Avdo Nikocevic

SKICA

ZA

PREGLED

BONJAKE

KNJIEVNOSTI

Kao i u primjeru drugih nacionalnih knjievnosti, bonjaka knjievnost se

takoer odvija u dva glavna toka, koje ine usmena knjievnost, na jednoj i
pisana knjievnost, na drugoj strani. Uobiajeno je da se usmena knjievnost
razmatra izvan dijahronijske razdiobe, tj. anrovski (lirska pjesma, balada,
epska pjesma, usmena predaja i sl.), dok je u primjeru pisane knjievnosti
uobiajen pristup posredstvom dijahronijske podjele (npr. srednjovjekovno,
osmansko, austrougarsko, razdoblje izmeu dva svjetska rata i sl.), a onda se
u okviru svakog izdvojenog razdoblja dalje vri anrovska podjela razliitih
vrsta lirske pjesme, dramskih te proznih oblika (roman, pripovijest,
pripovijetka,
kratka
pria
i
sl.).
USMENA

KNJIEVNOST

Bonjaka usmena knjievnost zabiljeena je u raznolikim i razuenim

oblicima, u rasponu od najkraih (poslovica, zagonetka, pitalica i sl.) do
najduih (epovi i od preko dvanaest hiljada stihova). Kao cjelina, bonjaka
usmena knjievnost se moe dalje dijeliti na onu koja je oblikovana stihom,
na jednoj, te onu u prozi, na drugoj strani. Prvu skupinu djela oblikovanih
stihom ine razliite vrste lirske pjesme, drugu balade i romanse, a treu
bonjaka epika. Bonjaka usmena knjievnost u prozi moe se podijeliti na:
prie o ivotinjama, bajke, novelistike, aljive i druge prie sa izrazitim
crtama fabuliranja, na jednoj, te legende, predaje i anegdote te druge kratke
prozne oblike u kojima fabula nije razvijena (npr. poslovica i vic), na drugoj
strani.

LIRSKA
na

PJESMA
pocetak

stranice

Meu lirskim vrstama bonjake usmene knjievnosti posebno se izdvaja

ljubavna pjesma sevdalinka (prema turcizmu sevdah - ljubav, ljubavna
enja, zanos), nastala u sredinama veih i manjih gradskih sredina
oblikovanih pod istonjakim utjecajem, nakon propasti Bosanskog
kraljevstva i pada srednjovjekovne Bosne pod osmansku vlast. U sevdalinci je
1

dolo do plodotvornog spoja istonjakih elemenata sa zateenom

slavenskom tradicijom. U muzikom pogledu je to vidljivo u proimanju
starobosanskog poravnog napjeva sa raliitim melizmima i tzv.
prekomjernom sekundom. Najei oblici stiha u sevdalinci su epski
(nesimetrini) deseterac, simetrini i nesimetrini osmerac, jedanaesterac,
trinaesterac te lirski (simetrini) deseterac, obino u rasponu od 5 do 15
stihova. Melostrofu, tj. oblik pjevane strofe, odlikuju raznoliko izmjenjivani
pripjevi. Pjevana je u razliitim prilikama, bez muzike pratnje ili uz pratnju
saza te u novije doba harmonike. Sevdalinka je na upeatljiv nain izrazila
osjeanje ljubavne radosti, snovite enje ili treperavog iekivanja susreta
sa voljenim biem, ali i ponor beznaa i ljubavnog oajanja te osjeanje
bezizlaza, usljed neostvarene ili neuzvraene ljubavi, vjerolomstva i
iznevjerenog oekivanja. Posebnu odliku sevdalinke ine lokalna obiljeja: u
brojnim primjerima ova je pjesma zapamtila sasvim odreene pojedince,
djevojke i mladie koji su ljepotom, dranjem ili ueem u zgodama oko
aikovanja privlaili panju usmenih lokalnih pjesnika. Uavi jednom u
pjesmu, ove su linosti zapoinjale svoj "novi ivot", u zamrenom toku koji je
najee teko pratiti: junaci opjevanih zbivanja potiskivani su novim
zgodama, koje su imale svoje vedre ili tune sudionike. Najranija vijest o
sevdalinci vezana je za drugu polovicu XVI st., ali je ova pjesma vjerovatno
nastala jo ranije. Sevdalinka je plodotvorno odjeknula i u lirici bonjakih
pjesnika novijeg doba (Baagi, ati, iki, Humo i dr.). Od ostalih lirskih
vrsta zavrjeuju panju pjesme uz rad, svadbene, uspavanke i aljive. Pjesme
uz rad pjevane su uz etvu ita, uz rad oko kukuruza, duhana, vinove loze,
maslina. ule su se na zajednikim poslovima (mobama) kada je trebalo
plodove ljeta pripremiti za jesen i zimu. Svadbene pjesme pratile su razliite
dijelove svadbenih obiaja, u skladu sa islamskim ivotnim naelima i
praksom (uz kretanje svatova, uz traenje nevjeste, uz krnanje mlade, uz
svoenje mladenaca i sl.). Raznovrsnu skupinu bonjakih lirskih pjesama
ine uspavanke. Pjevane nad djetetom u beici, izraavale su materinsku
elju za sprjeavanjem uroka i posvemanjim zatiavanjem eda. Na
raznovrsnost uspavanki ukazuju ve i razliiti oblici stiha kojima je spjevana:
sedmerac, simetrini i nesimetrini osmerac, epski deseterac. aljive pjesme
spadaju meu one lirske vrste koje su slabije biljeene i openito manje
prouavane. Znatnu rasprostranjenost u bonjakoj sredini imale su pjesme u
kojima smijeh izvire iz veselih zgoda koje izaziva nespretni mladi u silnoj
elji da se to prije nae u blizini drage. Vedrim humorom odlikuju se neke
aljive pjesme u kojima smijeh izaziva nakaradno prikazivanje supruga. Jedan
broj aljivih pjesama zasnovan je na "dogaanju nemogueg". Zbivanje u
nekim aljivim pjesmama slikovito je preneseno u ivotinjski svijet. aljivim
2

pjesmama pripadaju takoer one koje su odrasli pjevali maloj djeci u cilju
uveseljavanja i zabave. Zapravo su ove pjesme dio igre i za njihovo potpunije
razumijevanje neophodan je opis koji objanjava tok igre i mjesto pjesme u
njenom
toku

