John Green

GRADOVI
NA PAPIRU
S engleskoga preveo
Mladen Jankovi

Za Julie Strauss-Gabel,
bez koje se nita od ovoga ne bi ostvarilo

A poslije,
kad smo izili van da vidimo kako njezina izrezbarena
bundeva izgleda s ceste, rekao sam joj da mi se svia kako
svjetlost isijava s tog lica koje treperi u tami.
Katrina Vandenberg, Jack OLantern (iz zbirke Atlas)
Ljudi kau da prijatelji ne unitavaju jedni druge.
to oni uope znaju o prijateljstvu?
Game Shows Touch our Lives, The Mountain Goats

PROLOG

Kako ja to vidim, svatko od nas barem jedanput doivi neko udo.

Mislim, malo je vjerojatno da e me pogoditi grom, ili da u osvojiti
Nobelovu nagradu, ili da u postati diktator neke otone dravice negdje
na Pacifiku, ili da u umrijeti od zloudnog tumora uha, ili da u se pak
sam od sebe zapaliti. Ali ako sagledamo sve te nevjerojatne stvari
zajedno, vjerojatno je da e se barem jedna od njih dogoditi svakome od
nas. Mogao sam primjerice vidjeti kiu aba. Ili kroiti na Mars. Ili
zavriti u kitovoj utrobi. Ili se oeniti engleskom kraljicom, ili preivjeti
mjesece na puini. Ali moje je udo bilo drukije. Naime, sloilo se tako
da od svih kua u svim naseljima po cijeloj Floridi, ivim ba u kui do
Margo Roth Spiegelman.

Nae novosagraeno naselje, Jefferson Park, neko je bilo mornarika

baza. Kada je mornarica vie nije trebala, vratila je zemlju stanovnicima
Orlanda, a ovi su odluili izgraditi ogromno naselje, jer to je ono to se u
Floridi radi sa zemljom. Moji i Margoini roditelji zavrili su vrata do
vrata im su bile izgraene prve kue. Margo i ja imali smo samo dvije
godine.
Prije nego to je Jefferson Park postao stambeno naselje, i jo prije
nego to je postao mornarika baza, pripadao je jednom stvarnom
Jeffersonu, tonije Dr. Jeffersonu Jeffersonu. Dr. Jefferson Jefferson bio je
veoma poznata osoba u Orlandu, stoga i kola i velika dobrotvorna
zaklada nose njegovo ime, ali najudnija i nevjerojatna-ali-istinita stvar u
vezi s Dr. Jeffersonom Jeffersonom je ta da on uope nije bio nikakav
doktor. Bio je najobiniji prodava naranina soka imenom Jefferson

Jefferson. Kada je postao bogat i utjecajan, otiao je na sud i ispred svoga

imena dodao jo jedno ime: Dr.. Veliko D. Malo r. Toka.

Margo i ja imali smo devet godina. Nai su se roditelji sprijateljili, pa

bismo se ponekad zajedno igrali ili vozili biciklima poprenim
jednosmjernim ulicama do Jeffersonova parka u sreditu naega naselja.
Uvijek sam bio jako nervozan kada bi Margo dolazila jer, na kraju
krajeva, bila je ona najljepe i najdivnije stvorenje koje je Bog ikada
stvorio. Onoga jutra nosila je bijele hlaice i ruiastu majicu sa zelenim
zmajem koji riga vatru od naranastih ljokica. Teko je objasniti koliko
mi je tada ta majica bila sjajna.
Margo je kao i uvijek vozila bicikl stojei, nagnuta naprijed i vrsto
drei upravlja, a njezine su se ljubiaste tenisice vrtjele takvom
brzinom da su tvorile hipnotizirajuu krunicu. Bio je sparan dan u
oujku. Nebo je bilo vedro, ali u zraku se osjealo neto kiselkasto, kao
da se sprema oluja.
U to vrijeme umiljao sam da sam izumitelj, i nakon to smo
zavezali bicikle i krenuli u kratku etnju preko parka do igralita,
povjerio sam Margo svoju zamisao o novom izumu zvanom Prstenator.
Prstenator bi bio divovski top koji bi u orbitu ispaljivao velike, arene
stijene, tvorei tako oko Zemlje prsten nalik na Saturnov. (Smatram to jo
uvijek dobrom idejom, ali ispostavilo se da je izgradnja topa koji ispaljuje
gromade u orbitu daleko kompliciranija nego to sam mislio.)
U tom sam parku bio ve toliko puta da sam imao njegov plan
urezan u pamenje. im smo kroili u park, osjetio sam da neto nije u
redu iako nisam mogao odmah razabrati to.
Quentine, rekla je Margo tihim i pribranim glasom.
Pokazala je prstom. Tada sam i ja shvatio to ne valja.
Na nekoliko koraka ispred nas nalazio se jedan hrast. Snanoga
debla, kvrgav i naizgled prastar. To nije bilo novo. Igralite nama zdesna.
To takoer nije bilo novo. Ali sada, ovjek u sivom odijelu naslonjen na
hrastovo deblo. Nepomian. To je bilo itekako novo. Sjedio je u lokvi
krvi, a napola sasueni trak slijevao mu se niz usta. Usta su mu bila

otvorena onako kako u pravilu ne bi trebala biti. Na njegovu blijedom

elu skupljale su se muhe.
Mrtav je, rekla je Margo, kao da to i sam nisam mogao zakljuiti.
Ustuknuo sam dva mala koraka. Sjeam se kako sam mislio da e
se probuditi i napasti me ako napravim neki nagao pokret. Moda je bio
zombi. Znao sam da zombiji ne postoje, ali izgledao je ba kao da bi
mogao biti zombi.
Dok sam ja koraao natrag, Margo je napravila dva isto tako mala i
oprezna koraka naprijed. Ima otvorene oi, rekla je.
Moramo odmah kui, rekao sam.
Mislila sam da se oi zatvore kad ovjek umre, rekla je.
Margomoramoodmahkuireitosmovidjeli, rekao sam.
Napravila je jo jedan korak naprijed. Bila je dovoljno blizu da
isprui ruku i dotakne mu stopalo. to misli, to mu se dogodilo?
pitala je. Moda droga ili neto slino?
Nisam mogao ostaviti Margo samu s mrtvacem, moguim
zombijem koji e je napasti, ali nije mi se ni ostajalo nagaati o
okolnostima njegove smrti. Skupio sam hrabrost, zakoraio naprijed i
uhvatio je za ruku. Margomoramoodmahpoi!
Dobro, okej, rekla je. Otrali smo do naih bicikala, a trbuh mi je
podrhtavao kao od uzbuenja, ali to nije bilo uzbuenje. Uzjahali smo na
bicikle i pustio sam je da vozi naprijed jer nisam htio da primijeti kako
plaem. Mogao sam vidjeti krv na potplatima njezinih ljubiastih
tenisica. Njegovu krv. Krv onog mrtvaca.
Vratili smo se svatko svojoj kui. Moji su roditelji nazvali 911 i
uskoro sam uo sirene u daljini pa sam pitao mogu li gledati vatrogasna
kola, ali mama je rekla da ne mogu. Onda sam malo zadrijemao.
Moji su roditelji oboje psihoterapeuti, to znai da sam prokleto
dobro uravnoteen. Tako sam, kad sam se probudio, imao dugaak
razgovor s mamom o ciklusu ivota i o tome kako je smrt sastavni dio
ivota, ali ne dio zbog kojega bih sa svojih devet godina trebao biti
zabrinut, i bilo mi je odmah lake. Iskreno reeno, zbog toga se nisam

nikada previe brinuo. to neto govori samo po sebi, jer ja se inae zbog
mnogih stvari itekako brinem.
Stvari stoje ovako: pronaao sam mrtvaca. Mali slatki
devetogodinji ja i moja jo manja i jo slaa prijateljica naili smo na tipa
kojem je krv curila iz usta, i ta je krv poslije bila na njezinim malim
slatkim tenisicama dok smo se na biciklima vraali doma. Bilo je to
dramatino iskustvo, ali, ono, pa to sad? Tipa nisam poznavao. Ljudi
koje ne poznajem umiru svakog bojeg dana. Kada bih doivio slom
ivaca svaki put kad se na svijetu dogodi neto loe, ve bih bio lui od
usranog kunog takora.

Te veeri otiao sam u svoju sobu u devet, jer devet je sati bilo vrijeme za
krevet. Mama me ututkala, rekla mi da me voli, a ja sam joj rekao:
Vidimo se sutra, i ona je isto rekla: Vidimo se sutra, a onda je ugasila
svjetlo i pritvorila vrata.
Kad sam se okrenuo na bok, na prozoru sam spazio Margo Roth
Spiegelman. Stajala je ondje, lica gotovo zalijepljenog za mreu protiv
komaraca. Ustao sam i otvorio prozor, no mrea nas je jo uvijek dijelila,
rainivi njezino lice u tokice.
Napravila sam malo istraivanje, rekla je prilino ozbiljno. Iako
joj je mrea razloila lice u sitne djelie, mogao sam vidjeti da u ruci dri
biljenicu i olovku s izgrienom gumicom na vrhu. Pogledala je u svoje
biljeke. Gospoa Feldman iz Jefferson Courta rekla mi je da se zove
Robert Joyner. Otkrila mi je da je ivio na Jefferson Roadu, u jednom od
onih stanova iznad samoposluivanja, pa sam otila tamo, ali ondje je
ve bila gomila policajaca i jedan me upitao jesam li ja iz kolskih novina,
a ja sam mu rekla da naa kola nema novine, a onda je on rekao da e
mi, ako nisam novinar, rado odgovoriti na pitanja. Rekao mi je da je
Robert Joyner imao trideset est godina. Da je bio odvjetnik. Nisu me
htjeli pustiti u stan, ali do njega ivi izvjesna gospoa imenom Juanita
Alvarez i u njezin sam stan uspjela ui pod izlikom da sam dola
pozajmiti malo eera, i ona mi je rekla da se Robert Joyner ubio
pitoljem. Onda sam je pitala zato, a ona mi je otkrila da se nedavno
razveo i da je zbog toga bio tuan.

Margo je zautjela, a ja sam je samo gledao, to njezino lice sivo od

mjeseine i razdijeljeno u tisuu sitnih djelia. Njezine krupne okrugle
oi letjele su s biljenice na mene i nazad. Mnogi se ljudi razvedu, ali se
ipak ne ubiju, kazao sam.
Znam, odgovorila je uzbueno. To sam ba i rekla Juaniti
Alvarez. A onda je ona rekla... Okrenula je iduu stranicu u biljenici.
Rekla je da je gospodin Joyner imao smetnje. A onda sa 111 je pitala to
time hoe rei, a ona mi je rekla da bismo se trebali pomoliti za njega i da
bih trebala mami odnijeti eer, a ja sam rekla zaboravite eer i otila.
Nisam nita rekao. Samo sam elio da nastavi govoriti taj tihi
glasi, drhtav od uzbuenja zbog zamalo rijeene zagonetke, pruao mi
je osjeaj da se u mome ivotu dogaa neto vano.
Mislim da moda znam zato je to uinio, kazala je na koncu.
Zato?
Moda su sve strune u njemu popucale, rekla je.
Dok sam smiljao to bih joj na to odgovorio, rukom sam otkvaio
zaponce koji su drali okvir s mreom. Sklonio sam okvir i poloio ga na
pod, ali Margo mi nije dala priliku da ita kaem. Prije nego to sam
ponovo sjeo, podigla je pogled prema meni i proaptala: Zatvori
prozor. Posluao sam je. Mislio sam da e otii, ali ona je ostala stajati
ondje i gledala me. Mahnuo sam joj i osmjehnuo se, ali njezin je pogled
bio prikovan za neto iza mene, neto monstruozno, neto od ega joj je
nestala sva krv iz lica, a ja sam bio previe uplaen da se okrenem. Ali
iza mene nije bilo niega, naravno osim moda mrtvaca iz parka.
Prestao sam joj mahati. Lica su nam bila na istoj visini, samo na
suprotnim stranama prozora. Ne sjeam se vie kako se to zavrilo
jesam li ja prvi otiao u krevet ili je prva otila ona. U mome sjeanju
prizor se nikad nije prekinuo. Ostali smo ondje, zagledani jedno u drugo
zauvijek.

Margo je oduvijek voljela misterije. Sve to se poslije dogaalo vodilo me

k zakljuku kako je od pretjerane ljubavi za misterije i sama postala
jedan.

1.
Najdulji dan u mome ivotu poeo je polako. Te srijede ustao sam kasno
i ostao predugo pod tuem, pa sam doruak morao ubaciti u sebe na
stranjem sjedalu mamina kombija oko 7:17.
Obino sam u kolu iao biciklom, zajedno sa svojim najboljim
prijateljem Benom Starlingom, ali Ben je toga jutra krenuo u kolu na
vrijeme i tako mi bio potpuno beskoristan. Na vrijeme je za nas znailo
trideset minuta prije poetka nastave i tih pola sata do prvoga zvona
predstavljalo je vrhunac naeg drutvenog ivota. Provodili smo ga
stojei i naklapajui ispred vrata dvorane za probe. Veina je mojih
prijatelja svirala u orkestru i najvei dio svojih kolskih odmora proveo
sam ukrug nekoliko metara od te dvorane. Ja nisam bio u orkestru jer
uope nemam sluha, to je vjerojatno u nekoj vezi s mojom opom
nagluhou. Zakasnio sam dvadeset minuta, a to je znailo da sam pred
kolu stigao jo uvijek deset minuta ranije.
Mama me za vrijeme vonje ispitivala o predmetima, maturi i
maturalnoj veeri.
Nisam ljubitelj maturalne veeri, podsjetio sam je dok je skretala
na kraju ulice. Istodobno sam spretno naginjao zdjelicu sa itaricama u
suprotnom smjeru od naginjanja auta. Barem u tome imam iskustva.
Pa, nema nieg loeg u tome da izie s nekom prijateljicom.
Sigurna sam da moe pozvati Cassie Hiney1. Naravno da sam mogao
pozvati Cassie Hiney, koja je zapravo bila savreno zgodna, ljubazna i
slatka, premda je imala nevjerojatan peh s prezimenom.
Ne radi se samo o tome da ne podnosim maturalne veeri. Ne
podnosim ni ljude koji oboavaju maturalne veeri, objasnio sam joj,
iako je to, istinu govorei, bila la. Jer Ben je jedva ekao da ode.

hiney (engl.) - upak

Mama je skrenula u kolsko dvorite, i dok je prelazila preko

uspornika, morao sam objema rukama pridrati ve gotovo praznu
zdjelicu. Pogledao sam na parkiralite za maturante. Srebrna Honda
Mary Roth Spiegelman bila je parkirana na uobiajenom mjestu. Mama je
zaustavila auto u slijepoj uliici pored dvorane za probe orkestra i
poljubila me u obraz. Vidio sam Bena i ostale svoje prijatelje kako stoje
okupljeni u polukrug.
Krenuo sam prema njima i polukrug se spontano rairio da me
primi. Razgovarali su o mojoj bivoj djevojci, Suzie Chung, koja je svirala
elo i navodno izazvala pomutnju kad je poela hodati s igraem
bejzbola imenom Taddy Mac. Je li mu to bilo pravo ime, nisam imao
pojma. Kako bilo da bilo, Suzie je odluila na maturalnu doi s Tadyjem
Macom. Jo jedna rtva.
Buraz, obratio mi se Ben, koji mi je stajao nasuprot. Dao mi je
znak glavom da ga slijedim i okrenuo se. Iziao sam iz kruga i poao za
njim kroz vrata. Ben, malo stvorenje maslinaste puti, koje je pubertet,
nema sumnje, puknuo, iako ne ba jako, bio je moj najbolji prijatelj sve od
petoga razreda, kada smo obojica sebi konano priznali da ni jedan od
nas nee uspjeti privui nekog drugog najboljeg prijatelja. Plus, Ben se
stvarno trudio, to mi se svidjelo uglavnom.
to ima? pitao sam. Unutar kole mogli smo slobodno
razgovarati, jer tu je vladao takav amor da nas nitko ne bi mogao
prislukivati.
Radar ide na maturalnu veeru, objavio je mrzovoljno. Radar je
bio na drugi najbolji prijatelj. Zvali smo ga Radar jer je sliio malom
oalinku zvanom Radar iz one stare televizijske serije MASH, samo to 1.
Radar iz serije nije bio crnac, i 2. nakon to je dobio nadimak, na je
Radar narastao petnaestak centimetara i poeo nositi lee, pa
pretpostavljam da 3. uope nije sliio tipu iz serije MASH, ali 4. kako su
do kraja naeg kolovanja ostala jo tri i pol tjedna, nismo imali volje da
mu mijenjamo nadimak.
S onom curom Angelom? pitao sam. Radar nam nikada nije nita
otkrio o svome ljubavnom ivotu, ali to nas nije sprjeavalo da stalno o
tome nagaamo.

Ben je kimnuo i rekao: Zna za onaj moj veliki plan da na

maturalnu pozovem neku piletinu iz prvog razreda, jer to su jedini
komadi koji ne znaju priu o Krvavom Benu? Kimnuo sam potvrdno.
Pa, poeo je Ben, jutros mi je prila jedna slatkica iz prvog
razreda i pitala me jesam li ja Krvavi Ben, i im sam joj poeo
objanjavati da se radilo o infekciji bubrega, zahihotala je i pobjegla.
Dakle, ni od toga nema nita.
Ben je u drugom razredu zavrio u bolnici zbog infekcije bubrega,
no Becca Arrington, Margoina najbolja prijateljica, proirila je glasinu da
mu se krv u urinu pojavila zbog kroninog masturbiranja. Usprkos svojoj
medicinskoj neuvjerljivosti, ta pria prati Bena i dandanas. Koja
puiona, rekao sam.
Ben mi je poeo izlagati svoje planove kako da nae novu pratilju,
ali tek sam ga napola sluao, jer sam kroz masu ljudstva to se guvala u
hodniku upravo ugledao Margo Roth Spiegelman. Stajala je pokraj
svojega ormaria sa svojim dekom Jaseom. Nosila je bijelu suknju do
koljena i plavu majicu s natpisom. I izdaleka sam mogao vidjeti njezine
lijepo oblikovane kljune kosti. Neemu se histerino smijala irom
otvorenih usta, pri emu je ramena povila naprijed, a kutovi njezinih
velikih oiju iskitili su se sitnim borama. Ali izgleda da se nije smijala
neemu to je provalio Jase, jer je gledala mimo njega, prema nizu
ormaria na drugoj strani hodnika. Slijedio sam njezin pogled i vidio
Beccu Arrington kako se objesila o nekog igraa bejzbola, kao da je tip
boino drvce a ona kuglica na njemu. Poslao sam Margo osmijeh, iako
sam znao da me ona ne moe vidjeti.
Buraz, trebao bi je jednostavno puknuti. Ba te briga za Jasea.
Boe, kakav je to komad. Kad smo krenuli, nastavio sam pogledavati
prema njoj kroz gomilu; bili su to brzi snimci za seriju fotografija pod
naslovom Savrenstvo ne trza dok smrtnici prolaze. Kad sam joj se pribliio,
pomislio sam da se ona uope ne smije. Moda je samo iznenaena
poklonom ili neim slinim. Nije mogla zatvoriti usta.
Aha, rekao sam Benu, jo uvijek ga ne sluajui i pokuavajui
zadrati pogled to due na Margo, a da to ne bude oito. I ne samo zato
to je bila lijepa. Bila je ona naprosto fenomenalna, u doslovnom smislu
rijei. Ipak, prolazili smo odvie daleko od nje i previe se ljudi muvalo

izmeu, pa nisam mogao uti to govori i prokljuviti o kakvom je to

urnebesnom iznenaenju bila rije. Ben je samo zatresao glavom, ve me
tisuu puta ulovio kako zurim u nju i ve se na to naviknuo.
Stvarno je dobar komad, ali nije ba tako dobar komad. Zna li tko
je stvarno dobar komad?
Tko? pitao sam.
Lacey, rekao je, a to je bila Margoina druga najbolja prijateljica.
Da, i jo tvoja mama. Buraz, vidio sam kad te jutros poljubila u obraz, i
oprosti mi, ali kunem ti se Bogom pomislio sam: ovjee, da sam barem ja
Q. I da barem imam penis na obrazima. Munuo sam ga laktom u rebra, ali
nisam prestao razmiljati o Margo, jer ona je bila jedina legenda koja je
ivjela vrata do mene. Margo Roth Spiegelman, djevojka ije je
esteroslono ime u svojoj cijelosti nerijetko bilo izgovarano s pritajenim
potovanjem. Margo Roth Spiegelman, o ijim su se epskim
pustolovinama prie irile kolom poput ljetne oluje: neki starac iz Hot
Coffeeja u Kaliforniji nauio je Margo svirati gitaru. Margo Roth
Spiegelman, koja je tri dana putovala s cirkusom mislili su da ima
potencijala da nastupi na trapezu. Margo Roth Spiegelman, koja je iza
pozornice popila alicu biljnog aja s grupom The Mallionaires poslije
koncerta u St. Louisu, dok su oni pili viski. Margo Roth Spiegelman, koja
je upala na taj koncert rekavi osiguranju da joj je basist deko, ali je oni
nisu prepoznali i, ma dajte, deki, stvarno, ime mi je Margo Roth
Spiegelman i ako odete tamo i zamolite basista da baci pogled na mene,
on e vam rei da sam njegova cura, ili da bi elio da mu budem cura, i
onda je redar tako i napravio, i onda je basist rekao da, to je moja cura,
pustite je, i poslije je basist htio da zabriju zajedno, ali ona je odbila basista
grupe The Mallionaires.
Sve su te prie, kad bi bile ispriane, zavravale s neizbjenim:
ovjee, ne mogu vjerovat? esto i nismo vjerovali, ali prie su se uvijek
pokazale istinitima.
Ve smo bili kod svojih ormaria. Radar je bio ondje; naslonjen na
Benov ormari tipkao je neto po prijenosnom ureaju koji je drao u
rukama.
Dakle, ide na maturalnu, rekao sam mu. Podigao je pogled
prema meni, a onda ga ponovo spustio.

Upravo devandaliziram lanak na Sverjeniku o bivem

francuskom premijeru. Sino je netko obrisao cijeli unos i zamijenio ga
reenicom Jacques Chirac je jedan gej, to je, kako je napisano, netono i
faktiki i gramatiki. Radar je nekakva urednika faca na toj onlajn
enciklopediji nazvanoj Sverjenik, a koju lancima popunjavaju sami
korisnici. Sav se posvetio odravanju i usavravanju Sverjenika. Bio je to
jedan od razloga zato nas je vijest da ima pratilju za maturalnu toliko
iznenadila.
Dakle, ide na maturalnu, ponovio sam.
ao mi je, rekao je ne diui pogled. Dobro je poznato da sam
oduvijek bio protiv maturalne. Nita me u vezi s tim ne privlai ni
sentii, ni brzi ples, ni haljine, ni unajmljeni smoking. Unajmljivanje
smokinga ini mi se izvrsnim nainom da pokupi neku odvratnu bolest
od prethodnog unajmljivaa, ne udim ba za time da budem jedini
djevac s picajzlama.
Buraz, obratio se Ben Radaru, ve i oni friki komadi iz prvog
razreda znaju za priu o Krvavom Benu. Radar sada konano spusti
svoj dlanovnik i kimne suosjeajno. Kako bilo, nastavio je Ben,
preostaju mi dvije strategije: kupiti pratilju preko interneta ili odletjeti u
Missouri i kidnapirati neku zgodnu provincijsku kokicu. Pokuao sam
Benu objasniti da izraz kokica ne zvui ni retro ni kul, nego vie
seksistiki i jadno, ali on se nije dao smesti. I vlastitu je majku zvao
kokica. Bio je nepopravljiv.
Pitat u Angelu zna li koga, rekao je Radar. Iako bi bilo lake
pretvoriti olovo u zlato nego tebi nai pratilju za maturalnu.
Nai tebi pratilju za maturalnu toliko je teko da ve od same
ideje moe dobiti bruh, dodao sam.
Radar je od oduevljenja dvaput akom lupio po ormariu, a onda
se vratio s novom forom: Bene, nai tebi pratilju za maturalnu tako je
teko da je amerika vlada odustala od diplomacije i odluila stvar rijeiti
silom.
Pokuavao sam smisliti novu foru kojom bih se nadovezao, kad
smo sva trojica odjednom opazili kontejner anabolikih steroida u
ljudskom obliju, poznat kao Chuck Parson, kako nam se pribliava s

nekom namjerom. Chuck Parson nije sudjelovao u timskim sportovima

jer bi ga to moglo odvratiti od njegova vieg cilja: da jednoga dana bude
osuen za ubojstvo. Hej, pederi, povikao je.
Chuck, odgovorio sam mu to sam mogao prijateljskije. Chuck
nas posljednjih godina i nije gnjavio netko je u zemlji kul djece donio
uredbu da nas se pusti na miru. Zato je bilo neobino to nam se uope
obraa.
Moda zato to sam se oglasio, a moda i ne, tresnuo je rukama o
ormari s obje moje strane i unio mi se u facu tako da sam mogao lako
pogoditi kojom pastom pere zube. to zna o Margo i Jaseu?
Uh, rekao sam. Poeo sam kopati po pamenju i prisjeati se
svega to znam o njima: Jase je bio prvi i jedini ozbiljni deko Margo
Roth Spiegelman. Poeli su hodati krajem prole godine. Idue godine
oboje se spremaju na Floridsko sveuilite. Jase je ondje dobio nekakvu
bejzbolsku stipendiju. Nikada nije bio kod nje doma, osim da je pokupi
za izlazak. Nikada nije pokazivala da joj se ba jako svia, ali Margo
nikada nije pokazivala da joj se itko svia. Nita, rekao sam konano.
Ne seri mi, zareao je.
Jedva je i poznajem, rekao sam, to je zapravo i bila istina.
Neko je vrijeme razmiljao o mome odgovoru, a ja sam dao sve od
sebe da izdrim pogled tih premalo razmaknutih oiju. Lagano je
kimnuo, odgurnuo se od ormaria i odetao na svoj prvi sat: Njegovanje i
prehrana pektoralnih miia.
Zazvonilo je i drugo zvono. Jo minuta do poetka nastave. Radar i
ja imali smo matematiku analizu, a Ben kombinatoriku. Uionice su bile
jedna do druge; zajedno smo krenuli prema njima, trojica nas, jedan do
drugoga, nadajui se da e se plima naih kolskih drugova razrijediti i
propustiti nas. Tako je i bilo.
Rekao sam: Pronai tebi pratilju za maturalnu tako je teko da kad
bi tisuu majmuna na tisuu pisaih strojeva tipkalo tisuu godina, ne bi
se dogodilo da ijedan napie Ii u na maturalnu s Benom
Ben nije mogao odoljeti da sam sebe ne dotue. Moji izgledi za
maturalnu toliki su da me odbila i Q-ova baka. Rekla mi je da eka da je
Radar pozove.

Radar znaajno kimne glavom. iva istina, Q, tvoja baka voli

prave frajere.
Bio je to jadan, ali najlaki nain da zaboravimo na Chucka,
razgovarati o maturalnoj, iako mi se za nju zapravo ivo fukalo. Eto
takav je bio na ivot toga jutra: nita zapravo nije bilo vano, ni dobre ni
loe stvari. Vano nam je bilo samo da zabavimo jedni druge, i to nam je
prilino dobro uspijevalo.
Idua tri sata proveo sam u uionici, nastojei da ne gledam u
satove koji su visjeli iznad ploa, a kada bih bacio pogled na koji od njih,
ostao bih zauen to je od posljednjeg gledanja na sat prolo tek
nekoliko minuta. Imao sam gotovo etiri godine iskustva gledanja u te
satove, ali njihova me sporost nije prestala uditi. Ako mi ikada kau da
mi je preostao samo jedan dan ivota, zaputit u se ravno u posveene
dvorane srednje kole Winter Park, gdje, kako je poznato, dan traje
tisuu godina.
No koliko god mi se inilo kako trei sat fizike nee nikada zavrili,
ipak je zavrio i poslije sam se u kantini naao s Benom. Radar je peti sat
imao ruak sa svojima iz razreda pa smo Ben i ja uglavnom sjedili sami;
razdvajalo nas je tek nekoliko sjedala i klinci iz dramske grupe, koje smo
poznavali. Danas smo obojica jeli mini pizze sa salamom.
Pizze su dobre, rekao sam. Kimnuo je glavom rastreseno. to ne
valja? pitao sam ga.
Nifta, zafufljao je ustima punim pizze. Konano ju je progutao.
Znam da misli kako je to glupo, ali ja zaista elim ii na maturalnu.
1. Stvarno mislim da je to glupo; 2. Ako eli ii, idi; 3. Ali ako se
ne varam, jo uvijek nisi nijednu curu pitao da ide s tobom.
Pitao sam Cassie Hiney na matki. Napisao sam joj poruku.
Podigao sam obrve upitno. Ben je gurnuo ruku u dep svojih kratkih
hlaa i izvukao vie puta presavijen komadi papira. Razmotao sam ga:

Bene, rado bih ila na maturalnu s tobom, ali ve imam dogovor s

Frankom. Oprosti!
C.

Ponovo sam presavio papiri i gurnuo mu ga preko stola. Sjetio

sam se kako smo na ovim stolovima nekada igrali nogomet papirnatim
kuglicama. Koja puiona, rekoh.
Da, ali to se moe? Izgledalo je kao da se zidovi utnje zatvaraju
oko nas, i tako smo neko vrijeme utjeli, a onda me Ben pogledao
ozbiljnim pogledom i rekao: Kako u se samo raspitoljiti na koledu.
Ima da uem u Guinnessovu knjigu svjetskih rekorda u kategoriji Najvie
zadovoljenih kokica.
Nasmijao sam se. Palo mi je na um kako su Radarovi roditelji ve
uli u Guinnessovu knjigu, a onda sam spazio zgodnu Afroamerikanku s
upienim dredloksima kako stoji iznad nas. Trebalo mi je nekoliko
trenutaka da shvatim da je to Angela, Radarova moda-djevojka.
Bok, pozdravila me.
Hej, odzdravio sam joj. Bili smo skupa na nekim predmetima, ali
vani se nismo pozdravljali. Dao sam joj znak da sjedne. Privukla je stolac
na elo stola.
Pretpostavljam, deki, da poznajete Marcusa bolje nego itko
drugi, rekla je, upotrijebivi Radarovo pravo ime. Nagnula se prema
nama, nalaktivi se na stol.
To ti je nezahvalan posao, ali netko mora i to raditi, rekao je Ben
smijeei se.
Deki, mislite li, ono, da me se on srami?
Ben se nasmijao. to? Ne, rekao je.
Zapravo, dodao sam, ti bi se trebala sramiti njega.
Zakolutala je oima smijui se. Djevojka naviknuta
komplimente. Ali, ono, nikad me nije pozvao da zabrijem s vama.

na

Ohhh, rekao sam, skopavi konano. To je zato to se on srami

nas.
Nasmijala se. Izgledate prilino normalno.
Nisi vidjela Bena kad umrkne Sprite kroz nos, a onda ga izbaci
na usta, rekoh.

Izgledam kao dementna gazirana fontana, rekao je mrtavhladan.

Ali stvarno, vi ne biste bili zabrinuti? Mislim, hodamo ve pet
tjedana, a jo me nije odveo svojoj kui. Ben i ja smo se znaajno
pogledali, a ja sam stisnuo usta da ne prasnem u smijeh. to je? upitala
je.
Nita, rekao sam. Iskreno, Angela, da te tjera da brije s nama i
da te stalno vodi doma.
To bi sigurno znailo da mu se ne svia, Ben je dovrio moju
reenicu.
Jesu li mu roditelji udni?
Bilo je veliko iskuenje iskreno odgovoriti na to pitanje. O ne.
Skroz su kul. Samo su, ini mi se, malko previe brini.
Da, previe brini, sloio se Ben sumnjivo brzo.
Nasmijala se i ustala, rekavi da se jo mora nekome javiti dok traje
ruak. Ben je priekao s komentarom dok se nije udaljila. enska je
mrak, rekao je.
Vidim, odgovorio sam. Pitam se bismo li mogli mijenjati Radara
za nju.
Iako vjerojatno nije tako dobra s raunalima kao Radar. Treba
nam netko tko se kui u raunala. A kladim se i da je koma u igranju
Uskrsnua. Bila je to naa omiljena igrica. Inae, nastavio je Ben,
odlino si se snaao kad si rekao da su Radarovi roditelji previe
brini.
Pa nije moje da joj kaem istinu, rekao sam.
Pitam se koliko e joj trebati da vidi Tim Radar rezidenciju i muzej?
nasmijao se Ben.

Odmor je bio pri kraju, pa smo Ben i ja ustali i odloili svoje pladnjeve na
tekuu vrpcu. Istu onu na koju me u prvom razredu bacio Chuck Parson,
poslavi me tako u podzemni svijet sudopera Winter Parka. Odetali

smo do Radarova ormaria i ostali ondje dok nije dojurio ve poslije

prvog zvona.
Na satu politike odluio sam da bih, a to mislim doslovno i
bukvalno, lizao tovaru jaja samo da do kraja semestra ne moram dolaziti
na te sate, rekao je.
Od tovarovih jaja moe puno nauiti o vladi, rekao sam. Hej,
kad smo ve kod razloga zato si htio da ti ruak bude poslije etvrtog
sata, upravo smo ruali s Angelom.
Ben mu se smijuljio u facu i dodao: Aha, htjela je znati zato je
nikada nisi pozvao kui.
Radar ispusti dubok uzdah dok je unosio ifru svoga ormaria.
Toliko je dugo duboko disao da sam se na koncu uplaio da e se
onesvijestiti. Sranje, rekao je konano.
Da se ne stidi neega? upitao sam smjekajui se. Zaepi,
odgovorio je i munuo me laktom u trbuh. ivi u ljupkom domu,
rekao sam.
Ozbiljno, buraz, dodao je Ben. Ona je stvarno zgodna cura. Ne
kuim zato je ne upozna s roditeljima i ne pokae joj asu Radar
Radar je bacio knjige u ormari i zatvorio ga. Graja oko nas utiala
se ba u asu kad je podigao pogled u nebo i zavikao: NISAM JA KRIV
TO MOJI STARCI IMAJU NAJVEU ZBIRKU CRNIH DJEDOVA
BOINJAKA NA SVIJETU. Dosad sam ga barem tisuu puta uo da
izgovara najveu zbirku crnih Djedova Boinjaka i nikako da mi to
prestane biti smijeno. Ali on se nije alio. Sjeam se kad sam prvi put bio
kod njih. Imao sam tada otprilike trinaest godina. Bilo je proljee, od
Boia je prolo nekoliko mjeseci, a crni su Djedovi Boinjaci jo uvijek
bili poreani po prozorskim daskama. Crni Djedovi Boinjaci izrezani
od papira visjeli su s ograde stubita. Stol u blagovaonici bio je ukraen
svijeama u obliku Djedova Boinjaka crnaca. Ulje na platnu s likom
crnakog Djeda Boinjaka visjelo je iznad okvira kamina na kojem su
bile nanizane figurice crnih Djedova Boinjaka. Imali su i crnaki
dispenzer za Pez-bombone koji su kupili u Namibiji. Svijetlei plastini
Djed Boinjak crnac, koji je od Dana zahvalnosti do Nove godine stajao
u njihovu savreno njegovanom dvoritu, ostatak godine ponosno je

drao strau u kutu kupaonice za goste, kupaonice obloene runo

oslikanim tapetama s uzorkom, naravno, crnog Djeda Boinjaka. ak su
i spuve bile u obliku Djeda Boinjaka. Sve sobe, osim Radarove, bile su
zatrpane crnim Djedovima Boinjacima od gipsa i plastike i mramora
i gline i drva i smole i platna. Sve u svemu, Radarovi su roditelji imali
vie od tisuu dvjesto razliitih crnih Djedova Boinjaka. Kako se moglo
proitati na ukrasnoj ploi pokraj ulaznih vrata, Drutvo za Boi
proglasilo je Radarov dom spomen-kuom Djeda Boinjaka.
Mora joj rei, ovjee, kazao sam. Jednostavno joj mora rei:
Angela, stvarno mi se svia, ali ima neto to mora znati: kada
doemo k meni doma da se malo pomazimo, gledat e nas dvije tisue
etiristo oiju tisuu dvjesto crnih Djedova Boinjaka.
Radar je preao rukom preko svoje kratko oiane kose i
odmahnuo glavom. Pa, ovaj, nisam siguran da u joj rei ba tim
rijeima, ali rei u joj.
Ja sam se zaputio na sat politike, a Ben na izborni predmet o
dizajnu videoigrica. Idua dva sata proveo sam gledajui satove, a onda
me, kad je konano sve bilo gotovo, preplavio osjeaj olakanja kraj
svakoga dana znaio je pribliavanje nae maturalne, do koje je ostalo
manje od mjesec dana.

Otiao sam kui. Pojeo sam dvije krike kruha s maslacem od kikirikija i
demom i gledao poker na televiziji. Moji su se roditelji vratili oko est,
izgrlili jedno drugo, a onda su izgrlili i mene. Za pravu veeru jeli smo
zapeene makarone s preljevom. Pitali su me kako je bilo u koli. Onda
su me pitali za maturalnu. Divili su se sami sebi kakav su udesan posao
obavili odgojivi me. Priali su mi kako su oni proveli dan, bakui se s
ljudima koji nisu tako dobro odgojeni kao ja. Onda su se pokupili gledati
televiziju. Otiao sam u svoju sobu provjeriti mejlove. Neto sam
piskarao za engleski o Velikom Gatsbyju. ituckao sam malo i
Federalistike spise, kao pripremu za zavrni ispit iz politike. Razmjenjivao
sam mejlove s Benom, a onda se i Radar pojavio onlajn. U razgovoru je
etiri puta upotrijebio frazu najvea zbirka crnih Djedova Boinjaka na
svijetu i svaki put sam jednako prasnuo u smijeh. Rekao sam mu da mi
je drago to ima curu. On je rekao da e ljeto biti zakon. Sloio sam se.

Bio je peti svibnja, ali mogao je biti i bilo koji drugi datum. Moji su dani
bili ugodno jednolini. Volio sam to: volio sam rutinu. Volio sam da mi
bude dosadno. Znam da to nije neto ime bih se trebao hvaliti, ali tako
je bilo. I ovaj peti svibnja mogao je biti kao bilo koji drugi dan sve dok,
neto prije ponoi, Margo Roth Spiegelman nije otvorila prozor na mojoj
sobi, prvi put nakon to mi je prije devet godina rekla da ga zatvorim.

2.
Na zvuk otvaranja prozora naglo sam se okrenuo i susreo se s
Margoinim plavim oima koje su zurile u moje. Isprva su njezine oi bile
sve to sam vidio, sve dok mi se vid nije prilagodio mraku, a tada sam
primijetio da je lice obojila crnom kamuflanom bojom, a glavu pokrila
crnom kapuljaom. Je l ti to uiva u cyber-seksu? upitala je.
Dopisujem se s Benom Starlingom.
To nije odgovor na moje pitanje, perverznjae jedan.
Nasmijao sam se od nelagode, a zatim otiao do prozora i kleknuo,
tako da je moje lice bilo na svega nekoliko centimetara od njezina. Nije
mi bilo jasno zato je tu, na mome prozoru, ovakva. emu dugujem ovo
zadovoljstvo? upitao sam je. Margo i ja ostali smo u dobrim odnosima,
valjda, ali to nisu bili hajdemo-se-nai-maskirani-u-gluho-doba-noi
odnosi. Siguran sam da je imala druge prijatelje za takve stvari. Ja
jednostavno nisam bio meu njima.
Treba mi tvoj auto, objasnila je.
Nemam auto, priznao sam i osjetio kako je dotakla bolnu toku.
Dobro, onda mi treba auto tvoje mame.
Ti ima svoj auto, istaknuo sam.
Margo je napuhala obraze i uzdahnula. Da, ali stvar je u tome to
su mi roditelji uzeli kljueve od auta i spremili ih u sef koji se nalazi
ispod njihova kreveta, a jo i Myrna Mountweazel njezin pas spava
u sobi. A Myrna Mountweazel, njoj kao da prsne prokleta aneurizma
svaki put kada me ugleda. Mislim, mogu se bez problema uuljati u sobu
i ukrasti sef, obiti ga i odvesti se, ali stvar je u tome to e Myrna
Mountweazel poeti lajati kao luda im malo odkrinem vrata. Dakle,
kao to rekoh, trebam auto. Uostalom, ti e morati voziti, jer najmanje
pet od jedanaest stvari koje veeras moram obaviti podrazumijevaju da
me eka voza spreman na bijeg.

Dok je gledam nefokusirano, sva se pretvara u oi koje lebde u

zraku. Zato se ponovo usredotoim na nju i na obrise njezina lica;
kamuflana boja na njezinoj koi jo je uvijek bila vlana. Njezine su
jagodice zajedno s bradom inile trokut, a usne crne kao ugljen savijene
su u jedva vidljiv osmijeh. Je l to neto nezakonito?, upitam.
Hm, odgovorila je Margo. Podsjeti me je l upad na tui posjed
protuzakonit?
Ne, odluno sam odgovorio.
Ne, nije protuzakonit ili ne, neu ti pomoi?
Ne, neu ti pomoi. Zar ne moe zaposliti nekog svog potrka da
te vozika uokolo? Lacey ili Becca se ionako pokoravaju svim njezinim
naredbama.
Zapravo, oni i jesu dio problema, odgovorila je.
Kakvog problema? pitao sam.
Postoji jedanaest problema, rekla je ve pomalo nestrpljivo.
Bez krenja zakona, molim te, rekao sam.
Kunem se Bogom da te neu traiti da uini ita protuzakonito.
I ba su se u tome trenutku svjetla oko Margoine kue upalila. U
samo jednom brzom pokretu prevalila se preko prozora ravno u moju
sobu i otkotrljala se ispod kreveta. Njezin se tata za nekoliko sekundi
stvorio u dvoritu. Margo! povikao je. Vidio sam te!
Ispod svoga kreveta zauo sam prigueno O, Isuse. Margo se
iskoprcala van, ustala, otila do prozora i rekla: Daj, tata. Samo priam s
Quentinom. Stalno mi govori kako bi on odlino utjecao na mene i tako
to.
Samo priate?
Da.
Zato ti je onda lice obojeno kamuflanom bojom? Margo je
oklijevala, ali samo nakratko. Tata, kako bih ti dala odgovor na to
pitanje, potrebni su sati i sati objanjavanja, a vjerujem da si jako
umoran, pa je najbolje da se vr...
U kuu! zagrmio je. Iste sekunde!

Margo me zgrabila za majicu i apnula mi u uho: Vraam se za

minutu, a zatim nestala kroz prozor.

im je otila, zgrabio sam svoje kljueve sa stola. Kljuevi su bili moji;

auto, naalost, nije. Roditelji su mi za esnaesti roendan dali mali
poklon i odmah sam znao da se radi o kljuevima auta pa sam se gotovo
upikio od sree, jer dotad su stalno ponavljali kako mi ne mogu priutiti
auto. Ali kada su mi uruili malu zamotanu kutijicu, znao sam da su me
samo zafrkavali i da sam ipak dobio auto. Poderao sam ukrasni papir i
otvorio kutijicu. I stvarno, bili su to kljuevi auta.
Nakon kratkotrajnog prouavanja shvatio sam da su to kljuevi
Chryslera. Chryslerova kombija. Onoga koji je vozila moja mama.
Poklanja mi klju svoga auta? upitao sam mamu.
Tome, obratila se tati, rekla sam ti da emo mu samo pobuditi
lanu nadu.
Nemoj mene sada kriviti, rekao je tata. Tako samo sublimira
vlastite frustracije zbog mojih prihoda.
Nije li ta ishitrena analiza malice pasivno-agresivna? upitala je
mama.
Nisu li retorike optube o pasivno-agresivnom ponaanju same
po sebi pasivno-agresivne? odgovorio je tata pa su se jo neko vrijeme
natezali oko toga.
Da skratim priu: imao sam pristup toj divoti od najnovijeg modela
Chryslerova kombija, naravno, ako ga ne vozi mama. A kako se ona
svako jutro vozila njime na posao, auto sam mogao voziti samo
vikendom. Zapravo, vikendom i nou.
Margo je trebalo vie od obeane minute da se vrati, ali ne puno
vie. Dok je nije bilo, poeo sam se ponovo nekati. Imam kolu sutra,
rekao sam joj.
Pa da, znam, odgovorila je. Ima kolu i sutra i prekosutra i od
samoga razmiljanja o tome moe poludjeti skroz naskroz. Sve znam.
Radni je dan. Zato i moramo krenuti to prije i vratiti se do jutra.
Ne znam ba.

Q, rekla je. Q. Dragi. Koliko smo dugo prijatelji?

Mi nismo prijatelji. Mi smo susjedi.
O, Isuse, Q. Nisam li dobra prema tebi? Nisam li naredila svim
svojim podanicima u koli da se lijepo ponaaju prema tebi?
Uhuh, sumnjiavo sam izdahnuo, iako sam oduvijek slutio da je
Margo ta koja je zabranila Chucku Parsonu i njegovoj bandi da nas
maltretiraju.
Trepnula je. ak je i kapke namazala. Q, rekla je, moramo
krenuti.
I tako smo krenuli. Iskrao sam se kroz prozor, onda smo pognutih
glava protrali uza zid moje kue, sve dok nismo doli do kombija i
otvorili vrata. Margo mi je apnula da ne zatvaram vrata bilo bi
prebuno pa sam otvorenih vrata izbacio mjenja iz brzine, pogurao
auto i pustio ga da se polako kotrlja niz ulicu. Proli smo nekoliko kua
prije nego to sam upalio motor i svjetla. Zatvorili smo vrata i odvezli se
vijugavim uliicama u beskonanost Jefferson Parka, ije su kue jo
uvijek izgledale kao nove novcate, ali i pomalo plastino, poput grada od
lego-kockica, nastanjenog desetcima tisua pravih ljudi.
Margo je krenula s priom. Stvar je u tome to njih zapravo uope
nije briga; oni samo misle kako moji pothvati stvaraju lou sliku o njima.
Zna li to mi je maloas rekao? Rekao mi je: Ne zanima me hoe li
potpuno sjebati svoj ivot, ali nemoj nas ni sluajno osramotiti pred
Jacobsenovima oni su nam prijatelji! Smijeno. Ne moe ni zamisliti
kako su mi oteali iuljavanje iz te proklete kue. Zna ono kad u
filmovima o bijegu iz zatvora naguraju hrpu odjee ispod pokrivaa da
izgleda kao da netko spava u tom krevetu? Kimnuo sam. E pa, mama
mi je u sobu stavila jebeni bebifon da bi cijelu no mogla sluati kako
diem. Morala sam Ruthie dati pet dolara da spava u mojoj sobi, a odjeu
sam nagurala ispod pokrivaa njezina kreveta. Ruthie je Margoina
mlaa sestra. To ti se sada pretvara u neku usranu Nemoguu misiju.
Neko sam se iskradala kao i svaki drugi Amerikanac lijepo iziem kroz
prozor i skoim s krova. Ali ovih dana, Moe mi prosti, kao da ivim u
doba faistike diktature.
I hoe li mi napokon rei kamo idemo?

Pa, prvo idemo u Publix. Iz razloga koje u ti kasnije objasniti,

mora umjesto mene obaviti kupnju nekih sitnica. A onda idemo u WalMart.
to, zar emo samo raditi turu po svim trgovakim centrima
sredinje Floride? upitao sam.
Dragi moj, veeras emo ispraviti mnogo toga krivoga. I iskriviti
poneto to je ravno. Prvi e postati posljednji; posljednji e postati prvi;
krotki e batiniti zemlju. Ali prije nego to radikalno promijenimo svijet,
moramo u kupovinu. Dovezao sam nas do Publixa i parkirao auto na
gotovo potpuno prazno parkiralite.
Sluaj, rekla je, koliko novca trenutano ima kod sebe?
Nula dolara i nula centi, odgovorio sam. Ugasio sam motor i
pogledao prema njoj. Kopala je po depu svojih uskih crnih hlaa i na
kraju izvukla nekoliko novanica od sto dolara. Na sreu, dragi nas je
Bog obdario, rekla je.
Otkuda ti to? upitao sam.
Lova od bar micve, malac. Nemam pristup bankovnom raunu,
ali znam lozinku svojih roditelja jer koriste myrnamountw3az3l za
apsolutno sve. Tako sam podigla neto novca. Pokuao sam treptanjem
sakriti divljenje u svojim oima, ali ona je primijetila kako je gledam i
zloesto se zasmijuljila. Jedno ti mogu obeati, rekla je, bit e ti ovo
najbolja no u ivotu.

3.
S Margo Roth Spiegelman stvari su stajale tako da mi je jedino
preostajalo pustiti je da govori, a kad bi se zaustavila, ohrabrivao bih je
da nastavi jer sam: 1. bio neopisivo zaljubljen u nju, 2. jer je bila
jedinstvena u svakom pogledu, i 3. jer me nikada nije nita pitala, pa je
jedini nain da izbjegnem tiinu bio da je potiem da govori.
I tako mi je na parkiralitu Publixa rekla: Dakle ovako. Napravila
sam popis. Ako ima kakvih pitanja, nazovi me na mobitel. Ah da, ovo
me podsjetilo, bila sam toliko slobodna da u auto ve prije stavim neke
potreptine.
to? Misli, ono, i prije nego to sam uope pristao poi?
Pa, da. Strogo uzevi. U svakom sluaju, nazovi me ako bude
pitanja, a to se tie vazelina, uzmi onaj koji je vei od ake. Vidjet e,
ima neto kao beba-vazelin, pa mama-vazelin, a tebi treba veliki debeli
tata-vazelin. Ako ga ne bude, onda uzmi tri mama-vazelina. Gurnula
mi je u ruke popis i novanicu od sto dolara i rekla: Ovo e ti biti
dovoljno.
Margoin popis:
3 cijela Soma, pakirana zasebno
Veet (to je za Brijanje nogu bez Britvice, a nai e ga
gdje je enska kozmetika)
Vazelin
est limenki Mountain Dewa
tuce Tulipana
Boca Vode
Papirnate Maramice

Limenka Plave boje u Spreju

Zanimljivo pisanje velikih slova, rekao sam.

Da. Ja sam veliki pobornik proizvoljnog pisanja velikog slova.
Pravila o pisanju velikog slova tako su nepravedna prema rijeima u
sredini.
Nisam siguran to bi bilo prikladno rei blagajnici kojoj u pola
jedan ujutro na tekuu vrpcu istresete est kila somovine, tubu Veeta,
vazelin u veliki-debeli-tata pakiranju, est limenki Mountain Dewa,
limenku boje u spreju i tuce tulipana. Ja sam rekao ovo: Nije tako udno
kao to izgleda.
ena je proistila grlo, ali nije podigla pogled. Vraga nije,
promrmljala je.
Stvarno ne elim da upadnemo u nevolju, rekao sam Margo kad
sam se vratio u auto. Ona je vodom iz boce moila maramice i skidala s
lica crnu boju. Izgleda da joj je takav mejkap bio potreban samo za bijeg
iz kue. U prijamnom pismu s Dukea jasno pie da me nee primiti ako
budem uhien.
Q, ti si veliki plaljivac.
Samo mi obeaj da neemo upasti u nevolje, rekao sam. Mislim,
elim i ja da nam bude zabavno i sve to, ali ne po cijenu moje
budunosti.
Pogledala me, lice joj je ve bilo gotovo isto, i jedva primjetno se
nasmijeila. udi me to sva ta sranja smatra vrijednima spomena.
A?
Koled: hoe li te primiti ili nee. Nevolje: hoe li ih biti ili nee.
kola: hoe li dobiti petaka ili kulju. Karijera: hoe li biti uspjean ili
nee. Kua: velika ili mala, vlastita ili u najmu. Novac: hoe li ga imati
ili nee. Sve je to tako dosadno.
Zaustio sam da joj neto odgovorim, da joj kaem kako su oito i
njoj te stvari vane, jer inae ne bi imala dobre ocjene i ne bi najesen sa
stipendijom izvrsnosti pola na Sveuilite Florida, ali ona je samo rekla:
Wal-Mart.

Zajedno smo uli u Wal-Mart i prvo uzeli ono to u televizijskoj prodaji

zovu letva, a slui za zakljuavanje volana. Dok smo prolazili kroz
djeji odjel, upitao sam Margo: to e nam letva?
Ne odgovorivi na moje pitanje, Margo je zapoela svoj monolog.
Zna li da je kroz gotovo cijelu povijest ovjeanstva prosjean ljudski
vijek bio jedva trideset godina? To znai da si mogao raunati na samo
desetak godina takozvane zrelosti, je l da? Nisi planirao mirovinu. Nisi
planirao karijeru. Nisi uope planirao. Nije bilo vremena za planiranje. A
onda se ivotni vijek poeo produavati i ljudi su imali sve vie i vie
budunosti, i sve su vie o njoj razmiljali. I tako je ivot postao
budunost. Svaki trenutak ivota ivi za budunost ide u kolu da bi
se mogao upisati na koled da bi mogao dobiti dobar posao da bi si
mogao priutiti lijepu kuicu da bi mogao poslati djecu na koled da bi
mogli dobiti dobar posao da bi mogli sebi priutiti lijepu kuicu da bi
mogli poslati djecu na koled.
Imao sam osjeaj da Margo drobi bez kraja i konca samo da
izbjegne odgovor na moje pitanje. Zato sam ponovio: to e nam letva?
Njeno me potapala po leima. Mislim da e sve na vrijeme
otkriti prije isteka noi. A onda je meu brodskom opremom spazila
zranu trubu. Izvadila ju je iz kutije i podigla uvis, a ja sam rekao: Ne,
a ona je rekla: to ne? Ja sam rekao: Nemoj zatrubiti, ali tek sam
stigao do z od zatrubiti, kad ju je stisnula i truba je ispustila do bola
glasan zvuk koji sam osjetio u glavi kao zvuni ekvivalent aneurizme, a
ona je samo rekla: Oprosti, nisam te ula. to si ono rekao? A kad sam
rekao: Prestani se glu... zatrubila je ponovo.
Priao nam je zaposlenik u Wal-Martu, neto stariji od nas, i rekao:
Hej, ne smijete ovdje isprobavati sirenu, a Margo je naizgled skrueno
odgovorila: Oprosti, nisam znala, a onda je tip rekao: Ma, zapravo je
kul. Meni je u biti svejedno. inilo se da je razgovor zavren, samo to
tip nije skidao oi s Margo, to mu, da budem iskren, i nisam mogao
zamjeriti, jer teko je skinuti oi s nje, a onda je konano rekao: Ljudi,
to imate u planu za veeras?
Nita posebno. Ti? rekla je Margo.

A on je rekao: Zavravam u jedan, a poslije idem u neki od kafia

na Orange Avenue, mogla bi sa mnom. Ali morat e svog brata ostaviti
kod kue jer provjeravaju osobne. Svoga to? Ja joj nisam brat, rekao
sam, gledajui u njegove tenisice.
Ali Margo je nastavila lagati. On je moj brati, rekla je. Onda se
privila uza me i obujmila me oko struka, tako da sam mogao osjetiti
svaki od njezinih pet prstiju, i dodala: 7 moj ljubavnik.
Tip je samo zakolutao oima i pokupio se, a njezina je ruka jo koji
trenutak ostala oko moga struka, pa sam iskoristio prigodu i zagrlio je.
Ti si mi najdraa sestrina, rekao sam joj. Nasmijeila se i snano me
bubnula bokom pa kliznula iz moga zagrljaja.
Kao da to ne znam, rekla je.

4.
Vozili smo se blaeno praznom autocestom I-4. Samo sam pratio
Margoine upute. Sat na upravljakoj ploi pokazivao je 1:07.
Lijepo je, je l da? rekla je. Nisam joj vidio lice jer je bila okrenuta
k prozoru. Volim brzo voziti pod ulinim svjetlima.
Svjetlo, rekao sam, vidljivi podsjetnik na Nevidljivu Svjetlost.
Lijepo reeno, rekla je.
T. S. Eliot, rekao sam. I ti si ga itala. Na satu engleskog prole
godine. Ja zapravo nikad nisam proitao cijelu pjesmu iz koje je bio taj
stih, ali od onoga to sam proitao, nekoliko mi se stihova urezalo u
pamenje.
Oh, pa to je citat, rekla je pomalo razoarano. Spustio sam pogled
na njezinu ruku koja je poivala na sredinjoj konzoli. Mogao bih i ja
svoju ruku spustiti na sredinju konzolu, i onda bi nam se ruke nale u
isto vrijeme na istome mjestu. Ali nisam to uinio. Hajde, ponovi to,
rekla je.
Svjetlo, vidljivi podsjetnik na Nevidljivu Svjetlost.
Jebote. Zvui mono. Time si sigurno probijao led kod svoje
prijateljice.
Bive prijateljice, ispravio sam je.
Suzie te nogirala? upitala je Margo.
Otkuda ti to da je ona nogirala mene?
Oh, oprosti.
Zapravo je bilo ba tako, priznao sam, a Margo se nasmijala. Taj
se razlaz dogodio prije nekoliko mjeseci, ali nisam zamjerao Margo to
nije obraala pozornost na ljubavne jade niih kasta. to se dogodi u
dvorani za probe, ostaje u dvorani za probe.

