Professional Documents
Culture Documents
Akademizam U Srpskoj Arhitekturi 1865 1914 PDF
Akademizam U Srpskoj Arhitekturi 1865 1914 PDF
Iako su srpski arhitekti prihvatili akademizam kao evropsku tekovinu proverene vrednosti, nije
sigurno da su to uvek inili iz ubeenja, jer su na takav izbor uticali prvenstveno praktini razlozi.
Lakoa sa kojim su prihvatali secesiju ili se uputali u traenja nacionalnog stila, pokazuje da ih je
od lojalnosti jednom stilu vie interesovao poslovni rezultat.
Tradicionalnu, patrijarhalnu srpsku graansku kulturu u treoj etvrtini XIX veka zamenjuje
prosvetiteljsko-racionalistika, opredeljena za instantnu evropeizaciju preuzimanjem institucija,
umetnikih stilova, obiaja i normi. Takvim opredeljenjima najvie je konvenirao evropocentrini
akademizam kao pokazatelj pripadnosti graanskoj civilizaciji. Poetkom XX veka zvaninu
graansku kulturu predavangardni narataj kritikuje kao dogmatinu i okotalu, zalaui se za
potpunu slobodu umetnikog stvaranja.
Iako su lako prelazili sa jednog na drugi stil, srpski arhitekti su se dugo oslanjali na pouzdano
akademsko naelo forme, pa i strukture graevina, plaei se nesvesnog rezultata u primeni
nedovoljno poznatih stilskih koncepcija. Taj zazor proizveo je neoekivanu pojavu da se akademske
kompozicione eme odre i na objektima secesije, nacionalnog i poznoromantiarskog stila,
meuratnog modernizma, kao i posleratnog socrealizma, to reito govori o srpskim arhitektima
koji su sa velikim zakanjenjem, teko i sporo prihvatali novine, ali su jo sporije odbacivali
prevaziena shvatanja.
Periodizacija srpskog arhitektonskog akademizma, kao jedan od stilova epohe istorizma, obuhvata
tri vremenske celine:
1.) prvo razdoblje ranog ili strogog akademizma obuhvata period 1865-1900 godine
2.) drugo, u kome je preovladalo slobodnije shvatanje krutih normi u periodu 1900-1914 godine,
3.) tree, pozno u periodu 1918-1950 godine, u kome se strogi akademizam tree decenije u etvrtoj
i petoj pretvorio u oblik modernizovanog akademskog monumentalizma.
Period ranog akademizma:
U najranijoj fazi srpskog akademizma do izraaja su dole line stilske predilekcije autora.
Lieni kontrole evropskih pokrovitelja, srpski graditelji su radili i mislili slobodnije. Iako su se
trudili da ostanu u granicama propisanih obrazaca, u tome se nisu ponaali kruto, ve su se u
mnogim sluajevima prilagoavali lokalnim uslovima i potrebama. Sa druge strane, slabljenje
akademske discipline, najupadljivije u produkciji provincijskog srpskog graditeljstva, rezulturalo je
nezgrapnim kompozicijama.
Arhitektura neoklasicizma, koja je ostavila dubok trag u srpskoj umetnosti prve polovine XIX veka,
delimino je obnovljena u akademizmu druge polovine stolea. Uz renesansnu, baroknu,
neoklasicistika morfologija je postala oslonac hijerarhizovane arhitekture profanih javnih i
privatnih zgrada. Umesto ornamentalne plastike u klasicizmu prve polovine veka, u akademizmu se
vie naglaava arhitektonska: pilastri, puni i polu-stubovi, natprozorni timpanoni, parapetni
pojasevi, kordonski venci, kupole, atike, mansardni krovovi, balustrade, edikule, nie i dr.
Klasicistika arhitektonska matrica, obogaena prilozima renesanse i baroka, odgovarala je ukusu
vlasti i graanske inteligencije u evropski opredeljenoj Srbiji. Novoizgraeni javni i privatni
objekti, svojom reprezentativnom stilskom obradom, trebalo je da pokau stabilnost politikih
ustanova mlade srpske drave i njenu privrenost idealima kosmopolitske kulture. U veini
sluajeva jevne zgrade su locirane uz postojee blokove sa kuama, ili su postavljane na uglove
slobodnih prostora, a retko u sredinu. Ni visinska regulacija javnih zdanja nije bila izjednaena, to
je stvaralo neskladan utisak.
Zakonom o podizanju javnih zgrada iz 1865. godine, u Srbiji je ureena graanska regulativa.
Tim aktom, koji je ostao na snazi do Prvog svetskog rata, objekti su kategorizovani u okrune,
sreske i optinske. Uvoenje propisa u graditeljsku praksu, kroz preciznu kategorizaciju ulica
shodno tipu objekta, pogodovao je zastupnicima akademizma kao ideologije reda, koji su
neposredno uestvovali u izradi zakona.
Centar srpske arhitekture bio je, kao i u ostalim oblastima kulture, Beograd. U prestonici su bile
koncentrisane ustanove iz kojih je usmeravana celokupna arhitektonsko-urbanistika delatnost.
Otud su i glavni primeri srpskog arhitektonskog akademizma izgraeni u Beogradu.
U konstruktivnom i tehnikom smislu, domaa arhitektura akademizma se oslanja na ustaljene
masivne sisteme zidanja i tradicionalne graevinske materijale, poneto zaostajui za svetskim
sredinama. Kamen i opeka u krenom malteru su korieni za zidanje i oblaganje, drvene grede za
meuspratne i krovne konstrukcije, pruski svod i gvozdeni nosai za podrumske tavanice, liveno
gvoe za meuspratne konstrukcije, balkone, galerije i kapije, keramike i teraco ploe za
oblaganje stepenita, gipsani prefabrikovani elementi za enterijere. Za zavrne elemente fasada
primenjivani su vetaki kamen, prefabrikovani stilski elementi od terakote, cementa i betona, kao i
zgrafito tehnika. Iako su postepeno primenjivali savremenije materijale, gvoe, staklo, armirani
beton za temelje i meuspratne konstrukcije, arhitekti su strukturalnost graevine podreivali efektu
spoljnih oblika, to je tradicionalna odlika srpskog graditeljstva.
Zaetnici srpskog akademizma, Andrija Vukovi i Aleksandar Bugarski, po povratku sa studija u
Budimpeti u beogradsku arhitekturu unose ideale akademizma.
U skladnoj romantiarskoj kompoziciji Hotela Balkan iz oko 1860. godine, Vukovi nije
akcentovao glavni motiv, ve ritminost proelja sa karakteristinom rustikom u prizemlju. Kua
Steve Mihailovia, takoe iz oko 1860. godine, kasnije rekonstruisana, odlikuje se plitko
U stilu akademizma irom Kraljevine Srbije izgraen je veliki broj administrativnih dravnih zgrada
i kulturno-prosvetnih ustanova. U poslednjoj etvrtini veka, novoizgraeni, reprezentativni
slobodno stojei javni objekti: okruna naelstva, sudovi, optine, kole, bolnice, eleznike
stanice i kasarne, postali su stoeri urbanistikih kompozicija rekonstruisanih gradova. Zbog
nedostatka trgova i irokih raskra, mnoge znaajne javne zgrade postavljane su na uglove vanih
ulica ili na zavrecima dugakih pravolinijskih poteza. Akedmizam je isto tako, obeleio i
arhitekturu zgrada obostrano ili jednostrano uzidanih u tekui niz kua postojeih blokova, kao to
su banke, osiguravajua drutva, kreditni zavodi, drutveni domovi, hoteli, kafane,
prodavnice, magacini i zgrade meovite namene.
Afirmciji akademizma u srpskom graditeljstvu doprineo je i arhitekta i naunik Dragutin
Milutinovi. Upravo se njemu i bekom arhitekti Fon Flatihu pripisuje zgrada beogradske
eleznike stanice iz 1884. godine. Na toj graevini, nedvosmisleno je potvren primat
akademizma kao vladajueg evropskog stila. Razueni objekat specifine namene, dobio je strogu,
simetrinu kompoziciju, na ijem se centralnom rizalitu i kubinim bonim paviljonima stapaju
elementi renesanse i neoklasicizma.
Sklonost ka akademizmu uoava se i u radu plodnog arhitekte Jovana Ilkia, od 1884. do 1900.
godine. Njegova dela, preteno ostvarena u srpskoj prestonici nakon saradnje sa profesorom
Hanzenom u Beu, bogata su raznovrsnim istorijskim evokacijama, uglavnom usmerenih na
renesansu i barok. tavie, meu beogradskim arhitektima Ilki je smatran najboljim poznavaocem
baroka.
