Milan Janjic

Predavanja iz Osnova matematike

2014-2015 god.
Matematicka logika, skupovi, funkcije, brojevi

Prirodno-matematicki fakultet
Univerzitet u Banjoj Luci

Uvod

Ovo su predavanja iz predmeta Osnovi matematike odrzana u skolskoj

2014-2015 godini, koji se slusa na Odsjeku za matematiku i informatiku
Prirodno-matematickog fakulteta u Banjoj Luci, u prvom semestru.
Kursevi matematike u srednjim skolama daju prednost racunskim manipulacijama u odnosu na logicko rezonovanje, tako da ucenici ne dobijaju jasne
ideje sta je matematika u sustini. Posebno se jasno isticu pogresne ideje o tome
sta je matematika u kursevima apstraktne algebre.
Namjera je ovih predavanja da se studentima prenese mali, ali vazan dio
stvarne matematike, stvorene od nekih od najznacajnijih matematicara u istoriji. Kako je matematika logicka nauka, svaka ozbiljna matematicka knjiga mora
potencirati dokaze. Student koji savlada tehniku dokaza i usvoji obicaj da dokazuje je na dobrom putu da razumije prirodu matematike. To nije lako, ali je
vecina studenata sposobna da taj cilj ostvari.
Predavanja obuhvataju standardne sadrzaje, koji se sirom svijeta izucavaju
u ovakvim kursevima. Krajnji cilj je da se razjasni pojam realnog broja, i svih
ostalih standardnih klasa brojeva, kao sto su Prirodni, cijeli, racionalni, iracionalni i kompleksni. Od ovih pojmova su nastali svi ostali pojmovi u matematici.

Sadrzaj

1.

Matemati
cka logika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2.

Skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

3.

Relacije i funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

1
Matematicka logika

Od svih nauka matematika je najblize vezana sa logikom. Razlog za to je

sto se tvrdnje dobijaju kao logicna posljedica pretpostavki. To cemo ilustrovati
sa tri teoreme, ciji su dokazi jednostavni, ali njihove tvrdnje predstavljaju neka
od najvecuh otkrica u matematici.

Teorema 1.1
Postoji beskonacno mnogo prostih brojeva.

Dokaz
Ovaj dokaz potice jos od Euklida. Pretpostavimo suprotno, tj. da postoji samo
konacno mnogo prostih brojeva. Oznacimo ih sa p1 , p2 , . . . , pn . Posmatrajmo
broj N = p1 p2 pn + 1. Broj N je ili prost, ili ima bar jedan prost faktor.
To znaci da postoji prirodan i, (1 6 i 6 n) i prirodan broj m, za koje je
pi m = p1 p2 pn + 1. Slijedi pi m p1 p2 pn = 1, sto je nemoguce, jer je
lijeva strana djeljiva sa pi , a desna, ocigledno, nije.
Sljedeci rezultat je Pitagorin i predstavlja vazno otkrice pojma iracionalnosti,
sto je jedno od velikih dostignuca Pitagorine skole.

Teorema 1.2
Broj

2 nije racionalan.


GLAVA 1. MATEMATICKA
LOGIKA

Dokaz

Pretpostavimo suprotno, da vrijedi 2 = pq , gdje su p i q cijeli brojevi. Pri

tome mozemo pretpostaviti da su p i q relativno prosti. Kvadriranjem dobijamo
2
2 = pq2 , tj. p2 = 2q 2 . To znaci da je p2 paran. Ali, kvadrati parnih brojeva su
parni, a kvadrati neparnih brojeva su neparni. Prema tome, p je paran, pa
je p = 2r, za neki cio broj r. Prema tome, vrijedi 4r2 = 2q 2 , tj. q 2 = 2r2 .
Zakljucujemo da je i q paran. Tako p i q imaju zajednicki faktor 2, sto je u
kontradikciji sa pretpostavkom da su relativno prosti.
Napomenimo da su oba dokaza dobijena metodom svodenja na apsurd ili
reductio ad absurdum, za koju se kaze da je bila omiljena Euklidova metoda,
koju je koristio u svojim Elementima, svakako jednoj od najvaznijih knjiga iz
matematike.
I sljedeca teorema vjerovatno pripada Pitagori.

Teorema 1.3 (Pitagorina teorema)

Ako su a i b duzine kateta, a c duzina hipotenuze pravouglog trougla, onda
vrijedi
c2 = a2 + b2 .
Obrnuto, ako za duzine a, b, c stranica nekog trougla vrijedi prethodna jednakost, onda je taj trougao pravougli.

Dokaz
Od mnogobrojnih dokaza ove teoreme izlozicemo jedan u kome se jedino koristi
pojam slicnosti. Neka je h duzina visine spustene na hipotenuzu c. Ta visina
dijeli trougao na dva pravougla trougla. Oba ta trougla su slicni pocetnom.
Oznacimo sa x i y duzine odsjecaka koje uocena visina pravi na hipotenuzi.
Dakle, vrijedi c = x + y. Iz slicnosti se dobijaju sljedece proporcije:

C
a

b
h
y
A

c D

x
B

h : a = b : c, x : a = h : b, h : a = y : b.


GLAVA 1. MATEMATICKA
LOGIKA
Iz prve proporcije je h = ab
c , dok iz preostale dvije slijedi x =
pa je c = x + y = ( ab + ab )h. Tako dobijamo jednakost
ab
=
c

a
b

c
+

b
a

ah
b ,

y=

bh
a ,

odakle se unakrsnim mnozenjem dobija c2 = a2 + b2 .

Dokazimo na kraju i obrnuto tvrdnju. Neka za duzine stranica a, b, c datog
trougla vrijedi c2 = a2 + b2 . Posmatrajmo, sa druge strane, pravougli trougao cije su duzine kateta a i b. Prema vec dokazanom, duzina hipotenuze tog
trougla mora biti c. Dakle, ta dva trougla su podudarna, na osnovu stava o
podudarnosti trouglova sa jednakim stranicama, pa moraju imati iste uglove,
sto znaci da je i dati trougao pravougli.
Ilustrovacemo to jednim jednostavnim primjerom.