Margo je podigla noge na prednju armaturu i mrdala prstima u

ritmu svojih rijei. Uvijek je govorila na taj nain, u prepoznatljivom
ritmu, kao da recitira poeziju. to e, ao mi je to to ujem, ali da te
utjeim, moj divni deko, s kojim sam provela nekoliko mjeseci, evi
moju najbolju frendicu.
Pogledao sam je, ali lice joj je zaklanjala kosa, pa nisam bio siguran
zafrkava li me. Ozbiljno? Nije nita odgovorila. Ali jo jutros sam vas
vidio kako se smijete.
Nemam pojma o emu govori. To sam saznala jutros prije kole,
a onda sam ih zatekla kako razgovaraju i poela sam se derati kao luda, i
Becca je poletjela u naruje Clintu Baueru, a Jase je ostao ondje stajati kao
kakav sroljo kojem sline cure iz smrdljivih usta.
Oito sam sasvim pogreno protumaio prizor u hodniku. To je
ba udno, jer me Chuck Parson jo jutros pitao znam li ita o tebi i
Jaseu.
Pa da, pretpostavljam da Chuck radi to mu je nareeno.
Vjerojatno pomae Jaseu da prokljuvi tko je sve znao za to.
Isuse, zato bi uope petljao s Beccom?
Pa nije ba na glasu zbog svoje osobnosti ili plemenite naravi,
vjerojatno se spanao s njom jer je dobar komad.
Nije tako dobra kao ti, rekao sam prije nego to sam stigao
promisliti to govorim.
Nikad mi nije bilo jasno zato ljudi ele biti s nekim samo zato to
je taj zgodan. To je kao da itarice za doruak bira po boji, a ne po
okusu. A tek da zna, na sljedeem izlazu skree. Ali ja nisam zgodna,
svakako ne izbliza. Veina me ljudi smatra manje privlanom to su mi
blie.
To je..., poeo sam.
Ma koga briga, odgovorila je.

inilo mi se da nekako nije fer da seronja poput Jasona Worthingtona

moe spavati i s Margo i s Beccom, dok savreno simpatina osoba kao
to sam ja ne moe spavati ni s jednom ni s drugom a, istinu govorei,

ni s ikim drugim. S druge strane volio sam o sebi razmiljati kao o

nekome tko se ne bi nikada spetljao s Beccom Arrington. Moda i jest
dobar komad, ali je isto tako 1. nepodnoljivo plitka, i 2. apsolutno
nepatvorena stopostotna kuja. Mi koji smo redovito navraali u dvoranu
za probe, ve smo odavno sumnjali da svoju savrenu figuru duguje
tome to se hrani duama malih maia i snovima siromane djeice.
Becca je koma, rekao sam, pokuavajui nekako odrati razgovor.
Da, odgovorila je gledajui kroz suvozaev prozor, dok joj se
kosa sjajila obasjana svjetlom ulinih svjetiljaka. Na tren mi se uinilo da
moda plae, ali brzo se pribrala, navukla kapuljau svoje hudice i iz
vreice iz Wal-Marta izvukla letvu za zakljuavanje volana. E, ovo e
biti zabavno, rekla je dok je otvarala kutiju u koju je letva bila
zapakirana.
Mogu li konano pitati kamo idemo?
Do Becce, odgovorila je.
Oh-oh, izustio
sam i stao ispred sljedeeg znaka za
zaustavljanje. Izbacio sam auto iz brzine i pokuao rei Margo da u je
odvesti doma.
Bez krenja zakona. Obeavam. Moramo pronai Jaseov auto.
Beccina ulica je prva desno, ali sigurno nije parkirao u njezinoj ulici jer su
joj starci kod kue. Pokuaj skrenuti u prvu sljedeu. To nam je zadatak
broj jedan.
U redu, rekao sam. Ali poslije idemo kui.
Ne, poslije prelazimo na zadatak broj dva, i tako sve do
jedanaestog.
Margo, to nije dobra ideja.
Samo vozi, rekla je i ja sam nastavio voziti. Jaseov Lexus bio je
parkiran dva bloka dalje od Beccine kue, u jednoj slijepoj ulici. Jo
nisam ni zaustavio auto, a Margo je iskoila van s letvom u rukama.
Otvorila je vozaeva vrata Lexusa, sjela za volan i poela na njega
namjetati letvu. Zatim je paljivo zatvorila vrata.

Glupi lampavac, nikad ne zakljuava auto, promrmljala je kad

se vratila. Klju od letve gurnula je u dep. Onda je ispruila ruku i
razbaruila mi kosu. Prvi dio obavljen. A sada, pravac Beccina kua.
Dok sam vozio, Margo mi je davala upute za drugi i trei zadatak.
Pa to je genijalno, rekao sam, iako sam bio na rubu da prasnem.
Skrenuo sam u Beccinu ulicu i parkirao dvije kue nie od njezine
viletine. Margo se na sve etiri ubacila u prtljani prostor i vratila se s
dalekozorom i digitalnim fotoaparatom. Pogledala je prva kroz
dalekozor, a onda ga dodala meni. Mogao sam vidjeti svjetlo u
podrumu, ali nisam uoio nikakvo kretanje. udio sam se to uope
imaju podrum, jer u Orlandu nisi mogao zabiti lopatu da ne naleti na
vodu.
Izvadio sam iz depa svoj mobitel i utipkao broj koji mi je Margo
diktirala. Zvono se oglasilo jedanput, dvaput, a onda se javio bunovan
muki glas: Halo?
Gospodin Arrington? upitao sam. Margo je htjela da ja nazovem
jer moj glas nee prepoznati.
Tko je to? Boe, znate li koliko je sati?
Gospodine, mislim da biste trebali znati da se vaa ki upravo
seksa s Jasonom Worthingtonom u podrumu vae kue. I onda sam
prekinuo vezu. Drugi zadatak obavljen.
Margo i ja iskoili smo iz naeg kombija, sjurili se niz ulicu i bacili
se potrbuke tik iza ivice koja je okruivala Beccino dvorite. Margo mi
je dodala foti dok sam promatrao kako se pali svjetlo u spavaoj sobi na
katu, zatim u hodniku, pa u kuhinji. A onda se konano upalilo i na
stubitu koje je vodilo u podrum.
Stie, apnula je Margo, a ja nisam znao o emu govori, sve dok
krajikom oka nisam uhvatio Jasona Worthingtona kako se gol do pasa
izvlai kroz podrumski prozor. Onda se samo u boksericama dao u trk
preko travnjaka, a kada se dovoljno pribliio, iskoio sam iz zaklona i
snimio ga, ime je bio obavljen i trei zadatak. Bljeskalica nas je oito
obojicu iznenadila pa je izgledalo kao da mi je namignuo u tom djeliu
sekunde koji je osvijetlio tamu, prije nego to je odjurio u no.

Margo me povukla za nogavicu traperica; pogledao sam je i vidio

da se zafrkantski smjeka. Pruio sam joj ruku i pomogao da ustane, a
onda smo otrali do auta. Ve sam bio gurnuo klju u bravu za paljenje,
kad je rekla: Daj pokai fotku.
Pruio sam joj fotoaparat, i dok smo ekali da se fotografija pojavi
na zaslonu, glave su nam se gotovo dodirivale. Nisam mogao suzdrati
smijeh kada sam vidio preneraeno i blijedo lice Jasona Worthingtona.
O, Boe, vrisnula je Margo i pokazala prstom. Izgleda da u cijeloj
toj zbrci Jason nije stigao spremiti u gae Maloga Jasona koji je ostao
visjeti vani, da bi na koncu bio i digitalno ovjekovjeen.
Ako je to penis, rekla je Margo, onda je Rhode Island drava.
Moda i on ima sjajnu povijest, ali kad je rije o veliini...
Pogledao sam nazad prema kui i vidio da se podrumsko svjetlo
ugasilo. Osjeao sam se pomalo loe zbog Jasea nije on kriv to ima
mikropenis i genijalnu i osvetoljubivu djevojku. S druge strane u estom
razredu mi je obeao da me nee boksati u rame ako pojedem crva, i tako
sam pojeo crva, a onda me on tresnuo posred lica. Zato ga i nisam ba
dugo alio.
Za to vrijeme Margo je dalekozorom promatrala kuu. Krenimo,
rekla je. U podrum.
to? Zato
Zadatak etvrti. Pokupiti njegovu odjeu, za sluaj da se pokua
ponovo uuljati u podrum. Zadatak peti. Ostaviti ribu za Beccu.
Ne.
Da. Odmah, rekla je. Ona je gore i starci se deru na nju. Ali
koliko dugo ta prodika moe trajati? Mislim, ono, to se tu moe rei?
Nisi se smjela eviti s Margoinim dekom u podrumu. Sve u svemu, to je
lekcija od jedne reenice. Zato moramo pouriti.
Izila je iz auta s limenkom boje u spreju u jednoj ruci i somom u
drugoj. Ovo nije dobra ideja, proaptao sam, ali sam je ipak slijedio,
pognuvi se kao i ona, sve do jo uvijek otvorenoga podrumskog
prozora.

Ja idem prva, rekla je. Prvo je kroz prozor spustila noge, dok nije
pod njima osjetila Beccin stol za raunalo. Bila je napola unutra, a napola
vani kad sam je zapitao: Mogu li ja samo drati strau?
Uvuci svoje mravo dupe unutra, bio je njezin odgovor, pa sam
tako i uinio. Na brzinu sam pokupio sve to mi je sliilo mukoj odjei s
Beccina tepiha boje lavande. Traperice s konim remenom, par japanki,
bejzbolsku kapu Winter Park Highschool Wildcatsa i svijetloplavu polomajicu. Okrenuo sam se k Margo, a ona mi je u ruke gurnula soma
umotanog u papir i jednu od onih Beccinih svjetlucavih ljubiastih
olovaka. Rekla mi je to da napiem.
Poruka od Margo Roth Spiegelman: to se tie tvojeg prijateljstva s njom
ono spava s ribama.
Margo je ribu sakrila meu uredno sloene orceve u Beccinu
ormaru. Zauo sam korake gore i lupnuo Margo po ramenu pogledavi
je razrogaenih oiju. Ona se samo nasmijeila i leerno izvadila limenku
boje u spreju. Ja sam se nekako uspio iskoprcati kroz prozor, a kada sam
se osvrnuo, vidio sam kako se Margo naginje nad stol, protresa limenku
spreja, a zatim elegantnim pokretom poput kakva kaligrafa ili Zoroa
na zid iznad stola ispisuje slovo M.
Onda je ispruila ruke prema meni i ja sam je izvukao van. Upravo
se bila uspravila na noge, kad je neki visoki glas povikao: DWIGHT!
Zgrabio sam odjeu i dao se u trk, a Margo za mnom.
uo sam, na svu sreu ne i vidio, kako su se irom otvorila ulazna
vrata Beccine kue, ali nisam zastao niti se osvrnuo kad se prolomio
glasni STOJ! ak ni kada sam sasvim jasno uo zvuk repetiranja puke.
Margo je iza mene promrmljala puka nije djelovala uplaeno,
zapravo samo je primijetila i zato sam se, radije nego da obilazim
Beccinu ivicu, naglavce bacio preko nje. Ne znani kako sam se
namjeravao doekati moda nekim umjetnikim saltom ili neto slino
u svakom sluaju, zavrilo je tako da sam se prosuo po asfaltu sletjevi
na lijevo rame. Srea da su se poda mnom nale Jaseove krpe i ublaile
pad.
Opsovao sam, a prije nego to sam i pokuao ustati, osjetio sam da
me Margo vue gore. Kad smo se dokopali auta, pojurio sam u rikverc

bez svjetala, i tako sam zamalo pregazio polugolog kapetana bejzbolske

momadi Winter Park Wildcatsa. Jae je trao vrlo brzo, ali nije ostavljao
dojam kao da uope tri u nekom odreenom pravcu. Dok smo prolazili
pored njega, opet mi se nekako saalio, pa sam napola spustio prozor i
bacio mu van njegovu polo-majicu. Sreom, mislim da nije vidio ni
Margo ni mene, a nije bilo vjerojatno da e prepoznati moj kombi, jer
ne bih se elio ponavljati ili zvuati ogoreno nisam ga smio voziti u
kolu.
Zato si, dovraga, to napravio? pitala je Margo kad sam upalio
svjetla i krenuo naprijed da kroz labirint prigradskih uliica pronaem
put do naega naselja.
ao mi ga je.
Njega? Zato? Zato to me vukao za nos est tjedana? Zato to mi
je prenio bog-te-pitaj kakvu boletinu? Zato to je odvratni idiot koji e
vjerojatno cijeli ivot biti bogat i sretan, dokazujui kako u svemiru nema
pravde?
Izgledao je ba nekako oajno, rekao sam.
Tako mu i treba. Idemo sada do Karin. Ona stanuje u ulici
Pennsylvania, pokraj ABC Liquorsa.
Nemoj se ljutiti na mene, rekao sam. Maloprije su me ciljali
pukom jer sam ti pomagao, zato nemoj biti ljuta na mene.
NISAM LJUTA NA TEBE! zaderala se Margo i udarila akom po
kontrolnoj ploi.
Zato onda vie?
Mislila sam moda ma nije vano. Mislila sam da me moda ne
vara.
Oh.
Karin mi je rekla prije kole. Pretpostavljam da mnogi to znaju ve
odavno. I nitko mi nita nije rekao, osim Karin. Mislila sam da moda
samo pokuava izazvati dramu, ili neto slino.
ao mi je, rekao sam.
Da. Da. Ne mogu vjerovati da mi je uope stalo.

Srce mi udara kao ludo, rekao sam.

To znai da se odlino zabavlja, rekla je Margo.
Ali meni to nije nalikovalo na zabavu; moda prije na infarkt.
Parkirao sam na parkiralitu supermarketa 7-Eleven i stavio prst na vrat,
na ilu kucavicu, gledajui istodobno kako digitalni sat zatitra svake
sekunde. Kad sam se okrenuo prema Margo, vidio sam da koluta oima.
Puls mi je opasno visok, objasnio sam joj.
Ne sjeam se kad sam se posljednji put ovako uzbudila zbog
neega. Jo osjeam adrenalin u grlu i kako mi se plua ire.
Udii na nos, izdii na usta, savjetovao sam joj.
Ti i tvoje neuroze. To je tako...
Slatko?
Kae li se danas tako kad se eli rei djetinjasto? Nasmijala se.
Margo je otpuzala do stranje klupe i vratila se s torbicom. Koliko
joj je jo sranja ostalo tamo iza? zapitao sam se. Otvorila je torbicu i izvukla
boicu laka za nokte, toliko tamnocrvenog da se inio gotovo crn. Dok
se ne smiri, ja u malo lakirati nokte, rekla je i nasmijala mi se kroz
ike. Ne daj se smetati.
I tako smo ondje sjedili, ona s lakom za nokte na kontrolnoj ploi, a
ja s drhtavim prstom na vlastitom pulsu. Bila je to dobra boja laka, a
Margo je imala fine prste, tanje i koatije od ostatka tijela, koje je bilo sve
u oblinama i zaobljenih rubova. Imala je onu vrstu prstiju s kojima
poeli ispreplesti svoje. Sjetio sam se kako su ti prsti u Wal-martu
poivali na mojem boku, i sve mi se to sada inilo danima daleko.
Otkucaji srca su mi se usporili. Pokuavao sam samoga sebe uvjeriti:
Margo je u pravu. Nemam se ega bojati, ne u ovome malom gradu, u
ovoj tihoj noi.

5.
Zadatak esti, ree Margo kad smo se ponovo vratili na cestu. Mahala
je prstima po zraku, suei lak na noktima, kao da prebire po glasoviru.
Ostaviti cvijee na Karininu pragu, zajedno s porukom isprike.
to si joj uinila?
Pa, kad mi je rekla za Jasea, ja sam, kako da kaem, ubila
glasnika.
Kako? pitao sam. Stali smo pred jednim semaforom na crveno, a
neki klinci do nas u sportskom autu turirali su motor kao da bih se
utrkivao Chryslerom. Pa im malo jae pritisnem gas, pone trokirati.
Ne sjeam se vie kako sam je ono nazvala, ali bilo je neto kao: Ti
cendrava, glupa, konjskozuba, debebeloguza kujo s najodvratnijom
frizurom u sredinjoj Floridi a to ti neto govori.
Da, frizura joj je stvarno smijena, rekao sam.
Znam. Samo je to bila istina od svega to sam rekla. Kad nekome
govori gadosti, mora paziti da ne kae i poneku istinu, jer poslije ne
moe potpuno i iskreno povui reeno, razumije. Mislim, mogla je
raditi sjenanje. Mogla je izvui i pramenove. Ali otkud joj ideja da
nabaci taj zebra-efekt.

Dok sam vozio ka Karininoj kui, Margo se na trenutak zavukla u

prtljani prostor i vratila se s buketom tulipana. Na jednoj stabljici bila je
zakvaena poruka koju je Margo presavila da izgleda kao omotnica. im
sam stao, predala mi je buket pa sam potrao stazicom do kue, poloio
ga pred Karinin prag i hitro mugnuo nazad.
Zadatak sedmi, objavila je kad sam se vratio u auto. Jedna riba
za draesnog gospodina Worthingtona.

Ne vjerujem da je stigao kui, rekao sam, s jedva primjetnom

naznakom saaljenja u glasu.
Nadam se da e ga za tjedan dana murjaci pronai bosonogog i
gologuzog kako bunca u nekom jarku uz cestu, rekla je Margo
ravnoduno.
Podsjeti me na to da se nikad ne zafrkavam s Margo Roth
Spiegelman, promrmljao sam, a Margo se nasmijala.
Ozbiljna sam, rekla je. Naim se neprijateljima crno se pie.
Tvojim neprijateljima, ispravio sam je.
To emo tek vidjeti, brzo je odgovorila, a onda je odjednom
ivnula i rekla: Hej, ovo u obaviti sama. Problem s Jasonovom kuom
je taj to imaju nekakav prokleto dobar sigurnosni sustav. A ne treba
nam jo jedan napadaj panike.
Uh, rekao sam.

Jason je ivio ulicu nie od Karin, u tom prebogatom kvartu zvanom

Casavilla. Sve su kue u Casavilli bile graene u hacijenda-stilu, s
krovovima pokrivenim crvenim crijepom, samo to ih nisu sagradili
panjolci, nego Jasonov stari, koji je bio jedan od najbogatijih
graevinskih poduzetnika u Floridi. Velike rune kue za velike rune
ljude, rekao sam Margo kad smo stigli u Casavillu.
Ma je li? uj, ako se ikad pretvorim u osobu s jednim djetetom i
sedam spavaih soba, uini mi uslugu i upucaj me.
Zaustavili smo se ispred Jaseove kue, arhitektonskog udovita
koje bi izgledalo kao prevelika panjolska hacijenda kad bi se mogla
previdjeti tri debela dorska stupa koja su se protezala sve do krova.
Margo je uzela i drugog soma sa stranjeg sjedita, zubima skinula
poklopac s kemijske olovke i rukopisom koji uope nije sliio njezinu
narkala neto na pakpapiru:
Ljubav koju je MS osjeala prema tebi: Spava s Ribama.
Sluaj, ostavi motor upaljen, rekla je i nabila na glavu Jasonovu
bejzbolsku kapu, okrenuvi ilt na zatiljak.

Okej, odvratio sam.

I ostavi auto u brzini, rekla je.
Okej, potvrdio sam i osjetio kako mi se puls ponovo ubrzava.
Udii na nos, izdii na usta. Udii na nos, izdii na usta. Nosei u rukama
soma i boju u spreju, Margo irom otvori vrata, potri preko skupog
travnjaka Worthingtonovih i sakrije se iza hrasta. Mahnula mi je kroz
tamu, ja sam joj odmahnuo, onda je ona teatralno i duboko udahnula,
ispuhala obraze, okrenula se i potrala.
Nije napravila ni nekoliko koraka, a kua se osvijetlila kao boino
drvce na glavnom trgu i alarm je poeo zavijati. Na trenutak sam doao
u napast da je prepustim njezinoj sudbini, ali sam ipak nastavio udisati
na nos i izdisati na usta dok je ona trala prema kui. Ubacila je ribu kroz
prozor, a alarm je tako glasno zavijao da sam jedva uo zvuk lomljenja
stakla A onda je, to je bilo posve nalik na Margo Roth Spiegelman, uzela
malo vremena da sprejem paljivo ispie slovo M na dijelu prozora koji
nije bio razbijen. Zatim je iz sve snage pojurila prema autu, dok sam ja
jednom nogom pritiskao papuicu gasa, a drugom konicu, tako da se
Chrysler napeo kao punokrvni trkai konj. Margo je tako brzo trala da
joj je s glave odletjela kapa i kad je uskoila u auto, ve smo kretali, i prije
nego to je uspjela zatvoriti vrata.
Stao sam tek na kraju ulice, ispred znaka za obvezno zaustavljanje,
i Margo je rekla: Kog se vraga zaustavlja? Vozi, vozi, vozi, a ja sam
rekao: Ah, da, jer sam zaboravio da sam ve odbacio svaki oprez i
sline trice. Zanemario sam jo tri znaka obveznoga zaustavljanja u
Casavilli i ve smo bili preli dva kilometra po Pennsylvania Avenue kad
smo se mimoili s policijskim autom s upaljenom rotirkom.
Ovo je bilo prilino gusto, rekla je Margo. Mislim, ak i za
mene. Da ti to kaem na Q-nain puls mi se lagano pojaao.
Isuse, rekao sam. Mislim, zar je nisi mogla ostaviti u njegovu
autu? Ili barem na pragu?
Mi donosimo jebenu oluju, Q. Ne kropac.
Reci mi da je osmi zadatak manje frkovit.
Ne brini. Osmi zadatak je djeja igra. Vraamo se u Jefferson Park.
Do Laceyne kue. Zna gdje ivi, je l da? Znao sam, iako se Lacey

Pemberton nije nikada udostojila da me pozove. ivjela je na drugoj

strani Jefferson Parka, oko kilometar i pol od mene, u lijepom stanu
iznad papirnice zapravo u istom bloku u kojem je ivio i onaj mrtvac.
Poznavao sam tu zgradu jer su na treem katu ivjeli prijatelji mojih
roditelja. Da bi se dolo do stanova, mora proi dvoja sigurnosna vrata
koja su uvijek zakljuana. Kladim se da ni Margo Roth Spiegelman ne
moe provaliti unutra.
Pa, je li Lacey bila zloesta ili dobra? pitao sam.
Lacey je bila drukije zloesta, odvratila je Margo. Ponovo je
okrenute glave gledala kroz suvozaev prozor i govorila nekamo u
stranu da sam je jedva uo. Mislim, prijateljice smo jo od vrtia.
I?
I preutjela mi je to o Jaseu. I ne samo to. Kad bacim pogled
unazad, vidim da je uasna prijateljica. Mislim, na primjer, ini li ti se da
sam debela?
Zaboga ne, rekao sam. Ti si... A onda sam se ugrizao za jezik i
nisam rekao: nisi mrava, ali u tome i jest tvoj arm; tvoj arm je u tome to ne
izgleda kao deko. Ne bi trebala smravjeti.
Nasmijala se, odmahnula rukom i rekla: Toliko voli moje veliko
dupe? Skrenuo sam na trenutak pogled s ceste i pogledao je, ali nisam
trebao, ionako je lako mogla proitati s moga lica to mislim, a moje lice
je govorilo: Kao prvo, ne bih rekao da je ba veliko, a kao drugo, prije bih
rekao da je na neki nain spektakularno. Jo vie od toga. Ne moe
rastaviti osobu Margo od tijela Margo. Ne moe gledati jedno, a ne
vidjeti drugo. Kad gleda Margoine oi, vidi i njihovu modrost i njihovu
margost. Na koncu konca, ne moe rei da je Margo Roth Spiegelman
debela ili da je mrava, isto kao to ne moe rei da je Eiffelov toranj
usamljen ili da nije usamljen. Margoina ljepota bila je poput neke
zapeaene posude savrenstva bez pukotine i nelomljiva.
Ali stalno je imala te dvosmislene komentare, nastavila je Margo.
Posudit u ti ovaj orc, ali mislim da ti nee pristajati. Ili: Ba si
otkvaena. Kako se samo deki zaljubljuju u tvoj karakter. Stalno me
tako podcjenjivala. Mislim da nikada nije rekla neto to nije bilo pokuaj
poniivanja.

Poniavanja.
Hvala, dosadni gospodine Gramatikaru.
Gramatiaru, ispravio sam je.
O, Boe, ubit u te! rekla je, ali pritom se smijala. Vozio sam oko
Jefferson parka da izbjegnemo vonju ispred naih kua, za sluaj da su
nam se roditelji probudili i otkrili da nas nema. Vozili smo se uz jezero
(Jeffersonovo jezero), a onda skrenuli u ulicu Jefferson Court, koja nas je
dovela do lanog, poslovnog centra Jefferson Parka, sablasno praznog i
tihog. Laceyn crni terenac pronali smo parkiran ispred sui-restorana.
Zaustavili smo se blok nie, na prvom parkirnom mjestu koje nije bilo
ispod uline svjetiljke.
Bi li mi molim te dodao posljednju ribu? zamolila me. Bio sam
sretan to u se konano rijeiti te ribe, jer je ve poela vonjati. A onda je
Margo svojim specijalnim rukopisom napisala poruku na papiru u koji je
bila zamotana riba:
Tvoje Prijateljstvo s ms Spava s Ribama.
Krenuli smo krivudajui, kako bismo izbjegli krugove svjetla to su
ih bacale uline svjetiljke i nastojei da se drimo to leernije. Naravno,
koliko to moe dvoje, od kojih jedno (Margo) u ruci nosi poveu ribu, a
drugo (ja) limenku boje u spreju. Negdje u blizini zalajao je pas i oboje
smo se smrznuli, ali onda se sve utialo pa smo ubrzo stigli do Laceyna
auta.
Dobro, ovo malo oteava stvar, rekla je Margo vidjevi da je auto
zakljuan. Posegnula je u dep i izvukla komad ice koji je nekada bio
vjealica. Trebalo joj je manje od minute da provali bravu. Bio sam
stvarno impresioniran.
Kad je otvorila vozaeva vrata, protegnula se i otvorila suvozaeva.
Hej, pomozi mi da podignem sjedalo, apnula je. Zajednikim
snagama podigli smo stranje sjedite. Margo je tutnula ribu ispod njega,
a onda odbrojila do tri, nato smo istodobno pustili sjedite da spljoti
ribu. Zauo se odvratan zvuk kad joj je utroba prsnula. Pokuao sam
zamisliti kako e Laceyn terenac bazditi nakon to se cijeli dan bude
prio na suncu, i moram priznati da me preplavila nekakva vedrina. A
onda je Margo rekla: Uini mi uslugu i napii M na krov.

Nisam razmiljao ni sekunde, nego sam potvrdno kimnuo, popeo

se na branik, nagnuo se nad krov i jednim potezom nasprejao golemo M
preko cijeloga krova. Openito govorei, protiv sam vandalizma. Ali isto
tako openito govorei, protiv sam i Lacey Pemberton i na koncu se
ovo drugo pokazalo dubljim uvjerenjem. Skoio sam s auta. Trao sam
kroz mrak dok mi je disanje postajalo sve bre i krae do naeg
kombija koji sam ostavio jedan blok dalje. Kad sam stavio ruke na volan,
primijetio sam da mi je kaiprst plav. Podigao sam ga da ga i Margo vidi.
Nasmijala se i pokazala mi svoj prst, koji je bio isto tako plav, i onda su
se nai prsti dotaknuli. Njezin je plavi prst njeno pritisnuo moj i puls mi
se poeo smirivati. A onda, nakon cijele male vjenosti, rekla je: Zadatak
deveti u centar grada.
Bilo je 2:49 ujutro, ali nikada se u ivotu nisam osjeao tako ilo.

6.
Turisti nikada ne navraaju u centar Orlanda, jer ondje nema niega
osim nekoliko nebodera koji su u vlasnitvu banaka i osiguravajuih
drutava. To je ona vrsta gradskih sredita koja se nou i vikendom
pretvaraju u pustinju, ako izuzmemo nekoliko nonih klubova napola
ispunjenih oajnicima i oajno jadnim likovima. Dok sam po Margoinim
uputama vozio kroz labirint jednosmjernih ulica, vidjeli smo nekoliko
ljudi koji su spavali na ploniku ili su sjedili na klupama, ali nitko nije
bio u pokretu. Margo je spustila prozor pa sam na licu osjetio udarac
tekog, toplog zraka, toplijeg nego to bi noni zrak trebao biti. Pogledao
sam je i vidio kako joj kosa lepra na vjetru. Iako je bila pokraj mene,
osjeao sam se nekako potpuno sam meu tim velikim i pustim
zgradama, kao da sam jedini preivjeli nakon apokalipse i kao da cijeli
ovaj udesni i beskrajni svijet sada pripada samo meni, da je ostavljen
meni da ga istraim.
Jesmo mi u nekakvom turistikom obilasku? upitao sam.
Ne, rekla je. Pokuavam nas dovesti do zgrade Sun Trasta. To
je ona pokraj paroge.
Aha, rekao sam, jer sam prvi put ove veeri mogao dati svoj
doprinos korisnom informacijom. To je dalje prema jugu. Vozio sam
jo nekoliko blokova dalje i onda skrenuo. Margo je veselo pokazala
kaiprstom, i da, pred nama je bila paroga.
Strogo uzevi, za parogu se nije moglo rei da je zaista paroga,
niti da se sastoji od dijelova paroge.
Bila je to obina skulptura koja je samo frapantno podsjeala na
desetometarski komad paroge iako sam uo kako ljudi kau da slii:

1. Stabljici graka od zelenog stakla

2. Apstraktnom prikazu drveta
3. Zelenoj, staklenoj karikaturi obeliska u Washingtonu
4. Veselom zelenom falusu Veselog Zelenog Diva.

U svakom sluaju skulptura nije izgledala kao Kula svjetlosti, kako

se zapravo zvala. Zaustavio sam auto pokraj jednog parkirnog automata
i pogledao Margo. Na trenutak sam je uhvatio kako se zagledala u
daljinu, a prazan joj pogled nije bio usmjeren na parogu, ve nekamo
mimo nje. Tada mi je prvi put palo na um da neto u vezi s njom nije u
redu ne u stilu deko-mi-je-seronja, nego da stvarno nije u redu. I
trebao sam joj neto rei. Naravno. Trebao sam joj toliko toga rei. Ali
samo sam rekao: Mogu li te pitati zato si me dovela do paroge?
Pogledala me i nasmijeila se. Margo je bila toliko lijepa da je i
njezin lani osmijeh bio dovoljno uvjerljiv. Moramo provjeriti kako
napredujemo. A najbolje mjesto za to je vrh zgrade SunTrasta.
Zakolutao sam oima. Ma kakvi. Ne. Nema anse. Rekla si da
nema ni provaljivanja ni upadanja.
Ovo nije provala i upad. Ovo je samo upad, jer vrata nisu
zakljuanu.
Margo, ali ovo je smijeno. Naravno da...
Priznajem da je tijekom veeri bilo i provala i upada. Ono kod
Beccine kue bio je upad. Kod Jasea provala, ali provalnik je bila riba.
Ovo ovdje e biti upad. Nigdje nije bilo i provale i upada. Teoretski,
murjaci nas mogu optuiti za provalu, i mogu nas optuiti za upad, ali
ne mogu nas optuiti i za provalu i za upad. Tako da sam odrala svoje
obeanje.
Ali zgrada SunTrasta sigurno ima osiguranje, ili tako neto,
rekao sam.
Ima, rekla je otkopavajui sigurnosni pojas. Naravno da ga
ima. Ime mu je Gus.

Uli smo na glavni ulaz. Iza irokog polukrunog stola sjedio je momak s
rijetkom kozjom bradicom, u uniformi Regents Securityja. to ima,
Margo? upitao je vidjevi nas.
Bok, Gus, odgovorila je Margo.
Tko ti je ovaj mladac?
ISTO SMO GODITE! htio sam viknuti, ali prepustio sam Margo
da govori i u moje ime. Ovo je moj kolega Q. Q ovo je Gus.
to ima, Q? pitao je Gus.
Raspaavamo neto krepanih riba po gradu, krimo neke prozore,
fotografiramo neke gole likove, visimo u predvorjima nebodera u tri i petnaest
ujutro, i takve stvari. Nita posebno, odgovorio sam.
Dizala su preko noi izvan pogona, rekao je Gus. Morao sam ih
iskljuiti u tri. Ali moete gore stubitem.
Kul. Vidimo se, Gus.
Vidimo se, Margo.

Otkuda, dovraga, poznaje uvara u SunTrastu? upitao sam je kad

smo stigli do stubita.
Bio je u etvrtom razredu kad sam ja krenula u prvi, odvratila je.
Moramo pouriti, kui? Vrijeme leti. Pohitala je, grabei po dvije
stube odjednom i pridravajui se jednom rukom za rukohvat, dok sam
ja pokuavao drati korak, ali nisam uspijevao. Margo se nije bavila
sportom, ali voljela je trati ponekad sam je viao kako sama tri
Jeffersonovim parkom sa slualicama na uima. Ja nisam volio trati.
Iskreno govorei, nisam volio nikakvo vjebanje. Ali ovaj put sam
nastojao drati korak, pa sam otirao znoj s ela i zanemario to to su mi
miii u nogama gorjeli. Kada sam dosegao dvadeset peti kat, Margo me
ve ekala ondje.
Pogledaj sad ovo, rekla je. Otvorila je jedna vrata i uli smo u
dvoranu s golemim hrastovim stolom, dugakim kao dva automobila i
nizom prozora koji su se protezali od poda do stropa. Konferencijska
dvorana, rekla je. Ima najbolji pogled u cijeloj zgradi. Iao sam za
njom dok je koraala uz prozore. Dakle, rekla je pokazujui prstom,

to ti je Jefferson Park. Vidi li nae kue? Svjetla su jo uvijek ugaena,

to je dobro. Krenula je naprijed do jednog od sljedeih prozora. Ondje
je Jaseova kua. Svjetla su pogaena, nema vie policijskih automobila.
To je odlino, iako bi to moglo znaiti da se nekako dokopao kue, a to bi
bila teta. Beccina je kua bila predaleko da bismo je vidjeli, ak i
odavde.
Zautjela je na trenutak, a onda se sasvim pribliila staklu i
naslonila se elom na njega. Ustuknuo sam, ali ona me zgrabila za majicu
i povukla naprijed. Nije mi ba bilo drago da oboje svom teinom
pritisnemo staklo, ali ona me i dalje vukla za majicu i na svome boku
osjeao sam njezinu stisnutu aku pa sam konano i sam naslonio glavu
na staklo, to sam njenije mogao, i pogledao prizor ispod sebe.
Odozgo, Orlando je izgledao dobro osvijetljen. Ispod nas mogao
sam vidjeti svjetlucanja semafora na krianjima, a ulina rasvjeta iscrtala
je po gradu savrenu mreu koja je zavravala tamo gdje su poinjale
zavojite slijepe uliice predgraa.
Lijepo je, rekao sam.
Margo mi se podrugljivo osmjehnula. Stvarno. Ozbiljno to
misli?
Mislim, ne znam, moda i nije, rekao sam, iako je bilo lijepo. Kad
sam vidio Orlando iz aviona, izgledao mi je kao set LEGO-kockica
utopljen u zeleni ocean. Odavde, u noi, izgledao je kao pravi grad kao
grad koji prvi put zaista vidim. Dok sam obilazio konferencijsku
dvoranu, a poslije i ostale urede na katu, mogao sam sve vidjeti. I kolu. I
Jefferson park. I Disney World u daljini. I akvapark. I 7-Eleven, gdje je
Margo lakirala nokte, a ja se borio da doem do daha. Sve je bilo ondje
cijeli moj svijet, a mogao sam ga razgledati eui po zgradi.
Impresivnije je, rekao sam glasno. Mislim, kad se gleda izdaleka. Ne
vidi kako su se stvari ofucale, zna to mislim? Ne vidi ni hru ni
korov ni boju koja se ljuti. Vidi grad onakvim kakvim ga je netko
jednom zamislio.
Izbliza sve izgleda runije.
Osim tebe, odgovorio sam prije nego to sam promislio.

Pogledala me, ela jo uvijek prislonjenog na staklo i nasmijeila

se. Dat u ti mali savjet: kad si samouvjeren, sladak si. Kad si nesiguran,
ba i nisi. Prije negoli sam imao priliku ita odgovoriti, ponovo je
svrnula pogled na panoramu grada i poela govoriti. Evo to ovdje nije
lijepo: odavde ne moe vidjeti hru, oljutenu boju i sve ono ostalo, ali
moe vidjeti grad kakav doista jest. Moe vidjeti koliko je laan. Da je
od plastike, bio bi vri. Ali ovo je grad od papira. Mislim, pogledaj ga,
Q: pogledaj sve te slijepe ulice, te ceste koje zavru same u sebe, sve te
kue koje su napravljene da se raspadnu. Sve te papirnate ljude koji ive
u svojim papirnatim kuama i loe svoju budunost da bi im sada bilo
toplo. Svu tu papirnatu djecu to piju papirnato pivo koje im je kupio
neki propalica u nekom papirnatom duanu. Svi su poludjeli od te
manije da posjeduju stvari. Sve su te stvari tanke kao papir i trone kao
papir. I svi ljudi takoer. ivim ovdje osamnaest godina i jo nisam nala
nekoga kome bi bilo stalo do stvari koje su vane.
Pokuat u to to si rekla ne shvatiti osobno, rekao sam. Oboje
smo zurili u no boje tinte, u slijepe uliice i savreno podijeljene parcele
u daljini. Ali njezino je rame bilo naslonjeno na moju ruku i nadlanice su
nam se dodirivale, i makar je nisam gledao, imao sam osjeaj kao da se,
priljubivi se uz staklo, priljubljujem uz nju.
Oprosti, rekla je. Moda bi mi sve izgledalo drugaije da sam
sve ovo vrijeme provela s tobom umjesto uh. O, Boe. Kako mrzim
samu sebe zato to mi je jo uvijek stalo do mojih takozvanih prijatelja.
Samo da zna, ne radi se o tome da sam, ono, oh-tako-strano-pogoena
zbog Jasona. Ili zbog Becce. ak ni zbog Lacey, iako mi je bila
simpatina. Ali to je bila moja posljednja veza. U redu, bila je to jadna
veza, ali jedina koja mi je preostala, a svaka papirnata djevojka treba
barem jednu vezu, je l da!
Evo to sam joj odgovorio. Rekao sam: Bit e dobrodola za na
stol, sutra.
Tako si sladak, odgovorila je, a glas joj se gubio. Okrenula se
prema meni i lagano kimnula glavom. Nasmijeio sam se. I ona se
nasmijeila. Taj je osmijeh ulijevao povjerenje. Otili smo do stubita i
sjurili se dolje. Prije svakog odmorita skoio bih s posljednje stube i
kucnuo petom o petu kako bih je nasmijao, i ona se zaista smijala. Mislio

sam da je nasmijavam. Mislio sam, kada bih bio samouvjeren, moglo bi

biti neto meu nama.
Krivo sam mislio.

7.
Dok smo sjedili u autu a klju je ve bio u bravi, ali nisam pokrenuo
motor, rekla je: Da te pitam, kada ustaju tvoji roditelji?
Ne znam, ono, u est i petnaest. Bilo je 3:51. Mislim, imamo jo
vie od dva sata, a obavili smo devet zadataka.
Znam, ali najtei sam ostavila za kraj. U svakom sluaju, sve emo
uspjeti obaviti. Zadatak deseti Q je na redu da odabere rtvu.
to?
Ja sam ve odabrala kaznu. Ti samo odaberi na kome e se
obruiti na moni gnjev.
Na koga e se obruiti na moni gnjev, ispravio sam je, a ona je
nezadovoljno odmahnula glavom. Nemam ja nikoga na koga bih
poelio obruiti svoj gnjev, rekao sam, jer to je bila istina. Oduvijek mi
se inilo da mora biti netko i neto da bi imao neprijatelje. Ako
primjerice gledamo povijest, Njemaka je imala vie neprijatelja nego
Luksemburg. Gledajui tako, Margo Roth Spiegelman bila je Njemaka. I
Velika Britanija. I Sjedinjene Drave. I carska Rusija. A ja sam
Luksemburg. Kradem Bogu dane, uvam ovce i jodlam.
A to je s Chuckom?
Hm, rekao sam. Chuck Parson zaista jest bio poprilino naporan
svih ovih godina, sve dok ga ona nije zauzdala. Na stranu onaj debakl s
tekuom vrpcom u samoposlunom restoranu, ali jednom me zaskoio
izvan kole, dok sam ekao autobus, zavrnuo mi je ruku i uporno
zahtijevao: Reci da si peder. To je bila njegova univerzalna uvreda koja
je znaila: imam-rjenik-od-dvanaest-rijei-pa-ne-oekuj-raznolikost. I
premda je sve to bilo nevjerojatno djetinjasto, ipak sam na kraju rekao da
sam peder, to me prilino uzrujalo, jer 1. mislim da nitko ne bi trebao
rabiti tu rije, a svakako ne ja, i 2. sluajno nisam peder, i 3. za Chucka
Parsona nazvati sebe pederom bilo je najvee mogue ponienje, iako

nema niega sramotnoga u tome to je netko gej, to sam mu i pokuao

objasniti dok mi je zavrtao ruku iza lopatice, ali on je samo ponavljao:
Ako si tako ponosan to si peder, zato jednostavno ne prizna da si
peder, pederu?
Kad je bila rije o pitanjima logike, Chuck Parson oito nije bio
Aristotel. Ali bilo ga je metar i devedeset i sto kila ive vage, a to se ipak
rauna.
Moe dodati Chucka, potvrdio sam. A onda sam okrenuo auto i
krenuo u pravcu dravne ceste. Nisam jo znao kamo idemo, ali bogami
u centru ne ostajemo.
Sjea li se plesne kole Kruna? upitala je. Veeras sam
razmiljala o njoj.
Oh. Da.
Oprosti mi zbog onoga. Pojma nemam kako sam se nala na
njegovoj strani.
Ma, sve u redu, rekao sam, ali i samo spominjanje plesne kole
Kruna tako me raspizdilo da sam nastavio: Super. Chuck Parson. Zna
li gdje ivi?
Znala sam da u uspjeti probuditi u tebi elju za osvetom. On ivi
u College Parku. Sidi s ceste kod Princetona.
Skrenuo sam prema ulazu na autocestu i nagazio na gas. Opa,
rekla je Margo. Nemoj unititi Chrysler.

U estom razredu roditelji su svoju djecu, ukljuujui Margo, Chucka i

mene, hrpimice slali na satove plesa u Krunu, kolu plesa, ponienja i
sramote. Bilo je to otprilike ovako: djeaci su stajali s jedne, a djevojice s
druge strane, i onda bi na znak uitelja djeaci pristupili djevojicama i
pitali: Mogu li zamoliti za ples?, a djevojice bi odgovorile: Moe.
Djevojicama nije bilo doputeno da odbiju. No jednoga dana uili smo
fokstrot Chuck Parson nagovorio je sve djevojice da me otkantaju.
Nikog drugog, nego samo mene. I tako sam priao Mary Beth Shortz i
pitao: Mogu li zamoliti za ovaj ples? a ona je rekla ne. Onda sam

zamolio drugu djevojicu, pa treu, pa Margo, koja je takoer rekla ne,

pa jo jednu, a onda sam se na koncu rasplakao.
Jedina stvar gora od toga da te otkantaju u plesnoj koli je plakati
zbog toga to su te otkantali, a jedina pak stvar gora od toga je da ode
do uiteljice plesa i kae kroz suze: Sve su mi djevojice rekle ne, a to je
pjotifpjavila. Naravno, isplakao sam se kod uiteljice kao kina godina, a
poslije sam najvei dio vremena u viim razredima proveo trudei se da
zaboravim taj neugodni dogaaj. Da skratim priu, Chuck Parson mi je
unitio sve izglede da pleem fokstrot, to za jednoga estaa na kraju
krajeva i nije bilo tako loa stvar. Zbog toga vie stvarno nisam bio kivan
na njega, a ni zbog svih drugih psina koje mi je prireivao tijekom ovih
godina. Ali to sigurno ne znai da bih se rasplakao nad njegovom
sudbinom.
ekaj, on nee znati da sam to bio ja?
Ma kakvi. Zato?
Ne elim da misli kako mi ga je toliko puna kapa da ga elim
povrijediti. Naslonio sam ruku na sredinju konzolu i Margo ju je
potapala. Ne treba se brinuti, rekla je. Nikad nee saznati to ga je
depiliralo.
Mislim da si upravo pogreno upotrijebila rije, premda ne znam
ni to znai.
Znam rije koju ti ne zna, poveselila se Margo. JA SAM NOVA
KRALJICA RJENIKA. UZURPIRALA SAM TE!
Slovkaj mi uzurpirati, kazao sam joj.
Ne, odgovorila je smijui se. Neu ti predati krunu zbog
uzurpiranja. Morat e se vie potruditi.
Dobro, rekao sam smijeei se.

Vozili smo se kroz College Park, dio koji je vaio kao povijesna jezgra
Orlanda, jer je veina kua u njemu bila izgraena prije itavih trideset
godina. Margo se nije mogla sjetiti Chuckove adrese, ni kako izgleda
njegova kua, pa ak ni u kojoj je ulici (Skoro sam, ono, devedeset pet

posto sigurna da je u ulici Vassar) Napokon, nakon to smo pronjukali

gotovo cijelu ulicu Vassar, Margo je pokazala nalijevo i rekla: Eno je.
Sigurna si? upitao sam.
Sigurna sam, ono, devedeset-sedam-cijelih-dva posto. Mislim,
prilino sam sigurna da mu je ono spavaa soba, rekla je pokazavi
prstom. Jednom je imao tulum, a kad je dola policija, iskrala sam se
kroz prozor. Gotovo sam sigurna da je to taj isti prozor.
Izgleda mi da bismo ovdje mogli upasti u nevolje.
Ali ako je prozor otvoren, onda nema provale. Samo upad. A
maloprije smo upali u SunTrast i bilo je to luk i voda.
Nasmijao sam se. Jo e me pretvoriti u opasnog frajera.
To mi je i namjera. Dobro, a sad potreptine: uzmi tubu Veeta,
boju u spreju i vazelin.
Okej, uzeo sam sve.
Nemoj sada poiziti na mene, Q. Dobra je vijest da Chuck spava
kao hibernirani medvjed znam to jer sam prole godine s njime bila na
satima engleskog i nije se budio ni kad bi ga gospoica Johnston
klepnula onim romanom Jane Eyre. Zato emo se sada lijepo popeti do
prozora njegove spavae sobe, otvorit emo ga, izut emo se, onda emo
veoma tiho ui unutra i ja u se pozabaviti Chuckom. A onda emo se
razdvojiti, svatko u suprotni dio kue, i premazat emo sve kvake
vazelinom, tako da ak i ako se tko probudi, teko da e izii iz kue
dovoljno brzo da nas uhvati. A onda emo se jo malo pozabaviti
Chuckom, malo emo mu ofarbati kuu, i crta. I sve to u tiini, bez rijei.
Opipao sam si puls na vratnoj ili kucavici, ali ovaj put sa
smijekom.

Kad smo izili iz auta, Margo me uhvatila za ruku, ispreplela prste s

mojima i stisnula ih. I ja sam stisnuo njezinu ruku i pogledao je. Kimnula
je sveano, ja sam isto tako sveano uzvratio, a onda je pustila moju
ruku. Uspentrali smo se do Chuckova prozora. Paljivo sam podigao
drveni okvir. Jedva ujno je zakripio, ali se otvorio u jednom potezu.
Pogledao sam unutra. Bilo je mrano, no ipak sam mogao razaznati neko

tijelo u krevetu. Prozor je bio malo previsoko za Margo, pa sam joj

napravio lopovske ljestve. Stavila je svoju bosu nogu na moje spojene
dlanove i ja sam je podigao. Mislim da bi joj na tihom upadu pozavidio
svaki ninda. Onda sam i ja doskoio na prozorski prag, glava i ramena
bili su mi u sobi, a ja sam, izvodei pokrete nalik na gibanje gusjenice,
pokuavao unutra ubaciti ostatak tijela. Vjerojatno bih i uspio da nisam u
jednom trenutku dumanski pritisnuo jaja o prozorski prag, to je tako
zaboljelo da sam glasno zastenjao, a to se pokazalo ozbiljnom
pogrekom.
Svjetiljka na nonom ormariu se upalila, a u krevetu je leao neki
postariji lik svakako ne Chuck Parson. Oi su mu bile irom otvorene
od strave i nije mogao izustiti ni rijei.
Ups, rekla je Margo. Na trenutak sam pomislio kako bi bilo
najbolje da nestanem s prozora i dadem petama vjetra, barem do auta, ali
ostao sam zbog Margo, onako s pola tijela u sobi, a drugom polovicom
vani, klatei se na prozoru kao ljuljaka. Ups, mislim da smo u
pogrenoj kui. Okrenula se prema meni i pogledala me usrdno i tek
tada sam skopao da sam joj zaprijeio izlaz. Bacio sam se nazad,
pokupio svoje cipele i kidnuo.
Odvezli smo se na drugi kraj College Parka da se priberemo.
Mislim da smo oboje zasrali, rekla je Margo.
ekaj malo, ti si odabrala pogrenu kuu, prosvjedovao sam.
Tono, ali ti si podigao buku. Neko smo vrijeme oboje utjeli i
vozili se tako ukrug, a onda sam konano rekao: Vjerojatno bismo mogli
nai njegovu adresu na internetu. Radar se moe ulogirati u kolski
adresar.
Sjajno, rekla je Margo.
I tako sam nazvao Radara, ali mobitel mu je bio podeen na
govornu potu. Pomislio sam da ga nazovem na kuni broj, ali njegovi su
starci bili prijatelji s mojima, pa to ba ne bi ilo. Onda mi je palo na
pamet da zovem Bena. Ben dodue nije bio Radar, ali znao je sve
Radarove lozinke. Nazvao sam ga. Oglasila se govorna pota, ali tek
nakon zvona. Pa sam nazvao ponovo. Govorna pota. Nazvao sam
ponovo. Govorna pota. Margo je rekla: Oito se nee javiti, a ja sam ga

nazvao ponovo i rekao: Dakako da e se javiti. I javio se, nakon jo

etiri poziva.
Bilo bi ti bolje da me zove da mi kae kako ti je u kui jedanaest
golih komada koji trae onaj specijalni tretman koji samo Veliki Tatica
Ben moe pruiti.
Zovem te radi toga da s Radarovom lozinkom ue u kolski
adresar i izvue mi jednu adresu. Adresu Chucka Parsona.
Ne.
Molim te, rekao sam.
Ne.
Bit e ti drago to si to uinio, Bene. Vjeruj mi.
Mo mislit, ali evo ga, gotovo. Radio sam to dok sam govorio ne
ne mogu si pomoi kad trebam nekome pomoi. etiri-dva-dva, ulica
Amherst. Hej, ali to e ti adresa Chucka Parsona u etiri i dvanaest
ujutro?
Vrati se u krpe Benki.
Pravit u se da je ovo bio samo sam, odgovorio je Ben i prekinuo
vezu.

Ulica Amherst bila je samo nekoliko blokova dalje. Zaustavili smo se

ispred broja 418, pokupili potreptine i potrali preko Chuckova
travnjaka, a jutarnja rosa otresena s trave prskala nam je po listovima.
Na njegov prozor, koji je sreom bio nie nego prozor onog
Sluajnog Starca, popeo sam se tiho, pa povukao gore Margo i pomogao
joj da ue. Chuck Parson je spavao na leima. Margo mu je prila na
prstima, ja sam se zaklanjao iza nje, a srce mi je divlje lupalo. Da se
probudi, oboje bi nas ubio. Margo je izvadila tubu Veeta, istisnula iz nje
na dlan smjesu koja je sliila pjeni za brijanje, a onda je njeno i oprezno
nanijela na Chuckovu desnu obrvu. Chuck se nije ni pomaknuo.
Onda je otvorila pakiranje vazelina poklopac se oglasio
zagluujue glasnim klap, ali Chuck nije pokazao ni znaka buenja.
Stavila mi je debeo sloj vazelina na dlan i onda smo krenuli na suprotne

strane kue. Prvo sam dobrano natrackao vazelinom okruglu kvaku na

ulaznim vratima, zatim sam poao do otvorenih vrata spavae sobe i
navazelinirao unutarnju kvaku, a onda sam, uz jedva ujno kripanje,
zatvorio vrata sobe.
Na koncu sam se vratio u Chuckovu sobu Margo je ve bila ondje
pa smo zajedno zatvorili vrata i poteno navazelinirali Chuckovu
okruglu kvaku. Ostatak vazelina razmazali smo po itavoj povrini
njegova prozora, nadajui se da e ga teko otvoriti nakon to ga mi na
odlasku zatvorimo.
Margo je pogledala na sat i podigla dva prsta. ekali smo. Te dvije
minute zurili smo jedno u drugo, i ja sam tonuo u plavetnilo njezinih
oiju. Bilo je lijepo u toj tami i tiini, bez mogunosti da neto blebnem i
sjebem stvar, dok me ona s druge strane gledala kao da u meni ima
neega vrijednog gledanja.
Onda je Margo kimnula glavom i ja sam otiao do Chucka.
Zamotao sam ruku u svoju majicu, kao to mi je bila rekla, nagnuo se
naprijed i to sam njenije mogao prislonio prst na Chuckovo elo, a
onda brzim pokretom obrisao Veet s njegove obrve. S pjenom je nestala i
zadnja dlaica koja je nekad inila desnu obrvu Chucka Parsona. Stajao
sam tako iznad Chucka, s ostatcima njegove desne obrve na svojoj majici,
kad su se odjednom njegove oi otvorile. Margo je munjevito zgrabila
njegov pokriva i prebacila mu ga preko glave i, dok sam trepnuo okom,
mala ninda je ve iskoila kroz prozor. Slijedio sam je najbre to sam
mogao dok se Chuck derao: MAMA! TATA! PLJAKA! PLJAKA!
Htio sam mu dobaciti: Ukradena je jedino tvoja obrva, ali sam
ipak utke izbacio noge kroz prozor i skoio. Dlaka je falila da sletim na
Margo, koja je sprejem ispisivala veliko M na plastinoj fasadi Chuckove
kue, a onda smo pograbili svoje cipele i zapraili put auta. Kad sam
bacio pogled na kuu, vidio sam da su svjetla upaljena, ali jo uvijek
nitko nije uspio izii van, to je bila potvrda briljantne jednostavnosti
plana o dobrom vazeliniranju kvaka. Dok je gospodin Parson (ili moda
gospoa, nisam mogao dobro vidjeti) razgrnuo zavjese u dnevnoj sobi
da pogleda van, mi smo ve vozili unatrag prema ulici Princeton i
autocesti.
To! povikao sam. Boe, ovo je bilo genijalno.

Jesi li vidio kako je izgledao bez obrve? Izgleda kao da se stalno

udi, zna? Ono, kao da eli rei: Stvarno? Kae da imam samo jednu
obrvu? Ma idi molim te! Drago mi je to e sad taj seronja morati birati:
obrijati ljevicu ili nacrtati si desnicu? I kako je samo vritao za mamicom,
ljigavo malo govno.
ekaj malo, a to ti ima protiv njega.
Nisam rekla da imam ita protiv njega. Rekla sam da je ljigavo
malo govno.
Ali uvijek si bila kao neki frend s njime, rekao sam, ili sam barem
mislio da je tako.
Pa dobro, ja se kao druim s mnogim ljudima, rekla je. Nagnula
se i naslonila glavu na moje koato rame, a kosa joj se rasula po mome
vratu. Umorna sam, rekla je.
Kofein, rekao sam. Pruila je ruku u prtljani prostor i izvukla
nam svakome po jedan Mountain Dew i ja sam ga ispraznio u dva velika
gutljaja.
E pa, sad lijepo idemo u SeaWorld, najavila mi je. Zadatak
jedanaesti.
to? Idemo osloboditi prijatelja Willyja, ili tako neto?
Ne, rekla je. Samo emo posjetiti SeaWorld, to je sve. To je jedini
tematski park u koji dosad nisam provalila.
Ne moemo provaliti u SeaWorld, rekao sam, zaustavio auto na
praznom parkiralitu salona namjetaja i ugasio motor.
Upali smo u cajtnot, odvratila je i krenula rukom upaliti motor.
Odmaknuo sam joj ruku. Ne moemo provaliti u SeaWorld,
ponovio sam.
Tko o emu, ti opet o provaljivanju. utjela je neko vrijeme i
otvorila jo jednu limenku Mountain Dewa. Odraz svjetla s limenke
proletio joj je licem i na trenutak sam mogao vidjeti kako se osmjehuje
pri pomisli na ono to e rei. Neemo nikamo provaliti. Nemoj to
shvaati kao provaljivanje. Gledaj na to vie kao na besplatan noni posjet
SeaWorldu.

