Politika misao, god. 53, br. 2, 2016, str.

159-163

159
Komentar

Kritika jedne interpretacije Hannah Arendt

ENES KULENOVI
Fakultet politikih znanosti, Sveuilite u Zagrebu

Elizabeta Maarevi, Izbjeglika kriza najvei izazov za nacionalne drave i Europsku uniju, Notitia asopis za odrivi razvoj, 1 (1), 2015, str. 101-115
U prvome broju asopisa Notitia asopis za odrivi razvoj (2015, br. 1) objavljen
je pregledni znanstveni rad Elizabete Maarevi Izbjeglika kriza najvei izazov za nacionalne drave i Europsku uniju (Maarevi, 2015). S obzirom na nisku znanstvenu kvalitetu lanka smatram da je odluka urednitva asopisa Notitia o
objavi spomenutog lanka bila pogrena. Dopustite mi da pojasnim.
lanak ima niz injenino pogrenih tvrdnji. Primjerice, autoriina odluka da
se u svom tekstu posveti naelu ljudskih prava koje je izumila sama Europa krajem 18. stoljea u Francuskoj revoluciji (ibid.: 102) zanemaruje ne samo injenicu
da je Amerika revolucija prethodila Francuskoj nego i da se izum naela ljudskih
prava moe pripisati ve Bartolomeu de las Casasu u prvoj polovici 16. stoljea,
iako postoje vane studije koje taj izum smjetaju jo i ranije (Tuck, 1979; Finnis,
1980; Tierney, 1997). Suprotno autoriinoj tvrdnji (Maarevi, 2015: 105), UN-ova
Konvencija o izbjeglicama iz 1951. popularno se ne naziva enevskom konvencijom (koja se sastoji od etiri dokumenta, od kojih je zadnji donesen 1949. godine,
dvije godine prije spomenute Konvencije o izbjeglicama). Autorica nas upozorava
da se ljudska prava ne mogu ouvati kada su individualna te da imamo dijapazon razliitih ljudskih prava, a neka od njih su po ovjeanstvo izuzetno opasna,
poput eutanazije (ibid.: 111-112). Istina, postoje teoretiari poput filozofa Rogera
Crispa sa Sveuilita u Oxfordu koji gledaju na eutanaziju kao na ljudsko pravo, ali
pogreno je govoriti o tome da imamo pravo na eutanaziju s obzirom na to da ne
postoji nijedna drava i nijedan meunarodni dokument ili deklaracija koja prepoznaje pravo na eutanaziju kao ljudsko pravo.