Primjer 1.4
Koliko se partija odigra na teniskom turniru koji ima 1025 ucesnika.
Rjesenje. Dacemo dva rjesenja ovog problema.
1. U prvom kolu se odigra 512 meceva (jedan igrac je slobodan), u drugom
kolu 256 meceva itd, u posljednjem kolu se digra samo jedan mec. Tako je
ukupan broj meceva jednak
1 + 2 + 4 + 8 + + 512 = 1 + 22 + + 29 .
Koristeci se poznatom formulom
1 + q + q2 + + qn =
dobijamo da je broj odigranih meceva

q n+1 1
, (q = 1),
q1
210 1
21

= 1024.

2. Sada cemo pokazati da se broj meceva lako dobija bez ikakvog racuna. Naime, u svakom mecu je jedan igrac porazen. Sa druge strane svaki igrac moze
biti samo jednom porazen. Zakljucujemo da je odigrano onoliko meceva koliko ima porazenih igraca. A kako samo pobjednik nije poraze, to znaci da
je odigrano 1024 meca.
Osnova matematickog jezika su recenice koje nazivamo iskazima. To su
recenice kojima se moze pridruziti samo jedna od dvije vrijednosti: tacno ili
netacno. Nasi iskazi ce biti matematicke tvrdnje, za koje ce biti jasno da su ili
tacne ili netacne. U nekim opstim razmatranjima to ne mora biti jasno.
U vezi s tim navodimo poznati semanticki paradoks sa bricom.


GLAVA 1. MATEMATICKA
LOGIKA

Primjer 1.5
U selu se ljudi briju ili kod brice ili se briju sami. Kako se brije brico? Ako se
ne brije sam onda se mora brijati kod brice. To znaci ako se ne brije sam onda
se brije sam, sto je kontradikcija.
Zakljucujemo da se brico brije sam. Ali onda se on ne brije kod brice. Dakle,
ako se brije sam onda se ne brije sam, sto je, opet, kontradikcija.
Dakle, Pitanje ,,Kako se brije brico se ne moze smatrati iskazom.
Znaci, svakom se islazu moze pridruziti tacno jedno od slova T, ako je iskaz
tacan ili N, ako je iskaz netacan. Tako je npr. 1 + 1 = 2 tacan, a 1 + 1 = 1
netacan islaz.
Sa druge strane, x + 1 = 2 nije iskaz. Ovakvi se izrazi nazivaju iskazne
formule, dok se x naziva promjenljiva. Kada se promjenljiva zamijeni nekom
konkretnom vrijednoscu, onda iskazna formula postaje iskaz koji je za neke
vrijednosti tacan, a za neke netacan. Kada je iskazna formula tacna za sve
vrijednosti promjenljive onda se takva formula zove identitet.
U matematickim teorijama uvijek postoje pravila pomocu kojih se od osnovnih pojmova formiraju slozeni. Ta su pravila u osnovi izvedena iz zakona logike
od kojih su nam najvazniji modus ponens i modus tolens.
Modus ponens: Ako je tacno da p povlaci q i ako je tacno p, onada je tacno
i q.
Modus tolens: Ako je tacno da p povlaci q i ako je netacno q, onada je tacno
i p.
U iskaznoj logici se osnovni slozeni iskazi: negacija ili ,,nije, konjunkcija
ili ,,i, disjunkcija ili ,,ilii implikacija ili ,,ako...onda..
Znacenja ovih iskaza definisemo sljedecim tabelama:
p
T
N

p
N
T

p
T
T
N
N

q
T
N
T
N

pq
T
N
N
N

p
T
T
N
N

q
T
N
T
N

pq
T
T
T
N

p
T
T
N
N

q
T
N
T
N

pq
T
N .
T
T

Iskaz: ,,Broj 2 je iracionalan realan broj,

je tacna konjunkcija, jer se sastoji
od dva
iskaza:
,,
2
je
iracionalan
broji
,,
2 je realan brojkoji su tacni. Iskaz:

Broj 2 je racionalan realan broj, je netacna konjunkcija, jer je prvi iskaz od

kojeg je sastavljena netacan, a drugi tacan.
Implikacija je definisana na ovaj nacin u skladu sa logickim zakonom modus
ponens, koji glasi: Za dva iskaza p i q, ako je iskaz p tacan i ako je tacna
implikacija p q, onda je tacan i iskaz q. Najveci broj teorema je iskazan
upravo implikacuijom. Sljedeci jednostavan primjer bi mogao posluziti za bolje
razumijevanje pojma implikacije.


GLAVA 1. MATEMATICKA
LOGIKA

Primjer 1.6
Koje je od sljedecih tvrdnji tacna?
1. Ako je 1 > 0, onda je 2 > 0.
2. Ako je 1 < 0, onda je 1 > 0.
3. Ako je 1 > 0, onda je 1 < 0.
4. Ako je 1 < 0, onda je 2 < 0.
Rjesenje. Tacnost svake od navedenih implikacija je jednostavno utvrditi na
osnovu same definicije. Npr. 1 > 0 je tacan, a 1 < 0 je netacan iskaz, iz cega
slijedi da implikacija 3. nije tacna.
Mi pokusavamo opravdati definiciju, pa cemo zbog toga dokazati tacnost ili
netacnost gore navedenih implikacija. Ako je 1 > 0, onda na osnovu saglasnosti
relacije poretka sa sabiranjem, slijedi 1 + 1 > 0 + 1, tj. 2 > 1. Sada iz 2 > 1
i 1 > 0, na osnovu tranzitivnosti relacije poretka zakljucujemo da je 2 > 0.
Prema tome implikacija 1. je tacna.
Ako je 1 < 0, onda zbog saglasnosti relacije poretka i sabiranja imamo da je
1+(1) < 0+(1), tj. 0 < 1. Zbog saglasnosti relacije poretka sa mnozenjem,
odavde slijedi 0 (1) < (1) (1), tj. 0 < 1, pa je implikacija 2. tacna.
Ako bi implikacija 3. bila tacna, onda na osnovu cinjenice da je iskaz 1 > 0
tacan, pomocu zakona modus ponens zakljucili bismo da je i iskaz 1 < 0 tacan,
sto bi bila kontradikcija. To znaci da implikacija 3. nije tacna.
Implikacija 4. je tacna, jer iz 1 < 0 slijedi 1 + 1 < 0 + 1, tj. 2 < 1, pa na
osnovu tranzitivnosti slijedi 2 < 0.

