I-3.

Aleksandrijska nauka
Ovaj period grke nauke je trajao oko 900 godina, od 332. g. p.n.e. 642. g.n.e. Za vrijeme
Aleksandra Makedonskog centar nauke prelazi u Aleksandriju. U ovom periodu su ivjeli i radili
veliki naunici kao to su: Euklid, Arhimed, Heron, Apolonije, Aristarh, Hiparh, Eratosten i
Ptolomej.
U ovom periodu dolazi do izvjesne diferencijacije nauke i razvija se tehnika. Poinje da se
osamostaljuje prva oblast dananje fizike statika vrstih tijela i tenosti, a javljaju se i prvi
eksperimenti. Razdoblje od Aleksandra Velikog do Rimljana kada se provodilo stapanje grke i
orijentalne kulture naziva se helenizam.
Aleksandar Veliki je elio da krunie svoja osvajanja izgradnjom nove prijestolnice koja bi nosila
njegovo ime Aleksandrija. Taj grad, po njegovoj zamisli, bi trebao da bude centar svijeta.
Poloaj za ovaj grad je izabrao na uu Nila u Sredozemno more. Poslije njegove smrti zavrena
je gradnja, za vrijeme vladavine generala Ptolomeja 1. Aleksandrija je postala ne samo centar
politike uprave, nego i svjetski centar nauke i kulture. Sagraen je hram muza (museum)Aleksandrijski muzej, kao dom nauke u slijedeih hiljadu godina. Ptolomej je okupio
najpoznatije naunike iz cijelog svijeta. Nakon smrti Ptolomeja, njegov nasljednik Ptolomej II
gradi biblioteku koja postaje jedno od sedam svjetskih uda. Aleksandrijska biblioteka je imala
400 000 rukopisa, te 4 odjeljenja: za knjievnost, matematiku, astronomiju i za medicinu. Svako
odjeljenje je imalo svog predstojnika. Nekoliko stoljea kasnije, naalost, Aleksandrijci e sami
spaliti biblioteku doivljavajui je kao pagansku zaostavtinu. Osim Aleksandrije centri nauke su
bili Atina i Sirakuza. Kraj Aleksandrijske kole nastaje 642. godine kada su Arabljani osvojili
Aleksandriju.
Euklid (306.-283. g. p.n.e.) - prvi veliki matematiar u Aleksandriji
Predavao je u Aleksandriji i bio predstojnik matematikog odjeljenja u
Aleksandrijskoj biblioteci. Najznaajnije djelo je Elementi koje se sastoji od
13 knjiga. Njegovo izlaganje se sastoji iz strogo logikih izvoenja teorema iz
sistema definicija, postulata i aksioma. U knjigama razmatra geometriju u
ravni. Po Euklidovoj knjizi se predavala geometrija skoro do naih vremena.
Osim Elemenata napisao je jo neke knjige o geometriji, astronomiji, muzici i
optici.
U knjizi o svjetlosti su izneseni zakoni odbijanja svjetlosti. Ipak je Euklid pogreno shvatio nain
na koji ovjek gleda. Smatrao je da se svjetlost prostire od oka do predmeta koji
tada vidimo.
Pitagorejci su uili da svjetlost putuje od svog izvora do naeg oka u obliku estica. Ovo se moe
uzeti na neki nain kao najjednostavniji poetak korpuskularne teorije svjetlosti. Empedoklo pak
smatra da je svjetlost izvjestan poremeaj koji se prostire kroz neku sredinu i da je svjetlosti
potrebno neko konano vrijeme da bi u prostoru prela put od posmatranog predmeta do naeg
oka. Tako Empedokla moemo smatrati preteom Hajgensa (Huygensa) - utemeljitelja talasne
teorije svjetlosti. Platon kao i jo neki mislioci je smatrao da svjetlost ide po pravim linijama od
oka posmatraa i kada ti zraci naiu na predmet onda ga ovaj vidi. Euklid prihvata miljenje
1

Nije poznato da je u bilo kakvom krvnom srodstvu sa naunikom koji je nosio to ime.