BALADA
na

ROMANSA

pocetak

stranice

Balada i romansa prisutne su u bonjakoj usmenoj knjievnosti u raznolikim

i razuenim oblicima. Termin balada uva sjeanje na vezu ove pjesme sa
plesom (prema tal. balare - plesati) uz koji je u zapadnoevropskim
knjievnostima pjevana. U bonjakoj baladi plesu odgovara ensko kolo, u
kojem je pjevana poravnim napjevom, najee bez pripjeva i melizama
svojstvenih sevdalinci. Bonjaka usmena balada oblikovana je najee
stihom desetercem, uglavnom epskim (nesimetrinim), rijetko lirskim
(simetrinim), te osmercem (mnogo ee simetrinim nego nesimetrinim),
kao i trinaestercem, u rasponu od petnaestak do preko dvije stotine stihova.
U enskom dijelu repertoara pjevana je na sijelima u kolu i mimo njega,
skupno i pojedinano (ponekad uz okretanje tepsije kao pratnju). U mukom
dijelu repertoara pjevana je obino uz pratnju saza, a u novije doba
harmonike, pa i violine. S obzirom na tematski raspon, bonjaka balada
moe se podijeliti u est skupina, s mogunou daljnje podjele: o djevojci zle
sree, o smru rastavljenim dragim, o zlosretnoj nevjesti, o nesretnim
suprunicima, o ojaenim roditeljima, o razliitim sukobima u porodici.
Stradanje smru rastavljenih dragih - u kojoj tragino zbivanje izaziva
materino nametanju sinu nevoljene nevjeste - jedna je od najomiljenijih tema
u bonjakoj baladi, o emu svjedoi vie desetina zabiljeenih varijanata, u
kojima se smjenjuju imena dragih (Omer i Mejrema, Mujo i Ajkuna, Mehmed i
Fata i sl.). Brojnou se izdvajaju takoer pjesme iz tree skupine, o tzv.
smrznutoj nevjesti, koja na putu u novi dom prolazi kroz oluju i susnjeicu,
kao predskazanje ledenog doeka u mladoenjinoj kui, koji za nju bude
koban. Kao i u primjeru sevdalinke, lokalna obiljeja ine jednu od glavnih
odlika bonjake balade i predstavljaju njezinu osobenost: znatan dio
ukupnog bonjakog baladinog pjevanja vezan je za nekoliko pjesama sa
lokalnim obiljejima, koje predstavljaju pjesniko uoblienje odreenih
mjesnih ili pokrajinskih zbivanja koja su privukla panju usmenih pjesnika,
hroniara i oevidaca. Teme kao to su pogubljenje brae Mori ili na smrt
3

osuenog Ibrahim-bega (Kusture) - u usmenoj predaji "hafiza Kusture" - u

Sarajevu, te pogibija Hifzi-bega umiia kod Bijeljine bile su toliko privlane
da su prenoene zauujue dugo te daleko od zaviaja pjesme. Tu spada i
jedan broj manje rasprostranjenih lokalnih pjesama, a ovoj skupini pripada
svakako najznamenitija bonjaka i junoslavenska balada openito Hasanaginica (1774), koja pjeva o nekoj davnanjoj obiteljskoj tragediji u
bonjakoj aginskoj porodici, a sukob junaka u njezinoj osnovi tragian je
nesporazum meu suprunicima, koji, u skokovitoj radnji tipinoj za veinu
balada, neodgodivo vodi raspletu.Viestruko je zanimljiva za prouavanje
bonjake balade pjesma o pogibiji sarajevskih janiarskih prvaka Moria,
Hadi Mehmeda i Ibrahim-age, kolovoa bune iz sredine XVIII st., koja u
neprekinutom usmenom prenoenju ivi dulje od dva stoljea, a o opjevanom
dogaaju sauvane su i usmene predaje, i svjedoenja ljetopisacasavremenika, i pjesniki zapis u obliku tariha na turskom jeziku. Romansa je
pjevana na slian kao i balada, ali vedrijim napjevom, a uobliena je najee
epskim desetercem te trinaestercem, sedmercem i jedanaestercem, u
manjem rasponu stihova od balade. Tematski se moe podijeliti u etiri
skupine: o nestanom i preduzimljivom momku (djevojci), o ljubavnom
nadgovaranju, o strasnom susretu, o ljubi u nevjeri. Vedrina je temeljna crta
bonjake romanse. Na drukiji nain od balade, koja u alobnom tonu pjeva
o stradanju pojedinca, izazvanom traginom osjetljivou, razliitim strastima
i osjeanjima ili izvanjskom silom - romansa vedro, esto i sa humorom i
raspusno, pjeva o ljubavi koja pobjeuje. Doivljaj svijeta zato je u romansi
openito vedriji nego u baladi, za ije junake nema izlaza ni izbavljenja.
Romansa pjeva o ljubavi razdragano i poneseno, izriui na taj nain i
pohvalu ivotu. Ljubav, tanije ljubavna igra, u romansi je shvaena kao
vrhunaravni
smisao
ivota.
EPSKA
na

PJESMA
pocetak

stranice

Najstariji poznati sloj bonjake epike vezan je za prostor srednje Bosne, na

kojem izrasta njezin sredinji junak, erzelez Alija. U oblikovanju epskog
erzeleza znaajno uestvuje historijski Gurz Ilyas, o kojem upeatljivo
svjedoi njegov savremenik, turski hroniar Ibn Kemal. Epski erzelez ulazi
tako, jo za ivota svoga historijskog prednika, na "velika vrata" u bonjaku
usmenu epiku. Epski ivotopis ovog junaka bogatiji je od svih drugih
bonjakih junaka, on se susree i nadmee sa najveim brojem suparnika iz
suprotstavljenih tradicija, o njemu, njegovoj snazi, njegovom konju,
4

njegovom oruju, biljezima koji svjedoe o njegovim epskim podvizima i

slino kazuju brojne predaje. On je jedini bonjaki epski junak - u stoljetnom
snu, skriven u peini u planini - iji se spasilaki dolazak oekuje u odsudnom
asu za ivot njegova naroda. Pjesnici bonjake epike su oblikovali - kao
suprotnost klasinom epskom junaku - samosvojni lik poznat kao Budalina
Tale (Od Oraca Tale, Ibrahim Tale), ijem je izrastanju doprinio historijski Tale
Lianin, buntovni Krajinik koji je poginuo kod Banje Luke 1637. godine.
Nastanak lika Budaline Tale s razlogom je doveden u vezu sa auem
svatovskog veselja, iji je izgled dao usmenom pjesniku osnovu za graenje
junaka iz kojeg je progovorio ovjek iz naroda sa obje noge na zemlji, koji je
suprotstavljen uobiajenom sjaju klasinog epskog junaka:"...Nema Tale
kadifli akira, nego ohane otrcane; nema na njem zlatom vezenih jeerma,
nego urak od medvjeda, rukavi poderani; ne pokriva njegovu glavu kapa
zrdalija ili finofes, ve kapa od jazavca ili kao to na jednom mjestu vele,
kapa od dva vuka. Na kapi nema junakih elenaka, nego trista praporaca.
Ne nosi on toke i ilike, ni pozlaene ipke, da mu sablja ne okai plea. Ne
stee se mukademom pasom, ve liinom, a nema ni okovanih pala, nego
nosi avlenu batinu, u kojoj je do pet stotina i hiljada klinaca..." (N.Tordinac)
Tale umije to drugi ne umiju; Tale moe to drugi ne mogu; Tale smije to
drugi ne smiju. I nita nee biti neoekivano od ovog nepredvidivog junaka,
"naherenog delije" (R.Duri), jer svi - i na "turskoj" i na "kaurskoj" strani znadu da je Tale jedan i jedinstven. Neponovljiv. Nepodmitljiv i nepotkupljiv.
Smijean i straan istovremeno. Nehajan prema sebi i svome i nesebian do
samozaborava. Istinski plemi milosra koji sve dijeli i sebi ne ostavlja nita.
Najvei bekrija bonjake usmene epike. eret do urnebesa i pogubno
istinoljubiv u isti as. Ali nadasve, Tale je neumorni veseljak i aljivdija "au nae narodne pjesme", kako je primijetio Tordinac, tj. pokreta i glavni
junak svih urnebesnih lakrdija krajinikog etovanja. Kralj smijeha, bez
podsmijeha, osim na vlastiti raun. Junak "bajatijeh lea" (R. Duri), koji
moe ponijeti i podnijeti to drugi ne mogu, to je uzrok njegovog dubokog
urastanja u tlo pukog kazivanja. Liko i zapadnobosansko krajite takoer je
pjesniki zaviaj mlaeg razvijenog sloja bonjake epike, iji su naizrasliji
junaci Mustaj-beg Liki i braa Hrnjice, prije svega Mujo i Halil. Neosporni
zapovjednik bonjakog krajinikog etovanja, Mustaj-beg Liki je u svom
epskom liku objedinio osobine i saeo ugled i vojniku slavu nekoliko bihakih
kapetana, od razdoblja s kraja XVI do vremena Mustaj-bega Hasumovia iz
druge polovice XVII stoljea (. Buturovi). U oblikovanju epskog Muje Hrnjice
vaan udio je po svemu sudei dao neki Mustafa Turalovi, koji se spominje
u carskom fermanu upuenom Mehmed-pai Vui, povodom burnih dogaaja
u Krajini 1637. meu estericom Krajinika ije je glave sultan traio,
5

