Univerzitet u Sarajevu

Fakultet islamskih nauka

Dodiplomski
VI semestar, I ciklus studija
Historija filozofije III-Klasina islamska filozofija
Godina 2015/2016.

Seminarski rad (esej):

Ibn Hazm i njegovo djelo Lijeenje dua

Mentor: prof.dr. Orhan Bajraktarevi

Kulosman,Redovan,3391

Student: Arnela

Sarajevo, mart, 2016. godina

1. Uvod
Cilj ovog eseja jeste upoznavanjem sa znaajnim islamskim uenjakom
Ibn Hazmom El-Endelusijem. U prvom dijelu eseja detaljinije emo se
baviti njegovom biografijom, a u drugom dijelu analizirat emo njegovo
djelo Lijeenje dua. Ibn Hazm je imao buran i uzbudljiv ivot koji je
ostavio velik trag na njemu i kao ovjeku i kao islamsom uenjaku. U
samom poetku knjige navodi da je ovom knjigom prezreo sve to je do
tad bio dokuio da bi Allah d. dao da se njom okoristi svako koga
odabere od robova Svojih. Takoer i navodi i da je njegova namjera bila
da se njom okoriste Allahovi robovi i da se popravi ono to je iskvarilo
njihovu duu.
2. Biografija
Abu Muhammad Ali ibn Ahmad ibn Said ibn Hazim al-Kurtubi ( 9941063/383-454) je filozof, pjesnik, teolog, historiar religija, etiar, pravnik.
Roen je u aristokratskoj porodici u najkulturnijem gradu u Evropi, u
Kordobi, u Andalusu, muslimanskoj paniji. Visok drutveni poloaj
omoguio mu je visoko i svestrano obrazovanje.
On je bio vodei zagovornik kole Zahiri islamske misli , koji je tvrdio da
su ljudi duni da potuju samo Boji zakon, u svojoj Zahir ili doslovnom
smislu, bez ogranienja, dopune ili izmjene. Ibn Hazm razvio metodologiju
za klasifikaciju ljudskih akta u roku od pet uspostavljena pravna kategorija
(ahkam) obaveznih, preporuuje se, ne odobrava, zabranjeno, i zakonito.
Bio je bio vezir najmanje dva puta.
Ibn Hazm iza sebe ostavio je etri stotine djela koja sadre blizu deset
hiljada stranica. De Rougemont i Ortega y Gasset smatraju sa Ibn
Hazmova djela spadaju u ona arapsko-islamska djela koja su imala velikog
uticaja u Evropi. Presudno je uticao na konceptualni knjievni prevrat u
Junoj Evropi koji je naao izraz u trubadurskoj lirici.
Ibn Hazmova obilna rasprava o religijama (Kitab al-fisal we an-nihal)
osigurala mu je jednako snaan uticaj unutar muslimanskog svijeta ali i
izvan njega. Motiviran tolerantnim odnosom islama prema kranstvu i
Jevrejstvu, njegove rasprave predstavljaju prva djela kako na arapskom

jeziku, tako iz komparativne povijesti religija u kojima je povijest i uenje

religija zasebno tretirana i izloena na sistematian nain 1. Kriterij
istinitosti jedne religijske injenice, sastoji se u potvrivanju Boijeg
jedinstva i potpunom oucanju teksta poslanike Objave kroz vijekove.
Djela:
- Al-Akhlaq wa'l-Sijer, Moral i ponaanje
- Tawq al-hamamah, Golubiina ogrlica
- Al-Taqrib li Hadd al-Mantiq, Definiranje logike
- Al-Fara'id,
- Al-Ahkam fi usul al-ahkam, Fundamentalni sudovi
- An-Nasih wa al-mansuh, O derogaciji
- Fadl al. Andalus, Ljepote andalusa
- Kitab al-muhallaa
- Risala fi usuli-l- fiqh, Traktat o fundamentalnom pravu
Djelo Kitab al-muhala je preveo I. Goldziher i navodi se pet izvora
pravne odluke: analogija (kiyas), samostalno miljenje (ra'y), odobravanje
(istihsan), oponaanje (taqlid) i motivacija (ta'lil).
Moralno-etiko djelo o karakterima i ponaanjima kao svojevrsni
intimni dnevnik Ibn Hazma na panski jezik je preveo A. Palacios.
Jedan od udnih detalja iz ivota imama Ibn Hazma El-Endelusija,
kojih ima zaista mnogo, jeste i taj da se on do 25. godine ivota uopte nije
bavio izuavanjem islamskih nauka, nego se bavio politikom u toj mjeri da
je napredovao ak i do pozicije ministra.
Naime, jednog dana Ibn Hazm, rahimehullah, je otiao u neku
damiju da prisustvuje denazi namaz. Dok se narod lagano poeo
okupljati ispred damije on je uao u damiju prije ikindije, te sjeo i nije
klanjao 2 rekata Tehijjetu-l-Mesdida. Potom mu njegov uitelj, koji ga je
poduavao odgoju i ponaanju, dade iaret da ustane i klanja ta dva
rekata, ali Ibn Hazm, rahimehullah, to nije razumio i nastavio je sjediti.