12

Platona i obrazlae time da kada bi zrake svjetlosti ile od predmeta ka posmatrau ne bi nam se
deavalo da iglu ne vidimo na podu, to je est sluaj.
Arhimed (287.-212. g. p.n.e.) najvei naunik starog vijeka smatra se ocem svih inenjera
Roen u gradu Sirakuzi na ostrvu Siciliji. Obrazovanje je stekao u Aleksandriji
i tu ivio izvjesno vrijeme. U Aleksandriji se zanimao astronomijom,
matematikom i mehanikom.
Radio je kao dvorski inenjer na dvoru vladara Sirakuze Hiera,
gdje je konstruirao razliite mehanizme i ureaje koji su se
veinom koristili u vojne svrhe. Poznati izumi su mu
Arhimedov vijak, koji se upotrebljavao za navodnjavanje, te
Arhimedovo koloturje, kojim je bilo mogue izvlaiti amce
na obalu. Bavio se matematikom i fizikom. Rijeio je nekoliko
matematikih problema svoga vremena; dao je obrazac za
povrinu i zapreminu lopte, kupe i piramide. Arhimed je sa
zadovoljavajuom tanou odredio Ludolfov broj (odnos obima i prenika krunice).
Arhimed je utemeljitelj hidrostatike podruja mehanike koje opisuje zakone tenosti i plinova,
te zakone ravnotee tijela uronjenih u tenost. Otkrio je metod za odreivanje gustine,
formulisao zakon poluge i kotura.
Arhimedovi radovi iz statike i hidrostatike su izloeni u nizu djela. Do naih vremena su
sauvana dva takva djela: O ravnotei ravnih tijela i O plivajuim tijelima. U mehanici je
Arhimed istraivao uslove ravnotee vrstih tijela, uveo pojam centra teine, razradio je metod
nalaenja centra teine razliitih figura i razvio teoriju proste poluge.
Poluga je bila jedan od najrasprostranjenijih elemenata drevne tehnike i njen
zakon je bio poznat. Ipak teorije poluge koja bi koliko toliko zadovoljavala,
nije bilo, iako je pokuaja njene izgradnje bilo. Zbog toga ova teorija zauzima
vano mjesto u Arhimedovoj mehanici. Arhimedova teorija poluge ima strogi
nauni karakter i osloboena je za razliku od Aristotelovih razmatranja, bilo
kakvih elemenata prirodne filozofije. On svoju teoriju izgrauje na nain kako
je to inio Euklid u svojim Elementima. U poetku Arhimed daje definicije,
formulie osnovne aksiome ili postulate, a zatim dokazuje teoreme. Tako on
na kraju dobiva zakon poluge. U osnovi svoje teorije ravnotee Arhimed
stavlja sedam postulata. Pri izvodu zakona poluge on se poziva na neke od
njih. Kao ilustraciju navedimo prvi postulat: Jednake teine koje se nalaze na
jednakim rastojanjima (od take oslonca) nalaze se u ravnotei, a jednake
teine koje se nalaze na nejednakim rastojanjima ne nalaze se u ravnotei,
nego je pretezanje na stranu one teine koja se nalazi na veem rastojanju.
Njegova hidrostatika je izraena u djelu O plivanju tijela. U ovom djelu
izlaganje je u strogom geometrijskom stilu kao i ranije spomenutom djelu. U
poetku se daju definicije, navode postulati, a zatim se dokazuju redom
teoreme koje predstavljaju osnovne stavove teorije ravnotee tenosti. Prva
teorema koju dokazuje Arhimed izrie da tenost u mirovanju dobiva takav
oblik da njena povrina obrazuje sferu iji se centar poklapa sa sreditem
Zemlje.
13

U Arhimedovim djelima iz statike i hidrostatike

ne nalazimo nikakve
primjedbe o bilo kakvim praktinim primjenama teorije. Vie od toga tu nema
nikakvog pozivanja na opit. Ne nailazimo na bilo kakvu potvrdu putem
eksperimenta osnovnih stavova i na njima izvedenih teorema. Takav je bio
karakter nauke u Aleksandriji. Kao to je ve reeno napredak u odnosu na
Grku je u tome to je nauka osloboena uoptenih razmatranja i matanja.
Ovdje se razmatraju izdvojeni problemi. Meutim, za naunike u Aleksandriji
jedva da se moe rei da su poznavali eksperiment. Teoreme i dokazi
najdubljih i najteih stavova Arhimeda, pogotovo u matematici, odlikuju se
izuzetnom strogou, elegancijom i u isto vrijeme jednostavnou, dajui im
karakter logikog savrenstva. Arhimedova djela su fascinirala jo drevne
mislioce.
Izvjesni uspjesi u Aleksandriji bili su postignuti i u geometrijskoj optici. Jo je Euklid u svojim
djelima Optika i Katoptrika (stari naziv za uenje o odbijanju svjetlosti) izloio dva osnovna
zakona geometrijske optike: zakon pravolinijskog prostiranja svjetlosti i zakon odbijanja.
Optikim istraivanjima se bavio i Arhimed. Napisao je djelo Katoptrika, koje je zagubljeno.
O njemu moemo suditi na osnovu pisanja drugih autora. Izgleda da se Arhimed zanimao za
odbijanje svjetlosti od neravnih ogledala. Prema legendi, Arhimed je upotrijebio udubljena
ogledala da bi uz pomo Suneve svjetlosti zapalio jedra neprijateljskih brodova pred
Sirakuzom.
Uz Arhimedovo ime vezane su brojne legende, a danas ga najvie spominjemo zahvaljujui
Arhimedovu zakonu. Arhimed je otkrio da na tijelo uronjeno u tenost djeluje uzgon, odnosno
sila koja tijelo potiskuje prema gore i po iznosu je jednaka teini istisnute tenosti.
Prema legendi, Arhimed je ushien otkriem ove zakonitosti nag izletio iz kade i potrao ulicama
Sirakuze viui: Heureka! (Pronaao sam!). Legenda dalje govori da je poticaj za ovo
otkrie dobio od vladara Sirakuze koji mu je postavio zadatak da ispita je li jedna od njegovih
kruna nainjena od istoga zlata ili sadri i jeftinije srebro. Pri tome, kruna nije smjela biti
unitena. Arhimed je krunu uronio u vodu i mjerenjem istisnute tenosti doznao njezinu
zapreminu. Vaganjem je izmjerio njezinu masu pa odredio gustinu. Taj je podatak usporedio s
gustinom istoga zlata.
Kao Pitagora i Platon i on je smatrao da znanje treba sticati zbog same spoznaje, a ne zbog
zarade ili u neke praktine svrhe. Kako su u to vrijeme Rimljani opsjedali Sirakuzu on je svoju
genijalnost u mehanici koristio u vojne svrhe. Jedna legenda kae da je odbijenim zracima Sunca
spaljivao rimske brodove. Bio je ponosan na svoja otkria i pria se kako je svome roaku
Hieronu, kralju Sirakuze, jednom kazao da bi polugom mogao pokrenuti Zemlju kada bi samo
imao oslonac. Arhimed je prihvatio Eudoksovo poimanje proporcije i svi stavovi
u fizici bili su izraeni proporcijama. Tako na primjer govorilo se da je poluga
u ravnotei ako se kraci odnose obrnuto teinama.
Heron Aleksandrijski - ne zna se tano kada je ivio

