Nadolazea pobuna

January 5th, 2011

Nadolazea pobuna je tekst od stotinjak stranica, prvi puta objavljen u Francuskoj 2007.
godine, no mjesecima prije je kolao meu zainteresiranima u elektronskoj formi ili jednostavno
kao hrpa isprintanih papira. Autori su nepoznati poimence, a predstavljaju se kao Nevidljivi
komitet, to je definitivno odlino ime za ljude koji su se dali u pisanje anarhistikog manifesta
Moda ljudi nisu primijetili ili ih jednostavno ne zanima, ali tijekom prole dvije godine veliki je
broj europske mladei zakljuio da pravdu, kakvu god i za to god, mora potraiti na ulici.
U Njemakoj se tako danima blokiraju transporti nuklearnog otpada, u Francuskoj su se studenti
povezali sa sindikatima i vrlo pametno izazvali paralizu drave, blokirajui njezine naftne zalihe,
dok su u Londonu jednostavno krenuli izvriti pjeadijski napad na zgradu parlamenta, taj stari i
odavno lani simbol demokracije.
Usput su jo naletjeli na potpuno od realnosti operirane princa Charlesa i suprugu mu Camillu, te
ih zlostavljali u kraljevskom crnom Rolls-royceu, prigodno skandirajui off with their heads! U
Rimu su pak studenti jednostavno podivljali i zapoeli ulini rat s policijom, nakon to su postali
svjesni da je Silvio Berlusconi ostao na mjestu premijera s tri glasa razlike.
U ovom kratkom pregledu nikako ne treba zaboraviti na zagrebake studente i njihovu blokadu,
dogaaj koji je bio toliko suvremen za hrvatsko drutvo da ga veina, naravno, uope nije
razumjela. Ako nita drugo, zahvalni trebamo biti sudionicima blokade jer su domau javnost
nauili rijei neoliberalizam, iako ostaje upitno koliko je ljudi shvatilo i njezino znaenje.
Dvije stvari su zajednike svim tim prosvjedima: prva je razoaranje u postojei sustav i njegove
institucije, to je vie nego razumljivo, a druga je da su sigurno barem neki od studenata koji su
sudjelovali u tim protestima proitali najnoviji anarhistiki manifest pod naslovom Nadolazea
pobuna. Ako moda nisu, svakako bi trebali.
___________________________________________________________
Nadolazea pobuna podijeljena je na dva dijela: u prvom autori postavljaju dijagnozu bolesti
suvremenog konzumeristikog drutva, dok se u drugom nude neki vrlo praktini savjeti za
revolucionarnu djelatnost. Ovo potonje je openito objanjeno kao lokalno prisvajanje moi od
strane naroda, fiziku blokadu ekonomije i unitenje policijskih snaga.
Zvui opasno, ba kao to i treba, no Nadolazea pobuna nudi mnogo vie od straha za
establiment. U prvom dijelu manifesta skupina autora nudi neke od najboljih esejistikih
stranica ispisanih zadnjih godina, nemilosrdno, bezobrazno i nadasve precizno analizirajui to
sve nije u redu u zapadnim drutvima i pripadajuem im nainu ivota.
Ono to je politiki najsnanije u prvom dijelu jest sposobnost autora da razmaknu zavjesu
malograanske svakodnevice te ukau na brojne apsurde i ponienja koje svi uzimamo zdravo za
gotovo. Anarhisti se pitaju zato je to tako i zato tako mora biti, to je prvi i veliki korak u
pravom smjeru. Nadolazea pobuna mnoge e itatelje natjerati da zastanu i zapitaju se oko
mnogih stvari koje su nam predstavljene kao neizbjene, a jednako su konstruirane kao i sve u

drutvu.
Naravno, anarhisti e odmah napasti i samu ideju drutva, koje opisuju kao maglovit agregat
socijalnih miljea, institucija i individualnih mjehuria. S druge strane, Nadolazea pobuna je
ponekad iznimno duhovito tivo koje e itatelju u odreenom trenutku doslovno poruiti da
odjebe ako se plai bilo kakve promjene, usput prosipajui bogat naramak referenci koje e
nasmijati teorijski potkovanije.
Najvea vrijednost cijelog teksta jest njegova opa razumljivost i razlonost te talent skupine
autora da svima znanim jezikom objasne neke poprilino komplicirane stvari. Za neke e se
Nadolazea pobuna initi i kao jedan beskrajni haleluja-trenutak jer, kao svaki odlian
manifest, i ovaj nudi osjeaj otkria i prepoznavanja svih onih stvari koje smo smjestili u zadnje
kutke uma. Sve to se niste usudili ni pomisliti jer se inilo zastraujuim ili neuhvatljivim
predoeno je u tom prvom dijelu, koji secira lijepe mehanizme porobljavanja ljudi, od forsiranja
zabave kao nasune ljudske potrebe do odnosa prema radu, koji je smatraju anarhisti puka
eksploatacija.
Nakon to prvi dio obavi svoj propagandni uinak nabrijavanja slijede konkretni prijedlozi za
revolucionarnu akciju, koji su iznenaujue konkretni: ivite u komunama izvan mainstreama,
sabotirajte pruge i dalekovode, naroito u trenucima drutvenih previranja. Osvjeavajue u vezi
Nadolazee pobune jest i otvoren stav o nunosti nasilja u revoluciji, pa tu nema
kvazihumanistikih lamentacija nad svetou svakog ivota. To je ostavljeno Katolikoj crkvi,
dok anarhisti smatraju da nasilje treba izbjei dok se moe, ali i upotrijebiti kada treba. Reeno
bez okova politike korektnosti: neke glave zasluuju da ih se posijee.
U svakom sluaju, anonimni autori Nadolazee pobune moda se kriju u skupni koju je 2008.
godine u spektakularnoj akciji uhapsila francuska policija u selu Tarnac. Dvadesetak studenata i
postdiplomaca u dobi od 22 do 34 godine je 11. studenog 2008. odvedeno iz kue u kojoj su
zajedno ivjeli, uz lajanje policijskih pasa i zvuk helikoptera. Njih devet optueno je za
kriminalno udruivanje u svrhu teroristikih aktivnosti jer se sumnja da su onesposobili ak 160
francuskih vlakova i tako izazivali prometni kaos. Francuska policija pak smatra da je
Nadolazeu pobunu napisao mladi filozof Julien Coupat, kojeg i dalje dre u pritvoru.
Koliko je rije o uznemirujuem tekstu za politiki i kapitalistiki manifest pokazuje i reakcija
ludog amerikog konzervativca Glenna Becka s Fox Newsa, koji je Nadolazeu pobunu
proglasio vrlo opasnom knjigom, pretvorivi je tako u Americi u bestseler. Izdanje na engleskom
dostupno je online, pa ste u prilici osobno se uvjeriti u zaraznost Nadolazee pobune.
Pie: Gordan Duhaek

Nevidljivi komitet: Nadolazea pobuna

Iz kojeg god kuta sagledana, sadanjost je bezizlazna. I to nije najmanja od njenih vrlina. Onima
koji se svakako ele nadati, oduzima svako uporite za nadu. Oni koji jo ukazuju na rjeenja, demantirani
su istog trenutka. Ope je poznato da sve moe ii samo iz loeg u gore. "Budunost nema budunosti"
mudrost je doba koje je dospjelo, a pod prividom krajnje normalnosti, na razinu svijesti prvih pankera.
Zatvara se sfera politike reprezentacije. Od ljevice do desnice isto nitavilo zauzima pozu hulje
ili lude, poput gondola mijenja svoj diskurs prema posljednjim naputcima strunjaka za komunikaciju.
Oni koji jo glasuju odaju dojam da nemaju druge namjere do obeastiti glasake kutije, glasujui iz
istog protesta. Kao da se zapravo glasuje protiv samog glasovanja. Nita to nam se predstavlja nije ni
izbliza na razini situacije. ak i u svojoj tiini mase se doimaju beskrajno zrelijima nego sve marionete
koje se meusobno prepiru oko toga kako ih voditi. Bilo koji chibani iz Bellevillea govori mudrije od bilo
kojeg od takozvanih voa. Poklopac drutvenog lonca trostruko se zatvara dok unutra pritisak ne prestaje
rasti. Iz Argentine sablast Que se vayan todos! (Svi oni moraju otii!) poinje ozbiljno progoniti vodee
glave.
Plamen nastao studenog 2005. i dalje tinja u svaijoj glavi. Te prve radosne vatre krstile su
desetljee puno obeanja. Medijska bajka "predgraa [banlieu] protiv Republike" dobiva na uinkovitosti
onoliko koliko gubi na istini. Oganj je plamtio i u sreditima gradova, ali te su se vijesti metodiki
uutkavale. Cijele ulice Barcelone gorjele su u solidarnosti, ali za to nitko ne zna osim njihovih
stanovnika. ak nije tono ni da je zemlja prestala gorjeti. Uhienici su najraznovrsnijih profila,
ujedinjuje ih tek mrnja spram postojeeg drutva, a ne pripadnost klasi, rasi ili gradskoj etvrti. Novost
nije revolt predgraa jer taj se ve dogaao 80-ih, novost je njegov raskid s uobiajenim formama
pobune. Napadai vie ne sluaju nikoga, ni veliku brau ni lokalne organizacije koje nadgledaju povratak
u normalu. Nikakav "SOS rasizam" ne moe usaditi svoje kancerozno korijenje u dogaaj koji su tek
zamor, falsificiranje i medijska omerta uspjeli dokonati. Cijela ta serija nonih vandalizama, anonimnih
napada i nijemih unitavanja proirila je jaz izmeu politike i politikog. Ne moe se iskreno zanijekati
ono oito: da je to bio napad bez zahtjeva, prijetnja bez poruke i da nije imao nikakve veze s "politikom".
Treba biti slijep ili ne znati nita o autonomnim pokretima mladih u zadnjih trideset godina pa ne vidjeti
isti politiki in u ovakvoj odlunoj negaciji politike. Izgubljena djeca skrila su drangulije drutva koje
zasluuje manje potovanja od parikih spomenika na kraju Krvavog tjedna i svjesno je toga.
Nee biti drutvenog rjeenja sadanje situacije. Ponajprije jer je neodreeni agregat socijalnih
miljea, institucija i individualiziranih mjehuria, koji se tek antifrazom moe zvati "drutvom",
nekonzistentan, potom i zato to vie ne postoji jezik zajednikog iskustva. A ne moemo dijeliti
bogatstva ako ne dijelimo jezik. Trebalo je pola stoljea prosvjetiteljske borbe da se omogui francuska
revolucija i jedno stoljee borbe oko pitanja rada da se porodi zastraujua "drava blagostanja". Borbe
stvaraju jezik kojim se izraava novi poredak. Ali takvo neto danas ne postoji. Europa je danas
osiromaeni kontinent koji potajice kupuje u Lidlu i putuje jeftinim aviokompanijama da bi uope mogao
putovati. "Problemi" formulirani aktualnim drutvenim jezikom ne doputaju rjeenja. Pitanja "mirovina",

"sigurnosti zaposlenja", "mladih" i njihova "nasilja" mogu se samo obustaviti dok se situacija, koju ta
pitanja trebaju prikriti, trajno policijski nadgleda kako bi se otkrili znakovi buduih nemira. Nita ne moe
uiniti privlanim brisanje guzice umirovljenicima za minimalac. Oni koji u kriminalu nalaze manje
ponienja, a vie prednosti, nego u ienju ulica nee predati oruje niti e im zatvor usaditi ljubav prema
drutvu. Horde umirovljenika u potrazi za uitkom nee jednostavno prihvatiti rezanje mirovina, nego e
se sve vie buniti radi sve veeg broja mladih koji odbijaju raditi. I konano, nikakvo zajameno primanje
uspostavljeno dan nakon kvazi-pobune nee postaviti osnovu za neki novi New Deal, novi pakt, novi mir.
Drutveni je osjeaj odve ispario za takvo to.

Pritisak koji treba osigurati da se nita ne dogaa, zajedno sa sve veim policijskim nadzorom
teritorija, to se upravo provodi, samo e se pojaavati. Brujanje bespilotnih letjelica koje su, i prema
priznanju policije, nadlijetale Seine-Saint-Denis prolog 14. srpnja ocrtava budunost jasnije od svih
maglovitih humanistikih predvianja. injenica da su nas briljivo izvijestili da su letjelice bile
nenaoruane jasno pokazuje u kojem smjeru idemo. Teritorij e se rascjepkati u sve restriktivnije zone.
Autoceste smjetene oko osjetljivih etvrti stvaraju nevidljivi zid, odvajajui ih tako od naselja srednje
klase. to god lijepe due Republike mislile o tome, nadziranje gradskih etvrti zajednicom
najuinkovitije je mogue sredstvo. Metropolski dijelovi zemlje, sredita gradova vodit e svoj raskoan
ivot prema sve prepredenijoj, sve sofisticiranijoj, sve sjajnijoj dekonstrukciji. Obasjavat e cijeli planet
bordelskim svjetlom dok e se patrole BAC-a (brigade anti-criminelle) i privatne zatitarske tvrtke,
ukratko: milicije, umnaati u beskonanost, uivajui sve besramniju sudsku zatitu.
Slijepa ulica sadanjosti, posvuda uoljiva, posvuda se nijee. Nikad se toliko psihologa,
sociologa i spisatelja nije tome posvetilo, svaki s posebnim argonom u kojem ponajvie nedostaju
zakljuci. Dovoljno je uti glazbu naeg vremena (alopojke "nove francuske ansone" u kojoj
malograani seciraju stanja svoje due i objave rata reperskog kolektiva Mafia K'1 Fry) da bude jasno da
e se suivot uskoro okonati, da je odluka blizu.
Ova je knjiga potpisana imenom imaginarnog kolektiva. Urednici knjige nisu njeni autori. Oni
su se pak zadovoljili time da uvedu malo reda u opa mjesta naeg doba, u ono to se mrmlja za barskim
stolovima, iza zatvorenih vrata spavaih soba. Samo su ustvrdili neke nune istine, ije univerzalno
potiskivanje puni psihijatrijske bolnice pacijentima, a oi suzama. Samo su opisali situaciju u kojoj se
nalazimo. Prednost radikalnih okolnosti je ta to rigorozno izvoenje loginih posljedica vodi do
revolucije. Dovoljno je rei ono to se vidi i ne ustezati se od zakljuka.

Prvi krug "I AM WHAT I AM"

"I AM WHAT I AM." To je posljednja ponuda marketinga svijetu, posljednji stadij
oglaivake evolucije, daleko iznad svh uvjeravanja da se bude drukiji, svoj, i pije Pepsi. Desetljea
koncepata da bismo dospjeli tamo gdje jesmo, u istu tautologiju. JA = JA. On tri na pokretnoj traci
ispred zrcala. Ona se vraa s posla sjedei za volanom svojeg Smarta. Hoe li se susresti?
"JA SAM TO TO JESAM." Moje mi tijelo pripada. Ja sam ja, ti si ti, i neto ne tima.
Personalizacija mase. Individualizacija svih uvjeta: ivota, rada, nesree. Rairena shizofrenija. Bujajua
depresija. Atomizacija na fine paranoine estice. Histerizacija kontakta. to vie elim biti Ja, imam vei
osjeaj praznine. to se vie izraavam, vie se isuujem. to vie trim za sobom, iscrpljeniji sam. Drim,
dri, drimo se svog Ja kao pijan plota. Postali smo predstavnici samih sebe u toj neobinoj trgovini,
jamci personalizacije koja na kraju izgleda kao amputacija. Osiguravamo se sve do stupnja bankrota s
bolje ili loije prikrivenom nespretnou.

U meuvremenu, snalazim se. Potraga za samim sobom, moj blog, moj stan, zadnje pizdarije u
modi, veze i afere, tko koga evi... bilo kakva proteza kojom u se drati za Ja! Da drutvo nije postalo
takva definitivna apstrakcija, oznaavalo bi skup egzistencijalnih taka, skup ovisnosti koje sam ugovorio
kao cijenu svog identiteta. Hendikepirana osoba model je graanina sutranjice. Nije sluajno da
organizacije koje ga danas iskoritavaju, istovremeno zahtijevaju da mu se osigura "egzistencijalni
minimum" (revenu d'existence).
Posvudanji nalog da se "bude netko" odrava patoloko stanje koje ini drutvo nunim. Nalog
da se bude jak proizvodi slabost kojom se to drutvo odrava, toliko da sve naizgled poprima terapeutsku
narav, ak i rad, ak ljubav. Svi oni "kako si?" koji se izmijene u jednom danu podsjeaju na meusobna
mjerenja temperature. Socijabilnost se sastoji od tisuu malih nia, tisuu malih sklonita gdje se moe
zgrijati. Sve je bolje od velike hladnoe vani. Gdje je sve lano jer je sve samo izlika da se zgrije. Gdje
se nita ne moe dogoditi jer smo svi zaokupljeni zajednikim drhtanjem. Ovo drutvo uskoro e na
okupu drati samo stremljenje drutvenih atoma nekom iluzornom ozdravljenju. Podsjea na
hidrocentralu koju pokree gigantski rezervoar neisplakanih suza, uvijek na rubu da se prelije.
"I AM WHAT I AM." Nikad dominacija nije imala neviniji slogan. Odravanje Jastva u stanju
trajne polupropasti, kroninog polusloma najbolje je uvana tajna aktualnog poretka stvari. Slabano,
deprimirano, samokritino, virtualno Jastvo u biti je taj beskrajno prilagodljivi subjekt kakav iziskuju
proizvodnja temeljena na inovaciji, ubrzano zastarijevanje tehnologija, konstantna previranja socijalnih
normi, opa fleksibilnost. Istovremeno je i najpohlepniji konzument i, paradoksalno, najproduktivnije
Jastvo, ono koje e se najee i najenerginije baciti i na najmanji projekt, samo da bi se kasnije vratilo u
svoje izvorno stanje larve.
"TO TO JESAM", dakle? Od djetinjstva ivim u struji majina mlijeka, mirisa, pria, zvukova,
osjeaja, djejih pjesmica, supstanci, gesta, ideja, impresija, pogleda, pjesama i hrane. A to sam ja to?
Vezan posvuda za mjesta, patnje, pretke, prijatelje, ljubavi, dogaaje, jezike, uspomene, za sve vrste stvari
koje, prema svemu sudei, nisu ja. Sve to me vezuje za svijet, sve veze koje me tvore, sve snage koje me
sainjavaju ne formiraju identitet, kojim bih se trebao razmetati, nego egzistenciju, jedinstvenu i
uzajamnu, ivljenu egzistenciju iz koje mjestimice na trenutke proviruje to bie koje kae "ja". Na
osjeaj nekonzistentnosti rezultat je glupavog vjerovanja u trajnost Jastva i premalo brige koju pruamo
onom to nas ini onime to jesmo.
Omamljuje pogled na angajski neboder na kojemu se epuri Reebokov "I AM WHAT I AM".
Zapad svuda potura, kao svog omiljenog trojanskog konja, tu ogorenu antinomiju izmeu Jastva i
svijeta, pojedinca i skupine, predanosti i slobode. Sloboda nije gesta kojom se rjeavamo svojih
predanosti, nego praktini kapacitet da se njima djeluje, da se kreemo u njihovu prostoru, da ih
uobliimo ili raspustimo. Obitelj postoji kao obitelj, dakle kao pakao, samo za one koji su odustali od
izmjene njenih iscrpljujuih mehanizama ili one koji ne znaju kako je izvesti. Sloboda da se otrgnemo
uvijek je bila fantomska sloboda. Ne moemo se rijeiti onog to nas sputava, a da u isto vrijeme ne
izgubimo ono na to svoje snage moemo primijeniti.

