Professional Documents
Culture Documents
Kolektivna Biografija Jugoslavenskog Komunističkog Rukovodstva
Kolektivna Biografija Jugoslavenskog Komunističkog Rukovodstva
str. 471-492
Ocjene i prikazi
(str. 9 -18) predgovor je hrvatskog izdanja knjige iz pera Tvrtka Jakovine, koji se najvie
osvre na dogaaj Brozova sprovoda. Iako je prvo autorovo poglavlje naslovljeno kao
Uvod (str. 19), knjiga nema standardnog historiografskog uvoda koji bi objanjavao
autorovu metodologiju. To ne treba shvatiti kao neki znaajan nedostatak jer se ipak radi
o biografskom obliku historiografije namijenjenom ne iskljuivo znanstvenicima, nego i
znatno irem itateljskom auditoriju. Upravo je takvog karaktera i autorov uvod u temu
nekoliko prozaistikih stranica poglavlja Titove oi (str. 21-25).
U poglavlju Mladost i srednje godine (str. 26-77) najzanimljiviji je, ali i najintrigantniji dio o Brozovim moskovskim godinama partijske djelatnosti. Autor tvrdi da je
Broz u Moskvi prihvatio teror kao nuno sredstvo za ostvarivanje novoga drutvenog
ureenja, u koje je vjerovao, time se moralno kompromitirao, a istodobno je u glavnim
crtama odredio smjernice svojega ivota (str. 43). Prema njegovim rijeima, nedostatak
ozbiljnije naobrazbe Broza je oslobaao sumnji, skepse i smisla za kritiki pristup
stvarima (str. 43). Ovdje Pirjevec problematizira i jedan od najspornijih detalja iz
njegova ivota navodno sudjelovanje u likvidacijama trockista koje su sovjetski
agenti inscenirali u panjolskoj za vrijeme panjolskoga graanskog rata. Iako sam ne
utvruje Brozovu odgovornost i pitanje ostavlja otvorenim, navoenjem svjedoanstava
i tvrdnji njegovih suvremenika (str. 59-60) Pirjevec kod itatelja ostavlja dojam da je
Tito zaista odgovoran za te likvidacije. Pie i o Brozovu povratku u Moskvu 1938.,
gdje se pred Kominternom u dva navrata branio od optubi, jednom da je neprijateljski
pijun i kontrarevolucionar, drugi puta da je trockist. Najzahvalniji za to to nije bio
uhien i to je preivio, bili su Georgij Dimitrov i Josip Kopini. Brozovo moskovsko
iskustvo Pirjevcu je simptomatino za objanjenje komunistike ideologije - iako je
vidio Staljinov teror i u njemu gotovo izgubio ivot, Broz se od njega nije kritiki
ogradio. Unato injenici da su i neki njegovi prijatelji nepravedno uhieni i likvidirani,
smatrao je da je za svaki sluaj nuno zarezati u zdravo tkivo kako bi se ir u cijelosti
uklonio (str. 74).
U prikazivanju Brozova ivota i djelovanja u Drugom svjetskom ratu i porau Pirjevec
pie otvoreno i kritiki u sljedea etiri poglavlja: Drugi svjetski rat (str. 78-201),
Pobjeda (str. 202-210), 1945. godina (str. 211-218) i Trst (str. 219-233). Vrlo jasno
naglaavajui njegovu odgovornost za zloine poinjene 1945. godine, navodi da Broz u
zvjerstvima i zloinima koje su poinile njegove snage nije osobno sudjelovao niti je ita
od toga potpisivao, nego je takve zloinake poteze preputao drugima. Svjestan svoje
povijesne uloge, postupao je tako da uvijek ispada pobjednik i moralna vertikala, iako se
radilo o smiljenoj politici likvidiranja svih stvarnih, ali i potencijalnih protivnika, koju
je upravo on nalagao. Dodaje da su se Broz i njegovi revolucionari od boraca za slobodu
preko noi prometnuli u totalitarne nositelje vlasti, a ta metamorfoza nije znala za
etike skrupule ili sram, ega je jo najmanje bilo kod Tita (str. 215). Dri da Broz uope
nije osjeao nelagodu zbog prisvajanja nekretnina i dragocjenosti kraljevske dinastije
Karaorevia, prikazuje ga kao hedonista koji se skorojeviki poeo baviti lovom i
koji je, sa svojim drugovima, nakon pobjede u ratu vrlo brzo preao preko proklamirane
drutvene jednakosti i poeo izgraivati crveno plemstvo i svoj dvor.
