Jezik, 47., Dalibor Brozovi, Odnos hrvatskoga i bosanskoga ...

13

ODNOSHRVATSKOGAIBOSANSKOGA
ODNOSNO BONJAKOGA JEZIKA

Dalibor Brozovi
vaka ljudska zajednica ima pravo da se smatra narodnom ako to eli.
Najmanje mi Hrvati moemo to pravo nekome nijekati, jer je nama
nijekano pravo da odbijemo postati Jugoslavenima.
Toliko to se tie prava na narodnu individualnost, prava da se bude narodom.
Svaka je etnoloka, lingvistika, povijesna, socioloka, antropoloka i slina
argumentacija nemona pred tim pravom. I u redu je da bude tako. A kad se ve
radi o narodu, o naciji, onda je na redu sljedea istina: svaki narod ima pravo na
vlastiti jezik ako hoe svoj jezik, bez obzira na sve druge mogue okolnosti. I opet
moram ponoviti da smo mi Hrvati najmanje pozvani da to pravo bilo komu
nijeemo, ono je nama samima i suvie dugo osporavano.
Dakle, nema nikakva smisla gubiti vrijeme i energiju na razglabanje ili ak
nijekanje prava donedavnih Muslimana, a sada Bonjaka, da se smatraju posebnim narodom i da mogu izgraivati vlastiti jezik. Time bismo ne samo gubili
vrijeme i energiju nego i iznevjeravali same sebe i kompromitirali se pred
svijetom, a uspjeha ne bi bilo (niti bi moglo biti).
Svaki narod ujedno ima pravo da svoj jezik naziva kako hoe. Prema tome,
Bonjaci imaju pravo nazivati svoj jezik bosanskim ako im to iz bilo kakva razloga
odgovara. Ali i mi imamo pravo da mi sami u svojoj drutvenoj i znanstvenoj praksi
ne prihvatimo takav naziv za objekt koji inae priznajemo. Govorimo li otvoreno,
a nema smisla da lisiimo i okoliamo, prilino je jasno zato Bonjaci ele svoj
jezik oblikovati i izgraivati onako kako to njima odgovara po vlastitoj tradiciji i
ukusu, to je njihovo nesumnjivo pravo, ali ako taj jezik nazovu ne bonjakim
nego bosanskim, onda iz toga proizlazi da je to domai, zemaljski jezik, a hrvatski
i srpski da su uvozni i da bi bosanskohercegovaki Hrvati i bosanskohercegovaki
Srbi zapravo trebali prihvatiti bonjaki jezik pod bosanskim imenom kao svoj i
kao opi jezik za Bosnu i Hercegovinu. Ta je pretenzija savreno jasna.
Naravno, Bonjaci imaju naelna prava na takve pretenzije. Jer svatko ima
pravo eljeti to mu se svia, ogranienja postoje samo u pogledu sredstava i
metoda za ostvarivanje pojedinih elja. Ali Hrvati imaju pravo ne pristajati na
reperkusije takvih elja (naravno, i Srbi imaju to pravo, ali oni su postojeim
okolnostima ve zatieni). Prema tome, Hrvati imaju pravo nazivati jezik svojih
susjeda Bonjaka bonjaki. Po najeem obrascu da je jezik Francuza francuski,
Talijana talijanski, Nijemaca njemaki, Rusa ruski, pa onda i Hrvata hrvatski i
Srba srpski, i na koncu, jezik Bonjaka bonjaki.
S druge strane, ne treba se nadati da e se nai partneri samo tako odrei svojih
pretenzija. Srbi su desetljeima zabranjivali hrvatsko ime jezika i zahtijevali da se
jezik zove srpskohrvatskim (ili, kao tobonji ustupak, hrvatskosrpskim). Tako su
postupali dok je god bilo imalo nade u uspjeh njihovih pretenzija. Sada kada vie

14

Jezik, 47., Dalibor Brozovi, Odnos hrvatskoga i bosanskoga...

tih nada nema, kada je hrvatski jezik zauvijek stvarnost i u drutvenopravnom a ne