Elementi neorenesanse obeleili su Ilkievu arhitekturu Kue Terzibaia u Knez-Mihajlovoj ulici
45 iz 1884. godine. Bogata drugostepena plastika, sa atlantima koji podupiru jako istureni zavrni
venac, dominira proeljem dve obostrano ugraene stambeno-poslovne palate Milorada Pavlovia
i Koste Mesarovia u Ulici Kralja Petra 11-13 u periodu 1885-1890 godine. Snanu plastiku fasade
Ilki je naglasio prizemljem u rustici i spratom sa pet osovina, to je trebalo da privue muterije. I
ovde je srednji deo proelja istaknut izvajanim atlantima koji nose klasini venac sa dekorativnim
frizom. Atika, balustri i mansardni krov sa okulusima, zavravali su ovu netipino slobodnu
akademsku kompoziciju.
Sa svedenim evokacijama baroka, Ilki je projektovao reprezentativnu terazijsku palatu Marka
Markovia 1885. godine, koju je kasnije kupio trgovac A. Krsmanovi. Re je o skladnoj
prizemnoj kui, u ijoj osnovi kombinovanog tipa dominira centralni dekorativno obraeni vestibil.
Najvee prostorije- velika dvorana i saloni, smeteni su u ulinom traktu. Neobarokna plastika
uokvirava sistem uline fasade, ritmino podeljene nasedam polja. U razuenoj kompoziciji Vile
ministra M. Piroanca u Biraninovoj ulici 26 iz 1885. godine, Ilki je smelo istakao zailjeni
toranj, dok je sa manje uspeha komponovao bezizraajnu kompoziciju palate Ministarstva vojske
u Beogradu iz 1895. godine. Znatno skladnije reenje ostvario je na kui Jovana Ristia iz 1891.
godine, karakteristinoj po istaknutom zaobljenom ugaonom proelju, zavrenom kupolom.
Od objekata izgraenih van prestonice koji se Ilkiu pripisuju, izdvaja se Krsmanovieva kua u
apcu iz 1892. godine, jedno od najreprezentativnijih dela prve faze srpskog akademizma. Njene
fasade odlikuju se ritminou izdeljenih segmenata srednje zone, sa naizmeninim prozorskim
otvorima i dekorativnim niama ispunjenim alegorijskim figurama. Kitnjasti zavreci elevacije,
razliito oblikovani otvori, uz neupadljivo renje ugla, oiveli su arhitekturu ovog zdanja,
netipinog za period strogog akademizma. Manje inventivnosti Ilki je pokazao na Naelstvu i
Sudu u Valjevu iz oko 1900. godine, karakteristinom po simetrinom ugaonom proelju,
upotpunjenom narativnom fasadnom plastikom.
Ilki je nesumnjivo zastupao autorsku koncepciju akademizma, nasuprot njenoj stroijoj
apersonalnoj recepciji, karakteristinoj za rad Vukovia i Bugarskog. Potujui akademske kanone,
pre svega u studiji osnove zgrada i podeli na pojaseve u regulaciji fasada, u svemu ostalom je
odstupao
od
ablonizirane,
neorganske
forme
ortodoksnog
akademizma.Insistiranje
na
predodreenim formama, strogoj simetriji, plonoj obradi fasada, odbijalo ga je kao stvaraoca
bogate imaginacije. Kada je program graevine nalagao uzdreniji tretman niih zona, Ilki je
oivljavao one vie, najee isticanjem motiva pseudobarokne arhitekture, koristei i asimetriju.
Kako u profanoj, tako i u sakralnoj arhitekturi, Ilkieva inventivnost, iskazana smelim plastinim i
tektonskim sklopovima, uveliko je prevazilazilaokvire akademskih stereotipa. Njegove graevine
plene izrazitom formalnom lakoom, neusiljenou kompozicije i odmerenou kitnjaste dekoracije.
Ako se za Ilkia kae da je bio veti eklektik u izboru tema i motiva, po talentu da ih ukomponuje u
efektnu, dopadljivu celinu, sa njim bi se od srpskih arhitekata novijeg doba mogao uporediti jedino
Dragia Braovan. Na palatama Oficirskog doma iz 1895. godine, u zajednici sa Miloradom
Ruvidiem, i posebno Narodne skuptine, Ilki je ispoljio zavidnu vetinu u reavanju
najsloenijih graditeljskih programa. Zgrada Narodne skuptine je oznaila poetak zrele faze ne
samo Ilkievog, ve i itavog srpskog akademizma.
Akademizam u delu Vladimira Nikolia, kao i Ilkiev nije bio plod striktno dogmatine kolske
koncepcijeNa reprezentativnim javnim objektima, izgraenim u Sremskim Karlovcima, Novom
Sadu, Somboru i drugim mestima, Nikoli je iskazao visoko umee u komponovanju i oblikovanju.
Apersonalna naela akademizma, podrazumevajua pri projektovanju svih tipova graevina, nisu ga
sputavala u ostvarivanju efektnih urbanih akcenata. Kao dosledni korisnik akademske modularne
mree, posebnu panju je poklanjao izbalansiranom odnosu punih i praznih povrina, uvuenih i
isturenih volumena, naglaavajui ritam u rasporedu otvora, primarne i sekundarne plastike, kao i
zapadnoevropskog stila iji je centralni rizalit ukraen stubovima, dok ugaoni rizaliti u obliku kula
celini daju karakter monumentalnosti. Rustika prizemlja i stroga simetrija proelja dali su osnovno
obeleje ovoj reprezentativnoj kompoziciji, graenoj na naelima akademizma.
Realna gimnazija u Uicu iz 1891-1893 godine, ekog arhitekte Venceslava ihaka, koja spada
u znaajnija ostvarenja akademske arhitekture u Srbiji sa kraja XIX veka, karakteristina je po
isturenom srednjem rizalitu pseudorenesansno koncipovanog proelja sa razliito obraenim
etaama.
U opusu Zemperovog uenika Konstantina Jovanovia, koji je osim u Srbiji gradio u Austriji,
Bugarskoj i Rumuniji, preovlauje akademizam kao stilsko opredeljenje. Pod Zemperovim
uticajem, Jovanovi je ostvario akademski proienu varijantu nove renesansne arhitekture, retko
koristei elemente baroka. Stoga se u istoriografiji Jovanovi sa pravom smatra najizrazitijim
predstavnikom prve dve faze srpskog akademizma, odnosno, najizrazitijim predstavnikom
akademske neorenesansne arhitektonske koncepcije. Suvereno vladajui akademskim repertoarom
epohe kojoj je pripadao, insistirao je na jasnoi, preglednosti, skladu i monumentalnost izraza svojih
javnih i privatnih zgrada. Dosledno se pridravao preciznih akademskih uputstava u oblikovanju
statinih, zatvorenih volumena, naglaavajui teku rustiku prizemnih zona i plastinost srednjeg
korpusa. Kao samodovoljne celine, najee je izdvajao ugaone rizalite graevina, ali i portale,
balkone, edikule, atike i mansardne krovove. Njegova koncepcija akademizma je u morfolokom
pogledu bila blaa strogoj varijanti Aleksandra Bugarskog nego slobodnijoj, nedogmatinoj
recepciji Jovana Ilkia.
Na Jovanovievom glavnom delu, Narodnoj banci u Ulici Kralja Petra u Beogradu iz 1889,
dograena 1922. godine, po Maneviu najznaajnijem objektu srpskog akademizma i najistijem
primeru neorenesansa u srpskoj arhiz+tekturi.. Uprkos tesnogrudom poloaju i nesagledivosti u
ambijentu, rustinost i masivnost pseudo-renesansne zgrade-tvrave dola je do punog izraaja,
emu je doprinela i funkcija zdanja. Preovlauju inspiracije italijanskom arhitekturom
poznorenesansnog razdoblja, dok je uticaj baroka sekundarnog karaktera. Uz glavni ulaz na uglu,
arhitektonska rustika zdanja se od suterena do vrha postepeno ublaava, a plastika rastvara i
dinamizuje. U srednjoj zoni bonih fasada, monotoniju hijerarhizovane kompozicije ublaava
naizmenino
reanje
razliito
profilisanih
prozora,
to
se smatra
uticajem
Zempera.
Manji stepen formalne vrstine i teine, kao i manja kompoziciona usiljenost i monumentalnost,
odlikuju dela arhitekte Milana Kapetanovia. Potenciranjem slobodnijih akademskih reenja,
izbegavao je tvrdou i statinost forme ablonizovanih rasporeda, zbog ega su njegovi objekti:
Osnovna kola u Ulici Cara Duana iz 1893. godine, Klasna lutrija i neomaniristika kua Jevrema
Grujia u Beogradu iz 1896. godine, nemaju studiozno obraene detalje, karakteristine za
Bugarskog, Jovanovia i Ilkia.