U poglavlju Iskljuenje Jugoslavije iz Informbiroa (str. 234-330) ne pie iskljuivo
o sukobu s Informbiroom, nego dotie i druge vane dogaaje i procese kroz koje je
Jugoslavija prolazila krajem 1940-ih i u prvoj polovici 1950-ih. Dosta informativno
pie i o obraunima s Andrijom Hebrangom i Sretenom ujoviem, o procesu prisilne
485
str. 471-492
Ocjene i prikazi
zajedniki jezik sa svoja prva dva suradnika, dok je s druge to njihovo neslaganje koristio
za jaanje svoje osobne pozicije i vlasti. Iako je do sredine 1950-ih smatran Brozovim
nasljednikom, normalizacijom odnosa sa SSSR-om Kardelj je pao u Brozovu nemilost, a
Rankovi je ojaao svoju poziciju. Glavna toka razilaenja Kardelja i Broza bio je upravo
odnos prema SSSR-u. Autor tu spominje i famoznu Rankovievu kuglu, odnosno tane
koje je zavrilo u Kardeljevoj glavi, a koje je prilikom lova u Srijemu 1961. u Kardelja
ispalio srpski politiar Jovan Veselinov, navodno sluajno zbog neiskustva u baratanju
orujem. Metak je ostao u Kardeljevoj glavi, koji je udom preivio. Veu naklonost koju
je Rankovi uivao kod Broza u drugoj polovici 1950-ih i prvoj polovici 1960-ih Pirjevec
naziva Rankovievom Pirovom pobjedom.
Aleksandar Rankovi (najpoznatiji pseudonimi su mu bili Marko i Leka) od poetka
Drugoga svjetskoga rata, kad je postao lan Politibiroa i kasnije Vrhovnoga taba, svakodnevno je suraivao s Brozom, ali meu njima se nije stvorila atmosfera oputena
prijateljstva (str. 479). Broz je u njega imao povjerenja to je vidljivo iz injenice da mu
je povjerio organiziranje Odjeljenja za zatitu naroda (Ozna) 1944., ali ipak nije dozvolio
da postane omiljeniji od njega samoga. Pirjevec smatra da je Broz ve u prvoj polovici
1960-ih ivio u paninome strahu i da se osjeao ugroenim i od svojih najbliih suradnika.
Rankovi, pak, nije imao dovoljno sluha za reforme i novine koje su, kako pie Pirjevec,
poeli uvoditi njegovi intelektualno savitljiviji drugovi (str. 482). Nije bio zadovoljan
promjenom imena Komunistike partije Jugoslavije u Savez komunista Jugoslavije 1952.
(KPJ u SKJ), ali ju je prihvatio zbog partijske discipline, iako svoje nezadovoljstvo nije
prikrivao, kao ni uvjerenje da su u Jugoslaviji Srbi jedini dravotvoran narod. Pirjevec
preuzima tezu Dobrice osia da je poetak Rankovieva pada bio na 8. kongresu SKJ
1964. kad je ostao usamljen u zagovaranju unitaristikog koncepta jugoslavenske drave,
gospodarstva, ali i Partije. Autor dri da su Rankovi i njegovi suradnici bili rtveni jarci
za sve to je u Partiji i dravi bilo loe, te da je najodgovorniji i za Partiju i za dravu bio
upravo Broz koji je imao prvu i posljednju rije u svim pitanjima o kojima se raspravljalo
i odluivalo (str. 512). U ovom poglavlju Pirjevec se dotie i intrigantne uloge koju je u
Partiji imao Ivan Krajai Stevo, a pie i o reorganizaciji Slube dravne sigurnosti (SDS)
i o neuspjelom pokuaju liberalizacije SKJ nakon ruenja Rankovia.
Rankovievim su padom u pojedinim republikama na scenu stupile reformatorske
skupine u Hrvatskoj nacionalna, u Srbiji liberalna, u Sloveniji tehnokratska
koje nee pridonijeti, kako se Broz nadao, slabljenju partikularistikih snaga, nego
upravo suprotno. To je osnovna tema poglavlja Mlada garda (str. 520-602). elje
reformista nisu se ostvarile jer je stara garda na njih odgovorila svojim boljevikim
metodama im je primijetila da mladi postaju preopasni. U hrvatskom sluaju autor
iznosi zanimljivu tezu da stvarna vlast u Hrvatskoj nakon ruenja proljeara nije bila
u rukama Milke Planinc i drugih sivih aparatika, nego da je prela u ruke lokalnih
konzervativnih skupina, kao to je bio Savez boraca, u kojem su bili utjecajni prije
svega Srbi i sigurnosne slube (str. 586). Ruenje zagrebakih liberala bilo je nakon
Rankovieva pada najdramatiniji dogaaj u modernoj povijesti Jugoslavije. Time
se Tito jo jednom potvrdio kao gospodar na domaoj politikoj sceni te dokazao da
vrijedi pravilo kako u komunistikom reimu ne moe bez eljezne ruke (str. 587).