samo u drutvenopraktinom pogledu, Srbi su bez problema ponovno poeli svoj
jezik zvati srpskim. Drugim rijeima, valja znati ekati. Pristojno ekati, ali ni pod
koju cijenu ne poputati u bitnim pitanjima opstojnosti. A pitanje nacionalnoga
jezika jedno je od takvih pitanja.
Nije dakle nae da negiramo tue nego da branimo svoje. U toj obrani imamo dva
prava: da branimo istinu i da branimo svoj jezik. Ta su dva prava usko povezana.
Imamo pravo, primjerice, pobijati diletantska maglovita iskrivljavanja u
historiografiji i lingvistici. To nisu napadaji na Bonjake nego kritika obinih
izmiljotina. Tako treba bez straha i suzdravanja kritizirati tezu da su u BiH
Bonjaci starosjedioci, a Hrvati doseljenici. Istina jest da su Bonjaci u velikoj
veini starosjedioci, ali ista tvrdnja vrijedi i za Hrvate. Ima u BiH doseljenikih
hrvatskih naselja, najee iz kopnene Dalmacije, ali bonjakih ima moda i vie,
prije iz Madarske i Slavonije, u XIX. stoljeu iz Srbije, sve nakon povlaenja
Turaka. Naravno, ima doseljenikih naselja, i hrvatskih i bonjakih, iz drugih
krajeva same Bosne i Hercegovine, ali to su doseljenici samo u odnosu na domae
starinako stanovnitvo.
Za Srbe vrijedi zaista da su najveim dijelom doseljenici nakon osmanskih
osvajanja Bosne i Hercegovine, u raznim razdobljima, ali ima i starinakoga
srpskog stanovnitva uz Drinu i u veem dijelu istone Hercegovine. Sve se to
moe prilino lako dokazati analizom bonjakih, hrvatskih i srpskih dijalekata u
BiH, dijalekti se ne daju krivotvoriti. Nijedan ozbiljan srpski znanstvenik ne e
pobijati ono to je ovdje izneseno, bar ne izriito, i zaista nema smisla da neki
bonjaki autori danas imitiraju loe srpske autore iz prolosti. Neosporna je istina
da su u BiH Hrvati najveim dijelom starosjedioci jednako kao i preci dananjih
Bonjaka.
Slino i s tezom da su u BiH bonjaki dijalekti kao toboe jedini domai
podjednako udaljeni i od hrvatskih i od srpskih dijalekata kao doseljenih. Istina
jest da se bonjaki i hrvatski dijalekti, kao cjelina najveim dijelom starinakih
govora, osjetno razlikuju od srpskih kao cjeline najveim dijelom doseljenikih
govora. Ta tvrdnja ne vrijedi samo za glavninu istonohercegovakih govora.
Razumije se, i u hrvatsko-bonjakom kompleksu postoji manji broj razlika na
istim terenima: razlika je u uvanju glasa h, u broju upotrebljavanih orijentalizama, u nekim zamjenikim oblicima. No to su uglavnom razmjerno mlade osobine,
startna je razvojna pozicija praktiki ista.
Tvrdei da su hrvatski i bonjaki govori na istim terenima uglavnom starinai
i isti, mi samo iznosimo jednu znanstvenu istinu, a nipoto ne postavljamo neke
zahtjeve tipa da ako su narodni govori isti, Bonjaci bi trebali prihvatiti hrvatski
standardni jezik. Kakav e biti bonjaki jezini standard i kakav standardni jezik
ele izgraditi, ovisi iskljuivo o samim Bonjacima. Razumije se, kada bi oni
sluajno ba eljeli uzeti standardni hrvatski jezik, mi bismo to morali prihvatiti,
ali kako to oni ne ele, to je njihovo apsolutno pravo i nitko se ne smije u to
mijeati, ali naravno, moe iznositi svoj sud o pojedinostima u konkretnom
ostvarivanju toga prava.

Jezik, 47., Dalibor Brozovi, Odnos hrvatskoga i bosanskoga ...