Cinjenica
da je implikacija p q tacna moze se interpretirati na dva nacina.
1. Ako p, onda q. Ova fraza znaci da pod uslovom da je p tacan slijedi i da
je q tacan. Napomenimo da iskaz q moze biti tacan i ako je p netacan. U
ovoj situaciji kazemo da je iskaz p dovoljan uslov za iskaz q.
2. p samo ako q. Ovo znaci da iz netacnosti iskaza q slijedi netacnost iskaza
p. Kaze se jos i da je iskaz q potreban uslov za iskaz p.
Moze izgledati neobicno da implikacija p q bude tacna i u slucaju kada
izgleda tesko povezati iskaze p i q. Ilustrujmo to primjerom.

Primjer 1.7
Implikacija 1 = 2 1 < 1 je tacna.


GLAVA 1. MATEMATICKA
LOGIKA

Dokaz
Implikacija je tacna po definiciji, jer su oba iskaza netacni, ali je moguce dati
i direktan dokaz. Za to treba dokazati da ako je 1 = 2 tacno (a nije), onda
je i 1 < 1 tacno (a nije). Posmatrajmo iskaznu formulu x + 1 = y x < y.
Ova je formula tacna za svako pozitivno x i y. Stavljajuci specijalno x = y = 1
dobijamo trazenu implikaciju.
Ekvivalencija p q je iskaz koji je tacan ako su oba iskaza p i q ili tacni, ili
netacni, a u ostalim slucajevima je netacna. Postoji vise nacina da se iskaze
ekvivalencija p q. Sljedeca tri iskaza imaju isto znacenje.
(i)

p q.

(ii)

p ako i samo ako q.

(iii)

p je potrebno i dovoljno za q.

p i q u oznaci Iskaz (p q) (q p) se oznacava sa p q i naziva

ekvivalencijom. Vrijednosti ekvivalencije date su u sljedecoj tabeli
p
T
T
N
N

pq
T
N .
N
T

q
T
N
T
N

Ukoliko je ekvivalencija p q tacna, onda se kaze da je p potreban i dovoljan

uslov za q.
Logi
ckim zakonom ili tautologijom nazivamo iskaz sastavljen od iskaza
p, q, r, . . . i veza , , , , koji je uvijek tacan, bez obzira na tacnost ili
netacnost iskaza p, q, r, . . . od kojih je formiran. Navescemo neke od najznacajnijih tautologija:
[(p q) (q r)] (p r), zakon silogizma,
p p, zakon iskljucenja treceg,
p p, zakon dvojne negacije,
}
(p q) (p q)
De Morganovi zakoni,
(p q) (p q)
(p (q q)) p, svodenje na apsurd
(p q) (q p), zakon kontrapozicije,
(p q) (p q).

Primjer 1.8
Primjenom De Morganovih zakona na posljednju gore navedenu tautologiju
dobijamo
(p q) (p (q)).
6


GLAVA 1. MATEMATICKA
LOGIKA
Ovaj primjer pokazuje sta treba dokazati da bi se negirala implikacija, sto se u
dokazima cesto susrece.

Propozicija 1.9
Operacije , i nad iskazima p, q, r, . . . zadovoljavaju sljedece uslove:
ppp
ppp
zakoni idempotentnosti
pq qp
pq qp
zakoni komutativnosti
(p q) r p (q r)
(p q) r p (q r)
zakoni asocijativnosti
p (q r) (p q) (p r)
p (q r) (p q) (p r)
zakoni distributivnosti
p , p p
p p, p
p p , p p
p (p q) p
p (p q) p.

2
Skupovi

Osnovni (nedefinisani) pojmovi teorije skupova su: skup, element skupa i

pripadnost. Skupove oznacavamo velikim latinicnim slovima, elemente skupova
oznacavamo malim latinicnim slovima, a pripadnost oznacavamo sa . Oznaka
s S znaci da je s element skupa S, dok s
/ S znaci da s nije element skupa
S.
Jedan od nacina oznacavanja skupova je S = {s1 , s2 , . . . , sn } pri cemu su
u zagradi navedeni svi elementi tog skupa. Drugi nacin zapisivanja je S =
{s|P( )}, pri cemu je P neka osobina koju s ili ima ili nema.
Intuitivno se pod pojmom skup podrazumijevaju neki objekti koji ulaze
u taj skup, a da se pri tome ne podrazumijeva nikakva medusobna veza tih
objekata. Druga stvar, skup mora biti dobro definisan u smislu da za svaki
objekt mozemo utvrditi da li pripada tom skupu ili ne. Drugim rijecima, skup
mora biti dobro definisan. Tako npr, skup pametnih studenata, koji studiraju
matematiku, nije dobro definisan, jer ne postoji kriterijum pomocu koga za
svakoga mozemo utvrditi je li pametan ili nije. Moguce je, doduse, postaviti i
pitanje: Da li iko pametan studira matematiku?
Nejasnoca sta je to precizno skup dovela je do Raselovog paradoksa,
kojeg cemo objasniti malo kasnije.
Kad smo vec lijepo zbunjeni oko pojma dobro definisanog skupa mozemo
postaviti pitanje: Da li uopste postoji neki dobro definisan skup. Taj problem
se rjesava tzv. aksiomom praznog skupa.

Aksioma 2.1
Postoji skup koji nema elemenata.

GLAVA 2. SKUPOVI
Skup iz ove aksiome naziva se praznim skupom i oznacava sa . Sada mozemo
zakljuciti da je {} takode dobro definisan skup, jer svaki dobro definisan skup
ili ima bar jedan element ili nema nijednog.
Sljedeca jednostavna aksioma je veoma znacajna jer se njome uvodi znak
=, svakako najznacajniji simbol u matematici

Aksioma 2.2 (Aksioma ekstenzionalnosti)

Dva skupa A i B smatramo jednakim i pisemo A = B, ako se oni sastoje od
istih elemenata.
Ako za sve elemente skupa A vrijedi x A x B, onda se kaze da je A
podskup skupa B i pise A B. Znak naziva se inkluzija. Za skup B kaze
se da je nadskup skupa A.
Skup A je, dakle, podskup skupa B ako je svaki element skupa A ujedno i
element skupa B, tj. ako je za svaki a A tacna implikaja a A a B.
Kako je za svaki skup A ispunjeno x x A, jer je prvi iskaz uvijek
netacan, to zakljucujemo da vrijedi:

Propozicija 2.3
Ako je A skup tada je A. Specijalno je .
Jasno je da vrijedi:

Propozicija 2.4
Ako su A, B skupovi tada
A = B A B, B A.