14

Poznat je kao matematiar, mehaniar i darovit konstruktor velikog broja

sprava i ureaja na pritisak vode, vodene pare i sabijenog zraka. Izumio je
veliki broj mehanikih naprava koje su uglavnom sluile za zabavu i u ono
vrijeme su predstavljale prava uda.
Prvi upotrebljava paru za pogon konstruirajui parnu napravu koju zovemo
Heronova kugla ili eolipil. Naime, Heron je grijao uplju kuglu s vodom
dok voda nije prokljuala. Para je izlazila kroz dvije cijevi savinute u
suprotnim smjerovima i tako uzrokovala okretanje kugle. Konstruirao je i
trcaljku Heronovu bocu. Prema legendi, Heron je koristei tlak pare
otvorio vrata hrama na ope uenje i zaprepatenje prisutnih.
Posebno je znaajan njegov rad u optici. Definisao je Euklidov zakon
refleksije svjetlosti. Heron je pokazao da se ovaj zakon moe iskazati i na
drugi nain: Ako svjetlost polazi iz jedne take, dolazi do ogledala, odbija
se i ide ka nekoj drugoj taki, onda je put od jedne do druge take najkrai.
Neka je AOB stvarni put svjetlosti onda je ovaj put krai od AO'B i od AO''B i
od svakog drugog mogueg puta koji bi spajao date take sa nekom takom
na ogledalu.
A
O

O
O

Vjerovatno Heron nije smatrao da je ovo otkrie posebno znaajno. Teko da

je bilo ko u to vrijeme mogao naslutiti da e ovo biti najvaniji princip u fizici.
U matematici je poznat Heronov obrazac za povrinu trougla
P 1 / 2 s (s - a)(s - b)(s - c)

gdje su a, b i c duine stranica a s njihov poluzbir s = (a + b + c)/2.

Openito je nauka u Aleksandriji dosegla daleko vii domet nago u staroj Grkoj. Tome se
naravno ne treba uditi sa obzirom da su naunici u Aleksandriji imali iza sebe Grku tradiciju
pored iskustva drevnih civilizacija. to se tie astronomije Grci su zapravo imali samo jednog
istinskog astronoma - Eudoksa. Astronomiju u Aleksandriji krase etiri zaista velika imena:
Aristarh, Eratosten, Hiparh i Ptolemej2.
Aristarh je prvi izgradio heliocentrinu teoriju. Ptolomej je zapravo jo poznatiji iako je razvio
pogrenu - geocentrinu teoriju. Razlog ovome treba traiti u injenici da se Ptolomejev pristup
odrao sve do XVI vijeka, dakle nekih 2000 god.
Aristarh (310.-230. g. p.n.e.) iz Samosa
Predlae heliocentrini model svemira. Smatra Sunce puno veim od Zemlje i zato smatra da je
Sunce u sreditu svijeta. Daje prvi promatraki dokaz Zemljina oblika jer za vrijeme pomrine
2

Kod nas je uobiajeno izgovarati ovo ime kao Ptolomej

15

Mjeseca promatra na Mjesecu njezinu sjenu. Odreuje omjere udaljenosti Zemlja Sunce i
Zemlja Mjesec na temelju kojih zakljuuje da je Sunce 20 puta udaljenije od Zemlje nego
Mjesec. Kako su Sunce i Mjesec prividno priblino jednaki, to znai da Sunce mora biti 20
puta vee od Mjeseca.
Sauvano je njegovo djelo O veliini i odstojanjima Sunca i Mjeseca. U njemu autor pokuava
da odredi ove veliine matematikim metodama na osnovu pravih naunih astronomskih
opaanja. Aristarh je ocijenio da je prenik Zemlje 2 puta vei od prenika Mjeseca. Danas je
poznato je da je 4 puta vei. Do svog zakljuka je doao promatrajui Zemljinu sjenu na Mjesecu
i poreenjem prividnom poluprenika Mjeseca sa poluprenikom sjene. Procijenio je i da je
prenik Sunca mnogo puta vei od prenika Zemlje. To je bilo dovoljno da mu postane jasno da
je ono mnogo vee i od Mjeseca i od Zemlje i da to po svoj prilici znai da se Zemlja vrti oko
Sunca, a ne obratno. Tako je Aristarh postao prvi pobornik heliocentrinog sustava koji e postati
prihvaen tek gotovo dva milenija kasnije.
U matematiko odreivanje veliina Sunca i Mjeseca i njihovih odstojanja
nisu mogli sumnjati ni Aristarhovi savremenici, jer je ovo izvoenje bilo
korektno. Meutim, iz injenice da je Sunce vee od Zemlje ne slijedi da je
ono i tee od Zemlje. Ovaj prigovor Aristarhovoj teoriji mogao je biti stavljen
jo u antici. Prema Aristotelovoj slici svijeta koja je bila opte prihvaena i
odgovarala svijesti ljudi toga vremena, teine Sunca i Zemlje se ne mogu
uporeivati, jer ova dva tijela pripadaju dva razliita podruja, sublunarnom i
supralunarnom. Smatralo se da su supstance u ova dva svijeta su razliite.
Eratosten (276.-194. g. p.n.e.) - Arhimedov suvremenik i prijatelj
Eratosten je bio upravitelj knjinice u Aleksandriji, mjestu s tada
najveim brojem mislilaca i uenjaka. Prvi je izmjerio veliinu naega
planeta 200 g p.n.e.
Znao je da je Zemlja oblika kugle te je mjerei duinu sjene tapa u
Aleksandriji na dan ljetnog solsticija izraunao poluprenik Zemlje.
Dobio je oko 6000 km, to je veoma dobro.
Promatrao je Sunce u isto doba godine, u podne, u dva mjesta koja se
nalaze na istom meridijanu (Siena i Aleksandrija)
Pretpostavke koje je koristio:
1. Zemlja je okrugla
2. Sunce je toliko udaljeno od Zemlje da se njegove zrake mogu uzeti kao paralelne
Apolonije iz Perga (262.-190. g. p.n.e.) matematiar je koji pretpostavlja da se Zemlja nalazi u
sreditu krunice zvane deferent, a planeti se oko nje gibaju po drugoj krunici zvanoj epicikl.
Sredite epicikla giba se po deferentu.
Hiparh iz Nikeje (oko 190.-120. g. p.n.e.) smatra se najveim astronomom antike i
utemeljiteljem naune astronomije.
Sagradio je opservatorij na ostrvu Rodosu i vrio astronomska opaanja. Autor je prvog
zvjezdanog kataloga i sistema klasifikacije zvijezda po sjaju, u kojem je zvijezde razvrstao u est
veliina (oko 1000 zvijezda). Uoava razlike u poloajima zvijezda te otkriva precesiju,
16