"I AM WHAT I AM", dakle, nije jednostavna la, jednostavna oglaivaka kampanja, nego
vojna kampanja, ratni pokli protiv svega to postoji meu biima, protiv svega to nejasno krui, to
ih nevidljivo vezuje, svega to je prepreka savrenom opustoenju, protiv svega zbog ega postojimo i
zbog ega itav svijet ne nalikuje autocesti, zabavnom parku ili novom gradu: dakle, istoj i dobro
ureenoj dosadi bez strasti, praznu, smrznutu prostoru, kojim prolaze samo registrirana tijela,
automobilske estice i idealna roba.
Francuska ne bi bila domovina anksiolitika, raj antidepresiva, Meka nervoze da istodobno nije
europski ampion produktivnosti, mjerene po satu. Bolest, zamor, depresija mogu se gledati kao
individualni simptomi onoga to valja izlijeiti. Oni takoer rade na odravanju postojeeg poretka, na
mom poslunom prilagoavanju idiotskim normama, na modernizaciji mojih taka. Norme odreuju moj
odabir oportunih, konformnih produktivnih stremljenja, kao i onih kojih se njeno treba rijeiti. "Zna,
nikad nije kasno za promjenu." Ipak, uzete kao injenice, moje slabosti mogu takoer voditi do razaranja
hipoteze o Jastvu. Tako postaju inovi otpora u ratu koji je u tijeku. Postaju pobuna i sredite energije
protiv svega to se urotilo da nas normalizira, da nas amputira. Nije Jastvo to to je u krizi, nego je u krizi
kalup u koji nas ele uliti. ele da nae Jastvo bude jasno odreena, zasebna stvar, ija se kvaliteta moe
procijeniti i koja se moe kontrolirati. No mi smo samo bia meu drugim biima, jedinstvenosti meu
slinima, ivo meso istkano od mesa svijeta. Suprotno onomu to nam ponavljaju od djetinjstva,
inteligencija nije znati se prilagoditi ili ako jest, to je inteligencija robova. Nae neprilagoavanje, na
zamor problemi su samo s gledita onih koji nas ele podiniti. Zapravo, oni ukazuju na polaznu toku, na
toku susreta za nova suuesnitva. Otkrivaju mnogo uniteniji pejza, ali beskrajno uzajamniji od svih
fantazmagorija koje ovo drutvo odrava radi svojih interesa.
Mi nismo deprimirani, mi smo u trajku. Za onog tko se odbija "srediti", "depresija" nije stanje,
nego prolaz, jedno do vienja, jedan korak prema politikom odvajanju. Odvajanju nakon kojeg nema
pomirenja. Osim medikamentima ili policijom. Upravo zato ovo se drutvo ne ustruava prepisivati
Ritalin odve ivahnoj djeci, uvui ih u dugorone ovisnosti o lijekovima i zato tvrdi da moe u dobi od
tri godine otkriti "poremeaje u ponaanju". Jer hipoteza o Jastvu puca posvuda.

Drugi krug "Zabava je ivotna potreba"

Vlada koja objavljuje izvanredno stanje protiv petnaestogodinjaka. Zemlja koja nacionalni ponos
stavlja u ruke nogometnog tima. Policajac u bolnikom krevetu ali se da je bio rtva "nasilja". Vijenica
koja izdaje odredbu o zabrani gradnje kuica na drveu. Dva desetogodinjaka u Chellesu optueni za
poar u video-igraonici. Nae doba obiluje grotesknim situacijama koje kao da svaki put promaknu
njegovoj pozornosti. Treba rei i da tugaljiv i gnjevan ton medija ne uspijeva priguiti eksplozije smijeha
koje doekuju takve novinske naslove.
Eksplozija smijeha jedini je prikladan odgovor na teka "pitanja" koja nam se serviraju kao
aktualnosti. Da ponemo najotrcanijim: nema "pitanja imigracije". Tko jo odrasta tamo gdje je roen?

Tko ivi tamo gdje je odrastao? Tko radi tamo gdje ivi? Tko ivi tamo gdje su ivjeli njegovi preci? I
kome pripadaju djeca ovog doba, svojim roditeljima ili televiziji? Istina je da smo otrgnuti od svakog
pripadanja, da nismo niotkud, rezultat ega je, osim nove mogunosti za turizam, neporeciva patnja.
Naa je povijest povijest kolonizacija, migracija, ratova, egzila, unitenja svih korijena. To je povijest
svega to nas je uinilo strancima u svijetu, gostima u vlastitoj obitelji. kolovanje nam je oduzelo
vlastiti jezik, reality-emisije uzele su nam nae pjesme, naa tijela oduzela nam je masovna pornografija,
na grad policija, prijatelje platni sustav. U Francuskoj tomu treba dodati okrutan i sekularan uinak
individualizacije koju provodi drava kada popisuje, usporeuje, disciplinira i razdvaja subjekte od
najranijih godina, instinktivno drobi sve preostale solidarnosti dok na kraju ne ostane samo graanstvo:
ista, fantazmatska pripadnost Republici. Francuz je, vie nego bilo tko drugi, razvlaten, bijedan.
Njegova mrnja prema strancu ima korijen u njegovoj mrnji spram sebe kao stranca. Njegova
ljubomora pomijeana sa strahom od predgraa tek je njegov ressentiment spram svega to je izgubio.
Ne moe obuzdati svoju zavist spram takozvanih "problematinih" etvrti u kojima jo postoji neki vid
zajednikog ivota, neka povezanost meu ljudima, solidarnost koja nije dravna, neformalna
ekonomija, organizacija jo ne sasvim odvojena od onih koji se organiziraju. Doli smo do tog stupnja
uskraenosti da je jedini nain da se osjeam kao Francuz taj da proklinjem imigrante, one na kojima je
oitije da su stranci. Imigranti dre u ovoj zemlji neobinu poziciju suverenosti: da nisu tu, Francuzi
moebitno ne bi vie postojali.

Francuska je proizvod svoje kole, a ne obrnuto. ivimo u pretjerano kolskoj zemlji, gdje se
maturalnog ispita sjeamo kao prijelomnog trenutka u ivotu. Gdje vam umirovljenici jo priaju o padu
od prije etrdeset godina na tom i tom ispitu i kako je to zeznulo njihovu cijelu karijeru, cijeli ivot. Ve
stoljee i pol Francuska kola oblikuje jedan tip nairoko prepoznatljivog podravljenog subjektiviteta.
Ljude koji se pristaju natjecati i razvrstavati pod uvjetom da su svaiji izgledi jednaki. Koji od ivota
oekuju da da se svakoga nagradi, kao na kakvu natjecanju, onako kako je zasluio. Koji uvijek pitaju za
doputenje prije nego uzmu. Koji potiho potuju kulturu, pravila i najbolje u razredu. ak i njihova
privrenost svojim velikim kritikim intelektualcima i njihovo odbacivanje kapitalizma obiljeeni su tom
ljubavlju spram kole. Uz propadanje obrazovnih ustanova svakim danom sve se vie uruava ta dravna
konstrukcija subjektiviteta. Ponovna pojava, tijekom proteklih dvadeset godina, kole i kulture ulice kao
konkurencije koli Republike i njenoj kartonskoj kulturi, najdublja je trauma koju trenutano trpi
francuski univerzalizam. Oko toga se ve ujedinila najekstremnija desnica s najvirulentnijom ljevicom.
Samo ime Julesa Ferryja, Thiersova ministra za vrijeme ruenja Parike komune i teoretiara kolonizacije,
treba biti dovoljno da budemo sumnjiavi spram te institucije.
to se nas tie, kad vidimo uitelje iz tko zna kakvog "komiteta graanske budnosti" kako
cmizdre u veernjem dnevniku da su im zapalili njihovu kolu, sjetimo se koliko smo puta, kao djeca,
sanjali da i sami to uinimo. Kad ujemo da lijevi intelektualac brblja o barbarstvu bandi mladih koje
uznemiruju prolaznike, kradu po duanima i igraju se make i mia s policijom, sjetimo se to su govorili
za rokere ezdesetih ili, jo bolje, za apae iz doba Belle poque: "Opim imenom apaches, pie jedan
sudac na Seinskom tribunalu 1907., oznaavamo zadnjih nekoliko godina sve opasne pojedince, rulju
prijestupnika, neprijatelje drutva bez domovine i obitelji, dezertere svih dunosti, spremne na najdrskije
sukobe, sve vrste napada na osobe ili imovinu." Te bande, koje bjee s posla, nazivaju se prema imenima
gradskih etvrti i sukobljavaju s policijom, nona su mora dobrog graanina, individualiziranog na
francuski nain: oni utjelovljuju sve ega se ovaj odrekao, svu moguu radost koju on nikad nee iskusiti.
Pomalo je neprilino ivjeti u zemlji u kojoj dijete koje zapjeva odmah opomenu: "Prekini, proplakat e",
ili gdje kolska kastracija proizvodi poplavu upravljanih uposlenika. Neprolazni sjaj aure Jacquesa
Mesrinea (gangstera i otimaa milijunaa Henrija Lelievrea, op. ur.) manje duguje njegovoj ispravnosti ili
hrabrosti, a vie injenici da se osvetio za ono za to bismo se svi trebali svetiti. Ili radije, za to bismo se
morali osvetiti izravno dok zapravo samo nastavljamo oklijevati i odstupati. Jer nema sumnje da se
tisuama neprimjetnih niskosti, svim vrstama kleveta, malim zloama i pakosnom pristojnou Francuz ne
prestaje svetiti trajno i svakomu za injenicu da je odustao, dopustio da ga pregaze. Bilo je i vrijeme da
jebe policiju odmijeni da, gospodine policaje! U tom smislu izravno neprijateljstvo odreenih bandi
samo manje uvijeno izraava lou atmosferu, u temelju truo duh, elju za spasonosnim unitenjem u kojoj
ova zemlja izgara.

Zvati "drutvom" populaciju stranaca u kojoj ivimo takva je uzurpacija da ak i sociolozi snuju
da se odreknu koncepta koji im ve cijelo stoljee donosi kruh u kuu. Sad radije metaforom mree
opisuju nain na koji se povezuju kibernetike osamljenosti, petlje slabih interakcija poznatih pod
imenima kolega, kontakt, frend, znanac ili avantura. Nekad se takve mree kondenziraju u
drutveni milje, u kojem se ne dijeli nita do kodova i gdje se nita ne igra osim neprestanog
rekomponiranja identiteta.
Bilo bi gubljenje vremena opisivati u detalje sve to je muno u postojeim drutvenim odnosima.
Kae se da obitelj doivljava svoj drutveni povratak, da par doivljava svoj povratak. Ali obitelj koja se
vraa nije ista ona koja je otila. Njen je povratak tek produbljivanje vladajue razdvojenosti koju samo
prikriva, postajui tako i sama krinkom. Svi svjedoimo obiteljskim proslavama na kojima se tuga iz
godine u godinu zgunjava, svjedoimo usiljenim osmijesima, neugodom prizoru uzaludnog
prenemaganja, osjeaju da truplo lei na stolu, a svi se pretvaraju kao da to nije nita. Od flerta do
razvoda, od divljeg braka do drugog tate i druge mame, svatko osjea beivotnost tune obiteljske jezgre,
ali veini se ini da bi bilo jo tunije odrei je se. Obitelj vie nije ono guenje u majinskome stisku, niti
patrijarhat fizikog kanjavanja, koliko je preputanje pamunoj udobnosti, gdje je sve poznato, taj
(koliko) bezbrini moment nasuprot svijetu za koji nitko ne moe porei da se slama, svijetu u kojem je
"postati autonoman" tek eufemizam za "pronai svoga gazdu". Bioloka srodnost koristi se kao izlika za
gaenje svega to strastveno gori u nama: ele nas, pod izlikom da su nas odgojili, natjerati da se
odreknemo mogunosti odrastanja, kao i svega to je vano i ozbiljno u djetinjstvu. Tog se gaenja valja
uvati.
Ljubavni par je posljednji stupanj velikog drutvenog debakla. To je oaza usred ljudske pustinje.
U okrilje intimnosti dolazimo traiti sve to je oevidno opustoeno u suvremenim drutvenim odnosima:
toplinu, jednostavnost, istinu, ivot bez teatra i gledatelja. Ali kad romantina omamljenost proe,
intimnost odbaci svoju masku: ona je i sama drutveni izum, govori jezikom enskih asopisa i
psihologije, poduprta, kao i sve ostalo, strategijama razraenima do munine. Tu nema vie istine nego
drugdje, i tu dominiraju la i zakoni otuenosti. I kad se, pukom sreom, ta istina pronae u paru, ona
zahtijeva diobu koja proturjei samoj ideji para. Ono to omoguuje biima da se vole upravo je ono to ih
ini vrijednim ljubavi i unitava utopiju autizma u dvoje.
U stvarnosti raspadanje svih drutvenih formi zapravo je blagoslov. Za nas je to idealan uvjet za
divlji, masovni eksperiment novih organiziranja, novih vjernosti. Slavno "opadanje oinske uloge" nalae
novu konfrontaciju sa svijetom koja potie preuranjenu lucidnost i navjeuje neke lijepe pobune. U smrti
para vidimo raanje uznemirujuih oblika kolektivne afektivnosti, sad kad je seks sasvim potroen, a
mukost i enskost paradiraju u odijelima to su ih izgrizli moljci, sad kad su tri desetljea neprestane
pornografske inovacije iscrpila svaku privlanost transgresije i osloboenja. Raunamo na bezuvjetnost u
intimnim vezama kao na oruje politike solidarnosti, nepropusne, poput ciganskog naselja, za dravno
uplitanje. Nije da neprestana financijska pomo koju su roditelji prisiljeni isplaivati svojem
proletariziranom podmlatku ne moe sponzorirati drutvene subverzije. Postati autonoman takoer bi
moglo znaiti: nauiti se tui na ulici, skvotirati prazne kue, ne raditi, ludo se voljeti i krasti u duanima.

Trei krug "ivot, zdravlje i ljubav su neizvjesni, zato bi posao bio iznimka?"
Nema zbrkanijeg pitanja u Francuskoj od pitanja posla. Nema iskrivljenijeg odnosa od odnosa
Francuza spram posla. Pogledajte Andaluziju, Alir, Napulj. Tamo preziru posao iz dubine due. U
Njemakoj, Sjedinjenim Amerikim Dravama, Japanu, tamo ga pak tuju. Istina, stvari se mijenjaju.
Postoje otaku u Japanu, frohe Arbeitslose u Njemakoj i radoholiari u Andaluziji. Ali zasad samo kao
kuriozitet. U Francuskoj se rukama i noktima uspinju po hijerarhiji, ali privatno se hvale da ih nije briga
za to. Ostaju do deset sati naveer na poslu kad je guva, ali nemaju skrupula kad je pitanju kraa
uredskog materijala ili otpisivanje inventara da bi ga poslije preprodali. Preziremo efove, ali po svaku
cijenu elimo ostati zaposleni. Imati posao je ast, no raditi je znak servilnosti. Ukratko: savrena klinika
slika histerije. Volimo mrzei, mrzimo volei. A znamo kakvo zaprepatenje i otupjelost pogodi histerika
kad izgubi svoju rtvu svog gospodara. Veina se nikad ne oporavi.
U ovoj, u osnovi, politikoj zemlji kao to je Francuska industrijska je mo uvijek bila podreena
dravnoj. Ekonomsku aktivnost nikad nije prestala nadgledati sitniava administracija. Veliki efovi koji
nisu proizali iz plemstva elite s cole Polytechnique ili cole Normale d'Administration parije su svijeta
biznisa, gdje ih se potajice saalijeva. Bernard Tapie njihov je tragian junak: oboavan jedan dan,
sutradan u zatvoru, zauvijek nedodirljiv. Nije nimalo udno to se danas uspinje na sceni. Promatrajui ga
kao to se promatra monstrum, francuska javnost ga dri na dobroj distanci i, fascinirana spektakularnom
sramotom, uva se od kontakta s njim. Unato velikom blefu osamdesetih, kult poduzetnitva nikad se
nije ukorijenio u Francuskoj. Tko god napie knjigu da ga obijedi, ne gine mu bestseler. Menaderi,
njihovi obiaji i njihova literatura uzalud su javno paradirali, oko njih uvijek ostaje sanitarna vrpca
poruge, ocean prijezira, more sarkazma. Poduzetnik nije lan obitelji. Konano, u hijerarhiji gnuanja ak
je i murjak iznad njega. inovnik ostaje u dobru i zlu, naspram i unato golden boysima i privatizaciji,
sama definicija dobrog posla. Onima koji to nisu moe se zavidjeti na bogatstvu, ali ne i na zaposlenju.
Upravo ta neuroza temelj je na kojem svaka nova vlast moe objaviti rat nezaposlenosti i
pretvarati se da se uputa u bitku za zapoljavanje dok bivi menaderi sa svojim mobitelima kampiraju
u prihvatilitima Crvenog kria uz obalu Seine. Dok Zavod za zapoljavanje masovno manipulira
statistikim podacima da bi spustilo brojku nezaposlenih ispod dva milijuna. Dok su minimalac i dilanje
droge, i prema miljenju dravne tajne slube, jedini jamac protiv socijalne eksplozije, mogue u svakom
trenutku. Psihika ekonomija Francuza, kao i politika stabilnost zemlje, ulog su odravanja ove radnike
fikcije.
Dopustite da nam se za sve to ivo jebe.
Pripadamo generaciji koja jako dobro ivi bez te fikcije. Koja nikad nije raunala na mirovinu ni
na pravo rada, jo manje na pravo na rad. Koju ne odreuje ak ni "neizvjesnost", kako vole teoretizirati
najnaprednije frakcije militantne ljevice, jer neizvjesnost i dalje podrazumijeva definirati se u odnosu na
sferu rada, to jest, na njeno raspadanje. Prihvaamo nunost nalaenja novca bilo kojim sredstvima jer
trenutano ne moemo bez njega, ali ne i nunost da radimo. Uostalom, mi vie ne radimo, mi ljakamo.
Poduzee nije mjesto u kojem egzistiramo, to je mjesto kroz koje prolazimo. Nismo cinini, opiremo se

tomu da nas prevare. Svi ti diskursi o motivaciji, kvaliteti, osobnom ulaganju samo prolaze pored nas, na
veliku alost upravitelja ljudskih resursa. Kau da smo razoarani u poduzea jer nisu nagradila lojalnost
naih roditelja, prebrzo ih otpustivi. Lau. Da bismo bili razoarani, morali smo se prije toga nadati. A mi
se niemu nismo nadali od biznisa, vidimo ga onakva kakav jest i kakav nikad nije prestao biti: kao igru
budala, promjenjive udobnosti. ao nam je samo naih roditelja jer su pali u stupicu, barem oni koji su
vjerovali.

Zbrka osjeaja koja okruuje pitanje rada moe se objasniti ovako: pojam rada uvijek je
ukljuivao dvije kontradiktorne dimenzije: dimenziju eksploatacije i dimenziju participacije.
Eksploatacija individualne i kolektivne radne snage privatnim ili drutvenim prisvajanjem vika
vrijednosti; participacija u zajednikom djelu vezama koje se isprepleu meu suradnicima u
proizvodnom univerzumu. Te su dvije dimenzije perverzno pomijeane u pojmu rada, to na kraju balade
objanjava indiferentnost radnika spram marksistike retorike, koja porie dimenziju participacije, kao i
spram menaderske retorike koja porie dimenziju eksploatacije. Otud i ambivalentnost odnosa prema
radu: on je sraman jer nas otuuje od onog to radimo, a istovremeno oboavan jer dio naeg bia
ukljuuje u igru. Katastrofa je ve na djelu: ona je u svemu to se mora unititi, u svima koje se mora
iskorijeniti da bi rad konano bio jedini nain postojanja. Uas rada nije toliko u samom radu, koliko u
metodikom i ve stoljetnom pustoenju svega to nije rad: prisnosti susjedstva, zanimanja, sela, borbe,
srodstva, privrenosti mjestima, biima, sezonama, nainima djelovanja i govorenja.
Paradoks poiva ovdje: rad je potpuno trijumfirao nad svim drugim nainima postojanja i to u
istom trenutku u kojem radnici postaju suvini. Proizvodni dobitci, delokalizacija, mehanizacija,
automatizirana i digitalna proizvodnja toliko su uznapredovali da su gotovo do nitice smanjili potrebu za
ivom radnom snagom u proizvodnom procesu. ivimo paradoks drutva radnika bez rada, gdje zabava,
potronja i dokolica samo naglaavaju nedostatak onog od ega bismo se trebali odmarati. Rudnik u
Carmaxu, poznat ve stotinu godina po nasilnim trajkovima, preureen je u Cape Discovery. To je
zabavni multiplex za vonju skejtbordom i biciklom, poseban po tome to je to "rudarski muzej" u kojem
se simuliraju metanske eksplozije za posjetitelje.
U korporacijama rad je sve vidljivije podijeljen na visokokvalificirane poslove istraivanja,
koncipiranja, kontrole, koordinacije, komunikacije koji razvijaju sva znanja potrebna za nove kibernetike
procese proizvodnje, i nekvalificirane pozicije za odravanje i nadgledanje tog procesa. Prvih pozicija je
malo, vrlo dobro su plaene i toliko poeljne da e manjina koja ih zauzima uiniti sve kako bi izbjegla
njihov gubitak. Njihov posao i oni vezani su grevitim stiskom. Menaderi, znanstvenici, lobisti,
istraivai, programeri, razvojni programeri, konzultanti i inenjeri doslovno nikad ne prestaju raditi. ak
i njihov seksualni ivot slui uveavanju njihove produktivnosti. "Najkreativnija poduzea su ona u
kojima su intimne veze najbrojnije", teoretizira jedan strunjak ljudskih resursa. "Suradnici poduzea",
potvruje njegov kolega iz Daimler-Benza, "dio su kapitala poduzea. (...) Njihova motivacija, njihov
know-how, kapacitet za inovaciju i briga za elje klijentele sirovi su materijal odjela za inovacije. (...)
Njihovo ponaanje te socijalna i emocionalna kompetencija imaju sve veu vanost u evaluaciji njihova
rada. (...) A rad se vie nee vrednovati satnicom, nego na osnovi dosegnutih ciljeva i kvalitete rezultata.
Oni su poduzetnici."