1 Orhan Bajrektarevi, hrestomatija Klasina islamska filozofija, Fakultet islamskih

nauka u Sarajevu, 2009., str. 140.

Da bi mu potom neki ovjek, koji je sjedio do njega, rekao: "Tolike godine si

napunio, a ne zna da je Tehijjetu-l-Mesdid vadib?"

A on je tada ve

imao punih 25 godina.

Pa ree Ibn Hazm: "Ja sam ustao i klanjao ta dva rekata i tek tada sam
shvatio iaret mog uitelja."
Ibn Hazm, je nastavio: "Nakon to smo klanjali ikindiju, a potom i
denazu, doao je red da se vratimo u damiju radi druenja sa prijateljima
umrlog, i to je bilo poslije ikindije namaza. Pa sam odmah po ulasku u
damiju krenuo da klanjam 2 rekata Tehijjetu-l-Mesdida, ali mi neko
dobaci: "Sjedi, sjedi, sad se ne klanja..." (aludirajui na nedozvoljenost
klanjanja nafila poslije ikindije, a prije akam namaza). Ibn Hazm,
rahimehullah, je tada vidno iznerviran radi svog neznanja napustio
mesdid i vrsto se zavjetovao da e poeti posjeivati naune halke i
dersove.2
3. Lijeenje dua
Naslov orginala ove knjige je Mudawat en-nufus we tehzib en-nufus we
ez-zuhdu fi er-rezail.
Autor navodi da uitak koji razumni nalazi u svojoj razumnosti, ueni u
svome znanju, mudri u svojoj mudrosti, mudtehid u svom idtihadu
daleko je vei od uitka koji sladokusac nalazi u svome jelu, onaj koji pje u
svom piu, dobitnik u svojoj dobiti. Smatra da je istina samo u radu za onaj
svijet jer svaka nada na ovom svijetu neminovno odvodi u tugu ili zato to
nada naputa ili je mi naputamo. Samo djelo u ime Allaha donosi radost,
koja dolazi prije ili poslije.
Cilj koji svi ljudi smatraju dobrim i tee za njim jeste osloboditi se brige.
Kada je rije o drugim ciljevima potrebno je kazati da ljudi razliito gledaju
na njih, svako sa svog stanovita. Ima ljudi koji ne vjeruju i zato nita ne
rade za onaj svijet. Ima ih i loih koji ne ele dobro, sigurnost i istinu.

Ima

2 Imam Zehebi, Sijeru E'alami n-Nubela

3 Ibn Hazm El Endelusi, Lijeenje dua, preveo s arapskog Mehmedalija Hadi,
Oko, Sarajevo, 1977. str., 12.

ih koji vie vole da nemaju nego da imaju kao to su bili mnogi poslanici
a.s. Dakle ciljevi su razliiti meutim otkako svijet postoji i sve dok bude
trajao nee biti nikoga ko brigu smatra lijepom i ko ne eli da je se rijei.
Autor zakljuuje da sve brige koje nastaju neke od njih nestaju bez
traga, neke postojee e proi a neke e ostati usljed nedaa, te da je
samo rad za onaj svijet bez ijedne mane jer i nesrea koja ga na tom putu
zadesi veseli ga. Tako da jedini nain otklanja brige je rad u ime Allaha
delleanuhu. Sve je ostalo zabluda i malumnost. Onaj koji duu troi da bi
postigao neki od ovozemljskih cilejva slian je onome koji dragulje prodaje
za obino kamenje.