promjenu pravca Zemljine osi u vasioni. Izraunao je da se precesija ekvinocija vri 45''
godinje, a tana vrijednost je 50,2''. Prouavao je kretanje Sunca, Mjeseca i pet tada poznatih
planeta. Njegovi prorauni su visoke tanosti. Tako je on odredio lunarni mjesec sa tanou od
jedne sekunde. Sunevu godinu odredio je sa grekom od est minuta. Odredio je udaljenost
Zemlje i Mjeseca i dobio rezultat od 29,5 Zemljinih prenika, to je blisko stvarnoj vrijednosti od
30 Zemljinih prenika.
Obino mu se pripisuje otkrie trigonometrije, mada su njegovi spisi o ovom pitanju zagubljeni.
Kae se da je on sastavio ono to danas nazivamo tablicom prirodnih sinusa. Takoer se misli da
je otkrio teoremu o sinusu zbira.
Klaudije Ptolomej (83.-161. n.e.)
Poznat je po geocentrinom modelu svemira. Razvoj uenja o kretanju planeta koji su
zapoeli Apolonije i Hiparh dovrava Ptolomej. Astronomska znanja antike objedinio
je u kapitalnom djelu Velika sinteza (Megale sintaksis), knjizi koja je kasnije u arapskom
prijevodu nazvana Almagest.
Ovo djelo se sastoji iz trinaest knjiga i u njemu ima puno matematike. U njemu ima originalnog,
ali je dosta preuzeto od ranijih autora naroito od Hiparha. Ptolomej preuzima pojam deferenta i
epicikla, pa se i njegovo uenje naziva teorija epicikla.
Sunce i Mjesec se kreu po krunim putanjama oko Zemlje. Zemlja se nalazi u centru svijeta i u
sreditu zamiljene krunice koja se zove deferent. Po deferentu se kree jednoliko centar manje
krunice koja se zove epicikl. Neka nebeska tijela ne krue oko Zemlje nego po epiciklu, manjoj
krunici ije se sredite kree po glavnoj krunici. Ptolomejev geocentrini model dugo opstaje
kao aktualan model opisa nebeskih gibanja.
Meutim, za objanjenje kretanja Sunca on uvodi tzv. ekvant. Sunce se kree po krunici u ijem
je centru Zemlja, ali je njegovo kretanje jednoliko ne u odnosu na ovo sredite nego u odnosu na
taku koja je izvan njega. Sunce i Mjesec se kreu oko Zemlje po krunim putanjama, ali je
kretanje drugih planeta mnogo sloenije.Tako komplikovano tumaenje kretanja planeta oko
Zemlje protumaeno je tek uvoenjem heliocentrinog sistema.

17

SREDNJI VIJEK
Za srednji vijek se smatra da traje od propasti Zapadnoga Rimskog Carstva 476. g. n. e. i
osnivanja prvih barbarskih drava do Kolumbova otkria Amerike 1492. g., kada zapoinje novi
vijek. Srednji vijek obiljeavaju feudalni drutveni odnosi i drutveno ureenje te dominacija
kranskoga svjetonazora i religije u filozofiji.
Razvoj fizike, i openito prirodnih nauka, u srednjem vijeku zahvaljujemo arapskoj ili islamskoj
civilizaciji koja od 8.-15. vijeka doivljava svoje zlatno razdoblje. Mnogi su uenjaci arapske
civilizacije bili potomci drevnih Perzijanaca. Arapska civilizacija dosta znanja preuzima sa
Istoka, pa mnoga arapska tumaenja potiu od indijskih (tako npr. arapske brojke zapravo potiu
iz Indije). Evropa se u srednjem vijeku oslanja na Aristotelovo shvatanje fizike, odnosno
prirodne filozofije. Crkva, kao dominantna institucija tog vremena, prihvata i zastupa
Aristotelove teze, te su one opeprihvaene. Krajem srednjega vijeka u Europi se javljaju nove
ideje i pogledi na nauku koji predstavljaju izravno sueljavanje i kritiku Aristotelove filozofije
prirode i stavova Crkve. Ovaj period u Evropi se naziva doba mraka. Ovakvo miljenje nastalo je
u 19. vijeku i zadralo se do poetka 20. vijeka. Meutim, ispitivanja zadnjih pedesetak godina
su pokazala da je ipak postojala, ak i u ranom srednjem vijeku tu i tamo neka aktivnost koja nije
doprinijela razvoju nauke ve ima znaaj za ouvanje izvjesne tradicije i nekih znanja. Treba
istai da se razvijeni srednji vijek u bitnom razlikuje od ranog srednjeg vijeka.
Matematika i fizika poetkom srednjeg vijeka
Poetkom srednjeg vijeka Aleksandrija predstavlja sredite zanimanja za nauku. U 5. vijeku
razvija se neoplatonizam koji e uticati na dalji razvoj matematike i fizike. U 5. i 6. v. dolazi do
novog tumaenja Aristotelovog uenja u svjetlu Platonovih stavova. U tom periodu znaajniju
ulogu ima kranstvo koje e uticati na ovo novo uenje. Ovome e najvie doprinijeti kranski
teolog i mislilac Joannes Filoponos3 (u domaoj literaturi Ivan Filopan). On se zalae za
povezivanje novog tumaenja Aristotela u svjetlu Platonovih stavova sa kranstvom. Pri tome je
morao odbaciti neke Aristotelove stavove kao npr. onaj o vjenosti svjetova. Filopan je prvi
3