8.
Kao prvo, sigurno e nas uhvatiti, rekao sam. Nisam ponovo upalio
auto, nego sam joj poeo objanjavati zato to uope nemam namjeru
uiniti, pitajui se moe li me vidjeti u mraku.
Naravno da e nas uhvatiti. Pa to onda?
To je protuzakonito.
Q, sa stajalita vjenosti, u kakve to uope nevolje moemo upasti
u SeaWorldu? Hou rei, Isuse, nakon svega to sam noas uinila za
tebe, ti ne moe za mene napraviti ni jednu jedinu stvar? Daj, molim te,
zauti malo, opusti se i prestani se, jebote, toliko bojati i najmanje
pustolovine. A onda je promrmljala ispod glasa: Mislim, ono. Daj
pokai muda. E to me stvarno diglo. Oslobodio sam se pojasa da se
mogu nagnuti prema njoj. Poslije svega to si TI uinila za MENE?
Samo to nisam vikao. eljela je da budem samouvjeren? E pa, upravo
sam postao samouvjeren. Jesi li TI zvala oca MOJE prijateljice koja se
prai s MOJIM dekom samo da nitko ne skui da sam ja zvao? Jesi li ti
vozala MOJE dupe po bijelom svijetu, ali ne zato to si mi ah-tako-vana,
nego zato to sam trebao prijevoz, a ti si se nala pri ruci? Jesu li to ta
sranja koja si noas uinila za mene?
Nije me htjela pogledati. Zurila je ravno preda se u plastinu
fasadu salona namjetaja. Misli da sam te trebala? Misli li da nisam
mogla Myrni Mountweazel dati valium da lijepo spava dok ja obijam sef
ispod kreveta svojih roditelja? Ili da se nisam mogla uuljati u tvoju sobu
dok spava i uzeti ti kljueve? Nisi mi uope bio potreban, bedae jedan.
Odabrala sam te. A onda si ti odabrao mene. Sada me pogledala. A to je
neto kao obeanje. Barem za noas. U zdravlju i bolesti. U dobru i u zlu.
U obilju i u siromatvu. Dok nas zora ne rastavi.
Upalio sam motor i krenuo s parkiralita, ali unato svoj toj prii o
timskom radu, jo uvijek sam imao osjeaj da sam uvuen u neto i htio
sam makar da moja bude zadnja. Dobro, ali kad SeaWorld d.o.o., ili

kako se ve zove, poalje Sveuilitu Duke pismo u kojem e pisati da je

propalica imenom Quentin Jacobsen provalio u njihov prostor u pola pet
ujutro, u drutvu djeve divljega pogleda, sveuilite e biti ljuto. I moji
starci e biti ljuti.
Q, ii e ti na Duke. Postat e vrlo uspjean odvjetnik ili to
ve, oenit e se, imat e djecu i proivjet e taj svoj mali ivot, a onda
e umrijeti, a u svom posljednjem asu, dok se u nekom starakom
domu bude guio u vlastitim ispljuvcima, rei e sebi: Dobro, moda
sam i profukao cijeli svoj jebeni ivot, ali sam barem u etvrtom razredu
provalio u SeaWorld s Margo Roth Spiegelman. Barem sam carpe taj
jedan diem.
Noctem, ispravio sam je.
Dobro, Kralju Gramatike. Vidim da si se vratio na prijestolje. A
sad me vozi u SeaWorld.

Dok smo se utei vozili niz autocestu I-4, zatekao sam se kako
razmiljam o onom tipu u sivom odijelu kojeg smo pronali mrtvog.
Moda je to razlog zato me odabrala, pomislio sam. I tek sam se onda sjetio
to je rekla o mrtvacu i o strunama i o sebi i strunama.
Margo, rekao sam prekinuvi tiinu.
Q, rekla je.
Rekla si... Kad smo nali onog mrtvaca, rekla si da su se moda u
njemu pokidale sve strune, a onda si isto rekla i za sebe, da se u tebi
pokidala i zadnja nit.
Kratko se nasmijala. Previe se brine. Ne elim da me neki klinci
jednog subotnjeg jutra pronau prekrivenu muhama u Jefferson parku.
Zautjela je na trenutak prije nego to e ispaliti efektan zavretak.
Previe sam tata za takvu sudbinu. Nasmijao sam se s olakanjem i
skrenuo prema izlazu s autoceste. Nali smo se uskoro na International
Driveu, turistikoj prijestolnici svijeta. Na toj je cesti bilo na tisue
duana, i svi su prodavali istu vrstu robe: govna. Govna u obliku
morskih koljki, privjesaka za kljueve, staklenih kornjaa, magneta za
hladnjake u obliku Floride, ruiastih plastinih plamenaca i slino. Na I-

Driveu bilo je ak i nekoliko prodavaonica koje su doslovno prodavale

govna, pasanevo govno 4,95 dolara po vreici.
Ali u 4:50 ujutro turisti su spavali. Cesta je bila potpuno mrtva, kao
i sve ostalo, dok smo prolazili pored duana, pa pored parkiralita, pa
duana, pa parkiralita.
SeaWorld je odmah iza ove ceste, rekla je Margo. Bila se
prebacila u stranji dio kombija i prtljala neto po svom ruksaku, ili to
ve. Imala sam neke satelitske karte i nacrtala na njima plan napada, a
sad ih ne mogu nai. Svejedno, na krianju prijei cestu i s lijeve strane je
ta suvenirnica.
S lijeve mi je strane kojih sedamnaest tisua suvenirnica.
Da, ali samo je jedna odmah nakon krianja.
Bila je u pravu, na drugoj strani bila je samo jedna, pa sam skrenuo
na parkiralite i stao tono ispod rasvjetnog stupa, jer se na I-Driveu auti
kradu sve u esnaest. Pa iako bi Chrysler mogao ukrasti samo isti
mazohist, nikako mi se nije svidjela pomisao da bih morao mami
objanjavati kako je i zato njezin auto ispario u sitne sate radnoga dana.
Stajali smo naslonjeni na stranji dio kombija, a zrak je bio tako
topao i gust da sam osjeao kako mi se odjea zalijepila za kou. Ponovo
me uhvatio strah, stalno sam imao osjeaj da me promatraju neije
skrivene oi. Predugo se ve muvamo po mraku i od viesatne napetosti
poeo me boljeti trbuh. Margo je uspjela pronai svoje karte pa je sada,
pod svjetlom uline svjetiljke, svojim od spreja plavim kaiprstom na
karti pokazivala put kojim moramo ii. Mislim da bi tamo trebala biti
ograda, rekla je pokazujui na umicu s one strane ceste koju smo
nedavno proli. Vidjela sam na internetu. Podigli su je prije nekoliko
godina, nakon to je neki pijani klipan usred noi uetao u park i doao
na ideju da pliva sa Shamuom, koji ga je odmah ubio.
Stvarno?
Pa da, ali ako je taj tip uspio ui pijan, onda valjda moemo i mi
trijezni. Mislim, ipak smo mi ninde.
Pa dobro, moda ti jesi ninda, rekao sam.

Ti si buan i pomalo udan ninda, rekla je Margo, ali oboje

smo ninde. Zabacila je kosu iza uiju, navukla kapuljau i zategnula je
uzicom; svjetlo uline rasvjete obasjalo je otre crte njezina blijedog lica.
Moda smo oboje bili ninde, ali samo je ona bila opremljena.
Okej, rekla je. Zapamti kartu. Najstraniji dio tog osamsto
metara dugog puta, koji je Margo smislila, bio je iroki kanal. SeaWorld
je imao oblik trokuta. Jednu stranu titila je cesta, a Margo je
pretpostavila da je uvari nou uvaju. Druga je strana bila obrubljena
jezerom od najmanje dva kilometra, a uzdu tree se protezao odvodni
kanal; na karti je izgledao irok kao cesta s vie voznih trakova. A gdje je
u Floridi bilo odvodnih kanala blizu jezera, ondje je esto bilo i
krokodila.
Margo me zgrabila za ramena i okrenula me prema sebi.
Vjerojatno e nas uhvatiti, a kad se to dogodi, pusti mene da govorim.
Ti samo namjesti slatku facu i budi ona udna mjeavina nedunosti i
samouvjerenosti, i sve e biti u redu.
Zakljuao sam auto, pokuao spustiti svoju nakostrijeenu kosu i
proaptao: Ja sam ninda. Nisam htio da to Margo uje, ali je ipak
upala: K vragu, naravno da jesi! Idemo sada.
Potrali smo preko I-Drivea i onda se poeli provlaiti kroz visoki
gusti i hrastove mladice. Poeo sam se zabrinjavati zbog otrovnoga
brljana, ali pravi se ninde ne obaziru na otrovni brljan, i tako sam se
postavio na elo i, ruku ispruenih ispred sebe, poeo razgrtati trnovito
granje i tako nas poveo prema jarku. Konano se drvee prorijedilo i
pred nama se otvorilo polje pa smo mogli vidjeti cestu s desne strane i
kanal ravno ispred nas. Mogli su nas lako vidjeti s ceste da je na njoj bilo
automobila, ali nije bilo nikoga. Zajedno smo pojurili kroz grmlje, a onda
otro skrenuli prema cesti. Margo je rekla: Sad, sad! i ja sam poletio
preko est trakova autoceste. Iako je bila prazna, bilo je neega zaista
uzbuujueg i naopakog u pretravanju tako iroke ceste.
Kad smo doli na drugu stranu, kleknuli smo u travu visoku do
koljena pokraj ceste. Margo je pokazala na niz stabala to se protezao
izmeu beskrajno velikog parkiralita SeaWorlda i crne stajae vode u
jarku. Trali smo koju minutu du tog niza stabala, a onda me Margo
povukla za majicu i rekla tiho. A sada kanal.

Prvo dame, rekao sam.

Ne nuno. Moe slobodno prvi, odgovorila je.
Nisam vie razmiljao ni o aligatorima ni o odvratnom sloju
smrdljivih algi. Jednostavno sam se zatrao i skoio to sam dalje mogao.
Sletio sam usred vode i potonuo do pasa i odmah grabimice pourio van.
Voda je ustajalo zaudarala i osjeao sam njezinu sluzavost na koi, ali
barem sam od pasa navie ostao suh. Ali samo dok Margo nije skoila i
poprskala me cijeloga. Okrenuo sam se i poprskao nju. Odglumila je da
povraa.
Ninda nindu ne prska, poalila se Margo.
Pravi ninda uope se ne prska, odgovorio sam.
No dobro, bod za tebe.

Gledao sam je dok se kobeljala van iz jarka. I ba mi je laknulo to u

njemu nema aligatora. Puls mi je bio ivahan, ali prihvatljiv. Ispod
njezine raskopane hudice crna joj se majica pripila uz tijelo. Ukratko,
sve je bilo u redu dok krajikom oka nisam ugledao migoljenje na
povrini vode pokraj Margo. Margo je tek zakoraila iz vode i vidio sam
kako joj se zategnula Ahilova tetiva, ali prije nego to sam je uspio
upozoriti, zmija je poskoila i ugrizla je za lijevi gleanj, odmah ispod
ruba traperica.
Sranje! rekla je Margo, pogledala dolje i ponovila. Sranje!
Zmija se jo uvijek drala njezina glenja. Sagnuo sam se, uhvatio je za
rep, otrgnuo je s Margoine noge i zavitlao u kanal. O Boe, rekla je.
to je to bilo? Je l to bila vodena mokasina?
Ne znam. Legni, legni, rekao sam uzbueno, uzeo njezinu nogu i
zavrnuo joj nogavicu traperica. Na mjestu ugriza pojavile su se dvije
kapljice krvi, pa sam se sagnuo i poeo joj sisati ranu, to sam snanije
mogao, kako bih izvukao otrov. Ispljunuo sam to sam isisao i ba sam se
spremao da povuem ponovo, kad je rekla: ekaj, vidim je. Skoio sam
prestravljen, ali ona je dodala: Ne, ne, Boe, pa to je obina smukulja.
Pokazala je prstom prema jarku i kad sam pogledao u tom smjeru, u
odrazu svjetla reflektora vidio sam malu smukulju kako pliva po

povrini. Izdaleka i pod dobrim svjetlom nije izgledala nimalo opasnije

od gutera.
Hvala Bogu, rekao sam i sjeo pokraj nje da doem do daha.
Nakon to je pregledala ugriz i uvjerila se da je krvarenje prestalo,
Margo je rekla: Kako ti je bilo ljubakati se s mojom nogom?
Ba lijepo, odgovorio sam, to je i bila istina. Lagano se naslonila
na mene, i mogao sam osjetiti njezinu nadlakticu na svojim rebrima.
Ba zato sam jutros obrijala noge. Ono, razmiljala sam: Nikad ne
zna kad e netko navaliti na tvoj list i pokuati ti isisati zmijski otrov.

Pred nama je bila iana ograda, ali bila je visoka samo oko dva metra.
Kad ju je vidjela, Margo je rekla: Ide, prvo smukulje, a onda ovakva
ograda! Za jednog nindu ovakvo je osiguranje uvreda. Zatrala se i
skoila, zatim je prebacila tijelo preko ograde i spustila se na drugu
stranu kao da ima ljestve. ak sam i ja to uspio izvesti, a da se nisam
srondao.
Protrali smo kroz malu umicu i pored divovskih neprozirnih
spremnika za vodu u kojima su mogle biti i ivotinje, i konano izbili na
asfaltiranu stazu s koje se mogla vidjeti velika arena gdje me svojedobno,
kad sam bio mali, poprskao orka Shamu. Du staze su bili mali zvunici
iz kojih je strujala tiha i monotona instrumentalna glazba. Moda da
umiri ivotinje. Margo, rekao sam, mi smo u SeaWorldu.
Ona je rekla: Stvarno? i dala se u trk, a ja sam je slijedio. Nali
smo se pokraj bazena s tuljanima, ali u njemu nije bilo tuljana.
Margo, ponovio sam, mi smo u SeaWorldu.
Uivaj, rekla je i ne pomaknuvi usne. Jer evo nam osiguranja.
Zapraio sam kroz grmlje koje mi je dosezalo do pasa, ali kad sam
shvatio da se ona nije ni pomaknula, i ja sam stao. Pred nama se ubrzo
pojavio tip s prslukom na kojem je pisalo SEAWORLD SECURITY i
leerno nas upitao: ta s radi? U ruci je drao limenku nekakva spreja,
vjerojatno suzavca, nagaao sam.

Kako bih ostao smiren, pitao sam se: Ima li on obine lisice ili moda
neke posebne SeaWorld lisice? Ono kao, u obliku dva zakrivljena dupina koji se
spajaju.
Ba smo krenuli kui, rekla je Margo.
Dakako da jeste, rekao je sigurnjak. Pitanje je samo hoete li
pjeke ili autom mjesnog erifa.
Ako vam to nije problem, rekla je Margo, mi bismo radije
pjeke. Zatvorio sam oi. Htio sam joj rei kako ovo sigurno nije
trenutak da se pravi vickasta. Ali tip se nasmijao.
Znate da je ovdje prije nekoliko godina poginuo ovjek jer je
skoio u ovaj veliki bazen, i onda su nam rekli da nikome ne doputamo
ulaz, bez obzira na to koliko bio zgodan. Margo je povukla svoju majicu
da ne bude toliko pripijena. Tek sam tada shvatio da je tip zapravo
govorio njezinim grudima, a ne njoj.
Pa onda pretpostavljam da nas morate uhititi.
U tome i jest stvar. Smjena mi je pri kraju i ba sam se spremao
doma popit pivo i ubit oko, a ako zovem policiju, trebat e im debelog
vremena da se pojave. Mislim, samo razmiljam naglas, rekao je, a
Margo je podigla obrve u znak razumijevanja. Gurnula je ruku u mokar
dep i izvukla novanicu od sto dolara, poput spuve natopljenu
ustajalom vodom iz jarka.
uvar je rekao: E pa, bilo bi najbolje da sad poete. Da sam na
vaem mjestu, ne bih iao pored bazena za kitove. Ondje su kamere
ukljuene cijelu no, a mi ne bismo htjeli da itko sazna da ste bili ovdje, je
l da?
Da gospodine, odgovorila je Margo pokorno, i nakon toga ovjek
je odetao u tamu. ovjee, promrmljala je Margo kad se tip udaljio,
stvarno mi se nije davala lova tom perverznjaku. Al to je, tu je. Novac
ionako slui da bi se troio. Jedva da sam je sluao; nisam se mogao ni
pomaknuti dok me ne popusti drhtavica olakanja. Ali to sirovo
zadovoljstvo bilo je vrijedno svih briga koje su mu prethodile.
Hvala Bogu da nas nije prijavio, rekao sam.

Margo nije odgovorila. Zurila je nekamo kroz mene, kiljei, oiju

gotovo zatvorenih. Isto sam se ovako osjeala kad sam provalila u
Universal Studios, rekla je koji trenutak kasnije. Jest, nekako je kul, i
sve to, ali zapravo se nema to vidjeti. Vonje ne rade. Sve kul stvari su
zakljuane. Veina ivotinja nou nije u svojim bazenima. Okrenula je
glavu i procjenjujui preletjela pogledom preko SeaWorlda. ini mi se
da pravi gut nije u tome da se nae unutra.
A u emu je onda? pitao sam.
U planiranju, valjda. Ne znam. Izvedba nikada nije toliko napeta
koliko oekuje.
Meni je sasvim dovoljno napeto, priznao sam. Pa makar se i
nema bogzna to vidjeti. Sjeo sam na klupu, a ona mi se pridruila.
Oboje smo gledali u bazen za tuljane, iako u njemu nije bilo tuljana, ve
samo prazan otoi u sredini, s imitacijom strmih stijena napravljenih od
plastike. Mogao sam osjetiti njezin miris, njezin znoj i alge iz jarka,
ampon od jorgovana i miris njezine koe nalik na miris mljevenih
badema.
Prvi put te veeri osjetio sam umor i poeo nas zamiljati kako
leimo na nekom travnatom puteljku SeaWorlda, ja na leima, a ona na
boku, ruke poloene na moja prsa i glave naslonjene na moje rame. I da
ne radimo nita samo tako zajedno leimo pod kapom nebeskom, u
noi koja je tako svijetla da priguuje i zvijezde. Moda bih osjetio kako
mi die u vrat, i moda bismo mogli tako ostati do jutra, a ljudi bi
doavi u park prolazili pored nas i mislili da smo i mi nekakvi turisti, i
kad bismo htjeli, mogli bismo se jednostavno izgubiti meu njima.
Ali ne. U koli me eka jednoobrvni Chuck i Ben, kojem u morati
sve ispriati, nastava i dvorana za glazbene probe, i Univerzitet Duke, i
budunost uope.
Q, zapoela je Margo.
Pogledao sam je i na trenutak nisam shvaao zato je izgovorila
moje ime, ali onda sam se trgnuo iz polusna. I jasno sam uo.
Instrumentalna glazba iz zvunika pojaala se, samo to to vie nije bila
dosadna instrumentalna glazba bila je to sada prava glazba. Neka stara
dezerska stvar koju je volio moj stari, a zvala se Stars Fell on

Alabama. Usprkos malim zvunicima moglo se uti da, tko god da je

pjevao tu pjesmu, mogao je otpjevati i tisuu prokletih tonova odjednom.
I osjetio sam onu neprekinutu nit izmeu nas, nit koja se protezala
od naih kolijevaka pa preko onog mrtvaca sve do danas. I poelio sam
joj rei da za mene gut nije bio ni planiranje ni izvedba ni odlazak; za
mene je gut bio gledati kako se nae strune prepleu, odvajaju i ponovo
prepleu, ali to bi zvualo previe ljigavo, a osim tog ustala je da krene.
Margo je trepnula svojim plavim oima i u tom je trenu izgledala
Inko nevjerojatno lijepa, u tim mokrim trapericama zalijepljenim za noge
i licem koje je sjalo u sivkastom osvjetljenju.
Ustao sam, ispruio ruku i zapitao: Mogu li zamoliti za ples?
Margo se naklonila, pruila mi ruku i rekla: Svakako, a onda se moja
ruka nala na onoj oblini gdje je njezin struk zavijao u bokove, a njezina
se ruka spustila na moje rame. A onda smo poeli korak naprijed i korak
u stranu, korak naprijed pa korak u stranu. Plesali smo fokstrot sve do
bazena za tuljane i oko njega, a pjesma je i dalje trajala i govorila o
zvijezdama koje padaju. Senti za estae, najavila je Margo, pa smo
promijenili poloaj, njezine ruke na mojim ramenima, moje na njezinim
bokovima, laktova ukoenih i s pola metra razmaka meu nama. Onda
smo jo malo plesali fokstrot, sve dok pjesma nije zavrila. Napravio sam
korak naprijed i Margo se bacila na moju ruku, ba kao to su nas uili u
plesnoj koli Kruna. Podigla je nogu i potpuno se opustila. Ili mi je
vjerovala ili je eljela pasti.

9.
U 7-Elevenu na autocesti kupili smo kuhinjske krpe i najbolje to smo
mogli obrisali s odjee i koe smrdljivi mulj iz kanala. Onda sam
napunio rezervoar do iste razine na kojoj je bio prije nae vonje po
periferiji Orlanda. Chryslerova sjedita bit e jo malo vlana kad mama
krene na posao, ali nadao sam se da nita nee primijetiti jer je oduvijek
bila pomalo smuena. Moji su roditelji inae vjerovali da sam ja
najsavrenije prilagoeno dijete na svijetu, koje nikad ne bi, na primjer,
provalilo u SeaWorld, i moju su psihiku stabilnost drali potvrdom
svoje profesionalne sposobnosti.
Nastojao sam produiti svoj povratak kui izbjegavajui autocestu i
vozei okolnim putovima. Margo i ja sluali smo radio i pokuavali
prokljuviti koja je postaja bila pustila Stars Fell on Alabama, ali ga je
Margo u jednom trenutku iskljuila i rekla: Sve u svemu, mislim da je
veer bila uspjena.
Apsolutno, sloio sam se, iako sam se ve pitao kako e izgledati
sutranji dan. Hoe li se pojaviti pred dvoranom za probe da se malo
podruimo. Hoe li ruati sa mnom i Benom? Pitam se hoe li sutranji
dan biti potpuno drukiji, rekao sam.
Da, rekla je, i ja. Njezine su rijei ostale visjeti u zraku, pa je
dodala: Hej, kad ve govorimo o sutranjem danu, htjela bih ti kao znak
zahvalnosti za trud i posveenost koje si pokazao ove jedinstvene noi,
pokloniti mali darak. Trenutak je traila neto pod nogama, a onda
izvukla digitalni fotoaparat. Uzmi ga, rekla je. I koristi se mudro
moima ove arobne kutijice.
Nasmijeio sam se i gurnuo fotoaparat u dep. Skinut u fotku
kad doem doma i vratim ti ga u koli, moe? pitao sam. elio sam uti:
Da, u koli, gdje e odsad stvari biti drukije, gdje u ti javno biti prijateljica i
gdje vie neu imati deka, ali umjesto toga samo je rekla: Moe, ili kad
god.

Bilo je 5:42 kad sam uao u Jefferson Park. Vozili smo se niz
Jefferson Drive do Jefferson Courta, a onda sam skrenuo u nau ulicu,
Jefferson Way. Ugasio sam farove i pustio auto da se u mraku dokotrlja
pred kuu. Nisam znao to bih rekao, a i Margo je utjela. Napunili smo
vreicu iz 7-Elevena smeem, nastojei da auto izgleda kao da se
proteklih est sati nije nita dogaalo. U drugu vreicu Margo je stavila
ostatke vazelina, boje u spreju i preostalu bocu Mountain Dewa. Moj se
mozak borio s malaksalou.
S po jednom vreicom u svakoj ruci na trenutak sam se zaustavio
ispred kombija i zapiljio se u nju. Pa, bila je ovo jebeno luda no, rekao
sam konano.
Doi ovamo, rekla je i ja sam zakoraio naprijed. Zagrlila me, a ja
joj nisam mogao uzvratiti zagrljaj zbog vreica, koje nisam htio ispustiti
da nekoga ne probudim. Osjetio sam kako se podigla na prste, usta su joj
se nala tik do moga uha i uo sam kako je jasno i razgovijetno rekla:
Nedostajat e mi. Drukanje. S tobom.
Ne mora ti nedostajati, rekao sam glasno. Pokuao sam sakriti
svoje razoaranje. Ako ti se vie ne sviaju tvoji prijatelji, rekao sam,
drukaj se sa mnom. Moji su prijatelji, ono, zapravo simpa.
Usne su joj bile tako blizu moga lica da sam mogao osjetiti kako se
smijei. Bojim se da je to nemogue, apnula je. Onda me pustila i
pola, ali ne skidajui pogled s mene, udaljavala se korak po korak idui
natrake. Na koncu je podigla obrve i nasmijeila mi se, a ja sam vjerovao
tom osmijehu. Gledao sam je dok se penjala na drvo i prelazila na krov
pokraj prozora svoje spavae sobe na drugom katu. Oprezno je otvorila
prozor i uuljala se unutra.
U svoju sam kuu uao kroz otkljuana glavna vrata i na prstima
proao kroz kuhinju na putu do svoje spavae sobe. Skinuo sam ljepljive
traperice i bacio ih u kut ormara blieg prozoru, onda sam skinuo
Jaseovu sliku i uvukao se u krevet, dok su mi se u glavi rojile rijei koje
sam joj planirao rei sutra u koli.

10.
Spavao sam svega pola sata kada se u 6:32 oglasila moja budilica. Nisam
ni primijetio da zvonjava budilice traje ve 17 minuta, sve dok nisam
osjetio ruke na ramenima i zauo udaljeni glas svoje majke koja govori:
Dobro jutro, pospanko.
Uhh, odgovorio sam. Osjetio sam se znatno umornijim nego u
5:55, i vjerojatno bih propustio nastavu da nisam imao stopostotnu
dolaznost, pa iako sam znao da nijedan izostanak nije ba impresivna i
divljenja vrijedna stvar, nisam htio pokvariti savreni rezultat. A osim
toga, htio sam vidjeti kako e se Margo ponaati prema meni.

Kada sam uao u kuhinju, tata je neto prepriavao mami dok su

dorukovali za stolom. Kada me ugledao, zautio je i upitao: Kako si
spavao?
Spavao sam odlino, odgovorio sam, to je zapravo bilo istina.
Kratko, ali odlino.
Nasmijeio se. Ba sam priao tvojoj mami kako mi se stalno
ponavlja jedan te isti anksiozni san, rekao je. Dakle, na faksu sam.
Sluam hebrejski, samo to profesor ne govori hebrejski nil i mi ispiti na
hebrejskom ve na nekakvom frfljanskom. Ali svi se prave da taj
izmiljeni jezik zajedno sa svojom izmiljenom abecedom stvarno jest
hebrejski. I tako ja polaem ispit i trebam pisati na jeziku koji ne
razumijem, sluei se abecedom koju ne mogu deifrirati.
Zanimljivo, rekao sam, iako zapravo uope nije bilo. Nita nije
tako dosadno kao tui snovi.
To je metafora za mladost, naglasila je majka. Pisanje na jeziku
koji ne razumije zrelo doba koristei se abecedom koju ne
prepoznaje zrele drutvene interakcije. Moja je majka radila s
poludjelim tinejderima u centrima za maloljetne delinkvente i

zatvorima. Mislim da se zato nikada nije previe brinula za mene dokle

god nisam obredno obezglavljivao glodavce ili mokrio na vlastito lice,
smatrala me uspjehom.
Normalna bi majka vjerojatno rekla: Hej, primijetila sam da
izgleda kao da se skida s metamfetamina, a i pomalo bazdi na alge.
Da nisi kojim sluajem prije nekoliko sati divljao uokolo s Margo Roth
Spiegelman koju je ugrizla zmija? Ali ne. Snovi su im bili drai.
Istuirao sam se i obukao majicu i traperice. Kasnio sam, ali opet,
kad to nisam kasnio?
Kasni, rekla je mama kada sam se vratio u kuhinju. Pokuao
sam istresti maglu iz mozga, onoliko koliko je bilo potrebno da se
prisjetim kako zavezati tenisice.
Znam odgovorio sam mamurno.
Mama me odvezla u kolu. Sjedio sam na Margoinu mjestu. Mama
je uglavnom vozila utei, to je bilo dobro jer sam itavo vrijeme spavao
naslonjen glavom na prozorsko staklo.

Kad se mama zaustavila ispred kole, opazio sam da je Margoino

uobiajeno parkirno mjesto prazno. Stvarno je nisam mogao kriviti to
kasni. Njezini se prijatelji nisu sastajali ovako rano kao moji.
Dok sam hodao prema klincima iz orkestra, Ben je viknuo:
Jacobsene, jesam li to sanjao ili smo Dao sam mu jedva primjetan
znak glavom i on je u posljednji as prekinuo reenicu i preusmjerio je u
drugom pravcu, ...ti i ja sino doivjeli ludu avanturu putujui
Francuskom Polinezijom na jedrilici od banana?
Bila je to jedna slasna jedrilica, odgovorio sam. Radar je podigao
pogled prema meni i zatim leerno odetao u hlad stabla. Slijedio sam
ga. Pitao sam Angelu bi li bila Benova pratilja na maturalnoj. Ni u
ludilu. Pogledao sam Bena koji je neto ustro objanjavao, a plastina
mu je liica za kavu poskakivala u ustima dok je govorio.
Koje sranje, rekao sam. Dodue, nije sve tako crno. Nas emo se
dvojica drukati i prirediti maratonsko igranje Uskrsnua, ili neto
slino.

Ben je doao do nas i rekao: Je l to najsuptilnije to moete? Znam

da priate o tragediji moga ivota, to jest o odlasku na maturalnu bez
kokice. Okrenuo se i zaputio unutra. Radar i ja pratili smo ga
razgovarajui dok smo prolazili pored dvorane za probe, gdje su prvai i
drugai sjedili i avrljali meu hrpom kutija za instrumente.
Zato uope toliko eli ii? upitao sam ga.
Buraz, to je maturalna. To je moja posljednja ansa da budem nekoj
kokici najmilija srednjokolska uspomena. Zakolutao sam oima.
Oglasilo se prvo zvono, to je znailo da do poetka nastave ima jo
pet minuta, i aci su se poput Pavlovljevih pasa na zvuk zvona
pokrenuli i ispunili hodnike. Ben, Radar i ja stajali smo pokraj Rada rova
ormaria. No, zato si me zvao u tri ujutro tla li kaem adresu Chucka
Parsona?
Razmiljao sam kako na to pitanje dati to bolji odgovor, kada sam
ugledao Chucka Parsona kako ide prema nama. Trknuo sam Bena
laktom u rebra i usmjerio pogled prema Chucku. Usput budi reeno,
Chuck je odluio kako je najbolje rjeenje da obrije i lijevu obrvu.
Jebote, rekao je Ben.
Nedugo zatim, Chuck mi se unio u lice svojim savreno bezdlakim
elom, a ja sam se sav stisnuo uz ormari. U to blejite, upci?
Ni u to, odgovorio je Radar. Svakako ne gledamo tvoje obrve.
Chuck mu je pokazao srednji prst, tresnuo dlanom ormari pokraj mene i
otiao.
Ti si to napravio? upitao je Ben u nevjerici.
Ne smijete ovo nikad nikome rei, rekao sam obojici. A zatim
tiho nadodao: Bio sam s Margo Roth Spiegelman. Benov glas se naglo
povisio od uzbuenosti. Bio si s Margo Roth Spiegelman? U TRI
UJUTRO? Kimnuo sam. O, moj Boe, ako si se spetljao s njom, mora
mi ispriati apsolutno svaki detalj. Mora mi napisati seminarski rad o
sisama Margo Roth Spiegelman i o tome kakve su na dodir. Trideset
stranica, najmanje!
A ja elim fotorealistini crte olovkom, nadovezao se Radar.
Prihvaam i skulpturu, dodao je Ben.

Radar je napola podignuo ruku. Posluno sam ga prozvao. Da,

pitao sam se je l bi mogao opjevati grudi Margo Roth Spiegelman u
estini? est rijei koje bi mogao iskoristiti su: ruiaste, oble, vrste, sone,
mekane i jastuaste.
Osobno mislim, nadovezao se Ben, kako barem jedna od tih
rijei treba biti brrhbrrhbrrhbrrh.
Mislim da mi takva rije nije poznata, rekao sam.
To je zvuk koji proizvode moja usta kada nekoj kokici priutim
patentirani Gliser Bena Starlinga. U tom je trenutku poeo pokazivati
to bi napravio u malo vjerojatnoj situaciji, kada bi se njegovo lice susrelo
s neijim sisama.
Upravo sada, rekao sam, iako ni same ne znaju zato, tisue
djevojaka diljem Amerike proli su trnci straha i gaenja. I samo da zna,
nisam se spetljao s njom, perverznjae.
Klasika, odgovorio je Ben. Ja sam jedini frajer na svijetu koji ima
muda pruiti kokici ono to eli, i jedini koji za to nema priliku.
Kakve li fascinantne sluajnosti, rekao sam. Bio je to opet onaj
stari ivot samo kao u nekoj magli. Nadao sam se da e mi prola no
promijeniti ivot, ali nije barem ne jo.
Oglasilo se i drugo zvono. Pourili smo na sat.

Tijekom prvog sata matematike osjetio sam da sam neobino umoran.

Mislim, bio sam umoran otkako sam se probudio, ali kombinacija
posustalosti i aritmetike bila je kap koja je prelila au. Kako ne bih
zaspao, rkao sam poruku za Margo nije to bilo nita to bih joj
zapravo poslao, nego vie saetak najdraih trenutaka prole noi ali
ak me ni to nije uspjelo odrati budnim. U jednom trenutku olovka se
jednostavno prestala kretati, vidno mi se polje sve vie i vie suavalo, a
ja sam se pokuavao sjetiti je li gubitak perifernog vida simptom umora.
Zakljuio sam da mora biti, jer je samo jedna stvar bila ispred mene, a to
je bio gospodin Jiminez za ploom, i to je bila jedina informacija koju je
moj mozak mogao preraditi pa, kada je gospodin Jiminez rekao:
Quentine? bio sam i vie nego zbunjen jer u mom univerzumu
dogaalo se jedino to da gospodin Jiminez pie po ploi i nikako nisam

mogao shvatiti kako je sad odjednom prisutan i na auditivnoj i na

vizualnoj razini.
Da? upitao sam.
Jesi uo pitanje?
Da? upitao sam ponovo.
I dignuo si ruku kako bi odgovorio? Podignuo sam pogled i
uvjerio se da je ruka stvarno u zraku, ali nisam znao kako je do toga
dolo ni kako da to ponitim. Nakon nemale borbe sa samim sobom moj
je mozak uspio poruiti ruci da se spusti i ona je u tome uspjela, a ja sam
konano progovorio: Samo sam htio pitati smijem li na WC?
On je odgovorio: Samo idi, nakon ega je netko drugi podigao
ruku i ujedno odgovorio na ve postavljeno pitanje o diferencijalnoj
jednadbi.
Otiao sam do WC-a, vodom ispljuskao lice, nagnuo se nad
umivaonik i pogledao se u ogledalu. Probao sam trljanjem otjerati
crvenilo zakrvavljenih oiju, ali nisam uspio. A onda mi je sinula sjajna
ideja. Otiao sam u kabinu, spustio dasku, sjeo i, naslonivi se na zid,
zaspao. San je trajao otprilike esnaest milisekundi prije nego to se
oglasilo zvono za drugi sat. Ustao sam, otiao na latinski, a zatim na
fiziku, a onda sam konano doekao etvrti sat i naao Bena u kantini i
rekao: Stvarno trebam odspavati malo ili neto.
Ajmo ruati u LGLP-u, odgovorio je.

LGLP je bio petnaest godina star Buick, koji je bez ijedne jedine kazne
vozilo sve troje Benove starije brae, a kada je doao red na Bena, auto je
uglavnom bio sastavljen od samoljepljive trake i glet-mase. Puno ime mu
je bilo Ludo Gaen Loe Paen, ali skraeno smo ga zvali LGLP. Nije
vozio na benzin, ve na nepresuno gorivo ljudske nade. Sjedne na
uareno sjedalo od umjetne koe te se nada da e upaliti, zatim Ben
okrene klju i motor zakalje nekoliko puta, jednako slabano kao i riba
koja se koprca na suhome. A onda se ponada najvie to moe i motor
jo nekoliko puta zakalje. Ponada se jo mrvicu i on napokon upali.

Ben je upalio LGLP i ukljuio klimu na najjae. Tri se od etiri

prozora uope nisu mogla otvoriti, ali je zato klima radila fantastino,
iako je prvih nekoliko minuta samo isputala vrui zrak koji se mijeao s
vruim ustajalim zrakom auta. Spustio sam naslon suvozaeva sjedala
to sam vie mogao, tako da sam praktiki leao, i sve mu ispriao: o
Margo na mome prozoru, Wal-Martu, osveti, neboderu SunTrusta, o
provaljivanju u krivu kuu, SeaWorldu, o tome kako je rekla da e joj
nedostajati drukanje sa mnom.
Nijednom me nije prekinuo Ben je bio odlian prijatelj u tom
slualakom i neprekidalakom smislu ali kada sam zavrio, poput
topa ispalio je ono to ga je najvie muilo.
ekaj, to se tie Jasea Worthingtona, kada kae mali, koliko
tono je to mali?
Pa, vjerojatno je tu i skupljanje odigralo ulogu, s obzirom na to da
je bio dobrano tjeskoban, ali jesi li ikada vidio olovku?, upitao sam ga, a
on je kimnuo glavom. Dobro, a jesi li ikada vidio onu gumicu na
samome vrhu olovke? Ben je opet kimnuo glavom. Dobro, a jesi li
ikada vidio one male ostruine gumice koje ostanu na papiru nakon
brisanja? Jo kimanja glavom. Pa, rekao bih da mu je veliine tri
ostruine u duinu i jedna u irinu, rekao sam. Ben je pretrpio
svakojaka sranja od tipova poput Jasona Worthingtona i Chucka Parsona
pa sam zakljuio da je zasluio malo uivati. Ali on se nije ni malice
nasmijao. Samo je sav zapanjen usporeno odmahivao glavom kao u
transu.
Isuse, ona je takva kraljica.
Znam.
Ona je onaj tip osobe koji e ili tragino umrijeti u svojoj dvadeset
i sedmoj, poput Jimija Hendrixa i Janis Joplin, ili stasati u pobjednika,
ono, osvajaa Nobelove nagrade iz kraljevanja.
Aha, rekao sam. Rijetko kada bih se umorio od prianja o Margo,
ali opet, rijetko kada sam bio ovako umoran. Naslonio sam se na
istroeni naslon za glavu i iste sekunde zaspao. Kada sam se probudio, u
krilu mi se nalazio hamburger s porukom: Buraz, morao sam na sat. Vidimo
se poslije probe.

Kasnije sam, nakon posljednjeg sata, naslonivi se na betonski zid ispred

dvorane za probu, prevodio Ovidija, pokuavajui ignorirati zavijajuu
kakofoniju koja je dopirala iznutra. Uvijek sam visio u koli sat vremena
due no to bih trebao i ekao da orkestar zavri s probom, jer otii doma
prije Bena i Radara znailo je pretrpjeti ogromno ponienje voziti se
busom potpuno sam.
Nakon to su izili, Ben je odbacio Radara do kue koja se nalazila
odmah do opinskog centra Jefferson Parka, nedaleko od Lacey. A
onda je i mene odvezao kui. Primijetio sam da nema Margoina auta. To
znai da nije markirala kako bi se naspavala. Markirala je zbog neke
nove avanture bezquentinovske avanture. Vjerojatno je provela dan
razmazujui kremu za depiliranje po jastucima svojih ostalih neprijatelja
ili to god ve. Osjetio sam se malo izostavljenim kad sam uao u kuu,
ali naravno da je znala kako joj se ionako ne bih pridruio previe sam
mario za kolu. A i tko uope zna bi li to za Margo bio samo jedan dan.
Moda je opet otila na trodnevni izlet u Mississippi, ili se pak
privremeno pridruila cirkuskoj druini. Ali nije bilo nita od toga,
naravno. Bilo je to neto meni nezamislivo, neto to nikada ne bih
mogao zamisliti jer ja ipak nisam bio Margo.
Zanimalo me s kakvim e se priama ovaj put vratiti. I zanimalo
me hoe li mi ih ikada ispriati, sjedei preko puta mene za rukom.
Moda je, pomislio sam, na ovo mislila kada je rekla da e joj nedostajati
druenje sa mnom. Znala je da e se uputiti nekamo na jo jedan od
njenih kratkih odmora orlandovske papirnatosti. Ali kada se vrati, tko
zna? Nije mogla provesti posljednje kolske dane sa svojim dosadanjim
prijateljima, pa e ih moda provesti sa mnom.

Njezina odsutnost nije trebala trajati dugo da bi potaknula razne glasine.

Ben me nazvao tu veer poslije veere. uo sam da se ne javlja na
mobitel. Netko je na fejsu napisao da mu je rekla kako e se preseliti u
nekakvo tajno skladite u Tomorrowlandu u Disneylandu.
To je idiotarija, rekao sam.

Ma znam. Mislim, Tomorrowland je bez konkurencije najjadniji

dio Disneylanda. Takoer se pria da je upoznala nekoga preko
interneta.
Smijeno, rekao sam.
Dobro, okej, ali to onda? Gdje je?
Negdje je sama sa sobom i zabavlja se onako kako mi uope ne
moemo ni zamisliti, odgovorio sam.
Ben se zahihotao. eli li to rei da se igra sama sa sobom?
Uzdahnuo sam. Daj hajde, Bene. Htio sam rei da je negdje i da
radi te svoje margoovske stvari. Stvara legende. Hara svijetom.

Te sam noi, leei na boku, zurio kroz prozor u nevidljivi svijet izvan
njega. Pokuavao sam zaspati, ali oi bi mi se otvorile same od sebe, tek
toliko da provjere. Nisam se mogao ne nadati kako e se Margo Roth
Spiegelman ponovo pojaviti na mome prozoru i odvui moje umorno
dupe u jo jednu nezaboravnu no.

11.
Margo je ve toliko puta nestajala da u koli nije bilo plakata koji bi
pozivali: Pronaimo Margo, ali svi smo osjeali njezinu odsutnost.
Srednja kola nije ni demokracija ni diktatura a nije ni, usprkos tome
to mnogi tako misle, potpuna anarhija. Tu vlada bogomdana monarhija.
A kada kraljica ode na odmor, stvari se bitno mijenjaju. Tonije, postaju
gore. Na primjer, za vrijeme Margoina izleta u Mississippi u drugom
razredu, Becca je proirila priu o Krvavom Benu. A sada nije bilo
nimalo drukije. Djevojica koja je vrsto drala branu je pobjegla.
Poplava je bila neizbjena.
Toga sam jutra prvi put u ivotu ustao na vrijeme i odvezao se u
kolu s Benom. Svi su ispred dvorane za probu bili neuobiajeno tihi.
Stari, izgovorio je na prijatelj Frank ozbiljnim glasom.
to je bilo?
Chuck Parson, Taddy Mac i Clint Bauer pregazili su Clintovim
Chevrolet Tahoem dvanaest bicikala prvaa i drugaa.
To je ba sranje, rekao sam odmahujui glavom.
Na je prijatelj Ashley nadodao: Takoer je netko juer u mukom
WC-u ispisao nae telefonske brojeve, i uz to zna, ono, svakakve
gadarije.
Opet sam odmahnuo glavom, a potom se prikljuio tiini. Nismo ih
mogli prijaviti; u osnovnoj smo to bezbroj puta pokuali, ali poslije toga
slijedile su jo gore kazne. Obino bismo ekali da ih netko poput Margo
naui pameti.
Ali Margo mi je utrla put za protunapad. Upravo sam zaustio kako
bih neto rekao, kada sam krajikom oka spazio kako neki ogroman tip
tri prema nama punom brzinom. Nosio je crnu skijaku masku i u
rukama veliki vodeni top zelene boje. Kako je protrao pored mene, tako
me zakvaio ramenom da sam izgubio ravnoteu i ispruio se po

ispucanom betonu. Kada je doao do vrata, okrenuo se i zaurlao u mome

smjeru: Samo se zajebavajte s nama i bit e skrenja. Nisam mu
prepoznao glas.
Ben i jo jedan prijatelj pomogli su mi da ustanem. Boljelo me
rame, ali ga nisam htio protrljati. Jesi li dobro? upitao me Radar.
Ma da, dobro sam. Ipak sam morao protrljati rame.
Radar je odmahnuo glavom. Netko bi mu stvarno trebao rei da je
mogue da e biti krenja ili da e skriti nekoga, ali nikako nije mogue
rei da e biti skrenja. Nasmijao sam se. Netko je glavom dao znak da
obratimo pozornost na parkiralite pa sam podigao pogled i ugledao dva
mala prvaa kako idu prema nama mokrih majica koje su se ovjesile na
njihovim tjelecima.
U topu je bila pialina! viknuo nam je jedan od njih. Drugi nije
nita govorio, samo je drao ruke to dalje od majice, to mu je tek
djelomino pomoglo, jer mu se nekoliko uraka te tekuine iz rukava
slijevalo niz ruku.
Je li ivotinjska ili ljudska? upitao je netko.
Otkud da ja znam! Pa nisam ja strunjak za prouavanje
piallne?
Priao sam klincu i stavio mu ruku na tjeme, jedino mjesto koje se
inilo potpuno suhim. Sredit emo mi to, rekao sam mu. Oglasilo se i
drugo zvono pa smo Radar i ja odjurili na matematiku. Dok sam se
uvlaio na svoje mjesto, zapeo sam s rukom, a bol je sijevnula ramenom.
Radar je prstom pokazao na zaokruenu poruku u svojoj biljenici: Je li
rame okej?
Odgovorio sam mu u kutu svoje biljenice: U usporedbi s onim
prvaima, jutro sam proveo na livadi ispod duge, igrajui se s malim psiima.
Radar se nasmijao dovoljno glasno da ga gospodin Jiminez
prostrijeli pogledom. Napisao sam: Imam plan, ali prije toga moramo otkriti
tko je to bio.
Radar je napisao Jasper Hanson i zaokruio to nekoliko puta. To je
bilo iznenaenje.
Kako zna?

Radar je napisao: Nisi primijetio? Idiot je nosio svoju momadsku jaknu.

Jasper Hanson je bio trea godina. Oduvijek sam ga smatrao
bezopasnim pa ak i simpatinim na taj neki leeran stari-to-ima
nain. Nije bio tip koji bi ispaljivao gejzire pialine na prvae. Ustvari, u
vladajuoj birokraciji srednje kole Winter Park, Jasper Hanson bio bi
zamjenik pomonika podtajnika sporta i prekraja. Kada se netko takav
unaprijedi u izvrnog potpredsjednika paljbe mokraom, neto se
smjesta mora poduzeti.

Tako sam toga popodneva, kada sam stigao kui, napravio novu e-mail
adresu i napisao pismo svojem starom prijatelju Jasonu Worthingtonu.
Od: mavenger@gmail.com
Za: jworthington90@yahoo.com
Naslov: Ti, ja, kua Becce Arrington, tvoj penis, itd.

Dragi gospodine Worthington,

Svakoj od 12 osoba ije su bicikle vai kolege unitili Chevyjem

Tahoem, treba isplatiti po 200 dolara. Pretpostavljam da to nee biti
problem, uzevi u obzir va velianstveni imetak.
Pisanje natpisa u mukom WC-u mora prestati. Vodeni pitolji? S
pialinom? Ozbiljno? Odrastite.
Svoje kolege biste trebali tretirati s potovanjem, posebno one koji
nisu imali toliko sree u socijalnom smislu kao vi.
Trebali biste i lanove svojega klana obuiti da se ponaaju
obzirnije.
Svjestan sam da e neke od ovih zadataka biti teko izvriti, ali opet,
takoer e biti teko ne podijeliti priloenu sliku sa svijetom.
S potovanjem,
Tvoj prijateljski raspoloen osvetnik iz susjedstva.

Odgovor je stigao za dvanaest minuta.

Gledaj, Quentine, da, tako je, znam da si to ti. Zna da ja nisam taj
koji je poprskao prvae pialinom. ao mi je, ali ne mogu
kontrolirati tue postupke.

Moj odgovor:
Gospodine Worthington, razumijem da ne moete kontrolirati
Chucka i Jaspera.
Ali vidite, ja se nalazim u slinoj situaciji. Ni ja ne mogu
kontrolirati malog vraga na svome lijevom ramenu. A on cijelo
vrijeme govori: ISPRINTAJ SLIKU ISPRINTAJ SLIKU
POLIJEPI JE PO CIJELOJ KOLI UINI TO UINI TO UINI
TO. A na desnom mi ramenu sjedi siuni bijeli anelak, koji pak
govori: ovjee, stvarno se nadam da e ti prvai dobiti svoj novac
u ponedjeljak ujutro im svane.
I ja se nadam, aneliu. I ja se nadam.

Svako dobro,
Tvoj prijateljski raspoloen osvetnik iz susjedstva.

Nije odgovorio, ali nije ni trebao. Sve je ve bilo reeno.

Ben je doao do mene poslije veere i igrali smo Uskrsnue pauzirajui

svakih pola sata kako bismo zvali Radara, koji je bio vani s Angelom.
Ostavili smo mu jedanaest poruka, svaka sve napornija i perverznija od
prijanje. Bilo je neto poslije devet kada se oglasilo zvono na vratima.
Quentine! povikala je mama. Ben i ja smo zakljuili da je to Radar, pa
smo zaustavili igricu i otili u dnevni boravak. Na pragu su stajali Chuck
Parson i Jason Worthington. Uputio sam se prema njima i Jason je rekao:
Hej, Quentine, a ja sam mu odvratio pozdrav kimnuvi glavom. Jason

je svrnuo pogled na Chucka, koji je pogledao u mene i promumljao:

Oprosti, Quentine.
to da ti oprostim? upitao sam.
to sam rekao Jasperu da poprska pialinom one prvae,
mrmljao je. Na trenutak je zastao pa nadodao: I za bicikle.
Ben je rairio ruke za zagrljaj. Dovamo, buraz, rekao je.
to?
Dovamo, ponovio je. Chuck je zakoraio naprijed. Blie,
rekao je Ben. Chuck je sada ve bio u kui, na korak od Bena. A onda je
Ben iznenada, kao iz vedra neba, udario Chucka u trbuh. Chuck se nije
ni trznuo, ali je istoga trena krenuo uzvratiti udarac. Na sreu, Jase ga je
zgrabio za ruku. Polako, buraz, rekao je Jase. Nije te nimalo
zaboljelo. Jase mi je pruio ruku da se rukujemo. Svia mi se to ima
muda, buraz, rekao je. Mislim, seronja si. Ali ipak. Rukovao sam se s
njim.
Nakon toga su se pokupili, ukrcali se u Jaseov Lexus i odvezli se
niz ulicu. im sam zatvorio ulazna vrata, Ben je ispustio bolni uzdah.
Ahhhhhhgggg. O, Kriste presveti, moja ruka. Pokuao je ruku stisnuti
u aku i trznuo se od bola. Mislim da je Chuck ispod majice imao tvrdo
ukorienu biljenicu.
To se inae zove ploice, rekao sam mu.
Aha, da. uo sam za to. Pljesnuo sam ga po leima i poli smo
natrag u spavau sobu igrati Uskrsnue. Taman smo pokrenuli igricu,
kada Ben zausti: Usput budi reeno, jesi li primijetio kako i Jase govori
buraz? Ponovo sam proirio taj izraz. Ali, to da radim, jednostavno sam
takav kralj.
Aha, a petak naveer provodi igrajui igrice i njegujui ruku koju
si slomio pokuavi udariti nekoga. Nije nikakvo udo to je Jase
Worthington odluio pokupiti ba tvoje fore.
Ako nita, barem sam dobar u igranju Uskrsnua, rekao je i
upucao me u lea iako smo igrali u istom timu.
Jo smo neko vrijeme igrali, sve dok se Ben nije sklupao na podu
drei u naruju dojstik i zaspao. I ja sam bio premoren elan je bio dug.

Zamislio sam da e se Margo vratiti do ponedjeljka i osjetio neskriveni

ponos to sam ba ja bio taj koji je zaustavio najezdu onih seronja.

12.
Svakog jutra pogledao bih prvo kroz prozor svoje sobe da vidim ima li u
Margoinoj sobi znakova ivota. Svoje rolete od ratana ona je obino
drala sputene, ali otkako je otila, njezina ih je mama, ili tko ve,
podigla, pa sam mogao vidjeti mali odrezak plavog zida i bijelog stropa.
Iako toga subotnjeg jutra, etrdeset osam sati nakon njezina odlaska, jo
uvijek nisam raunao s njezinim povratkom, osjetio sam traak
razoaranja kad sam vidio da su rolete i dalje podignute.
Oprao sam zube i, nakon to sam munuo Bena da se probudi,
krenuo sam u boksericama i majici u blagovaonicu. Za stolom je sjedilo
petero ljudi. Moji starci, Margoini starci i visok i punaan
Afroamerikanac u sivom odijelu, s prevelikim naoalama i fasciklom u
ruci.
Oh, bok, rekao sam na vratima.
Quentine, rekla je mama, jesi li u srijedu naveer vidio Margo?
Uao sam u blagovaonicu i naslonio se na zid, tako da sam stajao
ba nasuprot strancu. Na to sam pitanje ve imao spreman odgovor.
Aha, rekao sam. Pojavila mi se na prozoru negdje oko ponoi,
razgovarali smo koju minutu i onda ju je gospodin Spiegelman uhvatio
pa se vratila kui.
I to je sve...? Jesi li je vidio poslije toga? upitao je gospodin
Spiegelman. Izgledao je prilino mirno.
Ne, zato? upitao sam.
Odgovorila je Margoina mama, a glas joj je bio pomalo vritav.
Pa, rekla je, izgleda da je Margo pobjegla. Ponovo. Uzdahnula je.
Ovo bi bio koji ono put, Joshe, etvrti put?
Ma vie i ne brojim, odgovorio je tata zlovoljno.

Onda je progovorio Afroamerikanac. Ovo vam je peti put da

prijavljujete nestanak. Kimnuo mi je glavom i rekao: Detektiv Otis
Warren.
Quentin Jacobsen, odvratio sam.
Moja mama je ustala i stavila ruke na ramena gospoe Spiegelman.
Debbie, rekla je, ao mi je. To je tako frustrirajua situacija. Znao
sam ve taj trik. Bio je to psiholoki trik zvan empatino sluanje.
Govori ono to osoba osjea, tako da ona misli da je razumije. Stara i
meni to stalno radi.
Nisam uope frustrirana, odgovorila je gospoa Spiegelman.
Ali nje mi je ve pun nos.
Ba tako, nadovezao se gospodin Spiegelman. Naruili smo
bravara popodne. Mijenjamo bravu. Osamnaest joj je godina. Mislim,
detektiv je maloprije rekao da ne moemo nita uiniti...
Pa, prekinuo ga je detektiv Warren, nisam ba to rekao. Rekao
sam da ona nije nestala maloljetnica, pa ima pravo napustiti kuu.
Gospodin Spiegelman nastavio je objanjavati mojoj staroj. Rado
emo joj platiti koled, ali ne moemo podrati ovakvo... ovakvo
neozbiljno ponaanje. Connie, pa osamnaest joj je godina! A jo je uvijek
tako egocentrina! Mora osjetiti neke konzekvence.
Stara je maknula ruke s ramena gospoe Spiegelman. Ja bih rekla
da mora osjetiti konzekvence ljubavi, rekla je.
Samo zato to nije tvoja ki, Connie. Tebe nije gazila kao otira
gotovo deset godina. Imamo i drugo dijete o kojemu treba misliti.
Pa i o sebi, dometnuo je gospodin Spiegelman. Onda je pogledao
u mene. Quentine, ao mi je ako te pokuala uvui u svoju malu igru.
Moe zamisliti kako... nam je neugodno. Ti si tako dobar deko, a ona...
no.
Odgurnuo sam se od zida i stao uspravno. Povrno sam poznavao
Margoine roditelje, ali nikad ih nisam vidio da se ponaaju ovako
pizdunski. Nije udo da je u srijedu naveer onako o njima govorila.
Pogledao sam detektiva. Prelistavao je neke papire iz svoga fascikla.
Poznata je po tome to uvijek namjerno ostavi neki trag, je li to tono?