Skup zadaa koje se ne mogu provjeriti automatiziranim strojevima formira nebulozan grozd
poslova koji se, budui da se ne mogu povjeriti strojevima, povjeravaju ljudima: skladitarima,
radnicima na liniji, sezonskim radnicima. Ta fleksibilna, nediferencirana radna snaga ide s jednog na
drugi radni zadatak i nikad ne ostaje dovoljno dugo u poduzeu da bi se ujedinila kao snaga jer nikad
nije u sreditu proizvodnog procesa, nego je smrvljena u mnotvo meuprostora koji slue za krpanje
rupa u onome to jo nije mehanizirano. Privremenost je obiljeje tog radnika koji to vie nije, koji vie
nema zanimanje, nego samo sposobnosti koje prodaje gdje moe, i ija je raspoloivost takoer dio
posla.
Na marginama te radne snage, uinkovite i neophodne za funkcioniranje stroja, sve je vea armija
suvinih, koja je svakako korisna za tijek proizvodnje ali ne mnogo vie od toga i koja svojim
besposliarenjem poveava rizik sabotae tog stroja. Prijetnja ope demobilizacije sablast je koja progoni
sadanji sustav proizvodnje. Ne odgovara svatko na pitanje "zato raditi?" poput onog biveg primatelja
socijalne pomoi: "Radi vlastite dobrobiti. Moram se neime zaokupiti." Postoji ozbiljan rizik da emo se
zaposliti samim svojim besposliarenjem. Ta plutajua populacija mora se neim zaokupiti. Ali do
dananjeg dana nije pronaena bolja disciplinska metoda od plae. Stoga treba nastaviti unitavati
"socijalnu pomo", tako da se i oni najnemirniji koji e se predati tek kad se suoe s alternativom
izmeu umiranja od gladi i truljenja u zatvoru domame u zagrljaj plae. Cvjetanje robovskog sektora
"osobnih usluga" mora se nastaviti: ienje, konobarenje, masae, rad u domainstvima, prostitucija,
privatna poduka, terapija, psiholoka pomo itd. To je popraeno stalnim rastom standarda sigurnosti,
higijene, ponaanja i kulture te ubrzanom kratkotrajnou mode, to sve stvara potrebu za tim uslugama.
U Rouenu sad postoje "ljudi-parkingmetri": netko tko eka na ulici i dodaje vam parkirnu karticu ili vam,
u sluaju kie, iznajmljuje kiobran.
Poredak rada bio je poredak svijeta. Oevidnost njegova unitenja paralizira one koji strahuju od
onoga to dolazi poslije. Danas je rad manje vezan za ekonomsku nunost proizvodnje dobara, nego za
politiku nunost proizvodnje proizvoaa i konzumenata te ouvanja poretka rada svim sredstvima.
Drutvo u kojem proizvodnja vie nema svoj objekt postaje ponajvie zaokupljeno proizvodnjom samog
sebe: poput stolara protjerana iz svog duana koji se u oaju baca na to da tee samoga sebe. Svi ti mladi
ljudi koji se smjekaju na intervjuima za posao, koji izbjeljuju zube da bi vie napredovali u karijeri, koji
idu u diskoteku naveer da bi ojaali timski duh, ue engleski da boostaju karijeru, razvode se ili
vjenavaju da bi se uspeli na ljestvici, koji pohaaju teajeve da bi postali leaderi ili vjebaju "osobni
razvoj" da bi bolje "rjeavali konflikte". "Najintimniji 'osobni razvoj'", tvrdi jedan guru, "dovest e do
bolje emocionalne stabilnosti, otvorenijih i jednostavnijih veza, izotrenije intelektualne usredotoenosti
te do boljih ekonomskih performansi." Taj cijeli mali roj koji nastoji biti prirodan dok nestrpljivo eka da
ga odaberu rezultat je pokuaja da se poredak rada spasi etikom mobilizacije. Biti mobiliziran znai
odnositi se prema poslu ne kao prema aktivnosti, nego kao prema mogunosti. Ako nezaposlena osoba
skine svoje piercinge, ode frizeru i zaokupi se projektima, ona zapravo radi na svojoj "uposlivosti",
kako kau, jer tako svjedoi o svojoj mobiliziranosti. Mobilizacija je to blago odvajanje od sebe,
minimalno razdvajanje od onog to nas ini onime to jesmo, stanje otuenosti u kojemu samo sebstvo

moe postati objekt rada. Tad postaje mogue prodati sebe, a ne svoju radnu snagu, i biti plaen za ono to
jesi, a ne za ono to radi, za izvrsno svladane drutvene kodove, talente u odnosima, za vlastiti osmijeh i
nain na koji se predstavlja. To je nov oblik socijalizacije. Mobilizacija spaja dva kontradiktorna pola
rada: s jedne strane participiramo u vlastitoj eksploataciji, s druge se strane eksploatira naa participacija.
U idealnom sluaju sami smo malo poduzee, vlastiti ef, vlastiti proizvod. Rije je o tome da, bili
zaposleni ili ne, skupljate kontakte, sposobnosti, umreavate se, ukratko, postajete "ljudski kapital".
Planetarni nalog mobilizacije pod najmanjim izgovorom (rak, "terorizam", potres, beskunici) rezimira
odlunost vladajuih da odre kraljevstvo rada unato njegovom fizikom nestanku.

Sadanji je proizvodni aparat s jedne strane gigantski stroj za psihiku i fiziku mobilizaciju, za
isisavanje energije onih koji su postali suvini; s druge strane on je stroj za razvrstavanje koji omoguuje
preivljavanje subjektima koji se povinuju, a odbacuje sve "problematine pojedince", sve koji
utjelovljuju drukiji nain ivota i tako se odupiru tom stroju. S jedne strane oivljuju sablasti, s druge
ivui umiru. To je prava politika funkcija suvremenog proizvodnog aparata.
Organizirati se izvan i protiv rada, kolektivno dezertirati iz reima mobilizacije, demonstrirati
vitalnost i disciplinu u samoj demobilizaciji zloini su koje nam civilizacija na samrti nee lako
oprostiti. A to je ustvari jedini nain da je nadivimo.

etvrti krug "Jednostavnije, zabavnije, mobilnije, sigurnije!"

Ne moemo vie govoriti o "gradu" ili "selu", jo manje o njihovoj tobonjoj staroj opoziciji. To
to se protee oko nas ne slii im ni izbliza ni izdaleka: to je jedinstven i jednolik urbani prekriva bez
oblika i reda, turobna zona, neodreena i neograniena, svjetski kontinuum hipercentara i prirodnih
parkova nalik muzejima, velike nakupine i ogromna agrikulturna polja, industrijske zone i stambena
naselja, konobe i trendi barovi: metropola. Postojao je antiki grad, srednjovjekovni i moderni; ne postoji
metropolski grad. Metropola je sinteza teritorija. To je suivot svega, ako ne geografski, onda zbog
isprepletanja mrea.
I upravo zato to konano nestaje, grad je sad fetiiziran, kao i Povijest. Manufakture Lillea
postaju koncertne dvorane, betonirani centar Le Havrea dio je UNESCO-ve batine. Pekinki hutonzi koji
okruuju Zabranjeni grad uniteni su, neto dalje rekonstruirani su falsificirani novi, znatieljnicima na
uvid. U Troyesu lijepe drvene fasade na kamene zgrade: vjetina pastia koja neodoljivo podsjea na
duane u viktorijanskom stilu u parikom Disneylandu. Historijska sredita, nekada sjedita
revolucionarnih pobunjenika, mudro su integrirana u organizacijski dijagram metropole te izloena
turizmu i razmetljivoj konzumaciji. To su otoii robne bajke, odravaju se izlobama i estetikom, pa i
silom ako je potrebno. Nesnosna sladunjavost boinih sajmova plaa se sve veim brojem zatitara i
gradske ophodnje. Kontrola se integrira u arobni robni pejza, pokazujui svoje autoritarno lice svakom
tko eli vidjeti. Nae je doba doba izmijeanosti, melan banalnih pjesmuljaka, teleskopskih palica i
eerne vune. Policijski nadzor i arolija!
Potraga za "autentinim" i policijski nadzor koji s tim ide gone malograane u kolonizacijske
pohode na radnike etvrti. Izgnani iz hipercentara, dolaze istraiti "kvartovski ivot" koji nikad nisu
pronali u montanim kuicama u predgrau. I tako, protjerujui siromane, automobile i imigrante,
istrjebljujui mikrobe, inei gradske etvrti urednijim, oni unitavaju upravo ono to su doli pronai.
Policajac i smetlar rukuju se na gradskom plakatu, iji slogan je "Montauban: ist grad".

Pristojnost koja urbanistima nalae da vie ne priaju o "gradu" koji su unitili, nego o
"urbanome" trebala bi ih takoer sprijeiti da priaju o selu, koje vie ne postoji. Postoji tek pejza koji se
prikazuje gomili bez korijena koja je pod stresom, postoji prolost koju se moe inscenirati sad kad je
seljaka ostalo tako malo. Marketinka kampanja koja se postavlja na "teritoriju" na kojem se sve mora
vrednovati ili uspostaviti kao nacionalna batina. Uvijek istovjetna studena praznina koja dospijeva i u
najzabaenije krajeve.
Metropola je ta istodobna smrt grada i sela, raskrije na kojem se susree sva malograantina,
usred srednje klase koja se kako zbog ruralnog egzodusa tako do "periurbanizacije" protee unedogled.
Potpuno ostakljivanje svijeta odgovaralo bi cinizmu suvremene arhitekture. kola, bolnica, medijateka tek
su varijacije na istu temu: transparentnost, neutralnost, uniformnost. Masivne i fluidne zgrade, osmiljene
bez potrebe da se zna to e biti u njima, i koje mogu biti ovdje kao i bilo gdje drugdje. to sa svim tim
poslovnim tornjevima parikog La Dfensea, stambenim blokovima La Part Dieu u Lyonu ili opingcentrima EuraLille? Francuski izraz flambant neuf (gorue novo) lijepo saimlje njihovu sudbinu. Jedan
kotski putnik, nakon to su u svibnju 1871. pobunjenici zapalili pariki Htel de Ville, svjedoi
jedinstvenoj ljepoti moi plamena: "...nikad nisam mogao ni zamisliti neto tako lijepo. Ljudi Komune
strani su nitkovi, ne poriem to; ali kakvi umjetnici! I potpuno nesvjesni svoga djela! (...) vidio sam
ruevine Amalfija koje zapljuskuje azurni Mediteran, ruevine hrama Tung-hoor u Pandabu; vidio sam
Rim i mnogo drugih stvari, ali nita se ne moe usporediti s tim to sam te veeri imao pred oima".
U toj metropolskoj mjeavini preivljava jo nekoliko gradskih fragmenata i seoskih ostataka. Ali
vitalnosti ima tek u takozvanim "problematinim etvrtima". Paradoks je da su mjesta koja izgledaju
ponajvie nenastanjivo jedina koja su nastanjena na neki nain. Stara skvotirana baraka uvijek e izgledati
kao da se u njoj doista ivi, doimat e se takvom vie od luksuznih stanova gdje i ne moe nego postaviti
namjetaj i usavravati dekor ekajui novu selidbu. Naselja straara u mnogim su megalopolisima
posljednja mjesta koja ive i u kojima se jo moe ivjeti, i, to uope ne iznenauje, najsmrtonosnija
mjesta. Ona su nalije elektronikog dekora svjetske metropole. "Spavaonice" predgraa Nord de Paris,
koje su malograani u lovu na kue s bazenima napustili, svijetle sad intenzivnije od Latinske etvrti.
Rijeju, kao i vatrom.
Pobuna iz studenog 2005. nije nastala iz krajnje izvlatenosti, neposjedovanja, kao to se stalno
tumailo; nego naprotiv: ona nastaje iz potpunog posjedovanja teritorija. Automobili se mogu paliti iz
dosade, ali iriti nemire itavih mjesec dana i drati policiju u ahu, za to se morate znati organizirati,
morate imati veze i suuesnike, potrebno je poznavati teren do savrenstva, imati zajedniki jezik i
zajednikog neprijatelja. Kilometrima i kilometrima, tjednima i tjednima irila se vatra. Nove buktinje
javljale su se kao odgovor starima i to tamo gdje bi ih se najmanje oekivalo. Glasine se ne moe
ozvuiti i prislukivati.
Metropola je prostor neprekidnog konflikta, kojeg su zauzimanje Basre, Mogadia ili Nablusa tek
vrhunci. Grad je za vojsku dugo bio mjesto koje se izbjegava ili zauzima; metropola, meutim, sasvim je
kompatibilna s ratom. Oruani sukob tek je trenutak njene neprestane rekonfiguracije. Bitke koje vode
velike sile nalikuju policijskom poslu kojemu nema kraja u crnim rupama metropole: "bilo to u Burkini

Faso, u junom Bronxu, Kamagasakiju, Chiapasu ili Courneuveu". "Intervencije" ne streme toliko
pobjedi, pa ak ni uspostavljanju reda i mira, koliko nastavku sigurnosnih operacija koje su ve na djelu.
Rat vie nema ogranieno trajanje, nego je razlomljen na serije vojnih i policijskih mikrooperacija koje
jame sigurnost.

Policija i vojska prilagoavaju se paralelno i korak po korak. Kriminolog zahtijeva od

specijalaca da se organiziraju u male mobilne i profesionalizirane jedinice. Vojna akademija, kolijevka
disciplinarnih metoda, ponovno osmiljava svoju hijerarhijsku organizaciju. asnik NATO-a sa svojim
pjeadijskim bataljunom primjenjuje "participativnu metodu koja podrazumijeva da svatko sudjeluje u
analizi, pripremi, izvrenju i evaluaciji akcije. Plan se danima opet i iznova razmatra kroz faze treninga i
prema najnovijim dostupnim informacijama. Nita ne podie toliko grupnu koheziju i motivaciju kao
plan izraen zajedniki".
Osim to se oruane snage prilagouju metropoli, one je stvaraju. Tako izraelski vojnici nakon
bitke u Nablusu postaju dizajneri interijera. Nakon to ih je palestinska gerila prinudila da napuste odve
opasne ulice, oni ue napredovati horizontalno i vertikalno u srce urbanih konstrukcija, probijajui
zidove i stropove da bi se kretali. asnik izraelskih obrambenih snaga, diplomirani filozof, objanjava:
"Neprijatelj interpretira prostor na klasian, tradicionalan nain i ja odbijam slijediti njegovu
interpretaciju i upasti u njegove klopke. (...) Hou ga iznenaditi! To je sutina rata. Ja moram pobijediti
(...) I evo: odabrao sam metodologiju kojom u prolaziti kroz zidove... Poput crva koji se kree jedui
sve to mu se nae na putu." Urbano je vie od pozornice sukoba, ono je njegovo sredstvo. Ne podsjea
li to na Blanquijeve savjete buduim parikim pobunjenicima: zauzmite kue oko zabarikadiranih ulica
da bi zatitili svoje pozicije, probijte kue da bi ih povezali, sruite stube prizemlja i probuite rupe u
stropovima da bi se zatitili od potencijalnih napadaa, odvalite vrata i njima zabarikadirajte prozore i od
svakog kata napravite pukarnicu.
Metropola nije samo urbanizirana nakupina, konani sudar grada i sela, nego i protok bia i stvari,
strujanje koje prolazi cijelom mreom optikih vlakana, TGV vlakova, satelita, nadzornih kamera, koji
osiguravaju da itav taj svijet ne prestane hrliti svom unitenju. Strujanje koje eli sve ukljuiti u
beznadnu mobilnost, koje mobilizira svakog. Gdje smo smlavljeni informacijama kao nekom
neprijateljskom silom. Gdje i ne preostaje drugo nego trati. Gdje postaje teko ekati, ak i taj i taj vlak
podzemne eljeznice.
Umnaanjem prometnih i komunikacijskih sredstava bivamo otrgnuti od sada i ovdje, te nas se
neprestano mami da budemo negdje drugdje. Uzmi TGV, RER ili telefon i budi ve tamo. Ta mobilnost
podrazumijeva iskorjenjivanje, izolaciju, egzil. I bila bi nepodnoljiva za svakoga da nije uvijek rije o
mobilnosti privatnog prostora, mobilnosti prenosive unutranjosti. Privatni se mjehuri nee rasprsnuti, on
nastavlja lebdjeti. To nije kraj stanja larve, nego tek pokretanje njene ahure. Od kolodvora do
komercijalnog centra, do poslovne banke, od jednog do drugog hotela, posvuda ta otuenost, tako banalna
i toliko poznata, uobiajena toliko da postaje posljednji oblik prisnosti. Metropolska neumjerenost je to
hirovito mijeanje konanih ugoaja, koji se kombiniraju u beskonanost. Sredita gradova nisu
meusobno istovjetna, ona su zapravo originalne ponude ugoaja, koje procjenjujemo, birajui jedan,
odbijajui drugi, poput kakva egzistencijalnog opinga meu stilovima barova, ljudi, dizajna ili playlisti
na iPodu. "S mp3 playerom ja sam gospodar svoga svijeta". Da bismo preivjeli uniformnost koja nas
okruuje, jedina opcija je neprestano rekonstituirati svoj unutarnji svijet, kao dijete koje posvuda ponovno
konstruira istu kolibicu. Kao Robinson koji stvara svoj duan na pustom otoku, samo to je na pusti otok

sama civilizacija gdje se milijarde nas neprestano iskrcavaju.

Upravo kao arhitektura strujanja, metropola je jedna od najranjivijih dosad stvorenih ljudskih
formacija. Istanana, suptilna, ali ranjiva. Brutalno zatvaranje granica zbog razbjenjele epidemije,
zastoj u sustavu opskrbe ivenim namirnicama, organizirana blokada u sustavu komunikacije i itava
se ta fasada uruava, ne uspijevajui vie prikriti prizore masakra koji je stalno progone. Ovaj svijet ne
bi jurio tolikom brzinom da mu vlastito uruavanje nije stalno za petama.