Smatra da je sva razumnost i rahatluk u ne voditi brigu o govoru drugih

ljudi nego se posvetiti govoru Allaha delleanuhu, te da ko misli da se
moe sasiti napada drugih ljudi lud je. A ko usmjeri svoj pogled i uvjeba
svoj duh da trai smiraju dostizanju istine, pa i ako mu to bude donosilo
bol bie mu drai od hvale. Potrebno je radovati se o onome zbog ega se
hvali, a ne zbog ina hvaljenja.
Onaj koji trai slavu i vlast slian je zvjerima, dok onaj koji trai uitke
slian je ivotinjama.

Poslanikove rijei: Ne srdi se zahtjev je da se

drugome eli to i samom sebi it o znai uskratiti dui njenu strast tj.
srdbu.
Onaj koji se bavi najniim znanostima ostavljajui najuzvienije kojima
se kadar baviti, je poput onoga koji sije kukuruz u zemlji u kojoj dobro
uspjeva penica ili onak koji sadi ljive u kraju gdje cvjetaaju palme is
mokve.

Najuzvienije su znanosti one koje nas pribliavaju Allahu d..

iriti znanje meu onima kojig anisu dostojni donosi samo tetu. Onaj koji
krtari u znanju gori je od onog koji krtari u imetku. Ibn Hazm preporuuje
kao uzor ivot Poslanika s.a.w.s. Na kraju poglavlja o znaju navodi kako je
nuno da znanje ima udjela u svakoj vrline, a neznanje u svakom poroku.
4 Ibid., 13
5 Ibid. str.15
6 Ibid. str. 18

Istinski je sretan onaj koga vrijeme nije natjeralo da isporoba svoje

prijatelje. Blago onom ko je vlastite mane upoznao bolje nego to su mu ih
upoznali drugi. Bol, siromatvo, nesreu i strah moe osjetit samo onaj koji
ih je iskusio u ivotu a nikako onaj koji je to izvana posmatrao.

Vrijednost

ispravnog miljenja ir ad za onaj svijet poznaje samo onaj koji tu blagodat

uiva.

Nepravda je da uzme svoje pravo a drugom uskrati njegovo

pravo. Autor smatra da loe miljenje nije sramota. To je sluaj samo kad
dotinog odvodi u ono to vjera nedozvoljava.
U manu ljubaiv prema zikru spada da dotini upropasti svoja djela ako
mu je namjera bila da se po zikru prouje. Skoro da je to vid irka, jer nije
iskreno u ime Allaha d..

U poglavlju o prijateljstvu navodi: Ukor za prijatelja je kao lijevanje

metala u ipke: to jeisto ostane, a to nije raspri se.

Smatra autor da

je gori prijatelj koji od nas sakrije tajnu koja nas se tie, nego onaj koji je
odao nau tajnu. Ne treba uditi za onim koji nas izbjegava jer emo
doivljeti ponieje i razoarenje. Autor nas upozorava da e nam prvi
nanijeti tetu onaj kome smo dobro uinili i prvi e protiv nas ustati.
Prijateljstvo je kada ovjeka rastuuje ono to rastuuje drugoga a veseli
ga ono drugoga veseli. Mana koja je najvie slina vrlini jest elja za
hvalisavou jer katkad moe biti koristi npr. kada slui za lijep primjer
morala.
Autor navodi da se savjet daje dva puta prvi put je dunost i vjerska
obaveza, a drugi ut je upozorenje i opomena. Ve trei put je prijekor i
osuda. Kada savjet dajemo trebamo to initi tajno, a nipoto javno. Alturst
je ovjek koji daje uvijek prednost prijatelju nad samim sobom.
Jo jedna zanimljiva stvar na koju upozorava da ako neko uje neto
loe o neijoj eni neka mu to ne prenosi jer ne moe bit siguran da taj koji
to prenosi zaista govori istinu. A ako bude siguran da je istina i uje to od
7 Ibid. str. 25
8 Ibid.str.30.
9 Ibid. str. 33.