Ministarstvo pravde u Ulici Kralja Milana u Beogradu, projektovano 1882-1883 godine, a
izgraeno 1893. godine, po nacrtima Svetozara Ivakovia i Jovana Subotia, iako relativno
skromnih dimenzija, privlai panju svojom istananom kompozicijom proelja i svetlo-tamnim
kontrastima arhitektonske plastike. Na izuzetno harmoninoj fasadi tog jednospratnog objekta,
izvedenog sa reminiscencijama na primere rimske renesanse, pod uticajem beke akademske
metodologije, istaknuti su bogato ukraeni prozori. Prizemlje je obraeno u punoj rustici, sa
simetrino postavljenim polukrunim, ne preterano upadljivim optvorima. Srednji pojas, sa pet
prozorskih osovina, naglaen je dvojnim prozorom pod zajednikim timpanonom i efektnom
oplatom od crveno i ukastih keranikih ploica. Kompoziciju srednje zone, zavrenu
nenametljivim, plono obraenim vencem i frizom dekorisanih festona, zaokruuje atika sa
balustradom.
Rafiniran oseaj za efekte fasadne rustike, Svetozar Ivakovi je ponovio na proelju Kua N.
Duia i D. Mitrievia u Beogradu.
U delu Duana ivanovia do 1900. godine, kakva su Dravni savet i Glavna kontrola u
Beogradu iz 1889-1890 godine, ostvarena je neto vra, usiljenija akademska modelacija forme,
pri emu nisu zapostavljeni ni funkcionalni zahtevi.Sa puno uspeha podigao je vie kolskih zgrada
u Srbiji, saraujui sa istaknutim akademistom Dragutinom oreviem.
Akademizam neo-neoklasicistikog i neovizantijskog smera obeleio je srpsku sakralnu arhitekturu
poslednje etvrtine XIX veka. Meu mnogobrojnim novoizgraenim crkvama, obradu u maniru
akademizovanog neoklasicizma dobili su hramovi u Negotinu, Beeju, apcu i Velikoj
Motanici, dok je neovizantijski koncept, sa elementima bekog Rundbogenstila, obeleio traganja
za nacionalnim stilom Svetozara Ivakovia, Duana ivanovia, Jovana Ilkia i Vladimira
Nikolia od 1874. do 1900. godine. Takve su Crkve Sv. Preobraenja u Panevu, Sv. Trojice u
Parainu, Sv. Pantelije u Malom Crniu, Sv. Petra i Pavla u Jagodini, Sv. ora u Kruevcu,
Kapeli Sv. Katarine na eratskom groblju u Sremskim Karlovcima i dr.
Nedovoljno poznavanje srpskog srednjovekovnog graditeljstva, uticalo je da domai arhitekti
upoznaju staru vizantijsku, pa i srpsku arhitekturu preko romantiarskih replika svojih evropskih
profesora, to je kod njih podstaklo shvatanje neovizantijskog kao nacionalnog stila. Takvo
arhitekture i u njoj je video najbolji uzor za savremeno srpsko graditeljstvo. Apelacijama tog tipa
suprotstavljali su se ideolozi nacionalnog stila. Taj pravac u srpskoj arhitekturi, opoziciono
nastrojen prema vladajuem akademizmu, i sam sputan jednoobraznou i jednosmernou,
teorijski je podsticao Mihajlo Valtrovi, formiran u Nemakoj. Zahtevao je da se na Velikoj koli
istrauje i srpsko graditeljsko naslee, odnosno nastavi varvarstvom preseeni polet srpskog
umetnikog duha, koji poiva ve pet vekova ekajui na probud. Ponosno je isticao da
istraivanja i prezentacije starog srpskog neimarstva sa Dragutinom Milutinoviem preduzima
radi primene njegovih principa danas. Krajem osamdesetih godina, Milutinovievom zaslugom,
na Tehnikom fakultetu je ustanovljen predmet Vizantijski stil, u kome su odabrani
srednjovekovni spomenici preporuivani kao uzori u projektovanju savremenih graevina.
Nadahnut lepotom i istorijom drevnih srpskih zadubina, uticajni lan Srpske Kraljevske Akademije
Andra Stevanovi, takoe je podravao njihovu obnovu u savremenoj srpskoj arhitekturi.
Odbacujui Hanzenovu neovizantiniku, zalagao se za neposredno podraavanje nacionalnog
srednjovekovnog graditeljstva. Smatrao je da se postupnim radom, prirodnim razvojem, spontanom
evolucijom u toku vie decenija moe stvoriti period procvata srpske crkvene arhitekture. Kritiki je
odbacivao stege akademizma, jer smatra da umetnik ne treba da se vezuje za akademske propise
koji e ga uiti kako izraava svoje ideje i oseaje, i da su izgubljeni za umetnost oni koji se
oslanjaju na akademske predrasude.Meutim, u praktinom projektantskom radu, on nije dosledno
primenjivao izreene postavke nacionalnog stila i antiakademizma. Profani opus ovog arhitekte
upravo pokazuje sutinsku vezanost za kompozicione obrasce evropskog akademizma.Uprkos tome
njegov pedagoki rad na Arhitektonskom fakultetu oznaen je kao napredan i podsticajan za
studente.
Vesnik novih strujanja u srpskom graditeljstvu sa poetka XX veka i izraziti polemiar, Dimitrije
T. Leko se takoe odupirao akademizmu, ali pre kao nezavisni posmatra, nego kao zagrieni
pobornik sopstvenih stavova. Podjednako nepomirljiv prema svim vladajuim tokovima i podozriv
prema novinama, Leko je bio tipian predstavnik svog doba, u kome su se sukobljavale koncepcije
akademizma, nacionalnog stila i secesije.
Sa velikim arom, ideju o nacionalnom stilu u prvoj deceniji XX veka propagirao je i slikar
Dragutin Inkiostri-Medenjak, koji je u domaoj arhitektonskoj publicistici prvi upotrebio termin
akademizam, napominjui da stil naroda mogu postii mladi ljudi neprijatelji akademizma, samom
tenjom obnavljanja umetnikih arhitektonskih formi po prirodnim zakonima shvaenim naim
narodnim ukusom. Odlune antiakademistike stavove iznosio je i arhitekta Branko Tanazevi,
koji je u svom projektovanju uspeno sklapao elemente nacionalnog srednjevekovlja i aktuelnog
Ar-Nuvoa. Savremenike u Srbiji otro je kritikovao zbog ablonisanja i epigonskog akademskog
vezivanja za stare stilove, stvaranja hladnog i ematinog renesansa, umesto da idu putem koji vodi
ka narodnoj umetnosti i veem individualizmu.
Kada je poetkom XX veka kadrovski i programski unapreena nastava arhitekture na Tehnikom
fakultetu u Beogradu, dopunsko kolovanje u Evropi nije bilo nuno Nastava o arhitekturi
istorijskih stilova je obogaena, ne samo kroz rad teoretskih predmeta, ve i kroz projektovanje
zgrada u razliitim stilovima. Novi predavai Arhitektonskog odseka Branko Tanazevi i Milorad
Ruvidi nastavili su praksu tumaenja nacionalnog naslea kao ravnopravnog sa ostalim istorijskim
stilovima. Za razliku od njih, Dragutin orevi i Nikola Nestorovi u nastavi niu favorizovali novi
nacionalni stil, ve idealne eme evropskog akademizma.
Period zrelog akademizma:
Period zrelog akademizma u srpskoj arhitekturi zapoeo je posle 1900. godine. Jo uvek ablonsko
ponavljanje renesansnih principa predstavljalo je osnovnu podlogu komponovanja, ali su na
reprezentativne fasade i u enterijere unoeni klasicistiki stubovi i bogata pseudobarokna plastika.
Ova pojava je podstaknuta ekonomskim procvatom i demokratizacijom drutva izvrenom pod
novijom dinastijom. U ovom periodu su znatno samostalnije korieni klasini stilski elementi, a
zabeleena su i smelija odstupanja od uobiajenih kompozicionih obrazaca. Uz primenu bogatije i
skuplje dekoracije, manje usiljeno se plasiraju kubeta i venci, dok atike postaju redovna pojava,
pune ili sastavljene od balustri. Shodno novim potrebama programi graevina se strukturalno
uslonjavaju i konstruktivno osavremenjuju.
Razdoblje zrelog srpskog akademizma reprezentuje zgrada Narodne skuptine u Beogradu,
zapoeta 1907. godine, prema projektu Jovana Ilkia, pobedniku na konkursu 1902. godine, a
zavrene sredinom etvrte decenije veka. Jednospratno skuptinsko zdanje sa visokom prizemljem,
kome je kao uzor posluio nacrt Konstantina Jovanovia iz 1892. godine, obuhvata veliku
povrinu osnove, planiranu za dvodomni parlament, iako je poetkom veka srpski parlament bio
jednodomni. Ilki je od Jovanovia preuzeo blokovsku strukturu zdanja lienog unutranjih
dvorita, reduciranost hodnikih traktova, osnovni raspored masa, koncepciju fasada i krovne ravni
razliitih visina. Moe se zakljuiti da se njegov projekat razlikuje od uzornog samo u detaljima.