Svojom strukturom mree, cijelom tehnolokom infrastrukturom koja se sastoji od veza i

vorita te decentraliziranom arhitekturom metropola se nastoji zatititi od neizbjenih kvarova i
nepravilnosti funkcioniranja. Internet moe preivjeti nuklearni napad. Stalna kontrola protoka
informacija, ljudi i robe treba osigurati metropolsku mobilnost; sustavi za praenje osiguravaju da se
nijedan robni paket ne zagubi u transportu, da niti jedna novanica ne bude ukradena ni u jednoj
transakciji i da nijedan terorist ne zavri u avionu. Zahvaljujui RFID-ipu, biometrikoj putovnici,
DNK-profilu.
Ali metropola proizvodi i sredstvo vlastita unitenja. Ameriki strunjak za sigurnost
objanjava poraz u Iraku sposobnou gerile da iskoristi nove naine komunikacije. Invazija SAD-a ne
donosi demokraciju koliko nove kibernetike mree. Donijeli su jedno od oruja koje ih je porazilo. Sve
vei broj mobitela i sve dostupniji internet priskrbili su gerili sasvim nova sredstva organizacije i naine
da smanji svoju ranjivost.
Svaka mrea ima svoje slabe toke, vorita koja treba presjei da bi se kruenje zaustavilo, da bi
se mrea uruila. Posljednji veliki elektrini kvar u Europi to je pokazao: dovoljan je jedan incident na
dalekovodima visokog napona da pola kontinenta utone u mrak. Tako je prva stvar koju treba napraviti da
bi se neto dogodilo, pokrenulo u metropoli, da bi se otvorile druge mogunosti: prekinuti njezin
perpetuum mobile. To su shvatili tajlandski pobunjenici kad su dizali u zrak trafostanice. To su shvatili i
francuski prosvjednici protiv CPE-a ("Ugovora o prvom zapoljavanju" koji je poslodavcima omoguavao
otputanje radnika bez ikakva opravdanja, nap. ur.) koji su blokirali fakultete, planirajui potom blokirati
cijelu ekonomiju. To su shvatili i ameriki luki radnici u trajku koji su u listopadu 2002. na deset dana
blokirali glavne luke zapadne obale kako bi zadrali tri stotine radnih mjesta.
Amerika ekonomija toliko ovisi o azijskoj robi da je troak blokade premaio milijardu eura
dnevno. Deset tisua ljudi moe zatresti najveu svjetsku ekonomsku silu. Prema nekim
"strunjacima", da se pokret odrao i da je blokada potrajala jo mjesec dana, dolo bi do "povratka
recesije u Sjedinjene Drave i ekonomske none more u Jugoistonu Aziju".
Peti krug "Manje imovine, vie veza"
Trideset godina masovne nezaposlenosti, "krize" i slabog ekonomskog rasta i jo ele da
vjerujemo u ekonomiju. Trideset godina isprekidanih, dodue, razdobljima iluzija: prvo iluzorno razdoblje
bilo je ono od 1981. do 1983., kad je vladala iluzija da bi lijeva vlada mogla donijeti sreu ljudima; zatim
iluzija u razdoblju od 1986. do 1989., kad smo svi postajali bogatai, poslovni ljudi i burzovnjaci. I
konano, internetska iluzija (1998. 2001.) da emo svi imati virtualne karijere ako smo dobro umreeni
a raznobojna-ali-jedinstvena, multikulturna i kultivirana Francuska osvojit e svaki svjetski nogometni
kup. Ali evo, potroili smo sve zalihe iluzija, dotakli smo samo dno, potpuno smo vorc ako ne i do grla u
dugovima.
Tako smo shvatili da nije ekonomija u krizi, ekonomija jest kriza. Ne nedostaje posla, njega ima
i previe. I konano, nije kriza, nego gospodarski rast to to nas deprimira. Treba priznati: litanije o

stanju burze diraju nas koliko i misa na latinskom. Sreom, ve nas je poprilian broj doao do tog
zakljuka. I ne priamo o onima koji ive od raznih prijevara, koji ive od sumnjivih poslova ili su ve
deset godina na minimalcu. Niti o svima onima koji se ne mogu poistovjetiti sa svojim poslom i ive za
slobodno vrijeme. Ne govorimo o onima pometenima, skrivenima koji jedva spajaju kraj s krajem, a ine
veinu. Ili o svima onima koje pogaa otuenje masa, koje se samo dodatno manifestira u
umirovljenjima i cininoj preeksploatiranosti fleksibilne radne snage. Ne govorimo o njima, premda i oni
isto tako moraju, na jedan ili drugi nain, doi do slina zakljuka.

Govorimo o svim onim zemljama, o cijelim kontinentima koji su izgubili vjeru u ekonomiju jer su
vidjeli kako MMF rui i razbija sve kamo doe, jer su kuali gorak okus Svjetske banke. Tamo nema ni
traga slaboj krizi ekonomske struke kao na Zapadu. Ono to se dogaa u Gvineji, u Rusiji, u Argentini, u
Boliviji snano je i dugotrajno propadanje ugleda te religije i njena sveenstva. "Kako zovemo tisuu
MMF-ovih ekonomista na dnu mora? Dobar poetak", tako se ale u Svjetskoj banci. Ruski vic: "Sretnu
se dva ekonomista. Prvi pita drugog: 'Razumije li ti to se zbiva?', drugi kae: 'ek, objasnit u ti'; 'Ne,
ne', kae prvi, 'objasniti je lako. I ja sam ekonomist. Pitam te: razumije li?'" Dijelovi sveenstva se ak
pretvaraju da su disidenti i kritiziraju dogmu. Posljednja struja ekonomista koja nastoji ponovno oivjeti
takozvanu "ekonomsku znanost" struja koja se mrtva-ozbiljna naziva "post-autistinom ekonomijom"
zarauje za ivot prokazujui otimaine, trikove, smicalice znanosti ija je jedina opipljiva uloga da
ministrira tijekom liturgije vladara i daje njihovu pozivu na pokornost malo ceremonijalnosti i, konano,
kako su to uvijek inile religije, da priskrbi objanjenja. Jer opa nesrea prestaje biti iole podnoljivom
im se pokae u pravom svjetlu, to jest, im se otkrije da nema ni uzroka ni razloga.
Novac vie nitko ne potuje, ni oni koji ga imaju ni oni kojima nedostaje. Dvadeset posto mladih
Nijemaca, na pitanje to ele raditi u ivotu, odgovara: "Baviti se umjetnou". Rad nije izdrao biti datost
ljudskog stanja. Raunovodstva poduzea priznaju da vie ne znaju otkud dolazi vrijednost. Loa
reputacija dokrajila bi trite i desetljee ranije, da nije bilo ostraenosti i dubokih depova njegovih
apologa. Napredak je svugdje i zdravorazumski postao sinonimom katastrofe. U svijetu ekonomije sve
bjei, kao iz SSSR-a u vrijeme Andropova. Tko je imalo prouavao zadnje godine SSSR-a, ut e bez
muke u svim pozivima vlastodraca na dobru volju, u svim fantazijama o budunosti kojoj se izgubio
svaki trag, u svim njihovim objavama vjere u ovu ili onu "reformu" prva napuknua u strukturi Zida.
Propast socijalistikog bloka nikako nije trijumf kapitalizma, nego tek bankrot jednog njegovog oblika.
Osim toga, smrt SSSR-a nije djelo revoltiranog naroda, nego preobraenja nomenklature. Proglasivi kraj
socijalizma, jedna se frakcija vladajue klase ponajprije oslobodila anakronih dunosti koje su je vezivale
za narod. Preuzela je privatnu kontrolu nad onime to je ve kontrolirala, ali u ime svih. U tvornicama su
se alili: "Budui da se pretvaraju da nas plaaju, pretvarajmo se i mi da radimo!" a oligarhija je uzvratila:
"To ne dri vodu, prestanimo se pretvarati!" Jednima primarne sirovine, industrijska infrastruktura, vojnoindustrijski kompleks, banke, diskoteke; drugima bijeda ili emigracija. Kako nitko nije vjerovao u
Andropovljev SSSR, tako nitko ne vjeruje ni u dananju Francusku. "To ne dri vodu", odgovaraju efovi
i vlastodrci koji se vie i ne trude ublaiti "eljezne zakone ekonomije". Rastave tvornicu preko noi i
rano ujutro objave da je zatvorena. Vie ne oklijevaju poslati protuteroristike jedinice da ugue trajk,
kao na trajekte ili u okupirani centar za reciklau u Rennesu prije nekoliko godina. Cijelo krvolono
djelovanje vlasti danas se sastoji u rukovoenju katastrofom i istodobnom uspostavljanju okvira za "novu
ekonomiju".

A ipak, lijepo smo saivjeli s ekonomijom. Generacijama su nas disciplinirali, pacificirali, inili
od nas podanike, prirodno produktivne i zadovoljne time da konzumiraju. I evo, otkriva se sve to smo se
prisiljavali zaboraviti: da je ekonomija politika. To da je ta politika danas politika diskriminacije u drutvu
koje je kao cjelina postalo suvino. Od Colberta do De Gaullea, preko Napoleona III, drava je uvijek
poimala ekonomiju kao politiku, kako buroazija, koja od toga profitira, tako i proletarijat, koji se s tim
sukobljava. Uvijek se tek onaj udni sredinji sloj populacije, neobian i nemoan agregat onih koji se ne
svrstavaju, malograana, pretvarao da vjeruje u ekonomiju kao realnost jer je to ouvavalo njegovu
neutralnost. Mali poduzetnici, mali gazde, mali inovnici, profesori, novinari, posrednici svih vrsta u
Francuskoj formiraju tu ne-klasu, tu drutvenu elatinu sainjenu od mase onih koji samo ele provesti
svoj mali privatni ivot daleko od Povijesti i njenih previranja. Taj drutveni mulj predodreen je da bude
najbolji nositelj lane svijesti, spreman na sve samo da odri svoj polusan, oi zatvorene pred ratom koji
je svuda okolo. Svako pojanjenje fronta u ovom ratu u Francuskoj popraeno je izumom nekog novog
hira. Proteklih deset godina to je bio ATTAC i njegov nemogui Tobinov porez ija bi implementacija
zahtijevala u najmanju ruku oformljenje svjetske vlade i njegova apologija "realne ekonomije" naspram
financijskih trita te dirljiva nostalgija za Dravom. Ta je komedija trajala koliko je trajala i zavrila kao
ista lakrdija. Novi hir koji ju je zamijenio jest smanjivanje rasta. Dok je ATTAC sa svojim teajevima
narodne edukacije htio ouvati ekonomiju kao znanost, smanjivanje je hoe ouvati kao moralnost. Jedina
alternativna opcija galopirajuoj apokalipsi je smanjivati rast. Konzumirati i proizvoditi manje. Postati
radosno umjeren. Jesti organsku hranu, voziti bicikl, prestati puiti i pomno birati ono to kupuje. Biti
zadovoljan s najnunijim. Dobrovoljna jednostavnost. "Otkriti pravo bogatstvo u procvatu drueljubivih
drutvenih odnosa u zdravom svijetu." "Ne iscrpljivati svoj prirodni kapital." Teiti "zdravoj ekonomiji".
"Izbjei regulaciju kaosom." "Izbjei drutvenu krizu koja bi zaprijetila demokraciji i humanizmu."
Ukratko: postati ekonomian. Vratiti se ekonomiji oeva, zlatnom dobu malograana, pedesetim
godinama prolog stoljea. "Kada je netko ekonomian, njegova imovina savreno slui njegovim
potrebama, to mu omoguuje da uiva vlastiti ivot zaklonjen od javne egzistencije, u privatnom utoitu
svoga ivota."
Grafiki dizajner u runo raenom puloveru pije voni koktel s prijateljima na terasi "etnikog"
kafia. Rjeiti su, srdani, umjereno se ale, nisu odve glasni niti odve tihi, smjekaju se jedni drugima,
nekako blaeno: tako su civilizirani. Neto kasnije jedni idu okopavati zemlju javnog parka u svojoj
etvrti, drugi se bave lonarstvom, zenom ili animiranim filmom. Dijele uzvien osjeaj da tvore novo
ovjeanstvo, mudrije i rafiniranije nego preanje. I imaju pravo. Postoji neobino suglasje izmeu
Applea i smanjivanja rasta s obzirom na civilizaciju budunosti. Ideja povratka na negdanju ekonomiju
pogodan je zastor iza kojeg se moe pokrenuti veliki tehnoloki skok naprijed. Jer u Povijesti ne postoje
povratci. Poticaj povratku u prolost tek je jedan od oblika svijesti vlastita doba, koji je rijetko kad
najmanje moderan. Smanjivanje rasta nije sluajno barjak disidentskih oglaivaa asopisa Casseurs de
pub. Izumitelji nultog rasta, Rimski klub 1972., i sami su bili skupina industrijalaca i birokrata koji su se
oslanjali na izvjetaj kibernetiara MIT-a.
Ta konvergencija nije sluajna. Ona je dio prinudnog mara prema moderniziranoj ekonomiji.

Kapitalizam je profitirao od rastvaranja starih drutvenih veza i sada je u procesu njihova

rekonstruiranja pod vlastitim uvjetima. Aktualna metropolska socijabilnost je inkubator. Na isti nain
na koji je kapitalizam opustoio prirodu sad se dri fantazije da je moe rekonstituirati, poput mnogih
drugih kontroliranih okolia, opremljenih adekvatnim senzorima.

Novom ovjeanstvu odgovara nova ekonomija, koja vie ne bi htjela biti odvojena sfera egzistencije,
nego bi htjela biti njegovo tkivo, sama materija ljudskih odnosa; nova definicija rada kao rada na sebi,
Kapitala kao ljudskog kapitala; nova ideja proizvodnje kao proizvodnje odnosa i potronje kao potronje
situacija; i naroito nova ideja vrijednosti koja bi obuhvaala sve kvalitete bia. Ta "bioekonomija" u
zametku poima svijet kao zatvoreni sustav kojim valja upravljati i tvrdi da postavlja osnove za znanost
koja bi integrirala sve parametre ivota. Zbog jedne takve znanosti mogli bismo jednog dana poaliti za
dobrim starim vremenima jednostavnih rjeenja, kad se ljudska srea pokuavala mjeriti rastom BDP-a, u
koje barem nitko nije vjerovao.
"Revalorizirati neekonomske aspekte ivota" moto je pokreta smanjivanja jednako kao i
programa reforme Kapitala. Eko-sela, nadzorne kamere, spiritualnost, biotehnologija i drueljubivost
pripadaju istoj civilizacijskoj paradigmi u nastajanju, paradigmi iznova uspostavljene totalne
ekonomije. Njena intelektualna matrica je kibernetika, znanost o sustavima, to jest, o njihovoj kontroli.
U XVII. Stoljeu, da bi se sasvim nametnula ekonomija, njezin etos rada i pohlepa, trebalo je zatvoriti i
eliminirati cijelu menaeriju lijenina, prosjaka, vjetica, luaka i probisvijeta i drugih siromanih
skitnica, cijelo jedno ovjeanstvo ije je samo postojanje negiralo poredak interesa i suzdrljivosti.
Nova ekonomija nametnut e se tek slinom selekcijom subjekata i zona sposobnih za transformaciju.
Kaos o kojem posvuda sluamo moe ili omoguiti takvo prosijavanje ili nau pobjedu nad tim odurnim
projektom.

esti krug
"Okoli je industrijski izazov"
Ekologija je otkrie godine. Ve trideset godina ostavljamo to pitanje Zelenima, slatko se
smijemo nedjeljom, izigravamo zabrinutost ponedjeljkom. I evo gdje nas lovi, posvuda je u zraku kao
neodoljiv ljetni radio-hit jer je 20 stupnjeva u prosincu.
etvrtina vrsta riba nestala je iz oceana. Ostatak nee jo dugo trajati.
Uzbuna ptije gripe: uvjeravaju nas da e upucati ptice selice u letu, na stotine tisua njih.
Udio ive u majinom mlijeku deset je puta vei od odobrena stupnja za kravlje mlijeko. A usne
nabubre nakon to zagrizem u jabuku koja je kupljena na trnici. Najjednostavnije geste postaju
toksine. Umire se u trideset petoj od "dugotrajne bolesti" i s time se nosimo kao i sa svime drugim.
Trebali smo izvui zakljuke prije nego to smo dospjeli tu, u paviljon B centra za palijativnu skrb.
Treba priznati: cijela ta "katastrofa" o kojoj nam cijelo vrijeme priaju uope nas ne dira.
Barem dok nas ne dohvati neka od njenih predvidljivih posljedica. Tie nas se moda, ali nas ne dira.
I upravo to je prava katastrofa.
Ne postoji "katastrofa okolia". Sam okoli je katastrofa. Okoli je ono to ostane ovjeku nakon
to sve izgubi. Oni koji ive u gradskoj etvrti, ulici, udolini, ratnoj zoni, radionici, oni nemaju "okoli",
kreu se kroz svijet prisutnosti, opasnosti, prijatelja, neprijatelja, trenutaka ivota i smrti, svih vrsta bia.

To je konzistentan svijet koji varira intenzitetom i kvalitetom veza koje nas vezuju za sva ta bia, za sva ta
mjesta. Tu smo samo mi, djeca konanog neposjedovanja, izgnanici zadnjeg sata, koji dolazimo na svijet
u betonskim kockama, beremo voe u supermarketima i oslukujemo jeku svijeta na televiziji, samo da
bismo imali okoli. I tu smo samo mi da svjedoimo vlastitu unitenju, kao da je rije o jednostavnoj
promjeni atmosfere. Iziritirani galopiranjem katastrofe, strpljivo joj izraujemo enciklopediju.

Ono to se zgusnulo u okoli jest odnos prema svijetu zasnovan na upravljanju, dakle na otuenju.
Odnos prema svijetu u kojem nismo sainjeni takoer od ukanja drvea, mirisa prenog ulja u zgradi,
protjecanja vode, graje u kolskim klupama, vlane ljetne veeri; odnos prema svijetu u kojem postojimo
ja i moj okoli koji me okruuje, a da me nikako ne konstituira. Postali smo susjedi u vijeu suvlasnika
planeta. Potpuniji pakao teko je i zamisliti.
Nijedna fizika sredina ne zasluuje ime "okolia", osim moda dananje metropole. Digitalizirani
glasovi koji izriu obavijesti, tramvaj s tako dvadesetprvostoljetnim zvidukom, plaviasta svjetlost
ulinih svjetiljki oblikovanih poput gigantskih ibica, pjeaci koji izgledaju kao propali manekeni, tiho
okretanje nadzornih kamera, svjetlucavo zveckanje automata za karte u podzemnoj eljeznici, blagajni u
supermarketima, uredskih satova, elektronika atmosfera cyber-cafea, poplava plazma-ekrana, brzih linija
i lateksa. Nikad scenografija nije bila tako samodovoljna i bez dua koje bi njome prolazile. Nikad
okruenje nije bilo vie automatsko. Nikad kontekst nije bio ravnoduniji i nikad nije zauzvrat zahtijevao,
da bi preivio, jednaku ravnodunost. Okoli je, konano, upravo to: odnos prema svijetu svojstven
metropoli koji se projicira na sve to mu izmie.
Situacija je ovakva: uposlili su nae roditelje da unite ovaj svijet, sad ele da mi radimo na
ponovnoj izgradnji koja e, povrh svega, biti jo i rentabilna. Morbidno uzbuenje koje danas obuzme
novinare i oglaivae na svaki novi dokaz klimatskog zatopljenja otkriva eljezni osmijeh novog zelenog
kapitalizma koji se poeo raati 1970-ih, koji smo ekali na prelasku stoljea, a nije doao. Pa evo ga!
Ekologija, to je on! Alternativna rjeenja, to je isto on! Zdravlje planeta, to je takoer on! Nema nikakve
sumnje, nosi se zeleno; okoli e biti osovina politike ekonomije 21. stoljea. Pregrt "industrijskih
rjeenja" prati svaku novu naznaku katastrofe.
Izumitelj hidrogenske bombe, Edward Teller, predlae rasprivanje milijuna tona metalne
praine u stratosferu da se zaustavi globalno zatopljenje. NASA, frustrirana jer je morala odloiti ideju
proturaketnog tita u muzej fantazmagorija Hladnog rata, predlae postavljanje gigantskog zrcala onkraj
mjeseeve orbite koje bi nas zatitilo od sunevih, sada fatalnih zraka. Druga vizija budunosti: vonja
na bio-etanolu od Sao Paula do Stockholma; zatim san o cijelom svijetu prekrivenom poljima itarica,
to bi znailo pretvaranje svih obradivih polja u polja soje i eerne repe. Ekoloki automobili,
nezagaujui izvori energije i okolini konzalting bezbolno koegzistiraju s posljednjom Chanelovom
reklamom na stranicama lifestyle-asopisa.
Kau da okoli ima neusporedivu ast biti prvi istinski globalni problem postavljen pred
ovjeanstvo. Globalni problem, dakle problem koji samo oni organizirani na globalnoj razini mogu
rijeiti. A mi znamo tko su oni. To su iste one skupine koje su gotovo cijelo stoljee bile avangarda
katastrofe i namjeravaju to i ostati, po malu cijenu promjene loga. To da Francuska elektroprivreda (EDF)
ima dovoljno drskosti predstavljati nuklearni program kao novo rjeenje za globalnu energetsku krizu
govori mnogo o tomu koliko nova rjeenja nalikuju starim problemima.
Od dravnih tajnika do alternativnih kafia, zabrinutost se uvijek izraava istim rijeima, kao to
je uostalom uvijek i bilo. Treba se mobilizirati. Ne za obnovu, kao poslije rata, ne za Etiopljane, kao
osamdesetih, ne za zapoljavanje, kao devedesetih. Sad se treba mobilizirati za okoli. Bit e nam zacijelo

zahvalan za to. Al Gore i pokret smanjivanja rasta stoje rame uz rame s vjenim lijepim duama
Republike pri odraivanju svog dijela animiranja malih ljudi s ljevice i dobro poznatog idealizma
mladosti. Mau zastavama dobrovoljne ozbiljnosti, rade volonterski da nas priviknu na nadolazee
ekoloko izvanredno stanje. Okrugla i ljepljiva masa njihove krivnje sputa se na naa umorna ramena,
hoe nas nagnati da obraujemo svoj vrt, razvrstavamo otpad i kompostiramo ostatke te sablasne gozbe.

