Faze osvajanja Panonije i oblici romanizacije

Posted on 19/01/2013 by Petra Novinscak in Hrvatska povijest

Prvi rimski kontakti s Panonijom dogodili su se u 2. stoljeu prije Krista kada
Rimljani skreu panju na svoje istone granice kako bi osigurali bolju
komunikaciju s istonim Balkanom. Veliki interes pobudile su informacije o
velikim rudnim bogatstvima koje donose Polibije i Strabon (Strabon 4.6,12)
(DOMI KUNI 2006: 143). Prvi korak u pribliavanju tim prostorima bilo je
osnivanje kolonije Akvileje 181. godine prije Krista kao baze za daljnja djelovanja
u Panoniji, ali i kao ishodite robne razmjene sa irim podunavskim prostorom.
Najranije vijesti o vojnom djelovanju spominju dvije opsade Segestike (Sisak),
156. i 119. godine prije Krista. Prva sustavna osvajanja zapoela su
Oktavijanovim ratnim pohodom 35. godine prije Krista kada je pokorio Japode,
probio se do Segestike i osvojio je nakon jednomjesene opsade. Od tada e
Segestika, odnosno rimska Siscija biti nova baza za daljnja osvajanja. Istoni
doseg Oktavijanovog vojnog osvajanja bilo je pleme Jasa, a ostala panonska
plemena Varcijana, Sereta, Serapila uz srednji tok Save i Drave podvrgnuta su
pod rimsku vlast pomou diplomacije do kraja njegova vladanja. U antikim se
vrelima ne spominje vojevanje Rimljana s ovim plemenima, ve se implicira na
mirnu integraciju u Rimsko Carstvo (MOCSY 1962: 541). Panonci isprva nisu
olako prihvatili rimsku upravu pa je izmeu 16. i 12. godine prije Krista esto
dolazilo do manjih lokalnih ustanaka koje e uguiti carski legat Tiberije Klaudije
Neron, kasniji drugi rimski car. On je u tzv. Bellum pannonicum, 12. - 11. godine
prije Krista, po Augustovu nalogu, primirio pobunjena plemena i proirio granice
do Dunava. Car August se u svom poznatom govoru hvalio: Podloio sam vlasti
rimskog naroda panonska plemena na koja, prije nego to sam postao prvakom,
nikad nije nasrnula rimska vojska i koja je pobijedio Tiberije Neron, moj pastorak
i u to vrijeme legat. Proirio sam i granice Ilirika do obala rijeke
Dunav.(Oktavijan August, Res gestae, 30). Kao posljedica ovih ratnih aktivnosti,
rimska je vlast uspostavljena u Iliriku, koji je kao nova rimska provincija
obuhvaao prostor od jadranske obale, do Drave i hrvatskog Podunavlja.
Augustov je cilj ostvaren: osigurati Dunav kao komunikaciju i granicu, iako e se
dunavski limes utvrditi tek kasnije za cara Klaudija sredinom 1. stoljea.

Podjela
naih krajeva izmeu provincija Gornjeg Ilirika (Panonija) i Donjeg Ilirika
(Dalmacija) (MATIJAI 2009)
Provincija je bila pod zapovjednitvom carskog namjesnika koji je odgovarao
izravno caru te raspolagao s nekoliko legija. Upravo kad su Rimljani posloili
svoju upravu u Iliriku, zadesio je taj prostor po Rimljane najtei od svih vanjskih
ratova poslije punskih (Svetonije, Tib., 16). Povod panonsko-dalmatinskom
ustanku koji su vodila dvojica Batona (breuki i dezidijatski) od 6. do 9. godine
poslije Krista, bilo je novaenje meu Dezidijatima za potrebe ratovanja s
Germanima. [7. Vie o ustanku vidi u: STIPEVI 1991: 49.-51; DOMI KUNI
2006: 110-111; MATIJAI 2009: 168-176.] Ta dva Batona bila su na elu otpora
koji je prvi puta udruio velik broj ilirskih i panonskih plemena protiv zajednikog
neprijatelja. Bilo je potrebno deset rimskih legija i jedna izdaja da bi se skrio
otpor ustanika. Kada je Tiberije, kao zapovjednik rimske vojske kome je
povjereno da rijei taj problem, upitao zarobljenog dezidijatskog Batona zato su
podigli ustanak i zato su tako dugo vodili rat, ovaj mu je odgovorio: Vi ste
Rimljani za to krivi; za uvare svojega stada poslali ste nam vukove, a ne pse ili
pastire. (Dion Kasije, 56.16,3). Nakon Batonovog ustanka rimska je vlast
konano konsolidirana, a posljednju fazu osvajanja Panonije uspjeno e
diplomatski privesti kraju car Klaudije sredinom 1. stoljea pripojivi maarski
dio Prekodravlja i Podunavlja.