15

Imamo pravo, primjerice, upozoriti Bonjake da je, bar po naem miljenju,

njihova stvarna jezina perspektiva u onome to je nekada pisao Alija Isakovi, a
ne da se zavaravaju kako srpski jezik nema vie anse da bude opasnim takmacem,
pa da je glavna opasnost s hrvatske strane te da se prvenstveno od hrvatskoga
jezika treba braniti, makar neki birokrati i postupali u praksi tako kao da je
hrvatski opina, a bonjaki optina. Ne bi smjelo doi do toga da u Sarajevu opet
ujem kao prije mnogo godina kada sam na kolodvoru traio kartu za brzi vlak, pa
mi je inovnica na alteru rekla: Kad je bio vlak, iao je u zrak, sad je opet voz,
sada ide skroz.
elim jo jednom ponoviti: ako Bonjaci ele izgraivati svoj vlastiti standardni jezik, to je njihovo pravo, ali nitko nema prava nametati taj jezik bosanskohercegovakim Hrvatima. Hrvatski jezik ve postoji, on je standardni jezik za sve
Hrvate i bosanskohercegovaki dio hrvatskoga naroda ne e ga ni pod koju cijenu
napustiti kako bi prihvatio koji drugi jezik. Ne u se zadravati na opisu
hrvatskoga standardnog jezika, tu je sve ve poznato, iznijet u samo ono to je
vano za temu ovoga priloga.
Postoji dakle samo jedan hrvatski jezik i ne moe biti jedan za Hrvate u
Republici Hrvatskoj i drugi za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Nisu neprihvatljivi
samo pokuaji da se bonjaki jezik nametne bosanskohercegovakim Hrvatima,
bezuvjetno su neprihvatljive i eventualne tendencije da se ostvari nekakav
autonomni bosanskohercegovaki hrvatski standardni jezik. Takve tendencije
nisu glasne, ali ima nekih slinih nagovjetaja.
S druge strane, neprihvatljivo je i zagrebako sektatvo prema orijentalizmima
kao tobonjim srbizmima. Naravno, orijentalizmi nisu za hrvatski jezik ono to su
za bonjaki, ali valja imati na umu tri u tom pogledu relevantne injenice:
- orijentalizmi su integralan dio hrvatskoga stilskog potencijala ne samo zbog
bosanskohercegovakih hrvatskih knjievnika nego i zbog onih iz Slavonije, Like
i dalmatinskoga zalea;
-bosanskohercegovaki orijentalizmi razlikuju se od srbijanskih daleko vie
nego to to laici misle, a srbijanski su zaista neprihvatljivi i u glasovnom obliku i
u znaenjskom sadraju;
- kao lingvist i dijalektolog profesionalac mogu pouzdano tvrditi da je
brojnost i uestalost orijentalizama obino vea u hrvatskim nego u srpskim
govorima u BiH.
Drugo je pitanje obrana od bonjakih jezinih pretenzija prema hrvatskom
stanovnitvu, osobito u kolstvu, ali ne samo u kolstvu. Bar mi imamo iskustva.
Kad smo se znali oduprijeti germanizatorskim, talijanakim, maaronskim i
velikosrpskim pretenzijama, koje su bile i jae i ozbiljnije, znat emo se valjda
oduprijeti i bonjakim.
Moramo se drati nekih pravila:
l. Nema poputanja i polovinih kompromisa. Kompromisi nikada nisu olakanje nego samo poticaj za nove zahtjeve.

16

Jezik, 47., Dalibor Brozovi, Odnos hrvatskoga i bosanskoga ...

2.

Svaki pokuaj majorizacije treba ne samo odbiti nego i objaviti. Tu strunjaci i

mediji u Hrvatskoj ne smiju glumiti da ih se to ne tie jer se zbiva u drugoj dravi.
Bonjacima i Srbima na podrujima hrvatske veine treba dati i osigurati sva
jezina prava, davati tomu publicitet i traiti recipronost za podruja gdje su
Hrvati u manjini.
Meunarodne snage nama nisu naklonjene (a zato bi i bile kad im to ne
odgovara?!). Njima ne treba davati jeftine argumente protiv nas, ali treba ih
na gospodski nain istjerivati na istinu. Ako ih prisilimo da se izjasne, to e
nam najee koristiti. Jer u javnim je postupcima uvijek vei oprez i
suzdranost. Tu je takoer potrebna odluna angairanost iz Hrvatske.
Nai zahtjevi ne smiju biti alopojke (njih nitko ne potuje!), ali ni agresivni.
U tome dosad nismo bili najuspjeniji u traenju jedne optimalne sredine
izmeu tih dviju krajnosti. To dodue nije lako, ali je neophodno.
Hrvatska strana mora energino pokazivati inicijative da se zajedniki s
partnerima iz drugih dvaju naroda iznau tehnika rjeenja kako da se
praktiki provodi i osigurava ravnopravnost. Apstraktni naelni zahtjevi
nikoga ne impresioniraju i uvijek daju jaima mogunost da te zahtjeve
proglase nerealnim i da se oglue.
To sve treba jasno dati na znanje meunarodnoj javnosti.
U svim sluajevima izbora izmeu onoga to je hrvatskom srcu drago i onoga to
omoguuje praktinu realizaciju treba izabrati to drugo. Srcu se moe dati na
volju tek kada je sve gotovo. Znam da je to teko traenje - ali nema druge.
Treba nae bonjake zemljake i susjede s vremena na vrijeme diskretno
podsjeati da Republika Hrvatska ne moe biti zadovoljna ako su Hrvati u
BiH nezadovoljni. Jer za budunost nai bonjaki prijatelji moraju biti
svjesni da Republika Hrvatska moe kako-tako i bez Bosne i Hercegovine, a
Bosna i Hercegovina ne moe nikako bez Republike Hrvatske. To je
jednostavno zemljopisna stvarnost.*

3.

4.

5.

6.

8.

9.

Saetak
Dalibor Brozovi, Leksikografski zavod, Zagreb,
UDK 800. 853. 808. 62, struni lanak, primljen za tisak
4. 10. 1999

Summary
Relations Between the Croatian Language and the Bosnian
Language, i. e. The Bosniac Language
The Muslim Bosniacs are entitled to develop their own standard language and to name it
'Bosnian language' if they wish to do so. Since the term 'Bosnian language' might imply
that it is the standard language of the Bosnian Croats and of the Bosnian Serbs as well, they
ought to call it more precisely the 'Bosniac language'.
Preneseno iz asopisa Osvit, 2-3, Mostar, 1999., str. 15.-20.