Glasnik Hrvatskog botanikog drutva

3(3) 2015.

In memoriam
Ivan ugar (27. 5. 1933. 6. 11. 2015.)
In memoriam
U jutarnjim satima 9. 11. 2015. stigla mi je poruka od
kolegice. Proitao sam je nekih pola sata kasnije i ostao zateen
vijeu da je preminuo profesor ugar. Ta me vijest zatekla
svojom potpunom neoekivanou i prikovala da bez misli buljim
u napisano nekoliko trenutaka. Vijest je bila potpuno neoekivana
zato, jer sam se do poetka ljeta redovno uo s profesorom i on
se ni u jednom trenutku nije poalio na zdravlje. Razgovori su se
uvijek jednako ivahno prepletali oko biljaka, njihovih imena i
svjetova skrivenih iza tih imena. Naime, profesor ugar je s puno
strasti radio na etimolokom rjeniku imena biljnih rodova, a meni
je ukazao veliko povjerenje da budem recenzent tog djela. U
estim smo razgovorima raspravljali o moguim izvorima imena,
njihovim tumaenjima, pogledu na svijet kad su nastajala i kad ih
se u razliitim razdobljima pokuavalo objanjavati. Stoga sam
prekid u komunikaciji doivio kao ljetnu stanku, a da ni u jednom
trenutku nisam pomislio da se bori s neizljeivom boleu.
Planirao sam ga nazvati ovih jesenskih dana i oekivao da e mi
u tom razgovoru rei da je rukopis predan u tisak. Toga sam jutra
shvatio da razgovora s njim vie nee biti. Kao jedan od
posljednjih kolega iz struke s kojima je suraivao, u par rijei bih
se osvrnuo na ivot i rad profesora ugara.
Ivan ugar roen je 27. svibnja 1933. u Filipani kraj Pule. Osnovnu kolu je zavrio u Marani,
a u poznatoj pazinskoj klasinoj gimnaziji trajno se zarazio strau prema klasinim jezicima.
Maturirao je 1953. te nakon odsluenja vojnog roka 1955. upisao studij biologije na Prirodoslovnomatematikom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. Diplomirao je 1961., a te kolske godine (1960/61.)
radio je u Vjebaonici Pedagoke akademije u Puli. Sljedee godine (1962.) zapoljava se kao
asistent na PMF-u u Zagrebu gdje je i magistrirao 1967. s radom Biljni pokrov Osorice na otoku
Loinju. U sklopu poslijediplomskog studija akademsku godinu 1965/66. proveo je u Montpellieru i
tamo zavrio III. stupanj studija. Za to vrijeme radio je dva mjeseca u Service de la Carte de la
Vegetation u Toulousu gdje se upoznao s metodologijom vegetacijskog kartiranja. Zatim je mjesec
dana stairao na Sredinjem masivu (Massif Central) bavei se pedologijom. Doktorski rad Flora i
vegetacija Samoborskog gorja, izraen pod mentorstvom profesora Stjepana Horvatia, obranio je
1972. godine na svom matinom PMF-u u Zagrebu. Nakon toga, 1974. odlazi na Sveuilite u
Patrasu gdje se bavio istraivanjem biljnog svijeta Peleponeza. Na PMF-u radi kao asistent (19621972.), znanstveni suradnik (1973-1974.), zatim kao vii znanstveni suradnik na Institutu za botaniku
Sveuilita u Zagrebu (1975-1978.), te od 1978. ponovno na PMF-u i to od 1988. kao znanstveni
savjetnik. Od 1994. honorarno je predavao botaniku na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu
Sveuilita u Zagrebu, a 1996. je izabran za redovitog profesora i predstojnika Zavoda za botaniku
FBF-a. Na tom mjestu radio je do umirovljenja 2001.
Znanstveni rad profesora ugara bio je usmjeren na prouavanje flore i vegetacije Hrvatske.
Bavio se i vegetacijskim kartiranjem, te je bio urednik vegetacijske karte Hrvatske. Osobito su vrijedni
njegovi vegetacijski prilozi u okviru kojih je objavio niz originalnih fitocenolokih tablica koje
predstavljaju nezamjenjivu grau u daljnjem prouavanju vegetacije, sinsistematike i vegetacijske
dinamike u Hrvatskoj. Objavio je 64 znanstvena i 90 strunih radova, a kao njegov suradnik i
koautor na radovima osobito se istie profesor Ivo Trinajsti s kojim je proveo nebrojene dane u
terenskim istraivanjima. Profesor ugar sudjelovao je u radu brojnih znanstvenih i strunih sustreta,
a osobito valja istai njegov angaman na UNESCO-voj konferenciji odranoj u Potenci u Italiji, gdje
je u suradnji s kolegama izradio prijedlog na temelju kojeg je Velebit proglaen rezervatom biosfere
1978. godine. Profesor ugar, svjestan potrebe zatite prirode, prihvatio se urednitva Crvene knjige
biljnih vrsta Republike Hrvatske objavljene 1994. U toj knjizi je po prvi puta u Hrvatskoj pokuano
argumentirano sastaviti popis ugroenih biljnih vrsta, kategorizirati ih prema kriterijima IUCN-a, te za
svaku vrstu dati uvid u rasprostranjenost, stanite, veliinu populacija, uzroke ugroenosti i zatitne