Simetrian masivan poduni kubus palate zavren je dominantnom pseudorenesansnom kuplom sa
pseudobaroknim dekorativnim detaljima, kao visinskom dominantom, koja ne stoji nad centralnom
salom, ve nad vestibilom. Na srednjem rizalitu rszuene, iz veine vizura skladne graevine,
dominira monumentalni portik, zavren trougaonim timpanonom. Pred portikom se simetrino
razvoja prilazno stepenite sa rampama, koncipovano u duhu novovekovne graditeljske tradicije,
bez oslanjanj na konkretan uzor. Prema neizvedenoj Ilkievoj zamisli, zavrni akcenat itave
kompozicije na vrhu lanterne kupole, predstavljala je kraljevska kruna od pozlaene bronze, koja je
imala znaenje simbola suverene drave.Fronton centralnog portika bio je namenjen figuralnoj
kompoziciji sa personifikacijom Srbije u sreditu, dok su za monumentalne dravne grbove bile
odreene kartue na atikama bonih fasada.
Ilikeva skuptinska zgrada, velikog gabarita, dominira slobodnim prostorom koji je okruuje,
unutar novog, ali urbanistiki nedovrenog upravnog centra srpske prestonice. Podeljena je na
dominantni sredinji deo sa glavnim ulazom i centralnom kupolom, i dva bona segmenta, ije
ovalne fasade zaklanjaju amfiteatralne sale sednice. Treu celinu unutranje organizacije
obuhvataju izdueni traktovi namenjeni radnim prostorijama za stalne organe skuptine. Vestibil,
koncipovan kao majestetini antre sa galerijama, dobio je najznaajnije mesto u hijerarhiji
prostorija, to se ogleda u njegovoj bogatoj mermernoj i tuko dekoraciji.
Strogom kompozicijom skuptinskog zdanja, oznaen je trijumf akademizma nad ostalim stilskim
koncepcijama u tadanjem graditeljstvu i potvrena lojalnost domae sredine legitimistikoj
parlamentarnoj tradiciji razvijene Evrope.
Uobliena na nasleu renesanse, neoklasicizma i baroka, Ilkieva skuptina predstavlja upeatljivo
zdanje, ija su izvorita u bekoj novovekovnoj i savremenoj akademskoj arhitekturi.Izbegavajui
preteke mase i njihovo pretrpavanje, Ilki je ostvario za njega netipino zdanje umerenih linija,
lieno prenaglaenog segmenta.Spoljnu kompoziciju odlikuje suptilno kontrastiranje kubinih i
oblih masa, kao i uspeno prikrivanje sloenog unutranjeg rasporeda. Iako kritikovano u tadanjoj
tampi, skuptinsko zdanje predstavlja znaajno ostvarenje novije srpske arhitekture i
akademistikog stila u jugoistonoj Evropi.
Uz Ilkia, zrelu fazu srpskog akademizma obeleio je arhitekta Dragutin orevi, koji je tokom
usavravanja u Karlsrueu prihvatio stav profesora Jozefa Durma da se stil graevine odreuje prema
njenoj nameni. Nakon prvih radova inspirisanih arhitekturom renesanse, kave su Osnovne kole u
Aleksincu i Prokuplju iz 1896. godine sa D. ivanoviem, ovaj daroviti graditelj se u Beogradu
afirmisao Okrunim sudom i VII pukovskom okrunom komandom iz 1899. godine,
Kasarnom Sedmog Puka iz 1901. godine, Domom drutva Kralj Deanski iz oko 1900.
godine sa M. Ruvidiem, Drugom beogradskom gimnazijom iz 1905. godine i Treom
beogradskom gimnazijom iz 1906. godine.
Glavne motive reprezentativnog proelja Okrunog suda i VII pukovske okrune komande,
koncipovane pod uticajem nemakog akademizma, predstavljali su posebni ulazi, klasicistiki
obraeni, kojima je oznaen dvonamenski karakter zgrade. Istaknuta heraldika obeleja
postavljena iznad potkrovnog venca, pojaala su ivopisnost plastiki bogato ralanjenog proelja.
Kasarna etvrtog puka podignuta na periferiji Uica 1899. godine, kao i Kasarnu Sedmog
puka u Beogradu, odlikuju simetrina, ali neusiljeno reena proelja, sa visokom kapijom,
flankiranom rizalittima u vidu kvadratnih kula, nadvienih piramidalnim krovovima. I Kasarne u
Vranju i aku iz 1900. godine odlikuje svedena kompozicija podunog jednospratnog volumena
sa bonim krilima i dekorativnim atikama rizalita.
U prvoj deceniji XX veka, oreviev akademizam je bio stilistiki i tematski najraznovrsniji u
srpskoj arhitekturi.Vieznaan i najmanje zavistan od predodreenih kanona, afirmisao je princip
odrive eklektie polimorfije. Iako je potovao strogu hijerarhiju forme i sadrine u akademizmu,
posebno simetriju i naglaavanje srednje zone graevine, autorski koncept orevi nije podredio
imperativu apersonalne, hladne i otuene arhitekture. Akademsku statinost i unificiranost izraza
uspeno je ublaavao uzbudljivim kontrastima uvuenih i isturenih formi, svetlosti i senke, punih i
praznih povrina, ritmom horizontala i vertikala. Masivne volumene najee je oplemenjivao
bogatom plastikom, najee sastavljenom od dvojnih jonskih stubova (Druga Beogradska
gimnazija iz 1905. godine, Trea beogradska gimnazija iz 1906. godine i Gimnazija u Valjevu
iz 1908. godine sa D. ivanoviem). Dekorativni toskanski i jonski pilastri, kao i prislonjeni
stubovi koji se uzdiu kroz sve etae srednjih zona, esti su motivi njegovih graevina. orevi se
pridravao kanona akademizma i na manjim objektima, gde ih je takoe primenjivao neusiljenoKua Mihajla Milovanovia iz 1904. godine u Pariskoj ulici 12 u Beogradu.
Po svom shvatanju akademizma, orevi je nesumnjivo bio najblii Ilkievoj nedogmatinoj
koncepciji. Upotrebom kitnjastih zavretaka elevacije, naglaavanjem dekorativnostikoliko i svetlotamnih
plastinih
kontrasta,
ublaavao
je
krutost
scenografske
arhitekture
strogog
koli u aku iz 1902. godine, naglasio je ugaoni rizalit u obliku valjka. Poput ostalih autora
srpskog zrelog akademizma, Ruvidi je uporedo gradio u stilu secesije i nacionalnom slogu.
U arhitekturi Danila Vladisavljevia, ogledaju se uticaji oba morfoloka toka srpskog
akademizma: strogog, iji su primeri Prva Vraarska tedionica iz 1906. godine, kombinacija
nemake nove renesanse i baroka i Kua S. Stojisavljevia u Beogradu iz oko 1910. godine, i
neusiljenog, slobodnije komponovanog, iji je primer Prometna banka iz 1913. godine koji je
projektovao sa Miloem Saviem.
Sline odlike pokazuje i delo Dimitrija T. Leka, koji je u ovoj fazi potencirao bogate kompozicije
naglaenog ritma (spoj venecijanske renesanse i baroka, primena galerija na palati Atina na
Terazijama iz 1902. godine), ili razuene masivne volumene (Osnovna kola u Ulici Gavrila
Principa, Nova Vojna Akademija iz 1899. godine, inspirisana nemakom renesansom, Kapela
ele-kule u Niu iz 1892. godine).
Srednji, kompromisni pristup izmeu dva pola srpskog akademizma, razvili su arhitekti Nikola
Nestorovi i Andra Stevanovi, kolovani u Berlinu. Njihovo pojedinano i zajedniko delo
pokazuje odlike konzervativne, ili reformske struje domaeg akademizma.
Nestorovi je u samostalnim delima, po prihvatanju secesije, naginjao spojevima rimske renesanse i
neoklasicizma. Odanost akademskim naelima dosledno je iskazao primenom simetrinih osnova i
slojevitih kompozicija, poput onih na Okrunom naelstvu u Kruevcu iz 1900-1904 godine,
Okrunom Naelstvu i Sudu u Kragujevcu iz 1902-1904 godine i Gimnaziji u Gornjem
Milanovcu iz 1902. godine, sa raskono obraenim enterijerima, naglaenim srednjim rizalitima,
kao i dekorativnim kubetima pravougaone osnove.
Na Nestorovievim i Stevanovievim zajednikim delima, pre svega Upravi fondova u Beogradu
iz 1903. godine, ije je proelje komponovano slino kragujevakom Okrunom naelstvu,
upadljiva je nova koncepcija modelovanja i dekorisanja masa, inspirisana na Ivakovievom i
Subotievom Ministarstvu pravde. Na fasadama su veto iskorieni materijali, dok su skladnim
apliciranjem obloga od crvenih ploica, uvoenjem postepenosti u spoljno oblikovanje, gde je
najsnaniji akcenat ostvaren na srednjem delu zidnog platna a umereniji na krajnjim rizalitima,
afirmisani pokuaji slobodnijeg akademskog komponovanja. Novi metodi ogledaju se i u nainu
obrade dvojnih orvora na drugom spratu, koji su usklaeni sa klasicistiki obraenim prozorima
prvog sprata. Slobodniji tretman forme je rezultat Stevanovievog uticaja. Strogost, ali i dinamika
arhitektonske forme , upadljivi su na Sanatorijumu Vraar iz 1910. godine i Uiteljskom Domu
iz 1911. godine u Beogradu. Odlike prve varijante akademizma preovlauju na kuama V.