Propozicija 2.5
Prazan skup je jedinstven.

Dokaz
Pretpostavimo da su 1 i 2 dva prazna skupa. tada na osnovu propozicije
2.3 vrijedi 1 2 , a takode i 2 1 , pa iz prethodne propozicije slijedi
1 = 2 ,
Od dva skupa A i B koriscenjem disjunkcije i konjunkcije mozemo formirati
skupove A B i A B, koji se nazivaju unija i presjek skupova A i B, a
9

GLAVA 2. SKUPOVI
definisu ovako:

A B = {x : x A x B},
A B = {x : x A x B}.

Uniju, dakle, cine svi elementi oba skupa A i B, dok presjek cine zajednicki
elementi ta dva skupa. Razliku dva skupa definisemo na sljedeci nacin:
B \ A = {x : x B x A};
ona se sastoji od onih elemenata skupa B koji nisu elementi skupa A. Ako je
A B, tada se B \ A naziva komplementom skupa A u odnosu na skup B i
oznacavamo CB (A).
U teoriji skupava su vazni simboli i . Prvi se naziva univerzalni, a drugi
egzistencijalni kvantifikator.
Neka je P neka osobina koju svaki element skupa A ili ima ili nema. Izraz
a A, P() znaci da svi elementi skupa A imaju osobinu P, dok izraz a
A, P() znaci da bar jedan element skupa A ima osobinu P.
Ako je A skup tada se sa P(A) oznacava skup svih podskupova od A i
naziva partitivnim skupom od A.
Pomenuti Raselov paradoks je vezan za pitanje: Postoji li skup svih skupova.
Ako bi takav skup U postojao onda bi svaki skup bio njegov element, pa i sam
U. Dakle vrijedilo bi U U. Prema tome postoje skupovi koji su elementi
samog sebe. Naravno, postoje i skupovi koji nisu elementi samog sebe. To bi
znacilo da je osobina Y Y validna osobina za formiranje skupova. Neka je
dakle X = {Y ; Y je skup i Y
/ Y } je skup. Moralo bi biti ili X X ili X
/ X.
Ako je medutim X X, onda po definiciji X vrijedi X
/ X, sto je kontradikcija.
Ako pak X
/ X, onda je, opet po definiciji X X sto je kontradikcija.
Ovo je Raselov paradoks.
Prema tome, skup svih skupova nije dobro definisan skup. Ipak se pojam
univerzalnog skupa koristi i to da se oznaci neki skup ciji su podskupovi posmatrani skupovi (a ne svi skupovi).
Neka je U univerzalni skup. Ako se simboli za iskaze p, q, r, . . . zamijenimo
simbolima za podskupove P, Q, R od U, zamijenimo sa , zamijenimo sa
, Zamijenimo sa =, zamijenimo sa i, na kraju, zamijenimo sa U i
na kraju zamijennimo sa C

10

GLAVA 2. SKUPOVI

Propozicija 2.6
P P =P
P P =P
zakoni idempotentnosti
P Q=QP
P Q=QP
zakoni komutativnosti
(P Q) R = P (Q R)
(P Q) R = P (Q R)
zakoni asocijativnosti
P (Q R) = (P Q) (P R)
P (Q R) = (P Q) (P R)
zakoni distributivnosti
P = , P = P
P U = P, P U = U
P C(P ) = , P C(P ) = U
P (P Q) = P
P (P Q) = P.

11

3
Relacije i funkcije

Elementi dva skupa mogu, na neki nacin, biti povezani jedni sa drugima.
Te veze dovode do pojma funkcije, jednog od fundamentalnih pojmova u matematici. Prethodno cemo definisati pojam relacije.
Skup {{a}, {a, b}} se naziva uredenim parom elemenata a i b i oznacava
se sa (a, b). Element a se naziva prvom, a b drugom koordinatom uredenog para
(a, b). Dakle, uredeni par je dvoclani skup sa dodatnom osobinom
(a, b) = (c, d) a = c, b = d.
Zaista, jednakost {{a}, {a, b}} = {{c}, {c, d}} vrijedi jedino u slucaju da je
a = c i b = d.
Za date skupove A i B sa A B oznacavamo skup
A B = {(a, b)|a A, b B},
i nazivamo ga Dekartovim ili direktnim proizvodom skupova A i B. Analogno se moze definisati Dekartov proizvod A1 A2 An n skupova.
Taj se skup sastoji od uredenih n-torki (a1 , a2 , . . . , an ), pri cemu je ai Ai ,
i = 1, 2, . . . , n.
Neprazne podskupove direktnog proizvoda skupova A i B nazivacemo relacijama. Ako je R A B, tada (a, b) R pisemo u obliku aRb i kazemo
da je a u relaciji R sa b. Ako je A = B, onda se kaze da je relacija zadata na
skupu A.
Dvije vrste relacija su posebno bitne. To su relacija poretka i relacija ekvivalencije.
Ako je R neka relacija na nepraznom skupu A, onda se ona naziva:
1. refleksivnom, ako je aRa, za svako a A,

GLAVA 3. RELACIJE I FUNKCIJE

2. simetri
cnom, ako iz aRb slijedi bRa,
3. antisimetri
cnom, ako iz aRb i bRa slijedi a = b,
4. tranzitivnom, ako iz aRb i bRc slijedi aRc.
Relacija koja je refleksivna, antisimetricna i tranzitivna se naziva relacijom
poretka. Za skup na kom je definisana neka relacija poretka se kaze da je
ureden (parcijalno ureden).
Ako je R relacija poretka na skupu A i ako za svako a, b A vrijedi aRb ili
bRa, onda se kaze da je skup A totalno ili linearno ureden relacijom R.