49

Glasnik Hrvatskog botanikog drutva

3(3) 2015.

mjere koje valja poduzeti. Kao uenik klasine gimnazije

profesor ugar trajno je ostao vjeran humanistikoj tradiciji i
klasinim jezicima. Neumorno je istraivao biografije starih
botaniara, povijesnu grau vezanu uz botaniku i ljekarnitvo u
Hrvatskoj, te povezivao botaniku s povijesnim i drutvenim
kontekstom. Njegov, pak, prilog botanikoj leksikografiji
jedinstven je i nemjerljiv u povijesti botanike u Hrvatskoj zbog tri
monumentalna djela. Prvo je Latinsko-hrvatski i hrvatskolatinski botaniki leksikon / Lexicon botanicum Latino-Croaticum
et Croatico-Latinum (1990) u kojem je sakupio, preveo i
objasnio termine botanikog latinskog, te ujedno postavio temelj
za hrvatski standard botanike terminologije. Tim leksikonom
omogueno je svima bez klasinog obrazovanja da se upuste u
itanje stare botanike literature i botanikih dijagnoza koje su
se do 2012. morale pisati latinskim. tovie, veina standardnih
latinskih rjenika ne sadri strukovne botanike termine, a
mnoge rijei u strukovnom argonu esto imaju stroe i
drugaije znaenje nego u klasinom latinitetu. Rijeivi sve te
probleme u svom Leksikonu, uinio ga je klasikom botanike
literature nunim na radnom stolu svakog botaniara. Leksikon
je odmah premaio granice Hrvatske i postao standard za sve botaniare junoslavenskih jezika.
Drugo djelo je Hrvatski biljni imenoslov (2008) u kojem su sabrana biljna imena iz povijesne
literature, te ona koja je profesor ugar prikupio od ljudi tokom svog viedesetljetnog terenskog rada.
Time je dao nemjerljiv prilog etnografiji i etnobotanici, jer je kroz niz desetljea bio jedini koji se bavio
tom tematikom. Kao profesionalnom botaniaru bilo mu je lako prepoznavati vrste koje su mu ljudi
pokazivali govorei njihova imena, tako da je svako ime jednoznano vezao uz biljnu vrstu na koju se
odnosi. Profesionalnom etnologu to je esto nemogue zbog nedovoljnog poznavanja flore.
Imenoslov e svakao biti jedan od temelja standardnih hrvatskih biljnih imena, kad botanika
zajednica odlui izraditi taj standard. Imenoslovu je prethodila knjiga Hrvatsko biljno nazivlje: analiza
hrvatskog biljnog nazivlja u djelu Liber de simplicibus Benedicti Rinij (2002) objavljena u koautorstvu
s Igorom Gostlom i Kroatom Hazler-Pilepi. Obradom tog djela nisu dani samo prilozi hrvatskom
povijesnom biljnom nazivlju, ve i utvrivanju poetka uzgoja pojedinih biljnih kultura, pojave
egzotinih biljnih vrsta i slino. Tree djelo, mogli bi rei Velike trilogije profesora ugara, u trenutku
njegove smrti je, naalost, neobjavljeno, ali spremno za tisak. To je etimoloki rjenik kojeg
spominjem na poetku ovog teksta. Taj rjenik je opseno djelo koje zatvara krug jezikoslovnih
interesa profesora ugara. To djelo po prvi puta hrvatskom itatelju prua uvid u ono to se skriva
iza latinskih imena biljaka te ih ini razumljivim, pamtivljijim i otvara prozor u naizgled skrivene
svjetove starih jezika, morfologije, mitologije, geografije, ljekarnitva i ivotopisa niza botaniara. K
tome, profesor ugar je predloio standardno hrvatsko ime za svaki obraeni rod te za mnoge vrste
unutar tih rodova. Najiskrenije se nadam da e taj rjenik biti tiskan na dobrobit svih zainteresiranih
za botaniku, botaniku nomenklaturu i hrvatsku jezinu batinu.
Za kraj, recimo da je profesor Ivan ugar jedan od botaniara koji su neizbrisivo obiljeili
hrvatsku botaniku u 20. stoljeu. Rezultati njegova rada utkani su u nae razumijevanje vegetacije
Hrvatske i botaniku jezinu kulturu.
Alegro A., studeni 2015.

50