Markovia iz 1905. godine i U. Predia iz 1908. godine, dok su elementi druge izraeni na palati
Beogradske zadruge iz 1907. godine. Ovde su osim simetrije, pod uticajem francuske dekorativne
jasno pokazuju njenu namenu. Eklektiki spojevi motiva renesanse i baroka, uoljivi su i na njenim
ostalim prestonikim delima.
Za razliku od Okrunog naelstva u Pirotu iz 1910. godine Aleksandra Jankovia, graenog pod
blagim uticajem secesije, sa dvema nametljivim kulama koje simetrinouokviravaju mansardni krov
srednjeg rizalita postavljenog na zaseenom uglu i velikim otvorima, Novi Dvor u Beogradu,
arhitekete Stojana Titelbaha, predstavlja konzervativnije ostvarenje poznog periodazrele faze
srpskog akademizma, zidanje zapoeto 1911. godine. Svaka fasada tog razuenog zdanja dobila je
razliitu obradu. Evocirana je proiena morfologija akademizma Bugarskog i Jovanovia,
prilagoena manje strogom i statinom programu. Spoj ulinih fasada naglaen je poligonalnim
ugaonim rizalitom, nadvienim kupolom sa izduenim zavretkom. U tome se ogleda slinost sa
susednim Starim dvorom arhitekte Bugarskog. Isticanjem kubeta na uglu zgrade i zaobljenog
rizalita u sredini proelja, izraena je vertikalna podela masa, umesto horizontale, koja preovlauje
na Starom dvoru. Prvobitni izgled zdanja, kao, uostalom, i mnogih drugih primera srpskog
akademizma nije ouvan. Ono je vie puta rekonstruisano spolja i iznutra, pri emu su se izgubili ili
transformisali neki fasadni detalji, pre svih heraldika polja.
Meu uspenijim ostvarenjima arhitekture zrelog akademizma u provincijskoj arhitekturi Srbije,
koju su uglavnom uobliavali graditelji skromnijeg obrazovanja, izdvajaju se Kua Alekse
Obradovia u Kragujevcu iz 1887. godine, Kua trgovca Ninia u Zajearu iz 1899-1900
godine, Kue Avramovia i Pueljia u aku iz 1905. godine, Kua na uglu Ulice Bore
Stankovia u Vranju, zatim Kue Gligorija Paunovia iz 1895. godine i Gavrila Popovia u
Vlasotincu iz 1910. godine.
Fasadna skulptura, podreena hijerarhizovanoj strukturi arhitektonskih kompozicija, odraavala je
ideologiju naruilaca u Srbiji sa kraja XIX i poetka XX veka. Uz figuralnu plastiku didaktikomoralizatorskog siea, naroito su heraldika znamenja predstavljala njen znaajan segment,
odslikavajui namenu reprezentativnih zdanja - dvorsku, upravno-administrativnu, obrazovnu,
kulturno-umetniku, poslovnu ili humanitarnu. Upotreba grba u Srpskoj arhitekturi, razvijenajo u
doba Kneza Miloa, naroito je bila popularna u periodu Kraljevine Srbije. Znamenja su najee
postavljana u frontone sredinjih rizalita zgrada, ili u atike nad njima.Od mnogobrojnih primera
upotrebe heraldike u arhitekturi srpskog akademizma, trebalo bi izdvojiti one u Beogradu:
kraljevske krune na kupolama bonih rizalita Starog Dvora, heraldiku timpanona sredinjeg rizalita
eleznike stanice, u edikuli ugaone atike Narodne Banke, u timpanonu nove zgrade Vojne
Akademije, nad krovnim vencem Okrunog suda, u luneti nad sredinjim rizalitom Novog Dvora
i atici centralnog rizalita prema Andrievom vencu i frontonu portika Narodne skuptine.
Skoro svi predstavnici srpskog zrelog akademizma uporedo su gradili i u drugaijim stilovimapoznom romantizmu, nacionalnom slogu i secesiji, izbegavajui striktnu posveenost jednom
opredeljenju. U kvantitativnom pogledu, najvie su gradili prema naelima akademizma, oslanjajui
se na njegove eme i kada je naruilac zahtevao neakademske stilove. Akademistiki slojevit
koncept fasade odredio je kompoziciju reprezentativnih dravnih zdanja u nacionalnom stilu, poput
Okrunog Naelstva u Vranju iz 1908. godine, delo Petra Popovia, zatim Gimnazije u aku
iz 1910-1928 godine, delo Dragutina Maslaa, kao i Crkve Sv. ora na Oplencu iz 1909-1912
godine, delo Koste J. Jovanovia.
U arhitekturi srpskog akademizma do 1914. godine, rizaliti su predstavljali istaknuti fasadni motiv,
kojima je ublaavana monotonija hijerarhijski ureenih povrina. Meutim, njihova upotreba nije
uvek bila plod funkcionalnih zahteva da se izrazi unutranja organizacija prostora i naglase znaajni
segmenti zgrade, kao to su vestibili, stepenita ili sveane sale, ve je time pokazana lojalnost
akademskom naelu autonomije eksterijera od enterijera. U stambenoj arhitekturi rizaliti su imali
manji ispad nego na javnim zdanjima. Zajedniko obeleje javnih graevina ogleda se i u
dominaciji simetrinih prostornih reenja, pri emu su se osnovni komunikacioni vorovi razvijali u
pravcu poprene ose zgrada, dok su horizontalne komunikacije bile postavljene upravo na njih, u
pravcu podune ose. Ukoliko bi zgrada imala ugaoni poloaj, slina ema je primenjivana u pravcu
simetrale ugla. Kvantitativno i kvalitativno izdvajaju se reenja na kojima bone mase ine
priblino ravnopravan okvir dominantnoj srednjoj kompoziciji (Uprava fondova, Spasieva
zadubina, Kua Marka Stojanovia u Beogradu, naelstva i sudovi u regionalnim centrima). Sa
poboljanjem ekonomskih prilika, atike na javnim zdanjima se poetkom XX veka ee plasiraju
iznad celog fronta nego ranije.
Arhitektura privatnih kua je, osim velike proizvoljnosti u oivljavanju starih stilova, grube obrade
venaca, portala, profila i atika, na mnogim primerima dosegla veu transparentnost nego na javnim
zgradama. Fasade jednoporodinih ili vieporodinih kua lezenama su izdeljene na polja, koja
esto odgovaraju irinama soba. Umesto trema koji nosi terasu, motiv nobelstock-a tj. Piano nobile
u rezidencijalnoj gradskoj arhitekturi u Srbiji naglaavan je balkonima i veim erkerima, to se
zapaa na Hotelu Srpska Kruna iz 1867. godine, porodinim kuama Terzibaia iz 1884.
godine, Jovana Ristia, Save Kneevia iz 1891. godine, Dimitrija Krsmanovia iz 1898-1899
godine, Koste Milenkovia sa kraja XIX veka, Mihajla Milovanovia iz 1904. godine, Jovana
Barlovca iz 1912. godine, Franca tibnera iz 1914. godine u Beogradu, Kui Gligorija
Parunovia u Vlasotincu iz 1895. godine i dr. Od zgrada na kojima je glavni motiv naglaen na
uglu, izdvajaju se rizaliti u obliku poluvaljka ili punog krunog torusa koji izlaze iz ravni fasade, to
kompaktniji, izgubivi preanju statinost. Zavrni venci su probijeni isticanjem vertikalnih motiva
srednje zone, a umesto tradicionalnih aplikacija javljaju se plonije secesijske (Kua Jovana
Smederevca iz 1900-1901 godine, Kua M. Stamenkovia iz 1907. godine, Smederevska banka
iz 1912. godine). Naruava se stroga hijerarhija fasadnih zona, ublaavaju hladnoa i
monumentalnost karakteristini za autoritativni akademizam. Unose se floralni i geometrijski detalji
od kovanog gvoa. Otvori se na graevinama odozdo na gore brojano umnoavaju, a
dimenzionalno smanjuju. Rustika prizemlja je stilizovana, svedena, dok su elevacioni frontovi
manje usiljeni. Atike i balustrade su poprimile talasaste i izvijene oblike, dok su maskeroni ili
pilastri beskompromisno probili hijerarhijske stege. Posle dugotrajne dominacijevodoravnih lunih
frontova, preovladala je vertikalna podela masa. Transparentnost arhitekture je postala izraena, a
raskorak izmeu sadrine i forme se smanjio.