Roen je u Aleksandriji, gdje je ivio u VI stoljeu. Filoponos mu je nadimak i na grkom znai vrijednica. Inae u
literaturi se nekad naziva Ivan Aleksandrijski ili Ivan Gramatiar (jer je pisao knjige iz gramatike). Poznat je i po
helenskim varijantama kranstva

18

ozbiljan kritiar nekih Aristotelovih stavova. Tako on kritizira Aristotelovu tvrdnju da tijela
razliite teine padaju razliitim brzinama. Filopon je smatrao da teko i lako tijelo puteni sa
iste visine ne mogu pasti u razliitim trenucima. On navodi i ogled koji potkrepljuje njegov stav i
to bi bio prvi eksperiment u fizici kojim se provjerava jedan mehaniki zakon. Ali put do
eksperimenta kao sistematskog metoda bio je dug.
Sredinji problem kod Filoponosa jeste sila. Aristotel je uio da je za odravanje kretanja
potrebno stalno djelovanje sile i da prestankom toga djelovanja prestaje i kretanje. Jo u
Aristotelovo vrijeme uoeni su neki sluajevi gdje se njegov stav nije mogao primijeniti. Poznat
je primjer kretanja strijele izbaene lukom. Prema Platonu tijelo je potaknuto na kretanje
svjetskom duom ili je njegov uzrok neka unutranja nunost. Filopon na neki nain pomiruje
ova dva stava. Po njemu sila koja dovodi do kretanja, dodue, potie od Prvog pokretaa, ali za
odravanje kretanja nije potrebno da ona stalno djeluje. Tijelu je na poetku kretanja utisnuta
netjelesna sila i ona je dovoljna da odrava kretanje, a da vanjska sila i ne djeluje. Kretanje
prestaje po isteku utisnute sile, a do ovoga dolazi zbog suprotstavljanja teine tijela i otpora
vazduha. Filopon nije mogao ni slutiti da je izricanjem ovoga stava poeo odmotavati jedno
klupko koje e u dugom razvojnom procesu dovesti do nove, Galilejeve mehanike. U tom smislu
ovo se moe smatrati poetkom fizike.
Evropa u ranom srednjem vijeku
Rimljani nisu bili toliko privreni nauci koliko Grci. Grci su postizali velike naune rezultate i u
doba kada su ih pokorili Rimljani (Ptolomej, Diofant, Papus i dr.), dok su Rimljani dali tek
nekoliko vlastitih naunih djela. Ta djela su ipak imala odreenu vanost jer su djelomino
prenijela starogrka znanja i odrala odreeni kontinuitet nauke u kasnijim vijekovima.
Od rimskih djela se izdvajaju:
- Vitruvijevo djelo o arhitekturi, nastalo u prvoj polovini 1.vijeka, a sadri i tehnike probleme
- djelo Plinija Starijeg o istoriji prirode iz 1.vijeka
- Lukrecijevo djelo o prirodi stvari, nastalo u posljednjem vijeku p.n.e. u kojem on zastupa
atomizam.
Podjela Rimskog carstva na Istono i Zapadno 395.god. znaio je politiku podjelu izmeu ova
dva dijela Sredozemlja, to je uticalo na razlike u kulturi i nauci.
U 4.vijeku se pojavljuju neka djela koja su imala veliki uticaj na razvoj nauke u Zapadnoj Evropi
sve do 12.vijeka. Calcidius je sredinom 4.vijeka preveo na latinski jezik dio Platonova djela
Timej, a zastupao je i sistem Platonova uenika Heraklida iz Ponta po kojem se Merkur i Venera
okreu oko Sunca, a Sunce zajedno sa njima oko Zemlje.
Isti sistem kretanja su zastupali i Martianus Capella, Macrobius, dok Johanes Scotus (u Irskoj u
9.vijeku) proiruje taj sistem. On smatra da se oko Sunca okreu ne samo Merkur i Venera nego
i Mars, Jupiter i Saturn, a onda Sunce zajedno sa njima oko Zemlje. Taj sistem je kasnije uticao
ne samo na pojavu sistema Tycha Brahea nego i na pojavu Kopernikova heliocentrinog sistema.
Glavni stavovi u Zapadnoj Evropi sve do kraja 11.vijeka uglavnom su inspirisani
neoplatonizmom. Platonovo djelo Timej postaje temelj prirodno-filozofskih tumaenja. Razvija
se i miljenje o povezanosti pojedinih naunih podruja. Tako aritmetika, geometrija,
astronomija i muzika ine poseban sistem tzv. kvadrivij koji je postao temelj ne samo svakog
ozbiljnog istraivanja toga doba nego i temelj kolskog sistema. Tome se dodaje i tzv. trivij koji
19