Primjer 3.1
1. Partitivni skup P(A) je ureden relacijom . Ovo uredenje nije totalno
uredenje.
2. Skupovi prirodnih, cijelih, racionalnih i realnih brojeva su totalno uredeni
u odnosu na relaciju 6 . Zbog toga je praksa da se relacije poretka uopste
oznacavaju sa 6 .
Ako je A ureden skup, tada za element a A kazemo da je minimalni (ili
najmanji) element tog skupa ako ne postoji a A takav da je a 6 a, a = a.
Totalno ureden skup u kome svaki neprazni podskup ima najmanji element
naziva se dobro uredenim skupom.
Skup prirodnih brojeva je primjer dobro uredenog skupa.
Neka je skup X ureden relacijom 6 . Podskup Y X nazivamo lancem ako
je on totalno ureden. Ako postoji x in X takav da je y 6 x za svako y Y , onda
se x naziva gornjom granicom lanca Y. Za skup X kazemo da je induktivno
ureden ako svaki lanac ima gornju granicu. U uredenom skupu X element x
nazivamo maksimalnim (ili najvecim) ako ne postoji element y X za koji je
x 6 y i x = y.

Teorema 3.2 (Cornova lema)

Svaki induktivno ureden skup ima maksimalni element.
Moze se pokazati da je Cornova lema jedan od ekvivalentnih iskaza tzv.
aksiome izbora, koju cemo pomenuti kasnije. Napomenimo da se aksioma
izbora u algebri najvise koristi u ovoj formi.
Relacija koja je refleksivna, simetricna i tranzitivna naziva se relacijom
ekvivalencije. Jedan od uobicajenih simbola koji se koriste za oznacavanje
relacija ekvivalencije je . Relacija jednakosti je svakako najvazniji primjer
relacije ekvivalencije.

13

GLAVA 3. RELACIJE I FUNKCIJE

Ako je relacija ekvivalencije na A, onda se za svako a A podskup
C(a) = {b A|a b}
naziva klasom ekvivalencije elementa a. Sljedeca teorema opisuje vezu izmedu
relacija ekvivalencije na nekom skupu i particija tog skupa.

Teorema 3.3 (Teorema o klasama ekvivalencije)

Neka je relacija ekvivalencije na skupu A. Skup klasa ekvivalencije ove relacije
cini particiju skupa A. Obrnuto, ako je {Ai }iI neka particija skupa A, tada
na tom skupu postoji relacija ekvivalencije, za koju su skupovi Ai , i I, klase
ekvivalencije.

Dokaz
Dokazimo prvo da je C(a) = C(b) ako i samo ako a b.
Zaista, neka je a b i x C(a). Zbog simetricnosti relacije vrijedi b a,
a onda zbog tranzitivnosti vrijedi b x, tj. x C(b). Tako smo dokazali da
C(a) C(b). Na isti se nacin dokazuje i obrnuta inkluzija. Obrnuto, ako je
C(a) = C(b) tada je a C(b), tj. a b.
Iz refleksivnosti relacije slijedi da za svako a A vrijedi a C(a), sto
pokazuje da nijedna klasa nije prazna i da se svaki element skupa A nalazi
u nekoj klasi. Da bi klase cinile particiju skupa A treba jos dokazati da su
dvije razlicite klase medusobno disjunktne. Zaista, ako su klase elemenata a i
b medusobno razlicite, to po vec dokazanom znaci da a b. Ako bi postojao
c C(a) C(b), onda bi bilo a c, b c, pa bi, zbog tranzitivnosti, vrijedilo
a b, a to nije tacno. Zakljucujemo da su klase C(a) i C(b) disjunktne.
Vrijedi i obrat prethodne teoreme.

Teorema 3.4
Ako je {Ai }iI neka particija skupa A, tada je na A moguce definisati relaciju
ekvivalencije cije su klase ekvivalencije skupovi {Ai : i I}.

Dokaz
Ako se relacija , definise sa a b ako i samo ako a i b pripadaju istom bloku
Ai , za neko i I, lako se provjerava da ona zadovoljava uslove teoreme.

Definicija 3.5
Relaciju f A B u kojoj nema uredenih parova cije su prve koordinate
14

GLAVA 3. RELACIJE I FUNKCIJE

jednake, a druge razlicite nazivamo funkcijom ili preslikavanjem iz skupa A
u skup B, i oznacava sa f : A B. Ako (a, b) f onda pisemo b = f (a) i a
nazivamo originalom, a b slikom.
Zahtjev iz definicije funkcije znaci da svaki original ima jedinstvenu sliku.
Skup
D(f ) = {x A : (y B) y = f (x)}
nazivamo domenom ili definicionim podrucjem funkcije f . Kada budemo pisali
f : A B podrazumijevacemo da je D(f ) = A.
Slikom funkcije f naziva se skup
f (A) = {y B : x A takav da je y = f (x)}.
Prethodna definicija precizira pojam funkcije pod kojom se (,,intuitivno)
podrazumijeva pridruzivanje jedinstvenih elemenata slike elementima domena.
Za funkcije f i g kazemo da su jednake ako je D(f ) = D(g) i f (a) = g(a),
za svako a D(f ).
U algebri se cesto racuna sa klasama ekvivalencije. Taj se racun izvodi
pomocu ,,predstavnika klasa. Pod skupom predstavnika neke relacije ekvivalencije, podrazumijeva se skup koji se sastoji od tacno jednog elementa iz
svake klase. Pri tome ti elementi mogu iz klase biti nasumice izabrani.
Postavlja se pitanje: Da li je moguce formirati skup predstavnika koji bi se
sastojao od po jednog elementa iz svake klase ekvivalencije? To je moguce, ali
samo na osnovu aksiome izbora. Napomenuli smo da je Cornova lema jedna od
mogucih formulacija te aksiome.
Prije toga cemo dati razjasnjenje jos jednog pojma sa kojim se cesto susrecemo. Naime, cesto cemo u matematickim knjigama procitati recenicu: Neka
je data familija (ai )iI . Ovo znaci da je zadata neka funkcija f : I A, takva
da je f (i) = ai A, za svako i I. Frazom ,,neka je data familija naglasavamo
da nas ne zanima sama ta funkcija, nego samo njena slika. Pojam unije i presjeka se moze prosiriti na proizvoljne familije skupova. Neka je (Ai )iI neka
familija skupova definisemo