povjerovavi da su oni prilikom uzimanja otkupa za jednog uglednog sunja

prisvojili etrdeset hiljada groa. Meutim, naspram oskudnog ivotopisa
historijskog pretka Muje Hrnjice, stoji u narodnoj tradiciji, u usmenoj predaji,
raskona epska biografija ovog junaka, opjevanog u velikom broju
krajinikih pjesama. Sauvane su predaje o Hrnjiinu porijeklu, dolasku u
Krajinu, obznanjivanju junatva, neranjivosti olovnim metkom, pogibiji
napadom iz potaje, iz busije. Kao i drugi znameniti epski junaci, Mujo ima
udesnog, nepobjedivog konja, iji se tragovi, zajedno s tragovima njegova
koplja, pokazuju s koljena na koljeno, zna se za njegovu kulu u Kladui,
njegov bunar, njegov grob u Petrovoj gori i slino, sve to u znaku njegovih
opjevanih pothvata, u kojima je esto u drutvu svoje brae i drugih krajikih
epskih junaka. Legendarno je premono odnijelo prevagu nad historijskim,
pjesma je prekrilila zbilju, epski je junak - ponijevi sjeanje na historijsku
linost - u brojnim pjesmama bezbrojnih neznanih usmenih pjesnika proivio
svoj "novi ivot", bujna predaja, a ne tura povijest roji asocijacije kada se
spomene njegovo ime. Visok stupanj samosvojnosti bonjake epike, kao
vane etape u razvoju ukupne balkanske epike, utvrdio je niz glasovitih
istraivaa u stoljetnom slijedu, od F. Kraussa i L. Marjanovia, preko M.
Murka, G.Gesemanna, M. Parrya, M. Brauna, A.Schmausa, do A. B. Lorda i .
Buturovi, koja ustanovljava da su znaajke bonjake epike u "njenom
viestoljetnom trajanju, u njenoj samoniklosti, samosvojnosti, utemeljenosti
na povijesnim zbivanjima te u njenom izraavanju u vie tipova i oblika, to
je uvjetovalo mogunost njene podjele (pjesme o junacima Krajine,
krajinicima, unurske pjesme, pjesme crnogorsko-hercegovakog tipa)." Ista
autorica je, na tragu istraivanja koja joj prethode, iznijela miljenje da je
duina vrijednosna osobenost kojom se bonjaka epika izdvaja na
balkanskom prostoru, da je primanje islama bitno utjecalo na oblikovne
tokove ovog pjesnitva, na njegovo bolje uvanje starobalkanskih tradicijskih
obiljeja, da je uee Bonjaka u drutvenom ivotu velike Osmanske
carevine njegove sadraje uinilo raznovrsnijim, posebno one vojnike, od
znaaja za epiku, to je doprinijelo "ratnikom obiljeju najstarijih slojeva
usmene epike Bonjaka" i konanom prevladavanju "tipa krajinike epike, tj.
epike etovanja, mejdana, okraja". injenica da je najvei broj bonjakih
epskih pjesama zabiljeen u drugoj polovici XIX st., u vrijeme kada su se
"Bonjaci nali u bespuu i sigurno znali da nemaju zajedniki put sa
Osmanlijama", utjecala je na dulji vijek bonjake epike i bitno djelovala na
njen daljni razvoj. Zahvaljujui injenici o bujnom ivotu bonjake epike u
vrijeme kada je u drugim nacionalnim knjievnostima na balkanskom
prostoru i ire bila sasvim na izmaku, bilo je mogue da istraivai potrae u
radu sa pjevaima iz Novopazarskog sandaka, "ivim Homerima", odgovor
6

na "homersko pitanje". Tako je tridesetih godina ovoga stoljea te nakon

zavretka Drugog svjetskog rata na podruju Novopazarskog sandaka i
drugdje zabiljeena obimna epska graa koja je posluila A.B.Lordu za
razradu "teorije formule" o ivotu epike u danas ve svjetski znamenitoj knjizi
The Singer of Tales (Pjeva pria). Saimanje rezultata obimnih i dugotrajnih
istraivanja pokazuje da bonjaka epika na balkanskom prostoru predstavlja
"sloenu
i
slojevitu
epsku
cjelinu"
(.Buturovi).
USMENA
na

PROZA
pocetak

stranice

Usmena proza Bonjaka moe se podvesti pod uobiajenu knjievnoteorijsku

podjelu na prie o ivotinjama, basne, bajke, novele, aljive prie, predaje,
poslovice... U odnosu na ovu vrstu umjetnosti rijei drugih naroda na istom
prostoru, bonjaka usmena proza odlikuje se nekim crtama koje su
posljedica izravnog uticaja islama, s jedne, te upliva usmene knjievnosti
islamskih naroda sa kojima su Bonjaci dolazili u dodir: Turaka, Arapa,
Iranaca, s druge strane. Ovaj je utjecaj ostvarivan u dva toka: izravnim
doticajima - na putovanjima, na vojnim pohodima, u trgovakim poslovima,
te posredstvom pisane knjievnosti, iji su prenosioci i tumai bili obrazovani
pojedinci koji su uili turski, arapski i perzijski jezik, pripremajui se za
razliite vjerske, upravne i vojne slube u Bosni ili drugdje u Osmanskom
carstvu. Osim pozajmica na motivsko-tematskom planu, utjecaji su vidljivi i
na razini likova, gdje je posebno upeatljiv primjer sa poznatim junakom
turske aljive prie, Nasrudin Hodom, koji je urastao u bonjaku usmenu
prozu, poprimivi neka obiljeja likova aljive prie iz usmenog naslijea nove
domovine, iz raznolike grae prianja o eli, osi i drugim aljivim junacima
bonjakog usmenog pripovijedanja. Bonjaka usmena proza openito je
nedovoljno istraena kao cjelina. Unitaristiko shvaanje o "nedjeljivosti
korpusa" i nemogunosti izdvajanja pojedinih nacionalnih tokova na podruju
usmene knjievnosti najveeg dijela junoslavenskog prostora imalo je
posebno zahvalno tlo kada je rije o usmenoj prozi. Graa bonjake usmene
proze nalazi se u znatnom obimu ve u najstarijoj objavljenoj zbirci (bosanske
redovnike mladei), iji je sadraj sakupljen u Bosni i Hercegovini sredinom
XIX st. te kasnije u zbirkama N.Tordinca, K.Blagajia, V.Vrevia i drugih, bez
obzira na njihovu nacionalnu nominaciju, ali i u ondanjim asopisima
(Bosanski prijatelj, Bosanska vila, Behar). U kasnijem razdoblju, nakon
zavretka Prvog svjetskog rata, u bonjakim i drugim asopisima (posebno
Novom beharu) objavljivana je raznolika graa bonjake proze, a u to
7