Ulazak u fazu bez nuklearne energije, viak CO2 u atmosferi, topljenje ledenjaka, uragani,
epidemije, svjetska prenaseljenost, erozija tla, masovno istrebljenje ivih vrsta to e biti na teret. Kau
nam: svatko mora uiniti svoj dio, ako elimo spasiti svoj lijepi civilizacijski model. Trebamo
konzumirati manje da bismo mogli nastaviti konzumirati. Trebamo proizvoditi organski da bismo mogli
nastaviti proizvoditi. Moramo se kontrolirati da bismo mogli kontrolirati. To je logika svijeta koji se
upinje preivjeti prikazujui se kao povijesni prijelom. Tako nas ele uvjeriti da sudjelujemo u velikim
industrijskim izazovima. Blesavi kakvi jesmo, pohitat emo da predvodnicima pljake damo da nas iz nje
izvuku.
Ekologija nije jednostavno logika totalne ekonomije, ona je nova etika Kapitala. Stanje krize
uroeno sustavu i sadanja rigorozna selekcija takvi su da zahtijevaju novi kriterij u ije e se ime takvo
razvrstavanje odvijati. U bilo kojoj epohi ideja vrline i nije nita drugo do izumljivanje poroka. Bez
ekologije se danas ne bi moglo opravdati postojanje dvaju paralelnih naina prehrane, jednog "zdravog i
biolokog" za bogate i njihovu djecu i drugog notorno toksinog za plebs i njegovu djeurliju osuenu na
pretilost. Planetarna hiperburoazija ne bi mogla respektabilno legitimirati svoj ivotni stil da njeni
posljednji hirovi nisu skrupulozno "puni respekta prema prirodi". Bez ekologije nita ne bi imalo dovoljno
autoriteta da uutka svaki prigovor da napredak izmie kontroli.
Nadzirljivost, transparentnost, certificiranje, eko-porezi, okolina izvrsnost i nadgledanje vode
te francuska police de l'eau, sve to navjeuje nadolazee ekoloko izvanredno stanje. Sve je
doputeno vlasti koju legitimiraju Priroda, zdravlje i dobrobit.
"Jednom kad nova ekonomska kultura i nova kultura ponaanja postanu obiajne, prinudne e
mjere bez sumnje nestati same od sebe." Potrebna je budalasta odlunost pustolovnog tv-kriara da bi se
podravala takva smrznuta perspektiva i istovremeno nas se nukalo da dovoljno "alimo nad planetom"
kako bismo se mobilizirali te pritom ostali dovoljno anestezirani da cijelu stvar promatramo suzdrano i
civilizirano.
Novi bioasketizam je samokontrola koja se zahtijeva od svih nas da bismo sporazumno
prihvatili operaciju spaavanja u kojoj je sistem uzeo samog sebe za taoca. Od sada remen steemo u
ime ekologije, ba kao to smo ga juer stezali u ime ekonomije. Ulice se mogu pretvoriti u biciklistike
staze, mi sami moemo, u svojim okvirima, biti nagraeni sigurnim primanjima, ali jedino po cijenu
sasvim terapijske egzistencije. Oni koji tvrde da e nas poopena samokontrola potedjeti ekoloke
diktature lau: jedno e utrti put drugome i imat emo oboje.
Dok god postoje ovjek i Okoli, policija e biti izmeu njih.
U ekolokom diskursu sve treba izokrenuti. Tamo gdje govore o "katastrofama" kad opisuju
smetnje u aktualnom nainu upravljanja ljudima i stvarima, vidimo tek katastrofu njegova savrenog
funkcioniranja. Najvei val gladi poznat dosad u tropskoj zoni (1876. 1879.) koincidira sa svjetskom
suom, ali iznad svega s procvatom kolonizacije. Unitavanje svijeta seljaka i lokalnih prehrambenih
praksi znailo je nestanak sredstava za suoavanje s oskudicom. Trope su prekrili milijuni izgladnjelih
trupala vie zbog uinaka kolonijalne ekonomije u punoj ekspanziji nego zbog oskudice vode. Ono to se
sad predstavlja kao ekoloka katastrofa nikad nije prestalo biti, ponajprije, manifestacijom pogubnog

odnosa prema svijetu. Nemati stanita znai biti u opasnosti od svakog trzaja sustava, od najmanje
klimatske prijetnje. Dok su se tijekom zadnjeg tsunamija turisti nastavljali brkati u valovima, lovciskupljai bjeali su s obala slijedei ptice. Dananji paradoks ekologije je taj da pod izgovorom
spaavanja Zemlje, ekologija spaava tek uzroke njezina unitenja.

Normalno funkcioniranje svijeta uglavnom slui prikrivanju naeg istinski katastrofinog

razvlatenja. Ono to zovemo "katastrofom" tek je prisilna obustava tog stanja, jedan od rijetkih trenutaka
u kojima ponovno zadobivamo nekakvu prisutnost u svijetu. Neka se zalihe nafte iscrpe i prije
predvienog roka, neka se prekinu meunarodni tokovi koji odravaju tempo metropole, neka nas to prije
pogode veliki socijalni nemiri, neka doe do "podivljalog stanovnitva", neka doe do "planetarne
prijetnje", "kraja civilizacije"! I bilo kakav gubitak kontrole bolji je od svih scenarija zbrinjavanja krize.
Najbolje savjete ne treba traiti od strunjaka za odrivi razvoj. Upravo u kvarovima i kratkim spojevima
sustava pojavljuju se elementi odgovora ija bi logika mogla rijeiti problem. Meu potpisnicama
Protokola u Kyotu, jedine zemlje koje ispunjavaju svoje obveze, iako ne dobrovoljno, su Rumunjska i
Ukrajina. Pogodite zato. Najnaprednije eksperimentiranje s "organskom" agrikulturom na svjetskoj razini
od 1989. odvija se na Kubi. Pogodite zato. A upravo du afrikih cesta, i nigdje drugdje, automehanika
se uzdigla na stupanj narodne umjetnosti. Pogodite zato.
Kriza je poeljna i zato to tada okoli prestaje biti okoli. Nagnani smo obnoviti kontakt, pa bio
on i fatalan, s onime to je pred nama, ponovno pronai ritmove stvarnosti. Ono to nas tada okruuje nisu
vie pejza, panorama, teatar, nego ono to nam je dano za nastavanje, s im se moramo nagoditi i od ega
moemo nauiti. Neemo dati da nas preveslaju oni koji su prouzroili mogui sadraj "katastrofe". Tamo
gdje se upravljai platonski pitaju kako smanjiti tetna isputanja bez "potapanja broda", jedina realistina
opcija koju mi vidimo jest "potopiti brod" to je prije mogue i profitirati od svakog uruavanja sustava
kako bismo dobili na snazi.
New Orleans, nekoliko dana nakon prolaska uragana Katrina. U toj atmosferi apokalipse ivot se,
tu i tamo, organizira. Suoeni s nedjelovanjem javnih vlasti, vie uposlenima ienjem turistikih
podruja "Francuske etvrti" i tienjem duana, nego pomaganjem siromanim stanovnicima grada,
zaboravljene forme ponovno se raaju. Unato pokuajima, pokatkad snanim, da se evakuira zona,
unato pristalicama "protjerivanja crnaca" i andama koje supremacijski zagovaraju lin, mnogi su odbili
napustiti teritorij. Za one koji su odbili biti deportirani kao "ekoloke izbjeglice" na sve strane zemlje i za
one koji su doli odsvuda odazivajui se apelu na solidarnost jednog biveg lana Crnih Pantera, javlja se
samoorganiziranje. U nekoliko tjedana pokreu Common Ground Clinic. Ta istinski seoska bolnica prua
od prvog dana besplatnu njegu i sve uinkovitiju pomo, zahvaljujui neprekidnom slivanju volontera.
Bolnica svakodnevno odolijeva vladinim buldoerima koji od tog podruja ele napraviti panjak za
graevinske posrednike. Javne kuhinje, opskrba, ulina medicina, divlja zauzimanja, izgradnja nastambi
za hitne sluajeve: sve to praktino znanje prikupljano tu i tamo cijelog ivota sad ima prostor na kojem se
moe iskoristiti. Daleko od uniformi i sirena.
Tko je poznavao siromaku radost tih etvrti New Orleansa prije katastrofe, nepovjerenje spram
Drave koja tamo jo kraljuje i masovnu sposobnost stvaranja s onime to je pri ruci, nee se zauditi to
je sve to mogue. Tko se, nasuprot tome, naao u stupici anemine i atomizirane svakodnevne rutine naih
rezidencijalnih pustinja moe sumnjati da e se takva odlunost vie pronai. Ponovno se povezati s
takvim gestama, zakopanima ispod godina svakodnevice, jedini je nain da se ne potone zajedno sa
svijetom. I doi e vrijeme kad emo se opet zaljubiti u njih.

Sedmi krug "Ovdje gradimo civiliziran prostor"

Prva svjetska klaonica, kojom smo se odjednom rijeili velikog dijela gradskog i seoskog
proletarijata, voena je u ime slobode, demokracije i civilizacije. Prividno u ime istih vrijednosti u ime
kojih se ve pet godina ciljanim ubojstvima i specijalnim operacijama vodi "rat protiv terorizma".
Paralela ovdje prestaje: na prividu. Civilizacija vie nije toliko oita da je se moe uvesti domorocima
samo tako. Sloboda vie nije rije koja se ispisuje po zidovima jer danas je poput sjenke prati rije
"sigurnost". Demokracija je ve opepoznato topiva u istim zakonima izvanrednog stanja, na primjer, u
ponovnom slubenom uvoenju muenja u SAD-u ili u zakonu Perben II u Francuskoj.
Tijekom zadnjeg stoljea sloboda, demokracija i civilizacija vraene su u stanje hipoteza. Sav e
se posao vladajuih ubudue sastojati u stvaranju materijalnih i moralnih, simbolikih i socijalnih uvjeta u
kojima se te hipoteze mogu opravdati, u konfiguriranju prostora u kojima se ini da one funkcioniraju.
Sva su sredstva dobra za tu svrhu, ukljuujui i najmanje demokratina, najmanje civilizirana i
najrepresivnija. Svjedoili smo stoljeu u kojem je demokracija redovito predsjedala raanju faistikih
reima, u kojem se civilizacija, uz glazbu Wagnera ili Iron Maidena, neprestano rimovala s
eksterminacijom, i u kojem je sloboda jednog dana 1929. pokazala svoje dvostruko lice: ono bankara koji
skae kroz prozor i radnike obitelji koja umire od gladi. Od tad se podrazumijeva, recimo od 1945., da
manipulacija masama, djelovanje tajnih slubi, ograniavanje javnih sloboda i potpuni suverenitet
razliitih policija jesu prikladna sredstva za osiguravanje demokracije, slobode i civilizacije. Na
posljednjem stupnju te evolucije prvi socijalistiki gradonaelnik Pariza dovrava proces urbane
pacifikacije novim policijskim protokolom za siromane etvrti i pojanjava to briljivo odabranim
rijeima: "Ovdje gradimo civiliziran prostor." Ne treba vie nita rei, treba sve unititi.
Iako izgleda kao ope, pitanje civilizacije nema nieg filozofskog u sebi. Civilizacija nije
apstrakcija koja nadilazi ivot. Ona upravlja, zaposjeda, kolonizira najsvakodnevniju, najosobniju
egzistenciju. Dri na okupu i najintimniju i najopenitiju dimenziju egzistencije. U Francuskoj je
civilizacija neodvojiva od Drave. to je neka drava jaa i starija, to je ona manje nadgradnja, vanjski
kostur drutva, a vie konstituira subjektivnosti koje je nastanjuju. Francuska drava je samo tkivo
francuskih subjektiviteta, oblik koji je poprimila viestoljetna kastracija njenih subjekata. Ne treba nas
stoga iznenaditi to se psihijatrijski pacijenti u svojim delirijima najee predstavljaju kao politike
figure, to se podrazumijeva da su nai voe izvor svih zala, to volimo gunati protiv njih i to ih upravo
to gunanje postavlja na tron kao nae gospodare. Jer ovdje se politika ne smatra nekom izvanjskom
realnou, nego dijelom nas samih. ivot koji udahnjujemo u politike figure isti je onaj koji nam je
oduzet.
Ako postoji neto to bi se moglo zvati francuskom iznimkom, to je upravo to. ak i ogroman
utjecaj francuske knjievnosti rezultat je te amputacije. U Francuskoj je knjievnost prostor prepisan za
razonodu kastriranih. To je formalna sloboda ustupljena onima koji se ne mogu priviknuti na nitavnost
svoje stvarne slobode. Otud i opsceno namigivanje koje ve stoljeima traje izmeu dravnika i
knjievnika, koji se uvijek rado preodijevaju jedni u druge. Tako i intelektualci ovdje imaju obiaj

govoriti glasno kad su pokorni i ne djelovati u odluujuem momentu, jedinom koji bi dao smisla njihovoj
egzistenciji, ali koji bi ih izopio iz njihove profesije.

Uobiajena i vjerodostojna je teza prema kojoj se moderna knjievnost raa s Baudelaireom,

Heineom i Flaubertom, kao kontraudarac dravnom masakru iz lipnja 1848. Upravo u krvi parikih
pobunjenika i usuprot tiini koja je okruivala pokolj rodile su se moderne knjievne forme: spleen,
ambivalentnost, fetiizam forme i morbidni zaborav. Neurotina afektivnost Francuza spram
Republike, u ije ime svaka mrlja tinte pronalazi svoj dignitet, a bilo kakva splaina se tuje, samo
omoguuje potiskivanje tih utemeljiteljskih rtava. Dani lipnja 1848. (1500 mrtvih tijekom borbi,
nekoliko tisua nasuminih ubojstava meu zatvorenicima, Skuptina koja pad posljednje barikade
doekuje usklikom "ivjela Republika!", i Krvavi tjedan) poroajni su znakovi moderne knjievnosti
koje nikakva kirurgija ne moe izbrisati.
Kojve pie 1945: "'Slubeni' politiki ideal Francuske i Francuza danas je i dalje ideal nacionalne
drave, 'Republike jedne i nedjeljive'". S druge strane, u dubini due ova zemlja shvaa nedostatnost tog
ideala, politiki anakronizam strogo "nacionalne" ideje. Dakako, taj osjeaj nije jo dosegao razinu jasne i
distinktne ideje: zemlja ga ne moe i ne eli formulirati otvoreno. tovie, upravo zbog besprimjernog
sjaja njene nacionalne prolosti, za Francusku je naroito teko jasno prepoznati i iskreno prihvatiti kraj
"nacionalnog" perioda Povijesti i razumjeti sve njegove posljedice. Teko je jednoj zemlji, koja je ni iz
ega stvorila ideoloku armaturu nacionalizma i izvezla je u cijeli svijet, prepoznati da je od toga preostao
tek dokument koji treba pohraniti u povijesne arhive."
Pitanje nacionalne drave i njeno oplakivanje sma je jezgra onoga to ve pola stoljea moemo
nazvati francuskom boljkom. Pristojno zovemo "alternacijom" tu drhtavu odgodu, to njihanje s ljevice na
desnicu, pa s desnice na ljevicu, poput manijakalne faze nakon depresivne poslije koje slijedi jo jedna
depresivna, kao to u Francuskoj koegzistiraju najelokventnija kritika individualizma i najdivljiji cinizam,
najvea velikodunost i progon gomila. Od 1945. ta boljka ne jenjava, s iznimkom svibnja '68. i njegova
pobunjenikog ara, i zapravo sve se vie produbljuje. Era Drava, nacija i republika zavrava, a zemlja
koja je sve to ima posvetila tim oblicima ostaje zabezeknuta. U eksploziji koju je prouzroila jednostavna
Jospinova reenica "Drava ne moe sve", naznake su onog to e se prije ili kasnije otkriti: da drava ne
moe vie nita. Osjeaj da smo prevareni ne prestaje rasti i gnojiti se. On je temelj latentnog gnjeva koji
se die zbog bilo kojeg pitanja. Nikad dovreno oplakivanje ere nacija klju je francuskog anakronizma i
revolucionarnih potencijala koje dri na rezervi.
Koji god bio rezultat, uloga sljedeih predsjednikih izbora je oznaiti kraj francuskih iluzija i
pucanje povijesnog mjehura sapunice u kojem ivimo, a koji omoguuje dogaaje poput pokreta protiv
CPE-a nad kojim su se u drugim zemljama iuavali kao nad kakvim reliktom iz sedamdesetih. Zato
nitko zapravo ne eli te izbore. Francuska je doista crveni fenjer zapadne zone.
Zapad je danas ameriki vojnik koji sravnjuje Faludu na tenku M1 Abrams, sluajui hard rock
odvrnut na najglasnije. On je turist izgubljen na pustopoljinama Mongolije, kojem se svi izruguju i koji
stie svoju kreditnu karticu kao posljednje utoite. Menader koji psuje kad igra igru go. Djevojka koja
trai sreu u krpicama, frajerima i hidratantnim kremama. On je vicarski aktivist za ljudska prava koji ide
na sve strane svijete, solidaran sa svim pobunjenicima pod uvjetom da su poraeni. panjolac kojeg nije
briga za politiku slobodu dok god mu se jame seksualne slobode. On je ljubitelj umjetnosti koji eli da

se zapanjeno divimo modernim genijima iz umjetnikog stoljea koji se svi, od nadrealista do bekih
akcionista, natjeu u tom tko e bolje pljunuti u lice civilizaciji. On je, konano, kibernetiar koji je u
budizmu pronaao realistinu teoriju svijesti i kvantni fiziar koji u hinduistikoj metafizici trai
inspiraciju za nove pronalaske.