Ai = {a : i I, za koji je a Ai },

iI

Ai = {a : i I, vrijedi a Ai }.

iI

De Morganove formule, u ovom slucaju, imaju oblik:

(
)
(
)

C
Ai =
C(Ai ), C
Ai =
C(Ai ).
iI

iI

iI

iI

Navedimo sada standardnu formulaciju aksiome izbora:

Neka je data familija (Ai )iI nepraznih skupova. Tada postoji funkcija izbora,
tj. postoji funkcija f : I iI Ai , za koju je f (i) Ai , za svako i I.
15

GLAVA 3. RELACIJE I FUNKCIJE

Drugim rijecima, postoji skup koji se sastoji od tacno po jednog elementa
iz svakog skupa Ai .
Aksioma izbora je najkonraveznija aksioma teorije skupova. Razlog za to je
njena egzistencijalna priroda. Naime, u samoj formulaciji ove aksiome vidi se
da je ona samo ,,pretpostavljada takva funkcija postoji, a ne kako se ona moze
eksplicitno konstruisati. U ogromnom broju slucajeva se takva funkcija moze
eksplicitno konstruisati, ali ima slucajeva kada ne moze.
Za ilustraciju te cinjenice slikovit je sljedeci primjer poljskog matematicara
Sjerpinskog: Zamislimo prodavnicu cipela i carapa u kojoj ima beskonacno
mnogo pari i jednog i drugog (kao npr. Planet obuca). Funkcija izbora bi bila
neka funkcija koja bi propisivala izbor tacno jednog elementa od svakog para i
cipela i carapa. Za cipele je jednostavno konstruisati takvu funkciju. Na primjer,
to bi bila funkcija koja iz svake kutije cipela uzima npr. lijevu cipelu. To je,
dakle, moguce, jer se elementi skupova sa cipelama razlikuju.
Sa carapama je situacija drukcija. I tu se radi o parovima elemenata, ali
nemamo nikakvog dodatnog kriterijuma pomocu koga bismo razlikovali elemente tih skupova, jer se lijeva i desna carapa ne razlikuju. Ne mozemo, dakle,
unaprijed propisati koju bismo od dvije carape iz jednog para izabrali. Po aksiomi izbora takva funkcija postoji, ali ne mozemo konstruisati nikakvu takvu
funkciju eksplicitno.
Funkciju f : A B nazivamo konstantnom funkcijom ako je f (a1 ) =
f (a2 ), za sve a1 , a2 A.
Funkciju idA : A A nazivamo identitetom na A ako je idA (a) = a, za
svaki a A. Umjesto idA moze se pisati samo id, ukoliko to ne moze dovesti
do zabune.
Ako f : X Y i Y1 f (X), tada se skup f 1 (Y1 ) = {x X : f (x) Y1 }
naziva praslikom ili originalom skupa Y1 . Ako je Y1 = {y1 }, tada se f 1 (Y1 )
oznacava sa f 1 (y1 ).

Teorema 3.6
Ako je f : X Y funkcija onda familija {f 1 (y) : y f (X), } cini particiju
skupa X.

Dokaz
Ako je x X proizvoljan i y = f (x), onda je x f 1 (y), pa je unija pomenute
familije jednaka citavom X. Ako bi bilo x f 1 (y1 ) f 1 (y2 ), vrijedilo bi
f (x) = y1 , f (x) = y2 , pa bi bilo y1 = y2 , tj. f 1 (y1 ) = f 1 (y2 ), sto znaci da su
razliciti skupovi iz familije medusobno disjunktni.
Neka su f : A B i g : B C funkcije, tada se kompozicija gf : A C
tih funkcija definise sa (g f )(a) = g(f (a)), a A.
16

GLAVA 3. RELACIJE I FUNKCIJE

Teorema 3.7
1. Ako su f : A B, g : B C, h : C D funkcije, tada je
h (g f ) = (h g) f.
2. Ako je f : A B funkcija, tada vrijedi
idA f = f idB = f.

Dokaz
1. Za svako a A vrijedi:
[h (g f )](a) = h[(g f )(a)] = h(g(f (a)),
[(h g) f ](a) = [h g](f (a)) = h(g(f (a))).
2. Tvrdnja je ocigledna.
Za funkciju f : A B kazemo da je injektivna ili ,,1 1ako su slike
razlicitih elemenata razlicite, tj. ako
f (a1 ) = f (a2 ) a1 = a2 .
Reci cemo da je f sirjektivna ili ,,na ako je f (A) = B. Funkciju f
nazivamo bijektivnom ako je f i injektivna, i sirjektivna funkcija. Sljedeca
teorema daje jednu od karakterizacija injektivnih i sirjektivnih funkcija.

Teorema 3.8
1. Funkcija f : X Y je injektivna funkcija ako i samo ako postoji funkcija
g1 : f (X) X za koju je g1 f = idX .
2. Funkcija f : X Y je sirjektivna funkcija ako i samo ako postoji funkcija
g2 : Y X za koju je f g2 = idY .
3. Funkcija f : X Y je bijektivna ako i samo ako postoji funkcija g : Y X
za koju je g f = idX , f g = idY .

Dokaz
1. Prvo cemo dokazati da je uslov dovoljan. Pretpostavimo da postoji funkcija
g1 sa navedenom osobinom. Ako su x1 , x2 X takvi da vrijedi f (x1 ) = f (x2 ),
tada je g1 (f (x1 )) = g1 (f (x2 )), sto znaci da je (g1 f )(x1 ) = (g1 f )(x2 ), pa
kako je g1 f = idX slijedi x1 = x2 .