vrijeme pojavljuju se i prve zbirke sa bonjakom nominacijom (A.Nametak).

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata sastavljaju se i nove zbirke
bonjake usmene proze, nastale novim biljeenjem na terenu, ali se vre i
istraivaki uvidi u grau (takoer A.Nametak), posebno kada je rije o
usmenoj predaji, za koju se moe ustanoviti da predstavlja najistraeniju
vrstu bonjake usmene proze. Prouavanja koja je na grai usmene predaje
o Sarajevu obavila E.Smailbegovi potkrepljuje tvrdnju o samosvojnim
crtama bonjake usmene proze, koje izviru iz pripadnosti bonjakog naroda
i njegove ukupne tradicije islamskom civilizacijskom okrilju. Predaje o
evlijama ili "dobrim" i vidovitim pojedincima te itav niz motiva u predajama
o nastanku damija, njihovih naziva i obiljeja, o tekijama, grebljima,
grobovima i turbetima, o vodovodima i esmama - samo pokazuju ta je sve
nastalo kao samosvojna odlika bonjake usmene predaje pod izravnim
islamskim uplivom. Svestranija istraivanja drugih bonjakih usmenih vrsta
u tom pogledu tek predstoje i treba zamijeniti nerijetko proizvoljne ocjene o
tzv. "orijentalnom repertoaru" bonjake pripovijedne i novelistike proze

PISANA

KNJIEVNOST

SREDNJEVJEKOVNO
na

RAZDOBLJE
pocetak

stranice

Sauvani spomenici pismenosti i knjievnosti, mada oskudni brojem,

svjedoe o raznovrsnosti pisama i oblika. Rasprostranjenost grkog i
latinikog pisma znatno je manja u odnosu na glagoljicu i bosanicu, koje su
bile u svakodnevnoj upotrebi. Najstariji glagoljski spomenici srednjovjekovne
Bosne i Huma su Grkoviev odlomak i Mihanoviev odlomak iz XII te Splitski
odlomak s kraja XII ili s poetka XIII stoljea. Brojne su i glagoljske glose na
spomenicima pisanim bosanicom, to upuuje na zakljuak da se glagoljica
zadrala kroz cijelo bosansko srednjovjekovlje. Spomenici pisani bosanicom
brojniji su i raznovrsniji, a obuhvaaju crkveno-kanonske apokrifne spise,
pisane na crkvenoslavenskom jeziku bosanske recenzije, s rijetkim
elementima ivog narodnog govora, zatim povelje, darovnice, kao znaajan
izvor diplomatske pismenosti u kojima je njegovan narodni govor, te epitafi i
zapisi, u kojima gotovo potpuno prevladava narodni jezik, kao i lijepa
knjievnost, takoer pisana narodnim jezikom. Crkvene knjige uglavnom
sadre prijevode Novoga zavjeta (evanelja), apostolska djela, novozavjetne
8

poslanice i apokalipsu. U jeziku i pravopisu vide se tragovi iz kojih se moe

zakljuiti da je rije o prijepisima iz starih glagoljskih predloaka, a
mjestimice u njima probija ivi narodni govor. Najstariji su Hvalov zbornik,
pisan 1404. za Hrvoja Vukia, Mletaki zbornik iz sredine XV st., koji je
gotovo istovjetan s Hvalovim, Zbornik krstjanina Radosava iz druge polovice
XV st., pisan za krstjanina Gojsaka. Najstariji i najljepi spomenik ove vrste je
Miroslavovo evanelje iz druge polovice XII st., pisano u Humu ili na dvoru
bosanskog bana Kulina za humskog kneza Miroslava. Iz XIV i XV st. sauvani
su jo Mostarsko, Srekovievo, Ljubljansko bosansko (Kopitarevo) i Nikoljsko
evanelje, te Odlomak petrogradskog apostola, Vrutoki rukopis, Daniievo i
ajniko evanelje, Aprakos kneza Lovanova, Evanelje krstjanina Tvrtka
Pripkovia, Tree beogradsko evanelje, Mostarski listovi i Poetije svijeta.
Bosanski srednjovjekovni knjievni spomenici, bilo da su pisani glagoljicom ili
bosanicom, najee se nalaze na pergamentu, a od druge polovice XIV st. i
na papiru.U korpusu bosanske srednjovjekovne knjievnosti od posebne su
vanosti povelje, pisma, darovnice i oporuke, nastali na kraljevskom ili
banskom dvoru i dravnoj kancelariji te u kancelarijama bosanskih plemia i
oblasnih gospodara. Najstariji primjer sauvan je u Povelji Kulina bana iz
1189. godine. Iz XIII st. sauvane su povelje humskih knezova i etiri povelje
bosanskog kneza Ninoslava. Uz spomenike ove vrste nastale u vrijeme
Stjepana II Kotromania u XIV st., vrijedne su panje i zanimljive povelje,
darovnice i pisma pojedinih plemia, posebno Pavlovia, Kosaa, Vukia te
Hercega Stjepana i njegovih sinova: Vladislava, Vlatka i Stjepana (kasnijeg
velikog vezira Ahmeda Hercegovia). Knjievnom vrijednou se posebno
odlikuje epigrafika, koja se najee nalazi na stecima, graevinama,
sudakim stolicama, kaznenim ploama, mauzolejima i sl. Mada se u ovim
natpisima esto susreu rasprostranjene sentence, "bosanski pjesnik je
probijao oklop obrazaca, pa je linim odnosom, dubokim doivljajem,
nabojem osjeanja i jezgrovitou misli, a izazvanih traginim dogaajem,
uobliavao izuzetnu pjesniku poruku i dostizao prepoznatljiv iskaz
prvorazredne
umjetnine"
(F.
Rizvanbegovi).