vie osoba, neka mu to kae na blag nain. Ako se sam uvjerio u to i bude
kadar dokazati duan mu je to rei.
U poglavlju o ljubavi navodi da je ljubav jednog roda, ali se njene vrste
razlikuju saobrazno razliitosti ciljeva. Te navodi da ljubav ima pet
stupnjeva:
1. odobravanje- to je onaj koji gleda predstavlja sebi lijepim lik i
moral onoga koga gleda, to je domen uzajamnog prijateljstva,
2. dopadanje- onaj koji gleda tei za onim koga gleda i za njegovom
blizinom,
3. prijateljstvo-osjeane pustoi kada dotini odsustvuje
4. ljubav-to je potupa zaokupljenost voljenom osobom (ik)
5. ljubavna opijenost- to je stanje kada se zbog ljubavi ne spava, ne
jede i ne pije, odim vrlo malo. Oov je najvii stupanj ljubavi koja
moe izazvati bolest, ak i smrt.
U poglavlju O onome ime se ljudi meusobno ophode u moralu
Ibn Hazm navodi da onaj koji nosi samo odjeu koja mu je neophodna
izbjegavajui pretjeranost u tome dokazuje svoju umnost i mudrost. Ovdje
pojanjava postojanost koja je valjana kada se radi o istini, te da se
nasuptor postojanosti nalazi nestabilnost. Umnost je u izvravanju
pokornosti i prihvatanju vrlina, a ostavljanju grijeha i poroka. Glupost je
grijehe raditi i pokornost initi.

10

Glupost je suprotna razumu, a izmeu njih

je malumnost. Jedan ovjek moe u jednom sluaju pokazat malumnost, u

drugom glupost a u treem razumnost. etri su sredinje vrline iz kojih
proizilaze sve ostale: pravednost, znanje, smionost i izdanost. A etri su i
osnovna poroka iz kojih proizilaze ostali: nepravda, neznanje i kukaviluk.
Zadovoljstvo se sastoji iz izdanosti i pravednosti. Zlo se raa iz pohleepe,
pohlepa iz zavisti, a azvist se raa iz elje, elja iz nepravde, tvrdiluka i
neznanja. Laov je prezrena dua i daleko je od pohvalnog ponosa.11
U poglavlju O lijeenju bolesti moralnih poroka navodi da ako neko
ne otkrije sebi nijedan porok neka zna da je njegova nesrea beskrajna ida
10 Ibid., str. 54.
11 Ibid., str. 59.

je on najnepotpuniji ovjek na svijetu. Smatra kako nije vrlina sliati o

tuim mahanama osim ako se iz toga ne eli izvui pouka. A iznositi tue
mahane je nedopustivo, potrebno je toj osobi rei u lice,a nikako iza lea.
Preporuuje da se ne usporeujemo sa onim koji ima vie mana, nego sa
onim koji

je bolji od nas. Kao i ako smo opinjeni svojim znanjem da

budemo svjesni da mi u tome nemamo udjela nego da je to dar od Allahu i

kada razmislimo da ima mnogo vie znalaca od nas postat emo ponizniji.
Ponoenje svojim imetkom je najgori stupanj samodivljenja. Ako si
zadivljen pohvalom prijatelja, razmisli o prijekoru svojih protivnika, ap e
nestati samozaljubljenost.

12

Umjesto divljenja svojim vrlinama autor

savjetuje zahvalnost Allahu d.. Nasilje i loe upravljanje nad onima

kojima

je Allah dao upravu je dokaz niskosti due., nezdrave ambicije,

malumnosti. Iz samodviljenja proistiu neravda, nasilej, oholost. Autor lijek

vidi u siromatvu i neopopularnosti. Najgori oblik pokvarenosti jeste
uvjerenost da su svi ljudi pokvareni i da ne moe niko biti sauvan od
mana.
U poglavlju: O prisustvovanju skuovima uenih preporuuje da u
prosistvu uenih nae prisustvo bude kao onih koji tee da uveaju svoje
znanje. Te navodi da je potrebno pridravati tri pravila: 1. da uti poput
onih koji ne znaju da besposlicu umanji, da ubere nagradu druenja, 2.
ako to ne uini nego htjedne upitati onda to pitaj pitanjem poput onoga
koji eli nauiti, 3. ,uvaj da se ponaa kao dobar znalac, a znak toga je
daodgovor na svoje pitanje otvoreno potsjenjuje.
U poglavlju: O otkrivanju onoga to se u govoru skriva ili onog to
pribavlja pohvalu i sjeanje