Tragove, ispravio ga je gospodin Spiegelman i ustao. Detektiv je

poloio fascikl na stol, a Margoin tata se nagnuo da pogleda zajedno s
njim. Tragove na sve strane. Onoga dana kad je pobjegla u Mississippi,
jela je juhu s tjesteninom u obliku slova i ostavila je u tanjuru tono etiri
slova: jedno M, jedno I, jedno S i jedno P. Poslije je bila razoarana to
nismo sloili kockice, iako sam joj, kad se konano vratila, rekao: Kako
smo te mogli pronai kad je jedini trag bio Mississippi? To je golema
drava, Margo!
Detektiv se nakaljao da proisti grlo. A kad je provela no u
Disneylandu, ostavila je na krevetu lutku Miice Mini.
Da, potvrdila je njezina majka. Tragovi. Glupi tragovi. Ali nikad
ih ne moete slijediti, vjerujte mi.
Detektiv je podigao pogled sa svojih biljeaka. Objavit emo
nestanak, naravno, ali ne moemo je natjerati da se vrati kui; vjerojatno
je ne biste trebali oekivati pod svojim krovom u skoroj budunosti.
Ja je ne elim pod svojim krovom. Gospoa Spiegelman podigla
je rupi k oima, iako joj glas nije zvuao kao da plae. Znam da to
zvui grubo, ali tako je.
Deb, rekla je moja mama glasom terapeuta.
Gospoa Spiegelman samo je odmahnula glavom jedva
primjetno. to jo moemo uiniti? Sve smo rekli detektivu. Podnijeli
smo prijavu. Connie, pa ona je odrasla osoba.
Ona je vaa odrasla osoba, odvratila je moja mama, jo uvijek
smirena.
Ma daj, molim te, Connie. Gledaj, je li bolesno to to se osjeamo
blagoslovljeni to nije kod kue? Naravno da je bolesno. Ali ona je bila
bolest u naoj obitelji. Kako da nae nekoga tko objavi da nee biti
naen, tko uvijek ostavlja tragove koji nikamo ne vode, tko neprekidno
bjei? Ne moe. Moji su se roditelji znakovito pogledali, a onda mi se
obratio detektiv. Sinko, moemo li negdje porazgovarati nasamo?
Kimnuo sam. Zavrili smo u spavaoj sobi mojih roditelja, on u fotelji, a
ja na rubu njihova kreveta.
Deko, zapoeo je poto se smjestio u naslonja, dopusti da ti
dadem jedan savjet: nemoj nikada raditi za vladu. Jer kada radi za

vladu, radi za ljude. A kada radi za ljude, mora s njima suraivati, ak

i s takvima kao to su Spiegelmanovi. Nasmijao sam se malko.
Bit u otvoren s tobom, sinko. Ti ljudi imaju pojma o roditeljstvu
koliko i ja o dranju dijete. Imao sam s njima posla i prije, i ne sviaju mi
se. Briga me hoe li njima rei gdje je, ali volio bih da kae meni.
Ne znam, odgovorio sam. Zaista ne znam.
Deko, razmiljao sam malo o toj djevojci. Te stvari koje ona radi
na primjer, provali u Disneyland, je l tako? Ode u Mississippi i ostavi
slova od abecedne tjestenine u juhi. Organizira veliku nonu akciju
preureenja cijelog kvarta rolama toaletnog papira.
Kako znate za to? Margo je prije dvije godine vodila akciju
omatanja dvjesto kua toaletnim papirom za samo jednu no. Ne trebam
ni spominjati da na tu avanturu nisam bio pozvan.
Ne radim prvi put na ovom sluaju. Dakle, sinko, tu mi je
potrebna tvoja pomo: tko planira sve to? Sve te otkaene akcije? Ona ih
provodi u djelo, jer je oito dovoljno luda za to. Ali tko ih planira? Tko
stoji u sjeni, i s biljenicom u ruci prepunom dijagrama rauna koliko je
toaletnog papira potrebno da njime omota tonu kua?
Rekao bih da sve to radi sama.
A moda ima partnera, nekoga tko joj pomae da napravi sve te
velike, sjajne stvari i moda ta osoba, koja sigurno zna sve njezine tajne, i
nije najoitiji kandidat, recimo njezina najbolja prijateljica ili deko.
Moda je to netko na koga ne bi odmah pomislio, rekao je. Na trenutak
je zastao da uzme zraka i zaustio da nastavi, ali sam ga prekinuo.
Ne znam gdje je, rekao sam. Kunem se Bogom.
Samo provjeravam, sinko. Dodue, zna ti neto, je l da? Ponimo
od toga. I onda sam mu sve ispriao. Vjerovao sam tipu. Napravio je
nekoliko biljeaka dok sam mu priao, ali nita detaljno. Ali bilo je
neega u tome kako sam mu sve tako olako ispriao, kako je pravio
biljeke, i kako su se njezini roditelji jadno ponaali neega to je
odjednom otvorilo mogunost da je ovaj put trajno nestala. Kad sam
zavrio svoju priu, osjetio sam kako mi se od zabrinutosti oduzima dah.
Detektiv je neko vrijeme utio. Nagnuo se naprijed i zurio mimo mene,

negdje u zrak, dok nije valjda vidio to to je oekivao da vidi, a onda je

poeo govoriti.
Sluaj, sinko, Obino stvari idu ovako: netko esto djevojka
ima slobodan duh i teko se slae s roditeljima. Ta djeca su ti kao vrsto
privezani baloni s helijem. Oni napinju i zateu nit da se oslobode, a
onda se neto dogodi i nit pukne, a oni jednostavno od lebde. Moda taj
balon vie nikada nee vidjeti. Moe sletjeti u Kanadu, ili tamo negdje,
zaposliti se u restoranu, a prije nego to balon to i primijeti, evo ga kako
ve trideset godina u istom restoranu toi kavu istim gadovima. A
moda e vjetrovi biti takvi da balon za tri-etiri godine, ili za tri-etiri
dana doleti natrag kui jer treba novac, ili se otrijeznio, ili mu nedostaje
njegov mlai brat. Ali sluaj me, sinko, te niti pucaju svakoga dana.
Da, ali...
Sinko, jo nisam dovrio. Problem je s tim balonima taj to ih ima
jebeno puno. Nebo je pretrpano njima, trljaju se jedni o druge dok lebde
ovamo-onamo, a onda, na ovaj ili onaj nain, svaki od tih prokletih
balona sleti na moj radni stol pa ovjek nekako postane maloduan.
Posvuda ih ima, a svaki od njih ima majku ili oca ili, Boe sauvaj, oboje,
i nakon nekog vremena vie ih ne vidi pojedinano. Pogleda sve te
balone na nebu i vidi ih sve, ali nigdje ne vidi samo jedan. Zastao je
na trenutak i duboko uzdahnuo, kao da mu je neto upravo palo na um.
A onda, s vremena na vrijeme, dogodi se da naleti na nekog klinca
krupnih oiju s vikom kose na glavi i doe u napast da mu lae, jer
izgleda kao dobar momak. I ao ti ga je, jer jedina stvar gora od neba
punog balona koje ti vidi je ono to on vidi: kristalno jasno modro nebo
po kojem leti samo jedan jedini balon. Ali, sinko, kad se ta nit jednom
prekine, vie je ne moe povezati. Razumije li to ti govorim?
Kimnuo sam, iako nisam bio siguran jesam li sve dobro shvatio.
Ustao je. Neto mi govori da e se brzo vratiti, sinko. Ako te to tjei.
Svidjela mi se ta slika u kojoj je Margo bila balon, ali imao sam
osjeaj da je detektiv, u napadaju poetinosti, vidio u meni vie
zabrinutosti nego to sam je sam osjeao. Znao sam da e se vratiti.
Ispuhat e se i ponovo dolebdjeti u Jefferson Park. Tako je uvijek bilo.

***
Vratili smo se u blagovaonicu, a onda je on rekao
Spiegelmanovima da bi ponovo elio otii do kue i malo pogledati
Margoinu sobu. Gospoa Spiegelman me zagrlila i rekla: Ti si tako
dobar deko; ao mi je to te uvukla u svoje ludorije. Gospodin
Spiegelman mi je stisnuo ruku i nakon toga su otili. im su se vrata
zatvorila, tata je rekao: Uf.
Uf, sloila se mama.
Stari me zagrlio. To se zove uznemirujua dinamika, a kompa?
Oni su obini seronje, rekao sam. Moji su roditelji oduvijek
voljeli kad bih psovao pred njima. Tada bih vidio zadovoljstvo na
njihovim licima. To je bio znak povjerenja i potvrda da sam pred njima
onakav kakav jesam. Usprkos tome izgledali su nekako tuno.
Margoini roditelji pate od ozbiljne narcisoidne povrijeenosti kad
god ona sloi frku.
To ih sprjeava da reagiraju kao razumni roditelji dodala je
mama.
Obini seronje, ponovio sam.
Da ti pravo kaem, rekao je stari, po svoj prilici si u pravu. Ona
je vjerojatno eljna pozornosti. Bog mi je svjedok da bih i ja elio privui
pozornost kad bih imao ovo dvoje za roditelje.
Kad se vrati, rekla je mama, bit e oajna. Da je tako odbace! Da
joj zalupe vrata pred nosom ba kad joj treba najvie ljubavi.
Moda bi mogla ivjeti ovdje kod nas kad se vrati, rekao sam i
im sam to izgovorio, odmah sam shvatio koliko je to bila genijalna ideja.
Mamine su oi zasjale, a onda je vidjela neto u tatinu izrazu lica i
odgovorila mi na svoj uobiajeno odmjeren nain.
Pa, sigurno da bi bila dobrodola, iako bi to donijelo neke
probleme ivimo vrata do Spiegelmanovih. Kad se vrati u kolu, reci
joj, molim te, da je dobrodola, ali ako ne eli biti kod nas, postoje
razliite opcije koje emo rado skupa s njom razmotriti.

Onda je uao Ben, a njegova jutarnja frizura bila je ugroza za svako

ope znanje o zakonu gravitacije. Gospodine i gospoo Jacobsen
drago mi je to vas vidim.
Dobro jutro, Bene, nisam ni znala da si prespavao kod nas.
Da vam istinu kaem, nisam ni ja, odgovorio je Ben. U emu je
problem?
Ispriao sam Benu sve u vezi s detektivom, Spiegelmanovima i
Margo, koja je sada slubeno bila prijavljena kao nestala osoba. Kad sam
zavrio, on je kimnuo glavom i rekao: Mogli bismo o tome popriati uz
jednu vruu partiju Uskrsnua. Nasmijao sam se i poao za njim u svoju
sobu. Uskoro je doao i Radar, a im je stigao, mene su izbacili iz ekipe
jer smo naili na teku misiju. Kako sam inae lo u igranju Uskrsnua,
nije me spasilo ni to to sam bio vlasnik igrice, pa sam ih samo mogao
gledati kako mariraju svemirskom postajom napuenom raznim
udovitima.
Goblin, Radare, goblin, rekao je Ben.
Doi samo, ti smee malo, vikao je Ben dok mu je dojstik plesao
u rukama. Sad e te tatica ukrcati na amac i poslati preko rijeke Stiks.
Jesi li ti to u svoje trkeljanje upravo ubacio grku mitologiju?
upitao sam ga.
Kadar se nasmijao. Ben je poeo bjesomuno prtljati po gumbiima
i vikati: Pojedi ga, gobline! Pojedi ga kao to je Zeus poderao Metidu.
Mislim da e se vratiti do ponedjeljka, rekao sam. Nitko si ne
moe priutiti toliko izostanaka, ak i da se zove Margo Roth
Spiegelman. Moda moe ostati ovdje dok ne maturira.
Radar mi je odgovorio na onaj rastreseni nain nekoga tko igra
Uskrsnue. Ne kuim zato je uope otila, da nije moda zbog pazi gargojl
na sto osamdeset stupnjeva, ne buraz, uzmi laserski pitolj nesretne ljubavi? Ja
sam uvijek mislio da je ona gdje je kripta, da nije lijevo imuna na takve
stvari.
Ne, kazao sam. Nije to, ne bih rekao. U svakom sluaju nije
samo to. Nekako je mrzila Orlando; zvala ga je gradom od papira. Ono,

zna, kao sve je tako lano i klimavo. Mislim da joj je trebao predah od
svega toga.
Sluajno sam pogledao kroz prozor i smjesta uoio da je netko
pretpostavljam detektiv spustio rolete u Margoinoj sobi. Ali to to sam
vidio nisu bile rolete. Bio je to crno-bijeli poster zalijepljen na vanjsku
stranu roleta. Na posteru je bila fotografija ovjeka blago sputenih
ramena koji gleda nekamo ispred sebe. O remenu koji mu je prebaen
preko ramena visi gitara ukraena natpisom OVA MAINA UBIJA
FAISTE.
Neto je na Margoinu prozoru. Zvukovi igrice odmah su
utihnuli, a Radar i Ben kleknuli su do mene. To je novo? upitao je
Radar.
Vidio sam tu roletu barem milijun puta, odgovorio sam, ali ovaj
poster dosad nisam vidio.
udno, rekao je Ben.
Margoini su starci jutros rekli da ponekad ostavlja tragove, rekao
sam. Ali, ono, nikad dovoljno konkretno da bi je uspjeli pronai prije
nego to se sama vrati kui.
Radar je ve izvadio svoj dlanovnik i ukucavi onu frazu
pretraivao Sverjenik. To je fotografija Woodyja Guthrieja, rekao je.
Folk-pjeva, od 1912. do 1967. Pjevao je o radnikoj klasi This Land Is
Your Land. Bio je pomalo komunist. Hm, inspirirao je Boba Dylana.
Radar je pustio dio njegove pjesme visoki promukli glas koji pjeva o
sindikatima.
Poslat u mejl tipu ija je ovo stranica, da vidim postoji li kakva
veza izmeu Woodyja Guthrieja i Margo, rekao je Radar.
Ne mogu zamisliti da joj se sviaju njegove pjesme, rekao sam.
Zbilja, sloio se Ben. Tip zvui kao alkoholizirani abac Kermit
s rakom grla.
Radar je otvorio prozor i gurnuo glavu van da malo pronjuka
okolo. U svakom sluaju, ovaj je trag namijenjen tebi, Q. Mislim, moe li
jo netko vidjeti njezin prozor? Odmahnuo sam glavom.

Trenutak poslije Ben je dodao: Vidi kako zuri u nas kao da kae
Hej, pogledaj me. I taj poloaj glave, kuite? Kao da nije na pozornici;
kao da stoji na vratima ili neto slino.
Mislim da nas poziva da uemo, rekao sam.

13.
Iz moje sobe nisu se vidjela ulazna vrata ni garaa Spiegelmanovih; da
bismo ih vidjeli morali smo sjediti u dnevnom boravku. Zato smo, dok je
Ben nastavio igrati Uskrsnue, Radar i ja otili u dnevni boravak i pravili
se da gledamo televiziju, a pritom smo kradomice promatrali ulazna
vrata Spiegelmanovih i ekali da Margoini starci odu. Detektivov crni
Crown Victoria jo je bio ondje.

Otiao je nakon petnaestak minuta, ali ni garaa ni ulazna vrata nisu se

otvarali iduih sat vremena. Radar i ja gledali smo na HBO-u neku jedva
smijenu komediju o nekim napuenim likovima, i taman kad sam se
poeo unositi u priu, Radar je rekao: Garana vrata. Skoio sam s
kaua i priao prozoru da bolje vidim tko je u autu. Bili su oboje:
gospodin i gospoa Spiegelman. Ruthie je dakle ostala kod kue. Bene!
povikao sam. Istog je trena bio vani, i dok su Spiegelmanovi jo skretali
iz Jefferson Waya u Jefferson Roud, mi smo ve jurili u sparno jutro.
Preko travnjaka Spiegelmanovih doli smo do njihovih ulaznih
vrata. Pozvonio sam i odmah uo kako Myrna Mountweazel grebe
apama po parketu, a onda se razlajala na nas kao luda gledajui nas
kroz stakleni dio vrata. Ruthie je otvorila vrata. Bila je slatka djevojica
od kakvih jedanaest godina.
Hej, Ruthie.
Bok, Quentine, rekla je.
Hej, jesu li ti roditelji doma?
Upravo su otili u Target, rekla je. Imala je krupne oi kao i
Margo, samo to su njezine bile smee. Pogledala me zabrinuto. Jesi li
ve upoznao policajca?
Jesam, rekao sam. ini mi se okej.
Mama kae da je ovo kao da je Margo ranije otila na koled.

Aha, rekao sam, razmiljajui o tome kako je najjednostavniji

nain da rijeimo misterij da odluimo kako misterija nema. No sada sam
bio potpuno siguran da je Margo iza sebe ostavila tragove za rjeavanje
misterija.
Sluaj, Ruthie, trebali bismo pogledati Margoinu sobu, rekao
sam. Ali zna u emu je stvar ovo ti je isto kao kad bi te Margo
zamolila da za nju obavi neto strogo povjerljivo. Ovdje se radi upravo
o takvoj stvari.
Margo ne voli da joj ljudi ulaze u sobu, rekla je Ruthie. Osim
mene. I ponekad mame.
Ali mi smo njezini prijatelji.
Ona ne voli ni da joj prijatelji ulaze u sobu, Ruthie je bila
nepopustljiva.
Nagnuo sam se dolje k njoj. Ruthie, molim te.
I ne elite da kaem mami i tati, rekla je.
Tono.
Pet dolara, rekla je. Htio sam se cjenkati s njom, ali Radar je ve
izvukao novanicu od pet dolara i pruio joj. Ako vidim da netko
dolazi, javit u vam, naglasila je urotniki.
Kleknuo sam da pogladim ostarjelu-ali-uvijek-uzbuenu Myrnu
Mountweazel, a onda smo jurnuli do Margoine sobe. Kad sam uhvatio
kvaku, sjetio sam se da sam posljednji put vidio Margoinu sobu kad mi
je bilo deset godina.
Uao sam. Uinila mi se mnogo urednijom nego to bi se to od
Margo moglo oekivati; moda je njezina mama sve pospremila. S desne
strane bio je do-pucanja-napunjen ormar s odjeom. Iza vrata bio je
ormari za cipele s vie desetina pari cipela, od meridejnica do tikli za
maturalnu. Odmah je bilo jasno da iz ormara malo toga nedostaje.
Ja sam na raunalu, javio se Radar. Ben je neto prkao po
roletama. Poster je zalijepljen. Ali samo selotejpom. Ne dri ba jako.
Pravo nas je iznenaenje ekalo na zidu pokraj kompjutorskog
stolia: police moje visine i dvaput toliko iroke ispunjene od dna do

vrha gramofonskim ploama. Stotinama gramofonskih ploa. Na

gramofonu je A Love Supreme Johna Coltranea, rekao je Ben.
Boe, koji je to genijalan album, dodao je Radar, ne skidajui
pogled s raunala. Cura ba ima ukusa. Pogledao sam Bena zbunjeno,
a on mi je odmah rekao: Bio je saksofonist. Kimnuo sam.
I dalje kuckajui po tipkovnici, Radar je rekao: Ne mogu vjerovati
da Q nikad nije uo za Coltranea. Traneovo sviranje za mene je doslovno
najuvjerljiviji dokaz o postojanju Boga na koji sam naiao.
Poeo sam pregledavati ploe. Bile su sloene po abecednom redu
imena izvoaa, pa sam preletio pogledom preko njih traei one sa
slovom G. Dizzy Gilespie, Jimmie Dale Gilmore, Green Day, Guided by
Voices, George Harrison. Ono, ima ploe svih glazbenika na svijetu,
osim Woodyja Guthrieja rekao sam. A onda sam se vratio na poetak i
ponovo krenuo od slovu A.
Sve kolske knjige su joj ovdje, uo sam gdje Ben govori. I jo je
nekoliko knjiga na nonom ormariu. Ali nema dnevnika.
Ali ja sam bio smuen Margoinom glazbenom kolekcijom. Imala je
jednostavno sve. Nisam je mogao zamisliti da slua sve te stare ploe.
Viao sam je da slua glazbu dok tri, ali nikad ne bih posumnjao u ovu
vrstu opsesije. Za veinu bendova iz njezine kolekcije nikada nisam uo,
a iznenadilo me kad sam vidio da postoje i gramofonske ploe nekih
novijih.
Nastavio sam pregledavati ploe na A, onda na B proao sam
kroz Beatlese, Blind Boys of Alabama i Blondie a onda sam poeo
brzati, i to toliko da sam hrbat omota Billy Braggove Mermaid Avenue
vidio tek kad sam stigao do Buzzcocksa. Zaustavio sam se, vratio se
malo nazad i izvukao plou Billyja Bragga. Na prednjoj strani omota bila
je fotografija kua u nizu. Ali sa stranje strane zurio je u mene Woody
Guthrie, s cigaretom to mu visi u kutu usana i s gitarom na kojoj je
pisalo OVA MAINA UBIJA FAISTE.
Hej, rekao sam. Ben me pogledao.
Sveca ti, rekao je. Dobar nalaz. Radar se okrenuo na stolcu i
rekao: Impresivno. Pitam se to je unutra.

Naalost, unutra je bila samo ploa. Ploa koja je izgledala ba kao

ploa. Stavio sam je na Margoin gramofon i tek sam nakon vie
neuspjelih pokuaja prokljuvio kako ga ukljuiti i spustiti iglu. uo se
glas momka koji je pjevao pjesme Woodyja Guthrieja. Ali pjevao je bolje
od Woodyja Guthrieja.
to je ovo, neka luda podudarnost?
Ben je drao omot albuma. Gledajte, rekao je. Pokazivao je na
popis pjesama. Crnom olovkom bila je zaokruena pjesma Wall
Whitmans Niece.
Zanimljivo, rekao sam. Margoina mama je rekla da Margoini
tragovi nisu vodili nikamo, ali sada sam postao svjestan da je Margo
ostavila cijeli niz tragova, a oni su, kako se inilo, bili namijenjeni meni.
Odmah sam se sjetio kako mi je u zgradi SunTrasta rekla da sam bolji
kad pokaem samopouzdanje. Okrenuo sam plou i pustio da se vrti.
Walt Whitmans Niece bila je prva stvar na toj strani. I uope nije bila
loa.
Onda sam na vratima ugledao Ruthie. Gledala me. Ruthie, ima li
kakav trag za nas? Odmahnula je glavom. Sve sam pregledala, rekla
je zlovoljno. Radar me pogledao i glavom pokazao na Ruthie.
Moe li, molim te, nastaviti drati strau da nas tvoja mama ne
iznenadi? zamolio sam je. Kimnula je i otila. Zatvorio sam vrata za
njom.
to ima? pitao sam Radara. Dao nam je znak da doemo do
raunala. U tjednu prije nego to je otila, Margo je stalno visjela na
Sverjeniku. Vidim to po minutama koje je provela ulogirana pod svojim
korisnikim imenom, koje sam pronaao meu njezinim lozinkama. Ali
obrisala je povijest posjeta, pa ne mogu rei to je pretraivala.
Hej, Radare, daj pogledaj tko je Walt Whitman, rekao je Ben.
Pjesnik, odgovorio sam umjesto Radara. Devetnaesto stoljee.
Super, rekao je Ben zakolutavi oima. Poezija.
to te tu smeta? upitao sam ga.
Poezija je totalno emo, rekao je. Oh, ta bol. Bol. I uvijek kii. U
mojoj dui.

Daaa, to je sigurno Shakespeare, rekao sam prezrivo. Je li

Whitman imao neakinju? pitao sam Radara. On je ve otvorio
Whitmanovu stranicu na Sverjeniku. Bio je stamen tip s ogromnom
bradom. Nisam ga itao, ali izgledao je kao dobar pjesnik.
Ne, barem ne poznatu. Kau da je imao brae, ali nigdje se ne
spominje da bi oni imali djece. Mogao bih istraiti ako ba eli.
Odmahnuo sam glavom. Nisam imao osjeaj da bi to moglo biti vano.
Ponovo sam se vratio pregledavanju sobe. Na donjoj polici njezine zbirke
ploa bilo je i neto knjiga kolski godinjaci, raskupusan primjerak
Autsajdera i neka stara izdanja tinejderskih asopisa. Svakako nita
povezano s Whitmanovim neakinjama.
Pogledao sam i knjige na nonom ormariu pokraj njezina kreveta.
Nisam naao nita zanimljivo. Oekivao bih da ima knjigu njegovih
pjesama, rekao sam. Ali ini se da je nema.
Ali ima je! povikao je Ben uzbueno. Kleao je pokraj police s
knjigama. Otiao sam do njega i ugledao je. Bila je na donjoj polici,
ugurana izmeu dva godinjaka. Walt Whitman. Vlati trave. Izvukao sam
knjigu. Na koricama je bila Whitmanova fotografija, svojim svijetlim
oima zurio je u mene.
Svaka ast, rekao sam Benu.
Kimnuo je. Moemo li se sad pokupiti odavde? Reci da sam
staromodan, ali ne bih htio biti ovdje kad joj se starci vrate.
Jesmo li to propustili?
I Radar je ustao. Izgleda da je zacrtala prilino jasnu liniju; neto
mora biti u vezi s tom knjigom. Ipak je udno mislim, bez uvrede, da je
ovaj put tragove ostavila tebi, a ne kao i uvijek svojim roditeljima.
Slegnuo sam ramenima. Ni ja nisam znao odgovor na to pitanje, ali
naravno, imao sam svoja nadanja: moda Margo eli vidjeli moje
samopouzdanje. Moda ovaj put eli biti pronaena, moda eli da je
ba ja pronaem. Moda me kao to me izabrala one najdulje noi,
izabrala i ovaj put. I moda osobu koja je pronae oekuje neslueno
bogatstvo.

Ben i Radar otili su im smo se vratili mojoj kui, nakon to su prvo

prelistali knjigu i nisu pronali nita to bi bilo nalik na kakav oiti trag.
Iz hladnjaka sam izvadio hladne lazanje za ruak i otiao u svoju sobu s
Waltom. Bio je to pretisak prvog izdanja Vlati trave u ediciji Penguin
Classicsa. Preletio sam pogledom uvod, a onda krenuo prelistavati
knjigu. Nekoliko citata bilo je oznaeno plavim markerom, a svi su bili iz
epski opirne pjesme poznate pod naslovom Pjesma o meni. Dva su
stiha u pjesmi bila obiljeena zelenom bojom:
Odarafite brave s vrata!
Sama vrata odarafite s njihovih dovratnika!2

Vei dio poslijepodneva proveo sam nastojei shvatiti znaenje toga

citata. Moda mi njime Margo poruuje da trebam postati vei frajer, ili
neto slino. Ali itao sam uvijek iznova i sve to je bilo oznaeno
plavom bojom:
Od sada nee uzimati stvari iz druge ili tree ruke,
niti e gledati kroz oi mrtvaca, niti e se braniti
utvarama...

Skitam na vjeitom putovanju

Sve ide dalje i vani, nita se ne gubi...

A umrijeti je neto drugo nego to je ovjek mislio, i
to sretnije.
Postojim kako jesam, to je dosta,
Ako me nitko drugi na svijetu ne opaa,
ja zadovoljno sjedim.
2

Walt Whitman, Pjesma o meni (preveo Tin Ujevi)

Zadnje tri strofe Pjesme o meni bile su takoer oznaene:

Zavjetam sebe smeu da bih porastao iz trave koju

ljubim,
Ako me opet trebate, pogledajte pod potplate svojih
izama.
Jedva e znati to jesam ili to mislim,
Ali ipak u ti doi u sto dobrih asa
I bistriti i jaati tvoju krv.

Ako me i ne razumije u prvi mah, ipak se ohrabri,

Ako me ne nae na jednom mjestu, na drugome
potrai,
Ja sam negdje stao i ekam tebe.

Bio je to vikend itanja i pokuaja da prepoznam Margo u fragmentima

poeme koje mi je ostavila. Nisam razumio nita od tih stihova, ali sam
svejedno nastavio razmiljati o njima jer nisam htio da se razoara u
meni. eljela je da zasviram na njezinim strunama, da pronaem mjesto
gdje je zastala da me prieka, da slijedim trag od mrvica kruha dok me
ne dovede do nje.

14.
U ponedjeljak ujutro dogodilo se neto nevjerojatno. Kasnio sam u
kolu, to je bilo uobiajeno; mama me dobacila do kole, to je bilo
uobiajeno; i tako sam stajao vani avrljajui sa svima pomalo, to je bilo
uobiajeno; a onda smo Ben i ja uli unutra, to je bilo uobiajeno. Ali tek
to smo otvorili elina vrata, Benovo lice poprimilo je izraz koji je
odavao mjeavinu uzbuenja i panike, kao da ga je neki maioniar
izabrao iz gomile da na njemu pokae presjei-u-te-napola trik. Slijedio
sam njegov pogled.
Mini suknjica od dinsa. Uska bijela majica. Dubok dekolte.
Preplanula maslinasta put. Noge zbog kojih zavoli noge. Savreno
frizirana, kovrava smea kosa. Bed s natpisom IZABERI ME ZA
KRALJICU MATURE. Lacey Pemberton. Ide prema nama. Prema
dvorani za probe.
Lacey Pemberton, proaptao je Ben, premda je bila udaljena samo
tri koraka od nas i mogla ga je savreno jasno uti. im je ula svoje ime,
poastila nas je onim svojim blistavim, lano plahim osmijehom.
Quentine, obratila mi se, a od svega me najvie zaudilo to to mi
zna ime. Dala mi je znak glavom da je slijedim pa sam poao za njom
pored dvorane za probe do kolskih ormaria. Ben me slijedio ukorak.
Bok, Lacey, rekao sam kad smo se zaustavili. Mogao sam osjetiti
miris njezina parfema pa sam se sjetio da je tako mirisao i njezin terenac,
a sjetio sam se i kako je prasnulo kad se riba spljotila pod sjeditem.
ujem da si bio uokolo s Margo.
Nisam skrenuo pogled.
U noi, s ribom? U mome autu? I u Beccinu ormaru? I kroz Jaseov
prozor?
I dalje nisam skretao pogled. Nisam nita odgovorio jer mi nita
nije padalo na um. ovjek bi mogao proivjeti dug i pustolovan ivot, a

da mu se Lacey Pemberton nikad ne obrati, stoga, kad se takva rijetka

prigoda pojavi, mora paziti da ne kae neto pogreno. Tako je Ben
progovorio umjesto mene. Da, malo su zabrijali uokolo, rekao je, kao
da smo Margo i ja bili bliski.
Je li bila ljuta na mene? pitala je Lacey nakon kratkog oklijevanja.
Spustila je pogled, pa sam mogao vidjeti njezino smee sjenilo za oi.
to?
A onda je poela tiho govoriti, i glas joj je lagano zadrhtao, i
odjednom Lacey Pemberton vie nije bila Lacey Pemberton. Bila je ono,
osoba. Je li, zna ono, bila bijesna na mene zbog neeg odreenog?
Trebalo mi je neko vrijeme da smislim to u joj odgovoriti. Uh,
bila je malo razoarana to joj nisi rekla za Jasea i Beccu, ali zna Margo,
proi e je to. Becca je krenula niz hodnik. Pustili smo je da ode, ali onda
je usporila. Htjela je da poemo s njom. Ben me munuo laktom u lea da
krenem i uskoro smo sve troje hodali zajedno. Nisam ni znala za Jasea i
Beccu. U tome je stvar. Boe, nadam se da u joj to uskoro moi objasniti.
Na trenutak sam se, ono, zabrinula da je stvarno nestala, a onda sam
otila do njezina ormaria jer znam ifru i vidjela sam da su joj ondje jo
uvijek sve fotke i druge stvari i sve kolske knjige.
To je dobro, rekao sam.
Da, ali prola su ve etiri dana. To je njezin rekord. I, ono, sve je
ispalo skroz bez veze jer je Craig sve znao, a nije mi rekao, to me toliko
raspizdilo da sam prekinula s njim i sad sam bez pratnje za maturalnu i
najbolja mi je prijateljica tko zna gdje, u New Yorku ili tamo negdje, i
misli da sam uinila neto to NIKAD ne bih uinila. Ben i ja smo
razmijenili brz pogled.
Moram gibati na sat, rekao sam. Ali zato si rekla da je u New
Yorku?
Mislim da je dva dana prije nego to e otii govorila Jaseu kako je
New York jedino mjesto na kojem ovjek moe koliko-toliko
dostojanstveno ivjeti. A moda je to rekla tek tako. Ne znam.
Okej, gibam, rekao sam.

Znao sam da Ben ne bi ni za sto godina uspio nagovoriti Lacey da

ide s njim na maturalnu, ali mislio sam da barem zasluuje priliku da
pokua. Potrao sam zato niz hodnik prema svom ormariu, promrsivi
u prolazu Radarovu frizuru. Razgovarao je s Angelom i s nekom
prvaicom iz orkestra. Ne zahvaljuj meni, zahvali Q-u, uo sam ga
kako govori prvaici, koja mi je doviknula: Hvala ti za onih dvjesto
dolara! I ne osvrnuvi se, poviknuo sam: Ne zahvaljuj meni, zahvali
Margo Roth Spiegelman! jer, naravno, ona mi je pribavila alat koji sam
trebao.
Doao sam do ormaria, zgrabio biljenicu za matku, a onda sam
ostao stajati, ak i nakon to je po drugi put zvonilo. Stajao sam nasred
hodnika, nepomian, dok su ljudi slijeva i zdesna uurbano prolazili
pored mene kao da sam bankina koja dijeli autocestu. Jo mi je jedan
klinac zahvalio za dvjesto dolara. Nasmijao sam mu se. kola mi se
uinila vie mojom nego ikada dosad. Izborili smo pravdu za trebere iz
orkestra koji su ostali bez svojih bicikala. Lacey Pemberton mi se
obratila. Chuck Parson mi se ispriao.
Tako sam dobro poznavao ove hodnike a konano sam poeo
osjeati da i oni poznaju mene. Stajao sam tako i poslije treeg zvona, kad
se guva ve razila. Tek sam tada krenuo na matku i pronaao si mjesto
netom poto je gospodin Jiminez zapoeo jo jedno od svojih
beskonanih predavanja.
Imao sam sa sobom Margoin primjerak Vlati trave i dok je gospodin
Jiminez kredom kripao po ploi, poeo sam ispod stola jo jedanput
itati obiljeene dijelove Pjesme o meni. Koliko sam mogao vidjeti, nije
bilo nikakvih aluzija na New York. Nakon nekoliko minuta proslijedio
sam knjigu Radaru i on ju je prelistavao neko vrijeme, a onda je na meni
najblii kut svoje biljenice napisao: Ono to je obiljeeno zelenom bojom
mora neto znaiti. Moda eli da otvori vrata svoga uma? Slegnuo sam
ramenima i napisao odgovor: Ili je samo u razliite dane rabila razliite
markere?
Nekoliko minuta kasnije, kad sam ve po trideset sedmi put
pogledao na sat, ugledao sam kroz staklo na vratima Bena Starlinga kako
stoji na hodniku ispred uionice i mae mi isprinicom u ruci, izvodei
nekakav greviti ples.

Kad je zvono najavilo odmor za ruak, otrao sam do svoga ormaria, ali
Ben me nekako pretekao i ve je bio ondje, i ve je zapoeo razgovor s
Lacey Pemberton. Bio joj se opasno pribliio i jo se nagnuo prema
naprijed da joj moe govoriti izravno u lice. Ruku na srce, ponekad sam
se i ja osjeao klaustrofobino dok bih razgovarao s Benom, a ja ak i
nisam dobar komad.
Bok, ljudi, rekao sam kad sam doao do njih.
Bok, odgovorila je Lacey, i iskoristila priliku da se jedan vidni
korak odmakne od Bena. Ben mi ba govori to ima novoga u vezi s
Margo. Zna, nitko nikad nije bio u njezinoj sobi. Govorila je da joj
roditelj ne doputaju da joj dolaze prijatelji.
Stvarno? Lacey je kimnula glavom. Jesi li znala da Margo ima
barem tisuu gramofonskih ploa?
Lacey je podigla ruke. Ne, Ben mi je upravo priao o tome! Margo
nikad nije govorila o glazbi. Mislim, rekla bi kad bi joj se neto svidjelo
na radiju, ili gdje drugdje. Ali ne. Ona je tako udna.
Slegnuo sam ramenima. Moda je i bila udna, a moda smo bili
udni mi ostali. Lacey je nastavila govoriti: U svakom sluaju, upravo
smo zakljuili da je Walt Whitman bio iz New Yorka.
Sverjenik kae da je i Woody Guthrie ondje ivio godinama,
rekao je Ben.
Kimnuo sam. Lako je mogu zamisliti u New Yorku. Mislim da
moramo prokljuviti sljedei trag. Sigurno se ne zavravaju s knjigom. U
oznaenim stihovima mora se kriti neka ifra, ili tako neto.
Da, mogu li pogledati knjigu za rukom?
Svakako, odgovorio sam. A mogu ti je, ako hoe, i kopirati u
knjinici.
Ma ne, samo u malo baciti oko. Mislim, nemam ti ja blagog
pojma o poeziji. Ali svejedno, imam sestrinu koja u New Yorku pohaa
koled i poslala sam joj letak koji moe printati. Rei u joj da ga stavi u
prodavaonice gramofonskih ploa. Mislim, znam da ima puno takvih
prodavaonica, ali ipak.

Dobra ideja, rekao sam. Poli su prema restoranu, a ja sam ih

slijedio.
Hej, pitao je Ben Lacey, koje je boje tvoja haljina?
Hm, nekakve safirno plave, a zato?
Samo sam htio provjeriti slae li se s njom moj smoking, rekao je
Ben. Nikad nisam vidio Bena da se smije tako smueno budalastim
cerekom, a to samo za sebe dosta govori, jer Ben inae jest smuena i
budalasta osoba.
Lacey je kimnula glavom. Dobro, ali ne bismo se trebali previe
slagati. Moda je najbolja klasina varijanta: crni smoking i crni prsluk?
Bez pojasa, to misli?
Pa, pojas je okej, ali ne onakav sa jako irokim naborima, zna?
Nastavili su s naklapanjem idealna irina nabora na pojasu oito
je jedna od onih tema koja moe potrajati satima ali ve sam ih prestao
sluati i usredotoio se na red ispred Pizza Huta. Ben je pronaao
pratilju, a Lacey je pronala deka koji je sretan da s njom moe satima
priati o maturalnoj. Sada su svi imali pratnju osim mene, ali ja ionako
nisam imao namjeru ii. Jedina djevojka s kojom bih elio ii nestala je, i
sada luta svijetom na nekom vjenom putovanju, ili tako nekako.
Kad smo sjeli, Lacey je poela itati Pjesmu o meni i brzo se
sloila da sve skupa ne podsjea ni na to, a pogotovo ne na Margo. I
dalje nismo znali to nam to Margo pokuava rei, ako uope ita i
pokuava. Vratila mi je knjigu i njih su dvoje odmah nastavili svoj
razgovor o maturalnoj.
itavo popodne imao sam osjeaj da me gledanje u obiljeene
citate nee nikamo odvesti, ali im bi mi postalo dosadno, posegnuo bih
u svoj ruksak, stavio knjigu u krilo i vratio joj se. Zadnji sat nastave imali
smo engleski. Upravo smo poeli itati roman Moby Dick pa nam je dr.
Holden ispriala sve i sva o ribarenju u devetnaestome stoljeu. Na klupi
mi je bio Moby Dick, a u krilu Whitman, ali nije mi bilo od pomoi ni to
to sam na satu engleskoga. Iznimno sam uspio da nekoliko minuta ne
pogledavam na sat, pa me zvono iznenadilo i bio sam zadnji koji je
spremio stvari u ruksak. Kad sam ga prebacio preko ramena i krenuo
prema vratima, dr. Holden mi se nasmijala i rekla: Walt Whitman, a?

Kimnuo sam zbunjeno.

Dobro tivo, rekla je. Toliko dobro da mi je gotovo drago to ga
ita na mome satu. Ali ne sasvim. Promrmljao sam oprostite i iziao van
pa poao prema parkiralitu za maturante.

Dok su Ben i Radar bili zaposleni probama orkestra, ja sam sjedio u

LGLP-u. Vrata sam drao otvorena i kroz njih je propuhivao lagan,
prohladan povjetarac. itao sam Federalistike spise kako bih se pripremio
za test iz Dravne vlade koji me ekao sutra, ali misli su mi se
neprekidno vrtjele oko jednoga te istog: Guthrieja i Whitmana i New
Yorka i Margo. Je li otila u New York da se posveti folk-glazbi? Postoji li
moda i neka skrivena Margo, tajni poklonik folk-glazbe, koju ja ne
poznajem? Je li moda ondje unajmila stan u kojem je stanovao netko od
njih dvojice? I zato je odluila ba meni to rei?
Vidio sam u retrovizoru da se Ben i Radar pribliavaju. Radar je
mlatarao svojom kutijom za saksofon i grabio prema LGLP-u. Uskoili
su kroz ve otvorena vrata, Ben je okrenuo klju, LGLP je zakaljao i mi
smo se ponadali, a onda je zakaljao jo jedanput, a onda smo se
ponadali malo vie i na koncu se oglasio ivahnim brundanjem. Ben je
nagazio na gas i odjurio s parkiralita i tek kad je skrenuo da izie iz
kampusa, rekao mi je: JEBOTE; NE MOGU VJEROVATI! Nije mogao
obuzdati veselje.
Stao je lupati po trubi, ali kako, naravno, nije radila, svaki put kad
bi je lupnuo, povikao bi: BIBI! BIBI! BIBI! POTRUBITE AKO IDETE NA
MATURALNU S PRAVOM KOKICOM, LACEY PEMBERTON!
POTRUBI, BEBA, POTRUBI!
Cijelim putem do kue nije zatvarao usta. Znate li koja je tajna
uspjeha? Osim totalnog oaja? Mislim da su se ona i Becca Arrington
posvaale jer Becca je, znate to i sami, izdajica, i mislim da ju je poela
gristi savjest zbog cijele one prie o Krvavom Benu. Nije to rekla, ali se na
neki nain tako ponaala. Tako e mi se na kraju taj Krvavi Ben viestruko
isplatiti. Bio sam sretan zbog njega, i sve to, ali elio sam se
koncentrirati na igru pronalaenja Margo.
Deki, imate li ikakvu ideju?

Na trenutak je vladala tiina, a onda me Radar pogledao u

retrovizoru i rekao: Oni stihovi o vratima jedini su oznaeni drukije od
ostalih i ini se kao da su odabrani potpuno nasumce. Mislim da ba oni
skrivaju trag. Kako je ono bilo?
Odarafite brave s vrata! Sama vrata odarafite s njihovih
dovratnika! ponovio sam mu stihove.
Dodue, Jefferson Park i nije ba najbolje mjesto da se vrata
zalupanosti odarafljuju iz svojih dovratnika, priznao je Radar. Moda
nam to poruuje? To je slino onome to je govorila o Orlandu, kao
gradu od papira. Moda nam poruuje zato je otila? Ben je usporio
pred semaforom i okrenuo se da pogleda Radara. Buraz, rekao je,
mislim da malo precjenjujete tu kokicu Margo.
to hoe rei? upitao sam ga.
Odarafite brave s vrata, rekao je. Sama vrata odarafite iz
njihovih dovratnika.
Aha, rekao sam. U meuvremenu se upalilo zeleno i Ben je
nagazio na gas. LGLP se stresao kao da e se raspasti na dijelove, ali se
ipak pokrenuo.
To nije poezija. To nije metafora. To su upute. Trebamo otii u
njezinu sobu i odarafiti bravu s vrata i vrata s dovratnika.
Radar me pogledao u retrovizoru i ja sam mu uzvratio pogled.
Ponekad je, rekao je Radar, toliko retardiran da postaje naprosto
genijalan.

15.
Poto smo se parkirali ispred moje kue, preli smo preko travnjaka koji
je razdvajao Margoinu od moje kue, ba kao i u subotu. Ruthie nam je
otvorila vrata i rekla da se roditelji nee vratiti do est; Myrna
Mountweazel uzbueno je kruila i skakutala oko nas. Otili smo na kat.
Ruthie nam je iz garae donijela kutiju s alatom i onda smo neko vrijeme
zurili u vrata Margoine sobe. Ba i nismo bili neki majstori.
U vraju mater, to emo sad? upitao je Ben.
Nemoj psovati pred Ruthie, rekao sam mu.
Ruthie, smeta li ti kad spomenem vraga?
Mi ne vjerujemo u vraga, odgovorila je.
Radar nas je prekinuo. Ljudi, rekao je. Ljudi. Vrata. Iz gomile
alata Radar je izvukao krini odvija i poeo odvrtati vijke na vratima. Ja
sam uzeo vei i krenuo na vijke na dovratniku, ali tamo nije bilo
nikakvih vijaka. Pogledao sam malo bolje. Ruthie se u meuvremenu
poela dosaivati, pa je sila u prizemlje gledati televiziju.
Radar je olabavio bravu i onda smo sva trojica na smjene
pogledavali u rupu u kojoj je prije bila brava. Nikakve poruke. Nikakva
papiria. Nita. Razdraen, prebacio sam se na dovratnike, pitajui se
kako da ih skinem. Otvarao sam i zatvarao vrata pokuavajui shvatiti
na koji nain funkcioniraju. Ta je pjesma prokleto dugaka, rekao sam.
Zar je starom Waltu bilo teko da napie koji redak o tome kako
odarafiti vrata s dovratnika.
Tek kad mi je odgovorio, shvatio sam da Radar sjedi za Margoinim
raunalom. Ako moemo vjerovati Sverjeniku, imamo posla s leptirarkama. Ako odvija upotrijebi kao polugu, moe bez problema
izvui klin iz njih. Usput budi reeno, neki je vandal dodao da su leptirarke tako dobre jer rade na prdac. O, Sverjenie. Hoe li ikada biti
precizan?

Kad nam je Sverjenik rekao to nam je initi, sve je bilo

iznenaujue lako. Izbio sam sva tri klina iz arki i Benu je preostalo
samo da povue vrata. Onda sam pregledao arke i nelakirano drvo
dovratnika. Nita.
Ni na vratima nita, zakljuio je Ben. Onda smo on i ja ponovo
namjestili vrata, a Radar je ugurao klince nazad u arke.

Poslije smo Radar i ja otili do Benove kue, koja je arhitektonski bila

identina mojoj, da odigramo igricu Arktiki bijes. Igrali smo tu igricu u
igrici, u kojoj svoga protivnika mora na gleeru upucati pukom za
paintball. Ako protivnika pogodi u jaja, dobiva dodatne bodove. Bila je
to ba sofisticirana igrica. Buraz, ona je sigurno u New Yorku, rekao je
Ben. Vidio sam cijev njegove puke iza ugla, ali prije nego to sam se
uspio skloniti, pogodio me u meunoje. Sranje, promrmljao sam.
Radar je rekao: Izgleda da su i prije njezini tragovi upuivali na
neko mjesto. S Jaseom razgovara o New Yorku; nama ostavi tragove koji
nas upute na dva ovjeka koji su vei dio svoga ivota proveli u New
Yorku. To ima smisla.
Ben se nadovezao: Stari, evo to ona hoe. Ba sam mu se bio
priuljao slea, kad je pritisnuo na gumb za pauzu. Hoe da ode u New
York. to ako je sve organizirala tako da ti je to jedini nain da je
pronae? Mislim, da zaista ode
Kako? Pa to je grad od dvanaest milijuna ljudi.
Moda ovdje ima krticu? rekao je Radar. I ona e joj rei jesi li
otiao.
Lacey! povikao je Ben. Sigurno je to Lacey. Da! Mora se iz ovih
stopa ukrcati na avion i odletjeti u New York. A kad Lacey dozna da si
krenuo, Margo e te pokupiti na aerodromu. Da, buraz, odvest u te
doma, spakirat e se, a onda tvoje dupe vozim ravno na aerodrom, gdje
e onom svojom karticom za hitne sluajeve kupiti kartu za avion, a kad
Margo shvati kakav si frajer, takav kakav Jase Worthington ni u snu ne
moe biti, e onda emo sva trojica na maturalnu s mrak-komadima.

Nisam ni sumnjao da u najskorije vrijeme ima neki let za New

York. Iz Orlanda si mogao letjeti bilo kada i bilo kamo. Ali zato sam
sumnjao u sve ostalo. Ako nazove Lacey..., rekao sam.
Nee nita priznati! rekao je Ben. Sjeti se samo svih stranputica
na koje su nas navodile vjerojatno su samo odglumile da su posvaane
kako ne bismo posumnjali da je Lacey krtica.
Radar je rekao: Ne znam, nekako mi se to ne slae. Nastavio je
govoriti, ali sam ga samo ovla sluao. Zurio sam u zamrznuti ekran i
pokuavao sve povezati. Ako su Margo i Lacey odglumile svau, je li
onda Lacey odglumila i prekid sa svojim dekom? Je li glumila i brigu za
Margo? Lacey nam je pokazala na desetke mejlova dodue nijedan s
korisnom informacijom to ih je dobivala zahvaljujui letcima koje je
njezina sestrina lijepila po prodavaonicama ploa u New Yorku. Ne,
ona nije bila krtica, a Benov je plan bio ista idiotarija. Ipak, bila mi je
zanimljiva i sama ideja o postojanju takva plana. Ali, do kraja kolske
godine ostala su jo samo dva i pol tjedna, a odlazak u New York odnio
bi mi barem dva dana da i ne spominjem da bi me starci ubili kad bih
kupio kartu na kreditnu karticu. to sam vie o tome razmiljao, zvualo
mi je sve gluplje. Ipak, kad bih je mogao sutra vidjeti... Ali ne. Ne mogu
izostati iz kole, rekao sam konano. Ponovo sam pokrenuo igricu.
Sutra imam test iz francuskoga.
Zna to, rekao je Ben, toliko si romantian da je to zaista
inspirativno.
Igrao sam igricu jo nekoliko minuta, a onda kroz Jefferson park
odetao kui.

Mama mi je jednom prilikom ispriala priu o nekom ludom klincu s

kojim je radila. Do svoje devete godine bio je potpuno normalan, a onda
mu je umro tata. Naravno, ima mnogo devetogodinjaka iji oevi umru,
a oni zbog toga ipak ne polude, ali pretpostavljam da je taj klinac bio
iznimka.
I tako je taj klinac uzeo olovku i jedan od onih elinih depnih
kompasa i s kompasom kao ablonom poeo je na komadu papira crtati
krugove. Svaki je krug imao tono pet centimetara u promjeru. Crtao bi

te krugove sve dok cijeli papir ne bi bio potpuno crn, a onda bi uzeo
drugi papir i ponovo crtao krugove, i radio je to svaki dan i po cijeli dan,
i u koli vie uope nije obraao pozornost ni na to, i na svim testovima i
slinim sranjima crtao je te svoje krugove, i moja je mama rekla da je
njegov problem bio taj to je stvorio rutinu kako bi se mogao nositi sa
svojim gubitkom, samo to je ta rutina postala destruktivna. U svakom
sluaju, moja ga je mama na koncu natjerala da plae za svojim tatom, ili
tako neto, i malac je prestao crtati krugove i navodno otada ivi sretno.
Ponekad razmiljam o tom klincu s krugovima jer mi se ini da ga
nekako razumijem. Oduvijek sam volio rutinu. Dosada mi nikada nije
bila dosadna. Sumnjam da bih to uspio objasniti nekome kao to je
Margo, ali provesti ivot crtajui krugove inilo mi se nekako razumnim
ludilom.
Stoga sam se trebao osjeati dobro to neu ii u New York
ionako je to bila glupa ideja. Ali dok sam te veeri i iduega dana u koli
odraivao svoju rutinu, ona me nije prestajala izjedati, kao da me sama
rutina odvodi sve dalje od ponovnog susreta s Margo.

16.
U utorak naveer, kad je ve prolo est dana od njezina odlaska,
sjeo sam da porazgovaram sa starcima. Nije to bila velika odluka ili neto
slino; jednostavno se dogodilo. Sjedio sam za kuhinjskim pultom, tata je
sjeckao povre, a mama prila govedinu u tavi. Tata me zadirkivao zato
to mi je potrebno toliko puno vremena da proitam tako tanku knjiicu i
ja sam rekao: Zapravo, to mi i nije lektira za engleski; izgleda da mi ju je
Margo ostavila kao trag do nje. Zautjeli su, a onda sam im ispriao sve
o Woodyju Guthrieju i o Whitmanu.
Ona oito voli te igrice nepotpunih informacija, rekao je tata.
Ne krivim je to eli privui pozornost, rekla je mama, a onda se
okrenula prema meni i dodala, ali to ne znai da je njezina dobrobit
tvoja odgovornost.
Tata je ubacio u tavu nasjeckanu mrkvu i luk. Da, istina. Nitko od
nas joj ne moe postaviti dijagnozu dok je ne vidi, ali slutim da e se
uskoro vratiti kui.
Ne bismo trebali spekulirati, rekla mu je mama tiho, kao da nije
eljela da je ja ujem, ili tako neto. Tata je zaustio da neto odgovori, ali
ja sam ga prekinuo.
A to bih ja trebao uiniti?
Maturirati, rekla je mama. I vjerovati da Margo zna voditi brigu
o sebi, u emu je dosad pokazala velik talent.
Slaem se, rekao je tata, ali nakon veere, kad sam otiao u svoju
sobu i igrao Uskrsnue bez tona, uo sam ih kako razgovaraju.
Nisam mogao tono razabrati to govore, ali mogao sam osjetiti
njihovu zabrinutost.
Kasnije te veeri Ben me nazvao na mobitel.
Hej, javio sam se.

Buraz, rekao je.

Da, odgovorio sam.
Idem s Lacey kupovati cipele.
Kupovati cipele?
Aha. Danas je od deset do ponoi trideset posto popusta na svu
robu. eli da joj pomognem odabrati cipele za maturalnu. Mislim, ve je
kupila neke, ali juer sam bio kod nje i sloili smo se da ba nisu... zna,
za maturalnu treba savrene cipele. Vratit e ih pa onda idemo u
Burdines i tamo emo iza...
Bene, prekinuo sam ga.
A?
Stari moj, ne elim razgovarati o Laceynim maturalnim cipelama.
A rei u ti i zato: imam onu neku stvar koja me ini potpuno
nezainteresiranim za maturalne cipele. Zovu je penis.
Zbilja sam nervozan i ne mogu prestati misliti na to kako mi se
nekako stvarno svia, i to ne samo na nain mrak-komad-za-maturalnu
nego na nain stvarno-je-kul-i-volim-se-drukati-s-njom. I, ono, moda
emo otii na maturalnu i moda emo se poljubiti nasred plesnog
podija, i svi e rei neto kao ide jebote i, zna, sve ono to su dosad
mislili o meni odletjet e kroz prozor.
Bene, rekao sam, prestani sliniti kao idiot i sve e biti u redu.
Nastavio je govoriti jo neko vrijeme, sve dok nisam prekinuo vezu.

Legao sam i osjetio da postajem pomalo depresivan zbog maturalne.

Dotad sam se uspjeno odupirao svakom osjeaju aljenja to ne idem na
maturalnu, ali jesam to je glupavo i poniavajue matao o tome da
u pronai Margo i nagovoriti je da se vrati kui prije maturalne, recimo
u subotu uveer, i onda bismo se pojavili u plesnoj dvorani Hiltona u
trapericama i otrcanim majicama, ba na vrijeme za zadnji ples i plesali
bismo tako, dok bi svi pokazivali na nas i udili se njezinu povratku, a
onda bismo u koraku fokstrota izletjeli odande i otili na sladoled kod
Frendlysa. Istina je, i ja sam, kao i Ben, gajio neke fantazije o maturalnoj.
Ali ja svoje barem nisam izgovarao naglas.

Ben ponekad zaista zna biti pravi samoivi dripac, pa se moram

podsjeati na to zato ga i dalje volim. Ako nita drugo, onda zato to mu
ponekad sine iznenaujue dobra ideja. Na primjer ono s vratima bila je
dobra ideja. Nismo dodue nita postigli, ali ideja je bila dobra. Samo to
je Margo oito htjela rei neto sasvim drugo.
Meni.
Trag je bio moj. I vrata su morala biti moja.