160

Kulenovi, E., Kritika jedne interpretacije Hannah Arendt

U tekstu o izbjeglikoj krizi bolje nisu proli ni klasici politike misli. Tako e
poznavatelji Aristotelove filozofije biti iznenaeni kada saznaju da je ovjek kod
Aristotela ovjek tek onda... kad je graanin i pripadnik jedne nacije (ibid.: 111), a
poznavatelji Johna Lockea iznenaeni kad proitaju sljedee: jo od Johna Lockea
i teorija liberalizma koje poivaju na ideji da jedna (etnika) veina odluuje i kroji
pravila o drutvu u kojem se ivi, svialo se to nekom ili ne (ibid.: 113). Ono to ih
nee iznenaditi je da niti jedna od te dvije tvrdnje nije podrana referencom, s obzirom da ne postoje reference koje bi otkrile da Aristotel u bilo kojem djelu iz svog
opusa govori o naciji ili da Locke u svojim spisima govori o etnikoj veini. Jednako teko bi bilo pronai mislioca kojeg bismo nazvali liberalom, a koji zagovara
ideju o (etnikoj) veini koja odluuje i kroji pravila... svialo se to nekome ili ne,
kada su upravo liberalni mislioci (ukljuujui i proto-liberala Lockea) upozoravali
na opasnost tiranije volje veine i zagovarali razliite institucionalne i pravne mehanizme kojima bi se ta volja obuzdala.
Broj tvrdnji za koje nema nikakvih referenci u tekstu je velik. Ne postoji referenca za etiri kriterija za odbacivanje azila u Francuskoj (ibid.: 106), niti za poznati sluaj deportacije afganistanskih izbjeglica iz Pariza (ibid.: 107), niti za tajni
plan Europske komisije prema kojem Njemaka treba iz Turske prebaciti 100 000
ljudi (ibid.: 108), niti o projekcijama koje pokazuju da bi veani mogli postati
manjina u vlastitoj zemlji za 10 do 15 godina ili da u vedskoj postoji, meu svim
lanicama EU, najvea netrpeljivost prema strancima i u prosjeku jedan od najveeg broja napada na strance (ibid.: 113).
Svim tim propustima moe se progledati kroz prste: injenine pogreke uvijek se mogu potkrasti u tekstovima. Klasici politike teorije este su rtve krivih
interpretacija u rukama autora koji njihovu misao poznaju iskljuivo iz sekundarne
literature. Nedostatak referenci ne upuuje nuno na to da su i same tvrdnje neutemeljene.
No, ono na to treba glasno reagirati je potpuna falsifikacija politike teorije
Hanne Arendt. Glavna teza autorice je da, u svjetlu izbjeglike krize s kojom je suoena Europska unija, konanu odluku o prihvatu izbjeglica trebaju imati nacionalne drave, a ne najutjecajnije lanice EU poput Njemake ili tijela poput Komisije ili
Vijea koja, prema autoriinom shvaanju, samo provode volju njemake kancelarke Angele Merkel. Kako bi dala normativnu teinu svojoj tezi, autorica kao saveznicu uzima Hannu Arendt i njena razmiljanja o izbjeglicama i ljudskim pravima.
Problem lei u tome to cijena tog saveznitva nije samo pogrena interpretacija
Arendt, ve potpuno izvrtanje nekih njenih sredinjih ideja. Misao Hanne Arendt,
kao i svakog vanog politikog teoretiara, otvorena je brojnim interpretacijama.
No, to ne znai da intelektualnim velikanima smijemo u usta stavljati argumente
potpuno suprotne njihovom temeljnom svjetonazoru.