OSMANSKO
na

RAZDOBLJE
pocetak

stranice

Prvi, veliki tok bonjake knjievnosti ovoga razdoblja obuhvaa knjievnost

na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, koja se u znatno slabijem rukavcu
9

produuje i u austrougarsko razdoblje. Velik broj pisaca (preko 300) okuavao

se u razliitim knjievnim vrstama, najee u stihu, koji je u istonjakim
knjievnostima bio razvijeniji kao oblik izraavanja, ali i u prozi, koja je meu
bonjakim piscima bila najzastupljenija u ljetopisu i u putopisu o odlasku na
had. Knjievnost na orijentalnim jezicima, oblikovana uglavnom u tradiciji
istonjakih literature, nastajala je najveim dijelom na tlu Bosne i tematski
je za nju esto veoma vezana (epigrafika, pjesme o gradovima, ljetopisi u
kojima su biljeeni znaajni dogaaji, putopisi s opisom bosanskih i stranih
gradova kroz koje su hodoasnici prolazili). Za rodno tlo njezinih spisatelja
ovu knjievnost vee i vidljiv rodoljubiv i domovinski ton te ponegdje utjecaj
usmene knjievnosti maternjeg jezinog izraza. Znaajniji predstavnici:
Nihadi (umro oko 1587), liriar i epigrafiar; Dervi-paa Bajezidagi (oko
1560-1603), pjesnik rodnog Mostara i ljubavni lirik; Medazi (u. 1610), pjesnik
prigodniarske lirike; Lamekani (u. 1624), pjesnik mistine lirike; Nerkesi
(1592-1634), ljubavni lirik i pjesnik rodnog Sarajeva; Talib (u. 1674), pjesnik
ljubavne lirike; Reid (oko 1650 - oko 1715), epigrafiar; Fevzi Blagajac (u.
1747), pjesnik Bulbulistana na perzijskom jeziku; Huremi (XVIII st.); Sabit
Uianin (u. 1712), divanski pjesnik; Mejli (1713-1781), plodni epigrafiar i
pjesnik Sarajeva; Mula Mustafa Baeskija evki (1731-1809), pjesnik i
ljetopisac Sarajeva; Hadi Jusuf Hlivnjak (kraj XVI - sredina XVIII st.),
putopisac; Sirri (1785-1847), mistini pjesnik; Habiba Stoevi (1845-1890),
pjesnikinja koja je u progonstvu u Turskoj sastavila jedan divan pjesama;
Fadil-paa erifovi (1802/3-1882), divanski pjesnik iji se stihovi u najveoj
odnose na ljude, dogaaje i lokalitete u Bosni; Arif Hikmet (1839-1903),
samosvojna pjesnika pojava, nepoudna osmanskom sistemu, "posljednji
turski
klasik".
Drugi, znatno slabiji tok bonjake knjievnosti u osmanskom razdoblju
predstavlja alhamijado knjievnost, tj. knjievnost oblikovana na maternjem
jeziku Bonjaka, a dobrim dijelom pisana na arapskom pismu prilagoenom
bosanskom jeziku. Glavne knjievne vrste alhamijado knjievnosti jesu:
kasida (pjesma panegirikog, eleginog ili vjerskog sadraja), ilahija (pjesma
u slavu Boga), hikjaja ili hiaja (vjerska pria, legenda), arzuhal (prituba,
molba, peticija, buntovna pjesma, poslanica), mahzar (kolektivna molba,
prituba), ljubavna pjesma, moralno-pouna pjesma. Ova knjievnost traje od
sredine XVII do kraja XIX stoljea, a glavni su joj predstavnici Muhamed Hevai
Uskufi (oko 1601- poslije 1651), vjerski i didaktiki pjesnik, koji je prvi
sastavio tursko-bosanski rjenik, u stihovima (Magbuli arif ili Potur-ahidija,
1631), drugi po starini rjenik na junoslavenskim prostorima openito; u
predgovoru rjeniku kae za sebe da je Bonjak (Bosnevi), a svoj jezik
10

materinskog izraza dosljedno naziva bosanskim (bosanca) i smatra ga

izuzetnim meu ostalim jezicima; Hasan Kaimija (u. 1680), pjesnik satirinog
i buntovnog izraza; Mehmed-aga Pruanin (XVII/XVIII st.), moralno-pouni i
satirini pjesnik; Razi (u. 1786); Seid Vehab Ilhamija (u. 1821), buntovni i
satirini pjesnik; Abdurahman Sirri (u. 1847), pjesnik sufijskog usmjerenja;
Umihana uvidina (1795-1870), pjesnikinja "na narodnu"; Mustafa Firaki
(1775 - poslije 1827), pjesnik i ljetopisac; Fejzo Softa (XIX st.), pjesnik
ljubavne
lirike.
Konano, u osmanskom razdoblju uobliena je na bosanskom jeziku vrsta
epistolarne proze koja je naporedna sa bonjakom usmenom epikom, a
izrazom predstavlja produetak govornog jezika i pisma srednjovjekovne
Bosne. Sauvana je u obliku krajinikih pisama, u kojima je - kako je to
ustanovio M.Rizvi - prisutno "epsko raspoloenje, suparnika dogaajnost i
junaka udorednost". Bonjaki zapovjednici u osmanskoj slubi pisali su
ova pisma bosanicom na bosanskome jeziku, koji e se koristiti kao
diplomatski i na osmanskom dvoru i upuivali ih preko tadanje bosanske
granice, hrvatskim asnicima u slubi Austrije i Venecije, zagrebakim
kanonicima, mletakim providurima, uskokim starjeinama u mletakoj
slubi, dubrovakim vlastima te plemenskim glavarima u Crnoj Gori. Sadrina
ovih "knjiga", kako ih naziva narodna pjesma, najee se odnosi na
pogranine sporove, koji se nastoje izgladiti i tada su pisma uobliena
uljudno, s pozivanjem na dobrosusjedstvo, ali ponekad izbije iz njih i
nestrpljivost, ironija pa i prijetnja. Malo je u njima spomena o bojevima,
mejdanima i nasilju, a vie "svjedoanstava o asti i zadanoj vjeri, o
prijateljstvu, pobratimstvu i junakom potivanju" (Rizvi), kao u uvenom
pismu Mustaj-bega Likog uskokom harambai Petru Smiljaniu iz 1648.
godine. M.Rizvi, koji je zapravo i ustanovio krajinika pisma kao
knjievnohistorijsku temu, u zakljuku o ovoj pojavi kae:"Mada se u nekima
pie i o upadima, pljaki blaga i odvoenju roblja, u njima se ponajvie govori
o razmjeni i otkupu sunjeva, o enidbama preko granice, trgovanju na obje
strane, uzimanju pod zakup njiva, ali i o saetim ljudskim sudbinama, to
djeluje
knjievno
neposredno
i
ivo."