Na putu do garae morao sam proi kroz dnevni boravak, gdje su mama
i tata gledali televiziju. Hoe li gledati s nama? pitala me mama. Sad
e rijeiti sluaj. Bila je to jedna od onih rijei-sluaj-ubojstva
kriminalistikih serija.
Ne hvala, rekao sam i mugnuo pored njih u kuhinju, pa u
garau. Uzeo sam najiri odvija koji sam uspio pronai, zadjenuo ga za
pojas svojih kaki hlaa i vrsto stegnuo remen. Uzeo sam keks iz kuhinje
i jo jedanput proao kroz dnevni boravak, pomalo neobino hodajui, i
dok su oni gledali napeto raspetljavanje sluaja, izvukao sam tri klina iz
arki. Vrata su zakripala i poela padati, pa sam ih morao irom otvoriti
i nasloniti na zid, nakon ega sam vidio kako iz gornje arke ispada sitan
komad papira velik otprilike kao nokat na palcu. Tipina Margo. Zato
bi neto sakrila u svojoj sobi, kad moe u mojoj? Pitam se samo kako je to
izvela i kako je uope ula u sobu. Nisam mogao zadrati osmijeh.
Bio je to komadiak iz novina Orlando Sentinel, na jednoj strani
ravan, a na drugoj istrgnut. Da se radi o Sentinelu, shvatio sam po tome
to je na iskrzanom rubu pisalo do Sentinel, 6. svibnja 2. Bio je to dan
kad je nestala. Poruku je oito ona napisala. Prepoznao sam njezin
rukopis.
Avenija Bartlesville 8328

Da bih propisno namjestio vrata, morao bih zakucati klinove nazad u

arke, to bi sigurno privuklo moje starce, pa sam samo namjestio vrata u
okvir i ostavio ih otvorena. Klinove sam spremio u dep i sjeo za

raunalo da na karti potraim Aveniju Bartlesville 8328. Nikad prije

nisam uo za tu ulicu.
Bila je udaljena pedesetak kilometara i vraki daleko od Colonial
Drivea, blizu gradia Christmas. Kad sam zumirao satelitski snimak
zgrade, vidio sam crni pravokutnik s mat sivom prednjom stranom i
travnjakom straga. Moda je to kua na kotaima? Bilo je teko
procijeniti njezine dimenzije jer je biti okruena zelenilom.
Nazvao sam Bena i sve mu ispriao. Bio sam, dakle, u pravu,
rekao je. Jedva ekam da sve ispriam Lacey. I ona misli da je to bila
sjajna ideja!
Ignorirao sam spominjanje Lacey. Mislim da u otii tamo, rekao
sam.
Pa naravno da e otii. I ja idem s tobom. Polazimo u nedjelju
ujutro. Dodue, bit u umoran od ludovanja na maturalnoj, ali nema
veze.
Ne, hou ti rei da polazim veeras, pojasnio sam mu.
Buraz, vani je mrak. Ne moe po mraku ii u nepoznatu i
sumnjivu zgradu na misterioznoj adresi. Zar nisi nikada gledao horore?
Mogla bi biti ondje, rekao sam.
Da, a i demon koji se hrani iskljuivo guteraama mladih
djeaka, odgovorio je. Kvragu, priekaj barem do sutra, iako poslije
probe moram naruiti buketi za Lacey, a onda moram biti kod kue za
sluaj da mi poalje poruku na Instant Messenger, u posljednje se
vrijeme dosta dopisujemo...
Prekinuo sam ga. Ne, veeras. elim je vidjeti. Mogao sam
osjetiti kako se krug zatvara. Ako pourim, mogao bih je vidjeti ve za
sat vremena.
Buraz, neu te pustiti da usred noi ode na neku sumnjivu
adresu. Ako bude potrebno, upotrijebit u na tebi elektrooker.
Sutra ujutro, rekao sam, obraajui se vie samome sebi. Idem
sutra ujutro. Ionako mi je bilo dosta uvanja rekorda u nemarkiranju.
Ben je utio. Samo sam ga uo kako isputa zrak kroza zube.

ini mi se da sam pokupio neku zarazu, rekao je. Temperatura.

Kaalj. Bolovi. Munina. Nasmijao sam se. Nakon to sam prekinuo
vezu, nazvao sam Radara.
Ben mi je na vezi, rekao je. Nazvat u te.
Nazvao me za minutu. Nisam ga stigao ni pozdraviti, a ve je
zapoeo: Q, imam uasnu migrenu. Nema anse da sutra idem u
kolu. Nasmijao sam se opet.
Kada sam zavrio razgovor, skinuo sam se do majice i bokserica,
izbacio smee iz kante u ladicu i stavio kantu pokraj kreveta. Namjestio
sam budilicu na tih bezbonih est ujutro i iduih nekoliko sati proveo
uzalud se trudei da zaspim.

17.
Idue jutro mama je ula u sobu i rekla: Sino nisi ni zatvorio vrata,
pospanko. Otvorio sam oi i rekao: Mislim da sam pobrao neku
trbunu virozu. Pokazao sam joj na kantu za smee u kojoj je bila
bljuvotina.
Quentine! O, Boe dragi. Kad se to dogodilo?
Oko est, odgovorio sam, to je i bila istina.
Zato nas nisi zvao?
Bio sam skren, odgovorio sam joj, to je takoer bila istina.
Jednostavno si se probudio tako bolestan? upitala je.
Da, rekao sam, to nije bila istina. Probudio sam se jer je budilica
zvonila, a onda sam se oduljao u kuhinju, pojeo zobenu tangicu i nalio
se sokom od narane. Deset minuta poslije gurnuo sam si dva prsta u
grlo. Nisam to htio uiniti naveer jer nisam htio da mi soba cijelu no
zaudara po bljuvotini. Povraanje je bilo koma, ali brzo sam se oporavio.
Mama je uzela kantu i otila je oprati u kuhinju. Vratila se s istom
kantom i usana stisnutih od brige. Pa, ini mi se da bih trebala uzeti
slobodan dan..., zapoela je, ali sam je brzo prekinuo.
Ma nisam toliko loe, rekao sam. Samo mi je malo muno.
Neto sam pojeo.
Siguran si?
Nazvat u te ako mi bude gore, obeao sam joj. Poljubila me u
elo. Osjetio sam njezin ljepljivi ru na koi. Iako nisam bio bolestan, u
njezinoj zabrinutosti bilo je neega utjenog.
Hoe da zatvorim vrata? upitala je, ve drei ruku na kvaki.
Ne, ne, ne, odgovorio sam, moda i previe nervozno.

Dobro, rekla je. Putem do posla nazvat u kolu. Ti mi javi ako

ti bude to trebalo. Bilo to. Ili ako hoe da doem doma. I tatu moe
nazvati u svakom trenutku. Vidimo se popodne, vai?
Kimnuo sam i povukao pokriva do brade. Iako je moja kanta za
smee bila oprana, deterdent nije mogao isprati miris bljuvotine, koji
me podsjetio na samo povraanje, to je u meni opet izazvalo elju za
povraanjem, pa sam se smirivao ravnomjerno diui na usta, sve dok
nisam uo kako se Chrysler otkotrljao niz prilazni puteljak. Bilo je 7:32.
Pomislio sam kako u barem jedanput nekamo stii na vrijeme. Ne u
kolu, dodue, ali ipak.
Istuirao sam se, oprao zube i obukao tamne traperice i obinu
crnu majicu. Margoin izrezak iz novina stavio sam u dep. Zabio sam
nazad klinove u leptir-arke i spakirao se. Nisam znao to sve da stavim
u ruksak, ali pobrinuo sam se da u njemu bude odvija kojim se mogu
rastavljati arke, isprintana satelitska karta, boca vode, i za sluaj da
bude ondje, Whitman. Htio sam je pitati neto u vezi s njim.
Ben i Radar pojavili su se tono u osam. Sjeo sam na stranje
sjedite. Pjevali su na sav glas neku pjesmu Mountain Goatsa koja je
tretala s radija.
Ben se okrenuo i pruio mi aku. Lagano sam je udario premda
sam mrzio taj nain pozdravljanja. Q, povikao je da nadglasa glazbu.
Kako se osjea?
Znao sam to je mislio: mislio je kako mora biti dobro voziti se s
prijateljima u autu i sluati Mountain Goatse i juriti jedne svibanjske
srijede ujutro k Margo, i kakvoj god margoistinoj nagradi koja me eka
kad je pronaem. Puno bolje nego na matematici, odgovorio sam.
Glazba je bila preglasna da bismo mogli razgovarati. Kad smo izili iz
Jefferson Parka, spustili smo jedini prozor koji je jo radio da ljudi uju
kako imamo dobar glazbeni ukus.
Vozili smo se po Colonial Driveu prema izlazu iz grada i prolazili
pored kina i knjiara pored kojih sam prolazio cijeli svoj ivot. Ali ova je
vonja bila drukija i bolja jer se dogaala za vrijeme sata matematike,
jer se dogaala s Benom i Radarom, i jer je bila dio puta za koji sam
vjerovao da e me odvesti k njoj. Konano smo, nakon trideset
kilometara, izili iz Orlanda i prolazili pored posljednjih umaraka

naraninih stabala i raneva nezavisnih ranera. Dalje se sterala

beskrajna ravnica obrasla gustim grmljem i panjolskom mahovinom,
koja je, nepomina u vruini bez daka povjetarca, visjela s grana
hrastova. Bila je to Florida moga djetinjstva, gdje sam kao izvia, do
kosti izboden od komaraca, provodio noi u potrazi za pasancima. Cesta
je bila prepuna kamioneta i svakih kilometar-dva moglo se vidjeti neko
naselje pokraj autoceste i malene ulice to su se bez razloga uvijale oko
kua izniklih niotkuda, a koje su podsjeale na patuljaste vulkane s
plastinom oplatom.
Neto dalje proli smo pokraj istrunule drvene ploe na kojoj je
pisalo GROVEPOINT ACRES. Izlokana asfaltirana cesta protezala se jo
samo nekoliko stotina metara, nakon ega se nastavljao pranjavi put,
koji kao da je signalizirao da je Grovepoint Acres jedno od onih naselja
koje bi moja mama nazvala pseudovizijom graevinski poduhvat koji
je bio naputen i prije nego to je zavren. Nekad su mi tijekom
putovanja roditelji obiavali ukazivati na sline pseudovizije, ali nikad
nisam vidio neko naselje koje je toliko sliilo gradu duhova.

Nekoliko kilometara nakon Grovepoint Acresa Radar je stiao glazbu i

rekao: Jo nekih dva kilometra.
Duboko sam uzdahnuo. Uzbuenje zbog toga to nisam u koli
nego negdje drugdje, poelo se topiti. Ovo ovdje nije izgledalo kao
mjesto na kojem bi se Margo sakrila, pa ni kao mjesto koje bi uope
posjetila. Bila je ovo ista suprotnost New Yorku. Bio je ovo dio Floride
za koji se, kad ga preletite avionom, morate zapitati koji je vrag bio
ljudima da su se ovdje uope naselili. Zurio sam u prazan asfalt, a
vruina koja se s njega isparavala izobliavala mi je vid. Uskoro sam
ugledao trgovaki centar kako titra u daljini.
To je to? upitao sam nagnuvi se naprijed i pokazavi prstom.
Mora biti, rekao je Radar.
Ben je ugasio radio pa smo u tiini parkirali na zemljano
parkiralite posuto sivim pijeskom. Nekada su ove etiri trgovine bile
oznaene reklamnom ploom. Ali ploe vie nije bilo, otpuhao ju je
uragan ili je istrunula, pa je u zrak ostala striti samo zahrala ipka od

dva i pol metra. Trgovine su bile u neto boljem stanju, a nalazile su se u

prizemnoj graevini s ravnim krovom i propalom oplatom, pa su se na
mnogim mjestima vidjeli goli betonski blokovi. Sa zidova se boja ljutila
u krpama koje su nalikovale na kukce to se dre za svoje gnijezdo.
Tamne mrlje od vlage stvorile su na praznom prostoru izmeu izloga
gotovo umjetnike apstraktne kompozicije. Izlozi su bili zakovani
iskrivljenim ploama od iverice.
Na pamet mi je pala jedna uasna misao, jedna od onih koje vie ne
moete potisnuti nazad kad jednom izleti na povrinu: ovo nije bilo
mjesto gdje doe ivjeti. Ovo je bilo mjesto na koje doe umrijeti.
im se auto zaustavio, u nos mi je udario uegli miris smrti. Morao
sam progutati slinu da zaustavim nagon za povraanjem koji sam osjetio
u svome, ve ionako nadraenom grlu. Tek tada, nakon toliko
izgubljenog vremena, shvatio sam koliko je ogromno bilo moje
nerazumijevanje njezine igre i nagrade kojoj sam se nadao.

Izlazim iz auta i Ben stoji pokraj mene, a Radar do njega. I odmah

shvaam da ovo nije smijeno, da ovo nije igra zvana dokai-mi-da-sidovoljno-dobar-za-mene. ujem je kako mi govori one noi kad smo se
vozali po Orlandu. ujem je kako mi govori: Ne elim da me neki klinci
jednog subotnjeg jutra pronau prekrivenu muhama u Jefferson parku.
Ne eljeti da te neki klinci pronau u Jefferson parku nije isto to i ne
eljeti umrijeti.
Nije bilo nikakvih dokaza da je ovdje itko bio u posljednje vrijeme,
osim tog odvratnog kiselkastog smrada po kojem se ivi razlikuju od
mrtvih. Govorim sam sebi da to ne moe biti njezin miris, ali naravno da
moe. To moe biti svaiji miris. Pritiem podlakticu na nos da bih
omirisao znoj i kou, bilo to to nije smrt.
MARGO? doziva je Radar. Odgovara mu ptica rugalica sa
zahralog oluka zgrade, ponavljajui dva sloga kao odgovor.
MARGO! ponovo povikne. Nita. Nogom nacrta polukrug u pijesku i
uzdahne. Sranje.
Dok stojim pred ovom zgradom, shvaam neto o strahu. Shvaam
da ovaj strah nije dokona fantazija nekoga tko eli da mu se dogodi neto

bitno, ak i pod cijenu da je to bitno zapravo neto strano. Nije to ni

zgraanje kad ugleda nepoznatog mrtvaca, niti kad ostane bez daha
uvi repetiranje puke pred kuom Becce Arrington. Ovaj strah ne
moe obuzdati vjebama disanja. Ovaj strah neusporediv je sa svim
strahovima koje sam dosad osjetio. On je pramajka svih osjeaja, osjeaj
koji je bio s nama i prije nego to smo postojali, prije nego to je postojala
ova zgrada, prije nego to je postojala sama smrt. Ovo je strah koji je
natjerao ribe da odu na suho i razviju plua, strah koji nas ui da
bjeimo, strah koji nas tjera da pokapamo svoje mrtve.
Ovaj vonj budi u meni oajniku paniku ne onu kad mi plua
ostanu bez zraka, nego kao da je cijela atmosfera ostala bez zraka. Mislim
da su svi strahovi koje sam dosad u ivotu osjetio bili tek trening,
priprema za dan kada e doi pravi strah. Ali nisam spreman.
Buraz, morali bismo krenuti, rekao je Ben. Morali bismo pozvati
murju, ili tako neto. Jo se nismo ni pogledali. Jo uvijek gledamo tu
zgradu, tu davno naputenu zgradu u kojoj sigurno nema niega osim
leeva.
Ne, kae Radar. Ne, ne, ne, ne, ne. Pozvat emo ih ako bude
razloga da ih zovemo. Adresu je ostavila Q-u. Ne policiji. Moramo
pronai nain da uemo unutra.
Unutra? upita Ben u nevjerici.
Potapem Bena po leima, i prvi put ovoga dana nas trojica ne
gledamo naprijed, ve jedni u druge. Jedino tako moemo ovo podnijeti.
To to ih gledam daje mi nadu da nije mrtva, dokle god je ne
pronaemo. Da, unutra, kaem.
Ne znam vie tko je ona, ni tko je bila, ali moram je pronai.

18.
Obilazimo oko zgrade i na njezinu stranjem dijelu nailazimo samo na
etvera zakljuana elina vrata i nita drugo, osim travnjaka i patuljastih
palmi ratrkanih po zelenoutoj travi. Smrad je ovdje jo gori i vie se ne
usudim dalje. Ben i Radar su iza mene, slijeva i zdesna. Zajedno inimo
trokut. Polako hodamo pretraujui pogledom okolinu.
To je rakun! vie Ben. O, hvala Bogu. Rakun. Isuse! Radar i ja
udaljavamo se od zgrade i prilazimo mu. Nalazi se pokraj plitkog
kanalizacijskog odvoda. Ogroman, napuhnut rakun zapetljane dlake lei
mrtav, nema vidljivih ozljeda, krzno mu ve otpada i na jednom mjestu
vidi se ogoljeno rebro. Radar se okrene, eludac mu se podie, ali nema
to povraati. Prilazim mu i stavljam ruku na lea, a on, kada doe do
daha kae: Tako mi je, jebote, drago to sam vidio tog jebenog mrtvog
rakuna.
Pa ipak, jo uvijek mi je teko zamisliti je ivu usred svega ovoga.
Pitam se je li Whitman moda oprotajna poruka samoubojice.
Razmiljam o stihovima koje je oznaila: A umrijeti je neto drugo nego
je ovjek mislio, i to sretnije.
Zavjetam sebe smeu da bih porastao iz trave koju ljubim. Ako
me opet trebate, pogledajte pod potplate svojih izama.
Na trenutak osjeam traak nade dok razmiljam o zadnjem stihu
poeme: Ja sam negdje stao i ekam tebe. Onda se sjetim da ja ne mora
biti osoba. Ja moe biti tijelo.
Radar se udaljio od rakuna i drma kvaku na jednima od
zakraunatih vrata. Osjeam potrebu da se pomolim za mrtve da
deklamiram kadi za tog rakuna ali ne znam kako. ao mi ga je, i ao
mi je to sam toliko sretan to ga vidim u takvom stanju.
Malo se klimaju, vie Radar. Doite pomoi.

Ben i ja hvatamo Radara oko struka i vuemo. On se nogom upire

u zid da pojaa svoju snagu, a onda odjednom obojica padaju na mene i
Radarova majica natopljena znojem lijepi mi se za lice. Na trenutak sam
uzbuen jer mislim da smo uspjeli, ali onda vidim da Radar dri kvaku
u ruci. Iskoprcam se ispod Radara, ustanem i pogledam prema vratima. I
dalje su zakljuana.
Jebem ti usranu kvaku od etrdeset godina, kae Radar. Nikad
ga prije nisam uo da tako psuje.
U redu je, kaem. Postoji i drugi nain. Mora postojati.
Ponovo obilazimo oko zgrade. Nigdje vrata, nigdje rupa, nigdje
vidljivih tunela. Ali ja moram unutra. Ben i Radar pokuavaju skinuti
plou od iverice s izloga, ali ona je zabijena avlima. Radar je udara
nogom, no ona se ne pomie. Ben se okrene prema meni. Ovi su izlozi
bez stakla, kae, a onda se trei udalji od zgrade da se sve prai za
njim.
Zbunjeno ga gledam. Zaletjet u se u plou, objanjava.
Nemoj to raditi. On je najsitniji u naem perolakom triju. Ako se
netko treba probiti kroz oploeni izlog, onda sam to ja.
Stee i oputa ake, sprema se. Dok mu se pribliavam, on govori:
Mama je u treem razredu pokuala sprijeiti da me tuku i upisala me
na taekwondo. Bio sam na samo tri treninga, ali nauio sam jednu stvar
koja je esto od pomoi: gledali smo jednom nekog majstora kako golim
rukama probija debelu drvenu plou i svi smo se, ono, udili kako to
izvodi, a on nam je rekao da, ako se kree kao da e tvoja ruka proi
kroz plou i ako sam vjeruje da e ti ruka proi kroz plou, onda i hoe.
Tek to sam zaustio da pobijem njegovu idiotsku logiku, on krene i
projuri pored mene. to je blie ploi, njegova se brzina poveava i onda,
u posljednjoj sekundi, skae bez imalo straha i okree se u zraku
postrance izbacivi rame da primi udarac i tresne u drvenu plou.
Nekako oekujem da e je probiti i ostaviti za sobom rupu u obliku
svoga tijela, kao u crtiima. Umjesto toga odbija se od ploe i pada na
dupe posred jedine mrlje zelene trave u moru prljavog pijeska. Otkotrlja
se na stranu i trlja rame. Slomljeno je, kae.

Pretpostavljam da misli na rame i krenem prema njemu, ali on

ustane a ja na ploi od iverice ugledam pukotinu na Benovoj visini.
Udaram je nogom i pukotina se poinje horizontalno iriti pa Radar i ja
provlaimo prste i poinjemo vui. kiljim da mi znoj ne grize oi i
vuem svom snagom naprijed-nazad, dok se pukotina ne pone iriti.
Radar i ja radimo u tiini, sve dok se nije toliko umorio da ga je morao
zamijeniti Ben. Konano nam uspije da odvalimo vei komad ploe koji
padne unutra. Provlaim se s nogama naprijed i naslijepo stanem na
neto nalik na hrpu papira.
Kroz rupu ulazi mali snop svjetlosti, ali nedovoljan da odredim
dimenzije prostorije u kojoj sam, pa ak ni to ima li uope strop. Zrak je
unutra toliko ustajao i vru da ne osjeam razliku izmeu udisaja i
izdisaja.
Okrenem se i bradom udarim u Benovo elo. I nehotice apuem
iako za to nema razloga. Ima li...
Ne, isto takvim aptom odgovara Ben prije nego to sam uope
zavrio reenicu. Radare, ima li bateriju?
ujem kako se Radar provlai kroz rupu. Imam nekakvu na
privjesku za kljueve. Ali nije ba neto.
Pali se svjetlo, ali i dalje ne vidimo bogzna to, no barem vidimo da
smo u ogromnoj prostoriji u kojoj je itav labirint metalnih polica. Papiri
na koje sam nagazio su iz starog radnog kalendara iji su poutjeli i od
mieva izgrieni listovi razbacani po prostoriji. Pitam se nije li ovo nekad
mogla biti i mala knjiara, iako su prola desetljea otkako na ovim
policama nema niega osim praine.
Sloimo se u kolonu iza Radara. Onda zaujemo nekakvu kripu
iznad nas i stanemo kao ukopani. Pokuavam progutati paniku. Mogu
uti svaki Benov i Radarov dah. Hou pobjei odavde, ali ova kripa bi
mogla potjecati od Margo. Mogli bi to biti i narkomani.
To se zgrada slijee, apue mi Radar, ali ne djeluje mi siguran
kao obino u ono to govori. Stojim, nesposoban da se pokrenem. Nakon
nekoliko trenutaka ujem Benov glas: Kad sam se posljednji put ovako
uplaio, upiao sam se u gae.

Posljednji put kad sam se ovako uplaio, rekao je Radar, morao

sam se sukobiti s Gospodarom Tame, kako bih svijet uinio sigurnim
mjestom za arobnjake.
I ja sam se probao prikljuiti s jednom jadnom forom: Posljednji
put kad sam se ovako uplaio, morao sam spavati u maminoj sobi.
Ben se nasmijao: Q, da sam ja ti, svake bih veeri bio uplaen. Ba.
Svake. Veeri.
Nije mi do ale, ali od njihova smijeha prostorija se ini nekako
sigurnijom, pa poinjemo istraivati. Prolazimo izmeu nizova polica i
ne nalazimo nita osim nekoliko primjeraka Hitlers Digesta iz 1970-tih,
razbacanih po podu. Nakon nekog vremena oi mi se navikavaju na
tamu, pa se razdvajamo i svatko kree u svome pravcu svojom brzinom.
Nitko ne naputa prostoriju dok je svi ne napustimo, proapem,
a oni isto tako proapu okej. Doem do postranog zida prostorije i tu
naem prvi dokaz da je netko ovdje nedavno bio. Na zidu pronalazim
probijenu polukrunu rupu, negdje u visini moga struka. Iznad rupe
netko je naranastim sprejem napisao TROLOVA RUPA, a ispod nje je
bila nacrtana strelica koja je upuivala u rupu. Deki, kae Radar tako
glasno da na trenutak prekida aroliju. Okreem se za njegovim glasom i
vidim da stoji pokraj zida nasuprot mojem, i baterijskom svjetiljkom
osvjetljava jo jednu trolovu rupu. Natpisi ba i ne slie na Margoine, ali
ne mogu biti posve siguran jer sam je vidio kako sprejem ispisuje samo
jedno slovo.
Radar mi baterijom posvijetli rupu dok se saginjem da prvi proem
kroz nju. Prostorija u koju ulazim je potpuno prazna, ako ne raunamo
srolani tepih u kutu. Dok svjetlosni snop depne svjetiljke pretrauje
pod, na betonu, na mjestu gdje je nekada bio tepih, vidim mrlje od
ljepila. Na zidu preko puta vidim jo jednu rupu, ali iznad nje nita ne
pie.
Provlaim se i kroz tu trolovu rupu i naem se u prostoriji u kojoj
su poreani stalci za odjeu, a ipke od rostfraja jo uvijek stoje
privrene za zidove pune mrlja od vlage. Ova je prostorija bolje
osvijetljena, i potrebno mi je neko vrijeme da shvatim da je to zato to je
na krovu nekoliko rupa izolacija od katranskoga papira propala je i

visi, a moe se vidjeti i nekoliko mjesta gdje se krov spustio i nalegao na

gole eljezne grede.
Suvenirnica, apue Ben ispred mene i odmah vidim da je u
pravu.
U sredini pete sobe vitrine su sloene tako da oblikuju pentagon.
Stakla koja su nekad odvajala turiste od izloenog turistikog smea sada
su uglavnom porazbijana i lee u krhotinama uokolo vitrina. Siva boja
ljuti se sa zidova u neobinim i lijepim uzorcima, i svaki sljuteni
viekutnik nalik je na snjenu pahulju raspadanja.
Neobino, ali unutra jo ima neke robe: tu je telefon u obliku Mikija
Mia, koji prepoznajem iz svoga djetinjstva. Jo uvijek sloene majice s
natpisom SUNANI ORLANDO, iako su ih dobrano nagrizli moljci i po
njima se rasule krhotine. Ispod vitrina Radar pronalazi kutiju s kartama i
starim turistikim brourama koje reklamiraju Gator World i Crystal
Gardens i lunaparkove koji vie ne postoje. Ben mi mahne da doem i
utei pokazuje prstom figuricu aligatora od zelenoga stakla to stoji u
vitrini, gotovo potonula u prainu. Toliko vrijede nai suveniri,
pomislim: ta govna ne moe ni pokloniti.
Vraamo se kroz praznu prostoriju i prostoriju s policama i
provlaimo se kroz posljednju trolovu rupu. Prostorija u koju ulazimo
izgleda kao ured, samo to nema raunala i kao da je naputena u velikoj
urbi, ili kao da su oni koji su radili ovdje teleportirani nekamo u svemir,
ili tako neto. Dvadeset stolova poreano je u etiri reda. Na nekima jo
uvijek lee olovke, a na svakome je ogromni papirnati kalendar koji je
sluio kao podloak za pisanje. Svi kalendari pokazuju isti mjesec,
veljau 1986. Ben gurne uredski stolac i on se pone okretati, cvilei
ritmiki. Pokraj jednog stola stotine blokia samoljepljivih papiria s
logom The Martin-Gale Mortgage Corp, sloeni su u klimavu piramidu.
U otvorenim kutijama lee debele hrpe papira iz starih matrinih pisaa
s ispisima trokova i prihoda agencije The Martin-Gale Mortgage Corp.
Na jednom od stolova netko je od broura za neko naselje novogradnji
sloio kuicu. Listam broure, nadam se da sadre neki trag, ali nita.
I Radar prelistava papire i ape: Nita poslije 1986. Kreem
prekopavati po ladicama. Pronalazim tapie za ui i ukrasne igle za
kravate. Penkale i grafitne olovke zastarjelog dizajna pakirane su u

labave kartonske kutije, po dvanaest komada u kutiji. Salvete. Par

rukavica za golf.
Deki, vidite li ita to bi barem nagovijestilo da je netko bio ovdje
u posljednjih, recimo, dvadeset godina? upitam.
Nita osim trolove rupe, odgovara Ben. Ovo je grobnica i sve je u
njoj potonulo u prainu.
Zato nas je onda dovela ovamo? upita Radar. Sada ve
govorimo glasno.
Nemam pojma, kaem. Ona oito nije ovdje.
Ima nekoliko mjesta, kae Radar, na kojima je manje praine. U
praznoj prostoriji ima jedan trokut na kojem uope nema praine, kao da
je netko neto premjetao. Ali, ne znam.
A tu je i dio koji je prefarban, kae Ben. Pokae prstom i
Radarova baterija osvijetli komad zida u uredu na koji je nanesena bijela
podloga, kao da je netko krenuo preureivati ovo mjesto, a onda nakon
pola sata odustao od posla. Odlazim do zida i kada pogledam izbliza,
vidim da je ispod bijele boje nekakav crveni grafit. Ali jasno mogu vidjeti
tek da tu i tamo kroz bijelu boju izbija malo crvene ni priblino
dovoljno da razaznam to pie. Ispred zida stoji otvorena kanta s bijelom
bojom. Kleknem i gurnem prst u boju. Povrinski sloj je skoren, ali lako
ga probijem, a kada izvadim prst, vidim da je sav bijel. Nita ne govorim
dok mi boja kapa s prsta, jer svi dolazimo do istoga zakljuka: netko je
ovdje ipak bio. Neto opet zacvili u zgradi i Radaru ispadne baterija iz
ruke, pa opsuje:
Ovdje je jezovito, kae on.
Deki, javi se Ben. Baterija je jo uvijek na podu pa koraknem
nazad da je pokupim i onda vidim da Ben pokazuje neto prstom.
Pokazuje na zid. Trik indirektnog svjetla uinio je vidljivima slova ispod
bijelog premaza, slova siva kao duh, ispisana rukopisom koji odmah
prepoznajem kao njezin.
OTII E U GRADOVE OD PAPIRA
I NIKADA SE VIE NEE VRATITI.

Uzmem bateriju i uperim je ravno u bijelu boju, ali poruka nestane. Ali
kad je uperim u drugi dio zida, mogu je ponovo proitati. Sranje, kae
Radar u pola glasa.
Onda se javi Ben: Buraz, moemo li sada poi? Jer kada sam
zadnji put bio ovako uplaen... ma zajebi to. Prestravljen sam. U ovom
sranju nema nieg smijenog.
U ovom sranju nema nieg smijenog moda je najblie to Ben moe
prii strahu koji mene trese. Za mene dovoljno blizu. Najbre to mogu
vraam se do trolove rupe. Imam osjeaj da se ovi zidovi zatvaraju da
nas zatoe.

19.
Ben i Radar dovezli su me do kue iako su markirali nastavu, nisu si
mogli priutiti da izostanu i s probe orkestra. Dugo sam sjedio sam s
Pjesmom o meni i po deseti je put pokuavao proitati cijelu ispoetka,
ali problem je bio u tome to se protezala na nekih osamdeset stranica i
to se mnogo toga ponavljalo vie puta, pa iako sam razumio svaku
pojedinanu rije, nisam uspijevao shvatiti cjelinu. I premda sam znao da
su vjerojatno jedini vani dijelovi oni koji su bili oznaeni, elio sam se
uvjeriti moe li se cijela pjesma itati kao oprotajno pismo. No nisam
uspio uhvatiti smisao.
Nakon prvih deset stranica ve sam bio toliko izluen da sam
odluio nazvati detektiva. Njegovu vizitku naao sam u depu kratkih
hlaa u maminoj koari za prljavo rublje. Javio se poslije drugog zvona.
Warren.
Halo, ovaj, ovdje Quentin Jacobsen. Prijatelj Margo Roth
Spiegelman.
Naravno, deko, sjeam te se. to ima?
Ispriao sam mu o tragovima i o naputenom trgovakom centru, i
o papirnatim gradovima, i kako je Margo nazvala Orlando gradom od
papira dok smo bili na vrhu SunTrastove zgrade, kako mi je rekla da ne
eli da je pronau, i kako moe biti pronaena pod potplatima naih
izama. On mi ak nije rekao da ne smijem provaljivati u naputene
zgrade, niti je pitao to sam traio u naputenoj zgradi u deset ujutro za
vrijeme nastave. Samo je ekao da zavrim svoju priu, a onda je rekao:
Boe, mali, pa ti si gotovo pravi detektiv. Jo ti samo fali pitolj, pivski
trbuh i tri bive ene. Dakle, koja je tvoja teorija?
Zabrinut sam da se nije, uh, mislim, ubila.
Nisam nikad pomislio da bi ta djevojka uinila ita drugo nego
pobjegla. Jasno mi je kako si doao do takvog zakljuka, ali mora imati

na umu da je ona i prije radila takve stvari. Mislim, to s tragovima. To

dodaje dramatinost cijelom poduhvatu. Iskreno, deko, da je eljela da
je pronae ivu ili mrtvu ve bi je dosad pronaao.
Ali zar vi ne...
Deko, nezgodno je u cijeloj stvari to to je ona po zakonu odrasla
osoba sa slobodnom voljom, zna? Da ti dadem jedan savjet: pusti je da
se sama vrati. Mislim, u jednom trenutku morat e prestati gledati u
nebo, inae e jednoga dana sluajno pogledati dolje i shvatit e da si i
sam odlebdio.

Razgovor sam zavrio s gorkim okusom u ustima shvatio sam da me

Warrenova poezija nee dovesti do Margo. Razmiljao sam o onim
stihovima s kraja pjesme koje je Margo bila oznaila: Zavijetam sebe
smeu da bih porastao iz trave koju ljubim. Ako me opet trebate,
pogledajte pod potplate svojih izama. Trava koju Whitman opisuje u
prvih nekoliko stranica: To je lijepa, neoiana kosa grobova. Ali gdje
su bili ti grobovi? Gdje su bili papirnati gradovi?
Ulogirao sam se na Sverjenik da vidim to e mi pokazati ako
upiem pojam gradovi od papira. Pojavio mi se jedan nevjerojatno
otrouman unos korisnika po imenu tvorova-guzica: Grad od papira je
grad koji ima tvornicu papira. To je bila glavna mana Sverjenika: ono
to je pisao Radar bilo je uvijek napisano temeljito i od velike pomoi;
neredigirani doprinos tvorove-guzice nije bio tome ni blizu. Ali kad sam
nastavio pretraivati po webu, iskopao sam neto zanimljivo ispod
etrdeset drugih postova na forumu o nekretninama u Kansasu.
Po svemu sudei naselje Medison Estates nee se ni poeti
graditi; moj mu i ja kupili smo ondje parcelu, ali ovoga
tjedna netko nas je nazvao i rekao kako e nam vratiti
depozit jer nisu unaprijed prodali dovoljno kua da bi mogli
financirati projekt. Jo jedan papirnati grad u Kansasu
Marge iz Cawkera, Kansas.

Pseudovizija! Otii e u pseudoviziju i nikada se vie nee vratiti.

Duboko sam uzdahnuo i neko vrijeme nepomino zurio u zaslon.
Zakljuak je bio neizbjean. ak i ako je sve u njoj bilo slomljeno,
ak i ako je u sebi donijela odluku, nije mogla jednostavno nestati bez
traga. Odluila je ostaviti svoje tijelo ostaviti ga meni u sablasnoj
inaici naega naselja, gdje su popucale njezine prve strune. Bila je rekla
kako ne eli da njezino tijelo pronau neki klinci dakle ima logike u
tome da je meu svim ljudima koje poznaje izabrala ba mene da je
pronaem. Samo meni time ne bi nanijela novu bol. To sam ve jednom
doivio. Imam iskustva na tom polju.
Vidio sam da je Radar onlajn i ba sam htio kliknuti da se
poveemo i malo proavrljamo, kad mi je na zaslon iskoila njegova
poruka.
SVERJENIKOVI96: Hej.
QUSKRSNUE: Papirnati gradovi = pseudovizija. Mislim da
hoe da ja pronaem njezino tijelo. Zato to vjeruje da sam
samo ja tome dorastao. Zato to smo pronali onog mrtvaca
kad smo bili klinci.
Poslao sam mu link.
SVERJENIKOVI96: Uspori malo. ekaj da otvorim link.
QUSKRSNUE: Okej.
SVERJENIKOVI96: Dobro, nemoj biti tako morbidan. Ne
zna nita konkretno. Mislim da je ona sasvim dobro.
QUSKRSNUE: Ne, ne misli.
SVERJENIKOVI96: Dobro, ne mislim. Ali ako je, sudei
prema okolnostima, itko iv...
QUSKRSNUE: Da, valjda. Idem lei. Roditelji se vraaju
svakog asa.

Ali nisam se mogao smiriti, nego sam iz kreveta nazvao Bena i izloio
mu svoju teoriju.

Prilino morbidno sranje, buraz. Siguran sam da je dobro. To ti je

sve dio neke igre koju igra s tobom.
Pravi si prijatelj.
Uzdahnuo je. Kako god, ali malo je jadno od nje da ti, ono, otme
zadnja tri tjedna kole, shvaa? Ti si totalno zabrinut zbog nje, Lacey je
totalno zabrinuta zbog nje, a maturalna je, ono, za tri dana, shvaa to
mislim? Zar je ne moemo na miru proslaviti?
Ne misli valjda ozbiljno? Ona bi mogla biti mrtva, Bene.
Nije ona mrtva. Samo dramatizira. Uvijek mora privlaiti
pozornost. Mislim, znam da su joj roditelji seronje, ali oni je ipak poznaju
bolje nego mi, zar ne? A i oni tako misle.
A i ti zna biti seronja, rekao sam.
Kako hoe, buraz. Obojica smo imali naporan dan. Previe
drame. TTYS
Htio sam mu se narugati zato to rabi te djetinjaste chat-kratice, ali
nisam ni za to imao snage.
Nakon to sam zavrio razgovor s Benom, vratio sam se na mreu
da potraim listu pseudovizija u Floridi. Nisam mogao pronai popis, ali
nakon to sam upisao naputena naselja, Grovepoint Acres i sline
kljune rijei, uspio sam sastaviti listu od pet mjesta koja su od Jefferson
Parka udaljena do tri sata vonje. Isprintao sam si zemljovid sredinje
Floride i privrstio ga avliima na zid iznad raunala i oznaio
avliima svaku lokaciju posebice. Gledajui kartu, nisam mogao uoiti
nikakvu pravilnost. Naselja su bila nasumce rasporeena po ratrkanim
predgraima i trebao bi mi cijeli tjedan da ih sve posjetim. Zato nije
odredila mjesto? Nego samo ostavila te tragove koji izazivaju strah i jezu.
Te nagovjetaje tragedije. Ali ne i mjesto. Nita za to bih se mogao
uhvatiti. Kao da se pokuavam popeti na brdo ljunka.

Ben mi je idueg dana dopustio da pozajmim LGLP, jer je on planirao

provesti dan vozei se s Lacey u njezinu dipu, od duana do duana,
kupujui opremu za maturalnu. Konano da jednom nisam morao sjediti
ispred dvorane za probe im je zvonilo za kraj sedmoga sata, odjurio

sam na parkiralite. Iako sam na parkiralite stigao meu prvima, kako

nisam imao Benov talent za paljenje LGLP-a, napustio sam ga meu
posljednjima. Na koncu motor je ipak zakaljao i zabrujao i mogao sam
krenuti put Grovepoint Acresa.
Iziao sam iz grada vozei se polako du Colonial Drivea i motrei
pozorno da putem nema jo koja pseudovizija koja mi je promakla na
internetu. Iza mene se formirala dugaka kolona i postao sam prilino
nervozan zato to toliko koim promet. Ipak, udio sam se sam sebi
odakle mi volja da se bavim takvim bedastim triarijama, poput brige o
tome misli li tip u dipu iza mene da sam preko svake mjere oprezan
voza ili misli neto drugo. elio sam da me Margoin nestanak
promijeni; ali nije, nije zaista.
Dok je kolona iza mene postajala sve dua, poput neke neeljene
pogrebne povorke, zatekao sam samoga sebe da naglas razgovaram s
njom. Zasvirat u po tvojoj struni. Neu iznevjeriti tvoje povjerenje. Nai u te.

Zaudo, taj me fiktivni razgovor s njom smirivao. Nije mi dao da u glavi

prevrem to se sve moglo dogoditi. Ponovo sam proao pored viseeg
drvenog putokaza za Grovepoint Acres. Mogao sam gotovo uti uzdahe
olakanja iz epa iza sebe kad sam skrenuo desno na asfaltirani slijepi
prilaz. Cesta je izgledala kao prilaz nekoj kui, samo to kue nije bilo.
Ostavio sam LGLP u leru i iziao iz auta. Izbliza sam mogao vidjeti da je
Grovepoint Acres vie dovreno naselje nego to mi se to na prvi pogled
inilo. Cesta je zavravala s dva slijepa odvojka usjeena u pranjavo tlo,
koji su u meuvremenu toliko erodirali da sam im jedva razaznavao
rubove. Dok sam obilazio obje ulice, osjeao sam sa svakim korakom u
nosu jaru to se odbijala od asfalta. Sunce je toliko upeklo da mi je svaki
pokret teko padao, ali znao sam predivnu, iako morbidnu, istinu:
vruina pojaava zadah smrti, a Grovepoint Acres mirisao je samo na
prokuhani zrak i ispuni plin automobila nae akumulirane isparine
ostajale su nisko pri tlu zbog vlage.
Traio sam kakav dokaz da je bila ovdje: otisak stopala, neto to je
napisala u praini ili neki spomen. Ali po svemu sudei bio sam jedina
osoba koja je posljednjih godina stupila na ove ulice. Zemlja je bila
poravnana, ak ni grmlje nije ponovo izraslo, pa sam mogao slobodno

gledati u svim pravcima. Nije bilo atora. Nije bilo traga logorske vatre.
Nije bilo Margo.

Vratio sam se u LGLP i odvezao se do autoceste I-4, a onda se

sjeveroistonim pravcem uputio do mjesta po imenu Holly Meadows. Tri
sam puta promaio dok ga konano nisam pronaao. Cijelo podruje
sastojalo se od hrastova i zemlje ranera, pa se ni Holly Meadows koji
nije imao nikakva znaka na ulazu nije izdvajao. Ali im sam se odvezao
nekoliko stotina metara po pranjavoj cesti i proao ulazne drvorede
hrastova i palmi, vidio sam da je i ovo naselje naputeno kao i
Grovepoint Acres. Glavna pranjava cesta polako se utopila u
pranjavom tlu. Vie nije bilo cesta koje sam mogao razaznati, ali dok
sam pjeice vrludao uokolo, naiao sam na nekoliko obojenih drvenih
kolaca; pretpostavljao sam da su nekada oznaavali mee imanja. Nisam
osjetio ni vidio nita sumnjivo, a ipak sam osjeao kako me u prsima
stee strah. Iako u prvi mah nisam znao zato, ubrzo sam shvatio: kad su
pripremali teren za gradnju, na kraju polja ostavili su jedan usamljeni
hrast. A to kvrgavo stablo s debelim granama toliko je nalikovalo na ono
pod kojim smo bili nali Roberta Joynera u Jefferson parku da sam bio
gotovo siguran da je ona s druge strane debla.
Prvi put sam morao to zamisliti: Margo Roth Spiegelman
naslonjena na stablo, oi su joj ukoene, curak pocrnjele krvi slijeva joj se
iz usta, naduta je i izobliena, zato to mi je toliko trebalo da je
pronaem. Vjerovala je da u je nai prije. Povjerila mi je sebe, svoju
posljednju no. A ja sam je iznevjerio. Pa iako se u zraku nije osjealo
nita osim mirisa skore kie, bio sam siguran da sam je pronaao.
Ali ne. Bilo je to samo obino samotno drvo na praznom
srebrnkastosivom tlu. Sjeo sam i naslonio se na drvo hvatajui ponovo
dah. Mrzio sam to to kroz sve ovo prolazim sam. Ba sam mrzio. Ako je
mislila da me Robert Joyner pripremio za ovo, grdno se varala. Roberta
Joynera nisam ni poznavao. Roberta Joynera nisam volio.
akama sam lupio o zemlju, pa onda opet i opet, i pijesak je frcao
uokolo, a ja sam udarao sve dok nisam poeo lupati po golom korijenju
stabla, ali nisam stao, bez obzira na bol u dlanovima i zapeima. Do tog
asa nisam zaplakao zbog Margo, ali brana je popustila, i udarao sam po

zemlji i vikao, jer nije bilo nikoga da me uje: nedostaje mi nedostaje mi

nedostaje mi.
Ostao sam ondje i nakon to su mi se ruke umorile, a suze
presuile, ostao sam jednostavno sjediti i razmiljati o njoj sve dok dan
nije poeo sivjeti.

20.
Idueg jutra zatekao sam Bena kako stoji ispred dvorane za probe i
razgovara s Lacey, Radarom i Angelom, u sjeni stabla s nisko sputenim
granama. Bilo mi je teko sluati njihove razgovore o maturalnoj i o tome
kako se Lacey svaa s Beccom, ili neto takvo. ekao sam priliku da mu
ispriam to sam vidio, ali kad sam uhvatio trenutak i konano
izgovorio: Temeljito sam istraio dvije pseudovizije, ali nisam nita
pronaao, shvatio sam da to i nije nikakva novost.
Nitko nije izgledao osobito zabrinut, osim Lacey. Kad sam poeo
govoriti o pseudovizijama, odmahnula je glavom i rekla: Sino sam na
netu itala da ljudi skloni samoubojstvu prekidaju veze s onima na koje
su ljuti. I da dijele svoje stvari. Margo mi je proli tjedan dala nekih pet
pari traperica i rekla da e meni bolje pristajati, to uope nije istina, jer
ona, ono, ima vie oblina nego ja. Sviala mi se Lacey, ali prepoznao
sam u tome lagano podcjenjivanje Margo.
Neto ju je u vlastitoj prii rasplakalo, pa ju je Ben zagrlio, a ona
mu je naslonila glavu na rame, to i nije bilo lako izvesti jer ga je u
visokim potpeticama dobrano nadvisivala.
Lacey, moramo samo otkriti mjesto. Mislim, porazgovaraj sa
svojim prijateljima. Je li ikada spominjala gradove od papira? Je li ikad
spominjala neko posebno mjesto? Neko naselje koje za nju ima posebno
znaenje? Slegnula je ramenima, glave jo uvijek na Benovu ramenu.
Buraz, nemoj je pritiskati, rekao je Ben. Uzdahnuo sam, ali sam
zautio.
Pregledavam to ima na mrei, javio se Radar, ali njezino
korisniko ime nije ulogirano na Sverjenik otkada je otila.
A onda su se, sasvim nenadano, vratili na temu maturalne veeri.
Lacey se odvojila od Benova ramena, jo uvijek tuna i smuena, ali se

pokuala na silu smijati kad su Radar i Ben poeli razmjenjivati prie o

kupnji ukrasnih buketia.
Dan je protekao kao i obino poput usporene snimke i uz tisuu
tugaljivih pogleda na sat. Ali sada mi je sve bilo jo nepodnoljivije, jer
svaka minuta izgubljena u koli bila je minuta u kojoj sam propustio
pronai je.
Jedini koliko-toliko zanimljiv sat toga dana bio je sat engleskoga,
na kojem mi je dr. Holden skroz upropastila itanje Mobyja Dicka,
pogreno pretpostavivi da smo ga svi proitali i govorei o opsesiji
kapetana Ahaba da pronae i ubije tog bijelog kita. Ali bilo je zabavno
gledati kako se sve vie uzbuuje to je vie govorila. Ahab je luak koji
se ruga sudbini. U cijelom romanu trai samo to, zar ne? Ima samo jednu
jedinu opsesiju. A kako je kapetan na svome brodu, nitko ga ne moe
zaustaviti. Moete dokazivati zaista moete, ako odaberete pisati o
njemu u svom zavrnom eseju da je Ahab budala to je toliko
opsjednut. A moete i zakljuiti da ima neega tragino herojskoga u toj
bitki koju ne moe dobiti. Jesu li Ahabova nadanja obina ludost ili
definicija ovjenosti? Zapisao sam to sam vie mogao od onoga to je
govorila i zakljuio da bih vjerojatno mogao napisati taj esej iako nisam
proitao knjigu. Dok je govorila, shvatio sam koliko je zapravo dobra u
tumaenju tekstova. A rekla je i da voli Whitmana. I tako sam, kad je
zvono zazvonilo, izvadio iz ruksaka Vlati trave i onda polako ponovo
zatvorio ruksak dok su ostali urili doma ili na dodatne satove. Netko je
traio da mu produi rok za predaju ve zakanjele zadae, pa sam
priekao da i on ode.
Evo mog omiljenog itatelja Whitmana, rekla je.
Prisilio sam se da se nasmijem. Poznajete li Margo Roth
Spiegelman? upitao sam.
Sjela je za katedru i dala mi znak da i ja sjednem. Nisam joj
predavala, rekla je dr. Holden, ali dakako da sam ula za nju. Znam da
je pobjegla.
Ostavila mi je ovu knjigu pjesama prije nego to je, uh, nestala.
Pruio sam joj knjigu i dr Holden ju je poela polako prelistavati. Puno
sam razmiljao o tim oznaenim dijelovima. Ako pogledate kraj Pjesme

o meni, vidjet ete da je oznaila onaj dio o umiranju. Na primjer onaj:

Ako me opet trebate, pogledajte pod potplate svojih izama.
Ovo ti je ostavila? upitala je dr. Holden tiho.
Da, odgovorio sam.
Vratila se na posljednje stihove i noktom lupkala po citatu
oznaenom zelenim markerom. to je s ovim dijelom gdje se spominju
dovratnici. To je kljuni dio pjesme gdje Whitman mislim, gotovo
moe uti kako ti vie: Otvorite vrata! Ustvari, uklonite ih!
Zapravo mi je ostavila neto ispod dovratnika.
Dr. Holden se nasmijala. Bravo. Pametno. Ali to je tako velika
pjesma krivo mi je to je vidim svedenu na takvo bukvalno itanje. A
ini se da je ona reagirala na vrlo mraan nain na neto to je u biti
optimistina pjesma. To je pjesma o povezanosti svega to je ivo svi
mi dijelimo isti splet korijenja kao vlati trave.
Ali, mislim, kad pogledam to je obiljeila, meni to izgleda kao
oprotajna poruka, rekao sam. Dr. Holden je jo jedanput proitala
posljednje stihove i pogledala me.
Kakva li je to pogreka svesti ovu pjesmu na beznae, Quentine.
Ako proita cijelu poemu, ne vidim kako moe doi do drukijeg
zakljuka nego da je ivot neto sveto i dragocjeno. Ali tko zna. Moda
je ona u pjesmi vidjela samo ono to je eljela vidjeti. Pjesme se esto
itaju na taj nain. Ako je to i ovdje sluaj, onda je potpuno pogreno
shvatila to Whitman trai od nje.
A to zapravo trai?
Zaklopila je knjigu i pogledala me ravno u oi, i to na nain da nije
bilo ansi da izdrim njezin pogled. A to ti misli?
Ne znam, rekao sam zurei u hrpu ocijenjenih ispita na njezinu
stolu. Vie puta sam je pokuao proitati do kraja, ali nisam daleko
stigao. Uglavnom sam itao oznaene dijelove. itam je da bih shvatio
Margo, a ne da bih shvatio Whitmana.
Uzela je olovku i napisala neto na poleini omotnice. ekaj,
moram to zapisati.
to?

To to si upravo rekao.
Zato?
Zato to mislim da je to ba ono to bi i Whitman elio. Da
Pjesmu o meni ne doivi samo kao pjesmu, nego kao nain
razumijevanja drugoga. Ali pitam se ne bi li je ipak trebao proitati kao
pjesmu, a ne kao fragmente citata u potrazi za skrivenim tragovima. ini
mi se da postoji neka zanimljiva veza izmeu pjesnika u Pjesmi o meni i
Margo Spiegelman ta divlja karizma i elja za lutanjem. Ali nee
otkriti smisao pjesme ako ita samo njezine djelie.
U redu, hvala, rekao sam. Uzeo sam knjigu i ustao. Nisam se
osjeao puno bolje.

Toga popodneva kui sam se vratio s Benom i ostao sam kod njega sve
dok nije krenuo pokupiti Radara da zajedno odu na nekakav
predmaturalni tulum koji je organizirao na frend Jake kome su roditelji
otili izvan grada. Ben je pozvao i mene, ali nisam imao volje.
Vraao sam se kui pjeice kroz park u kojem smo Margo i ja bili
pronali mrtvaca. Sjetio sam se toga jutra i odmah me neto stegnulo u
utrobi ne zbog mrtvaca, nego zato to sam se sjetio da ga je ona
pronala prva. ak ni na svom igralitu u svom susjedstvu nisam bio u
stanju pronai svoga mrtvaca pa kako da ga onda, dovraga, pronaem
sada.
Pokuao sam ponovo itati Pjesmu o meni kad sam doao kui,
ali unato savjetu dr. Holden i dalje sam u njoj vidio samo gomilu
nesuvislih rijei.

Idueg sam se jutra probudio rano, netom poslije osam, i odmah sjeo za
raunalo. Ben je bio onlajn pa sam mu poslao poruku.
QUSKRSNUE: Kakav je bio tulum?
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Jadan, naravno.
Svaki tulum na koji odem je jadan.

QUSKRSNUE: ao mi je to nisam bio ondje. Rano si ustao.

Doe do mene da igramo Uskrsnue?
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Ti to ozbiljno?
QUSKRSNUE: Uh...ne?
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Zna li ti uope koji je
danas dan?
QUSKRSNUE: Subota, 15. oujka?
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Buraz, za jedanaest sati i
etrnaest minuta poinje maturalna. Za manje od devet sati
moram pokupiti Lacey. Jo uvijek nisam oprao i voskirao
LGLP, koji si, usput budi reeno, ti lijepo usvinjio. Poslije toga
moram se okupati i obrijati, potucati dlake u nosu i oprati i
voskirati samoga sebe. Boe, bolje da i ne mislim o tome
koliko posla imam. Ako naem vremena, nazvat u te kasnije.
I Radar je bio onlajn, pa sam i njemu poslao poruku.
QUSKRSNUE: Koji je vrag s Benom?
SVERJENIKOVI96: Opusti se, kauboju.
QUSKRSNUE: Oprosti, ali digao mi je ivac time to misli
da je maturalna najvanija stvar na svijetu.
SVERJENIKOVI96: Koliko e ti tek dignuti ivac kad uje
da sam ustao ovako rano samo zato to moram podii
smoking.
QUSKRSNUE: Isuse Kriste! Zbilja?
SVERJENIKOVI96: Q, sutra, prekosutra, dan nakon toga i
sve preostale dane u svom ivotu rado u sudjelovati u tvojoj
istrazi. Ali imam curu. A ona se eli lijepo provesti na
maturalnoj. I ja se elim lijepo provesti na maturalnoj. Nisam
ja kriv to Margo Roth Spiegelman ne eli da imamo lijepu
maturalnu.
Nisam znao to bih mu odgovorio. Moda je bio u pravu. Moda je
i zasluila da je zaborave. Usprkos svemu ja je nisam mogao zaboraviti.

Mama i tata jo su bili u krevetu i gledali su neki stari film na

televiziji. Mogu li uzeti kombi? upitao sam.
Naravno, ali zato?
Odluio sam ii na maturalnu, brzo sam odgovorio. La mi je
samo tako izletjela. Moram podii smoking, a onda moram do Bena.
Obojica idemo solo. Mama se uspravila i nasmijeila.
Pa to je divno, sreo. Bit e ti nezaboravno. Hoete li svratiti da se
slikamo?
Mama, ti stvarno eli imati fotku na kojoj ti sin na maturalnu
veer ide s kompiem? Mislim, ono, zar moj ivot sam po sebi nije ve
dovoljno poniavajui?
Nasmijala se.
Doi kui na vrijeme i nazovi prije, rekao je tata, mislei kako
na vrijeme znai pono.
Nema brige, rekao sam. Bilo je tako lako lagati im da sam se
poeo pitati zato se time nisam koristio i prije one noi s Margo.

Zaputio sam se na zapad cestom I-4 prema Kissimmeeju i tematskim

parkovima. Proao sam I-Drive, gdje smo Margo i ja upali u SeaWorld, a
zatim autocestom 27 nastavio prema Haines Cityju. Ondje je bilo mnogo
jezera, a gdje god je u Floridi bilo jezera, oko njih su se jatili bogatai, pa
to sigurno nije bilo mjesto za pseudoviziju. Ali mrena stranica koju sam
pronaao, nudila je iscrpan opis te goleme parcele neistih papira, zbog
ega je nitko nije uspio iskoristiti za gradnju. Lako sam prepoznao plac
jer su sva ostala naselja bila ograena, dok je Quail Hollow bio tek
plastina ploa zabijena u zemlju. Na malim plastinim posterima pisalo
je: NA PRODAJU,
PRVORAZREDNA
LOKACIJA, SJAJNA
INVESTICIJA!
Za razliku od pseudovizija koje sam prije posjetio, Quail Hollow je
netko odravao. Kue nisu bile izgraene, ali parcele su bile obiljeene
mjernikim koliima a trava svjee pokoena. Sve su ulice bile
asfaltirane i postavljena je prometna signalizacija. U centru naselja bilo je
iskopano savreno okruglo jezero, koje je iz nekog razloga poslije

isueno. Dok sam mu se pribliavao svojim kombijem, mogao sam

vidjeti da je duboko koja tri metra, promjera nekih stotinjak metara.
Dnom kratera bila je povuena cijev sve do centra, gdje je bila elinoaluminijska konstrukcija fontane, koja se uzdizala do razine oiju. Bio
sam sretan to je jezero prazno, pa ne moram zuriti u vodu i pitati se nije
li negdje na dnu gdje eka da navuem ronilako odijelo i pronaem je.
Bio sam siguran da Margo ne moe biti u Quail Hollowu. Graniio
je s previe naselja da bi bio dobro mjesto za skrivanje, bez obzira na to
jesi li osoba ili le. Ipak sam sve dobro pregledao, i dok sam se polako
vozio po ulicama, sve vie sam gubio nadu. Htio sam biti sretan to nije
ovdje. Ali ako nije u Quail Hollowu, bit e u iduem naselju, ili u onom
poslije njega, ili u sljedeem. A moda je nikad neemo pronai. to bi
bila bolja sudbina?
Zavrio sam obilazak, a da nisam nita pronaao, pa sam krenuo
nazad na autocestu. Uzeo sam neto za jelo u usputnom drive-in
restoranu i jeo putem do naputenog trgovakog centra.