se sastoji od gramatike, dijalektike i retorike. On postaje prvi stepen svake nastave, a kvadrivij
drugi stepen. Oba zajedno se nazivaju septem artes liberales sedam slobodnih umijea.
Nakon Ivana Filopana i u istonom Sredozemlju javljaju se ueni ljudi koji se vraaju
starogrkim tekstovima. Neki slijede Aristotela, a neki Platona. Ovi autori su vani jer odravaju
kontinuitet znanja na Istoku. U Damasku je bilo vano sredite sirijskog kruga znanja. Znanja
skupljena u rukopisima Damaska i Aleksandrije imat e velikog znaaja za nastanak i razvoj
islamske civilizacije.
Bizant je u to vrijeme jo bio poteen arapskih osvajanja pa su putevi znanja tamo bili drugaiji.
Tu se starogrka uenja povezuju sa kranskim dogmama i tako slijedi put koji je zacrtan jo u
istonom Sredozemlju. Najvei uzor bio je Filoponov suvremenik Cosmas Indikopleustes roen
u Aleksandriji. Za razliku od Filopana koji je unaprijedio Aristotelovo uenje Cosmas ide drugim
putem od izvornog Aristotela, ali esto dolazi do apsurdnog rezultata.
U djelu Kranska topologija (napisano oko 547-549 g.) on zakljuuje ovako:
Ako je jedan prostor ispunjen vodom, pa kamen isputen sa vrha padne kroz vodu do dna za npr.
4 sata, onda e isti kamen ako je taj prostor ispunjen zrakom padati krae, npr. 2 sata. Ispunimo
li taj prostor jo rjeom tvari, kamen e padati jo krae, a ako se to sredstvo najzad svede na
netjelesno sredstvo, vrijeme e ieznuti, pa e tijelo stii do dna, a da ne proe vrijeme.
Za Cosmasa je Zemlja etvrtasta, ravna ploa koja pliva na moru, iznad koje se nalazi nebeski
svod, a zvijezde pokreu aneli.
Nakon podjele kranske crkve na istonu i zapadnu 1054. godine, djela Cosmasa i drugih autora
toga perioda prevode se na starocrkvenoslavenski jezik u nekim zemljama Istone Evrope. Ovi
prevodi postaju osnova obrazovanja i zanimanja za znanje. U pogledu znanja ove zemlje e biti
daleko iza Zapadne Evrope ak i u razvijenom srednjem vijeku. Krajem 15. i poetkom 16.
vijeka u ove zemlje prodiru naune ideje iz Zapadne Evrope.
Srednjovjekovna nauka u islamskom svijetu
Karakteristike epohe
Islam se pojavljuje u 7.vijeku kao isto monoteistika religija. S prelaskom prvih vjernika iz
Meke u Medinu 622. godine "nova" vjera dobiva sve vie pristalica. Ujedinjena je Arabija, a
irenje nove drave se nastavlja prema Zapadnom rimskom carstvu. Za manje od sto godina
osvojena je panija (osim uskog pojasa Asturije), Sjeverna Afrika, Bliski Istok, veliki regioni
Srednje Azije, dolina rijeke Inda. Nakon to je dovrena izgradnja drave sa svim njenim
formalnim institucijama, islamsko drutvo se okree svom unutranjem razvoju. Jedan od
njegovih najveih pokretaa postaje obrazovanje i nauka.
Prvi zahtjev nove vjere bilo je nauavanje. To ostaje i njen znak prepoznavanja. Osnivaju se
osnovne kole koje su obavezne za sve djeake i djevojice. Obrazovne institucije su najee
izdravale posebne vjerske zaklade-vakufi, koje su osnivali vladari i bogati pojedinci. Prve
uionice su bile mesdidi (damija bez minareta) i u njima se razvija sistem kolstva. Osnivaju
se i ustanove za visoko obrazovanje. Nastaju i nauni centri - akademije. Prvi vaan centar u
kome se naroito izuavala filozofija, matematika i prirodne nauke bio je "Dom mudrosti" u
Bagdadu. Osnovao ga je halifa El Me'mun oko 820. godine sa bibliotekom i opservatorijem.
Ovu svojevrsnu akademiju nauka je finansirala drava. Akademija je poznata i po kompetentnim
20

prevodiocima koji su preveli skoro cjelokupno grko naslijee u nauci i filozofiji. U 9. i 10.
vijeku prevodilo se i sa hebrejskog i sirskog (staroaramejskog), pahlavi jezika i sanskrita.
Godine 970. uz naroiti podsticaj halifa Abdurahmana III i El Hakima II osnovana je u
Kordobi akademija sa bibliotekom od 400 000 rukopisa. Fatimidski halifa El Hakim osniva
1005. godine Kuu znanja u Kairu, u kojoj se nauava matematika i fizika. Druge ustanove sa
istim imenom, koje akademiju u Kairu uzimaju kao model, poinju da se otvaraju tokom
sljedeeg vijeka u mnogim gradovima istonog dijela islamskog svijeta.
Institucije za visoko obrazovanje (univerziteti), dostiu vrhunac svoga razvoja u drugoj polovini
11. vijeka, kada se osniva itav niz univerziteta u Bagdadu, Niapuru i drugim gradovima. Ovaj
tip uilita uz neke modifikacije se iri u druge krajeve, npr. u paniji su osnovani univeziteti u
Kordobi, Sevilji, Granadi i Malagi. Druga vrsta ustanova koje su sluile kao centri visokog
obrazovanja, bile su opservatorije. Osim to su se na njima vrila astronomska mjerenja tu su se
drala predavanja iz astronomije i srodnih predmeta. Prvu opservatoriju gradi pomenuti halifa El
Me'mun 828. u Bagdadu. Nju vode dva glasovita astronoma Naubaht 4 i El Horezmi. Slijedi
niz drugih opservatorija. Meu najpoznatijim su u Samarkandu, Maragi i Toledu.
Univerzalne linosti
Centralne linosti u prenosu znanja i nauka tokom rane islamske civilizacije su bili mudraci
(arapski hakim). Savremena nauka ih naziva univerzalnim linostima. Mudrac je obino bio
ljekar, pisac, pjesnik, astronom, matematiar, ali prije svega mudri ovjek. Ova linost je olienje
jedinstva nauka, kako se na to gledalo u prvim vijekovima islama. Mudrac je predavao vie
nauka, pa je samim tim prenosio na studente ovo naelo jedinstva nauka. I meu mudracima je
postojala razlika u smislu da su se neki od njih bavili s vie nauka, a neki doslovno svim
naukama. Islamski svijet je dao veliki doprinos u razvoju prirodnih nauka, tj. u razvoju algebre,
trigonometrije, astronomije, fizike, hemije i geografije. Posebno su produbili i proirili
dostignua iz oblasti medicine i farmakologije, a dali su i poseban doprinos razvoju arhitekture i
graevinarstva. Islamski naunici su postavili novu metodologiju nauno-istraivakog rada.
Prirodne nauke su se oslobodile atmosfere istog razmiljanja koja je karakterisala antiko doba i
postale su eksperimentalne nauke. To je bio veliki korak naprijed. Prvi put se vre kontrolni
ogledi, uvodi srednja vrijednost mjerenja, izraunavaju greke mjerenja i sl.
U nastavku emo spomenuti neke univerzalne linosti koje su imale poseban znaaj za fiziku,
astronomiju i matematiku.
Al-Khwarizmi (Al-Horezmi, 780-850)
Roen je u Horezemu u Srednjoj Aziji, odakle je i njegovo ime. Malo se zna o njegovom ivotu,
izuzev da je neko vrijeme proveo u Bagdadu. Neki kasniji istoriari navode da je putovao u
Indiju da bi ovladao njihovim znanjima. Smatra se glavnom linosti u istoriji islamske
matematike i snano je uticao na razvoj matematike misli. Osim to je sastavio najstarije
astronomske tablice, napisao je i najstarije djelo o aritmetici u kojem se prvi put spominje nula.
Njegova "Algebra" - Kratka knjiga o raunu al-dabra i al-mukabala (popunjavanje i
ujednaavanje) je prvo djelo iz algebre. I sama rije algebra dolazi od latinizirane forme prve
rijei u nazivu djela. Uveo je indijske brojeve u islamski svijet i preko njegovih radova, Zapad
4