AUSTROUGARSKO
na

RAZDOBLJE
pocetak

11

stranice

Nakon Mehmed-bega Kapetanovia Ljubuaka (1839-1902), koji svojim

zbornicima (Narodno blago, Istono blago, I-II) predstavlja spoj
prosvjetiteljstva i romantizma i nastavak knjievnih tenji iz osmanskog
razdoblja, javljaju se prvi pjesnici koji su objavili zbirke pjesama na
bosanskom jeziku. U veine je vidljiv utjecaj usmene lirike i istonjake
poezije, a u nekih se oituju evropska pjesnika strujanja na prijelomu
stoljea. Glavni predstavnici: Safvet-beg Baagi - Mirza Safvet (1870-1934),
koji je pjevao o ljubavi, rodoljublju, prijateljstvu i prolaznosti svijeta,
ugledajui se na istonjake pjesnike, ali je pisao i budnike stihove sa
historijskim sjeanjima i poeziju drutvenokritikog sadraja (Trofanda iz
hercegovake dubrave, 1896); Musa azim ati (1878-1915), izrazom
pripada pravcu pjesnike Moderne u junoslavenskim knjievnostima, od koje
se odvaja vezom sa savremenom turskom poezijom i tematsko-motivskim
pozajmicama iz bonjake usmene lirike; njegovo pjesniko djelo oznaava
upeatljivo usvajanje i uvoenje u bonjaku knjievnost soneta kao
evropske pjesnike forme. Ostali pjesnici ovoga razdoblja: Riza-beg
Kapetanovi (1868-1931), Avdo Karabegovi Hasanbegov (1878-1900),
Osman iki (1879-1912) i dr. Pripovijetka i roman, koji se u ovom razdoblju
prvi put javljaju u bonjakoj knjievnosti, kao posljedica ulaska ovog naroda
u zapadnoevropski kulturni krug, uglavnom su tematski usmjereni prema
savremenim zbivanjima. Glavni predstavnici: Edhem Mulabdi (1862-1954),
opisao dogaaje vezane za Okupaciju (1878) i ivot razliitih slojeva
bonjakog drutva, odnos starog i novog, pitanje kolovanja bonjake
mladei i prilagoavanja zahtjevima novoga doba (pripovijetke Na obali
Bosne; romani Zeleno busenje, Nova vremena i dr.); Osman-Aziz, knjievni
tandem koji su sainjavali Osman Nuri Hadi (1869-1937) i Ivan Milievi
(1868-1950), zahvatili su tematiku iz ivota Bonjaka nakon austrougarske
okupacije i potekoe koje su proistekle iz neophodnosti evropeizacije naina
ivota, pri emu su izloene kritici zastarjele drutvene ustanove te iskazana
prosvjetiteljsko-pouna nastojanja (romani Bez nade, Bez svrhe, pripovijetke
Na pragu novoga doba i dr.); emsudin Sarajli (1887-1960), pjesnik i
pripovjeda (pripovijest Razija, pripovijetke Iz bosanske romantike); Nafija
Sarajli (1893-1917), u kratkim prozama bavila se poloajem bonjake ene
u savremenim prilikama (Teme). Bonjaka drama se u austrougarskom
razdoblju razvija u dva toka: (1) drama s povijesnom tematikom i (2)
komedija s tematikom iz savremenog, mahom politikog ivota. Glavni
predstavnici: Hamid ahinovi Ekrem (1879-l936), pisao drame s likovima iz
nacionalne prolosti i komedije s tematikom iz savremenog ivota (Hifzibeg,
Zmaj od Bosne, avo pod ergom, Punica, Anelija, Dva naelnika i dr.);
Safvet-beg Baagi, pisao rodoljubivo intonirane drame s povijesnom
12

tematikom (Abdullah-paa i Boj pod Ozijom ili Krvava nagrada); Salih

Kavazovi (1873-1943); Husein ogo Dubravi (1880-1961). U ovo razdoblje
pada i pokretanje prvog bonjakog knjievnog asopisa (Behar, 1900), a
zatim i drugih (Gajret, Biser), koji uz "Muslimansku biblioteku" u Mostaru daju
ovom razdoblju obiljeje organiziranog knjievnog ivota. Knjievnom
historijom u ovom razdoblju bavili su se Safvet-beg Baagi (Bonjaci i
Hercegovci u islamskoj knjievnosti) i Hamdija Kreevljakovi (Kratak pregled
hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas).

RAZDOBLJE
na

IZMEDJU

DVA
pocetak

SVJETSKA

RATA
stranice

U lirici je zamjetljiva prisutnost folklornih motiva i veza s usmenom

ljubavnom pjesmom, ali je uoljiv i utjecaj evropskih pjesnikih strujanja, npr.
ekspresionizma, to se ogleda i u formalnom oslobaanju, u lirici nevezanog
stiha. Drutvena tematika okuplja panju jednog broja pjesnika usmjerenih
prema politikoj ljevici. Glavni predstavnici: Hamza Humo (1895-1970), u
poetnoj fazi pod utjecajem ekspresionizma, a kasnije se vraa zaviajnim
temama i oglaava kao ljubavni lirik hercegovakog podneblja nadahnut
sevdalinkom, s jasnim tragovima bogumilsko-islamske mitologije (Nutarnji
ivot, Sa ploa istonih, Grad rima i ritmova); Salih Ali (1906-1982), liriar
impresionistike vokacije, okrenut pejzau, sa posebnom sklonou za sonet
(Lirski akvareli, Lirski dnevnik); Hamid Dizdar (1907-1967), preteno ljubavni
liriar, zaokupljen hercegovakim motivima (Arabeske, Zapisi u kamenu);
Ilijas Dobardi (1902-1945). Pripovjedaka proza u najzrelijih predstavnika
odvaja se od folklornih usmjerenja i okree savremenoj problematici i
modernijem izrazu. Glavni predstavnici: Abdurezak Hifzi Bjelevac (18861972), u svojim romanima bavio se pitanjem iseljavanja Bonjaka u Tursku i
poloajem muslimanske ene u novonastalim prilikama (Pod drugim suncem,
Minka, Ana Zolotti, Melika, Rene Logotetides, Zidanje srenog doma i dr.).
Hamza Humo, pripovjeda lirske vokacije, a u jednom dijelu opusa hroniar
drutvenog raslojavanja bonjakog svijeta; pratio duevne potrese i provale
strasti kod svojih junaka u atmosferi junjakog hercegovakog podneblja,
utkivajui i slavensko-bogumilske mitove u osnove svojih proza (pripovijetke
Pod rvnjem vremena, Ljubav na periferiji, Hadijin ma i dr.; romani
Grozdanin kikot, Zgrada na ruevinama, Adem abri); Ahmed Muradbegovi
(1897-1972), u ijim se prozama, izravnije vezanim za savremena zbivanja,
13