Politiko-administrativna posljedica ovog rata bit e podjela provincije Ilirik na

dvije manje (karta 2): Illyricum Superius (Dalmatia) iIllyricus Inferius (Pannonia).

[8. Granica izmeu Dalmacije i Panonije ila je od Velike Kapele, uz rijeku Kupu,
oko tridesetak kilometara juno od Save do ua Kolubare pokraj Obrenovca.
Granica je dokumentirana i dvama toponimimaAd fines (lat. na granici; Topusko i
Laktai kraj Banja Luke).]
Panonija je obuhvaala prostor od Kupe do Kolubare na jugu, istono do Dunava
koji je ujedno bio i vanjska granica Rimskog Carstva, zapadno se protezala od
izvora Kupe do Save kroz Sloveniju (Celje je bilo u Noriku, a Ptuj u Panoniji),
obuhvaala je istoni rub Austrije (ukljuujui Beko Novo Mesto i Gradie) gdje
je desetak kilometara zapadno od Bea izbijala na Dunav (MATIJAI 2009: 186).
Namjesnik provincije (vojni zapovjednik i civilni upravitelj) morao je biti
konzularnog statusa (legatus Augusti pro praetore) iz senatorskog stalea. Za
cara Trajana (98.-117.godine) uslijedila je nova administrativna podjela
provincije Panonije na Gornju Panoniju (Pannonia Superior) i Donju Panoniju
(Pannonia Inferior), a za cara Dioklecijana posljednja, kada je svaka od ovih dviju
provincija podijeljena na jo dvije. Na naem podruju to su bile Pannonia
Savia (glavni grad Siscija-Sisak), Pannonia Secunda (glavni grad Sirmij-Srijemska
Mitrovica) te Pannonia Prima u iji sastav ulazi meurjeje Drave i Mure (glavni
grad Savarija-Szombathely).
Pacifikacijom rimske drave (pax Romana) u 1. stoljeu poslije Krista stvoreni su
uvjeti za romanizaciju, urbanizaciju i municipalizaciju osvojenih podruja. Proces
romanizacije je zapravo akulturacija autohtonog stanovnitva rimskom nainu
ivota i u veini sluajeva nije bio nasilni proces (MATIJAI 2009: 164). Lokalna
aristokracija je ubrzo shvatila da je to najbolji nain suradnje s rimskom upravom
i da korist moe biti mnogostruka. Najistaknutiji lanovi starosjedilakih
rodovskih zajednica poeli su uvoditi elemente rimskog identiteta: latinski jezik,
imena i imenske modele, podizanje spomenika i natpisa po uzoru na rimske
obiaje, gradnja cesta, kua i institucija i naposljetku gradova prema rimskoj
urbanistikoj teoriji. Autohtone zajednice mogle su i dalje ivjeti prema svojemu
ustaljenom, tradicionalnom nainu ivota, tujui svoje bogove i obiaje, ukoliko
se uz to nisu opirali integraciji rimskih. Cijelo podruje provincije sastojalo se od
municipalnih i peregrinskih teritorija. Stanovnitvo je organizirano u plemenske
opine s posebnim pravima, civitates peregrinae. Te su opine bile prvotno pod
nadzorom rimskih oficira (praefecti civitatis) koju su obnaali prefekti na
podruju stacioniranih pomonih trupa ili centurioni oblinjih legija. Od 2.
stoljea upravu preuzimaju civilni namjesnici tzv. konzularni beneficijari
(beneficarii consulares). S vremenom su i domai prvaci mogli postati prefekti uz

dodatni naziv princeps. Drugi oblik drutveno-politike i teritorijalne zajednice je