Perzijski inenjer, koji je projektovao Bagdad

21

upoznaje brojeve koje naziva arapskim. Indijci su koristili pozicioni sistem brojeva sa
znamenkama od 1 do 9. Islamski svijet uvodi nulu i tako je dobiven sistem kojim se danas
koristimo. Rije cifra je u indoevropskim jezicima neto izmijenjen oblik arapske rijei sifr to
znai nula. U kasnijim latinskim tekstovima njegovo ime, al - Horezmi, se pisalo kao Algoritmi
ili Algorismi. Odatle potie rije algoritam, koji danas oznaava bilo kakav rekurentni metod
izraunavanja.
Al Kindi (801 873) lat. Alkindus
Porijeklom Arabljanin ivio u Bagdadu, osniva islamske peripatetike kole. Bio je
enciklopedista, a bavio se filozofijom, astronomijom, hemijom, optikom i muzikom.
Napisao je recenziju Euklidovog djela "Optika". Zapad e kroz latinski prevod ove recenzije
pod nazivom "De Aspectibus" upoznati Euklidovu optiku. To djelo se upotrebljavalo sve do
pojave Alhazenove Optike. Najvanija Al-Kindijeva djela o astronomiji su Plima i oseka, te
Azurno nebo. U djelu Azurno nebo smatra da plava boja neba nije karakteristina samo za nebo
nego da nastaje refleksijom svjetlosti od estica praine iz vodene pare u atmosferi.
U muzici se bavio problemom koji je star preko 2000 godina i koji ni do danas nije naao
potpuno zadovoljavajue rjeenje. Prema jednom izvjetaju i Pitagora se zanima za ovaj
problem. To je problem skladnosti dvaju tonova koji zazvue istovremeno. Jedna kombinacija
tonova zvui prijatno ljudskom uhu, dok druga zvui neprijatno. Al Kindi govori o osnovnom
tonu svakog od komponentnih zvukova. Stepen harmonije zavisi od frekvencije tonova.
Pojedinani zvuci iji je osnovni ton jako nizak ili jako visok nisu prijatni ljudskom uhu.
Raspravlja o odreivanju osnovnog tona (visini tona). On istie da iz izvora zvuka polaze talasi u
vazduh koji vre pritisak na bubnu opnu.
Al Farabi (870 950), lat. Alpharabius
Roen je u mjestu Wasij, u blizini Faraba u Turkistanu. Otac mu je bio general i mogao je da mu
priuti obrazovanje kod najboljih uitelja. Uitelj logike mu je bio kranin Bier Matta, zato to
su u poetku jedino krani poznavali dobro Aristotelovu logiku. Bio je jedan od najveih
filozofa srednjeg vijeka, a bi je izvrstan astronom, matematiar, lijenik i muziar.
Meu prvima je u islamskom svijetu klasificirao nauke i razgraniio svaku od njih, zbog ega je i
dobio naziv "drugi uitelj", a prvi je bio Aristotel koji je u drevna vremena izvrio ovaj isti
zadatak. Al-Farabi je prvi veliki komentator Aristotela. Oko polovine njegovih djela je
posveeno logici.
Pokuaji da se klasificiraju nauke ve poinju sa al-Kindijem. Ovi pokuaji u poetku polaze od
Aristotelove podjele nauka na teorijske, praktine i proizvodne (produktivne). Ova podjela je
bila opisana u Porfirijevom djelu "Isagoga", koje je bilo prevedeno na arapski. Sistemi
klasifikacije koji su nastajali u islamskom svijetu bili su sve vie i vie razraeni. Farabijeva
klasifikacija je bila jedna od najuticajnijih. Iznesena je u djelu "Klasifikacija nauka" na Zapadu
poznato u prijevodu Gerarda iz Cremone kao "De Scientiis". Prevedeno je i na hebrejski. Meu
najpoznatijim kasnijim klasifikacijama su one koje su izveli Avicena i Averoes. U njima su,
meutim, izvrene samo manje izmjene. Dosta je udno da Farabi ne unosi alkemiju u svoju
podjelu, iako je pisao traktate iz ove oblasti. U tom pogledu njega slijede vie racionalistiki
mislioci kasnijih vijekova. Od matematikih djela koje je Farabi napisao spomenimo "Uvod u
geometriju". Poznata su mu djela iz astronomije "Rije o tome da se svemir stalno kree", "O
22