osjea uticaj ekspresionizma (pripovijetke Haremske novele, Svijet u

opancima , Nojemova laa); Hasan Kiki (1905-1942), u prozama sa
socijalnom tematikom prikazao ivot radnika i seljaka izloenih ugnjetavanju i
atmosferu zaostale bosanske kasabe; predstavlja kljunu taku u razvoju
bonjake meuratne proze u znaku "socijalno-klasnog preobraaja" (romani
Ho-Ruk i Bukve, pripovijetke Provincija u pozadini i dr.); Alija Nametak (1906l987), pripovjeda u ijim je nerijetko veristiki intoniranim prozama
sauvana opora i dokumentarno upeatljiva slika bonjakog sela i
bonjakog drutva openito (pripovijetke Dobri Bonjani, Za obraz); Enver
olakovi (1913-1976), pripovjeda lirske vokacije u slikanju prolog (roman
Legenda o Alipai); Zija Dizdarevi (1916-1942), koji je u svojim
pripovijetkama dao proivljenu sliku bonjake kasabe. U drami se u jednom
toku nastavlja tematska orijentacija iz prethodnog razdoblja, s teitem na
obradi povijesnih likova, ali se javlja i mlai narataj dramskih pisaca koji se
okreu temama iz savremenog ivota, iji su glavni predstavnici Ahmed
Muradbegovi (Na Boijem putu, Majka, Bijesno pseto i dr.), Husein ogo
Dubravi (1880-1961), koji nastavlja komediografsku liniju bonjake
knjievnosti iz austrougarskog razdoblja; Rasim Filipovi (1909-1983), koji u
ovom razdoblju objavljuje pozorine "komade s pjevanjem". Uz asopise
Gajret i Novi behar, koji su u dvadesetgodinjem toku izlaenja objavili
obimnu i vrijednu knjievnu grau, tematski raspon ovog razdoblja
upotpunjuje asopis Putokaz, koji predstavlja izraz ljeviarski usmjerenih
bonjakih knjievnika uoi Drugog svjetskog rata. Knjievnom kritikom bavili
su se - takoer ljeviarski orijentirani - Rizo Rami (1907-1981), Akif eremet
(1899-1939)
i
Safet
Krupi
(1911-1942).

SAVREMENO
na

RAZDOBLJE
pocetak

stranice

Liriku karakterizira paralelizam tokova u kojima se oituju razliita pjesnika

iskustva raznih pjesnikih narataja. Glavni predstavnici: Salih Ali (19061982), liriar impresionistike vokacije, okrenut pejzau, s posebnom
sklonou za sonet; Skender Kulenovi (1910-1978), najprije pjesnik ratnih
poema u kojima je dola do izraaja njegova vitalistika vizija svijeta i
svojevrstan panteistiki aktivizam, a poslije istanani liriar okrenut sonetu, u
kojem se osjea ton rezignacije i stiane lirske kontemplacije (poeme
Stojanka majka Kneopoljka, eva, Soneti I-II); Mak Dizdar (1917-1971), u
14

prvom razdoblju pjesnik u ijoj se lirici prepliu socijalni i ljubavni motivi, a u

najzrelijem dijelu opusa oblikovao je atmosferu srednjovjekovne patarenske
Bosne i izrazio sav tragizam njezine povijesne sudbine, jezikom koji svoje
polazite ima u srednjovjekovnim natpisima na stecima (poema Plivaica,
zbirke Vidovopoljska no, Okrutnosti kruga, Kameni spava i dr.). Izet Sarajli
(1930), pjesnik sa naglaenom sklonou za "kolokvijalnu liriku" nevezanog
stiha, koji se razvijao pod snanim utjecajem ruskih pjesnika; Husein
Tahmii (1931-1999), pjesnik sa usmjerenou na moderni izraz u znaku
nadrealistikih odjeka; Husein Bai (1938), koji je folklornu grau zaviajnih
predanja preobrazio u poetsku sliku ljudskog sukoba sa silama historije i
prirode; Bisera Alikadi (1939), koja se u prevladavajuem lirsko-ispovjednom
pjesnitvu oglasila otvorenou nespojivom sa tradicionalnim shvaanjem
tzv. "enskog pisma"; Abdulah Sidran (1944), koji u bonjakoj lirici nastavlja
liniju "komunikativne razgovjetnosti" i koji u razuenom slobodnom stihu,
pogodnom za govorenje, prijemivom za sluaoca, najuspjelije pjesme
ostvaruje u primjerima gdje se stapaju "ulni misterij i ezoterijski odjek
due"; Mubera Pai (1945), kao izraziti predstavnik "antimimetikog"
postupka, nasuprot Sidranovoj komunikativnoj razgovjetnosti, iskazuje se kao
pjesnik "iracionalnog pejzaa due i posvemanje razdeenosti antropoloke
slike svijeta" (Durakovi); Demaludin Ali (1947), liriar koji se priklonio
meditativnom toku bonjakog pjesnitva, oblikujui najuspjelije pjesme
stianim, elegino intoniranim stihovima. U srazmjerno mlaem te u
najmlaem narataju bonjakih liriara samosvojan pjesniki glas stekli su
Kemal Mahmutefendi (1942), Ibrahim Kajan (1944), Munib Delali (1950),
Hamdija Demirovi (1954), Hadem Hajdarevi (1956), Demaludin Lati
(1957), Ferida Durakovi (1957), Zilhad Kljuanin (1960), Semezdin
Mehmedinovi (1960), Selim Arnaut (1962), Zijad Sarajli (1962), Damir
Uzunovi
(1965)
i
Mirsad
Sijari
(1970).
Noviju bonjaku prozu karakterizira znatna anrovska i tematska
raznovrsnost te razliite inovacije u oblikovanju djela, a s protokom vremena
sve je veu prevagu odnosio roman, kao najreprezentativnija knjievna vrsta
modernoga doba. U pripovijetki je uoljivo proirenje raspona i s obzirom na
teme i s obzirom na knjievni postupak: od pripovjedaka s ratnom i poratnom
tematikom u socrealistikoj maniri do moderno oblikovanih proza s
tematikom iz savremenog ivota. Glavni predstavnici: Mea Selimovi (1910l982), najprije pisac proza s ratnom i savremenom tematikom, a poslije
romanopisac koji se posredstvom vraanja u prolost bavi zapravo
zapitanostima savremenog ovjeka, osobito u sloenom odnosu pobunjenog
pojedinca prema instituciji vlasti i sl. (zbirke pria Uvrijeeni ovjek, Magla i
15