Akademizam je u srpskoj arhitekturi od 1865. do 1914. godine imao pozitivan znaaj, doprineo
konsolidaciji struke i razvitku njenih institucija. Uvezena akademska nenacionalna arhitektura,
uprkos otporu ideologa srpskog stila, osavremenila je zaostale, postorijentalne ambijente srpskih
gradova i usmerila generacije neimara ka kulturno razvijenijoj Evropi. Njihovo stvaralako
sazrevanje ne bi bilo uspeno da se nisu kolovali i usavravali na evropskim akademijama.
Akademizmom je pojaana vera u znaaj istorijskog obrazovanja arhitekata, a time i stimulisana
specijalizacija nastave u matinoj sredini. Ne samo to je doprineo preporodu srpske arhitekture
nakon vievekovnog zaostajanja, akademizam je podstakao njen izlazak iz nepovoljnog
provincijskog poloaja.
Meuratna arhitektura:
Uspon modernog arhitektonskog pokreta izraen u godinama nakon Prvog svetskog rata, nije
pokolebao tradicionalno opredeljenu veinu arhitekata. Sledbenici futurizma, kubizma, De Stajla,
purizma, ekspresionizma ili konstruktivizma jo uvek su predstavljali manjinu. Veina graditelja se
povinovala ukusu investitora, evropskih malograana koji su se obogatili u ratnim i posleratnim
prilikama i pohrlili u velike gradove. Vile u otmenim predgraima ili viespratnice u centrima
gradova, graene u stilu poznog akademizma, ponekad sa reminiscencijama na Ar- Nuvo, uz obilnu
primenu novih materijala, korienih na stari nain. Zahvaljujui poboljanju komunukacija i
slinim ekonomskim uslovima u razliitim dravama Evrope, sem SSSR-a, i avangardni i
konzervativni arhitekti teili su stvaranju univerzalnog internacionalnog stila.
Sporom uzmicanju akademizma u srpskoj arhitekturi, doprinela je drutvena atmosfera, obojena
istorizmom u euforiji ujedinjenja jugoslovenskih naroda, a od 1929. godine, i potrebom da se
oformi jugoslovenska unitarna kultura. Klasna podvojenost je bila vidljiva u arhitekturi.
fakultet u Beogradu izmeu 1920. i 1930. godine, znailo je pristupiti sredini u kojoj su se preplitali
razliiti inostrani i domai uticaji, u kojoj su odreene tendencije dobijale prevagu ili nestajale sa
scene u zavisnosti od sopstvene vitalnosti.
Nekoliko godina pre pojave prvih modernistikih projekata, u domaoj strunoj periodici su iznete
otre antiakademistike i antiklasicistike apelacije.
Ugledni srpski akademisti starije generacije- Konstantin Jovanovi, Vladimir Nikoli, Svetozar
Ivakovi, Andra
dvadesetih godina, nastavili tradiciju predratnog akademizma. Reviziju njihovih ideja inspirisali su
predstavnici srednje i mlade generacije akademista: Milutin Borisavljevi, Svetozar Jovanovi,
Dimitrije T. Leko, Aleksandar orevi i Vojin Simeonovi, kojima su se pridruili ruski
emigranti istovetne vokacije: Nikolaj Krasnov, Roman Verhovskoj, Vasilij Androsov, Viljem
fon Baumgarten, Efgenije Gulin, Georgi reter, Konstantin Paris, Julijan Djupon i Ivan
Artemukin. Osim njih, znaajna dela srpskog arhitektonskog akademizma realizovali su i
pojedinci kojima je graenje u tom stilu predstavljalo privremenu fazu, pre nego to su se opredelili
za progresivni modernizam. Neki od njih ispoljili su zavidan stepen autorskog izraza: Dragia
Braovan, Branislav Koji, Milan Zlokovi, Josif Najman, Petar i Branko Krsti, Branislav
Marinkovi, Bogdan Nestorovi, Milan Sekuli, Milan Mini, Predrag Zrni, Daka Popovi,
Lazar Dunerski i Grigorije Samojlov.
Srpski akademisti meuratnog doba, kolovali su se ili usavravali u evropskim centrima preivele
eklektike arhitekture, pre svega u parizu i Budimpeti. Stoga se u njegovoj arhitekturi mogu uoiti
vie ili manje izraeni francuski uticaji, kao i elementi maarskog, nemakog, italijanskog ili ruskog
akademizma. Naroito je jak ruski uticaj, iji su istaknuti protagonisti, kao tienici Kralja
Aleksandra Prvog Karaorevia, gradili irom Jugoslavije. Arhitektonski tokovi u Srbiji izmeu
dva svetska rata, kanalisani u vodeim strunim ustanovama, kao to su Ministarstvo graevina,
Arhitektonski fakultet i Klub arhitekata, sutinski su izvirali iz predvodnike svesti najplodnijih
graditelja, zastupnika glavnih stilskih koncepcija: Momira Korunovia predstavnika srpskog stila,
Milutina Borisavljevia i Dimitrija M. Leka predstavnika akademizma, Milana Zlokovia,
Branislava Kojia, Nikole Dobrovia i Dragie Braovana predstavnika modernizma.
Iako su stvorili respektabilnu produkciju, ruski emigranti nisu znaajnije uticali na razvoj srpske
arhitekture. Ako su u treoj deceniji prednjaili brojem i kvalitetom ostvarenja, nespremni za
ozbiljnije zaokrete, u etvrtoj su bili potisnuti u drugi plan. U okviru akademizma kao dravnog
unitarnog stila, sa reminiscencijama na ruski ampir, podigli su niz monumentalnih zgrada,
ispunjenih fasadnom skulpturom i heraldikim znamenjima: Ministarstvo uma i ruda,
poljoprivrede i voda iz 1926-1928 godine, Ministarstvo finansija iz 1925-1928 godine, Dravni
arhiv u Beogradu iz 1925-1928 godine, delo Nikole Krasnova, Narodni teatar u Skoplju iz
1927. godine, E. Brontajna, V. Mesnera, J. Bukavca, S. Beljajevskog i D. M. Leka, zatim
Oficirski stanovi u Beogradu iz 1928. godine, delo Verhovskoja, Generaltab iz 1928. godine,
Ruski dom u Beogradu iz 1933. godine i Oficirski dom u Skoplju iz 1928-1929 godine, delo V.
Baumgartena, Gardijski kompleks u Topideru iz 1924. godine, delo Vinogradova, Studentski
dom Aleksandra I iz 1931. godine delo Kovaljevskog, Dom Narodnog zdravlja iz 1925. godine i
Oficirski dom u Novom Sadu iz 1926. godine, delo G. retera i K. Parisa. U svom radu
potencirali su eklektike meavine razliitih stilova, od renesanse, baroka, neoklasicizma i ampira.
Njihova sloboda u tumaenju istorijskih stilova, koliko se ogleda u bogatstvu reminiscencija i
neobaveznom tretiranju ustaljenih akademskih obrazaca, toliko se pretvarala u formalizam,
karakteristian po potenciranju neorganskih sklopova i nagomilavanju plastinih motiva.
Srpski arhitekti dugo nisu mogli da pariraju Rusima u reavanju najsloenijih graditeljskih
programa, pre svega izgradnji reprezentativnih administrativnih zdanja u prestonici i regionalnim
centrima. Prepoznatljive odlike ruskog akademizma ogledaju se u potenciranju monumentalnosti,
ostvarenoj i na manjim objektima irom Jugoslavije, ublaavanju znaaja predodreenog glavnog
motiva, doslednoj primeni rustike u prizemlju zgrada, suavanju kontura graevina od podnoja ka
vrhu stepenovanjem masa po visini, obilnoj primeni fasadne skulpture, naroito figura lavova. U
beogradsku arhitekturu Rusi su uneli i motiv timpanona sa lunom loom, kao zavrnim
segmentom fasade. Poto su u svojim ekspanzivnim kompozicijama esto preterivali, napli su se na
udaru domae kritike. Arhitekta Milutin Borisavljevi, iako njihov ideoloki istomiljenik,
kritikovao ih je zbog megalomanije i nezgrapnih kompozicija. Potedeo je jedino Baumgartenov
Generaltab, kao velianstvenu i monumentalnu palatu, irokog zamaha, grandiozne kompozicije i
perfektnih proporcija i detalja, odnosno klasino delo beogradske arhitekture.
U razvoju srpskog meuratnog akademizma, mogu se diferencirati tri faze:
1.) period dominacije u periodu od 1919-1928 godine,
2.) doba krize, izazvano prodorom modernizma, izmeu 1928-1935 godine,
3.) delimine obnove u monumentalizmu poslednjih predratnih godina,od 1935-1941 godine.
U morfoloko-strukturalnom pogledu, kao i akademizam u Kraljevini Srbiji, meuratni je iznutra
bio podeljen na dva smera- strogo apersonalni, konzervativni, i autorski, liberalniji akademizam,
otvoren za novine.