astronomiji", "Teze o tome ta je, a ta nije ispravno u sistemu astronomije" i "Djelo o nebu i
svijetu". On iznosi da se sva nebeska tijela kreu. Planete se kreu oko Sunca po eliptinim
putanjama. Jo je Aristarh uio da se planete kreu oko Sunca. Ovakav stav su zastupali neki
kasniji indijski astronomi (Ariabhata, roen 476.). Novo kod Farabija je to to on uvodi elipse
kao staze po kojima se kree svaka planeta.
Farabi i muziku ubraja u tzv. pripremne (uvodne) nauke, gdje uglavnom svrstava one nauke koje
danas nazivamo egzaktnim. Kvadrivijum, kao to je reeno, takoer je sadravao muziku uz
nauke koje bi danas nazvali egzaktnim. Meutim Farabi dijeli muziku na teorijsku i praktinu,
odvajajui na taj nain izvoenje muzike od nauke u dananjem smislu rijei. Nauke o prirodi
koje on obuhvata jednim nazivom fizika, inile su posebnu grupu.
Dokazao je postojanje praznine - pitanje koje je bilo predmet mnogobrojnih rasprava u antici i
ranom srednjem vijeku. Na Zapadu je jo uvijek vladalo uvjerenje da je nebeski svijet (prema
Aristotelovom uenju) ispunjen eterom i ono e se tako dugo odravati.
Od muzikih djela spomenimo: "O muzici", "Broura o muzici", "O notama", ... Djelo "O
muzici" je preveo prof. Land i tiskao u Leidenu 1884. godine. Ostala djela su takoer prevoena
na evropske jezike.
Al-Battani (877-918) - lat. Albategnius
Najvei islamski astronom svog vremena. Bio je originalan istraiva. Na vie mjesta je
osporavao Ptolomejevo uenje te poboljao izraunavanje orbite Mjeseca i nekih planeta.
Ustanovio je da Ptolomejeva teorija ne moe objasniti kretanja Mjeseca.Njegovo glavno djelo
De Scientia Stellarum (O nauci zvijezda) bilo je osnovno djelo o astronomiji sve do doba
renesanse. Poznat je po tome to je eksplicitno iskazao sumnju u uenje o nepominosti Zemlje,
kao i po tome to je usavrio trigonometriju i odvojio trigonometriju od astronomije.
Al Biruni (973-1048) - lat. Alberonius
Neki istoriari nauke, smatraju ga najoriginalnijim i najveim naunikom iz podruja prirodnih
nauka u islamskom svijetu. Sigurno je da spada meu najistaknutije intelektualne linosti u
islamskom svijetu. Roen je u predgrau Kjata, glavni grad Havarizma (dananji Uzbekistan).
Al-Biruni je bio jedan od najvanijih enciklopedista svog vremena. Iako je bio veoma bogat,
posvetio se pronalaenju znanja. Cijelo vrijeme provodio je izuavajui razne naune discipline.
Nije bio samo astronom i matematiar, nego se bavio i fizikom, geografijom i mnogim drugim
naukama. Za vrijeme vladavine kralja Mahmuta od Gaznija, vie puta je sa njim putovao u Indiju
zbog naunih istraivanja. Tamo je izuavao indijski jezik, a pamti se i kao prvi musliman koji je
izuavao indijsku religiju i filozofiju. Kasnije e napisati djelo Knjiga o Indiji, koje predstavlja
najbolji srednjovjekovni prikaz nauke, religije i obiaja u Indiji.
Njegovo djelo "Elementi astrologije", bio je standardan tekst za prouavanje Kvadrivijuma
stoljeima. Procijenjeno je da bi pomenuto djelo iz astronomije, da je bilo prevedeno na latinski,
izvrilo onakav uticaj na razvoj egzaktnih nauka na Zapadu, kako je imalo "Kanon" Avicene na
medicinske nauke. U svojim djelima Al-Biruni razborito raspravlja o tadanjoj spornoj rotaciji
Zemlje oko njezine ose, te odreuje precizno geografske duine i irine. Meu njegovim
naunim doprinosima su i objanjenja funkcioniranja prirodnih izvora vode pomou
hidrostatikog pritiska. Smatra se osnivaem nauke o geodeziji. U svojim djelima opisuje
odreivanje koordinata oko 600 velikih gradova izmeu Indije i Mekke, kao i originalan nain
23

odreivanja obima Zemlje metodom triangulacije. U knjizi Kartografija, izdatoj 995.god., dao je
kartu svijeta koja se temelji na sfernom obliku Zemlje. Na toj karti sjeverni pol je okrenut prema
dole.
Mnogi autori pravu afirmaciju eksperimentalne metode veu za njegovo ime. Sa njegovim
uvenim mjerenjima specifinih teina metala, posebno dragocjenih metala, smatra se da poinje
put eksperimetalnog metoda u mehanici- put kojim se danas ide. On je ova mjerenja izvodio u
vezi svojih istraivanja u mineralogiji. Prvi je uveo izraunavanje srednje vrijednosti i greke
mjerenja. U matematiku uvodi pojam funkcije - jedan od osnovnih pojmova savremene
matematike analize. UNESCO e proglasiti 11. vijek, vijekom El Birunija, kao to je 3. vijek
p. n. e. proglasio vijekom Arhimeda.

24