
Beogradska otvorena kola, Beograd, 2000.
14. Henri Dejvid Toro, O dunosti graanina da bude neposluan i drugi eseji, Global Book, Novi Sad, 1997.
15. Michael Walzer, Obligations, Essays on Disobidience, War, and Citizenship, Harward, Harward University
Press, 1970.
16. Human Studies Review, Volume 9, Number 1 Summer 1994., Bibliographic Essay, by Bryan Caplan,
Nonviolent Resistance: Theory and History, Online: http://www.HSR Disobidience.htm
95
Vladimir Pavievi
CIVIL DISOBIDIENCE IN CONTEMPORARY POLITICAL THOUGHT
Abstract:
Civil disobedience is public, non-violent resistance to unjust laws; the refusal
on principle to obey an unjust law. One of its main goals is to influence public
opinion to change an unjust law or abolish unjust policies. It is a characteristic
of modern, democratic and constitutional societies. Those societies regard
civil disobedience as a normalizing and corrective part of democratic political
culture. This paper summarizes the short theoretical development of civil
disobedience, points at its main characteristics, brings a citizen into the focus
and discusses the conditions of living in a community worthy of civil life. Civil
disobedience is the limit after which an individual or the ruling elite cannot
count on a minimum of legitimization by members of a society.
Key words: Civil disobidience, Citizenship, Political obligation, Consent,
Justice.