U prvom razdoblju od 1919. do 1928. godine, u krug akademista je prelo nekoliko afirmisanih
graditelja koji su u prethodnom periodu gradili u nacionalnom slogu. To su Branko Tanazevi,
Jovan Novakovi, Jovan Stanojevi i Vladimir Popovi. 1924. godine Andra Stevanovi i
Dragutin orevi, uz pomo mladog Milana Minia, dovravaju palatu Srpske Kraljevske
Akademije. Akademski krut, slojevit koncept ove reprezentativne prestonike graevine, sa tesnim
unutranjim
dvoritem,
obogaen
detaljima
Ar-Nuvoa i
dekorativistikog
akademizma,
godine, blisku romantiarskoj varijanti umerenog akademizma i stroije koncipovanu neomaniristiku Genievu kuu, takoe u Beogradu iz 1929. godine.
Branislav Koji je podigao umadijsku banku u Kragujevcu izmeu 1928-1930 godine, kao i
Paviljon Cvijeta Zuzori u Beogradu iz 1927-1929 godine sa dominantnim pseudoantikim
oblicima, ali i slobodnijom organizacijom osnove od uobiajenih.
Milan Zlokovi je na Vraaru od 1924. do 1926. godine, podigao vie privatnih jednoporodinih
kua u umerenom akademskom maniru, dok je znatno usiljenije koncipovao monumentalnu
Hipotekarnu banku u Sarajevu izmeu 1928-1930 godine.
Braa Krsti su na neelima akademizma komponovali kuu Nikole Krstia u Ulici Vasinoj 14 u
Beogradu izmeu 1927-1928 godine.
U treoj deceniji, pod uticajem zapadnoevropskog akademizma, znaajna dela ostvario je arhitekta
Aleksandar Jankovi, autor Okrunog naelstva u Pirotu iz 1910. godine. U meuratnom
razdoblju ovaj plodni projektant je sagradio niz jednoporodinih i vieporodinih stambenih
zgrada, karakteristinim po mansardnim krovovima, obilju fasadne skulpture i ornamentacije. Re
je o zgradi na uglu Zmaj Jovine 13 i Knez-Mihailove 28 iz 1928-1929 godine, zatim, zgrada na
uglu Svetozara Markovia i Bulevara Revolucije iz 1929. godine, dok se meu njegovim javnim
objektima istie Narodna banka u Niu iz 1925. godine, gde su neobarokni i neoklasicistiki oblici
stopljeni u reprezentativnu i prostorno razuenu celinu.U stilu akademizma, zapaena dela ostvarili
su Franja Urban koji je projektovao Kuu ora Cvetkovia iz 1930. godine na uglu ulica Brae
Jugovia i 29. novembra, i ore Jankovi koji je sagradio Novosadsku banku i Kuu Ostoji u
Rumi iz 1923. godine. Praksu izdvajanja ugaonog valjka ili poluvaljka, pokrivenog kupolom,
nastavili su Franja Urban na Kui ora Cvetkovia, Viljem Baumgarten na Oficirskom
domu u Skoplju i Nikolaj Krasnov na zgradi Ministarstva na uglu Ulica Nemanjine i Kneza
Miloa u Beogradu.
Meu graditeljima Novog Sada koji su tokom svoje akademistike faze krajem tree i poetkom
etvrte decenije ostvarili znaajna dela, izdvajaju se Lazar Dunerski koji je sagradio palatu
Produktivne berze 1927. godine i Daka Popovi graditelj Komande Prve armijske oblasti iz
1928-1930 godine i stambeno-poslovne palate Vatikan iz 1930. godine. Modernizovanje
akademistiki koncipovanih volumena i naginjanje monumentalizmu, popularno u poslednjim
predratnim godinama, najavio je Milan Sekuli na stambeno-poslovnoj palati Kroacija u
Novom Sadu iz 1931. godine.U Skoplju su se, uz Ivana Artemukina (kafana Islahana u
gradskom parku iz 1919. godine, autori Narodnog pozorita iz 1921-1927 godine, Dragutin
Masla (Ristieva palata iz 1925. godine) i Boris Dutov (palata Armaganjan iz 1930. godine).
celini ansambla. Bez obzira na pomenutu izdvojenost, kula je donekle oivela sumorno okamenjen,
uprkos obilnoj prvostepenoj plastici, tur plat graevine.
Akademizam Milutina Borisavljevia bio je zasnovan na tradiciji pariske Ecole des Beaux-Arts
i naelima njegove naune estetike arhitekture. Ovaj dosledni akademist, sklon obrazlaganju
vlastitih stavova, arhitekturu je definisao kao simbolinu umetnost koja svoj najvii stupanj dostie
u monumentalnim graevinama. Traenju novih formi i struktura Borisavljevi je pretpostavio
proverene kanone, zalaui se za vie varijanti u svakom projektantskom zadatku. Apelovao je da
se nastava na beogradsko Arhitektonskom fakultetu reformie po uzoru na parisku Ecole des
Beaux-Arts, i da se umesto idejnih projekataza odreene tipove graevina, pripremaju potpuni
projekti za izvoenje.
Na svom najpoznatijem delu, Vili Flaar iz 1931-1932 godine, izgraenoj na beogradskom
Neimaru, ugledao se na arhitekturu Malog Trijanona iz 1762-1768 An ak Gabrijela, shvaenog
kao savrenog dela, boanske harmonije i najsjajnijih propozicija, dok je u komponovanju ograde
parka na Studentskom trgu iz 1929. godine preuzeo reenje sa maniristike vile Aldobrandini.
Osnovna kola u Marulievoj ulici iz 1930-1931 godine, primer je svedenijeg, uproenog
akademizma, gde glavni motiv nije posebno naglaen, to se uoava i na reprezentativnoj kui
Nikoli u Parainu iz 1931. godine, dok je on skromno izdvojen na proelju palate Andonovi u
Niu iz 1930. godine.
Borisavljevievi projekti koncipovani u nacionalnom stilu, kao i pojedini u stilu modernizma, kojeg
je pod pritiskom naruilaca nevoljno prihvatio, takoe odlikuje akademistika modelacija forme.
Moe se zakljuiti da je Borisavljevieva arhitektura u celini bila optereena strogim akademskim
kanonima, kao i nastojanjima da u praksi primene otkria iz oblasti estetike arhitekture i optikofizioloke perspektive. Otu je on, na izvestan nain, ostao nedoreen i neiskazan kao stvaralac,
shvatajui arhitekturu kao primenjenu estetiku. Zapaanja o harmoniji i ritmu, ulozi simetrije i
asimetrije, izneta u strunoj periodici, Borisavljevi nije precizno primenio u graditeljskoj praksi.
Ako je najznaajniji i najdosledniji predstavnik akademizma u srpskoj arhitekturi od 1865. do 1914.
godine, bio Konstantin Jovanovi, istu poziciju u meuratnom periodu zauzimao Dimitrije M.
Leko. Njegov strogi akademizam, zasnovan na metodu kontrolisane imaginacije, prepoznatljivo je
uzdran ili disciplinovan, lien sluajnih ili spontanih reenja. U odnosu na Svetozara Jovanovia,
Leko je doslednije potovao akademske obrasce, to se naroito ogleda u izjednaenom odnosu
zidne mase i otvora, ogledalskoj simetriji, jasnom naznaavanju regulacionih linija i isticanju
monumentalnosti bezvremenih graevina. Naizgled tur i preterano uzdran, Lekov akademizam je
ipak bio kreativniji od Borisavljevievog naunog i eklektinog pristupa arhitektonskom
komponovanju.
Umereni ritam masa odlikuje skladno proelje Lekovog Saveza nabavljakih zadruga u
Beogradu iz 1927-1929 godine. Njegova eksperimentisanja nastavljena su poetkom tridesetih
godina, kada je tragao za jednostavnijom, racionalnijoj formom akademizma, ostvarenoj na
trospratnoj palati Ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlja u Beogradu iz 1932-1933
godine. Svedenom kubinom konturom i masivnim fasadnim platom, ova palata, sa dva unutranja
dvorita, najavila je vladavinu monumentalizma u srpskoj arhitekturi poslednjih predratnih godina.
Po Maneviu, ona predstavlja ne samo zavrni oblik jedne tradicije, ve i klicu njene dekadencije:
Njena itava struktura, disciplinovana i smirena, tei samo jednom cilju-venosti. Na zgradi nema
jakih kontrasta ili posebno eksponiranih motiva. Nekanelovani jonski stubovi nalaze se u ravni
fasade, oivieni sa po dve skulpture L. Dolinara. Njihovo protezanje je zaustavljeno snanim
okviromLienom entablature i potkrovnog venca:Vreme je stalo, to je znailo ovaploenje
akademskog ideala. Leko je i kao tuma liberalna akademistika shvatanja, kritikovao epigonstvo i
zastarela reenja.