17

GLAVA 3. RELACIJE I FUNKCIJE

Dokazimo sada da je uslov potreban. Pretpostavimo da je funkcija f injektivna. Uzmimo proizvoljno y f (X) i definisimo g1 (y) = f 1 (y). Kako je
zbog injektivnosti funkcije f skup f 1 (y) jednoclan, to je funkcija g1 korektno
definisana. Ocigledno vrijedi g1 (y) = x ako i samo ako f (x) = y, tj. g1 f = idX .
2. Neka postoji funkcija g2 sa navedenom osobinom. Tada, za svako y Y
vrijedi y = f (g2 (y)), pa je f sirjekcija. Obrnuto, neka je f sirjekcija i y Y.
U ovom slucaju ne mozemo funkciju g2 : Y X definisati sa g2 (y) = f 1 (y),
jer skup f 1 (y) nije jednoclan. U ovom slucaju cemo iz svakog skupa f 1 (y)
izabrati tacno jednog predstavnika i definisati g2 : Y X tako da je g2 (y) = x,
pri cemu je x predstavnik skupa f 1 (y). Funkcija g2 ocigledno zadovoljava
trazeni uslov.
3. Na osnovu 1. i 2. tvrdnja da je f bijekcija je ekvivalentna postojanju funkcija
g1 : Y X i g2 : Y X takvih da je g1 f = idX , f g2 = idY . Neka je y Y
proizvoljan, a x X takav da je f (x) = y. Tada je g1 (y) = (g1 f )(x) = x. Isto
tako, y = f (g2 (y)) = f (x), pa kako je f injekcija, vrijedi g2 (y) = x = g1 (y).
Zakljucujemo da je g1 = g2 .
U razmatranjima prethodne teoreme smo dosli do vaznog pojma inverzne
funkcije. Naime, ako je f : A B injektivna funkcija, tada je f : A f (A)
bijekcija. I funkcija g : f (A) A definisana sa g(c) = d, ako je f (c) = d, je
takode bijekcija.
Ako je f injekcija, tada se funkcija g naziva inverznom funkcijom od f
i oznacava se sa f 1 .
Bijektivne funkcije f : X X se nazivaju permutacijama skupa X. Skup
svih permutacija skupa X oznacavacemo sa SX .
Iz prethodnih razmatranja lako se dobija sljedeca propozicija.

Propozicija 3.9
Ako je X neprazan skup tada vrijedi:
1. f, g SX f g SX ,
2. f, g, h SX (f g) h = f (g h),
3. f SX id f = f id = f,
4. za svako f SX postoji g SX takav da je f g = g f = id.
Vidimo da su permutacije primjer grupe, veoma vazne algebarske strukture.
Ako za skupove A i B postoji bijekcija f : A B, onda kazemo da je
skup A ekvipotentan skupu B, i pisemo A B. Nasa rijec za ekvipotentnost
mogla bi biti ,,jednakobrojnost.

18

GLAVA 3. RELACIJE I FUNKCIJE

Teorema 3.10
Ekvipotentnost skupova je relacija ekvivalencije.

Dokaz
Ovdje se pretpostavlja da su svi posmatrani skupovi podskupovi nekog univerzalnog skupa X. Za svaki skup A identicno preslikavanje idA : A A je
bijekcija, sto znaci da je relacija ekvipotentnosti refleksivna. Ako je f : A B
bijekcija, tada je i f 1 : B A takode bijekcija, pa je ekvipotentnost simetricna relacija. Na kraju, ako su f : A B, g : B C bijekcije, tada
je g f : A C takode bijekcija, a to znaci da je relacija ekvipotentnosti i
tranzitivna.
Klasu ekvivalencije skupa A u odnosu na relaciju ekvipotentnosti nazivamo
kardinalnim brojem skupa A. Za neki skup kazemo da je prebrojiv ako je
ekvipotentan skupu prirodnih brojeva.

Teorema 3.11
Skup racionalnih brojeva je prebrojiv.

Dokaz
Dokazati da je neki skup prebrojiv znaci da se elementi tog skupa mogu poredati
u niz oblika a1 , a2 , . . . . Pokazimo kako se u takav niz mogu poredati racionalni
brojevi. Prvo cemo pozitivne racionalne brojeve smjestiti na jednu pravougaonu
semu.
1 2 3 n
1
2
3
n2
2
2
2
1
2
3
n3
3
3
3
.. .. ..
.
.
. . . ..
1
n

..
.

2
n

..
.

3
n

..
.

n
n

..
.

Jasno je da se svaki pozitivan racionalan broj pojavljuje bar jednom u ovoj

semi. Sada pocnimo redati ove brojeve u niz pocev od gornjeg lijevog ugla.
Dakle, prvi element u nizu je 1. Sljedeci clanovi se uzimaju sa dijagonale ispod
jedinice od desnog do lijevog kraja, a da se pri tome izostavljaju vec uzeti
elementi. Prema tome, sljedeci elementi u nizu su 2 i 12 , a zatim prelazimo na
sljedecu dijagonalu. Sljedeci elementi niza su 31 , pa izostavljamo 22 , pa 3, itd.

19

GLAVA 3. RELACIJE I FUNKCIJE

Na taj nacin cemo sve pozitivne racionalne brojeve smjestiti u niz
1 1
3 2 1
1, 2, , , 3, 4, , , , . . . ,
2 3
2 3 4
sto znaci da je skup pozitivnih, pa i skup svih, racionalnih brojeva prebrojiv.
Sve racionalne brojeve mozemo poredati u niz tako da iza svakog broja u prethodnom nizu stavimo njemu suprotan broj, i jos stavimo nulu bilo gdje.
Skupove koji su ekvipotentni skupu prirodnih brojeva nazivamo prebrojivim.
Ostale beskonacne skupove nazivamo
neprebrojivim

Dokazali smo u uvodu da 2 nije racionalan broj. On pripada skupu iracionalnih brojeva, koji zajedno sa skupom racionalnih brojeva cini skup realnih
brojeva R. Jedino cemo konstatovati da je (R, +, ) polje, te da Q R. Kardinalni broj skupa realnih brojeva se naziva kontinuumom i oznacava se sa
c.
Dokazacemo da je skup realnih brojeva iz intervala (0, 1) neprebrojiv. Racionalnim, realnim i kompleksnim brojevima bize posvecena posljednja predavanja. Ovdje se pretpostavlja da studenti vec imaju osnovna znanja o tim
brojevima. Pretpostavljamo npr. da studenti znaju da se realni brojevi mogu
predstavljati tzv. decimalnim brojevima.