Politika misao, god. 53, br. 2, 2016, str. 159-163

161

Najbolniji dio zazivanja Arendt je kada autorica tvrdi: Arendt je bila iznimno
zaintrigirana pitanjem izbjeglitva... koje je smatrala jednim od nevidljivih temeljnih problema Europe koji su na kraju proizveli i Drugi svjetski rat (ibid.: 101), te
nekoliko stranica kasnije: Arendt implicira da je pitanje milijuna izbjeglica neizravno dovelo do pojave totalitarnih drutava (ibid.: 109). Pretvaranjem rtava
(izbjeglica) u krivce za pojavu totalitarnih poredaka i izbijanje Drugog svjetskog
rata te velianjem naela nacionalnog suvereniteta autorica besramno izvre Arendtine argumente. Prema Arendt, upravo je neprovedivost nacionalnog suvereniteta,
zajedno s ambicijom drava da osiguraju etniku ili klasnu (u sluaju Sovjetskog
Saveza) homogenost, iznjedrila rjeenja poput stvaranja osoba bez drave (stateless
persons) i vala izbjeglica, jaanja ovlasti policije i izbjeglikih logora kao korijena
totalitarne genocidne politike, policijske drave i koncentracijskih logora. Rijeima Hanne Arendt: Denacionalizacija je postala snano oruje totalitarne politike,
a ustavna nemogunost europskih nacionalnih drava da garantiraju ljudska prava
onima koji su izgubili nacionalno garantirana prava uinila je moguim da drave
koje su progonile [svoje stanovnike] nametnu svoj standard vrijednosti ak i svojim
protivnicima. Oni koje su progonitelji izdvojili kao ljam zemlje idovi, trockisti
itd. bili su primljeni kao ljam zemlje svugdje; one koje su progonitelji prozvali
nepoeljnima postali su indsirables Europe (Arendt, 1994: 269).
Nita manje promaena je autoriina interpretacija Arendtine teorije ljudskih
prava. Arendt odbacuje tradiciju prirodnih prava ne iz filozofskog razloga, ve zbog
toga to se ideja prirodnih prava pokazala politiki impotentnom. Razlog impotencije lei u paradoksu ljudskih prava: prava ovjeka se razumiju kao neotuiva i
univerzalna, ali se istovremeno ozbiljuju tek kao prava graanina osigurana unutar
nacionalnih drava. Taj paradoks, iji korijeni lee u francuskoj Deklaraciji prava ovjeka i graanina, dobio je svoj mrani politiki epilog kada su, raspadom
triju velikih carstava nakon Prvoga svjetskog rata, novonastale nacionalne drave odluile uskratiti dijelu svojeg stanovnitva status dravljana i time ih ne samo
pretvorile u osobe bez drave (stateless persons) ve im i oduzele njihova ljudska
prava.
Kada je Arendt 1949. objavila kratak tekst The Rights of Man: What Are
They? (koji e, uz manje izmjene, kasnije biti inkorporiran u njezin magnum opus
Izvori totalitarizma), njena ideja je bila ukazati na nedostatnost godinu ranije donesene UN-ove Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koja nije uspjela razrijeiti paradoks ljudskih prava. Rjeenje koje Arendt nudi nije utopijski scenarij stvaranja kozmopolitske drave koja bi svim ljudima svijeta garantirala zatitu
njihovih prava, ve meunarodni konsenzus oko prava koje Arendt smatra jedinim
koje transcendira... razliita prava graanina (Arendt, 1949: 36), a to je pravo na
imanje prava. Radi se o pravu svakog ovjeka da nikada ne bude iskljuen iz prava

162

Kulenovi, E., Kritika jedne interpretacije Hannah Arendt

koje nam daje naa zajednica... i da mu nikada ne bude oduzeto njegovo dravljanstvo (ibid.).
Za Arendt, politika snaga ljudskih prava moe se mjeriti u onoj mjeri u kojoj
ona mogu zatititi izbjeglice, nacionalne manjine, disidente, tj. one grupe koje
su najbespomonije pred imperativima nacionalnog suvereniteta (Isaac, 1996: 61).
Nita ne moe biti dalje od interpretacije koju nam nudi autorica teksta Izbjeglika kriza najvei izazov za nacionalne drave i Europsku uniju, a prema kojoj bi
Arendtina tvrdnja da drave-nacije, ali bez nacionalizma, moraju biti dom politike zajednice... trebala opravdati i tvrdnju da nacionalne drave i demos u njima
trebaju biti ti koji na kraju na osnovi pravednosti donose odluke o tome kakav oblik
zajednice ele i kome ele dati prava dravljana, tj. prava graana u vlastitoj zemlji
(Maarevi, 2015: 112).
Ostaje otvoreno pitanje iskrivljuje li autorica svjesno Arendtine uvide kako
bi dovela vodu na svoj mlin ili jednostavno ne razumije Arendtinu teoriju, pa u
njoj vidi saveznicu za vlastite argumente. Tvrdnja poput: Nije sluajno da je na
vrhuncu imperijalizma pitanje izbjeglica bila kap koja je prelila au i dokrajila
nacionalnu dravu, kao to to implicira Arendt. To je pak bio uvod u totalitarizam i
bezoni rat (ibid.: 110) sugerira da se ipak radi o ovom drugome.
Autorica, ak i kada se radi o znanstvenom tekstu, ima puno pravo zagovarati
stavove poput: kranstvo se kao gotovo jedini pravi element zajednikog identiteta svih drava Europske unije relativizira i tjera na margine (ibid.: 103); Maarska je svesrdno branila schengenske granice, to jest vanjsku granicu EU-a, i do
kraja se pridravala pravila Schengena (ibid.: 107); Zapad jo uvijek nije shvatio
mo habitusa ljudi koji su kulturno potpuno drugaiji od Europljana (ibid.: 112);
ili: Posebno je zabrinjavajue da se normalni osjeaji ljudi i stavovi koje njeguje
svaka drava da bi opstala [o zabrani ulaska izbjeglica na teritorij vlastitih drava
ili EU, op. E. K.] sada pretvaraju u faistoidna prozivanja medija i meunarodnih
organizacija (ibid.: 113). Ono to je nedopustivo je falsificiranje ideja jedne od
najznaajnijih politikih teoretiarki 20. stoljea u svrhu podrke gore navedenim
stavovima.
Zbog svega navedenog smatram kako tekst Elizabete Maarevi nije trebao biti objavljen kao znanstveni lanak.
Odgovornost za objavljivanje lei na urednitvu asopisa Notitia i recenzentima koji su lanak odluili klasificirati kao pregledni znanstveni rad. Dodatnu sjenu
baca injenica da u urednitvu tog asopisa sjede neki od vodeih znanstvenika u
svojim podrujima u Hrvatskoj.
Odgovornost lei i na Fakultetu na kojem i sam radim zadnjih 15 godina, posebno ako se ne radi o malicioznoj zloupotrebi H. Arendt za podrku argumentima
koji su potpuno nespojivi s njenom milju, ve o neznanju i nerazumijevanju. Cilj