No, ubrzo nakon toga uslijedilo je, po njemu, neto jo dramatinije - pad srbijanskih
liberala, predvoenih Markom Nikeziem i Latinkom Perovi. Dri da je taj pad nosio
tee posljedice za Srbiju, ali i za Jugoslaviju, nego pad hrvatskih proljeara, jer je
487
str. 471-492
pad srpskih liberala znaio i poraz europske orijentacije (...) u srpskom politikom
i intelektualnom ivotu (str. 598). Nakon hrvatskih i srpskih, slina sudbina zatekla
je i istaknute linosti u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Vojvodini i Makedoniji. Sukob
stare i mlade garde, u kojem su na kraju pobijedili stari, zapravo je bio borba za Titovo
nasljee, ega je ovaj bio svjestan i to je obilato koristio za jaanje svoga poloaja. U
ovome se poglavlju autor osvre i na vana pitanja poput produbljivanja gospodarske
krize, pojave gastarbajterstva, studentskih nemira 1968., kao i na stavove jugoslavenskih vrhova vlasti prema sovjetskom guenju Prakog proljea koje je uzrokovalo
reorganizaciju JNA i stvaranje Teritorijalne obrane 1969. godine.
Nakon prikaza Brozovih drugova, Pirjevec se u posljednja tri poglavlja ponovno
vraa Brozu. U prvom od njih, Titova starost (str. 603-635), opisuje razdoblje
kasnoga titoizma, Kardeljevu viziju razvoja Jugoslavije, koja se ogleda u Ustavu iz
1974. i Zakonu o udruenom radu iz 1976., koja na kraju nije uspjela, nego se sruila
u ekonomskom kolapsu i u jo dubljem nacionalnom zaotravanju.
Poglavlje Jovanka i ostale (str. 636-662) posveeno je Brozovim suprugama
i partnericama. enio se tri puta, a imao je i dvije partnerice s kojima je ivio u
izvanbranoj zajednici. Nakon informacija o njegovim vezama s prvom suprugom
Pelagijom Denisovom Belousovom, partnericom Elzom Johannae Knig (poznatijom
pod pseudonimom Lucija Bauer), drugom suprugom Hertom Haas i njegovom ratnom
tajnicom Davorjankom Paunovi (Zdenkom), poglavlje je najvie usmjereno na njegovu
vezu i brak s Jovankom Budisavljevi. Spominje se i njegova kratka veza sa Spasenijom Canom Babovi te zaljubljenost u opernu divu Zinku Kunc i u sovjetsku filmsku
glumicu Tatjanu Okunevskaju. Pirjevec smatra da je Broz prema enama uvijek imao
odreenu distancu, kao to ju je imao i prema svojim drugovima.
U posljednjem poglavlju Titova smrt i njegovo politiko naslijee (str. 663-689)
osim o njegovoj bolesti i smrti, autor pie i o kultu njegove linosti o kojem je to
je bivao stariji, bivao sve ovisniji. Pirjevec dri da je taj kult s vremenom dobivao
faraonska obiljeja, te da je to jedan od razloga zbog kojeg je Broz na kraju ivota
ostao osamljen. Iako je kritika Brozova diktatorskog vladanja nit vodilja itave knjige,
autor na kraju naglaava da bi bilo nepravedno zavriti priu o Titu tvrdnjom da je
Josip Broz usprkos 35-godinjoj diktaturi bio tiranin kakav je bio Josif Visarionovi
Staljin (str. 688). Smatra da je upravo otporom Staljinu, te uvoenjem socijalizma
s koliko-toliko ljudskim licem, u sjeanju mnogih suvremenika ostao zapisan kao
dravnik kojem dugujemo zahvalnost (str. 688). U njegovo pozitivno naslijee ubraja
prelazak na trini socijalizam, provoenje industrijalizacije, rast ivotnog standarda
i otvaranje granica. Malo iznenauje injenica da se autor nije dublje i opirnije pozabavio temom njegova politikog naslijea jer u knjizi od sedamstotinjak stranica to je
pitanje obradio na svega nekoliko stranica. Stoga su i ove autorove tvrdnje o pozitivnim
stranama Brozove dugogodinje vladavine ostale uglavnom neargumentirane.
Knjiga strukturno nije potpuno ujednaena, jer veliina poglavlja poprilino varira.
Ipak, poglavlja su logiki navezana te u konanici ine jednu zaokruenu cjelinu, a
pokoji detalj beletristikoga stila knjigu ini atraktivnijom irem krugu itatelja. Autor kroz naraciju o J. B. Titu i njegovim drugovima objanjava i povijest Druge
Jugoslavije prikazujui glavne procese i dogaaje toga vremena. Naglasak stavlja na
jugoslavenski meunarodni poloaj, a kroz itavu knjigu uoljiv je autorov kritiki
odnos prema djelovanju jugoslavenske komunistike vrhuke.
488
Ocjene i prikazi
RADOVI
44
ZAGREB 2012.
Naslovna stranica
Iva Mandi
Grafiko oblikovanje i raunalni slog
Marko Marakovi
Lektura
Julija Baruni Pletikosi
Tisak
DOMAGRAF d.o.o.
Naklada
300 primjeraka