Zapad je ta civilizacija koja je preivjela sva proroanstva svog unitenja jednostavnom

strategijom. Kao to je buroazija zanijekala samu sebe kao klasu da bi omoguila buroifikaciju cijelog
drutva, od radnika do baruna. Kao to je kapital morao rtvovati sebe kao odnos plaanja nadnica da bi se
nametnuo kao drutveni odnos, te postao kulturni i zdravstveni kapital koliko i financijski. Kao to je
kranstvo rtvovalo sebe kao religiju da bi moglo preivjeti kao afektivna struktura, kao nejasan poticaj
na poniznost, suut i nemo, Zapad se rtvovao kao zasebna civilizacija da bi postao univerzalna kultura.
Operaciju moemo saeti ovako: neki se entitet u agoniji rtvuje kao sadraj da bi preivio kao forma.
Fragmentirana individua uspijeva se ouvati kao forma zahvaljujui "spiritualnim" tehnologijama
coachinga. Patrijarhat preivljava dodjeljujui enama najgore muke osobine: volju, kontrolu nad sobom,
neosjetljivost. Dezintegrirano drutvo preivljava tako to iri epidemiju socijabilnosti i razonode. Tako je
sa svim velikim potroenim fikcijama Zapada koje se odravaju lukavstvima koja su im kontradiktorna u
svakoj toki.
Nema "sukoba civilizacija". Postoji civilizacija u stanju klinike smrti koju na ivotu odravaju
aparatima i koja u planetarnu atmosferu iri karakteristian kuni zadah. U ovome trenutku ona ne moe
vjerovati ni u jednu od vlastitih "vrijednosti", a svaka afirmacija bilo koje od njih smatra se besramnim
inom, provokacijom koja treba i mora biti razmrvljena, dekonstruirana i vraena u stanje sumnje.
Dananji zapadni imperijalizam je imperijalizam relativizma, imperijalizam iji je moto: "sve ovisi o toki
gledita"; to je kolutanje oima ili uvrijeeno prosvjedovanje protiv svakog tko je dovoljno glup, dovoljno
primitivan ili dovoljno arogantan da i dalje vjeruje u neto, da afirmira bilo to. To je dogmatizam stalnog
propitivanja koji zavjereniki namiguje cijeloj akademskoj i knjievnoj inteligenciji. Nijedna kritika nije
preradikalna za postmodernistike intelektualce dok god odrava potpunu odsutnost izvjesnosti. Jedno
stoljee prije, skandalozna je bila svaka buna negacija, danas je to svaka vrsta afirmacija.
Nijedan se drutveni poredak ne moe trajno temeljiti na naelu da nita nije istinito. No treba ga
uiniti sigurnim. Aktualna primjena koncepta "sigurnosti" ba na sve izraava projekt kojemu je cilj
privrstiti za ljude, ponaanje i mjesta idealan poredak, kojem se oni vie nisu spremni povinovati.
Tvrdnja "nita nije istinito" ne govori nita o svijetu, ali govori sve o zapadnom konceptu istine. Istina se
ne poima kao atribut ljudi ili stvari, nego njihove reprezentacije. Reprezentacija koja se podudara s
iskustvom dri se istinitom. Znanost je u zadnjoj instanci carstvo univerzalne verifikacije. No budui da
sva ljudska ponaanja, od najobinijih do najuenijih, poivaju na temelju neujednaeno formuliranih
pretpostavki, i budui da sve prakse polaze od toke na kojoj su stvari i njihove reprezentacije
neraskidivo povezane, u svaki ivot ulazi doza istine o kojoj zapadni koncept nema pojma. Na zapadu se
moe priati o "stvarnim ljudima", ali samo da bi se izrugivalo njihovoj jednostavnosti. Ba zato svi koje
su zapadnjaci kolonizirali smatraju ih lacima i licemjerima. Moe im se zavidjeti na onome to imaju,
na tehnolokom napretku, ali ne i na onome to jesu, to se s pravom prezire. De Sadea, Nietzschea ili
Artauda ne bi se moglo poduavati u gimnazijama da nisu unaprijed diskreditirani takvim pojmom istine.
Sputavati sve afirmacije, dezaktivirati korak po korak sve izvjesnosti koje se nuno jave na svjetlu dana
to je trajni posao zapadnjake inteligencije. Policija i filozofija dva su konvergentna sredstva, iako
formalno razliita.

Naravno, imperijalizam relativnog nalazi svog neprijatelja po mjeri u bilo kojem praznom
dogmatizmu, bilo kakvom marksizmu-lenjinizmu, salafizmu, bilo kakvom neonacizmu: zapravo u bilo
kome tko, ba poput zapadnjaka, pobrka provokaciju s afirmacijom.
U ovom trenutku, bilo koja striktno drutvena pozicija koja odbija vidjeti da ono sa im se
suoavamo nije kriza jednog drutva nego izumiranje jedne civilizacije, postaje suuesnikom u njegovu
produljenju. Kritiziranje ovog drutva ak je postalo suvremena strategija u uzaludnoj nadi da e se tako
spasiti civilizacija.
I evo. Evo nas s truplom na leima, i neemo ga se tako lako rijeiti. Nemamo to oekivati od
kraja civilizacije, od njene klinike smrti. Takva kakva je, moe zanimati jo samo povjesniare. Taj kraj
je injenica, no od nje treba napraviti odluku. injenice se mogu rasklopiti, no odluka je politika.
Odluiti se o smrti civilizacije, zatim raditi na tome da se ona dogodi: to je jedina odluka koja e nas
osloboditi trupla.

POKRET!
Vie ne uspijevamo ni prepoznati kako ustanak poinje. ezdeset godina
pacifikacije, zaustavljanja povijesnih prevrata, ezdeset godina demokratske
anestezije i upravljanja dogaajima otupilo je nau percepciju zbilje i partizanskog
rata koji je u tijeku. Za poetak je potrebno tu percepciju ponovno stei.
Ne treba osjeati indignaciju zbog injenice to se pet godina primjenjuje
tako oito protuustavan zakon kao to je Zakon o svakodnevnoj sigurnosti. Uzaludno
je zakonskim sredstvima prosvjedovati protiv konane implozije pravnog okvira.
Treba se prikladno organizirati.
Ne treba se angairati u nekoj udruzi graana, u nekoj bezizlaznoj situaciji u
kojoj se nala krajnja ljevica, u posljednjoj obmani udruga. Sve organizacije koje
navodno osporavaju aktualni poredak i same sadravaju oblik, obiaje i jezik
minijaturnih drava, ali kao marionete. Sve slabane elje da se "politikom bavi na
drugi nain" dosad su samo dovele do beskonanog produetka dravnih pipaka.
Ne treba vie reagirati na vijesti dana, ve svaku informaciju valja
promatrati kao operaciju u neprijateljskom podruju strategija koje treba deifrirati,
iji je cilj upravo to da se kod odreene osobe izazove odreeni tip reakcije. Upravo
tu operaciju valja smatrati istinskom informacijom sadranom u prividnoj vijesti.
Ne treba vie ekati na poboljanje, revoluciju, nuklearnu apokalipsu ili
drutveni pokret. Daljnje ekanje je ludost. Katastrofa nije neto to dolazi, ona je
ve ovdje. Ve smo sada u procesu uruavanja civilizacije. Sada treba zauzeti stranu.

Odustajanje od daljnjeg ekanja na ovaj ili na onaj nain znai prihvaanje logike pobune. To
znai u glasu naih vlastodraca ponovno uti blago drhturenje uasa koji ih nikada ne naputa, jer
vladanje nije nita drugo nego nain da se pomou tisuu smicalica odagna trenutak kad e vas
gomila objesiti, a svaki in vladanja samo je nain da se ne izgubi kontrola nad stanovnitvom.
Mi polazimo od toke krajnje izolacije, krajnje nemoi. Proces pobune treba u cijelosti
izgraditi. Nita se ne ini manje vjerojatnim od pobune, ali nita nije nunije od nje.

SUSRETANJE
Veimo se za ono to osjeamo kao istinu.
Ponimo od toga.
Susret, otkrie, velik trajkaki pokret, potres: svaki dogaaj stvara istinu mijenjajui na
nain postojanja u svijetu. I obratno, tvrdnja koja nas ostavlja ravnodunima, koja nas ne mijenja,
koja nas ni na to ne obvezuje jo ne zavreuje da je zovemo istinom. Istina je skrivena u svakoj
gesti, svakoj praksi, svakom odnosu, svakoj situaciji. Ona se obino spretno izbjegava, njome se
upravlja, to u nae doba stvara poremeenost karakteristinu za najvei broj ljudi. Zapravo sve
obvezuje na sve. I osjeaj da ivimo u lai je istina. Rije je o tome da ne popustimo, naprotiv, da ak
i krenemo od toga. Istina nije pogled na svijet, ve ono to nas za njega neraskidivo vee. Istina nije
neto to imamo, ve neto to nas nosi. Ona me stvara i rastvara, ini me i ponitava kao pojedinca,
udaljava me od mnogih i ini me srodnim onima koji je osjeaju. Izolirano bie kojemu je do nje
stalo nuno susree neke sebi sline. Naime, svaki proces pobune polazi od istine u vezi s kojom
nema poputanja. To smo vidjeli u Hamburgu tijekom 1980-ih, kad je aica stanovnika jedne
zauzete kue odluila da ih ubudue mogu deloirati samo mrtve. etvrt je bila opkoljena tenkovima
i helikopterima, danima su se na ulicama vodile borbe i odravane su velike demonstracije i opina
je na kraju kapitulirala. Georgesu Guingouinu, "prvom francuskom partizanu", 1940. je godine
polazna toka bila samo uvjerenje da odbija njemaku okupaciju. Za Komunistiku je partiju on tada
bio tek "luak iz ume", sve do trenutka kad tih iz ume nije bilo 20.000 i kad su oslobodili Limoges.
Ne uzmiimo pred onime to je u svakom prijateljstvu politiko.

Nauili su nas na neutralnu ideju prijateljstva, koje se shvaa kao obina, beznaajna
privrenost. Ali svaka bliskost je bliskost u zajednikoj istini. Svaki susret je susret u zajednikoj
tvrdnji, pa makar ta tvrdnja bila i destruktivna. Ne veemo se nevino u doba kada dranje do neega i
nepopustljivost redovito dovode do nezaposlenosti, kada je potrebno lagati radi posla, a zatim raditi
kako bi se ouvala sredstva za la. Ljudi koji se zaklinju u kvantnu fiziku i njezine posljedice na svim
podrujima nisu manje politiki vezani od drugova koji se bore protiv multinacionalne agrokompanije. Prije ili kasnije svi su prisiljeni na odustajanje i na borbu.
Inicijatori radnikog pokreta za svoje su susrete na raspolaganju imali radionice, a zatim
tvornice. Za prebrojavanje i raskrinkavanje utih sindikalista na raspolaganju su imali trajkove. Za
ocrtavanje solidarnosti i fronti na svjetskoj razini imali su odnos plaa, koji suprotstavlja stranku
Kapitala i stranku Rada. Mi za nae susrete imamo cjelokupni drutveni prostor. Za prebrojavanje i
raskrinkavanje utih sindikalista imamo svakodnevne postupke kojima odbijamo podinjavanje. Za
ocrtavanje solidarnosti i fronti na svjetskoj razini imamo neprijateljstvo prema ovoj civilizaciji.
Nemojmo nita oekivati od organizacija. uvajmo se
svih postojeih drutvenih miljea, a ponajprije toga da ne
pripadnemo nekome od njih.
Nije rijetka pojava da tijekom postojanog gubljenja interesa za lanstvo nailazimo na
organizacije politike, sindikalne, humanitarne, razne udruge itd. ak se i dogaa da susreemo
neka iskrena, ali oajna bia, ili pak ljude pune entuzijazma, ali prepredene. Privlanost organizacija
ovisi o njihovoj prividnoj postojanosti one imaju povijest, sjedite, ime, sredstva, efa, strategiju i
diskurs. Meutim, one su ipak prazne konstrukcije koje, unato svome junakom porijeklu, teko
stjeu potovanje. One su, u svemu ime se bave i na svim svojim razinama, prije svega zaokupljene
vlasttim preivljavanjem kao organizacija, niime drugim. Njihove uzastopne izdaje najee su
dovele do gubljenja privrenosti vlastite baze. Upravo zbog toga u njima katkad nailazimo na neke
asne ljude. Ali obeanje to ga sadri svaki susret moe se ostvariti samo izvan organizacije i nuno
protiv nje.
Puno su opasniji miljei, sa svojom gipkom teksturom, traevima i neformalnom hijerarhijom.
Treba bjeati od svih miljea. Svaki od njih kao da je zaduen za neutralizaciju istine. Knjievni miljei
slue guenju oiglednosti onoga to je napisano, a libertinski miljei guenju izravnog djelovanja;
znanstveni miljei slue uskraivanju veini stanovnitva implikacija vlastitih istraivanja; sportski
miljei slue zadravanju u vlastitim dvoranama raznih oblika ivota koje bi sportovi trebali stvoriti.
Posebno treba bjeati od kulturnih i od militantnih aktivistikih miljea. Oni su ubonice u kojima
tradicionalno zavre sve elje za revolucijom. Zadaa je kulturnih miljea otkriti snage u nastajanju i

oduzeti svaki smisao onome ime se bavite tako to e vam o tome nairoko izlagati, a zadaa
aktivistikih miljea jest oduzeti vam energiju potrebnu za to bavljenje. Aktivistiki miljei svoju
rasprenu mreu ire diljem cijele Francuske i staju na put svakom revolucionarnom nastajanju. Oni
nude samo vlastite brojne neuspjehe i gorinu koju zbog njih osjeaju. Njihova istroenost i
pretjerana nemo uinile su ih neprikladnima za razumijevanja prilika koje nudi sadanji trenutak.
Osim toga, da bi se nadoknadila kobna pasivnost, u njima se previe govori, a to ih u policijskome
smislu ne ini pretjerano pouzdanima. Kako je od njih uzalud neto oekivati, glupo je biti razoaran
zbog njihove pasivnosti. Treba ih samo prepustiti crkavanju.

Svi miljei su kontrarevolucionarni zato to je njihova jedina zadaa ouvanje vlastita jadnog
komfora.
Organizirajmo se u komune.
Komuna je ono to se dogaa kad se ljudi nau, sloe i odlue krenuti dalje zajedno. Komuna
je moda ono o emu se odluka donosi u trenutku kada obino dolazi do rastanka. To je radost susreta
koji preivljava vlastito guenje, to ga nameu pravila. To je ono to nas navodi da kaemo "mi" i
ono zbog ega to ini dogaaj. Nije neobino da ljudi koji se slau osnuju komunu, nego to da ostanu
razdvojeni. Zbog ega se komune ne bi beskonano mnoile? U svakoj tvornici, svakoj ulici, svakom
selu, svakoj koli. To bi napokon bila vladavina komiteta baze! Ali to bi bile komune koje bi pristale
biti ono to jesu, tamo gdje jesu. I, po mogunosti, mnotvo komuna koje bi zamijenilo institucije
drutva: obitelj, kolu, sindikat, sportski klub itd. Komune koje se, pored isto politikih aktivnosti,
ne bi bojale organizirati radi materijalnog i moralnog preivljavanja svakog svog lana i svih
marginalaca koji ih okruuju. Komune koje se ne bi definirale to kolektivi obino rade onime to
se nalazi unutar i izvan njih, nego gustoom svojih meusobnih veza. Ne osobama koje ih ine, nego
duhom koji ih pokree.
Komuna se formira svaki put kad neki pojedinci, osloboeni individualne luake koulje,
ponu raunati samo na vlastite snage i svoju snagu odmjeravati u odnosu na stvarnost. Svaki divlji
trajk je komuna, svaka kua zauzeta kolektivno na jasnim osnovama je komuna, akcijski komiteti
1968. bili su komune, kao i sela odbjeglih robova u SAD-u, ili pak Radio Alice u Bologni 1977.
godine. Svaka komuna eli biti vlastita baza. Ona eli otkloniti pitanje potreba. Ona istodobno eli
prekinuti svoju ekonomsku ovisnost i svaku politiku podinjenost, te degenerira u milje im izgubi
kontakt s istinama na kojima se temelji. Postoje razne vrste komuna koje za vlastito organiziranje ne
ekaju ni brojke, ni sredstva, a najmanje "povoljan trenutak" koji nikada ne dolazi.

ORGANIZIRANJE
Organizirajmo se kako vie ne bismo morali raditi.
Mjesta lagodnog ivota postaju sve rjea i, istinu govorei, daljnje bavljenje njima samo je
gubljenje vremena. Osim toga, glavni pokazatelji takvih mjesta su osrednji uvjeti poinka i itanja.
Znamo da pojedinac tako malo postoji da mora zaraivati za ivot, da svoje vrijeme mora
razmijeniti za malo drutvenog postojanja. Osobno vrijeme za postojanje u drutvu: eto nam rada i
trita. Vrijeme komune od poetka se izmie radu, ono ne eli u tome sudjelovati
drae su mu druge metode. Skupine argentinskih piqueterosa uspjele su kolektivno iznuditi neku
vrstu lokalne socijalne pomoi a uvjet je bio da rade nekoliko sati; oni ne rade na sat, nego svoju
zaradu stavljaju na kup i organiziraju neophodne krojake radionice, pekare ili vrtove.
Treba skupiti novac za komunu, no nipoto nije nuno zaraivati za ivot. Sve komune imaju
crne fondove. Lukavtine su brojne. Uz socijalnu pomo postoje i naknade, bolovanja, kumulirane
stipendije, dodaci za fiktivne porode, razne vrste verca te mnoga druga sredstva koja se javljaju
prigodom svake promjene kontrole. Nije na nama da ih branimo, niti da se smjestimo u navedene
prirune zaklone ili da ih ouvamo kao privilegij upuenih. Vano je njegovati i iriti upravo tu
nunu spremnost na prijevaru i meusobno razmjenjivati nove ideje u podruju prevare. Za komune
se pitanje rada postavlja samo u odnosu prema drugim postojeim prihodima. Ne treba zanemariti sve
to neka zanimanja, obuka ili dobri poloaji usput pruaju, u smislu korisnih znanja.

Zadatak komune je osloboditi to je mogue vie vremena za sve svoje lanove. To se ne vidi
samo u broju sati osloboenih od svake eksploatacije najamnog rada. Osloboeno vrijeme nije
odmaranje. Prazno vrijeme, mrtvo vrijeme, vrijeme praznine i straha od praznine, to je vrijeme rada.
Odsad vie nee biti vremena koje treba ispuniti, nego e se dogoditi osloboenje energije koju ne
sadri niti jedno "vrijeme"; linije koje se ocrtavaju, koje se pojaavaju, koje moemo do mile volje
slijediti, do kraja, dok ne vidimo da se ukrtaju s drugima.
Kradimo, uzgajajmo, proizvodimo
Bivi radnici metalurke tvornice MetalEurop vie postaju provalnici nego uvari zatvora.
Radnici Francuske elektroprivrede svojoj rodbini i prijateljima pokazuju kako se krivotvori stanje na
brojilima. Materijal "koji je pao s kamiona" preprodaje se na sve strane. Svijet koji se tako otvoreno
proglaava cininim ne moe od proletera oekivati veliku lojalnost.
Komuna, s jedne strane, ne moe raunati na vjeno trajanje "drave blagostanja", a s druge
strane, ne moe raunati ni na to da e dugo ivjeti od krae s polica, od kopanja po kantama za
smee supermarketa ili, nou, po skladitima industrijskih zona, od lanih subvencija, varanja
osiguranja i drugih prijevara, ukratko: od pljake. Stoga se mora pobrinuti da neprestano poveava
razinu i opseg svoje samoorganizacije. Nema nieg loginijeg u tome nego da tokarski strojevi,
glodalice ili aparati za fotokopiranje koji se nakon steaja tvornice prodaju po snienoj cijeni
zauzvrat slue kao podrka za poneku urotu protiv naeg komercijaliziranog drutva.
Osjeaj neumitnog uruavanja u dananje je doba posvuda toliko iv da teko moemo
nabrojati sve aktualne eksperimente u pogledu graevinarstva, energije, materijala, nezakonitosti ili
poljoprivrede. Postoji mnotvo znanja i tehnika koje samo ekaju da ih ukrademo i otkinemo od
njihova moralistikog, ulinog ili ekolokog pakiranja. Ali ta znanja i tehnike tek su dio svih
intuicija, vjetina i ingenioznosti svojstvenih slamovima koje emo morati temeljito iskoristiti elimo
li ponovno nastaniti pustinju metropole i osigurati preivljavanje pobune na srednji rok.
Kako komunicirati i kretati se u totalnom prekidu tokova i veza? Kako obnoviti prehrambene
kulture ruralnih zona tako da one mogu iznova stvoriti uvjete za gustou naseljenosti kakvu su imale
prije ezdeset godina? Kako betonirane prostore transformirati u urbane vrtove, kao to je uinila
Kuba da bi mogla izdrati ameriki embargo i propast SSSR-a?