Teorema 3.12 (Kantorov dijagonalni postupak)

Skup realnih brojeva iz intervala (0, 1) je neprebrojiv.

Dokaz
Pretpostavimo suprotno, da sve realne brojeve mozemo poredati u jednu kolonu. Prije toga svaki realan broj napisemo u obliku decimalnog broja. Ta
kolona izgleda ovako:
0.a11 a12 a13 . . . a1n . . .
0.a21 a22 a23 . . . a2n . . .
..
.
.
0.an1 an2 an3 . . . ann . . .
..
.
Pri tome su aij cifre. Drugim rijecima, za svako i, j, aij {0, 1, . . . , 9}.
Mi, dakle, pretpostavljamo da su na ovoj tabeli ispisani svi realni brojevi
iz intervala (0, 1). To je, medutim nemoguce, jer se npr. broj 0.b1 b2 . . . bn . . . ,
za koje je bi = aii , (i = 1, 2, . . .) ne nalazi na ovoj tabeli. Naime, on nije prvi
broj na tabeli, jer je b1 = a11 . To nije ni drugi broj na tabeli jer je b2 = a22 ,
itd.

20

GLAVA 3. RELACIJE I FUNKCIJE

Razmatranja u ovom poglavlju zapocecemo binomnim koeficijentima, jednoj
od najzanimljivijih klasa brojeva. Oni su, kao sto im i samo ime kazuje, u vezi
sa stepenima binoma.
U citavom tekstu cemo se susretati sa sumama i proizvodima. Spomenimo
sada sljedece dvije konvencije:
n

ai = a0 + a1 + + an ,

i=0

ai = a0 a1 an .

i=0

Posmatrajmo izraz (1+x)n koji predstavlja n-ti stepen binoma 1+x. Zelimo
da ovaj izraz ,,razvijemopo stepenima od x. Ocigledno da se oslobadanjem od
zagrada u izrazu na desnoj strani jednakosti (1+x)n = (1+x)(1+x) (1+x)
k
dobija suma monoma oblika xk , 0 6 k 6 n. Pri tome se monom
(n) x mo
( z)e
pojavljivati vise puta. Oznacimo broj njegovih pojavljivanja sa k . Broj nk
se naziva binomni koeficijent.
Dakle, vrijedi sljedeca jednakost
n ( )

n k
(1 + x)n =
x .
(3.1)
k
k=0

Specijalno, za x = 1 se dobija formula za sumu svih binomnih koeficijenata:

n ( )

n
= 2n .
(3.2)
k
k=0

Za binomne koeficijente vrijedi

( ) ( )
n
n
=
= 1,
0
n
jer se stepeni x0 = 1 i xn pojavljuju samo po jedanput u sumi na desnoj strani
(3.1).
Iz ocigledne jednakosti (1 + x)n+1 = (1 + x)(1 + x)n dobijamo
n+1
(
k=0

)
n ( )
n ( )
n ( )

n+1 k
n k n k n k+1
x = (1 + x)
x =
x +
x
.
k
k
k
k
k=0

k=0

Izjednacavanjem koeficijenata uz stepen xk dobijamo

(
) ( ) (
)
n+1
n
n
=
+
, (k 1).
k
k
k1

k=0

(3.3)

Prethodna formula predstavlja rekurziju za binomne koeficijente. Iz nje se jednostavno izvodi sljedeca, eksplicitna, formula za binomne koeficijente.

21

GLAVA 3. RELACIJE I FUNKCIJE

Propozicija 3.13
Za svaki nenegativan cio broj n i svaki cio broj k, 0 k n, vrijedi
( )
n
n(n 1) (n k + 1)
=
,
k
k!
pri cemu je 0! = 1, k! = 1 2 k.
Takode je
( )
n
n!
.
=
k!(n k)!
k

(3.4)

Dokaz

(1)
Dokaz izvodimo
(1) indukcijom po n. Za n = 1, k = 0 formula vrijedi, jer je 0 = 1.
Isto tako je 1 = 1, pa formula vrijedi i za n = 1. Pretpostavimo da je formula
tacna za n. Na osnovu rekurzije i induktivne pretpostavke imamo
(
) ( ) (
)
n+1
n
n
=
+
k
k
k1
n(n 1) (n k + 1) n(n 1) (n k + 2)
=
+
k!
(k 1)!
n(n 1) (n k + 1) + k n(n 1) (n k + 2)
=
k!
n(n 1) (n k + 2)(n k + 1 + k)
=
k!
(n + 1)n(n 1) (n + 1 k + 1)
=
,
k!
pa je formula tacna i za n + 1.
Druga formula iz propozicije je jednostavna posljedica prve formule.
Iz (3.4) lako se dobija sljedeca osobina simetricnosti binomnih koeficijenata:
( ) (
)
n
n
=
.
k
nk
Binomni koeficijenti imaju veoma vazno kombinatorno znacenje, koje dokazujemo u sljedecoj tvrdnji.

Propozicija 3.14
Broj
nata.

(n)
k

jednak je broju podskupova sa k elemenata nekog skupa sa n eleme-

22

GLAVA 3. RELACIJE I FUNKCIJE

Dokaz
Razvojem binoma (1 + x)n dobijemo neku sumu monoma. Svaki taj monom
jednak
je prizvodu n elemenata, pri cemu je svaki taj element ili 1 ili x. Broj
(n)
jednak
je broju onih monoma kod kojih se 1 pojavljuje k-puta, a x prek
ostalih n k puta. Skup ovakvih nizova je u bijektivnoj korespondenciji sa
skupom podskupova sa k elemenata, skupa {1, 2, . . . , n}. Ta bijekcija se postize na sljedeci nacin. Uzmimo proizvoljan podskup A skupa {1, 2, . . . n} sa k
elemenata i formirajmo niz f (A) duzine n, uzimajuci da i-ti clan ima vrijednost
1 ako i A, a vrijednost x u ostalim slucajevima. Jasno je da se na ovaj nacin
svakom podskupu sa k elemenata pridruzuje tacno jedan niz i obrnuto, a to
znaci da je f bijekcija.

23