navodi da ove dvije stvari skoro niko nije

poteen. Takoer smatra da zato to se o nekome nije ulo tj. zato to

neko nije poznat ne znai da je bez vrlina i dobrih djela i to ne umanjuje
njegov stupanj kod Allaha d.. Mnotvo visokih poloaja prisiljava ovjeka
da lae zato to esto u lai ispriku trai. Tako se na la privikava
smatrajui je obinom pojavom. Najpravedniji svjedok protiv laca je

12 Ibid. str. 72.

njegov jezik koji se zapetljava i govor njegov postane kontradiktoran.

13

Susret odnosi mrnju, jer pogled oka u oko popravlja srca. Najbolnije u

dui jeste da se ne izgubi voljeno, a zatim dolazi strah pa siromatvo.

ovjek se izlae raznim opasnostima, te je spreman dati cijeli imetak ako
osejti opasnost po ivot. Plemenite due smatraju da je najvei bol
ponienje,a niske da je ponienje najlaki strah koji ovjeka moe zadesiti.
U poglavlju O neobinim moralnim postupcima navodi da je branu
vjernost iznevjeriti gore nego ubistvo poiniti, jer ast za lemenita ovjeka
uzvienija od imetka. Samo se vjera ne smije rtvovati ni za ta drugo.
Onaj koji ne zna ta su vrline neka se dri rijei Allaha d. i vrlina
Poslanika s.a.w.s. Dosta je tajni to se raire jer se u njihovom uvanju
pretjeruje.

14

Vrlina je sredina izmeu pretjerivanja u mjeri i zaostajanja za

mjerom. Tu se uoava njegova slinost sa Aristotelom po ijem definiraju je

vrlina sredina izmeu dvije krajnosti. udno je kako su lijepe vrline teko
ostvarljive, a poroci lahko dostupni, smatra Ibn Hazm.

Razboritost je

sposobnost raspoznavanja prijatelja od neprijatelja.

4. Zakljuak
Iz navedenog da se zakljuiti da je Ibn Hazm bio svestrani uenjak, koji
je bio i historiar,erijatski pravnik, kritiar, teolog, filozof etiar i donekle
politiar. Iz njegovg djela vidi se da je dobar poznavalac endeluzijskog
ovjeka iz 11. stoljea, te da je imao mo pronicanja i uoavanja mana i
vrlina ljudi. Imao je sposobnost raspoznavanja dobrog i loeg, a pri tom
pokazuje i svoju skromnost tvrdnjom da sve to ima da mu je to dar od
Allaha d.. On filozof, mudrac koji ovim djelom nastoji ljude postaknuti da
tee dobru i da budu bolji i slijede put islama, svetu rije Allaha d.. i
Njegovog Poslanika s.a.w.s. Knjiga Lijeenje due obiluje mudrim izrekama
i savjetima kako se ponaati u odreenim situacijama. Iako on opisuje
ovjeka iz 11. stoljea da se zakljuiti kako se karakter ovjeka iz 11.
stoljea i danas mnogo ne razlikuju, sve mane koje su pobrojane mogue
13 Ibid. str. 92.
14 Ibid.,str., 98.

je sresti i danas u savremenom svijetu a njegovi savjeti i preporuke

svakako da su korisne nama danas u 21. stoljeu. Knjiga je pisana pitkim i
razgovjetnim jezikom tako da je moe razumjeti svako ko poeli da je
proita, kako on to sam navodi namjenjena je svim Allahovim robovima
koji ele usavriti svoje ponaanje.

Literatura :
1. Ibn Hazm, Lijeenje dua, preveo s arapskog Mehmedalija Hadi,
Oko, Sarajevo, 1997.
2. Bajrektarevi, Orhan, hrestomatija

Klasina

islamska

filozofija,

Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, 2009.

3. Goldziher, Ignaz and Wolfgang Behn, trans. and ed. The Zahiris,
Their Doctrine and Their History: a contribution to the history of
Islamic theology. Leiden: EJ Brill, 1971.
4. www.sunnah.org