Poduavanje i uenje
to je nama koji smo se toliko preputali dokolici koju doputa trina demokracija od svega
toga ostalo? to nas je to moglo potaknuti da krenemo trati nedjeljom ujutro? to dri u pokretu sve
te fanatike karatea i sve te ljude koji su ludi za aktivnostima tipa "sam svoj majstor", ribarenjem ili
gljivarstvom? to, ako ne nunost da ispune potpunu besposlenost, da obnove vlastitu radnu snagu ili
svoj "zdravstveni kapital"? Veina slobodnih aktivnosti mogla bi se lako osloboditi svoje apsurdnosti
i postati neto drugo. Boks nije uvijek bio rezerviran za pokazivanje u dobrotvornim emisijama ili za
velike spektakularne susrete. Poetkom 20. stoljea u Kini raskomadanoj hordama kolonizatora i
izgladnjeloj dugotrajnim suama, stotine tisua siromanih seljaka organiziralo se u brojnim
boksakim klubovima na otvorenom kako bi od bogatih i od kolonizatora povratili ono to im je
oduzeto. To je bio Bokserski ustanak. Nikada nije prerano nauiti i prakticirati ono to e od nas
zahtijevati manje mirnodopska, manje predvidljiva vremena. Naa ovisnost o metropoli, o njezinoj
medicini, poljoprivredi ili policiji, danas je takva da je ne moemo napasti, a da se pritom sami ne
izloimo opasnosti. Upravo neizreena svijest o toj ranjivosti objanjava spontano samoograniavanje
aktualnih drutvenih pokreta; zbog nje se bojimo kriza i elimo "sigurnost". Upravo su zbog te
svijesti trajkovi horizont revolucije zamjenjivali horizontom povratka u normalu. Izmicanje toj
sudbini zahtijeva dug i ustrajan proces uenja, te raznovrsne, masovne eksperimente. Treba se znati
tui, obijati brave, lijeiti prijelome i angine, postavljati piratske radio-odailjae, podizati uline
kantine, treba imati jasne ciljeve, ali i okupiti rasprena znanja i organizirati ratnu poljoprivredu,
shvatiti biologiju planktona, sastav tla, izuavati odnose meu biljkama i na taj nain ponovno stei
izgubljena znanja, razviti raznorazne mogunosti upotrebe nae neposredne okoline i uspostavljanja
veza s njome te stei znanje o granicama nakon kojih je poinjemo iscrpljivati. I to ve danas, zbog
onih dana kada emo od nje morati pribavljati vie nego simboliki dio nae prehrane i potreba.
Stvorimo teritorije. Umnoimo nejasna podruja.
Sve vie reformista danas se slae da je s "pribliavanjem toke zvane peak oil" te "u svrhu
smanjenja isputanja staklenikih plinova" potrebno "relokalizirati ekonomiju", favorizirati
regionalnu opskrbu, kratke tokove distribucije, odustati od lakog uvoza iz dalekih zemalja itd. Oni
zaboravljaju da je svemu onome to se u vezi s ekonomijom ini na lokalnom planu svojstveno da se
radi na crno, "neformalno"; da ta jednostavna ekoloka mjera relokalizacije ekonomije ne
podrazumijeva nita manje nego oslobaanje od dravne kontrole, ili pak to da emo joj se potpuno
podiniti.

Aktualni teritorij proizvod je viestoljetnih policijskih operacija. Ljudi su potiskivani izvan

svojih sela, zatim izvan ulica, zatim izvan etvrti, a na kraju i izvan hodnika svojih zgrada, u luakoj
nadi da e itav ivot biti zadran unutar etiri vlana privatna zida. Pitanje teritorija za nas i za
dravu ne postavlja se na isti nain. Nije rije o dranju teritorija. Rije je
o tome da se gustoa komuna, cirkulacija i solidarnosti na lokalnoj razini do te mjere povea da
teritorij za svaku vlast postane neitak i nejasan. Nije rije o tome da se teritorij zaposjedne, nego da
se teritorij bude.
Svaka praksa dovodi do postojanja teritorija teritorija deala ili lova, teritorija djejih igara,
ljubavnih odnosa ili pobune, teritorija seljaka, ornitologa ili etaa. Pravilo je jednostavno: to je vie
teritorija koji se na odreenom podruju preklapaju, meu njima se dogaa sve vea cirkulacija a
vlast ih manje kontrolira. Kafii, tiskare, sportske dvorane, pustopoljine, tandovi prodavaa knjiga,
krovovi kua, improvizirane trnice, kiosci s kebabima ili garae lako mogu umai svojoj slubenoj
namjeni, samo ako postoji dovoljna razina suuesnitva. Lokalno samoorganiziranje mrsi i ponitava
dravnu kartografiju nameui vlastitu: stvara vlastito odcjepljenje.
Putujmo. Odredimo vlastite puteve komunikacije.
Princip komuna nije da se metropoli i njezinoj mobilnosti suprotstavi lokalna ukorijenjenost i
sporost. Ekspanzivni pokret stvaranja komuna mora tajno preslikati kretanje metropole. Ne smijemo
odbijati mogunosti kretanja i komunikacije koje nam nudi komercijalna infrastruktura, moramo
samo poznavati njihove granice. Dovoljno je biti prilino oprezan, prilino bezazlen. Uostalom,
meusobno posjeivanje puno je sigurnije, ne ostavlja nikakve tragove i njime se stvaraju znatno
postojanije veze nego u kontaktima na internetu. Privilegij koji je dan nekima od nas, da moemo
"slobodno cirkulirati" s jednog kraja kontinenta na drugi, a bez pretjerane muke i itavim svijetom,
adut je koji nije zanemariv u uspostavljanju komunikacije meu aritima urote. Jedna od
privlanosti metropole je to Amerikancima, Grcima, Meksikancima i Nijemcima omoguava da se
potajno susreu u Parizu taman koliko je potrebno za neku strateku diskusiju.

Stalno kretanje meu prijateljskim komunama jedna je od onih svari koje ih uvaju od
umrtvljenosti i od neminovnosti odustajanja. Prihvatiti drugove, biti u toku s njihovim inicijativama,
razmiljati o njihovu uspjehu, prisvojiti tehnike kojima ovladavaju -za komunu znai vie od sterilnih
moralnih preispitivanja iza zatvorenih vrata. Imali bismo krivo kad bismo podcijenili to se sve moe
odluno pripremiti tijekom veeri provedenih u suprotstavljanju miljenja o aktualnom ratu.
Sruimo postupno sve prepreke
Kao to je poznato, ulice su pune nekulture. Izmeu onoga to one stvarno jesu i onoga to bi
trebale biti smjetena je centripetalna sila cjelokupne policije koja se trudi na njima napraviti reda; a
nasuprot tome smo mi -obrnuto, centrifugalno kretanje. Moemo se samo radovati, posvuda gdje se
javljaju ljutnja i nered. Nije nita neobino da sada dravni praznici, koji vie nita ne slave, sustavno
loe zavravaju. Blistav ili raskliman, gradski inventar pitanje je gdje on poinje, a gdje zavrava
materijalizira nae zajedniko izvlatenje. Ustrajui u svome nitavilu, on samo trai da se u njega
zauvijek vrati. Razmotrimo to nas okruuje: sve to oekuje svoj trenutak, metropola odjednom
dobiva napad nostalgije kakvu imaju samo jo ruevine.
Ako postane metodina i ako se sistematizira, nekultura e se stopiti u rasprenu, uspjenu
gerilu koja e nas vratiti u nau prvobitnu nedisciplinu i nemogunost vladanja nad nama.
Uznemirujue je za neke da se u nizu priznatih vojnih vrlina partizana istie upravo nedisciplina.
Zapravo bijes nikada nije trebao biti razdvojen od politike. Politika se bez bijesa gubi u diskursu, a
bijes se, bez politike, iscrpljuje u krikovima. Rijei poput "bijesni" ili "ushieni" u politici se uvijek
javljaju uz pucnje upozorenja.
Kad je rije o metodi, zadrimo od sabotae sljedei princip: minimum rizika u akciji,
minimum vremena, maksimum tete. Kad je rije o strategiji, sjetimo se da prepreka koja je sruena,
ali nije prevladana (osloboen, ali ne i nastanjen prostor) lako moe biti zamijenjena drugom,
otpornijom preprekom koju je tee napasti.
Nepotrebno je razglabati o tri tipa radnikih sabotaa: sporijem radu, bijelom trajku ili
dosljednom provoenju propisa; razbijanju strojeva ili ometanju njihova rada; odavanju tajni
poduzea. Proireni na dimenziju drutvenog poduzea, principi sabotae generaliziraju se od
proizvodnje do razmjene. Tehnika infrastruktura metropole ranjiva je: njezine tokove ne ine samo
transport osoba i roba -informacije i energija takoer protjeu kroz tu mreu ica, vlakana i cijevi
koje je mogue napasti. Uspjena sabotaa drutvenog stroja danas podrazumijeva novo osvajanje i
smiljanje novih naina prekida njegovih mrea. Kako uiniti beskorisnom liniju vlaka TGV ili
elektrinu mreu? Kako pronai slabe toke informatikih mrea, kako omesti radio-valove i izazvati
snijeg na malim ekranima?

to se tie ozbiljnih prepreka, pogreno je potpuno unitenje smatrati nemoguim.

Prometejski element u svemu tome je to se stvar svodi na odreenu krau vatre, izvan bilo kakva
slijepog voluntarizma. Godine 356. p. n. e. Herostrat je zapalio Artemidin hram, jedno od sedam
svjetskih uda. U nae doba konane dekadencije, na hramovima je impozantna jedino jo zlokobna
istina da oni ve jesu ruevine.
Unititi to nitavilo nije nikakav tuan posao. Djelovanju to daje novu mladost. Sve postaje
smisleno, sve odjednom dolazi na svoje mjesto, prostor, vrijeme, prijateljstvo. Za uspjeh se koristimo
svim raspoloivim sredstvima, ponovno osmiljavamo njihovu upotrebu, a ta sredstva smo mi sami.
Moda e "sjebavanje svega" u bijedi epohe posluiti ne bez razloga, treba priznati kao posljednje
kolektivno zavoenje.
Izbjegavajmo vidljivost. Pretvorimo anonimnost u
poloaj za napad
Jedan sindikalist na prosvjedu skida masku anonimcu koji je upravo razbio izlog: "Priznaj to
radi, nemoj se skrivati." Biti vidljiv znai biti razotkriven, odnosno, prije svega, ranjiv. Kad ljeviari
svih zemalja svoju stvar neprestano "ine vidljivom" pitanje beskunika, ena, ilegalnih imigranata
u nadi da e se netko za nju pobrinuti, oni ine upravo suprotno od onoga to bi trebalo napraviti.
Ne treba se pokazati, nego anonimnost u koju smo dovedeni pretvoriti u prednost, a pomou urote i
nonog i maskiranog djelovanja uiniti je neranjivim poloajem za napad. Model za to prua poar iz
2005. Bez lidera, bez zahtjeva, bez organizacije, ali s parolama, gestama, suuesnitvom. Biti nita u
drutvenom smislu nije ponienje i izvor traginog nedostatka priznanja biti priznat: od koga?
ve, naprotiv, uvjet za maksimalnu slobodu djelovanja. Ne potpisivati svoja nedjela, ve
objelodanjivati samo fantomske akronime jo se sjeamo kratkotrajne oznake BAFT (Brigade AntiFlic des Tarterts = Protumurijska brigada [novog naselja] Tarterts) jedan je od naina da se ta
sloboda ouva. Stvaranje subjekta pobune, koji bi bio pokreta "pobune iz studenog 2005., oito je
jedan od prvih defenzivnih manevara reima. Sam pogled na face onih koji u ovom drutvu jesu
netko moe pomoi u razumijevanju radosti da se ne bude nitko.

Od vidljivosti treba bjeati. Ali snaga koja se skuplja u sjeni ne moe se zauvijek skrivati.
Rije je o odgodi naeg pojavljivanja kao snage sve do prikladnog trenutka. Jer to nas kasnije
vidljivost dohvati, to smo jai. A kad jednom postanemo vidljivi, dani su nam odbrojeni. Ili emo biti
u mogunosti u kratkom roku unititi njezinu vladavinu, ili e nas vidljivost bez odgode zdrobiti.
Organizirajmo samoobranu.
ivimo pod okupacijom, pod policijskom okupacijom. Na to nas svakodnevno podsjeaju
uline racije protiv ilegalnih imigranata, civilni policijski automobili koji krue ulicama, pacifikacija
gradskih etvrti primjenom tehnika razraenih u kolonijama, izjave ministra unutarnjih poslova
protiv "bandi" dostojne rata u Aliru. To su dostatni motivi da ne dopustimo da nas slome, da se
angairamo u samoobrani.
Kako komuna raste i iri svoj utjecaj, malo po malo uvia da djelovanje vlasti cilja na ono to
komunu uope ini komunom. Ti protunapadi poprimaju oblike zavoenja, rekuperacije, a kao
krajnje sredstvo, i oblik sirove sile. Samoobrana za komune mora biti potpuno jasna kolektivna
injenica, kako u praktinom tako i u teorijskom smislu. Zatita od uhienja, brzo okupljanje u
velikom broju protiv pokuaja izgona, skrivanje jednog od naih pripadnika u vremenu koje dolazi
nee biti samo suvini refleksi. Ne moemo neprestano rekonstruirati svoje temelje. Neka se prestane
s optuivanjem za represiju, pripremimo se za nju.
Stvar nije jednostavna. Budui da se od stanovnitva sve vie oekuje obavljanje policijskih
poslova (od prokazivanja do povremenog angamana u graanskim milicijama), policijske snage
stapaju se s masom. Model policijske intervencije koji je danas posvuda u upotrebi, ak i tijekom
pobune, jest murjak u civilu. Policija je na skoranjim prosvjedima protiv CPE-a bila uinkovita zbog
tih civila pomijeanih s gomilom; ekali su incident kako bi se razotkrili: suzavcem, pendrekom,
pitoljem za omamljivanje, kontrolom dokumenata; sve to u koordinaciji s redarskim slubama
sindikata. Sama mogunost njihove nazonosti dovoljna je da meu prosvjednike unese sumnju (Tko
je tko?) i da paralizira akciju. S obzirom na to da je prihvaeno da prosvjed nije sredstvo
prebrojavanja nego nain djelovanja, moramo pronai naine raskrinkavanja civila, njihova
protjerivanja i omoguavanja da iz njihovih ruku moda istrgnemo one koje pokuavaju uhititi.
Policija na ulici nije nepobjediva, ona samo raspolae nainima samoorganiziranja,
obuavanja i neprestanog testiranja novog oruja. U usporedbi s njom nae e oruje uvijek biti
rudimentarno, sklepano, a esto i improvizirano na licu mjesta. Njime se ni u kojem sluaju ne
pokuavamo nadmetati u vatrenoj moi, ve nam je namjera odravati distancu, odvratiti pozornost,
initi psiholoki pritisak ili iznenaenjem omoguiti proboj i osvajanje terena. Sve mogue inovacije
u andarmerijskim vjebaonicama borbe protiv urbane gerile oito nisu dovoljne, i zasigurno nikada

nee biti dostatne za dovoljno brz odgovor na akcije pokretljivog mnotva koje moe udariti na vie
mjesta odjednom i koje se prije svega trudi uvijek zadrati inicijativu.

Komune su, jasno, ranjive na nadzor i na policijske istrage, kriminalistiku obradu i

djelovanje tajnih slubi. Valovi uhienja anarhista u Italiji i ecowarriorsa u SAD-u bili su mogui
zahvaljujui prislukivanju. Prilikom svakog pritvora sada je mogue uzeti uzorke DNK-a i popuniti
sve iscrpnije dosjee. Jedan je skvoter u Barceloni pronaen jer je ostavio otiske na letcima koje je
raspaavao. Metode policijskog popisivanja neprestano se poboljavaju, posebice zahvaljujui
biometriji, a u sluaju uvoenja elektronike osobne iskaznice, naa zadaa moe postati samo tea.
Parika komuna djelomice je rijeila problem popisivanja: spalivi gradsku vijenicu podmetai
poara unitili su matine knjige. Ostaje nam pronai nain da zauvijek unitimo digitalne podatke.

POBUNA
Komuna je osnovna jedinica partizanske stvarnosti. Jaanje pobune moda nije nita drugo
nego multiplikacija komuna, njihovo povezivanje i artikulacija. Ovisno o tijeku dogaaja, komune se
utapaju u entitete ireg raspona ili se pak dijele. Izmeu skupine brae i sestara vezanih "do kraja
ivota" i okupljanja mnotva skupina, komiteta, skupina za organizaciju opskrbe i samoobrane
pobunjene etvrti, pa ak i regije, razlika je samo u razini, no u svim je sluajevima rije o
komunama.
Svaka komuna moe samo teiti samostalnom osiguravanju sredstava za opstanak i unutar
sebe doivljavati novac kao neto beznaajno i, u krajnjoj liniji, deplasirano. Novac ima mo
stvaranja veza meu onima koji nisu povezani, povezivanja stranaca kao stranaca i na taj nain,
stvaranjem jednakosti meu stvarima, mo stavljana svega u optjecaj. Sposobnost novca da sve
povezuje plaa se povrnou tih veza, u kojima u pravilu vlada la. Nepovjerenje je temelj kreditnog
odnosa. Vladavina novca stoga uvijek mora biti vladavina kontrole. Praktino ukidanje novca moe
se ostvariti samo irenjem komuna. Kad je rije o irenju komuna, svaka pojedina komuna mora
potovati nunost ostajanja unutar odreene veliine. Ako bi je prela, izgubila bi kontakt sa samom
sobom i gotovo neminovno stvorila dominantnu kastu. Komuna u tom sluaju radije bira rascjep i, na
taj nain, svoje umnaanje, ime istodobno spreava nesretan ishod.

Ustanak alirske omladine, koji je u proljee 2001. zapalio itavu Kabiliju, zahvatio je gotov
itav teritorij zahvaljujui napadima na andarmerije, sudove i sva dravna predstavnitva, podiui
pobunu na opu razinu, to jedovelo do jednostranog povlaenja snaga reda i do fizikog spreavanja
odravanja izbora. Snaga pokreta bila je u rasprenoj komplementarnosti mnotva sastavnica, koje su
samo djelomino bila zastupljene u beskonanim i uzaludnim mukim okupljanjima seoskih vijea i
drugim narodnim komitetima. "Komune" uvijek tinjajue alirske pobune uobliuju se as u mlade
"lude glave" s kapama koji s krova zgrade u Tizi Ouzuu bacaju boce plina na specijalce, as u
podrugljiv osmijeh starog pripadnika pokreta otpora umotanog u svoj burnus, a as u energiju ena
nekog planinskog sela koje se unato svemu i dalje bave tradicionalnom poljoprivredom i uzgojem
stoke, bez ega blokade regionalne ekonomije ne bi nikada mogle biti toliko puta ponovljene i tako
sustavne.
Iskoristimo sve to nam svaka kriza prua.
"Osim toga, treba dodati da neemo biti u mogunosti lijeiti cjelokupno francusko
stanovnitvo. Morat emo izabrati koga emo lijeiti." Tako strunjak za virologiju 7. rujna 2005. u
dnevnom listu Le Monde ukratko navodi to e se dogoditi u sluaju ptije gripe. "Teroristike
prijetnje", "prirodne katastrofe", "opasnosti od virusa", "drutveni pokreti" i "urbano nasilje", sve su
to za upravljae drutvima trenuci nestabilnosti u kojima oni svoju vlast uvruju odabirom onoga
to im se dopada i unitavanjem onoga to im smeta. Stoga je logino da je to i prigoda da se svaka
druga sila udrui ili ojaa zauzimanjem suprotne strane. Prekid robnih tokova, nestajanje normalnih
tijekova ivota (dovoljno je vidjeti kako dolazi do povratka drutvenog ivota u zgradi u kojoj je
odjednom nestalo struje da zamislimo kako bi ivot mogao izgledati u gradu koji je ostao bez iega) i
policijska kontrola oslobaaju potencijale za samoorganiziranje koji su u drugim okolnostima
nezamislivi. To nikome ne moe promaknuti. Toga je potpuno bio svjestan revolucionarni radniki
pokret, koji je krize buroaske ekonomije pretvorio u vrhunac vlastita jaanja. Danas su islamske
stranke najjae ondje gdje su umjele inteligentno nadomjestiti slabosti drave, na primjer prigodom
organiziranja pomoi nakon potresa u Boumerdsu u Aliru, ili pak u svakodnevnoj pomoi
stanovnitvu junog Libanona, koji je razruila izraelska vojska.