21.
Kada sam se zaustavio na parkiralitu trgovakog centra, primijetio sam
da je rupa na ploi od iverice zatvorena plavom ljepljivom vrpcom. Pitao
sam se tko li je dolazio poslije nas.
Odvezao sam se na stranju stranu parkiralita i parkirao se pokraj
zahralog kontejnera koji nije bio ispranjen posljednjih nekoliko
desetljea. Pomislio sam da bih mogao odlijepiti plavu vrpcu, ako e biti
potrebno, ali dok sam hodao prema ulazu, ugledao sam eljezna,
stranja vrata centra koja nisu imala vidljive arke.
Margo me nauila poneto o arkama i shvatio sam zato nismo
imali sree s otvaranjem tolikih vrata. Stvar je bila jednostavna otvarala
su se iznutra. Priao sam vratima agencije za nekretnine i pritisnuo ih.
Otvorila su se bez ikakva otpora. Boe, bili smo takvi idioti. Tko god da
se brinuo o zgradi, znao je da vrata nisu zakljuana, pa je plava vrpca
imala jo manje smisla.
Iz ruksaka sam izvadio tatinu Maglite depnu svjetiljku i osvijetlio
prostoriju. Neto prilino veliko projurilo je niz grede. Protrnuo sam.
Pod snopom svjetlosti skakutali su mali guteri.
Kroz pukotinu na stropu jedna je zraka svjetlosti obasjavala kut
prostorije, a iza perploe naziralo se sunce. Ipak sam ostao vjeran svojoj
bateriji i uglavnom se oslanjao na nju. Hodao sam gore-dolje meu
stolovima, gledao predmete to smo ih pronali u ladicama i ostavili ih
ondje. Bilo je neopisivo jezivo gledati sve te stolove s istim nevino istim
kalendarima: veljaa 1986, veljaa 1986, veljaa 1986, lipanj 1986, veljaa
1986. Okrenuo sam se i usmjerio svjetlo prema stolu u sreditu prostorije.
Kalendar je, zaudo, pokazivao mjesec lipanj. Nagnuo sam se nad
kalendar i pogledao ga, nadajui se da u vidjeti nazubljene rubove koji
bi mi pokazivali da su prijanji mjeseci otrgnuti ili neke tragove na
papiru koje je ostavila presnano pritisnuta olovka. Ali ni na kakvu

vidljiviju razliku nisam naiao. Nita osim datuma nije ga razlikovalo od

ostalih kalendara.
Stavio sam svjetiljku izmeu vrata i ramena i ponovo poeo
pregledavati ladice, posebno se posvetivi stolu s lipanjskim
kalendarom: uoio sam tu salvete, zailjene olovke, biljeke o
hipotekama naslovljene na Dennisa Mcmahona, praznu kutiju Marlboro
Lights cigareta i gotovo punu boicu crvenog laka za nokte.
Uzeo sam svjetiljku u jednu ruku, a lak za nokte u drugu, i pomno
ga promotrio. Bio je toliko crven da je izgledao gotovo crn. Negdje sam
ve vidio ovu boju. One se veeri nalazila na kontrolnoj ploi kombija.
Odjednom je ukanje meu gredama i kripanje u zgradi postalo
nevano osjetio sam perverznu euforiju. Naravno, nisam mogao znati
je li to ista boica, ali svakako je bila iste boje.
Okrenuo sam boicu i jasno vidio siunu mrlju plavoga spreja na
njenoj vanjskoj strani. Bili su to otisci njezinih sprejem obojenih prstiju.
Sada sam mogao biti siguran. Bila je ovdje nakon to smo se rastali onoga
jutra. Moda je jo uvijek ovdje. Moda je sino dola neto kasnije.
Moda je ona zalijepila ljepljivu vrpcu preko slomljene ploe od iverice
da zatiti svoju privatnost.
Tada sam odluio prespavati do jutra. Ako je Margo mogla spavati
ovdje, mogu i ja. I tako je poeo moj razgovor sa samim sobom.
Ja: Ali takori.
Ja: Da, ali izgleda da su se smjestili gore po tavanicama.
Ja: Ali guteri.
Ja: Ma daj, ovjee. Kada si bio mali, otkidao si im repove. Ne boji
se ti gutera.
Ja: Ali takori.
Ja: takori te ne mogu ozlijediti. U svakom sluaju, oni se vie boje
tebe nego ti njih.
Ja: Okej, ali to emo sa takorima?
Ja: Zauti.

Na koncu konca, ti su takori bili potpuno nevani, jer nalazio sam se na

mjestu gdje je Margo bila iva. Ovo ju je mjesto vidjelo poslije mene, a
toplina te spoznaje uinila je trgovaki centar gotovo udobnim mjestom.
Mislim, nisam se ba osjeao kao beba u majinu naruju, ili tako neto,
ali ipak vie nisam ostajao bez daha na svaki um. to sam se slobodnije
osjeao, to mi je bio laki nastavak istraivanja. Znao sam da se tu moe
jo puno toga pronai, a sada sam bio spreman da to i naem.
Napustio sam ured i provukavi se kroz trolovu rupu uao u
prostoriju s labirintom polica. Neko sam vrijeme izmeu njih hodao
gore-dolje. A zatim sam se kroz sljedeu rupu uvukao u praznu
prostoriju. Sjeo sam na tepih koji je bio smotan uz najdalji zid. Pod
leima sam osjetio pucketanje i ljutenje ispucale bijele zidne boje. Ostao
sam tamo neko vrijeme, dovoljno dugo da se zraka svjetlosti koja je
padala kroz rupu na stropu pomakne za otprilike tri centimetra. Za to
sam se vrijeme privikavao na zvukove. Naposljetku mi je postalo
dosadno pa sam otpuzao kroz posljednju trolovu rupu do suvenirnice.
Isprevrtao sam sve majice. Izvukao sam kutiju turistikih prospekata iz
vitrine i sve ih pregledao, u nadi da u pronai neku rukom napisanu
poruku od Margo, ali nita nisam pronaao.
Vratio sam se u prostoriju koju sam nazvao knjinicom. Prelistavao
sam izdanja Readers Digesta i naao mnotvo National Geographicsa iz
I960., ali kutija u kojoj sam ih naao bila je prekrivena debelim slojem
praine pa sam bio siguran da je Margo nije otvarala.
Poeo sam tragati za dokazima o ljudskoj prisutnosti tek kada sam
se vratio u praznu prostoriju. Na ispucanom zidu uz koji je bio prislonjen
smotani tepih otkrio sam devet rupica od avala. etiri su rupice tvorile
gotovo pravilan kvadrat, a ostalih se pet nalazilo unutar kvadrata.
Pomislio sam da je Margo moda ovdje boravila toliko esto da je na zid
poela stavljati svoje postere. Ali kada smo pretraivali njezinu sobu, ni
jedan poster nije nedostajao.
Djelomino sam odmotao tepih i pronaao spljotenu, praznu
kutiju koja je neko sadravala dvadeset etiri okoladne energetske
ploice. Mogao sam zamisliti Margo kako sjedi naslonjena na zid, a
prljavi smotani tepih slui joj kao stolac dok jede okoladne ploice.

Sama je, to je sve to ima od hrane. Moda odlazi jednom dnevno u

trgovinu kupiti sendvi ili Mountain Dew, ali dane provodi ovdje, na
ovom tepihu ili u njegovoj blizini. Taj mi se prizor uinio previe tuan
da bi bio istinit inio mi se odve samotnjakim i nikako nije bio u
njezinu stilu. Ali svi dokazi prikupljeni u posljednjih deset dana
upuivali su me na iznenaujui zakljuak: Margo se s vremena na
vrijeme ponaala tako nemargovski.
Nastavio sam odmotavati tepih i pronaao plavi pleteni pokriva,
tanak gotovo poput novinskog papira. Zgrabio sam ga i prislonio na lice.
Boe, tako je. Njezin miris. ampon od jorgovana, bademovo mlijeko za
tijelo, a iza svega toga krije se jedva primjetna slatkoa njezine koe.
Ponovo je zamiljam: svake veeri kada odlazi na poinak
odmotava tepih do polovice, da joj bedra ne dodiruju hladan beton.
Pokriva se pokrivaem, a ostatak tepiha slui joj kao jastuk, i zatim
spava. Ali zato ovdje? Kako ovo mjesto moe biti bolje od vlastitog
doma? Ako joj je tako sjajno, zato odlazi? Postoje stvari koje ne mogu
zamisliti i shvaam da mi to ne uspijeva zato to zapravo nisam
poznavao Margo. Znao sam kako mirie, kako se ponaa u mom drutvu
i kako se ponaa u prisutnosti drugih. Znao sam takoer da je voljela
Mountain Dew, pustolovine i dramatine geste, znao sam da je duhovita i
pametna, openito, da je iznad svih nas. Ali jo uvijek nisam znao to ju
je dovelo ovamo i to ju je dralo na ovome mjestu. Zato je uope otila
odavde? Nisam znao zato je imala tisue gramofonskih ploa, a nikad
nije rekla da voli glazbu. Nisam znao to je radila nou zakljuana u
privatnosti svoje sobe sa sputenim roletama na prozorima.
Moda je to bilo ono to sam prije svega trebao saznati. Trebao sam
otkriti kakva je bila Margo kada nije bila prava Margo. Leao sam neko
vrijeme s njezinim pokrivaem i buljio u strop. Kroz pukotinu na krovu
mogao sam vidjeti slabu svjetlost kasnog poslijepodneva. Nebo je
izgledalo kao da je naslikano na slikarskom platnu. Ovo je savreno
mjesto za spavanje: nou se mogu vidjeti zvijezde, a ne moe se
pokisnuti.
Nazvao sam roditelje. Kad mi se javio tata, rekao sam mu da sam u
autu, da idemo Radaru i Angeli i da u prespavati kod Bena. Rekao mi je
da ne pijem, a ja sam mu obeao da neu. Onda mi je napomenuo da je

ponosan to idem na maturalnu zabavu. A ja sam se pitao bi li bio

ponosan da zna to zaista radim.

***

Ovo je mjesto bilo dosadno. Mislim, kada se zanemare glodavci i

zagonetno zgrada-se-raspada pucketanje u zidovima, ovdje se nema to
raditi. Nema interneta, nema televizije, nema glazbe. Dosaivao sam se
do oaja i ponovo me poelo zbunjivati pitanje zato je odabrala ovo
mjesto. Tim vie to mi je Margo djelovala kao osoba s vrlo niskim
pragom tolerancije na dosadu. Moda joj se dopala ideja kloarskog
ivota? Malo vjerojatno. Margo je nosila dizajnerske traperice ak i kad
smo provaljivali u SeaWorld.
Nedostatak nekog drugog stimulativnog poticaja odveo me natrag
do Pjesme o meni, jedinog poklona koji sam dobio od nje. Otiao sam
do komada betona zamrljanog flekama od vode, koji se nalazio tono
ispod rupe na stropu. Sjeo sam prekrienih nogu i namjestio se tako da
mi svjetlost pada na knjigu. I iz nekog razloga konano sam je uspio
proitati.

Stvar je takva da pjesma poinje vrlo sporo to je zapravo neka vrsta

dugakog uvoda. Ali nakon otprilike devedesetog stiha, Whitman
poinje priati priu koja me zainteresirala. Dakle, Whitman sjedi na
travi (on kae da planduje), a onda:
Jedno dijete ree: to je to trava? donosei mi je u
punim rukama;

Kako sam mogao odgovoriti djetetu? Ja to ne znam

nita vie od njega.
Ja slutim da to mora biti zastava mojega srca, istkana

od zelenila nade,
Tu je ta nada o kojoj je govorila dr. Holden trava je bila metafora za
njegovu nadu. Ali to nije sve. On nastavlja:
jer ja slutim da je to rubac Gospodnji.
Mirisav dar ili spomen namjerno sputen;
ini se kao da je trava metafora za Boju velianstvenost ili tako neto...

Ili ja slutim da je trava samo dijete...

I ubrzo nakon toga:
Ili ja slutim da je ona jednolian hijeroglif,
a znai: Ja niem tako i u irokim i u uskim pojasima,
rastem meu crncima kao i meu bijelcima.

Moda je trava zapravo metafora za nau jednakost i temeljnu ljudsku

povezanost, kao to je dr. Holden rekla. A tada naposljetku o travi kae:
A sada mi se ini: to je lijepa, neoiana kosa grobova.
Dakle, trava znai i smrt raste iz naih pokopanih tijela. Trava je znaila
toliko razliitih stvari odjednom da sam bio potpuno zbunjen. Dakle,
trava je metafora i za ivot i za smrt, i za jednakost i za povezanost, i za
djecu i za Boga, i za nadu.
Nisam mogao shvatiti koja je od ovih ideja predstavljala bit pjesme.
Ali razmiljanje o travi i razliitim pogledima na nju natjeralo me da
razmislim o nainima na koje sam, ispravno ili pogreno, razumijevao
Margo. Ali nije bilo preaca koji bi mi pomogli da je bolje razumijem. Bio

sam usredotoen na to to je ona postala, ali pokuavajui razumjeti

metaforino znaenje trave, s mirisom njezina pokrivaa u grlu, shvatio
sam da je najvanije pitanje koga ja traim. Odgovor na pitanje to je to
trava? bio je jednako zapetljan kao i odgovor na pitanje Tko je Margo
Roth Spiegelman? Iako se metafora trave pokazala neshvatljivom,
ostavila mi je dovoljno prostora za beskrajna zamiljanja, za beskonani
niz razliitih Margo.
Morao sam je preciznije razumjeti i shvatio sam da vjerojatno
postoje stvari koje sam pogreno pojmio ili ih uope nisam vidio. Htio
sam sruiti krov i osvijetliti cijeli prostor da mogu bolje promotriti
okolinu, ali to mi nije uspjelo. Margoin sam pokriva stavio sa strane i
povikao dovoljno glasno da me svi takori uju: Pronai u neto
ovdje.
Ponovo sam pretraio sve stolove u uredu, ali bilo je sve oitije da
se Margo koristila samo stolom s lakom za nokte u ladici i kalendarom
koji je pokazivao mjesec lipanj.
Provukao sam se kroz trolovu rupu natrag do knjinice. Opet sam
hodao izmeu naputenih metalnih polica. Na svakoj sam polici tragao
za oblicima bez praine, koji bi mi ukazali da je Margo taj prostor
iskoristila za neto, ali nije bilo niega. A onda je lutajui snop svjetla iz
moje depne svjetiljke naiao na neto to se nalazilo na vrhu police u
kutu, neposredno do zabarikadiranog izloga. Bio je to hrbat neke knjige.
Knjiga se zvala Putovima Amerike: Va turistiki vodi i bila je tiskana
1998. godine, dakle nakon to je ovo mjesto naputeno. Prelistao sam je,
drei bateriju izmeu vrata i ramena. U knjizi su se navodile stotine
zanimljivosti koje bi valjalo posjetiti; od najveeg klupka konopa u
Darwinu u dravi Minnesoti do najvee lopte napravljene od potanskih
markica u Omahi u dravi Nebraski. Netko je, naizgled nasumce,
napravio ui na nekoliko stranica. Knjiga nije bila puno pranjava.
Moda je SeaWorld bio samo prva postaja njezine uraganske
pustolovine. Da, to je imalo smisla. To je bila Margo. Nekako je saznala
za ovo mjesto i dola uzeti svoje zalihe. Provela je ovdje no ili dvije i
nakon toga se zaputila u pustolovinu. Ve sam je zamiljao kako leti od
jedne turistike atrakcije do druge.

Dok je polako nestajalo zadnje svjetlo koje se probijalo kroz rupu

na stropu, pronaao sam na policama i druge knjiga. Divlji vodi kroz
Nepal, Veliki kanadski prizori, Amerika iz automobila, Fodorov vodi po
Bahamima i Poimo u Butan. inilo mi se da ne postoji nekakva poveznica
meu knjigama, osim to su govorile o putovanjima i to su tiskane
nakon to je trgovaki centar naputen. Bradom sam pridravao
baterijsku svjetiljku, sloio knjige jednu na drugu i odnio ih u praznu
prostoriju koju sam prenamijenio u svoju spavau sobu.

I tako je ispalo da sam proveo maturalnu veer s Margo, ali ne onako

kako sam to zamiljao. Umjesto naeg zajednikog odlaska na
maturalnu, sjeo sam na umotani sag i prebacio njezin pokriva preko
koljena. Sjedio sam tako nepomian u mraku i itao turistike vodie dok
su se posvuda oko mene uli zrikavci.
Moda je i ona sjedila ovdje u kakofoninoj tmini i osjetila kako je
obuzima nekakav oaj, a moda jednostavno nije mogla prestati
razmiljati o smrti. Sve sam to mogao sebi predoiti.
Ali zamiljao sam i sljedei scenarij: Margo kupuje sve ove knjige
po dvorinim rasprodajama, i to svaki turistiki vodi koji bi joj doao
pod ruku za sitnu lovu. A zatim dolazi ovamo, ak i prije svoga
nestanka, i ita te iste knjige daleko od znatieljnih oiju. itajui ih,
pokuava se odluiti kamo e i gdje e. Da. eljela je ostati negdje na
cesti, a skrivena, balon koji slobodno lebdi zrakom i prelazi stotine
kilometara dnevno, noen vjetrom koji ne staje. Bila je iva u tim mojim
matarijama. Moda me dovela ovamo kako hi ini pokazala tragove koji
e mi otkriti njezin plan puta? Mogue je. Naravno, nisam jo bio ni blizu
njezina plana. Sudei po knjigama, mogla je biti na Jamajci ili u Namibiji,
u Topeki ili u Pekingu. Ali tek sam poeo istraivati.

22.
U mojem snu njezina je glava bila na mojem ramenu, a ja sam leao na
leima. Izmeu nas i betonskog poda nalazio se samo rub tepiha.
Njezina je ruka bila prebaena preko mojih prsa. Samo smo leali ondje i
spavali. Boe, pomozi mi! Ja sam jedini tinejder u Americi koji sanja da
spava s djevojkama, i to samo spava. A onda je zazvonio moj mobitel. Jo
je dva puta zazvonio, a onda su ga moje nespretne ruke pronale na
odrolanom dijelu tepiha. Bilo je 3:18 ujutro. Zvao me Ben.
Dobro jutro, Bene, rekao sam.
TOOO!!!!! odgovorio je vritei i odmah sam shvatio da sada nije
trenutak da mu pokuam objasniti sve to sam saznao o Margo i kako
sam je sve zamiljao. Mogao sam vraki dobro osjetiti miris alkohola u
njegovu dahu. Ta jedna rije i nain na koji ju je izgovorio sadravala je
vie oduevljenja nego sve to sam do tada uo od njega.
Pretpostavljam da uiva na maturalnoj veeri?
TOOOOO! Quentine Jacobsene! Najvei ameriki Quentine! To!
Glas mu se udaljio, ali jo uvijek sam ga mogao uti. Hej, ljudi, zautite,
stanite, zautite QUENTIN! JACOBSEN! ON JE NA TELEFONU! U
pozadini se zauo glasan usklik, a onda i Benov glas. To, Quentine! To!
Buraz, mora doi ovamo.
Gdje je to ovamo?
Kod Becce. Zna li gdje je to?
Naravno, znao sam tono gdje ivi. Bio sam u njezinom podrumu.
Znam gdje je to, ali sada je gluho doba noi, Bene. I ja sam u...
TOOO!!! Mora odmah doi. Odmah!
Bene, dogaaju se mnogo vanije stvari, odgovorio sam.
PROGLAAVAM TE SVOJIM VOZAEM!
to?

Ti si moj voza! Da! Ti si kao stvoren za tu ulogu! Ba mi je drago

da si se javio! To je mrak! Trebam stii kui do est! A ti si taj koji e me
dovesti. TOOOO!
Moe li prenoiti tamo? upitao sam.
NEEEE! Buuuuu. Buuu za Quentina. Hej svi! Buuuu Quentine! A
onda je uslijedilo zvidanje. Svi su se napili. Ben je pijan. Lacey je
pijana. Radar je pijan. Nitko ne vozi. Mora doi kui do est. Obeao je
mami. Buuu za pospanog Quentina! Hura za vozaa koji e nas voziti!
TOOOO!
Duboko sam uzdahnuo. Da se Margo htjela pojaviti, dola bi do tri.
Doi u za pola sata.
TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TOOOOO!!!! TO!
TO!
Kada sam prekinuo vezu, Ben je jo uvijek uzbueno torokao.
Leao sam jo koji trenutak, pokuavajui se natjerati da ustanem, a onda
sam ustao. Jo napola pospan, provukao sam se kroz trolovu rupu do
knjinice, a zatim sam doao u ured. Otvorio sam stranja vrata i zaputio
se prema autu.
Stigao sam u Beccino naselje neto prije etiri. Du obje strane
Beccine ulice bili su parkirani automobili. Pretpostavio sam da bi unutra
mogla biti gomila ljudi jer ih je veina dola limuzinama. Naao sam
parkirno mjesto blizu LGLP-a.
Nikad nisam vidio Bena pijanog. U drugom razredu srednje kole
popio sam na jednom tulumu orkestra bocu roze vina. Bilo je loeg
okusa, i onda kada mi je prolazilo jednjakom u eludac, i onda kada je
izlijetalo van. Ben je bio taj koji je tada sjedio sa mnom u kupaonici Casey
Hiney, dizajniranoj u Winnie Pooh stilu, dok sam ja iz sebe
projektilskom brzinom izbacivao ruiastu tekuinu po slici magarca
Njara. Mislim da nas je to iskustvo obojicu distanciralo od alkoholnih
uitaka. Barem do veeras.
Bio sam spreman na to da u zatei Bena pijanog. Bilo je dovoljno
ono to sam uo preko telefona. Nijedna trijezna osoba ne bi izgovorila
to onoliko puta u minuti. Proao sam pokraj drutva koje je puilo na
Beccinu travnjaku i otvorio vrata kue. Ipak, nisam oekivao da u zatei

Jasea Worthingtona i jo dvojicu igraa bejzbola kako naglavce dre Bena

obuenog u smoking iznad bave piva. Cijev pivske bave bila je u
Benovim ustima i svi pogledi u prostoriji bili su upereni u njega. Svi su
glasno klicali i odbrojavali: osamnaest, devetnaest, dvadeset. Na
trenutak sam pomislio da ga ono majmuniraju, ili neto slino. Ali
nisam bio u pravu; Ben je sisao tu cijev kao da je u bavi majino mlijeko,
a tanak mlaz piva cijedio mu se s obje strane usta jer se osmjehivao.
Gomila je oduevljeno vikala: dvadeset tri, dvadeset etiri, dvadeset pet.
Oito se dogaalo neto izvanredno.
Sve mi je to izgledalo tako jadno i sramotno. Kao da papirnata
djeca imaju svoju papirnatu zabavu. Progurao sam se kroz gomilu
prema Benu i iznenadio se nabasavi na Radara i Angelu.
Dovraga, to je ovo? upitao sam.
Radar je prestao odbrojavati i pogledao u mene. To! Stigao je na
voza! To!
Zato svi veeras stalno govore to?
Dobro pitanje, doviknula mi je Angela. Napuhala je obraze i
izdahnula. Bila je uznemirena kao i ja.
Dovraga da, to je dobro pitanje! rekao je Radar drei u rukama
crvene plastine ae pune piva.
Obje su njegove, smireno mi je objasnila Angela.
Zato ih ti ne vozi kui? upitao sam je.
Htjeli su tebe. Mislili su da e te tako dovui ovamo, rekla je.
Zakolutao sam oima. I ona je suosjeajno zakolutala.
Stvarno ti se svia, rekao sam pokazujui glavom prema Radaru,
koji je drao oba piva iznad svoje glave i opet se pridruio odbrojavanju.
Svi su izgledali tako ponosni to uope jo mogu brojiti.
ak je i sad divan, odgovorila je.
Odvratno, rekao sam.
Radar me lagano gurnuo jednom pivskom aom. Vidi ti naeg
prijatelja Bena! On je neka vrsta autistinog mudraca kada je u pitanju
bavostoj. Oito eli postaviti svjetski rekord, ili neto slino.

to je bavostoj? upitao sam.

Pa ovo, rekla je Angela i pokazala prstom u Benovu smjeru.
Oh, pa dobro, to je mislim, koliko teko moe biti visjeti tako
naglavce.
Oito jest, kad je povijesni rekord Winter Parka ezdeset dvije
sekunde, objasnila je. Postavio ga je Tony Yorrick, a to je onaj ogromni
momak koji je diplomirao kad smo mi bili prvai. Sada igra ameriki
nogomet za Floridsko sveuilite.
elio sam da Ben obori rekord, ali se nisam mogao pridruiti
skupini koja je glasno odbrojavala: pedeset osam, pedeset devet,
ezdeset, ezdeset jedan, ezdeset dva, ezdeset tri! A zatim je Ben
izvukao cijev iz usta i vrisnuo: TOO! JA SAM NAJVEI! UZDRMAO
SAM SVIJET! Jase i neki igrai bejzbola okrenuli su Bena i sada su ga
nosili na ramenima. On me tada ugledao, upro prstom u mene i pustio
najglasniji i najstrastveniji zvuk koji sam ikada uo: TOOOO!!!!!!.
Mislim da ni nogometai koji pobijede na Svjetskom prvenstvu nisu
toliko uzbueni.
Ben je skoio s ramena bejzbolaa i napravio nespretan uanj, tako
da je zateturao dok se dizao. Obgrlio me rukom oko ramena. TO! opet
je rekao. Quentin je ovdje! Velika faca! Hajde, jedan uzvik za Quentina,
najboljeg prijatelja jebenog svjetskog prvaka u ispijanju piva naglavce!
Jase me protrljao po tjemenu i rekao: Ti si zakon, Q!, a onda mi je
Radar apnuo na uho: Usput, ova ekipa nas doivljava kao narodne
junake. Angela i ja doli smo s nekog afterpartija zato to mi je Ben rekao
da u biti doekan kao kralj. Mislim, izvikivali su moje ime. Oito ovdje
svi misle da je Ben urnebesan, ili tako neto, zato smo im se i mi svidjeli.
Radaru, a i svima ostalima, samo sam rekao: Vau. Ben se
okrenuo na drugu stranu i vidio sam kako je zgrabio Cassie Hiney.
Stavio je svoje ruke na njezina ramena i rekao: Moja je pratilja zamalo
proglaena kraljicom maturalne zabave, a Cassie je rekla: Znam. To je
odlino, a Ben je rekao: Svakoga dana posljednje tri godine elio sam te
poljubiti, a Cassie je rekla: Mislim da bi sada trebao, a onda je Ben
rekao: TO! To je mrak! Ali nije poljubio Cassie, nego se okrenuo prema
meni i rekao: Cassie me eli poljubiti! Ja sam odgovorio: Aha, a Ben
je rekao: To je tako mrak. A zatim je izgleda zaboravio i na mene i na

Cassie, kao da je ideja o ljubljenju Cassie Hiney bila bolja nego to bi

moglo bili ljubljenje.
Cassie mi je rekla: Ovaj tulum je sjajan, zar ne? Ja sam rekao:
Je, a ona je rekla: Ovo je, ono, potpuna suprotnost tulumima koje
organizira orkestar, ne? Ja sam opet rekao: Je, a ona je rekla: Ben je
luak, ali volim ga. Ja sam rekao: Je. Zatim je Cassie dodala: K tome
ima tako zelene oi, a ja sam odgovorio: Uh-uh, a ona je rekla: Svi
kau da si ti zgodniji, ali meni se vie svia Ben. Ja sam rekao: Okej, a
ona je opet ponovila: Ovaj tulum je tako sjajan, zar ne? I ja sam opet
rekao: Je. Razgovor s pijanom osobom je kao razgovor s izrazito
sretnim, mentalno zaostalim trogodinjakom.
im je Cassie otila od mene, priao mi je Chuck Parson.
Jacobsene rekao je hladnokrvno.
Parsone, odgovorio sam.
Obrijao si mi jebenu obrvu, zar ne?
Ustvari, nisam je obrijao, odgovorio sam. Rabio sam kremu za
depiliranje.
Gurnuo me prilino snano posred prsnog koa. Stvarno si
seronja, rekao je, ali se i nasmijao. Za takvo to treba imati muda,
frende. I sada izigrava velikog mangupa i sline brije. Mislim, moda
sam pijan, ali nekako volim to tvoje seratorsko dupe.
Hvala ti, odgovorio sam. Osjeao sam se beskrajno daleko od
ovih glupih pria u stilu srednja-je-kola-gotova-i-sada-trebamopokazati-da-se-zapravo-u-dubini-due-volimo. Koja glupost. Zamislio
sam Margo na ovoj zabavi ili na tisuama slinih zabava. Praznih oiju.
Zamiljao sam je kako slua Chucka Parsona koji neto trkelja i razmilja
o svojim planovima, putovima u ivot i putovima u smrt. Mogao sam
zamisliti oba puta s jednakom jasnoom.
Hoe pivo, kurcoljupe? upitao me Chuck. Gotovo sam bio
zaboravio da se nalazi pokraj mene, ali miris pia u njegovom dahu
podsjetio me na njegovu prisutnost. Odmahnuo sam glavom i on je
produio dalje.

Htio sam ii doma, ali znao sam da ne mogu pourivati Bena. Ovo je bio
vjerojatno najvaniji dan u njegovu ivotu. Imao je pravo na takav dan.
Umjesto toga pronaao sam stube i spustio se njima u podrum. Bio
sam toliko dugo u mraku da sam jo jae poeo udjeti za njim. Poelio
sam lei negdje gdje je dovoljno tiho i mrano, kako bih mogao matati o
Margo. Ali kad sam prolazio pokraj Beccine sobe, zauo sam priguene
zvukove bolje reeno, neko stenjanje pa sam zastao ispred njezinih
odkrinutih vrata.
Ugledao sam Jasea bez majice i pod njim Beccu, koja ga je obavila
svojim nogama. Nisu bili goli, ali to je bilo samo pitanje vremena. Moda
bi se bolja osoba okrenula, ali ljudi kao ja nemaju esto priliku vidjeti
djevojku poput Becce Arrington golu. Zato sam ostao u hodniku i virio
kroz vrata. Onda su promijenili poloaj, pa je sada Becca bila na Jasonu.
Uzdisala je dok ga je ljubila i krenula skinuti majicu. Misli li da sam
seksi? pitala ga je.
O, Boe, da, stvarno si seksi, Margo, rekao je Jase.
to!? povikala je Becca bijesno i odmah mi je bilo jasno da je neu
vidjeti golu. Poela je vritati, a ja sam se odmaknuo od vrata. No, Jase
me uoio i zaderao se: Ima problema? Becca je viknula: Pusti sad
njega, tko ga jebe. to je sa mnom? Zato razmilja o njoj, a ne o meni?
Sad je bila prilika da se izvuem iz ove nezgodne situacije pa sam
zatvorio vrata i uao u kupaonicu. Ionako mi se pripialo, ali sam se
zapravo htio izolirati od ljudskih glasova.
Uvijek mi je bilo potrebno nekoliko sekundi da ponem piati
nakon to bih propisno namjestio svoga maloga. Stajao sam tako
nekoliko sekundi, ekao, i konano poeo piati. Tek to sam pustio puni
mlaz, onaj poslije kojeg slijedi val olakanja, zauo sam enski glas koji je
dopirao iz kade: Tko je to?
O, Lacey? rekao sam.
Quentine? Jebote, to radi ovdje? Htio sam prestati piati, ali
naravno da nisam mogao. Pianje je kao dobra knjiga, kad jednom
pone itati, vie ne moe stati.
Uh, piam, rekao sam.

Kako ide? pitala je kroz zavjesu.

Uh, dobro. Zavrio sam, zakopao hlae i pustio vodu.
eli li se drukati u kadi? upitala je. I nemoj misliti da ti se
nabacujem.
Nakon nekoliko trenutaka rekao sam: Naravno. Povukao sam
zavjesu. Lacey mi se osmjehnula i povukla koljena prema prsima. Sjeo
sam nasuprot njoj i naslonio se na hladan, mokri porculan. Stopala su
nam se ispreplela. Bila je odjevena u kratke hlaice, majicu bez rukava i
neke slatke japanke. minka joj je oko oiju bila malo razmazana. Njezina
frizura s maturalne veeri jo je bila dobro ouvana. Noge su joj bile
preplanule. Mora se rei da je Lacey Pemberton bila veoma lijepa. Nije
bila tip djevojke zbog koje bih mogao zaboraviti Margo Roth
Spiegelman, ali svakako je bila djevojka zbog koje bih svata mogao
zaboraviti.
Kako je bilo na maturalnoj? upitao sam.
Ben je stvarno sladak odgovorila je. Bilo nam je zabavno. A
onda smo se Becca i ja strano posvaale i nazvala me kurvom, a onda se
popela na kau i uutkala zabavu da bi mogla svima rei kako imam
spolno prenosivu bolest.
Stresao sam se. Zaboga, rekao sam.
Da. Unitena sam. To je... o, Boe. To je sranje, iskreno reeno,
zato to... je tako poniavajue, a ona je znala da e tako biti, i... o, sranje.
Onda sam otila u kadu, a Ben je krenuo za mnom, a ja sam mu rekla da
me ostavi na miru. Nemam nita protiv njega, ali on nije ba jako dobar u
sluanju drugih. Bio je prilino pijan. A vie ih uope nemam. Imala sam
ih, ali sam se izlijeila. Ma, nije vano. Samo, ja nisam drolja. Bio je taj
neki tip. Neki neopisivi jadnik. Boe, ne mogu vjerovati da sam joj to
rekla. Trebala sam rei samo Margo, i to kad Becca nije u blizini.
ao mi je. Becca je samo ljubomorna, rekao sam.
Zato bi bila ljubomorna? Ona je kraljica mature. Hoda s Jaseom.
Ona je nova Margo.
Osjetio sam bol u dupetu pa sam pokuao promijeniti poloaj.
Moja su koljena dodirivala njezina. Nitko nikada nee biti nova Margo,

rekao sam. Ipak, ti ima ono to ona eli. Ljudi te vole, misle da si
zgodnija.
Lacey je srameljivo slegnula ramenima: Misli li da sam plitka?
Pa, da. Razmiljao sam o sebi kako stojim ispred Beccine sobe,
nadajui se da e skinuti majicu. Ali i ja sam takav. Svi su takvi, dodao
sam. esto sam zamiljao: Kad bih barem imao tijelo kao Jase Worthington.
Kad bih hodao kao da znam hodati. Kad bih ljubio kao da se znam ljubiti.
Ali nisu svi plitki na isti nain. Ben i ja smo tu izjednaeni. A tebe
boli dupe za druge i to oni misle o tebi.
To jest i nije bila istina. Brinem se vie nego to bih htio, rekao
sam.
Sve je bez veze kad nema Margo, rekla je Cassie. Bila je pijana, ali
nije mi smetalo njezino pijanstvo.
Da, rekao sam.
Htjela bih da me odvede na to mjesto. U taj trgovaki centar. Ben
mi je priao o njemu, rekla je.
Da, moemo otii kad god eli, rekao sam. Ispriao sam joj kako
sam proveo cijelu no tamo, kako sam naao Margin lak za nokte i njezin
pokriva.
Lacey je neko vrijeme utjela, diui kroz otvorena usta. Kada je
konano progovorila, zvuala je kao da ape. Postavila je to kao pitanje,
a izgovorila kao injenicu: Mrtva je, je l da?
Ne znam, Lacey. I ja sam to mislio do veeras, ali sada ne znam.
Ona je mrtva, a mi svi... eto gdje smo.
Sjetio sam se oznaenih Whitmanovih stihova:
Ako me nitko drugi na svijetu ne opaa, ja zadovoljno sjedim
i ako me svatko i svi opaaju, ja zadovoljno sjedim.
Moda je ba to ono to je eljela, da nastavimo ivjeti svoje
ivote, rekao sam.

To ne zvui kao moja Margo, rekla je. A ja sam razmiljao o

svojoj Margo, o Laceynoj Margo i Margo gospoe Spiegelman. Svatko je
od nas gledao neki drugi Margoin odraz u kui ogledala. Htio sam neto
rei, ali su se Laceyna otvorena usta ukoila, a zatim je naslonila glavu na
hladne sive ploice zida i zaspala.
Kad su ljudi poeli dolaziti na pianje, odluio sam je probuditi.
Bilo je skoro pet sati ujutro i trebao sam odvesti Bena kui.
Lace, probudi se, rekao sam, dodirujui joj japanke svojom
tenisicom. Protresla je glavom. Volim kad mi se netko tako obraa. Zna
li da si mi trenutano najbolji prijatelj? upitala je. Oduevljen sam,
odgovorio sam joj, iako je bila pijana i umorna i nesumnjivo je lagala.
Sluaj me, idemo gore zajedno, a ako ti netko neto dobaci, branit u
tvoju ast.
Okej, rekla je. I tako smo se popeli gore zajedno. Zabava je bila
utihnula, ali su se pokraj bave s pivom jo uvijek nalazili Jase i
bejzbolai. Veina je ljudi spavala u vreama za spavanje, a neki su
razvukli kau i stisnuli se na njemu. Angela i Radar leali su zajedno na
malom dvosjedu. Oboje su spavali i Radaru su noge visjele sa strane.
Prespavat e ovdje.
Ba kad sam krenuo pitati drutvo pokraj bave jesu li vidjeli Bena,
on je uletio u dnevnu sobu. Nosio je na glavi plavu kapicu za bebe i
mahao maem napravljenim od osam limenki Milwaukees Best Light
piva. Pretpostavljam da je ma napravio tako to je zalijepio limenke
jednu na drugu.
VIDIM TE! VIDIM QUENTINA JACOBSENA! TOOO! Dolazi
ovamo! Na koljena, vikao je uperivi ma u mene. to? Ben, daj se
smiri.
NA KOLJENA!
Posluno sam kleknuo i podigao pogled prema njemu. Spustio je
pivski ma i lagano mi dotaknuo oba ramena. Ovim pivskim maem,
zalijepljenim superljepilom, imenujem te svojim vozaem!
Hvala, odgovorio sam. Samo nemoj povraati u autu.

TO! viknuo je. A kada sam pokuao ustati, gurnuo me nazad

svojom slobodnom rukom i ponovo dodirnuo maem. Ovim pivskim
maem proglaavam da e na dodjeli diploma biti gol ispod toge.
to? E, onda sam ustao.
DA! Ja, ti i Radar! Goli ispod toga! Na promociji! To e biti mrak!
Pa, bit e to stvarno ludo, rekao sam.
DA! rekao je. Prisegni da e to uiniti. Radar je to ve napravio.
RADARE, PRISEGNUO SI?
Radar je polako okrenuo glavu i dopola otvorio kapke. Prisegnuo
sam, promrmljao je.
Pa onda i ja priseem, rekao sam.
TO! Onda se Ben okrenuo Lacey i rekao joj: Volim te.
I ja tebe volim, Bene.
Ne, volim te. Ne kao to brat voli sestru ili prijatelj prijatelja. Volim
te kao to oito pijani deko voli najbolju djevojku na svijetu. Ona se
nasmijeila.
Priao sam mu i stavio ruku na rame kako bih ga sprijeio da se i
dalje nepotrebno sramoti. Ako elimo stii kui do est, trebali bismo
krenuti, rekao sam.
Okej sloio se. elim se samo zahvaliti Becci na ovako
otkaenom tulumu.
I tako smo Lacey i ja otpratili Bena niza stube. Otvorio je vrata
Beccine sobe i rekao: Tvoja je zabava ba razvalila. Iako si ti ba koma.
Mislim da tvoje srce umjesto krvi pumpa tekui otrov! Ali hvala ti na
pivu! Becca je bila sama. Leala je na pokrivau i buljila u strop. Nije ga
uope pogledala. Samo je promrmljala: Ah, odjebi, pijani glupane.
Nadam se da e pokupiti picajzle od svoje pratilje.
Ben joj je odgovorio bez trunke ironije u glasu: Sjajan govor, i
onda zatvorio vrata sobe. Mislim da nije imao pojma kako ga je upravo
uvrijedila.
Opet smo otili na kat i spremali se otii. Bene, morat e ostaviti
pivski ma ovdje, rekao sam.

U pravu si, odgovorio je. Zgrabio sam vrh maa i povukao ga, ali
Ben ga nije putao. Htio sam podviknuti na tu ispiuturu, ali onda sam
shvatio da mu se ma zalijepio za prste. Lacey se smijala. Bene, pa jesi li
se to zalijepio za pivski ma?
Ne, ja sam se super zalijepio. Tako mi ga nitko ne moe oduzeti!
Dobro razmiljanje. rekla je Lacey ravnoduno.
Lacey i ja uspjeli smo otrgnuti sve limenke, osim one koja mu je
bila zalijepljena za ruku. Koliko god da sam jako povlaio, micala se i
Benova ruka. Izgledalo je kao da je limenka bila konac, a njegova ruka
lutka. Konano je Lacey rekla: Moramo krenuti. I tako smo krenuli.
Stavili smo Bena na stranje sjedalo i zavezali ga pojasom. Lacey je sjela
do njega, jer sam htio biti siguran da Ben nee povratiti ili zatui samog
sebe tom pivskom limenkom u ruci.
Bio je ve posve iscrpljen. Dok sam vozio prema autocesti Lacey je
rekla: Zna, ja nemam nita protiv toga to se on trudi. Mislim, u tome
esto i pretjera, ali zato bi to bilo loe. Sladak je, zar ne?
Mislim da je, rekao sam. Benova je glava lelujala amo-tamo, kao
da uope nije privrena za kraljenicu. Dodue, za njega ne bih ba
rekao da je posebno sladak, ali neka joj bude.
Prvo sam ostavio Lacey na suprotnoj strani Jefferson Parka. Kad se
nagnula i lagano poljubila Benove usne, bio je dovoljno priseban da
promrmlja: To. Prila je mojim vratima prije nego to se zaputila
prema stanu. Hvala, rekla je. Ja sam samo kimnuo glavom.
Vozio sam kroz naselje. Nije bila no, a nije bila ni zora. Ben je iza
mene potiho hrkao. Zaustavio sam se ispred njegove kue. Iziao sam
van, otvorio klizna vrata i odvezao njegov sigurnosni pojas.
Vrijeme je da ide kui, Benners.
Frknuo je, odmahnuo glavom, a zatim se probudio. Podignuo je
ruke da protrlja oi i iznenadio se kad je u desnoj ruci ugledao praznu
limenku Milwaukees Best Lighta. Pokuao je stisnuti aku i malo je
udubio limenku, ali nije je uspio ukloniti. Gledao je limenku nekoliko
minuta, i onda kimnuo glavom. Betija je zalijepljena, primijetio je.

Iziao je iz auta i oteturao nogostupom do kue. Kada je doao do

trijema, okrenuo se i nasmijao. Mahnuo sam mu. A pivo mi je
odmahnulo.

23.
Odspavao sam nekoliko sati, a zatim sam ostatak jutra proveo
prelistavajui turistike vodie koje sam pronaao prethodnoga dana.
Priekao sam podne, a onda sam nazvao Radara i Bena. Prvo sam
nazvao Bena. Dobro jutro, sunce, rekao sam.
O, Boe, zastenjao je patniki. O, Isuse preslatki, doi i utjei
svog malog bracu Bena. O, Gospodine, obaspi me svojom milou.
Dogodilo se puno toga u vezi s Margo, rekao sam uzbueno.
Zato mora doi do mene. Pozvat u i Radara. Kao da me Ben nije uo.
Hej, daj mi objasni ovo: kad mi je mama jutros u devet ula u sobu i kad
sam podigao ruku da zijevnem, otkrio sam da mi je u ruci zalijepljena
limenka od piva.
Sino si superljepilom zalijepio nekoliko limenki jednu na drugu
da bi napravio pivski ma, a onda si ga superzalijepio na ruku.
A tako. Pivski ma. Neto se mutno prisjeam.
Bene, doi do mene.
Buraz, osjeam se ko posran.
Onda u ja doi do tebe. Kada da doem?
Buraz, ne moe doi k meni. Moram odspavati jedno deset tisua
sati. Moram popiti deset tisua litara vode i uzeti deset tisua tableta
protiv glavobolje. Vidimo se sutra u koli.
Duboko sam udahnuo i potrudio se da ne osjeti da me raspizdio.
Vozio sam usred noi sredinjom Floridom da bih trijezan visio na
najpijanijem tulumu na svijetu i da bih mogao tvoje pijano dupe odvesti
kui, i tako mi... Bio bih nastavio s priom da Ben nije prekinuo vezu.
Meni je prekinuo vezu. upak jedan.
Kako je vrijeme prolazilo, u meni je sve vie kuhalo. Jedno je kad te
boli on za Margo. Ali Bena je oito bolio on i za mene. Moda je cijelo

nae prijateljstvo bilo samo stvar praktinosti nije imao veeg kulera od
mene za igranje videoigrica. A sada vie nije morao biti fin sa mnom, nije
morao brinuti o stvarima koje su meni vane, sada je imao Jasea
Worthingtona. Imao je rekord u ispijanju piva iz bave dok visi
naglavce. Imao je seksi pratilju. I iskoristio je prvu prigodu koja mu se
pruila da se pridrui bratstvu ispraznih seronja.

Pet minuta nakon to mi je prekinuo poziv, nazvao sam ponovo njegov

mobitel. Nije se javio pa sam mu poslao poruku. Ti bi, Krvavi Bene, htio
biti kul kao Chuck? To si oduvijek htio? Pa estitam. Dobio si ga. I
zasluuje ga, jer si isti takav upak. Vie me ne zovi.
A onda sam nazvao Radara. Hej, rekao sam.
Hej, odgovorio je. Upravo sam se izbljuvao u tu-kabinu. Mogu
li te nazvati malo kasnije?
Naravno, odgovorio sam, nastojei da ne zvuim razoarano.
Samo sam elio nekoga tko e mi pomoi da shvatim Margoin svijet. Ali
Radar nije bio Ben; nazvao me nakon nekoliko minuta.
Bilo je tako loe da sam povraao i istio istodobno, a onda, dok
sam istio to to sam izbljuvao, ponovo sam povraao.
Moe li doi do mene? Ili da ja doem k tebi?
Da, svakako. to ima?
Margo je bila iva najmanje jednu no nakon svoga nestanka i
provela ju je u onom trgovakom centru.
Stiem. etiri minute.

Tono etiri minute kasnije Radar se pojavio pod mojim prozorom.

Mora znati da sam imao estoku svau s Benom, rekao sam mu dok
se pentrao unutra.
Previe sam mamuran za posredovanje, tiho je odgovorio. Legao
je na krevet, oiju napola zatvorenih i protrljao rukom svoju kratko
oianu kosu. Osjeam se kao da me udario grom. mrcnuo je. Okej,
priaj to je novoga. Sjeo sam na stolac za radnim stolom i ispriao mu

sve o noi provedenoj u Margoinoj vikendici. Nastojao sam da ne

ispustim ni jedan mogue vaan detalj. Znao sam da je Radar bolji u
slaganju slagalica nego ja, pa sam se nadao da e sloiti i dijelove ove.
Nije progovorio sve dok nisam rekao: A onda me nazvao Ben i
poao sam na tulum.
Ima li tu knjigu, tu na kojoj su napravljene ui? upitao je.
Sagnuo sam se i poeo pipati ispod kreveta dok je nisam pronaao.
Radar ju je drao iznad glave, sve kiljei od glavobolje, i poeo je
prelistavati.
Zapii ovo, rekao je. Omaha, Nebraska. Sac City, Iowa.
Alexandria, Indiana. Darwin, Minnesota. Hollywood, Kalifornija.
Alliance, Nebraska. Okej. Ovo su mjesta koja je ona ili tko god da je
itao ovu knjigu smatrao zanimljivim. Ustao je, pokazao mi da se
maknem sa stolca i sjeo za raunalo. Radar je imao udesan dar da
odrava razgovor i istodobno tipka na raunalu. Na internetu postoji
program koji ti doputa da unese nekoliko destinacija a onda ti na
zemljovidu Sjedinjenih Drava izbaci vie razliitih planova putovanja.
Ne vjerujem da je Margo znala za ovaj program, ali ipak elim provjeriti.
Odakle zna za sva ta sranja?
Hm, da te podsjetim: Cijeli. ivot. Provodim. Na. Sverjeniku. Za
onih sat vremena otkad sam se jutros vratio i dok se nisam izbljuvao pod
tuem, potpuno sam preradio stranicu o pjegavoj ribi udiarki. Nego,
imam problem. Okej, pogledaj ovo, rekao je. Nagnuo sam se i vidio
nekoliko cik-cak ruta iscrtanih po zemljovidu Sjedinjenih Drava. Sve su
poinjale u Orlandu, a zavravale u Hollywoodu u Kaliforniji.
Moda ide u Los Angeles, nagaao je Radar.
Moda, rekao sam. Nema naina da predvidimo njezinu rutu.
Istina. Dakle, ne postoji nita drugo to bi upuivalo na Los
Angeles. Ono to je rekla Jaseu upuuje na New York. A ini se da ono
otii u gradove od papira i nikada se vie ne vratiti upuuje na neki
oblinji grad duhova. Lak za nokte je znak da je moda jo uvijek na
istom podruju? Samo hou rei da bismo na popis moguih Margoinih
postaja slobodno mogli dodati i lokaciju najvee lopte na svijetu
napravljene od kokica.

Putovanje se podudara s jednim od Whitmanovih stihova: Skitam

se na vjeitom putovanju.
Radar je sjedio pogrbljen za raunalom. Ja sam otiao do kreveta
sjesti. A da isprinta zemljovid Sjedinjenih Drava pa da oznaimo sve
ove toke? upitao sam.
To mogu napraviti i onlajn, rekao je.
Da, ali elio bih sve dobro prouiti. Za nekoliko sekundi zauo se
um pisaa i ja sam pokraj zemljovida s pseudovizijama objesio i
zemljovid Sjedinjenih Drava. Oznaio sam avliima est lokacija koje je
ona (ili netko drugi) obiljeila u knjizi. Pokuao sam ih sagledati kao
konstelaciju i vidjeti oblikuju li moda neki lik ili slovo ali nisam uspio
nita prepoznati. Lokacije su bile rasporeene nasumce, kao da je stavila
povez preko oiju, a onda igrala pikado na zemljovidu.
Uzdahnuo sam. Zna to bi bilo lijepo? upitao je Radar. Kad
bismo uspjeli pronai neki dokaz da je provjeravala potu ili bilo to na
internetu. Tragam za njezinim imenom svaki dan, namjestio sam BOTprogram da me obavijesti kada se sa svojim korisnikim imenom ulogira
na Sverjenik. Slijedim i IP-adrese ljudi koji upisuju izraze kao gradovi
od papira. Nevjerojatno frustrirajui posao.
Nisam imao pojma da sve to radi, rekao sam.
No dobro, radim samo ono to bih volio da u slinoj situaciji
netko drugi napravi za mene. Znam da nismo bili bliski prijatelji, ali
zasluuje da je pronaemo, zna?
Osim ako ona ne eli da je pronaemo, rekao sam.
Da, i to je mogue. Sve je jo uvijek mogue. Kimnuo sam
glavom. Onda dobro, rekao je. Moemo li mozgati dok igramo
igrice?
Ba i nisam raspoloen.
Moemo li u tom sluaju pozvati Bena?
Ne. Ben je upak.
Radar me pogledao iskosa. Naravno da jest. Zna li koji je tvoj
problem, Quentine? Stalno oekuje od ljudi da ne budu ono to jesu.
Mislim, i ja bih tebe mogao mrziti zato to uvijek kasni, zato to te ne

zanima nita osim Margo Roth Spiegelman i zato to me nikad nisi pitao,
ono, kui, kako mi je s djevojkom ali boli me dupe, ovjee, jer to si ti.
Moji roditelji imaju na kamare crnih Djedova Boinjaka, i to je okej. To
su oni. Ja sam toliko opsjednut referentnim web-stranicama da ponekad
ne odgovaram na pozive ni prijateljima ni svojoj djevojci. I to je okej. To
sam ja. A ipak me voli. I ja tebe volim. Duhovit si, pametan, pa iako
esto kasni, na koncu uvijek stie.
Hvala ti.
Da, dobro, ali ovo nije bio kompliment. Htio sam samo rei:
prestani oekivati od Bena da bude ti, a i on bi trebao prestati oekivati
od tebe da bude on, i dajte se vie obojica skulirajte.
Dobro, rekao sam na koncu i nazvao Bena. Novost da je Radar
kod mene i da hoe igrati igrice dovela je do udesnoga izljeenja od
mamurluka.
I? rekao sam nakon to sam zavrio razgovor s Benom. Kako je
Angela?
Radar se nasmijao. Dobro je, ovjee. Stvarno je dobro. I hvala to
pita.
Jo si uvijek djevac? upitao sam.
Pravi frajer ljubi i uti. Ali, ako ba hoe znati, jesam. Ah, da,
jutros smo se prvi put posvaali. Dorukovali smo u Wafle Houseu, a
ona je priala i priala o tome kako su crni Djedovi Boinjaci mrak, kako
su moji roditelji sjajni ljudi zato to ih skupljaju, jer je vano da ne
podrazumijevamo kako su svi koji su kul u naoj kulturi, kao primjerice
Bog i Djed Boinjak, bijeli, i kako je crni Djed Boinjak vaan za cijelu
afroameriku zajednicu.
Pa, mislim da ima pravo, rekao sam.
Da, dobro, izgleda kao zgodna ideja, ali zapravo je to ista
kojetarija. Nisu oni nikakvi apostoli evanelja crnog Djeda Boinjaka.
Da je tako, onda bi oni proizvodili crne Djedove Boinjake. Umjesto toga
oni pokuavaju otkupiti sve svjetske zalihe. Ima tamo neki starac u
Pittsburgu koji ima drugu najveu kolekciju i oni je stalno pokuavaju
otkupiti.

Ben se oglasio s vrata. Oito je ondje ve neko vrijeme stajao.

Radare, tvoj neuspjeh da povali tu slatku kokicu najvea je
humanitarna katastrofa naeg doba.
to ime, Bene? pitao sam ga.
Hvala na noanjoj vonji, buraz.