mjeseina, romani Tiine, Dervi i smrt, Tvrava i dr.); Alija Nametak, koji je u
razuenom pripovjedakom opusu nastavio predratnu liniju dokumentarnog
prikaza narodnog ivota, posebno zanimljivom u jezikom sloju i ivopisnoj
lokalnoj boji, sa osobenim, reskim humorom (Ramazanske prie, Trava
zaboravka, Tuturuza i eh Meco); Rasim Filipovi, pisac romana sa
savremenom tematikom, izrazitije zaokupljen enskim likovima (Glumica,
Dovienja smrti, Niija); Skender Kulenovi, koji proiruje tematski raspon
proze koja knjievno svjedoi o drami drutvenog raslojavanja u bonjakoj
narodnoj zajednici u austrougarskom te u razdoblju izmeu dva svjetska rata
(zbirka pria Divanhana, roman Ponornica); amil Sijari (1913-1989),
pripovjeda u ijim je prozama zamjetljiv utjecaj usmenog pripovijedanja,
okrenut u jednom dijelu opusa zaviajnim temama iz bonjakog sela u
Sandaku, a u drugom povijesnim temama (zbirke pria Ram-Bulja, Naa
snaha i mi momci i dr.; romani Bihorci, Kuu kuom ine lastavice, Konak i
dr.); Dervi Sui (1925-1990), ije pripovijetke odlikuje dramatska linija
fabuliranja; u romanima sa ratnom tematikom okrenut je humornom vienju
ljudi i prilika, a u romanima s tematikom iz osmanskog razdoblja bonjake
povijesti zabavljen je poloajem pojedinca u sloenim historijskim
okolnostima (zbirke pria Jabuani, Pobune; romani Ja, Danilo, Uhode, HodaStrah i dr.); Alija Isakovi (1932-l997), prozaist zaokupljen ispitivanjem
svijesti savremenog ovjeka u sloenom odnosu prema duhovnom naslijeu
(zbirke pria Semafor, Taj ovjek; romani Sunce o desno rame, Pobuna
materije); Muhamed Kondi (1932-1996), pripovjeda koji je u priama i
romanima upeatljivo progovorio o dramatinom poloaju savremenog
ovjeka, vraajui se u okruenje osmanskog razdoblja prolosti Bosne, slino
Selimoviu i Suiu (romani No nema svjedoka, Silicijum front, ive muke);
Sead Fetahagi (1935), zastupnik moderne egzistencijalistike proze u
bonjakoj knjievnosti (zbirke pria etvrtak poslije petka, Go ovjek na
krenjaku); Nedad Ibriimovi (1940), pripovjeda i romanopisac koji je
postupkom "toka svijesti" uspjeno ponirao u zamrene slojeve bonjakog
naslijea u sferi pojedinanog i porodinog (romani Ugursuz, Karabeg, Braa i
veziri, zbirke pria Kua zatvorenih vrata, Nakaza i vila i dr.); Bisera Alikadi
(1939), prvi romanopisac meu Bonjakinjama, ije proze sa tematikom iz
savremenog ivota imaju nerijetko autobiografsku potku (romani Larva i
Krug); Jasmina Musabegovi (1941), koja u moderno intoniranim prozama
knjievno svjedoi o razdoblju za vrijeme i nakon zavretka Drugog svjetskog
rata iz perspektive bonjake porodice (zbirka proze Snopis, romani Skretnice
i Most); Irfan Horozovi (1947), pripovjeda i romanopisac sa sklonou za
fantastino u lirsko intoniranim prozama s temama iz bonjake prolosti, ali i
dramatine sadanjosti (zbirke proza Talhe ili edrvanski vrt, Karta vremena,
16

Prognani grad i dr.; romani Kalfa, Slian ovjek, Berlinski nepoznati prolaznik i
dr.); Devad Karahasan (1953), zastupnik "akademske proze" u bonjakoj
knjievnosti, sa znatnim prodorom esejistike grae u pripovjedako i
romaneskno tkivo (zbirka pria Kraljevske legende, romani Istoni diwan i
ahrijarov prsten). Ostali predstavnici: Zaim Topi (1920-1990), Husein
Bai (1938), Bajram Redepagi (1939), Iso Kala (1939), Nijaz Alispahi
(1940), Melika Salihbeg Bosnawi (1945), Safeta Obhoa (1951), Murat Balti
(1952),
Zlatko
Topi
(1955),
Fatima
Muminovi
(1956).
Drama u ovom razdoblju, uz nastavak linije "drame u uem smislu" iz
prethodnog razdoblja i komedije, dobija nove podvrste: radiodramu i
televizijsku dramu. Dramu u uem smislu najuspjenije nastavljaju Skender
Kulenovi (Svjetlo na drugom spratu, Djelidba) i Alija Isakovi (To,
Generalijum, Hasanaginica ), dok komediografsku liniju, jasno izraenu i u
austrougarskom i u razdoblju izmeu dva svjetska rata, najuvjerljivije slijedi
Fadil Hadi (1922), pisac brojnih, drutveno angairanih komedija (Politiko
vjenanje, Dravni lopov, ovjek na poloaju i dr.). Najreprezentativniji
predstavnici putopisa u ovom razdoblju bonjake knjievnosti su Zuko
Dumhur (1920-1989) i Alija Isakovi. Humoristiko-satiriki intoniranu prozu
najuspjenije je u savremenom razdoblju njegovao Enver Enko Mehmedbai
(1935). Knjievnom historijom i knjievnom kritikom najintenzivnije su se
bavili Salko Nazei (1904-1970), Midhat ami (1907-1990), Midhat Begi
(191l-1983), Muhsin Rizvi (1930-1994), Lamija Hadiosmanovi (1931),
enana Buturovi (1934), Hanifa Kapidi-Osmanagi (1935), Hatida
Krnjevi (1936), Kasim Prohi (1937-1984), Fehim Nametak (1944), Amir
Ljubovi
(1945)
i
Enes
Durakovi
(1947).

LITERATURA:
na

pocetak

stranice

Munib Maglajli, Od zbilje do pjesme. Ogledi o usmenom pjesnitvu, Banja

Luka 1983; enana Buturovi, Bosanskomuslimanska usmena epika,
Sarajevo 1992; Nikola Tordinac, Tale budaline ili au u narodnoj pjesmi,
Pozor, 1884, 20, 1; 21, 1; 22, 1; Pjesme o Budalini Tali. Priredio Raid Duri,
Banja Luka 1983; Esma Smailbegovi, Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo
1986; Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1969; Biserje. Antologija
muslimanske knjievnosti. Drugo, dopunjeno izdanje. Odabrao i priredio Alija
17

Isakovi, Opatija 1990; Safvet-beg Baagi, Bonjaci i Hercegovci u islamskoj

knjievnosti, Sarajevo 1912; Fehim Nametak, Pregled knjievnog stvaranja
bosansko-hercegovakih muslimana na turskom jeziku, Sarajevo 1989;
Muhsin Rizvi, Knjievno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini
u doba austrougarske vladavine, Sarajevo 1973; Muhsin Rizvi, Panorama
bonjake knjievnosti, Sarajevo 1994; Enes Durakovi, Predgovor u knjizi
Antologija bonjake poezije XX vijeka, Sarajevo 1996, str.7-32; Enes
Durakovi, Predgovor u knjizi Antologija bonjake pripovijetke XX vijeka,
Sarajevo
1995,
str.5-28.

ABSTRACT
na

pocetak

stranice

In this paper Dr Munib Maglajli offers a brief overview of Boniak literature,

beginning with oral literature in its various prose and verse forms,
individually defining and broadly describing lyric songs, ballads and
romances and epics, as well as providing facts about the heroes of these
songs, about the structure of oral tales and their sub-forms, and describing
them.
The paper also briefly presents the literature of well-known authors, from the
mediaeval period with valuable letters, documents testifying to gifts, and
charters of Bosnian feudal lords to the literature of the Ottoman period,
both in oriental languages and alhamiado, in prose and verse, with ghazals,
qasidas, tahmis, mathnawis, epitaphs, didactic and mystic compositions on
the one hand, and travel chronicles, philosophical and theological texts,
historical chronicles and legal texts on the other hand, including an overview
of
the
names
of
their
authors.
The third segment of Boniak literature presented by Maglajli in this paper
is the literature of the Austro-Hungarian period, where in addition to the
characteristics of literary accomplishments he gives the names of the
authors and of their works, setting them in the context of their time and
place, giving essential facts about the works and the trends to which they
belong, together with about the general, cultural and social circumstances in
which these authors and their works emerged. Boniak literature from
between the wars and the contemporary period also form part of this
18

account, where once again the author refers to the most important writers,
trends and works of contemporary Boniak literature and gives concise
information about their basic character.

19