Kao to smo ranije naveli, devastacija New Orleansa koju je prouzroio uragan Katrina
omoguila je cijelom nizu marginalnih skupina sjevernoamerikog anarhistikog pokreta da steknu
dotad nevienu stabilnost povezujui sve one koji su se, na licu mjesta, odupirali prisilnom
premjetanju. Uline kantine pretpostavljaju da se prethodno mislilo na opskrbu; hitna medicinska
pomo iziskuje stjecanje neophodnih znanja i nabavu materijala, a isto vrijedi i za osnivanje piratskih
radio-postaja. Politiko bogatstvo takvih situacija mogue je zbog radosti koju one sadre,
nadilaenja individualnog snalaenja te njihove konkretne stvarnosti koja nije podinjena
svakodnevici reda ili rada.
U zemlji poput Francuske (u kojoj se radioaktivni oblaci zaustavljaju na granici i u kojoj
nema bojazni od izgradnje centra za borbu protiv raka na mjestu bive tvornice duinih gnojiva koje
je europskom direktivom Seveso klasificirano kao opasan teren) manje treba raunati na "prirodne", a
vie na drutvene krize. Najee je dunost upravo drutvenih pokreta da prekinu normalan tijek
katastrofe. Naravno, posljednjih su godina razni trajkovi uglavnom bili prigoda za vlast i uprave
poduzea da testiraju vlastitu sposobnost odravanja sve ire "minimalne razine usluga", do toga da je
obustava rada svedena samo na svoju simboliku dimenziju, koja je tek neto tetnija od snijega ili
samoubojstva na pruzi. No usprotivivi se uobiajenim aktivistikim praksama sustavnom
okupacijom ustanova i tvrdoglavom blokadom, srednjokolska borba iz 2005. godine i borba protiv
CPE-a podsjetile su na sposobnost velikih pokreta da nanesu tetu i provedu rasprene ofenzive. Te
su borbe, preko svih moguih druina koje su svojim djelovanjem izazvale, dale naslutiti pod kojim
uvjetima pokreti mogu postati mjesta pojave novih komuna.
Sabotirajmo sva predstavnika tijela. Proirimo diskusiju. Ukinimo skuptine.
Prvu prepreku na koju nailazi svaki drutveni pokret, prije pojave policije u pravom smislu
rijei, ine sindikati i cijela ta mikrobirokracija ija je zadaa ograniavanje i nadzor borbe. Komune,
osnovne skupine i udruge spontano gaje nepovjerenje prema njima. Upravo su zbog toga
parabirokrati prije dvadeset godina osmislili koordinacijske komitete koji, zato to ne nose nikakvu
etiketu, izgledaju puno nevinije, ali su ipak idealno podruje za njihove makinacije. Ako se neki
zabludjeli kolektiv oproba u autonomiji, oni nee stati dok iz njega ne isisaju svaki sadraj, odluno
otklanjajui dobra pitanja. Oni su estoki i lako planu, ne zbog ljubavi prema raspravi, nego zbog
svoje zadae da je odagnaju. A kad njihova estoka obrana apatije napokon ovlada kolektivom, oni
poraz objanjavaju manjkom politike svijesti. Treba rei da u Francuskoj, prije svega zahvaljujui
luakoj aktivnosti raznih trockistikih frakcija, militantnoj mladei nimalo ne nedostaje umijee
politike manipulacije. Ta mlade nije uspjela izvui pouku iz poara u studenom 2005.: svaka
koordinacija je suvina tamo gdje ima koordinacije, organizacije su uvijek suvine tamo gdje se ljudi

organiziraju.

Drugi refleks je da se pri najmanjem pokretu sazove opa skuptina i da se glasuje. To je

pogreno. Samo glasovanje, odnosno odluke koje e na kraju biti donijete, dovoljni su da se skuptina
pretvori u komar, da postane pozornica na kojoj se sukobljavaju sve pretenzije na vlast. Ovdje
trpimo zbog loeg primjera buroaskih parlamenata. Skuptina nije osnovana zbog odluivanja, nego
zbog diskusije, zbog slobode govora koja se prakticira bez cilja.
Potreba ljudi za okupljanjem jednako je postojana koliko je potreba za odluivanjem rijetka.
Okupljanje je odgovor na radost osjeanja zajednike sile. Odluivanje je vitalno samo u hitnim
situacijama, kad je provoenje demokracije ugroeno. U svim drugim prigodama problem
"demokratskog karaktera procesa donoenja odluka" postoji samo za fanatike procedure. Ne treba
kritizirati skuptine ili ih naputati, treba u njima osloboditi govor, geste i igru. Dovoljno je vidjeti da
ljudi u skuptine ne dolaze samo s miljenjem ili zahtjevom, nego i sa eljama, privrenostima,
sposobnostima, snagama, tugama i odreenom spremnou. Ako fantazmu o Opoj skuptini
uspijemo razderati u korist skuptine prisutnosti, ako uspijemo raskrinkati pokuaj stvaranja
hegemonije koji se uvijek ponovno javlja, ukoliko se prestanemo fokusirati na odluku kao na cilj,
postoje izgledi da doe do nekog tipa omasovljenja, jednog od fenomena kolektivne kristalizacije kad
neka odluka jednostavno obuzme ljude, sve ili samo neke od njih.
Isto vrijedi i za odluke u vezi s akcijama. Polaenje od principa da "akcija mora odreivati
tijek skuptine" onemoguava i ivu raspravu i uinkovitu akciju. Skuptina s puno ljudi, meusobnih
stranaca, osuena je na to da imenuje strunjake za akciju, odnosno da akciju zanemari i posveti se
njezinoj kontroli. S jedne strane, oni koji imaju mandat, prema definiciji su ogranieni u svome
djelovanju, a s druge, nita ih ne spreava da svakog nasamare.
Ne treba pretpostavljati idealan oblik djelovanja. Kljuno je da akcija poprimi oblik, da
pomogne u njegovu nastajanju, a ne da ga trpi. To pretpostavlja dijeljenje istog politikog i
zemljopisnog poloaja (poput sekcija Parike komune tijekom Francuske revolucije), ali i dijeljenje
istog znanja. to se tie odluka o akcijama, princip bi mogao biti sljedei: neka svatko ide u
izvianje, neka se informacije potvrde i odluka e doi sama od sebe, vie e nas obuzeti nego to
emo je sami donijeti. Optjecanje znanja ponitava hijerarhiju i stvara jednakost odozdo.
Horizontalna, bujajua komunikacija takoer je najbolji oblik koordinacije raznih komuna, najbolji
nain ruenja hegemonije.

Blokirajmo ekonomiju, ali svoju snagu blokiranja

mjerimo razinom samoorganizacije.
Krajem lipnja 2006. u itavoj dravi Oaxaca mnoe se zaposjedanja gradskih vijenica,
pobunjenici zauzimaju javne zgrade. U nekim opinama protjeruju gradonaelnike i rekviriraju
slubena vozila. Mjesec dana poslije pristup nekim hotelima i turistikim naseljima je blokiran.
Ministar turizma govori o katastrofi "usporedivoj s orkanom Wilma". Nekoliko godina prije blokada
je postala jednim od glavnih oblika djelovanja argentinskog pobunjenikog pokreta, u kojem su si
razne lokalne skupine meusobno priskakale u pomo blokiranjem pojedinih prometnica, stalno
prijetei da e svojim zajednikim djelovanjem paralizirati cijelu zemlju ako njihovi zahtjevi ne budu
ispunjeni. Takve prijetnje dugo su bile snana poluga u rukama eljezniara, radnika u distribuciji
struje i plina, vozaa. Pokret protiv CPE-a nije oklijevao u blokadi kolodvora, zaobilaznica, tvornica,
autocesta, supermarketa, pa ak i zranih luka. U Rennesu je bilo dovoljno tristo ljudi da satima
blokira gradsku zaobilaznicu i izazove zastoj u prometu dug etrdeset kilometara.
Sve blokirati, to je sada prvi refleks svih koji ustaju protiv postojeeg poretka. U
delokaliziranoj ekonomiji (u kojoj poduzea funkcioniraju prema principu "tono-navrijeme", u kojoj
vrijednost proizlazi iz veze s internetom, u kojoj su autoceste karika u lancu nematerijalne
proizvodnje koja se kree od kooperanta do kooperanta, a zatim do tvornice u kojoj se obavlja
montaa) blokirati proizvodnju znai blokirati i promet.
Ali nema ni govora o tome da razmjeri blokade onemogue opskrbu i komunikaciju
pobunjenika, efektivnu samoorganizaciju raznih komuna. Kako emo se hraniti ako sve bude
blokirano? Pljaka trgovina, poput one koja se dogodila u Argentini, ima svoje granice; koliko god
hramovi potronje bili ogromni, oni nisu beskonane smonice. Stjecanje dugorone sposobnosti
pribavljanja ivenih namirnica stoga podrazumijeva stjecanje sredstava za njihovu proizvodnju. A
kad je o tome rije, ini se da je beskorisno i dalje ekati. Dopustiti, kao to je danas sluaj, da samo
dva posto stanovnitva brine o ukupnoj proizvodnji hrane povijesna je, a i strateka glupost.

Oslobodimo teritorij od policijske okupacije.

Izbjegavajmo, koliko god je mogue, izravan sukob.

"Ova afera otkriva da nemamo posla s mladima koji trae vie socijalnih prava, nego s
pojedincima koji su Republici objavili rat", zamijetio je jedan lucidan murjak u vezi s nedavnim
zasjedama. Ofenziva iji je cilj oslobaanje teritorija od policijske okupacije ve je pokrenuta i moe
raunati na neiscrpne rezerve mrnje i elje za osvetom to ih je na sebe navukla policija. I same
"drutvene pokrete" malo po malo zahvaa buna, nita manje nego slavljenike u Rennesu koji su se
tijekom 2005. svakog etvrtka naveer sukobljavali sa specijalnom policijom, ili one u Barceloni,
koji su nedavno, prilikom jednog botelliona, unitili jednu gradsku trgovaku ulicu. U pokretu protiv
CPE-a svjedoili smo oivljavanju redovne upotrebe Molotovljevih koktela. Meutim, to se toga
tie, neka predgraa ostaju nenadmaiva. Posebno u jednoj tehnici koja je odavno poznata: u napadu
iz zasjede. Kao, primjerice, 13. listopada 2006. u Epinayu: oko 11 sati uveer, nakon dojave da je
netko provalio u jedan automobil, pozvani su timovi specijalaca; nakon to su doli, jednu su ekipu
"blokirali dva vozila preprijeena po kolniku i tridesetak ljudi sa eljeznim ipkama i pitoljima koji
su na policijsko vozilo bacali kamenje a na policajce suzavac". Prisjetimo se, u manjim razmjerima,
lokalnih policijskih postaja koje su bile napadnute nakon zavretka radnog dana: sjetimo se razbijenih
prozora i spaljenih vozila.
Jedna je od steevina skoranjih pokreta upravo to da je pravi prosvjed sada "divlji", da nije
prijavljen policijskoj upravi. Ako sami izabiremo teren, moemo, poput Black Bloca u Genovi 2001.
godine, pomno izbjegavati crvene zone i izravan sukob, moemo birati putove kojima emo
preetavati murjake, umjesto da policija, ukljuujui sindikalce i pacifiste, nama odreuje smjer
kretanja. Tada smo vidjeli da tisuu odlunih ljudi moe natjerati na povlaenje itave karabinjerske
autobuse te ih na kraju i zapaliti. Nije toliko vano biti bolje naoruan, nego imati inicijativu.
Hrabrost nije nita, povjerenje u vlastitu hrabrost je sve. injenica da k tome jo imamo i inicijativu
samo nam moe pomoi.
Meutim, sve upuuje na to da izravne sukobe smatramo tokama usidrenja suprotstavljenih
snaga, to nam omoguuje kupovanje vremena i napad na drugome mjestu, ak u neposrednoj blizini.
injenica da nije mogue sprijeiti sukob ne prijei nam da napravimo malu diverziju. Vie nego
samim akcijama potrebno je posvetiti se njihovoj koordinaciji. Maltretirati policiju znai natjerati je
da bude posvuda, ali da nigdje ne bude efikasna.
Svaki in maltretiranja oivljava sljedeu istinu, izreenu 1842. godine: "ivot policajca je
muan; njegov poloaj u drutvu jednako je uvredljiv i prezren kao i sam zloin []. Sram i ljaga
okruuju ga sa svih strana, drutvo ga tjera od sebe, izolira poput parije, pljuje na njega svoj prijezir
zajedno s njegovom plaom, bez grinje savjesti, bez aljenja, bez milosti [] policijska znaka koju
nosi u depu dokument je rugla." Dana 21. studenog 2006. vatrogasci koji su prosvjedovali u Parizu

napali su specijalce ekiima i ranili petnaestoricu policajaca. To navodimo kao podsjetnik da

"osposobljenost za pruanje pomoi" nikad nee moi biti valjan izgovor za pristupanje policiji.

Uzmimo oruje. Uinimo sve da njegovo koritenje uinimo

nepotrebnim. Pobjeda nad vojskom moe biti samo politika.
Ne postoji mirna pobuna. Oruje je neophodno: meutim, potrebno je uiniti sve da se
njegovo koritenje uini nepotrebnim. Pobuna vie znai uzimanje oruja, "deurstvo pod orujem",
nego prijelaz u oruanu borbu. U naem je interesu da naoruavanje razlikujemo od upotrebe oruja.
Oruje je revolucionarna konstanta, iako je njegova upotreba u trenucima velikih preokreta rijetka ili
ne pretjerano odluujua, kao 10. kolovoza 1792., 18. oujka 1871. ili u listopadu 1917. Kad se vlast
vue po cesti, dovoljno ju je samo pregaziti.
Zbog distance koju imamo prema oruju, ono je steklo dvostruko obiljeje fascinacije i
odvratnosti koje moemo nadii samo rukovanjem orujem. Autentini pacifizam ne moe biti
odbijanje oruja, ve samo odbijanje njegove upotrebe. Pacifizam bez mogunosti otvaranja vatre
samo je teoretsko oblikovanje nemoi. Taj apriorni pacifizam neka je vrsta preventivnog razoruanja,
ista policijska operacija. Zapravo se pitanje pacifizma ozbiljno postavlja samo za onoga tko ima
mogunost otvoriti vatru. A u tom e sluaju pacifizam, naprotiv, biti znak moi, jer samo smo u
krajnjem poloaju moi osloboeni nunosti otvaranja vatre.
Sa stratekoga gledita, ini se da se najvie isplati posredno, asimetrino djelovanje; ini se
da je ono najprimjerenije epohi: okupacijska vojska ne napada se frontalno. Unato tome, mogunosti
urbanoga gerilskog rata na iraki nain, koji bi zaglibio bez izgleda za ofenzivu, vie se treba bojati,
nego je prieljkivati. Militarizacija graanskog rata znai neuspjeh pobune. Crveni su mogli
trijumfirati 1921., no ruska Revolucija ve je bila izgubljena.
Trebamo zamisliti dva mogua tipa reakcije drave. Prvi je otvoreno, a drugi vie podmuklo,
demokratsko neprijateljstvo. Prvi poziva na destrukciju bez okolianja, drugi na suptilno, ali
nesmiljeno neprijateljstvo, kad drava samo eka da nas mobilizira. Moe nas poraziti diktatura, ali i
injenica da smo svedeni na to da se suprotstavljamo samo diktaturi.

Poraz se sastoji kako u gubitku rata, tako i u gubitku izbora rata koji emo voditi. I jedno i drugo je
mogue, to dokazuje panjolska iz 1936. godine: revolucionare su tada porazili i faizam i
republika.
im stvari postanu ozbiljne, vojska zauzima teren. Njezino borbeno aktiviranje manje je
nuno. Za to je potrebna drava odluna poiniti pokolj, to je zasad samo prijetnja, poput upotrebe
nuklearnog oruja prije pola stoljea. Iako je ve dugo ranjena, dravna zvijer i dalje je opasna.
Ostaje injenica da je pred vojskom potrebna velika masa koja preplavljuje njezine trupe i
zbratimljuje se s vojnicima. Potreban je 18. oujka 1871. Kad je vojska na ulicama, to je
pobunjenika situacija. Kad vojska pone djelovati, ishod se ubrzava. Svatko smatra da mora zauzeti
stranu, izabrati izmeu anarhije i straha od anarhije. Pobuna trijumfira kao politika snaga. Nije
nemogue pobijediti vojsku politikim sredstvima

Smijenimo vlasti na lokalnoj razini.

Cilj svake pobune je postati nepovratnom. Nepovratnost postiemo kad pobijedimo i vlast i
potrebu za vlau, i imovinu i sklonost prema njezinu stjecanju, i hegemoniju i elju za
hegemonijom. Upravo zbog toga pobunjeniki proces u samome sebi sadri oblik svoje pobjede ili
oblik svog neuspjeha. to se tie nepovratnosti, destrukcija nikad nije bila dovoljna. Sve je u nainu.
Postoje naini ruenja koji neminovno izazivaju povratak onoga to je uniteno. Tko se iivljava nad
mrtvim poretkom moe biti siguran da e izazvati elju za osvetom. Isto tako, posvuda gdje je
ekonomija blokirana, gdje je policija neutralizirana, vano je unijeti to manje patosa u ruenje vlasti.
Treba je smijeniti uz skrupuloznu leernost i porugu.
Decentralizaciji vlasti u dananje doba odgovara kraj revolucionarne centralizacije. I dalje
postoje Zimski dvorci, ali njihova je svrha sada da ih zauzmu turisti, a ne pobunjenici. Danas se moe
zauzeti Pariz, Rim ili Buenos Aires, a da to ne znai pobjedu. Zauzimanje parikog predgraa kao to
je Rungis sigurno bi bilo puno uinkovitije od zauzimanja Elizejske palae. Mo vie nije
koncentrirana u jednoj toki svijeta, ona je sam taj svijet, njegovi tokovi i avenije, njegovi ljudi i
norme, njegovi kodovi i tehnologije. Mo je sama organizacija metropole. Ona je savrena
cjelokupnost svijeta robe u svakoj od svojih toaka. Zbog toga lokalna pobjeda, zahvaljujui
mreama, izaziva planetarni udarni val. Napadai iz Clichy-sous-Boisa razveselili su mnoge
Amerikance, dok su pobunjenici iz Oaxace suuesnike pronali u samom sreditu Pariza. Za
Francusku gubitak centralizacije vlasti znai kraj parike revolucionarne centralizacije. Svaki novi
pokret nakon trajkova 1995. to potvruje. Pariz vie nije mjesto gdje se javljaju najodvanije i
najupornije spletke. Da zavrimo, Pariz se danas izdvaja samo kao obian cilj racije, kao teren

pljake i pustoenja. Kratki i brutalni upadi koji dolaze izvana napadaju tokove metropole na tokama
njihove maksimalnu gustoe. Tragovi bijesa presijecaju pustinje tog lanog obilja i nestaju. Doi e
dan kad e prijestolnica i njezin straan ugruak vlasti biti velianstveno srueni, ali to e se dogoditi
na kraju procesa koji e svugdje biti u naprednijoj fazi nego u prijestolnici.

Sva vlast komunama!

U podzemnoj eljeznici vie ne nailazimo na tragove zavjese nelagode koja inae ometa
kretnje putnika. Nepoznati ljudi meusobno razgovaraju, umjesto da samo prolaze jedni pokraj
drugih. Jedna grupa polutajno sastani na uglu ulice. Vea okupljanja na bulevarima gdje se
ozbiljno raspravlja. Napadi odjekuju iz grada u grad, iz dana u dan. Nova vojarna je opljakana,
zatim spaljena. Stanovnici deloirane zgrade prestali su pregovarati s opinskom upravom: sada
stanuju u zgradi opine. U napadu lucidnosti, jedan menader je usred sastanka ukokao nekoliko
svojih kolega. Dosjei koji sadre osobne podatke svih policajaca i zatvorskih slubenika upravo su
procurili, dovevi do niza urnih premjetaja bez presedana. U bivu seosku trgovinu i bar ljudi
donose viak vlastitih proizvoda i uzimaju ono to im nedostaje. Tu se takoer odravaju sastanci
radi analize ope situacije i materijala potrebnog za mehaniku radionicu. Radio obavjetava
pobunjenike o povlaenju vladinih snaga. Jedna raketa upravo je probila zidove zatvora Clairvaux.
Ne moe se rei je li od poetka "dogaaja" proteklo mjesec dana ili nekoliko godina. Predsjednik
vlade doima se potpuno osamljen u svojim pozivima na mir.

S francuskoga preveli Milena Ostoji (1-7 poglavlje) i Sran Raheli (ostatak teksta).
Objavljeno na http://zinelibrary.info/files/pdf_Insurrection.pdf