municipij (municipium) gdje stanovnici imaju visok stupanj unutarnje
samostalnosti u odluivanju o lokanim pitanjima, te udio u rimskom graanskom
pravu. Kolonija (collonia) je najvii stupanj gradske uprave koji se dodjeljivao
sreditima u kojima je ivjelo doseljeno rimsko stanovnitvo. U novoosnovane
kolonije naseljavali su se i veterani, a zemljite su oduzimali domaem
stanovnitvu.
Proces urbanizacije Panonije odvijao se postepeno. Prva faza provodila se za
cara Vespazijana kada su kolonije i municipiji osnovani na zapadu i jugu
provincije, u drugoj su fazi carevi Trajan i Hadrijan municipalizirali srednje i
istone dijelove Panonije, konana faza slijedila je krajem 2. stoljea, poetkom
3. stoljea, osobito za careva Marka Aurelija i Septimija Severa. Manji broj
gradova dobio je status od cara Klaudija (Neovidunum-Drnovo, SisciaSisak, Poetovio-Ptuj iSavaria-Szombathely), a veina peregrinskih naselja ih je
dobila za dinastije Flavijevaca.
Da bi se ouvao nametnuti mir, u Panoniji su bile stacionirane tri legije: leg. VIII
Augusta (Ptuj), leg. IX Hispana i leg XV Apollinaris (Carnuntum-Petronell kraj
Bea), a mnogi mladi Panonci unovaeni su u pomone postrojbe, ale i kohorte,
te poslani u druge dijelove Carstva. Vojska je bila rasporeena du granice i u
dubini provincije kako bi se olakao nadzor. Tabori legija i pomonih postrojbi su
jedan od najjaih izvora romanizacije jer su imali svoje podruje, polja, panjake
ime je interakcija s okolicom bila velika. esto se oko logora doseljavalo lokalno
stanovnitvo iz ekonomskih razloga, jer je vojska imala velike robne potrebe. U
takva civilna naselja penetrirao je rimski nain ivota, irili se rimski obiaji i
kultovi, a nakon odlaska vojske iz njih e se razviti municipiji.
Uspjena romanizacija je bila nezamisliva bez dobre prometne povezanosti koja
je omoguavala vojnu i gospodarsku komunikaciju. Iz toga razloga Rimljani
razvijaju razgranatu mreu cesta diljem Carstva, postavi vjeti graditelji
prometnica od kojih su se tragovi nekih odrali do danas. esto su slijedili trase
prapovijesnih putova koja su povezivala najvanija mjesta. Cestovna mrea je
bila u funkciji dravne uprave, ali se po njoj odvijao i civilni trgovaki promet.
Du cesta su u pravilnim razmacima bile postaje za odmor (mansiones) te
postaje za promjenu konja (mutationes). Oko njih su se ponekad razvila manja
naselja i vojne utvrde. Glavni panonski komunikacijski putovi bile su
tzv. podravska i posavska magistrala (karta 3). Posavska dionica vodila je
dolinom Save od Siscije do Sirmija, odakle se put nastavljao prema Zemunu

(Taurunum) i Beogradu (Singidunum). Podravska magistrala je povezivala dolinu

Drave od Petovija, uz desnu obalu Drave, preko Ludbrega (Iovio) do Osijeka
(Mursa) i Vinkovaca (Cibalae) te se u Sirmiju spajala s posavskom cestom. U
prvom stoljeu glavna su prometna vorita bila u Sisciji, Sirmiju i Petoviju. U
Petovij se cestom dolazilo iz Italije (Akvileje) preko Ljubljane (Emona) i Celja
(Celeia), a iz tog je grada jedna cesta vodila prema Beu
(Vindobona i Carnuntum u Austriji), te du Balatona prema tzv. dunavskom
koljenu i Budimpeti (Aquincum), (MATIJAI 2009: 199). U ovome radu najvie
nas zanimaju te zadnje dvije dionice jer su se njihove vicinalne (lokalne) ceste
razgranale Meimurjem. Na rijeci Muri, kod dananjeg naselja Sv. Martin na Muri
nalazilo se glavno kriite komunikacije od Petovija prema panonskom bazenu:
jedna je cesta vodila prema Carnuntumu (Petronell kraj Bea), a druga
prema Aquincumu (Budimpeta; karta 4). Upravo je vanost ovoga prometnoga
pravca uzrokovala na toj lokaciji razvijanje vojnog pa civilnoga naselja, koji e
tijekom 2. stoljea postatimunicipium (H)alicanum. Sv. Martin na Muri danas
smatramo najznaajnijim antikim lokalitetom Meimurja, arheoloki
najzastupljenijim u antikoj zbirci Muzeja Meimurja s tek naznaenom vanou
za razumijevanje rimske provincijalne prolosti na hrvatskom i regionalnom
teritoriju (NOVINAK 2006: 262-263).