24.
Iako je preostalo jo samo tjedan dana do zavrnih ispita, proveo sam
ponedjeljak popodne itajui Pjesmu o meni. elio sam posjetiti
posljednje dvije pseudovizije, ali Ben je trebao svoj auto. Nisam vie
toliko traio tragove u pjesmi, traio sam Margo. Ovaj put sam uspio
doi do pola Pjesme o meni, kad sam zapeo na jo jednom dijelu koji
sam neumorno itao i iitavao.
Sada neu nita drugo nego oslukivati, pie Whitman i onda
idue dvije stranice samo oslukuje: oslukuje zviduk pare, oslukuje
glasove ljudi, oslukuje operu. On sjedi na travi i doputa zvukovima da
prolaze kroz njega. I ja sam to takoer pokuavao uiniti, barem mislim,
uti svaki njen i najmanji zvuk, jer prije nego bi ita moglo dobiti smisao,
mora se uti. Ve dugo nisam zapravo uo Margo vidio sam je kako
vriti i pomislio da se smije pa mi se inilo da je to zapravo moj posao.
Pokuati, pa makar i s ovako velike udaljenosti, uti zvukove njezine
opere.
Ako ne mogu uti Margo, barem mogu sluati to je ona nekada
sluala, pa sam skinuo album Woodyja Guthrieja. Sjeo sam za raunalo
zatvorenih oiju, oslanjajui se laktovima o stol, i sluao glas koji je
pjevao u molu. U pjesmi koju nikada prije nisam uo, pokuao sam uti
glas kojega se teko prisjeam nakon samo dvanaest dana.
I dalje sam sluao sada jednog drugog njenog omiljenog autora
Boba Dylana, a onda je mama stigla kui. Tata e zakasniti, rekla je
kroz zatvorena vrata. Mogla bih napraviti puree pljeskavice?
Zvui dobro, odgovorio sam i opet zatvorio oi i sluao glazbu.
Nisam se ni pomaknuo sve dok me tata nije zvao na veeru, album i pol
kasnije.
Za veerom su mama i tata razglabali o politici na Bliskom istoku.
Iako su se u potpunosti slagali, ipak im je polo za rukom da viu jedno
na drugo, govorei da je taj i taj laljivac, a taj i taj laljivac i lopov i da su

mnogi od njih trebali dati ostavku. Ja sam se usredotoio na pureu

pljeskavicu, koja je bila odlina, s nje se cijedio keap i guila se u luku s
rotilja.
Dobro, dosta, rekla je mama nakon nekog vremena. Quentine,
kako si proveo dan?
Dobro, odgovorio sam. Spremao sam se za zavrne ispite, bar
mislim.
Ne mogu vjerovati da je ovo posljednji tjedan nastave, rekao je
tata. Zaista se ini kao da je juer...
Da, ini se, rekla je mama. Glas u mojoj glavi oglasio je uzbunu:
UPOZORENJE NA UZBUNU ZBOG NOSTALGIJE, UPOZORENJE,
UPOZORENJE, UPOZORENJE. Sjajni su ljudi ti moji roditelji, ali skloni
su ispadima kretenske sentimentalnosti.
Tako se ponosimo tobom, rekla je mama. Ali, Boe, nedostajat
e nam sljedee jeseni.
Da, dobro, nemoj skakati pred rudo. Jo uvijek mogu pasti
engleski.
Mama se nasmijala i dodala: Oh, zna koga sam juer srela na
Kranskoj zajednici mladih? Betty Parson. Rekla mi je da Chuck sljedee
jeseni ide na Dravno sveuilite Georgia. Bilo mi je drago zbog njega;
uvijek ga je kola muila.
On je seronja, rekao sam.
Da, rekao je tata, i nasilnik takoer. Njegovo je ponaanje za
aljenje. To je tipino za moje roditelje: u njihovim glavama nitko nije
bio jednostavno upak. Uvijek neto nije bilo u redu s ljudima, nisu
mogli jednostavno biti bezveznjaci: ili su imali poremeaj u socijalizaciji,
ili su imali granini poremeaj linosti, ili to god ve.
Mama se zakvaila za mamac. Ali Chuck ima potekoa s
uenjem. Nosi se s razliitim problemima kao i svi ostali. Znam da ti je
nemogue gledati tako na svoje vrnjake, ali kad si stariji, poinje
doivljavati i onu zloestu i onu dobru djecu, svu djecu, kao ljude. Oni
su samo ljudi koji zasluuju biti voljeni. Postoje razliiti stupnjevi
bolesnoga, razliiti stupnjevi neurotinoga, razliiti stupnjevi

samoostvarenoga. Ali zna, oduvijek mi se svia Betty, i oduvijek sam

polagala nade u Chucka. Stoga je dobro da on ide na studij, ne misli li
tako?
Iskreno, mama, ne marim za njega, ni ovako ni onako. Ali sam
pomislio: ako je svatko nekakva osoba, kako to da su mama i tata ipak
mrzili sve politiare u Izraelu i Palestini?
O njima nisu govorili kao o ljudima.
Tata je zavrio sa vakanjem neega, odloio je vilicu i pogledao
me. to dulje radim svoj posao, rekao je, to mi je jasnije da ljudima
fale dobra zrcala. Drugima je tako teko da nam pokau kako izgledamo,
a nama je tako teko da pokaemo drugima kako se osjeamo.
To je zaista draesno, rekla je mama. Bilo mi je drago da su se
svidjeli jedno drugome. Ali nije li tono da na nekoj temeljnoj razini
teko shvaamo da su drugi ljudi ljudska bia, isto kao i mi? Idealiziramo
ih kao bogove, ili ih odbacujemo kao ivotinje.
Istina. Ni savjest nije dobar prozor. Mislim da nikada nisam
razmiljao o tome na taj nain.
Naslonio sam se. I sluao. I uo sam neto o njoj i o prozorima i
zrcalima. Chuck Parson je bio osoba. Kao ja. I Margo Roth Spiegelman je
bila osoba. Nisam dosada o njoj tako razmiljao, ne zapravo, to je bila
propast svih mojih prethodnih zamiljanja. Cijelo vrijeme, ne samo
otkako je otila, ve i desetljee prije, zamiljao sam je, a da je nisam
sluao, ne znajui da ni ona nije bila dobar prozor, kao ni ja. Stoga je
nisam mogao ni zamisliti kao osobu koja osjea strah, koja se osjea
usamljenom u sobi punoj ljudi, koja se moda srami svoje zbirke ploa
jer je doivljava preintimnom da bi je dijelila. Netko tko moda ita
knjige o putovanjima, kako bi pobjegao od ivota u gradu, u koji su
mnogi ljudi pobjegli. Netko tko zato to ga nitko ne doivljava kao
osobu nije imao s kime uistinu popriati.
I odjednom sam znao kako se Margo Roth Spiegelman osjeala kad
nije bila Margo Roth Spiegelman: osjeala se prazno. Osjeala je da je
okruuje zid na koji se ne moe popeti. Zamiljao sam kako je usnula na
tepihu s malim djeliem izrezanog neba iznad glave. Moda se ondje
osjeala ugodno jer je Margo osoba tako ivjela cijelo vrijeme: u

naputenoj sobi sa zakraunatim prozorima, u koju svjetlost sipi samo

kroz rupe na krovu. Da. Osnovna pogreka koju sam uvijek radio i na
koju me, da budemo poteni, ba ona navodila bila je ova: Margo nije
bila udo. Nije bila pustolovina. Nije bila fina i skupocjena stvar. Bila je
obina djevojka.

25.
Zvonjavu sata uvijek sam doivljavao kao kaznu, no kako sam osjeao
da sam sve blie raspletu tih zavrzlama, inilo mi se kao da se vrijeme
tog utorka zaustavilo. Svi smo bili odluili otii u trgovaki centar
odmah nakon nastave, a ekanje je bilo nepodnoljivo. Kad je zvono
napokon oznailo kraj sata engleskoga, sjurio sam se stubama i ve sam
zamalo bio s druge strane vrata, a onda sam shvatio da ne moemo otii
dok Ben i Radar ne dovre probu s orkestrom. Sjeo sam ispred prostorije
za probe i izvadio pizzu zamotanu u salvetu koja mi je u ruksaku stajala
jo od ruka. Tek sam pojeo prvu etvrtinu, kad je Lacey Pemberton sjela
do mene. Ponudio sam joj komad. Odbila je.
Razgovarali smo o Margo, naravno. To nam je bila zajednika
praznina. Moram samo otkriti mjesto, rekao sam briui mast s pizze o
traperice. Ali uope nisam siguran jesam li joj ita blie poslije tih
pseudovizija. Ponekad mi se ini da smo potpuno skrenuli s puta.
Da, ne znam. Iskreno, na stranu sve drugo, svia mi se to to
otkrivam neke stvari o njoj. Mislim, one koje nisam znala prije. Nisam
imala pojma tko je ona zapravo. Iskreno reeno, nikad nisam o njoj
drukije razmiljala nego kao o svojoj prekrasnoj i aavoj prijateljici koja
radi sve te prekrasne i aave stvari.
Tono, ali ona te stvari nije usput smiljala, rekao sam. Mislim,
sve njezine pustolovine imale su odreenu... ne znam.
Eleganciju, ree Lacey. Ona je jedina osoba koju znam koja nije,
ono, odrasla, a ipak posjeduje potpunu eleganciju.
Da.
Pa ju je i teko zamisliti u nekoj jadnoj, neosvijetljenoj i pranjavoj
sobi.
Da, rekoh. Sa takorima.

Lacey je privukla svoja koljena k prsima i zauzela fetalni poloaj.

Bljak, to uope nije Margo.

Lacey se nekako nala na suvozakom mjestu, iako je bila najnia od nas.

Ben je vozio. Uzdahnuo sam poprilino glasno kad je Radar, koji je sjedio
pokraj mene, izvadio svoj dlanovnik i poeo raditi na Sverjeniku.
Samo da izbriem neko vandaliziranje po stranici o Chucku
Norrisu, ree. Na primjer, iako se slaem s time da je Chuck Norris
majstor za stranji kruni udarac, mislim da nije primjereno rei: Suze
Chucka Norrisa mogu izlijeiti rak, ali naalost on nikada nije zaplakao.
Uostalom, brisanje vandalizma zauzima samo etiri posto moga mozga.
Znao sam da me Radar samo eli nasmijati, ali ja sam elio
razgovarati samo o jednoj stvari. Nisam uope siguran da je ona u nekoj
pseudoviziji. Zna, moda to i nije ono to je mislila spominjui gradove
od papira. Ima toliko nagovjetaja za razliita mjesta, ali nita odreeno.
Radar je na trenutak podigao pogled, a zatim ga je ponovo spustio
na zaslon. Osobno mislim da je ona negdje daleko, na nekom aavom
obilasku usputnih atrakcija te da se prevarila mislei da je ostavila
dovoljno jasnih tragova koji e nas dovesti do nje. Mislim da je ona
trenutano, recimo, u Omahi u Nebraski i razgledava najveu loptu od
maraka na svijetu, ili u Minnesoti prouava najvee klupko konopa na
svijetu.
Ben je pogledao u retrovizor i rekao: Dakle, ti misli da je Margo
na nekakvom obilasku drave u potrazi za razliitim najveim loptama
na svijetu? Radar je kimnuo.
Pa, nastavi Ben, netko bi joj onda trebao rei da se vrati kui, jer
upravo ovdje, u Orlandu u Floridi, moe pronai najvee lopte na
svijetu. Smjetene su u poznatom izlobenom mjestu, u mojoj monji.
Radar se smijao, a Ben je nastavio: Mislim ozbiljno. Moja su jaja
tako velika da kad naruuje pomfrit u McDonaldsu, moe birati kakvu
porciju eli: malu, srednju, veliku i veliine mojih jaja.
Lacey ga je presjekla pogledom i rekla: Nije. Primjereno.

Oprosti, promrmljao je Ben. Mislim da je u Orlandu. I prati

kako je traimo. I prati kako je njezini roditelji ne trae.
Ja i dalje mislim da je u New Yorku, ree Lacey.
Sve je i dalje mogue, rekoh. Po jedna Margo za svakoga od nas
i svaka je vie zrcalo nego prozor.

Trgovaki centar izgledao je kao i prije nekoliko dana. Ben je parkirao, a

ja sam ih poveo kroz vrata na guranje do ureda. Kad su svi uli, tiho sam
rekao: Ne palite jo depne svjetiljke. Dajte oima priliku da se
prilagode. Osjetio sam neije nokte kako mi se zarivaju u podlakticu.
apnuo sam: U redu je, Lace.
Joj, rekla je. Pogrena ruka. Bilo mi je jasno da je traila Bena.
Prostorija se lagano nazirala, maglovito i sivo. Vidio sam poreane
stolove koji ekaju radnike. Upalio sam depnu svjetiljku, a onda su i
ostali to uinili. Ben i Lacey su se drali zajedno, i poli prema trolovoj
rupi kako bi istraili druge prostorije. Radar je krenuo sa mnom prema
Margoinu stolu. Kleknuo je da bi izbliza vidio papirnati kalendar
zamrznut na lipnju.
Prislanjao sam se na njega, kad sam zauo brze korake kako se
pribliavaju.
Netko je ovdje, Ben apne uzrujano. Sagnuo se iza Margoina
stola i povukao Lacey za sobom.
to? Gdje?
U sobi pokraj nas, izustio je. Nose maske! Vrlo su slubeni! Ja
kidam!
Radar je uperio svoju bateriju u smjeru trolove rupe, ali Ben ju je
ustro oborio Moramo. Nestati. Odavde. Lacey je gledala u mene
razrogaenih oiju i vjerojatno pomalo ljuta to sam joj obeao lanu
sigurnost.
U redu, proaptao sam. U redu, svi van, kroz vrata. Vrlo
smireno i vrlo brzo. Tek sam poeo hodati, kad sam zauo gromki glas:
Tko je to tamo?

Sranje. Oh, izustio sam, samo smo u posjetu. Kako li je samo

udnovato i neuvjerljivo to zvualo. Iz trolove rupe dolazila je bijela
svjetlost koja me zaslijepila. Mogao je to biti i Bog osobno.
Koje su vam namjere? u glasu se osjeao prizvuk lanog
britanskog akcenta.
Ben se podigao iza stola i stao pokraj mene. Bio je dobar osjeaj
znati da nisam sam. Istraujemo jedan nestanak, rekao je s velikim
samopouzdanjem. Nismo namjeravali nita polomiti. Svjetlo se
utrnulo, pa sam treptao da se oslobodim zaslijepljenosti i polako poeo
razabirati tri figure, a svaka je bila odjevena u traperice, majicu i na licu
imala masku s dva cilindrina filtra. Jedna od njih je povukla masku do
ela i pogledala nas. Prepoznao sam ta ravna i iroka usta s kozjom
bradicom.
Gus? upitno e Lacey ustavi. Bio je to uvar iz zgrade
SunTrusta.
Lacey Pemberton, Isuse, to radi ovdje? I to bez maske? Ovo je
mjesto prepuno azbesta.
A to ti radi ovdje?
Istraujem, rekao je. Ben je nekako skupio dovoljno hrabrosti da
pristupi ostalim dekima i s njima se rukuje. Predstavili su se kao Ace i
Tesar. Kladio bih se da su im to bili pseudonimi.
Privukli smo nekoliko prevrnutih uredskih stolaca, poslagali ih u
neto nalik na krug i sjeli. Drutvo, jeste li vi potrgali plou od iverice?
upitao je Gus.
To sam bio ja, objasnio je Ben.
Zalijepili smo je gore jer nismo eljeli da netko ue. Ako ljudi s
ceste otkriju da mogu ui, uskoro bi ovdje bila gomila ljudi koja nema
veze s istraivanjem. Propalice i narkomani, i slini tipovi. Istupio sam
pred njih i rekao: Znai, vi ste, ovaj, znali da Margo dolazi ovamo?
Prije nego to je Gus odgovorio, Ace je progovorio kroz masku.
Glas mu je bio pomalo promijenjen, ali razumljiv.
ovjee, Margo je cijelo boje vrijeme visila ovdje. Mi dolazimo
ovamo samo nekoliko puta godinje, ovdje ima azbesta, a uostalom,

ovdje i nije tako dobro. A nju smo sretali otprilike, koliko, pa skoro svaki
put kad smo dolazili ovamo u posljednjih nekoliko godina. Bila je dobar
komad, uh!
Bila je? upita Lacey naglasivi svoje rijei.
Pobjegla je, zar ne?
to zna o tome? priupita Lacey.
Nita osobito. Isuse! Vidio sam Margo s njim prije nekoliko
tjedana, ree Gus kimnuvi prema meni. A onda sam uo da je
pobjegla. Nekoliko dana poslije sinulo mi je da bi mogla biti ovdje pa
smo doli provjeriti.
Nikad mi nije bilo jasno zato toliko voli ovo mjesto. Ovdje nema
niega, ree Tesar. Ovdje se nema to istraivati.
O kakvom se istraivanju radi? upita Lacey Gusa.
O urbanom istraivanju. Ulazili smo u naputene zgrade,
istraivali ih i fotografirali. Nismo nita uzimali; nita nismo ostavljali.
Bili smo samo promatrai.
To je hobi, ree Ace. Gus je znao povesti Margo na pokoje
istraivako putovanjce dok smo jo ili u kolu.
Znala je dobro uoavati, iako je imala samo nekih trinaest
godina, ree Gus. Mogla se svugdje uvui. Tada smo to radili samo
povremeno, a sada to inimo tri puta tjedno. Posvuda ima takvih mjesta.
U Clearwateru se nalazi naputena umobolnica. Nevjerojatna je. Moe
vidjeti gdje su vezali luake i davali im elektrookove. A malo zapadnije
odavde je neki stari zatvor. Ali ona nije bila uistinu predana. Voljela je
provaljivati na razna mjesta, ali onda bi jednostavno poeljela ondje
ostati.
Joj, da, Boe, kako me to znalo ivcirati! dodao je Ace.
Tesar ree: Nije ak htjela, ono, ni fotografirati. Ni bazati okolo i
pronalaziti razne stvari. Samo je htjela ui i, ono, sjesti. Sjea se, imala je
onu crnu biljenicu? I onda bi sjela negdje u kut i pisala, kao da je kod
svoje kue i kao da pie zadau ili neto slino.
Iskreno, ree Gus, nikada i nije ulovila bit svega toga. Da je to
pustolovina. Zapravo se inila poprilino depresivnom.

Htio sam ih pustiti da govore jer sam mislio da mi to to kau

moe pomoi da stvorim sliku o Margo. Ali iznenada Lacey ustane i
srui stolac iza sebe. I nikada ti nije palo na pamet pitati je zato je
poprilino depresivna. Ili zato uope zalazi na ta jezovita mjesta? To te
nije zanimalo? Sad je ve stajala iznad njega i urlala, ustao je i on, za
pola stope vii od nje, a onda se oglasio i Tesar: Neka netko smiri ovu
glupau!
E, pa nee tako! povikao je Ben, i prije negoli sam shvatio to se
dogaa, oborio je Tesara, koji je nezgodno pao sa stolca na rame. Ben ga
je opkoraio i poeo udarati po njemu, mahnito i nezgrapno; pljuskao ga
je i udarao akama po njegovoj maski viui: NIJE ONA GLUPAA, TI
SI GLUPAN! Ustao sam i uhvatio Bena za jednu ruku, a Radar mu je
uhvatio drugu. Odvukli smo ga, ali se on i dalje derao: Sada sam ba
bijesan! Uivao sam mlatei tog klipana. Htio bih ga jo mlatiti.
Bene, rekao sam elei zvuati smireno, poput moje mame,
Bene, u redu je, dokazao si svoje.
Gus i Ace podigli su Tesara pa Gus ree: Isuse Kriste, odlazimo
odavde, u redu? Preputamo vam ovo mjesto.
Ace je pokupio svoju opremu za kameru i izvukli su se kroz
sporedna vrata. Lacey mi je poela objanjavati otkud ga poznaje,
govorei: Bio je maturant kad smo mi bili pr... Ali na to sam samo
odmahnuo. To vie ionako nije bilo vano.
Radar je znao to je bilo vano. Odmah se vratio do kalendara i
pregledavao ga primaknuvi oi na jedva palac od papira. Mislim da
nita nije bilo napisano na stranici mjeseca svibnja, rekao je. Papir je
dosta tanak i ne vidim nikakve tragove. Ali ne mogu to tvrditi sa
sigurnou. Otiao je u potragu za drugim tragovima, jo sam po
snopovima svjetla Laceyne i Benove baterije vidio da se provlae kroz
trolovu rupu, a ja sam samo stajao ondje u uredu, zamiljajui je.
Zamiljao sam je kako slijedi te momke, etiri godine starije od sebe, u
zaputene zgrade. To je bila Margo kakvu sam ja vidio. Iako u samim tim
zgradama ona nije bila Margo kakvu sam oduvijek zamiljao. Dok ostali
istrauju, fotografiraju ili skakuu okolo, Margo sjedi u kutu i neto pie.
Sa susjednih vrata Ben je povikao: Q, imamo neto!

Obrisao sam rukavom znoj s lica i posluio se Margoinim stolom

kako bih se podigao. Hodao sam po sobi, provukao se kroz trolovu rupu
i krenuo prema tri snopa svjetla koja su osvjetljavala zid iznad smotanog
tepiha.
Pogledajte! ree Ben koristei snop svjetla svoje svjetiljke da
oznai kvadrat na zidu. Zna one rupice koje si spominjao?
Da?
Tu su sigurno bile pribodene neke uspomene, razglednice ili slike
koje je moda ponijela sa sobom, ini mi se, bar prema razmaku izmeu
rupa, ree Ben.
Da, moda, rekoh, Kad bismo bar pronali onu biljenicu o
kojoj je priao Gus.
Da, kad je to spomenuo, sjetila sam se te biljenice, kazala je
Lacey, a snop svjetla moje depne svjetiljke osvjetljavao je samo njezine
noge. Imala je jednu takvu sa sobom cijelo vrijeme. Nikad nisam vidjela
da u nju pie, pa sam zakljuila da je to bio neki planer ili slino. Boe,
nikad je nisam pitala nita o toj biljenici. A popizdila sam zbog toga na
Gusa, koji joj uope nije bio prijatelj. A to sam je ja ikada pitala?
Ionako ti ne bi odgovorila, rekao sam. Bilo je nepoteno praviti se
kao da ne znam da je Margo itekako radila na prikrivanju same sebe.
Hodali smo uokolo jo nekih sat vremena, i ba kad sam pomislio
da je ovo putovanje bilo promaaj, svjetlo iz moje depne svjetiljke
zaustavilo se na brourama naselja koje su bile sloene u kulu kada smo
prvi put doli ovamo. Na jednoj brouri bio je predstavljen Grovepoint
Acres. Gotovo sam ostao bez daha kad sam pregledao ostale broure.
Otrao sam do svog ruksaka pokraj vrata i vratio se s olovkom i
biljenicom u koju sam zapisao imena svih naselja iz broura. Jedno sam
odmah prepoznao: Collier Farms jedna od dvije pseudovizije s moga
popisa koje jo nisam posjetio. Zavrio sam s prepisivanjem imena
naselja i vratio biljenicu u ruksak. Neka misle da sam sebian, ali ako je
pronaem, elim da budem sam.

26.
im je u petak mama dola kui s posla, rekao sam joj da idem s
Radarom na koncert. Uzeo sam auto i odvezao se prema ruralnom
okrugu Seminole da izvidim Collier Farms. Pokazalo se da i sva ostala
naselja iz broura postoje veina se nalazila u sjevernom dijelu grada,
koji je ve odavno potpuno izgraen.
Skretanje za Collier Farms prepoznao sam jer sam postao nekakav
strunjak za uoavanje jedva vidljivih pranjavih prilaza. No Collier
Farms nije bila kao druge pseudovizije koje sam obiao; bila je divlje
zarasla, kao da je naputena ve pedeset godina. Nisam znao je li starija
od ostalih pseudovizija ili je movarno zemljite uinilo da sve bre raste,
no tek to sam skrenuo na prilaz za Collier Farms, put je postao
neprohodan jer ga je prekrio gusti sloj raslinja i trnovitog grmlja.
Izaao sam iz auta i nastavio pjeice. Gusta i visoka trava grebla mi
je potkoljenice, a tenisice su mi svakim korakom tonule u blato. Ipak sam
se nadao da je ona moda ba ovdje negdje razapela ator, na malom
djeliu zemlje dva pedlja iznad svega, da bi se sakrila od kie. Hodao
sam polako, jer ovdje se moglo vidjeti puno vie toga nego na drugim
mjestima i bilo je vie mjesta za skrivanje, a osim toga znao sam da je ova
pseudovizija imala direktnu vezu s trgovakim centrom. Tlo je bilo tako
gusto da sam se morao kretati polako dok sam upijao taj novi krajolik,
provjeravajui svaki kutak, dovoljno velik da se netko u njega sakrije. Na
kraju ulice u blatu sam ugledao bijelo-plavu kutiju od kartona, i na
trenutak mi je izgledala kao ona kutija za energetske ploice koju sam
pronaao u trgovakom centru. Ali, ne. Bila je to trula kartonska
ambalaa za dvanaest limenki piva. Vratio sam se do kombija i krenuo
prema mjestu koje se zvalo Logan Pines, dalje na sjeveru.
Trebalo mi je sat vremena da doem tamo, i sada sam ve bio blizu
zatiene ume Ocala, koja je bila izvan okruga Orlanda. Preao sam tek
nekoliko kilometara, kad me nazvao Ben.

to ima?
Zbrisao si u one gradove na papiru? pitao me.
Da, uskoro sam kod zadnjeg za koji znam. Jo nita.
Sluaj, buraz, Radarovi roditelji morali su iznenada otii izvan
grada.
Je li sve u redu? pitao sam. Znao sam da su Radarovi baka i djed
jako stari i da ive u starakom domu u Miamiju.
Da, pazi sad ovo: zna onog frajera iz Pittsburga koji ima drugu
po veliini zbirku crnih Djedova Boinjaka?
Da?
Odapeo je.
Ma ali se.
Buraz, ne bih se alio sa smru kolekcionara crnih Djedova
Boinjaka. Imao je aneurizmu, pa su Radarovi roditelji odletjeli u
Pennsylvaniju kako bi otkupili njegovu zbirku. Ovo nam je prilika da
pozovemo neke ljude.
Tko to mi?
Ti, ja i Radar. Mi smo domaini.
Ne znam, rekao sam.
Nastupila je stanka, a onda me Ben nazvao punim imenom.
Quentine, rekao je, znam da je eli pronai. Znam da ti je ona
najvanija. I to je u redu. Ali, ono, maturirat emo za tjedan dana. Ne
traim da odustane od potrage. Traim samo da doe na tulum sa
svoja dva najbolja prijatelja koje poznaje gotovo pola svoga ivota.
Traim od tebe da provede dva-tri sata pijui slatkasta vina kao prava
dobra djevojica, a onda da sljedea dva-tri sata kroz nos povraa
prethodno spomenuta vina. Poslije se moe vratiti pretraivanju
naputenih projekata stambene gradnje.
Smetalo me to je Ben elio razgovarati o Margo samo ako je to
ukljuivalo pustolovinu koja bi mu se svidjela, i to ja smatrao da sa
mnom neto nije u redu jer sam usredotoen na nju vie nego na svoje
prijatelje, ali ona je nestala, a ne oni. No Ben kao Ben, kao to bi to Radar

rekao. Ionako nakon Logan Pinesa nisam imao vie to pretraivati.

Moram otii jo na to posljednje mjesto i onda u doi.

Budui da je Logan Pines bila posljednja pseudovizija u sredinjoj

Floridi, ili barem posljednja za koju sam znao, polagao sam mnogo nade
u to mjesto. No dok sam s depnom svjetiljkom u ruci lunjao po jednoj i
jedinoj slijepoj ulici, nisam vidio nikakav ator. Nije bilo ni logorske
vatre. Ni omota od hrane. Ni traga ljudima. Nije bilo ni Margo. Sve to
sam pronaao bio je jedan jedini betonski temelj ukopan u blato. Ali na
njemu nije bilo nita sagraeno, ostala je samo iskopana rupa u zemlji,
nalik na razjapljena usta mrtvaca, koju je prekrivalo grmlje i trava do
struka. Ako je i eljela da vidim ta mjesta, nisam nikako mogao dokuiti
zato. A ako je Margo otila u neku od pseudovizija da se nikad ne vrati,
mora da je znala za mjesto koje nisam otkrio u cijeloj svojoj istrazi.

***
Trebalo mi je sat i pol da se dovezem natrag do Jefferson Parka. Auto
sam parkirao ispred kue, presvukao se u polo-majicu i u svoje jedine
dobre traperice i proetao od Jefferson Waya do Jefferson Courta, a zatim
skrenuo desno u Jefferson Road. Nekoliko je automobila ve bilo
poreano s obje strane Jefferson Placea, Radarove ulice. Bilo je tek osam i
etrdeset pet.
Otvorio sam vrata na kojima me doekao Radar s punim
naramkom gipsanih crnih Djedica.
Moram skloniti sve ove lijepe primjerke, rekao je. Ne daj Boe
da se koji polomi.
Treba pomo? pitao sam. Radar je mahnuo glavom prema
dnevnom boravku, gdje su sa svake strane kaua bili stolovi na kojima
su se nalazila po tri niza rasklopljenih babuki u obliku crnog Djedice.
Kad sam ih sklopio, nisam mogao ne primijetiti da su zaista prekrasni
rukom obojeni i s mnogo izvanrednih detalja. Nisam to rekao Radaru,
vie zbog straha da bi me mogao nasmrt prebiti lampom u obliku crnoga
Djeda Boinjaka iz dnevne sobe.

Odnio sam babuke u spavau sobu za goste u kojoj je Radar

paljivo sklanjao Djedice u komodu.
Zna, kad ih vidi ovako sve zajedno, mora se zapitati na koji
nain mi zamiljamo svoje mitove.
Radar je zakolutao oima. Da, uvijek me zatekne to pitanje o tome
kako zamiljam svoje mitove dok svakoga jutra jedem itarice s
prokletom licom u obliku crnoga Djeda Boinjaka.
Osjetio sam ruku na ramenu i kako me okree. Bio je to Ben koji se
ubrzano mekoljio nogama kao da mu se piki, ili tako neto. Poljubili
smo se. Ono, ona je mene poljubila. Prije desetak minuta. Na krevetu
Kad a rov ih roditelja.
To je odvratno, rekao je Radar. Nemojte se drpati na krevetu
mojih roditelja.
Mislio sam da si to prerastao, rekoh, kad si ve postao takav
svodnik i to.
Zaepi, buraz, izvan sebe sam, rekao je gledajui me ukrienim
oima. Mislim da nisam tako dobar.
U emu?
U ljubljenju, mislim, ovih proteklih godina se ona puno vie
ljubila nego ja. Ne elim biti tako lo da me nogira. Ali tebe cure pue,
obratio mi se, a to je bila istina ako pod curama mislimo na cure iz
kolskog orkestra. Buraz, traim savjet od tebe.
Bio sam u iskuenju spomenuti sve silno Benovo laprdanje o
raznim nainima na koje bi on okrenuo razliita tijela, ali sam samo
rekao: Koliko znam, postoje dva osnovna pravila: 1. Ne grizi bez
doputenja, i 2. Ljudski je jezik poput wasabija: vrlo je moan pa ga valja
upotrebljavati tedljivo.
Benove su oi panino sijevnule. Trgnuo sam se i rekao: Stoji iza
mene, je l da?
Ljudski je jezik poput wasabija, oponaala me Lacey dubokim,
glupavim glasom za koji sam se nadao da nije nalik na moj.

Okrenuo sam se. Naime, ja mislim da je Benov jezik poput kreme

za sunanje, rekla je. Dobra je za zdravlje i moe se slobodno
upotrebljavati.
Upravo sam si povratio u usta, rekao je Radar.
Lacey, jednostavno si me nekako liila elje da nastavim, dodao
sam.
elio bih da to mogu prestati zamiljati, ree Radar.
Sama ideja je toliko uvredljiva da je zapravo ilegalno izgovarali na
televiziji rijei jezik Bena Starlinga, rekao sam.
Kazna za krenje toga zakona je ili deset godina zatvora ili jedno
kupanje jezikom Bena Starlinga, rekao je Radar.
Svi bi, rekoh.
Izabrali, smijeei se doda Radar.
Zatvor, dovrili smo reenicu zajedno.
A onda je Lacey poljubila Bena pred nama. O, Boe! rekao je
Radar maui rukama ispred njegove face. O, Boe. Slijep sam. Slijep
sam.
Molim vas, prestanite, rekao sam. Uznemirili ste crne Djedice.

Zabava je zavrila u slubenom dnevnom boravku na drugom katu

Radarove kue, gdje se naguralo nas dvadeset. Naslonio sam se na zid,
glava mi je bila palac od portreta crnoga Djedice na barunu. Radarovi
su imali jednu od onih kutnih garnitura i svi smo se nagurali na nju. Pivo
je bilo u hladnjaku pokraj televizora, ali nitko nije pio. Umjesto toga, svi
su priali prie jedni o drugima. Veinu pria ve sam uo ranije prie o
kampiranju orkestra, prie o Benu Starlingu, prie o prvim poljupcima
ali Lacey nije ula jo nijednu, pa su tako i dalje bile zabavne.
Uglavnom ih nisam sluao, sve dok mi se Ben nije obratio: Q,
kako emo se pojaviti na dodjeli diploma?
Smijuljio sam se i rekao: Golih guzica ispod halja.
To! Ben je gucnuo malo Dr. Peppera.

Ja neu ni ponijeti odjeu da ne zaribam stvar.

Neu ni ja. Q, zakuni se da nee ponijeti odjeu. Nasmijao sam
se. asna rije.
Ja sam za, dobacio je na prijatelj Frank. A zatim je sve vie ekipe
podralo tu ideju. Cure su se iz nekog razloga protivile.
Radar se obratio Angeli: Tvoje odbijanje ove ideje uzdrmat e
temelje nae ljubavi.
Ne kui ti to, rekla je Lacey. Nije da se mi bojimo, nego smo ve
odabrale haljine.
Angela je pokazala na Lacey. Upravo tako, dodala je Nadajte se
da nee biti vjetrovito.
Nadam se da e ba biti vjetrovito, rekao je Ben. Najvee
svjetske lopte vole propuh.
Lacey je rukom pokrila lice, posramljena. Biti s tobom je pravi
izazov, rekla je. Ima svojih prednosti, ali je izazov! Nasmijali smo se.
To sam najvie volio kod svojih prijatelja: sjedenje i prianje pria.
Prie o prozorima i prie o zrcalima. Samo sam sluao prie u mojoj
glavi i nisu bile tako smijene. Nisam mogao prestati razmiljati kako
kola i sve drugo zavrava. Zato sam radije stajao podalje od kutne
garniture i promatrao ih bila je to tuga koja mi nije smetala, pa sam
samo sluao i dopustio svoj srei i tuzi zbog zavretka da uu u mene, i
u svom kovitlanju jedna drugu naizmjence otre. Osjeao sam kao da mi
se plua irom otvaraju, ali ne na neki neugodan nain.

Otiao sam neto prije ponoi. Neki su ostali i dulje, ali do tada sam smio
biti vani, a i nije mi se vie ostajalo. Mama je spavala na kauu, ali se
prenula im me vidjela: Jesi li se zabavio?
Da, rekao sam. Bilo je super!
Ba kao i ti, rekla je mama smijeei se. Taj njezin komentar bio
mi je urnebesan. Ustala je i privukla me k sebi pa poljubila u obraz.
Stvarno sam sretna to sam tvoja mama, rekla je.
Hvala, rekoh.

***

Otiao sam u krevet s Whitmanom i otvorio knjigu na dijelu koji mi se

svidio prije i u kojem on sve vrijeme provodi oslukujui operu i ljude.
Nakon sveg tog oslukivanja, on pie: Tue me gorka i ljutita
tua. To je tako savreno, pomislih: oslukuje ljude kako bi ih mogao
zamisliti i uje o svim stranim i prekrasnim stvarima koje ine sebi i
drugima, ali na kraju to oslukivanje vie ogoli tebe nego to ogoli ljude
koje pokuava osluhnuti.
Tumaranje po pseudovizijama i pokuaj oslukivanja nje same, sve
to ne propituje toliko sluaj Margo Roth Spiegelman koliko propituje
mene. Nekoliko stranica dalje, nakon to se nasluao i bio otkriven,
Whitman poinje pisati o svim putovanjima koja moe izvesti
zamiljanjem, nie sva mjesta koja moe posjetiti dok planduje na travi i
pie: Moji dlanovi prekrivaju kontinente.
Nastavio sam razmiljati o kartama, na nain na koji sam nekada
kao dijete gledao atlase, kada mi se od samog gledanja u njih inilo kao
da sam negdje drugdje. To je ono to sam trebao napraviti. Trebao sam
osluhnuti i zamisliti svoj put prema njezinoj karti.
Ali nisam li ja to sve ve pokuao? Bacio sam pogled na karte iznad
svog raunala. Pokuao sam nanositi na kartu sva njena mogua
putovanja, ali ba kao to stri trava, stri i Margo. Bilo ju je tako teko
prikovati kartama. Bila je premalena, a prostor koji su pokrivale karte,
bio je prevelik. One su bile vie nego gubitak vremena bile su fiziki
prikaz neplodnosti cijele stvari, moje apsolutne nesposobnosti da
dlanovima prekrijem kontinente, da imam um koji ispravno zamilja.
Ustao sam, poao do karata i strgnuo ih sa zida; avlii su izletjeli s
papirom i pali na pod. Zarolao sam karte i bacio ih u kantu za smee. Na
putu do kreveta stao sam na avli, kao neki idiot, i premda sam bio
iivciran i iscrpljen, i bez ideja i pseudovizija, morao sam pokupiti sve
avlie razbacane po cijelome tepihu, kako ne bih poslije stao na njih.
Tako sam elio drmnuti akom o zid, ali morao sam pokupiti te proklete

avlie. Kad sam ih sve pokupio, vratio sam se u krevet i stisnutih zuba
lupio iz sve snage svoj jastuk.
Ponovo sam pokuao itati Whitmana, ali nakon tog pokuaja i
razmiljanja o Margo, osjeao sam se i previe ogoljenim za tu veer.
Zato sam odloio knjigu. Nisam se zamarao ustajanjem i gaenjem
svjetla. Samo sam buljio u zid, a moji su treptaji postajali dui. I svaki
put kada bih otvorio oi, tono sam vidio gdje se koja karta nalazila,
etiri rupice inile su pravokutnik, a ostale rupice od avlia bile su
naizgled nasumce rasporeene unutar tog pravokutnika. Vidio sam
slinu shemu ve negdje prije. U praznoj prostoriji iznad srolanog tepiha.
Karta. S oznaenim gradovima.

27.
U subotu sam se probudio u ranu zoru, neto prije sedam. Zaudo,
Radar je ve bio onlajn.
QUSKRSNUE: Mislio sam da jo spava.
SVERJENIKOVI96: Ne, ovjee. Budan sam jo od est,
preraujem lanak o tom nekom malezijskom pop-pjevau.
Angela je jo u krevetu.
QUSKRSNUE: Opa, spavala je kod tebe?
SVERJENIKOVI96: Aha, ali moja je nevinost ostala
sauvana. Ipak, u maturalnoj noi... moda i bude neto.
QUSKRSNUE: uj, sino sam o neem razmiljao. One
rupice na zidu u trgovakom centru moda su od karte na
kojoj su neka mjesta bila oznaena avliima?
SVERJENIKOVI96: Neto kao postaje na ruti putovanja?
QUSKRSNUE: Ba tako.
SVERJENIKOVI96: Hoe da odemo tamo? Samo moram
ekati da Ange ustane.
QUSKRSNUE: Zvui dobro.

Nazvao me u deset. Pokupio sam ga i onda smo se odvezli do Benove

kue, pretpostavljajui da je iznenadni napad jedini nain da ga
probudimo. Ali ak ni pjevanje pjesme You Are My Sunshine pod
njegovim prozorom nije dalo vei rezultat od onoga da je otvorio prozor
i pljunuo na nas. Do podneva ne radim nita, rekao je odluno.
Tako smo Radar i ja sami krenuli put trgovakog centra. Putem je
brbljao o Angeli, o tome kako mu se svia i kako je ba uvrnuto zaljubiti

se nekoliko mjeseci prije nego to e oboje otii na razliite kolede, ali

bilo mi ga je teko pratiti. elio sam tu kartu. elio sam vidjeti mjesta
koja je oznaila. elio sam vratiti one avlie u zid.

Proli smo kroz ured, projurili kroz knjinicu, nakratko zastali da bismo
pogledali rupice ispred zida spavae sobe i uli u suvenirnicu. Mjesto me
vie uope nije plailo. Kada smo proli kroz sve prostorije i vidjeli da
smo sami, osjeao sam se sigurno kao da sam u vlastitom domu. Ispod
pulta s vitrinom pronaao sam kutiju punu zemljopisnih karata i broura
koje sam prelistavao tijekom maturalne veeri. Podigao sam je i postavio
na kut razbijene staklene vitrine. Prvo ih je prelistavao Radar, traei
neku koja ima kartu, a onda sam ih pregledao ja traei rupice.
Kad smo se pribliili dnu kutije, Radar je izvukao crno-bijelu
brouru s naslovom PET TISUA AMERIKIH GRADOVA. Izdala ju je
1972. kompanija Esso. Dok sam paljivo razmatao kartu, nastojei da
izravnam pregibe, zamijetio sam rupicu u kutu. Ovo je ta! povikao
sam uzbueno. Oko te rupice bila je mala poderotina, kao da ju je netko
naglo strgnuo sa zida. Bila je to poutjela lomljiva karta, nalik na one u
uionicama, na kojoj su bile gusto otisnuto potencijalne destinacije.
Po stanju u kojem je bila karta zakljuio sam da Margo sigurno nije
namjeravala da to bude trag. Margo je bila previe precizna i sigurna u
svoje tragove da bi ovako zamutila vodu. Ovdje smo igrom sluaja
naletjeli na neto to nije planirala i vidjevi to, ponovo sam stao
razmiljati o tome koliko toga jest planirala.
I moda je ba to, pomislio sam, ono ime se ovdje u tiini i mraku
bavila. Putovala je ne miui se s mjesta, kao Whitman, dok se
pripremala za pravu stvar.
Otrao sam nazad do ureda i u stolu pokraj Margoina pronaao
hrpu avlia, a onda smo Radar i ja razmotanu kartu paljivo odnijeli u
Margoinu sobu. Drao sam je prislonjenu na zid dok je Radar pokuavao
zabosti avlie u kutove, ali tri od etiri kuta bila su poderana, kao i tri
od pet lokacija, vjerojatno kada je kartu skidala sa zida. Malo gore i
lijevo, navodio me Radar. Ne, nie. To. Ne mii se. Konano smo
kartu privrstili na zid i poeli usporeivati rupice na karti s onima na
zidu. Lako smo pronali svih pet lokacija, ali i ovdje su neke rupice bile

poderane pa je bilo nemogue odrediti o kojem se TONO mjestu radi.

to na karti s pet tisua gradova i nije bilo nevano. Natpisi su bili tako
sitni da sam morao ustati s tepiha i doslovce zabiti nos u kartu da bih
proitao ime mjesta. Dok sam diktirao imena gradova, Radar ih je na
svom dlanovniku upisivao u Sverjenik.
Dvije rupice bile su netaknute: jedna je po svoj prilici pokazivala
Los Angeles, iako su u junoj Kaliforniji gradovi tako gusto naikani da
su njihova imena esto bila otisnuta jedno preko drugog. Druga
sauvana rupica bila je usred Chicaga. Ona koja je oznaavala New York
bila je poderana, a sudei po mjestu rupe u zidu, trebala je obiljeiti
jedan od pet okruga New York Cityja.
Poklapa se s onim to ve znamo.
Da, rekao sam. Ali, za Boga dragoga, gdje n New Yorku? To je
pitanje.
Mora da nam je neto promaknuto, rekao je Radar. Neki
nagovjetaj, aluzija na neko mjesto. Koje su ostale toke?
Jo je jedna u dravi New York, ali nije blizu grada. Mislim, svi su
ti gradovi minijaturni. Mogao bi to biti Poughkeepsie ili Woodstock ili
Catskill Park.
Woodstock, rekao je Radar. To bi moglo biti zanimljivo. Ne bi
se ba moglo rei da je Margo hipi, ali iri oko sebe tu neku vibru
nesputanog duha.
Ne znam, rekao sam. Posljednja je ili u samom Washingtonu, ili
u Annapolisu, ili u Chesapeake Bayu. Ali i ta zapravo moe oznaavati
svata.
Bilo bi puno lake kad bi na karti bila samo jedna rupica, rekao je
Radar zlovoljno.
Vjerojatno putuje od mjesta do mjesta, rekao sam. Skita se na
vjenom putovanju.
Sjeo sam na tepih dok mi je Radar itao o New Yorku, o gorju
Catskill, o glavnom gradu, o koncertu u Woodstocku 1969. inilo se da
nita nije od pomoi. Osjeao sam se kao da smo odsvirali svoje i na
posljednjoj struni i nita nismo nali.

Nakon to sam odvezao Radara doma, poslijepodne sam proveo kod

kue, itajui Pjesmu o meni i uei preko volje za zavrne ispite. U
ponedjeljak sam imao matku i latinski, vjerojatno dva najtea predmeta i
nisam si mogao priutiti da ih potpuno ignoriram. Uio sam cijelu
subotnju veer i vei dio nedjelje, a onda mi je, neposredno poslije
veere, na pamet pala jedna ideja u vezi s Margo pa sam prekinuo
prevoenje Ovidija i ulogirao se na Instant Messenger. Vidio sam da je
Lacey onlajn. Istina da sam njezino korisniko ime tek nedavno saznao
od Bena, ali zakljuio sam da je ve dovoljno dobro poznajem da joj
mogu poslati poruku.
QUSKRSNUE: Bok, ja sam, Q.
KOSTRIJETIPEPEO: Bok!
QUSKRSNUE: Jesi li ikad razmiljala o tome koliko je
vremena Margo potroila da bi sve ovako pomno isplanirala?
KOSTRIJETIPEPEO: Da, kako je ono u juhi ostavila tjesteninu
u obliku slova prije odlaska u Mississippi i kako te navela na
trgovaki centar.
QUSKRSNUE: Da, to nisu stvari koje moe smisliti za deset
minuta.
KOSTRIJETIPEPEO: Misli na biljenicu.
QUSKRSNUE: Ba na nju.
KOSTRIJETIPEPEO: Da, razmiljala sam o tome danas jer sam
se sjetila kako je kad smo zadnji put ile u kupovinu gurala tu
biljenicu u svaku torbu koja bi joj se dopala, kao da hoe biti
sigurna da moe stati unutra.
QUSKRSNUE: Volio bih imati tu biljenicu.
KOSTRIJETIPEPEO: Da, ali vjerojatno ju je ponijela sa sobom.
QUSKRSNUE: Da. Nije bila u njezinu ormariu?
KOSTRIJETIPEPEO: Ne, samo udbenici, uredno sloeni kao i
uvijek.

Uio sam za stolom i ekao da se i ostali pojave onlajn. Uskoro se pojavio

Ben, pa sam ga pozvao da se dopisuje sa mnom i s Lacey. Uglavnom su
razmjenjivali poruke njih dvoje ja sam kao neto prevodio sve dok se
nije ulogirao Radar i pridruio nam se. Tada sam odloio olovku, za
veeras je bilo gotovo s prevoenjem.
SVERJENIKOVI96: Danas je netko iz New Yorka preko
Sverjenika pretraivao Margo Roth Spiegelman.
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Moe li vidjeti odakle iz
New Yorka?
SVERJENIKOVI96: Naalost ne.
KOSTRIJETIPEPEO: Ondje jo ima plakata u nekim
prodavaonicama ploa. Vjerojatno je netko htio otkriti tko je
ona.
SVERJENIKOVI96: Pa da. Zaboravio sam na to. Kvragu!
QUSKRSNUE: Hej, nisam sasvim u toku jer sam na onoj
stranici koju mi je Radar pokazao i koja slae rute izmeu
mjesta koja je Margo oznaila.
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Link?
QUSKRSNUE: thelongwayround.com
SVERJENIKOVI96: Imam novu teoriju. Pojavit e se na
maturi i sjedit e u publici.
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Ja se drim stare teorije da
je negdje u Orlandu i da nas sve skupa zafrkava i uiva to je
opet centar univerzuma.
KOSTRIJETIPEPEO: Bene!
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Oprosti, ali potpuno sam u
pravu.

Nastavili su u istom stilu, govorei svatko o svojoj Margo, a ja sam

pokuavao na karti odrediti rutu. Ako nije htjela da ova karta bude trag

a poderane rupice govorile su mi da nije onda imamo sve tragove koje

nam je namjeravala ostaviti, ak i pokoji vie. Dakle, imao sam sve to mi
je trebalo. A ipak sam se osjeao jo jako daleko od nje.

28.
U ponedjeljak ujutro, nakon to sam tri duga sata proveo uz osamsto
rijei iz Ovidija, prolazio sam kolskim hodnikom osjeajui se kao da e
mi mozak iscuriti kroz ui. Ali dobro sam ga napisao. Dobili smo sat i
pol za ruak da razbistrimo glave prije sljedeeg pisanog ispita toga
dana. Radar me ekao kod moga ormaria.
panjolski sam potpuno sprkao, rekao je.
Siguran sam da si ga dobro napisao. Bio je on bistar dripac. Upao
je na Darmouth s izdanom stipendijom.
Stari, nemam pojma. Na usmenom dijelu sam svako malo
zakunjao. Ali sluaj ovo, pola noi proveo sam radei taj program.
Program je mrak. Unese kategoriju zemljopisni pojam ili neku
ivotinjsku vrstu i onda moe proitati po nekoliko prvih reenica vie
stotina lanaka sa Sverjenika, a sve to na jednoj stranici. Ono, recimo da
pokuava pronai odreenu vrstu zeca, ali zaboravio si kako se zove.
Moe proitati poetke lanaka o svakoj od dvadeset jedne vrste zeeva
na istoj stranici, i to, ono, za tri minute.
To si radio no prije zavrnih ispita?
Da, znam, znam to hoe rei. U svakom sluaju, mejlat u ti ga.
Luda stvar za trebere.
Onda se pojavio Ben. Kunem se Bogom, Q, Lacey i ja smo se
dopisivali do dva ujutro i igrali se na onoj stranici thelongwayround. I
nakon to smo isprobali sve mogue rute kojima je Margo mogla poi iz
Orlanda do onih pet toaka, shvatio sam da sam cijelo vrijeme bio u
zabludi. Ona nije u Orlandu. Radar je u pravu. Pojavit e se na dan
dodjele diploma.
Zato?
Zato to je tajming savren. Vonja od Orlanda do New Yorka pa
preko planina do Chicaga i onda do Los Angelesa i nazad do Orlanda

traje tono dvadeset tri dana. Osim toga, iako je to totalno retardirana
fora, sasvim je u Margoinu stilu. Navede sve da misle kako si ukokala
samu sebe. I stvori oko sebe veo misterija, tako da privue svaiju
pozornost. A onda, upravo u trenutku kada interes pone slabjeti,
pojavi se na dodjeli diploma.
Ne, rekao sam. Nema anse. Sada sam kuio Margo bolje nego
prije. Voljela je pozornost. To sam znao. Ali vicevi nisu bili smisao
njezina ivota. Nije se palila na jeftine trikove.
Kaem ti, buraz. Oekuj je na dodjeli diploma. Bit e ondje.
Odmahnuo sam glavom. Kako je svima odmor za ruak bio u isto
vrijeme, kantina je bila puna kao kutija ibica, pa smo iskoristili pravo
maturanata i odvezli se do Wendysa. Nastojao sam da ostanem
usredotoen na nadolazei ispit iz matematike, ali poela me muiti
misao da moda ima jo niti u ovoj prii. Ako je Benova teorija o putu
dugom dvadeset tri dana tona, onda je to zaista zanimljivo. Moda je to
ono to je planirala u svojoj crnoj tekici, dugo i samotno putovanje
cestom. Iako ta ideja nije objanjavala sve, priliila je planeru kakav je
bila Margo. Ipak, nisam osjeao da sam joj ita blie. Bilo je ionako
dovoljno teko odrediti toku na poderanom komadiu karte, a jo puno
tee ako se toka pritom pomie.

***
Nakon dugog dana zavrnih ispita, povratak ugodnoj nedokuivosti
Pjesme o meni bio je gotovo olakanje. Doao sam do udnog dijela
pjesme nakon oslukivanja i sluanja ljudi, a onda i zajednikog
putovanja s njima, Whitman poinje postajati oni. Ono, doslovno ih
nastanjuje. Pria priu o kapetanu koji je spasio sve putnike na brodu
osim sebe. Pjesnik moe ispriati priu, kae on, jer je sam postao
kapetan. Pa pie: Ja sam taj ovjek... patio sam... bio sam tu. Nekoliko
stihova dalje postaje jo jasnije da Whitman vie ne treba oslukivati da
bi postao netko drugi: Ja ne pitam ranjenika kako se osjea... ja sam
postajem ranjenik.

Odloim knjigu, okrenem se na bok i zurim kroz prozor koji je

uvijek stajao izmeu nas. Nije dovoljno samo vidjeti je ili uti je. Da bih
pronaao Margo Roth Spiegelman, moram postati Margo Roth
Spiegelman.
A uinio sam mnogo toga to bi i ona uinila: spojio sam jedan
sasvim nespojiv par za maturalnu veer. Ugasio sam plamen kastinskih
ratova. Poeo sam se osjeati ugodno u takorima naseljenoj kui
duhova, gdje je Margo na miru kovala svoje planove. Gledao sam.
Oslukivao sam. Ali nisam mogao postati ranjenik.

Sutradan sam na jedvite jade rijeio pismene ispite iz fizike i politike, a

onda sam u utorak do dva ujutro dovravao svoj zavrni esej iz
engleskoga o Moby Dicku. Ahab je ispao heroj, tako sam odluio. Nisam
imao posebnog razloga da tako odluim pogotovo kada se uzme u
obzir da knjigu nisam ni proitao ali zauzeo sam njegovu stranu, pa
sam u skladu s time i argumentirao.
Zbog skraenog ispitnog tjedna srijeda je za nas bila zadnji dan
nastave. Nije bilo lako lunjati uokolo i oteti se osjeaju prolaznosti:
posljednji put stojim ispred dvorane za probe, u sjeni toga hrasta koji je
generacijama zaklanjao trebere iz orkestra. Posljednji put s Benom
jedem pizzu u kantini. Posljednji put sjedim u koli i ukoenom rukom
drljam esej u plavu biljenicu. Posljednji put pogledavam na sat.
Posljednji put vidim Chucka Parsona kako mi ide ususret sa zlobnim
cerekom na licu. Boe, poinjem osjeati nostalgiju i za Chuckom
Parsonom. Neto nezdravo raste u meni.
Mora biti da se i Margo ovako osjeala. Isplaniravi sve tako
pedantno, dobro je znala trenutak rastanka, ali ak ni ona, vjerujem, nije
mogla biti potpuno imuna na ovaj osjeaj. Imala je ona ovdje lijepih
dana. A posljednjeg se dana teko sjeati onih loih, jer, ovako ili onako,
ovdje je bio njezin ivot, kao i moj. Grad jest bio loman kao papir, ali
sjeanja nisu. Sve ono to nam se ovdje dogodilo, sva ona ljubav i jad i
prijateljstvo i nasilje i prkos, sve je to poelo bujati u meni. Ovi bijelo
obojeni betonski zidovi. Moji bijeli zidovi. Margoini bijeli zidovi. Toliko
smo dugo bili zatoeni u njima, zaglavljeni u njihovu elucu kao Jona.

Tijekom dana vie sam se puta uhvatio kako razmiljam o tome da

je moda ba taj osjeaj bio razlog zbog kojeg je smislila tako zakuast i
precizan plan: ak i kada eli otii, rastanak je uvijek teak. Potrebne su
pripreme, i moda je onaj boravak u trgovakom centru i biljeenje plana
bio oblik intelektualne i emocionalne vjebe Margoin nain da zamisli
takvu sudbinu.
Ben i Radar organizirali su maratonsku probu orkestra da budu
sigurni da e rasturiti Pomp and Circumstance na dodjeli diploma.
Lacey mi je ponudila prijevoz, ali ja sam odluio isprazniti svoj ormari
jer nisam elio jo jedanput dolaziti i ponovo osjeati kako se guim u
ovoj nastranoj nostalgiji.
Moj je ormari bio netaknuto odlagalite dopola kanta za smee,
otpola spremite za knjige. Sjeam se kad je Lacey otvorila Margoin
ormari, unutra su udbenici bili uredno sloeni kao da se idueg dana
vraa na nastavu. Dogurao sam kantu za smee do reda ormaria i
otvorio svoj. Prvo sam s vrata odlijepio fotku na kojoj se Radar, Ben i ja
neto kreveljimo. Spremio sam je u ruksak i zapoeo muan posao
kopanja po godinu dana gomilanom smeu vakaa umotana u
otrgnuti papiri iz biljenice, penkale bez tinte, masne salvete i bacanja
svega toga u smee. Sve vrijeme po glavi mi se motala misao, ovo nikad
vie neu raditi, nikada vie neu biti ovdje, ovo nikada vie nee biti moj
ormari, Radar i ja se nikada vie neemo dopisivati ceduljicama na satu
matematike, nikada vie na hodniku neu sresti Margo. Bilo je ovo prvi put u
mome ivotu da mi se toliko toga vie nikada nee dogoditi.
U jednom trenutku svega je toga bilo previe. Nisam se vie mogao
osloboditi osjeaja koji je postao nepodnoljiv. Zakopao sam ruke
duboko u ormari i povukao sve i fotografije i biljeke i knjige u
kantu za smee. Otiao sam ostavivi ormari otvoren. Dok sam prolazio
pored dvorane za probe, kroza zidove sam uo priguene zvukove
Pomp and Circumstance mara. Samo sam produio. Vani je bilo
vrue, ali ne tako vrue kao obino. Bilo je podnoljivo. Gotovo cijelim
putem do kue imam nogostup, pomislio sam. I nastavio hodati.
Koliko god bila paralizirajua i uznemirujua sva ta nikada vie,
konani odlazak bio je savren. Kristalno ist. Najii mogui oblik
oslobaanja. Sve to je bilo vano, osim jedne bezvezne fotografije,

zavrilo je u smeu, ali osjeaj je bio dobar. Poeo sam trati, elei se to
vie udaljiti od kole.
Tako je teko otii samo dok ne ode. U tom trenutku to postane
najlaka jebena stvar na svijetu.
Dok sam trao, prvi put sam osjetio da postajem Margo. Znao sam:
ona nije u Orlandu. Nije ni u Floridi. Kad jednom ode, osjeaj odlaska
postaje sve bolji. Da sam imao auto, umjesto to sam iao pjeice, ni ja se
ne bih zaustavljao. Otila je i nee se vratiti, ni na dodjelu svjedodbi ni
radi ieg drugog. U to sam bio siguran.
Odlazim, a taj odlazak mi priinja toliku radost da znam da se vie
nikada neu vratiti. Ali to slijedi? Hou li odsada uvijek odlaziti iz
svakog mjesta u koje stignem, skitati se na vjenom putovanju?
Nekih pola kilometra do Jefferson Parka Ben i Radar proli su
pored mene. Opazivi me, Ben je uz kripu konica zaustavio LGLP
nasred Lakemont Streeta, ne obazirui se na promet, i ja sam otrao do
auta i uskoio. Htjeli su do mene da igramo Uskrsnue, ali morao sam rei
ne, jer bio sam joj blie nego ikada prije.