Zreli period meuratnog srpskog akademizma obeleila su i druga Lekova dela (projekti banskih
palata na Cetinju, Banja Luci i Novom Sadu iz 1930. godine, Dom Saveza nabavljakih zadruga na
Cetinju iz 1932. godine, Dom ratnih vojnih invalida u Beogradu iz 1933. godine), kao i Agrarna
banka iz 1931-1934 godine Petra i Branka Krstia, Dom Kralja Aleksandra Prvog za uenike
srednji kola iz 1931-1933 godine, delo Vojina Petrovia, Aero Klub iz 1932-1934 godine i
stambena zgrada advokata Nedeljkovia iz 1936. godine, delo Vojina Simeonovia, Narodna
banka u Skoplju iz 1933. godine delo Bogdana Nestorovia, zgrada Berze iz 1931-1933 godine i
Beli Dvor na Dedinju iz 1934-1936 godine, delo Aleksandra orevia, kua Stamenka
urevia iz 1936. godine na uglu Katanieve i Svetog Save 36, delo Dragoslava Radisavljevia,
kua inenjera Boia u ulici Svetozara Markovia 6 iz 1934. godine u Beogradu, delo Rajka
Tatia. Pod pritiskom dominantnih modernistikih shvatanja u srpskoj arhitekturi, kao i sve jaeg
uticaja Ar-Dekoa, pomenuti autori su bili prinueni da svedu ili odbace klasicistiki ornamenti
odstupe od uobiajenih naela akademistikog komponovanja. Spajajui istorijske i moderne
oblike, oformili su neobian tranzitivni tip lokalne arhitekture. Gubitak akademske discipline i
posezanje za zakasnelim secesijskim i pomodnim racionalistikim formama, naroito je obeleio
provincijsku arhitekturu jednoporodinih kua.
Zavrni predratni period srpskog akademizma vezan je za uspon monumentalizma u tadanjoj
evropskoj arhitekturi, saglasan prevlasti totalitarnih politikih ideologija i programa.
Shodno
4.) Ministarstvo graevina i 5.) Pravni fakultet u Beogradu, 6.) Hipotekarna banka u
Panevu, 7.) Pota i Banovina u Skoplju, 8.) Banska palata i Venica u Novom Sadu,
9.) Hipotekarna banka, 10.) Banovinsko pozorite i 11.) novi deo Univerziteta u Niu,
12.) Narodna banka u Kragujevcu, 13.) Tonkieva palata u Leskovcu i dr). Sa povlaenjem
akademizma sredinom tridesetih godina, u srpskoj arhitekturi jenjava i upotreba fasadne skulpture.
Umesto figuralne plastike, u pseudorenesansnim niama i edikulama, kao i baroknim kartuama,
javljaju se plitki reljefi u duhu francuskog Ar-Dekoa.
U produkciji srpskog predratnog modernizma, a ni avangardnog, ali ni kopirantski bezbojnog,
krajem tridesetih godina prevladavala je kanonina estetika ustaljenih formi, uz sve eu primenu
zaobljenih graevina naglaene monumentalnosti. Dok su se naela Korbizjeovog i Misovog
slobodnog plana uveliko razvijala u svetskoj arhitekturi, srpski modernizam tridesetih se, osim
fragmentarnog usvajanja Losovog Raum-plana, u glavnini produkcije iscrpljivao u anahronim
strukturama osnove sa unutranjim dvoritima, komplikovanim komunikacionim vorovima i
veoma retkim konstruktivistiko-funkcionalistikim pristupima (Zlokovieva Univerzitetska deja
klinika i Braovanova Dravna tamparija u Beogradu 1933-1940 godine). Tome je doprineo
nedostatak autentine arhitektonske teorije, to su kroz predavanja i programske lanke pokuavali
da nadoknade lideri srpskog modernistikog pokreta. Kritiku akademizma i eklekticizma, krajem
tridesetih godina sublimirali Milan Zlokovi i vodei konstruktor ore Lazarevi.
Uprkos deklarativne ortodoksije, srpska neradikalna recepcija evropskog modernizma nije
impresionirala vodee autoritete svetske avangarde. Dogodilo se da je arhitekta Nikola Dobrovi,
najdosledniji i najagilniji domai ideolog moderne arhitekture, zbog primene zastarelih
konstruktivnih reenja bio ukoren od strane Teo Van Dezburha i proglaen akademiarem. Sve
izraajnije epigonstvo meu modernistima i tenja ka standardizaciji jezika, gde se najvie
pozajmljivalo od Dragie Braovana, neizbeno su vodili u modernistiki akademizam.
Mnogobrojna ostvarenja srpskog nacionalnog stila su u treoj deceniji veka takoe poprimila
ematski karakter. Kruta i anacionalna, konceptualna logika akademizma preneta je, neoekivano, i
u jednonacionalno usmereno srpsko crkveno i profano graditeljstvo. Budui da protagonisti tog
pravca nae novije arhitekture nisu otkrili autentian strukturno-prostorni sklop, bili su prinueni da
ga preuzmu iz legata ustaljenih akademskih reenja. Uz to, usvojili su i deo akademistike
morfologije, kao to su trodelna podela fasada, isticanje glavnog motiva i dosledno potovanje
simetrije, to se vidi na 1.) Gimnaziji u aku iz 1910-1928 godine, delo Dragutina Maslaa,
2.) Trgovakoj akademiji u Beogradu iz 1925. godine delo Jezdimira Denia, 3.) Palati Pravde
u Skoplju iz 1930. godine delo Nikolaja Krasnova, 4.) Patrijariji u Beogradu iz 1935. godine,
delo Viktora Lukomskog i 5.) Eparhijskom domu u Poarevcu iz 1938-1939 godine, delo
Momira Korunovia. Sredinom etvrte decenije potisnut nakon pogibije svog glavnog mecene u
Marselju, nacionalni stil delimino usvaja i morfologiju savremenog monumentalizma, sa
kontraproduktivnim efektom, jer je estetika agresivnog, jednoznanog totelitarnog koncepta, pre
pokazala stvaralaku krizu graditelja nacionalne orijentacije nego to je najavila renesansu njihovih
ideja (1.) Crkva Sv. Marka iz 1930-1939. godine delo Petra i Branka Krstia, 2.) Banski dvor i
Palata Vrbaske banovine u Banjaluci iz 1930-1938, delo Anelije Pavlovi, Jovanke BoniKaterini i Jovana Rankovia).
Posleratni period:
U posleratnom periodu obnove i izgradnje zemlje, stvarajui u korenito izmenjenim politikim
okolnostima, srpski arhitekti su kratkotrajno odrali tradiciju akademizma. Ona se uoava na
primerima socrealizma, oficijelnog pravca u profanoj arhitekturi od 1945-1952 godine, bazirenog
na neinventivnim spojevima iroko shvaene narodne graditeljske tradicije i bezlinog
modernizma. Anonimnost rada i sveopta politizacija arhitekture, sveli su stvaralatvo na
ponavljanje tipskih, ematizovanih struktura, od ega se preutno distancirao mali broj kritiki
nastrojenih graditelja.
Vanstrunim, dogmatskim shvatanjima limitirana, arhitektura socrealistikog monumentalizma
( 1.) Dom sindikata, 2.) Savezni SUP, 3.) Vojni sud, 4.) Stadion JNA, 5.) Studentski grad,
6.) Gradski SUP u Beogradu, 7.) upravne, partijske, zadrune i kolske zgrade, 8.) radnika i
rudarska naselja u unutranjosti), inspirisana arhitekturom SSSR-a, ni po snazi ideja a ni po
vrednosti ostvarenja (sem naselja fabrike kablova u Jagodini D. Braovana), nije dosegla nivo
graditeljstva do pre Drugog svetskog rata. Utopljen od strane novog establimenta u korpus
dirigovanog socijalistikog stvaralitva, kreativni smer predratnog srpskog monumentalizma
pretvorio se u suprotnost- sterilni modernistiki akademizam.
Do sredine este decenije, prema seanju Alekseja Brkia, na beogradskom Arhitektonskom
fakultetu, uz Zlokoviev produhovljeni funkcionalizam, tri su se mone ideologije borile za status
zvaninog
uenja:
socijalistiki
realizam,
ortodoksni
funkcionalizam
graevinski
Mitroviem, Ivom Kurtoviem i Svetislavom Liinom, u ijim delima nije bilo izrazitijih
akademistikih zastranjivanja. I u teoriji i u praksi ovi autori su se distancirali od socijalistikog
realizma i modernizovanog neoakademizma, arhitekture prokustrovski normi i inovnikih kalupa.
Ipak akademizma je bilo u nastavi na Arhitektonskom fakultetu, stvaranjem kulta moderne
arhitekture, kao i u graditeljskoj praksi. Formalistiko okamenjenje tuih ideja i programa,
delimino je nastavljeno i u srpskom postmodernizmu.