Politika misao, god. 53, br. 2, 2016, str. 159-163

163

Fakulteta politikih znanosti kao obrazovne i znanstvene institucije je osigurati da

njeni diplomirani studenti i doktoranti mogu pisati i govoriti o vanim politikim
temama pozivajui se na kanonske politike mislioce, a taj cilj u sluaju autorice
teksta Izbjeglika kriza najvei izazov za nacionalne drave i Europsku uniju
nije ostvaren.
Najvea odgovornost, ipak, lei na samoj autorici. Tema o kojoj je odluila
pisati je izuzetno vana. Kao polaznica doktorskog studija iz komparativne politike autorica je u poziciji dati znanstveni doprinos toj kompleksnoj temi. Naalost,
uinak njenog lanka je upravo suprotan: ne samo da ne nudi nikakav znanstveni
doprinos nego i unosi nepotrebnu buku u ve alosno kakofoninu raspravu o izbjeglikoj krizi u Europi.
Zavrno, potrebno je napomenuti da je ovaj komentar inicijalno poslan u Notitiu asopis za odrivi razvoj. Naalost, urednitvo tog asopisa je, suprotno akademskoj tradiciji objavljivanja reagiranja na lanke objavljene u asopisu, odbilo objaviti ovaj komentar s obrazloenjem da komentar ima karakter recenzije (ili
nadrecenzije) ve objavljenog i od strane dva anonimna recenzenta pozitivno ocijenjenog lanka.

LITERATURA
Arendt, Hannah, 1949. The Rights of Man: What Are They?. Modern Review, 3 (1):
24-37.
Arendt, Hannah, 1994. The Origins of Totalitarianism. A Harvest Book. New York.
Finnis, John, 1980. Natural Law and Natural Rights. Clarendon Press. Oxford.
Isaac, Jeffrey C. 1996. A New Guarantee on Earth: Hannah Arendt on Human Dignity
and the Politics of Human Rights. American Political Science Review, 90 (1): 61-73.
Maarevi, Elizabeta, 2015. Izbjeglika kriza najvei izazov za nacionalne drave i
Europsku uniju. Notitia asopis za odrivi razvoj, 1 (1): 101-115.
Tierney, Brian. 1997. The Idea of Natural Rights. Scholars Press. Atlanta.
Tuck, Richard. 1979. Natural Rights Theories: Their Origin and Development. Cambridge
University Press. Cambridge.