29.
U srijedu no i cijeli etvrtak pokuavao sam upotrijebiti svoje nove
spoznaje kako bih otkrio pravo znaenje tragova koje sam imao
nekakvu vezu izmeu karte i turistikih vodia, ili bar vezu izmeu
Whitmana i karte koja bi mi omoguila da shvatim njezin plan
putovanja. No nekako sam sve vie osjeao da je moda bila i previe
ponesena zadovoljstvom odlaska da bi, kao u bajci, ostavila suvisao trag
od krunih mrvica. A ako je to bio sluaj, onda bi ova karta, za koju nije
bila predvidjela da emo je pronai, mogla biti naa najbolja ansa da
doemo do nje. No ni jedno mjesto na karti nije bilo prikladno oznaeno.
ak je i rupicom oznaeni Catskill Park, koji me zainteresirao kao jedina
lokacija koja nije bila u blizini velikoga grada, bio prevelik i prenaseljen
da bi se u njemu pronala jedna osoba. Pjesma o meni aludirala je na
mjesta u New York Cityju, ali ondje je previe lokacija da bi se sve mogle
istraiti. Kako zabosti avli u toku na karti kad se ini da se toka kree
od jednog grada do drugog?

U petak ujutro ve sam bio ustao i prelistavao turistike vodie, kad su

mi roditelji uli u sobu. Rijetko kada su mi oboje ulazili u sobu
istovremeno, pa sam osjetio titraj munine jer moda su nosili vijesti o
Margo a zatim sam se sjetio da je danas dan dodjele diploma.
Spreman, kompa?
Da. Hou rei, nije to tako velika stvar, ali bit e veselo.
Samo jedanput se maturira, rekla je mama.
Da, rekao sam. Sjeli su na krevet nasuprot meni. Primijetio sam
da razmjenjuju poglede i smijulje se. to je? pitao sam.
Pa, elimo ti predati poklon za maturu, rekla je mama. Zaista
smo ponosni na tebe, Quentine. Ti si najvee postignue naih ivota i
ovo je tako veliki dan za tebe, i mi smo ti si tako sjajan mladi ovjek.

Nasmijao sam se i spustio pogled. A onda mi je tata pokazao neki

mali poklon umotan u plavi papir.
Ne, rekao sam i zgrabio mu ga iz ruke.
Samo naprijed, otvori ga.
Ne moe biti, rekao sam ogledavajui ga. Bio je veliine kljua.
Teio je kao klju. Kad sam protresao kutiju, neto je unutra klepetalo
poput kljua.
Samo ga otvori, sreo, pourivala me mama.
Razderao sam ukrasni papir. KLJU! Prouio sam ga detaljno.
Fordov klju! Nijedan od naih automobila nije bio Ford. Kupili ste mi
auto?!
Da, jesmo, rekao je tata. Nije sasvim nov ali tek su mu dvije
godine i ima prijeenih samo trideset dvije tisue kilometara. Skoio
sam i oboje ih zagrlio.
Znai moj je?
Da! gotovo je povikala mama. Imao sam auto! Auto! Vlastiti!
Odlijepio sam se od roditelja i, jurei kroz dnevnu sobu, vikao
Uvala vam hvala vatu hvala vam hvala vam hvala vam hvala vam, a onda
sam irom rastvorio ulazna vrata, obuen samo u staru majicu kratkih
rukava i bokserice. I zaista, pred kuom je, ukraen na vrhu ogromnom
plavom manom, bio parkiran Fordov kombi.
Poklonili su mi kombi. Mogli su odabrati bilo koji auto, a izabrali
su kombi. Kombi. O Boe Automobilske Pravde, zato me kinji? O
kombi, ti kamenu oko mog vrata! Ti si moj Kainov biljeg! Ti tuna zvijeri
s visokim krovom i malo konjskih snaga!
Okrenuo sam se prema njima s izrazom lica ovjeka koji je kadar
sve podnijeti. Hvala vam hvala vam hvala vam! rekao sam, iako bez
sumnje vie nisam zvuao onako potpuno izvan sebe, sada kada sam se
totalno pretvarao.
Pomoglo je u odabiru to smo znali koliko voli voziti moj, rekla
je mama. Ona i tata sjali su od zadovoljstva oito uvjereni da su mi
poklonili auto mojih snova. Sjajan je za vozikanje po okolici s

prijateljima! dodao je tata. Kad samo pomislim da su ti ljudi specijalisti

za analizu i tumaenje ljudske psihe.
Sluaj, rekao je tata, trebali bismo ubrzo krenuti ako hoemo
uhvatiti dobra mjesta.
Nisam se jo bio ni istuirao ni obukao, nita. Dobro, to to
namjeravam staviti na sebe teko da se moe nazvati oblaenjem, ali ipak.
Ja ne moram biti ondje prije pola jedan, rekao sam. Malo se moram,
ono, srediti.
Tata se namrtio. uj, stvarno elim imati dobar pogled da mogu
napraviti nekoliko fot...
Prekinuo sam ga. Mogu jednostavno doi SVOJIM AUTOM,
rekao sam. Mogu se dovesti SAM u SVOJEM AUTU. Osmjehnuo sam
se iroko.
Da, jasno! rekla je moja mama uzbueno. I kakav je to vraji
problem auto je auto, na kraju krajeva. Vonja vlastitog kombija
svakako je korak naprijed u odnosu na vonju tuega.
Vratio sam se zatim za raunalo i obavijestio Radara i Lacey (Ben
nije bio onlajn) da imam svoj kombi.
SVERJENIKOVI96: To je zapravo vrlo dobra vijest. Mogu li
svratiti i staviti hladnjak u tvoj prtljanik? Trebam voziti
roditelje na dodjelu diploma i ne elim da vide.
QUENTINUSKRSNUE: Naravno, nije zakljuan. Hladnjak
za to?
SVERJENIKOVI96: Pa, kako nitko na mom tulumu nije
pio, ostalo je 212 piva i mi ih prebacujemo u Laceynu kuu za
veeranji tulum.
QUENTINUSKRSNUE: 212 piva?
SVERJENIKOVI96: To mora da je velik hladnjak.

A onda se i Ben pojavio onlajn, VIUI kako je ve istuiran i gol i samo

jo treba navui togu i staviti kapu. Naklapali smo tako o naoj goloj

dodjeli diploma. Nakon to su se svi odjavili da bi se pripremili, uao

sam pod tu i stao uspravno, tako da mi je voda prskala ravno u lice.
Poeo sam razmiljati dok je voda prskala po meni. New York ili
Kalifornija? Chicago ili Washington? Sada bih i ja mogao poi, pomislio
sam. Imam svoj auto, ba kao i ona. Mogao bih posjetiti svih pet mjesta s
karte, a ako je i pronaem, bit e to zabavnije od jo jednog uzavrelog
ljeta u Orlandu. Ali ne. To bi trebalo biti kao provaljivanje u SeaWorld.
Potreban mi je besprijekoran plan, koji treba biti izveden briljantno, a
onda nita. Onda je to samo obian SeaWorld, ali mraniji. Ona mi je
rekla: zadovoljstvo nije initi stvari; zadovoljstvo ih je planirati.
I upravo sam o tome razmiljao dok sam stajao pod tuem: o
planiranju. Ona sjedi u malom trgovakom centru sa svojom biljenicom
i planira. Moda planira putovanje cestom i koristi se kartom da si
predoi rute. Ona ita Whitmana i podcrtava Skitam se na vjenom
putovanju, jer ba je to ono to voli zamiljati da ini, jedna od onih
stvari koje voli planirati.
No je li to ono to zaista voli initi? Ne. Zato to Margo zna tajnu
odlaska, tajnu koju sam tek nedavno otkrio: odlazak ostavlja dobar i ist
osjeaj samo ako naputa neto vano, neto to ti je bilo bitno. Kad
iupa ivot zajedno s korijenjem. Ali to ne moe napraviti sve dok tvoj
ivot ne pusti korijenje.
Kad je otila, otila je zauvijek. Ali ne mogu vjerovati da je otila da
bi vjeno putovala. Otila je, bio sam u to siguran, na neko mjesto
mjesto gdje moe ostati toliko dugo da joj to postane vano, dovoljno
dugo da bi joj sljedei odlazak pruio isto tako dobar osjeaj kao i
prethodni. Postoji neki kutak svijeta, daleko odavde, gdje nitko ne zna to
Margo Roth Spiegelman znai. A Margo sjedi u tom kutu i kraba u svoju
crnu biljenicu.
Voda se poela hladiti. Nisam jo takorei ni taknuo sapun, ali
izaao sam ispod tua, omotao runik oko pojasa i sjeo za raunalo.
Iskopao sam Radarov mejl s onim njegovim programom za
Sverjenik i skinuo plug-in. Zaista je bio vrlo kul. Onda sam upisao
potanski broj za sredite Chicaga, kliknuo na mjesto i zadao radijus
od trideset kilometara. Ispljunuo je stotinu rezultata, od Navy Piera do
Deerfielda. Na zaslonu se pojavila prva reenica svakog od tih unosa pa

sam iduih pet minuta proveo itajui ih. Nita se nije isticalo. Zatim sam
pokuao s potanskim brojem u blizini (Mitski)I Parka u New Yorku.
Manje rezultata ovaj put, osamdeset i dva, poreanih po datumima kad
je odreena stranica na Sverjeniku kreirana. Poeo sam itati.
Woodstock, New York, grad je u okrugu Ulster u dravi New
York, moda najpoznatiji po tome to je prema njemu nazvan
Woodstock koncert (vidi Woodstock koncert) iz 1969.,
trodnevni festival na kojem su nastupali umjetnici poput
Jimija Hendrixa i Janis Joplin, a koji je zapravo odran u
susjednome gradu.
Lake Katrine malo je jezero u okrugu Ulster u dravi New
York, koje je esto posjeivao Henry David Thoreau.
The Catskill Park prostire se na 2830 kvadratnih kilometara u
gorju Catskill, a zajedniko je vlasnitvo savezne drave i
lokalnih samouprava, od ega 5% pripada gradu New Yorku,
koji velik dio vode dobiva iz rezervoara koji su dijelom u tom
parku.
Roscoe, New York, naselje u dravi New York, koje prema
posljednjem popisu ima 261 kuanstvo.
Agloe, New York, fiktivno je naselje, to jest grad na papiru, koje
je u ranim 1930-im izmislila kompanija Esso i umetnula ga u
turistike karte kao neku vrstu miolovke za kritelje
autorskih prava ili grad na papiru.

Kliknuo sam na link i on me odveo do cijelog lanka, koji se dalje

nastavljao ovako:

Smjeten na krianju dvaju neasfaltiranih putova, neto

sjevernije od Roscoa u dravi New York, Agloe je bio zamisao
kartografa Otta G. Lindenberga i Ernesta Alpersa, koji su mu i
dali ime spojivi u anagram svoje inicijale. Zamke za kritelje
autorskih prava pojavljuju se u kartografiji ve stoljeima.
Kartografi izmiljaju fiktivne znamenitosti, ulice i naselja i
kradom ih smjetaju u svoje karte. Ako se nepostojei objekt
nae na karti drugog izdavaa, onda je jasno da je plagirao
originalni zemljovid. Zamke za kritelje autorskih prava
katkad se nazivaju i kljunim zamkama ili ulicama i
gradovima na papiru (vidi takoer fiktivni unosi). Iako tek
neznatan broj kartografskih korporacija priznaje njihovo
postojanje, autorskopravne zamke uobiajena su pojava i na
suvremenim zemljovidima.
Tijekom 1940-ih Agloe se poeo pojavljivati na kartama koje
su tiskale i druge kompanije. Esso je sumnjao da je rije o
krenju autorskih prava i pripremio je nekoliko sudskih tubi,
no u meuvremenu je neki nepoznati stanovnik sagradio
Duan mjeovitom robom Agloe, ba na krianju koje se
pojavljivalo na Essovim kartama.
Zgrada, koja jo uvijek ondje stoji (potreban izvor), jedina je
graevina u Agloeu i nastavlja se pojavljivati na mnogim
kartama i tradicionalno se biljei s brojem stanovnika nula.
Svaki unos u Sverjenik sadri i podstranice gdje moete pogledati sve
priloge koji su se ikada pojavili na toj stranici i diskusije lanova
Sverjenika u vezi s temom. Stranica o Agloeu nije bila ureivana gotovo
godinu dana, ali bio je ondje nedavni komentar anonimnog korisnika na
stranici za diskusije:
Za vau Informaciju, tko god da Ovo ureuje Populacija
agloea bit e zapravo Jedan do 29. svibnja u Podne.

***

Odmah sam prepoznao stil proizvoljnog pisanja velikih slova. Pravila o

pisanju velikog slova tako su nepravedna prema rijeima u sredini reenice.
Grlo mi se stegnulo, ali nekako sam se prisilio da se smirim. Komentar je
bio ostavljen prije petnaest dana. Leao je tamo cijelo vrijeme, ekajui na
mene. Gledao sam na sat na raunalu. Imao sam neto manje od
dvadeset etiri sata.
Prvi put tijekom posljednjih tjedana inila mi se potpuno i
nesumnjivo ivom. Bila je iva. Bio sam tako dugo usredotoen na
pronalaenje njezina boravita, nastojei da se udaljim od opsesivnog
pitanja je li iva ili ne, da sam izgubio predodbu koliko sam prestravljen
bio do sada, ali, moj Boe, bila je iva.
Skoio sam, pustio runik da padne na pod i nazvao Radara.
Ugnijezdio sam telefon u prijevoju vrata, dok sam navlaio bokserice, a
zatim i kratke hlae. Znam to znae gradovi na papiru! Ima li pri ruci
svoj dlanovnik?
Da. Ali, stari, zaista bi trebao biti ovdje. Ba se spremaju da nas
poreaju.
uo sam Bena kako vie u telefon: Reci mu da mu je bolje da bude
gol!
Radare, rekao sam, nastojei prenijeti vanost svoga otkria.
Potrai stranicu o Agloeu, New York. Jesi li naao?
Da. itam. ekaj trenutak. Vau. Vau. To bi moglo biti ono to je
na karti bilo oznaeno kao Catskill.
Da, tako mislim. Prilino je blizu. Idi sad na stranicu s
komentarima.
. . .
Radare?
Isuse Kriste!
Da, znam, znam! viknuo sam. Nisam uo njegov odgovor jer sam
oblaio koulju, ali kad sam ponovo stavio telefon na uho, uo sam da
razgovara s Benom. Prekinuo sam vezu.
Pokuao sam na internetu nai upute za vonju od Orlanda do
Agloea, ali taj sustav karata nije znao za Agloe, pa sam umjesto toga

potraio Roscoe. Pri prosjenoj brzini od 100 kilometra na sat, javljalo je

raunalo, putovanje bi trajalo devetnaest sati i etiri minute. Bilo je dva i
petnaest. Imao sam na raspolaganju dvadeset jedan sat i etrdeset pet
minuta. Isprintao sam upute i za sobom zakljuao ulazna vrata.

Mjesto je udaljeno devetnaest sati i etiri minute, rekao sam u mobitel.

Zvao sam Radarov mobitel, ali javio se Ben.
I to e uiniti? upitao je. Ide avionom?
Ne, nemam dovoljno novca, a osim toga mjesto je udaljeno nekih
osam sati od New Yorka. Vozit u.
Odjednom je Radar ponovo uzeo telefon. Koliko traje putovanje?
Devetnaest sati i etiri minute.
Prema ijem izraunu?
Prema Googleovim kartama.
Glupost, kazao je Radar. Nijedan od tih kartografskih programa
ne uraunava gradske guve. Zvat u te natrag. I pouri. Moramo stati u
vrstu za koji trenutak!
Ja ne dolazim. Prevelik gubitak vremena, rekao sam, ali govorio
sam u prazno. Radar me nazvao minutu kasnije. Ako vozi u prosjeku
sto kilometara na sat i ne zaustavlja se, i uzme u obzir prosjene
prometne guve, vonja e ti trajati dvadeset tri sata i devet minuta. Stii
e neto poslije jedan popodne, to znai da e, kako god bilo morati
stvoriti jo vremena.
to? Ali to...
Radar je rekao: Ne bih htio kritizirati, ali moda bi osoba koja
kronino kasni trebala prihvatiti miljenje osobe koja uvijek stie na
vrijeme. Ali trebao bi doi ovamo barem na sekundu, inae e ti roditelji
poiziti kad se ne pojavi na proziv svog imena, i takoer, nije da je to
najvanije, ili tako to, ali samo kaem sve je nae pivo u tvom autu.
Jasno ti je da za to nemam vremena, odgovorio sam.
Ben se pribliio telefonu. Nemoj biti upak. Potroit e samo pet
minuta.

Okej, moe. Nagazio sam gas do daske i ispalio kombi u smjeru

kole. Bolje je ubrzavao nego mamin, ali tek neznatno. Stigao sam na
parkiralite ispred gimnastike dvorane za tri minute. Nisam parkirao,
ve sam kombi zaustavio nasred parkiralita i iskoio. Dok sam sprintao
prema gimnastikoj dvorani, ugledam tri lika u maturalnim togama kako
tre prema meni. Vidio sam Radarove suhonjave crne noge oko kojih je
lamatala toga, a uz njega Bena u tenisicama bez arapa. Lacey je bila
odmah iza njih.
Pokupite pivo, rekao sam dok sam protravao pokraj njih.
Moram razgovarati s roditeljima.
Obitelji maturanata sjedile su rairene po itavim tribinama pa sam
nekoliko puta trao gore-dolje preko koarkakog igralita dok nisam
opazio mamu i tatu negdje na pola tribina. Mahali su mi. Trao sam uza
stube preskaui po dvije istovremeno, tako da sam bio malo bez daha
kad sam kleknuo pokraj njih i rekao: Okej, dakle neu (udisaj) biti na
dodjeli, jer (udisaj) mislim da sam naao Margo i (udisaj) moram odmah
krenuti, ali imat u mobitel ukljuen (udisaj) i molim vas ne ljutite se na
mene, i jo jedanput hvala na autu.
Mama me uhvatila za zapee i rekla: to? Quentine, o emu to
govori? Uspori.
Rekao sam: Idem u Agloe u dravi New York, i moram krenuti
odmah sada. To je itava pria. Okej, moram ii. U stisci sam s vremenom.
Imam mobitel sa sobom. Okej, volim vas.
Morao sam se otrgnuti iz njezina laganog stiska. Prije nego to su
uspjeli ita rei, odskakao sam niza stube i zasprintao natrag prema
kombiju. Bio sam ve unutra, ubacio u brzinu i lagano ubrzavao, kad
sam pogledao u stranu i vidio da Ben sjedi na suvozaevu mjestu.
Uzmi pivo i kidaj iz auta! viknuo sam.
Idemo s tobom, rekao je. Zaspat e ako pokua voziti toliko
dugo.
Okrenuo sam se, a na stranjim sjedalima bili su Lacey i Radar,
oboje s mobitelima na uhu. Moram javiti roditeljima, objasnila je
Lacey. Hajde, Q. Kreni kreni kreni kreni kreni.

Sat prvi
Potrajalo je dok smo svojim roditeljima objasnili kako emo 1. svi
propustiti dodjelu diploma, i 2. da vozimo za New York da bismo 3.
vidjeli grad koji praktiki moda postoji, a moda i ne postoji, da bismo
4. presreli posjetiteljicu Sverjenika koja je, sudei prema proizvoljno
otipkanim velikim slovima 5. Margo Roth Spiegelman.
Radar se zadnji odlijepio od telefona i onda rekao: elio bih neto
objaviti. Moji roditelji su vrlo ljuti to proputam dodjelu diploma. I moja
djevojka je takoer ljuta, jer smo se dogovorili da emo za otprilike osam
sati uiniti neto veoma posebno. Ne elim ulaziti u detalje u vezi s tim,
ali bilo bi vam bolje da ovo putovanje na koncu bude zabavan cestovni
izlet.
Tvoja sposobnost da ne izgubi nevinost stvarno je inspirativna,
rekao je Ben pokraj mene.
Pogledao sam Radara u retrovizoru. JUPIIII, PUTOVANJE
OTVORENOM CESTOM!, povikao sam. I protiv volje licem mu se
razvukao osmijeh. Zadovoljstvo odlaska.
Sada smo ve na I-4 i promet je prilino rijedak, to granii s
udom. Ja sam u krajnjem lijevom traku i vozim 9 kilometara iznad
ogranienja brzine, koje je 90 kilometara na sat, jer sam jednom uo da te
nee zaustaviti ako ne premai ogranienje za vie od 10 kilometara.
Vrlo brzo smo se uivjeli u svoje uloge.
Sasvim otraga Lacey je zaduena za opskrbu. Naglas nabraja sve
ime raspolaemo za put: pola Snickersa koji je Ben jeo kad sam ga
nazvao u vezi s Margo; 212 piva u prtljanom dijelu; upute koje sam
isprintao, a tu su i sljedei artikli u njezinoj torbici: osam listia
wintergreen vakaih guma, grafitna olovka, papirnate maramice, tri
tampona, jedan par sunanih naoala, balzam za usne u stiku, njezini
kuni kljuevi, YMCA-ina lanska iskaznica, lanska iskaznica biblioteke,
neki rauni, trideset i pet dolara i BP-ova kartica.

ujem je kako straga vie: E, ovo je uzbudljivo! Mi smo ti kao neki

jadno opremljeni pioniri! Dodue, eljela bih da imamo vie novca.
Barem imamo BP-ovu karticu, kaem. Moemo nabaviti benzin
i hranu.
Pogledam u retrovizor i vidim Radara obuenog u maturalnu togu
kako se naviruje u Laceynu torbicu. Maturalna toga ima dubok vratni
izrez, pa mu mogu vidjeti rudlave dlake na grudima. Da nema neke
bokserice unutra? pita.
Zaista, bilo bi neophodno zaustaviti se kod Gapa, pridodaje
Ben.
Radarov su posao, koji zapoinje pomou kalkulatora na svom
dlanovniku, istraivanja i izrauni. On sjedi sam u redu sjedala iza mene,
s planom putovanja i uputama za vlasnike kombija rairenim pokraj
sebe. Izraunava koliko brzo moramo putovati da bismo stigli do sutra u
podne i koliko emo puta morati stati da nam auto ne bi ostao bez
benzina, pronalazi lokacije BP-ovih benzinskih crpki na naoj ruti,
rauna koliko svako zaustavljanje smije trajati i koliko emo vremena
izgubiti na usporavanja radi silaska s autoceste.
Moramo stati etiri puta radi benzina. Ta zaustavljanja e morati
biti vrlo vrlo kratka. Najvie est minuta moemo biti izvan autoceste.
Ovdje vidim i tri dugake dionice koje se rekonstruiraju, zatim imamo
prometnu guvu u Jacksonvilleu, Washingtonu i u Philadelphiji, iako
nam ide u prilog to emo se kroz Washington voziti oko tri sata ujutro.
Prema mojim proraunima, naa prosjena brzina bi trebala biti oko sto
esnaest. Koliko brzo trenutano vozi?
Devedeset devet, rekao sam. Ogranienje brzine je devedeset.
Vozi sto esnaest, kae on.
Ne mogu; to je opasno, zaradit u kaznu.
Ubrzaj na sto esnaest, ponovi on. Pritisnuo sam papuicu gasa.
Problem je u tome to se ja usteem voziti sto esnaest, a ustee se i
kombi. Poinje se tresti na nain koji sugerira mogunost raspada.
Ostajem u krajnjem lijevom traku, iako nisam najbri auto na cesti i
osjeam se nelagodno to me svi zaobilaze s desne strane, ali trebam ist
put pred sobom, jer za razliku od svih ostalih na ovoj cesti, ja ne smijem

usporiti. I to je moja uloga: moja uloga je voziti i biti nervozan. Pada mi

na pamet da sam ve jednom igrao tu ulogu.
A Ben? Benova uloga je da mora piati. Isprva se ini kako e
njegova glavna uloga biti da prigovara to nemamo nikakvih CD-a i to
su sve radijske postaje u Orlandu koma, osim one fakultetske, izvan ijeg
dosega smo ve odavno. Ali vrlo brzo naputa tu ulogu radi svog
stvarnog i istinskog poziva: pianja.
Moram piati, kae u 15:06. Na cesti smo ve etrdeset tri
minute. Ostao nam je jo priblino jedan dan vonje.
Dakle, kae Radar, dobra vijest za tebe je da emo se
zaustavljati, loa vijest je da e to biti za etiri sata i trideset minuta.
Mislim da mogu izdrati, kae Ben. U 15:10 izjavljuje: Ustvari,
ba moram piati. Moram.
Odgovaramo u isti glas: Trpi. On kae: Ali ja... a mi ponovo u
zboru odgovaramo: Trpi. Zabavlja nas Ben koji mora piati, a mi ga
tjeramo da trpi. On se smije i ali se da ga smijanje jo vie potie na
pianje. Lacey se prebaci na srednji red sjedala i pone ga kakljati slea.
On se smije i plae, a i ja se smijem, drei brzinomjer na sto esnaest.
Razmiljam je li Margo organizirala ovo putovanje za nas namjerno ili
sluajno svejedno, nisam se ovako zabavljao otkad sam zadnji put
proveo sate za volanom kombija.

Sat drugi
Jo uvijek vozim. Vijugamo Floridom u pravcu sjevera po 1-95,
paralelno uz obalu, ali ne sasvim uz nju. Ovdje rastu samo borovi, visoki
i pretanki za svoju visinu, neto poput moje grae. Ali prije svega tu je
cesta, automobili koje pretjeemo, i koji ponekad pretjeu nas, i stalno
moram misliti na to tko je ispred, a tko iza, tko se pribliava, a tko
udaljava.

Lacey i Ben sada sjede zajedno iza mene, a Radar je skroz otraga i
svi skupa igraju neku glupu verziju igre Vidim to ti ne vidi, u kojoj
smiju zamiljati samo stvari koje nisu materijalne.
Ja vidim svojim malim okom neto tragino kul, kae Radar.
Je li to onaj nain na koji se Ben smije samo desnom stranom
usana? pita Lacey.
Ne, kae Radar. I nemoj biti tako sladunjava kad je u pitanju
Ben. To je odvratno.
Je li to zamisao da budemo goli ispod maturalnih toga za vrijeme
vonje do New Yorka, dok svi ljudi u autima koji prolaze misle da
nosimo haljine?
Ne, kae Radar. To je samo tragino.
Lacey se osmjehne. Zavoljet e haljinu. Pone uivati u
propuhu.
Ja znam! javim se. Vidi dvadesetetverosatni put kombijem.
Kul je jer su putovanja autom uvijek kul; tragian je jer e benzin koji
troimo unititi planet.
Radar kae ne i oni nastavljaju pogaati. Ja vozim i odravam
brzinu na sto esnaest i molim Boga da ne zaradim kaznu i igram
metafiziku inaicu igre Vidim to ti ne vidi. Tragino kul stvar u
nepredvienom slijedu dogaaja je ta da nismo uspjeli na vrijeme vratiti
unajmljene maturalne toge. Projurio sam pokraj policajca parkiranog na
travnjaku izmeu kolnika. vrsto sam stisnuo volan objema rukama,
potpuno uvjeren da e krenuti za nama i zaustaviti nas. Ali nije. Moda
zna da jurim samo zato to moram.

Sat trei
Ben ponovo sjedi naprijed. Ja i dalje vozim. Svi smo gladni. Lacey
raspodjeljuje jednu wintergreen vakau gumu, po komadi svakom od
nas, ali to je nikakva utjeha. Sastavlja divovski popis svega to emo

kupiti kad se prvi put zaustavimo na benzinskoj postaji. To e morati biti

ekstremno dobro opskrbljena benzinska postaja, kako bismo je mogli
opeljeiti dokraja.
Ben i dalje cupka nogama.
Hoe li prestati s time?
Sila mi je mokriti ve tri sata.
To si ve spomenuo.
Osjeam da mi se mokraa penje sve do grudnog koa, kae.
Doslovno sam pun mokrae. Buraz, upravo sada ak je sedamdeset
posto mog tijela mokraa.
Uh-uh, kaem ja jedva sastavivi osmijeh. Istina da je smijeno,
ali previe sam umoran.
Osjeam se kao da sam na rubu plaa i da e mi umjesto suza
potei mokraa. To me se ve dojmi. Smijem se malo.
Kad ga idui put pogledam, nekoliko minuta kasnije, Ben stie
meunoje i guva maturalnu odoru.
Koji ti je vrag? pitam.
Buraz, moram na zahod. Stiskanjem zaustavljam da ne potee.
Zatim se okrene. Radare, koliko je do sljedeeg zaustavljanja?
Moramo voziti jo najmanje dvjesto trideset kilometara da bismo
ostali na samo etiri zaustavljanja, to znai sat i pedeset osam i pol
minuta, ako Q bude odravao tempo.
Ja ga odravam! viem. Upravo smo sjeverno od Jacksonvillea i
sve blie Georgiji.
Ne mogu vie izdrati, Radare. Daj mi neto u to u se popiati.
Zbor usklikne: NE. Apsolutno nikako. Budi muko. Izdri kao to
su viktorijanske dame branile svoje djevianstvo. Izdri dostojanstveno i
draesno, onako kako bi predsjednik Sjedinjenih Drava trebao bdjeti
nad sudbinom slobodnog svijeta.
DAJTE MI NETO ILI U SE POPIATI NA SJEDALO.
POURITE!

Boga ti ludoga, kae Radar i oslobaa se pojasa. Grabi

etveronoke u stranji dio kombija i otvara hladnjak. Vraa se do svog
sjedala, naginje se naprijed i dodaje Benu bocu piva.
Hvala Bogu da je s epom na odvrtanje, kae Ben, omotavi aku
svojom haljinom da lake otvori bocu. Ben sputa prozor i gledam u
bonom retrovizoru kako pivo lebdi pokraj auta i prti po meudravnoj
autocesti. Benu uspijeva gurnuti bocu pod svoju togu, a da nam nije
otkrio navodno najvea jaja na svijetu, a mi sjedimo i ekamo, odve
zgroeni da bismo gledali.
Tek to Lacey izgovori: Zar ne moe jednostavno trpjeti, ve
ujemo to. Nikada prije nisam uo taj zvuk, ali lako ga prepoznajem:
zvuk mokrae koja udara o dno pivske boce. Zvui gotovo kao glazba.
Odbojna glazba vrlo brzog ritma. kicnem u tom smjeru i vidim
olakanje u Benovim oima. Smije se i gleda u prazno.
to due eka, to je bolji osjeaj, kae. Zvuk se brzo mijenja u
uborenje kako se boca puni. Zatim Benov smijeak polako iezava.
Buraz, mislim da trebam jo jednu bocu, kae iznenada.
Jo jednu bocu. ODMAH, uzvikujem.
Jo jedna boca stie! Radar je u trenu nagnut preko stranjeg
sjedita i s glavom u hladnjaku izvlai bocu iz leda. Otvori je golim
rukama, spusti jedan od stranjih prozora i izlije pivo van. Onda skoi
naprijed, s glavom izmeu Bena i mene, i prui bocu Benu, dok mu oi
strijeljaju naokolo u panici.
Uh, zamjena e biti, uh, komplicirana, kae Ben. Zbiva se puno
prtljanja pod togom, i pokuavam ne zamiljati to se dogaa, kadli se
ispod halje pojavi Miller Lite boca puna mokrae (to izgleda zaudno
slino Miller Liteu). Ben pohranjuje punu bocu u dra alica, grabi novu
od Radara, a zatim n olakanjem uzdahne.
Nama ostalima u meuvremenu preostaje da razmiljamo o
mokrai u drau za alice. Put nije posebno neravan, ali amortizeri
kombija nisu ba najvie klase, tako da se mokraa pri vrhu boce muka.
Bene, ako se mokraa prolije po mojem novom autu, odrezat u ti
jaja.

Ne prekidajui pianje, Ben zirne prema meni, kesei se. Trebat e

ti vraki velik no, buraz. A zatim konano ujem da se ubor usporava.
Uskoro prestane, i Ben brzim pokretom baci bocu kroz prozor. Za njom i
drugu.
Lacey glumi da e povraati a moda to i nije gluma. Radar kae,
Zaboga, jesi li jutros kad si se probudio popio hektolitar vode?
Ali Ben zrai zadovoljstvom. Trijumfalno die aku u zrak i
uzvikuje, Ni kap nije zavrila na sjedalu! Ja sam Ben Starling. Prvi
klarinet Winter Park Highschool orkestra. Rekorder u lokanju piva iz
bavi naglavce. ampion pianja u kolima. Uzdrmao sam svijet! Ja sam
najvei!
Nakon trideset pet minuta, dok se zavravao trei sat naeg
putovanja, upita nesigurnim glasom, Koliko ima do sljedeeg
zaustavljanja?
Sat i tri minute, ako Q zadri tempo, odgovara Radar. Okej,
kae Ben. Okej. Super. Jer moram piati.

Sat etvrti
Prvi put Lacey pita: Stiemo li uskoro? Smijemo se. Dodue stigli smo
u Georgiju, dravu koju volim, dapae oboavam, iz jednog
jednostavnog razloga. Ovdanje ogranienje brzine je sto deset, to znai
da smijem ubrzati na sto devetnaest. Izuzmemo li tu razliku, sve ostalo je
kao i u Floridi.
itav se sat pripremamo za nae prvo zaustavljanje. To nam je
vano zaustavljanje, jer sam vrlo vrlo vrlo vrlo gladan i dehidriran.
Zaudo, razgovor o hrani koju emo kupiti na benzinskoj umiruje nam
gladne greve. Lacey priprema popis za kupovinu za svakoga od nas,
ispisane siunim slovima na poleini rauna koje je nala u svojoj
torbici. Tjera Bena da se nagne kroz prozor sa strane u putnikom dijelu i
pogleda na kojoj se strani nalazi otvor za toenje goriva. Nas prisiljava
da svoje popise nauimo napamet, a zatim nas propituje. Uvjebavamo

na posjet benzinskoj postaji nekoliko puta; sve treba biti tako brzo i
tono obavljeno kao da smo u boksu na autotrkama.
Jo jedanput, kae Lacey.
Ja punim benzin, kae Radar. Nakon to zaponem s toenjem,
utravam unutra dok pumpa jo radi, iako bih morao ostati uz pumpu
itavo vrijeme, i dajem ti karticu. Zatim se vraam punjenju.
Ja donosim karticu deku za blagajnom, kae Lacey.
Ili djevojci, dodajem ja.
Nebitno, odgovara Lacey.
Samo kaem ne budi tako seksistina.
Ma, kako bilo, Q. Dajem karticu osobi za blagajnom. Kaem njoj
ili njemu da blokira sve to donesemo. Zatim ja pikim.
Ja dodajem: U meuvremenu uzimam sve sa svoga popisa i
donosim na blagajnu.
Ben kae: Ja piam. Zatim, kad zavrim s pianjem, skupljam
stvari sa svoga popisa.
A glavne su majice, kae Radar. Ljudi me neprestano udno
gledaju.
Lacey kae, Potpisujem raun nakon to izaem iz toaleta.
A onda, istog trena kad se rezervoar napuni, ulazim u auto i
kreem, stoga bi vam bilo bolje da ve budete unutra. Stvarno u vas
ostaviti da izvisite. Imate est minuta, kae Radar.
est minuta, ponavljam i kimam glavom. Lacey i Ben takoer
ponavljaju. est minuta.
est minuta. U 17:35., s jo tisuu etiristo pedeset kilometara
pred nama, Radar nas obavjetava da prema njegovom dlanovniku
sljedei izlaz ima benzinsku postaju.
Dok ulazim u benzinsku postaju, Lacey i Radar ve ue pokraj
zadnjih kliznih vrata. Ben je otkopao pojas i dri jednu ruku na kvaki
suvozaevih vrata, a drugu na kontrolnoj ploi. Odravam brzinu to
due mogu, a onda nagazim na konicu upravo ispred mjesta za
tankanje. Kombi se s trzajem zaustavi i mi izlijeemo van. Radar i ja

mimoilazimo se ispred auta; dobacujem mu kljueve, a zatim trim do

trgovine. Lacey i Ben stiu do vrata prije mene, ali ne mnogo. Dok Ben
hita prema WC-u, Lacey objanjava sjedokosoj eni (ipak jest ena) da
emo nakupovati mnogo stvari i da smo u velikoj urbi, i da treba
blokirati stvari kako ih budemo donosili, i da sve ide na njezinu BP
karticu, a ena, iako malo zbunjena, pristaje. Radar utrava dok mu toga
vijori i prua Lacey karticu.
Za to vrijeme ja trim izmeu polica skupljajui sve to se nalazi na
mom popisu. Lacey je kod pia; Ben u dijelu s trajnim namirnicama; ja
sam kod hrane. Jurim trgovinom kao da sam gepard, a tortilja-ipsevi
ranjene gazele. Trkom donosim naramak ipsa, govee unke i kikirikija
do prednje blagajne, a zatim trim do police sa slatkiima. aka Mentosa,
aka Snickersa i oh, nije na popisu, ali k vragu, volim Nerdse, pa
dodajem i tri pakiranja Nerdsa. Ostavljam sve na blagajni i jurim nazad
do vitrine s delikatesama, gdje pronalazim samo prastare puree
sendvie, pri emu puretina vrlo podsjea na unku. Grabim dva. Na
putu prema blagajni zaustavljam se radi nekoliko Starbursta, paketa
Twinkieja a uzimam i neodreen broj GoFast energetskih ploica.
Vraam se natrag. Ben je ve ondje u svojoj maturalnoj togi i prua eni
majice i sunane naoale za etiri dolara. Lacey stie trkom, nosei na
litre gazirane vode, energetskih napitaka i obine vode. Velike boce, koje
ak ni Ben ne moe napuniti mokraom iz jednog pokuaja.
Jo minuta! uzvikuje Lacey, a mene hvata panika. Kruim okolo i
letim pogledom po prodavaonici, pokuavajui otkriti to sam
zaboravio. Pogledam popis. ini se da imam sve, ali ipak osjeam kao da
postoji neto vano to sam zaboravio. Neto. Ma hajde, Jacobsene. ips,
slatkii, puretina koja slii unki, sendvi s maslacem od kikirikija i
eleom i to? Koje su jo skupine namirnica? Meso, ips, slatkii, i, i, i, i
sir! KREKERI! Kaem preglasno, a zatim se ustremim na krekere i
uzimam krekere sa sirom i krekere s maslacem od kikirikija i pozamanu
koliinu Grandmas kolaia s maslacem od kikirikija, a zatim trim
natrag i bacim ih pred blagajnu. ena je ve napunila etiri plastine
vreice namirnica. Ukupno gotovo stotinu dolara, ne raunajui benzin;
morat u cijelo ljeto raditi da otplatim dug Laceynim roditeljima.
Samo je jedan trenutak praznog hoda, onaj nakon to ena za
blagajnom provue Laceynu karticu. Pogledam na svoj sat. Trebamo

krenuti za dvadeset sekundi. Konano ujem zvuk ispisivanja rauna.

ena ga istrgne, Lacey narka svoje ime, a Ben i ja hvatamo vreice i
urimo prema autu. Radar turira motor kao da nam eli poruiti hre,
hre dok trimo preko parkinga, a Benova toga lepra na vjetru tako da
pomalo nalikuje na nekog mranog arobnjaka, samo to mu se vide
bijele goljave noge, a ruke su mu pune plastinih vreica. Vidim i
Laceyne noge ispod njezine toge i ne mogu ne primijetiti kako su joj
listovi vrsti dok koraa. Ne znam kako ja izgledam, ali znam kako se
osjeam. Mlado. Budalasto. Besmrtno. Gledam Lacey i Bena koji uskau
kroz otvorena klizna vrata. Ja se bacam za njima i prizemljujem na
plastine vreice i Laceyn torzo. Dok zatvaram klizna vrata, Radar daje
gas a auto kao ispaljen nestaje s parkiralita, i to je prvi sluaj otkad
postoje kombiji da ga je netko iskoristio za paljenje gume. Radar skree
prilino nesigurnom brzinom ulijevo i ukljuuje se na autocestu. etiri
sekunde smo bri od planiranog. A onda, ba kao to rade u boksovima
u onim NASCAR utrkama, dajemo si petice i tapemo se po leima.
Dobro smo se opskrbili. Ben ima mnogo posuda u koje moe mokriti. Ja
imam dovoljno govee unke. Lacey ima svoje Mentose. Radar i Ben
imaju majice koje mogu nositi preko maturalnih toga. Kombi je postao
naa biosfera samo da nam je benzina i mogli bismo ovako zauvijek.

Sat peti
Okej, moda i nismo tako izvrsno opskrbljeni kao to sam mislio.
Ispostavilo se da smo u svoj onoj guvi Ben i ja uinili neke ne ba male
(iako ne i fatalne) pogreke. Dok je Radar sam na prednjem sjeditu, Ben
i ja sjedimo iza njega, otvaramo svaku vreicu i dodajemo artikle Lacey u
pozadini. Lacey ih sortira u hrpe prema organizacijskoj shemi koju samo
ona razumije.
Zato lijek protiv prehlade nije na istoj hrpi kao i analgetici?
pitam. Ne bi li svi lijekovi trebali biti na istoj hrpi?
Q, srce. Ti si deko. Nema ti pojma kako se takve stvari rade.
Analgetik NoDoz je s okoladom i Mountain Dewom jer svi oni sadre

kofein i pomau ti da ostane budan. NyQuil, lijek protiv prehlade, je s

goveom unkom jer i jedenje mesa izaziva umor.
Fascinantno, kaem ja. Nakon to sam Lacey predao i zadnju
namirnicu iz vreice, ona upita: Q, a gdje je hrana koja je kako da
kaem dobra?
Uh?
Lacey pronalazi popis za kupnju koji je napisala za mene i ita iz
njega. Banane. Jabuke. Suene brusnice. Groice.
Ah, kaem ja. Ah, tono. etvrta grupa nisu bili krekeri.
Q! Kae ona bijesno. Ja ne mogu jesti nita od ovog!
Ben stavlja ruku na njezin lakat. Pa moe jesti Grandmas
kolaie. Oni ti ne mogu koditi. Proizvela ih je baka. A baka ti nikad ne
bi uinila nita naao.
Lacey otpuhne pramen kose s lica. ini se da je zaista ozlovoljena.
Plus, kaem joj, tu su i GoFast ploice. Obogaene su vitaminima!
Aha, vitaminima i s oko trideset grama masnoa, kae ona.
S vozaeva mjesta oglasi se Radar: Ne pokuavajte govoriti loe o
GoFast ploicama. elite li da zaustavim ovaj auto?
Kad god pojedem GoFast ploicu, kae Ben, uvijek mislim neto
kao: Ah, takav dakle okus komarcima ima naa krv.
Napola odmotam tangicu GoFasta s kakaom i drim je ispred
Laceynih usta.Samo pomirii, kaem. Pomirii tu vitaminiziranu
slasnost.
Zbog tebe u se udebljati.
I dobiti bubuljice, kae Ben. Ne zaboravi bubuljice.
Lacey uzima ploicu i nevoljko je zagrize. Mora zatvoriti oi da bi
prikrila orgazmiko zadovoljstvo koje prati okus GoFastu. Ah. Moj.
Boe. Ovo je okus nade.

***

Konano raspakiramo i posljednju vreicu. Ona sadri dvije velike

majice kratkih rukava, zbog kojih su Radar i Ben vrlo uzbueni, jer to
znai da mogu biti deki koji nose ogromne majice preko aavih toga,
umjesto samo deki koji nose aave toge.
Ali kad Ben razmota majice, uoava dva problema. Prvo, majica
veliine L iz benzinske postaje u Georgiji nije iste veliine kao ona kod,
recimo, Old Navyja. Majica s benzinske je divovska, i vie je vrea za
smee nego majica. Manja je, dodue, od maturalnih toga, iako ne puno.
Ali taj problem nije nita u usporedbi s drugim problemom, a to je da su
obje majice ukraene ogromnom reljefnom izvedbom konfederacijske
zastave. Preko zastava su otisnute rijei NASLIJEE, A NE MRNJA.
Ma ne, nisi valjda, kae Radar kad sam mu pokazao zbog ega se
smijemo. Bene, nisi valjda svom jedinom crnom prijatelju kupio
rasistiku majicu?
Samo sam zgrabio prve majice koje sam vidio, buraz.
Nemoj ti meni buraz ba sada, kae Radar i odmahuje glavom,
ali smijui se pritom. Dodam mu njegovu majicu i on se uvue u nju
pridravajui volan koljenima. Samo se nadam da e me zaustaviti,
kae. Volio bih vidjeti reakciju policajca na crnog momka koji nosi
majicu Konfederacije preko crne toge.

Sat esti
Iz nekog razloga dio ceste 1-95 juno do Florencea, u Junoj Karolini,
savreno je mjesto za vonju autom u petak naveer. Zaglibili smo u
prometu na vie kilometara, pa iako Radar oajniki eli prekoraiti
ogranienje brzine, sretan je ako moe voziti i pedeset. Radar i ja sjedimo
sprijeda i pokuavamo odagnati brige igrajui igru koju smo upravo
izmislili i nazvali je Ovaj tip je igolo. U toj igri zamiljamo ivote ljudi u
autima oko sebe.
Pokraj nas vozi Hispanoamerikanka u izlupanoj i staroj Toyoti
Corolli. Promatram je kroz rani sumrak. Ostavila je svoju obitelj da bi

dola ovamo, kaem. Ilegalka. alje novac kui svakog treeg utorka u
mjesecu. Ima dvoje male djece mu joj je sezonski radnik. Sada je
upravo u Ohiju samo tri ili etiri mjeseca godinje provodi kod kue,
no ipak se dobro slau.
Radar se naginje u mom smjeru i pogleda je na trenutak. Kriste, Q,
uope nije sve tako melodramatragino. Ona je tajnica u pravnoj tvrtki
pogledaj samo kako je odjevena. Trebalo joj je pet godina, ali sada je
blizu da stekne svoju pravniku diplomu. I nema ni djece ni mua. Ima,
dodue, deka. On je pomalo povran. Plai se vezivanja. Bijeli deko,
koji je pomalo nervozan zbog meurasnog aspekta njihova odnosa.
Ali nosi vjenani prsten, istiem njemu usuprot. U Radarovu
obranu moram rei da imam mogunost dobro je promotriti. S desne je
strane i ba ispod mene. Mogu je vidjeti kroz njezine zatamnjene
prozore, i promatram je kako pjeva pratei neku pjesmu s radija i
netremice gleda cestu pred sobom. Toliko je mnogo ljudi na svijetu. Lako
je smetnuti s uma kako je svijet pun ljudi, pun do raspucavanja, i
svakoga od tih ljudi moemo zamisliti i da uvijek pogrijeimo. Osjeam
da je ovo vana ideja, jedna od onih koje mozak mora polako probaviti,
onako kako se udav hrani, ali prije nego to stignem malo promisliti,
Radar me prekine.
Nosi ga samo zato da joj se ne upucavaju perverznjaci kakav si ti,
objanjava on.
Moda. Smjekam se i uzimam napola pojedenu GoFast tangicu
iz krila pa odgrizem griz. Ponovo je na trenutak tiho, a ja razmiljam o
tome kako ljude moe vidjeti i istodobno ne vidjeti, razmiljam o
zatamnjenim staklima izmeu mene i te ene, koja i dalje vozi usporedo
s nama, i o svim prozorima i ogledalima posvuda oko nas dok gmiemo
po pretrpanoj autocesti. Kad Radar ponovo progovori, shvaam da je i
on o tome razmiljao.
S tom igrom Ovaj tip je igolo, kae Radar, mislim, fora s tom
igrom kao igrom je da na kraju otkriva puno vie o osobi koja zamilja
nego o osobi koju se zamilja.
Da, kaem. I ja sam ba razmiljao o tome. I ne mogu se oteti
misli da je Whitman, uza svu svoju blistavu ljepotu, bio ipak malo
previe optimistian. Moemo mi uti druge, moemo putovati prema

njima i bez kretanja, moemo ih i zamiljati, i zaista smo svi meusobno

povezani ludim spletom korijenja, kao vlati trave ali igra me tjera da se
pitam moemo li ikada zaista postati onaj drugi.

Sat sedmi
Konano prolazimo pored lepera koji je sletio s ceste i moemo
poveati brzinu. Radar iz glave izraunava da emo zbog gubitka tempa
odavde do Agloea odsada morati voziti prosjenom brzinom od sto
dvadeset etiri kilometra. Proao je ve itav sat otkako je Ben objavio da
mora piati, a razlog je jednostavan: zaspao je. Tono u est uzeo je lijek
protiv prehlade. Legao je na klupu, a zatim smo Lacey i ja prebacili
preko njega oba pojasa i vezali ga. To je samo povealo neudobnost
njegova poloaja, ali 1. bilo je to za njegovo osobno dobro, a 2. svi smo
znali da mu za dvadeset minuta vie nita nee smetati, jer e spavati kao
mrtav. Tako je i bilo. Probudit emo ga u pono. Upravo sam, u 21:00,
spremio Lacey na spavanje, u istom poloaju, ali na srednjoj klupi.
Probudit emo je u 2:00. Dogovor je da svatko odspava jednu smjenu,
tako da sutra, kada budemo ulazili u Agloe, ne budemo morali
selotejpom drati oi otvorene.

Kombi je postao neto poput male kue: ja sjedim na suvozaevu mjestu;

to nam je brlog. Mislim da je to najbolja soba u kui: ima puno prostora,
a i sjedalo je prilino udobno.
Na tepihu ispod suvozaeva sjedala je ured koji sadri mapu
Sjedinjenih Drava, koju je Ben nabavio na BP-ovoj benzinskoj postaji,
upute koje sam isprintao i komad starog papira na kojem je Radar
krabao svoje kalkulacije o brzini i udaljenostima.
Radar je na mjestu vozaa. U dnevnom boravku. Poprilino slii
brlogu, smo to se u njemu ne moe opustiti. A takoer je i ii.
Izmeu dnevnog boravka i brloga centralna je konzola ili kuhinja.
Tu uvamo obilne zalihe govee unke i GoFast tangica i ono magino

pie zvano Bluefin, koje je Lacey stavila na popis. Bluefin dolazi u malim,
matovito zaobljenim staklenim bocama i ima okus kao plava eerna
vuna. Takoer te dri budnim bolje od iega, iako te ini pomalo
trzavim. Radar i ja sloili smo se da emo ga piti do dva sata prije svog
odmora. Moj poinje u pono kada Ben ustaje.
Prednja klupa je naa spavaa soba. To je manje poeljna soba, jer je
blizu kuhinje i dnevne sobe, gdje su ljudi budni i razgovaraju, a ponekad
se uje i glazba s radija.
Iza nje je druga spavaa soba, tamnija i tia, i openito puno bolja
od prve spavae sobi.
A iza toga je hladnjak, koji trenutano sadri 210 boca piva u koje
Ben jo nije mokrio, sendvie s puretinom koja izgleda kao unka i
nekoliko Coca-Cola.
Ova naa nastamba luksuzno je opremljena. Pod je potpuno
pokriven tepihom. Ima centralno grijanje i klimu. Svaka soba ima
ugraene zvunike. Istina, ima samo pet kvadratnih metara ivotnoga
prostora. Ali to to nema zidove nenadmana je prednost.

Sat osmi
Tek to smo preli granicu June Karoline, uhvatim Radara kako zijeva
pa inzistiram da ga zamijenim za volanom. Ionako volim voziti pa
neka ovo vozilo i jest obian kombi, ali je moj kombi. Radar naglo iskoi
sa svog sjedala i prebacuje se u prvu dnevnu sobu, dok ja vrsto drim
volan i prekoraivi preko kuhinje, sjedam u vozako sjedalo.
Na ovakvom putovanju, to otkrivam, naui mnogo o sebi
samome. Na primjer, nikada nisam mislio da sam tip osobe kojoj bi palo
na pamet da mokri u napola prazne boce Bluefin energetskog pia dok
vozi kroz Junu Karolinu brzinom od sto dvadeset etiri kilometra na sat
ali zapravo, ba sam takva osoba. Dosad takoer nisam znao da ako
pomijea puno mokrae s malo energetskog pia Bluefin, dobije kao
rezultat zadivljujue fluorescentnu tirkiznu boju. Izgleda tako lijepo da je

poelim zaepiti i ostaviti u drau alica da je pokaem Lacey i Benu

kad se probude.
Ali Radar misli drukije. Ako smjesta ne baci to govno kroz
prozor, prekidam nae jedanaestogodinje prijateljstvo, kae.
Nije govno, kaem ja. To je mokraa.
Van, kae. Pa sam bacio. U bonom retrovizoru gledam kako
boca pada na asfalt i rasprskava se kao vodeni balon. I Radar to vidi.
O, moj Boe, kae. Nadam se da je ovo jedno od onih
traumatinih iskustava koja toliko oteuju psihu da jednostavno
zaboravi da si ih ikada doivio.

Sat deveti
Dosad nisam znao da se moe umoriti od jedenja GoFast energetskih
tangica. Ali moe. Bio sam tek kod drugog zalogaja etvrte ovodnevne,
kadli mi se eludac okrenuo. Otvorim sredinju konzolu i vratim
tangicu natrag. Taj dio kuhinje zovemo smonicom.
elio bih da imamo jabuka, kae Radar. Boe, kako bi mi sada
prijala jabuka.
Uzdahnem. Glupa etvrta skupina namirnica. Osim toga, iako sam
ve prije nekoliko sati prestao piti Bluefin, i dalje se esto trzam.
Jo se osjeam nekako trzavo, kaem.
Istina, kae Radar. Ja ne mogu prestati lupkati prstima.
Pogledam dolje. Tiho lupka prstima po koljenu. Hou rei, kae,
jednostavno se ne mogu zaustaviti.
Okej, ali zato nisam umoran, pa moemo ostati budni do etiri, a
onda bismo ih mogli probuditi i odspavati do osam.
Okej, kae on. utimo neko vrijeme. Cesta se sada ispraznila;
ostali smo samo mi i leperi, a ja se osjeam kao da mi mozak obrauje
informacije u tempu jedanaest puta brem od normalnog, i pada mi na

um da je ovo to radim tako lako, da je vonja po meudravnoj

autocesti najlaka i najugodnija stvar na svijetu: sve to trebam initi jest
ostati izmeu linija i pobrinuti se da mi nitko nije preblizu i da ja nisam
nikome preblizu, i samo voziti dalje. Moda se i ona tako osjeala, ali ja
se ne bih ovako osjeao da sam sm na putu.
Radar prekida utnju. Pa, kako neemo spavati do etiri...
Dovrim njegovu reenicu. Da, onda bismo mogli otvoriti novu
bocu Bluefina.
I tako uinimo.

Sat deseti
Vrijeme je za nae drugo zaustavljanje. Sad je 00:13 ujutro. Svoje prste
vie ne osjeam kao prste; osjeam ih kao iste pokrete. I lupkam po
volanu dok vozim.
Nakon to Radar pronalazi najbliu BP-ovu postaju na svom
dlanovniku, odluimo probuditi Lacey i Bena.
Kaem, Hej, ljudi, uskoro se zaustavljamo. Nema reakcije.
Radar se okree natrag i stavlja ruku na Laceyno rame. Lace,
vrijeme za ustajanje. Nita.
Ukljuim radio. Nalazim stanicu koja vrti stare hitove. To su
Beatlesi. Pjesma Good Morning. Malo je poglasnim. Bez odgovora. Radar
poglasni jo. A onda jo. A onda krene refren i on pone pjevati. Ja mu se
prikljuim. Mislim da je moje fal pjevanje ono to ih je konano
probudilo.
UGASITE TO! vie Ben. Stiamo glazbu.
Bene, zaustavljamo se. Treba li piati?
On oklijeva i uju se neodreeni zvukovi iz mraka u pozadini, a ja
se pitam postoji li neka fizika metoda kojom provjerava puninu svog
mjehura. Zapravo, mislim da ne trebam, kae.

Okej, onda ti toi benzin.

Kao jedini muki koji dosad nije piao u autu, prvi rezerviram
zahod, kae Radar.
, mrmlja Lacey. . Prestanite govoriti.
Lacey, treba ustati i
zaustavljamo.

pikiti, kae

Radar. Uskoro

se

Moe kupiti jabuke, kaem joj.

Jabuke, mrmlja ona slatkim glasiem male djevojice. Volim
jabuke.
Poslije je tvoj red za vonju, kae Radar. Stvarno se mora
razbuditi.
Lacey se uspravi i svojim uobiajenim glasom kae: To mi se ba i
ne svia.
Skreemo na izlaz s autoceste i do BP-ove benzinske postaje ostaje
jo kilometar i pol, to se ne ini mnogo, ali Radar kae da e nam to
oduzeti etiri minute, a kako nas je promet u Junoj Karolini ve usporio,
onda bismo mogli imati i pravu muku zbog radova na cesti, za koje
Radar kae da nas ekaju za sat vremena. Ali meni nije doputeno
brinuti se. Lacey i Ben dovoljno su se razbudili da bi zauzeli poloaj
pokraj kliznih vrata, ba kao proli put, i kad se zaustavimo ispred
crpke, svi izlijeu vani, a ja dobacujem kljueve Benu, koji ih hvata u
zraku.
Dok Radar i ja ustro partamo pokraj bijelca iza blagajne, Radar se
zaustavlja, jer je uoio da je tip blenuo u njega. Da, kae Radar bez
srama. Da, nosim majicu s natpisom NASLIJEE A NE MRNJA preko
moje maturalne toge. Nego, prodajete li ovdje hlae?
Momak je sasvim zbunjen. Imamo kamuflane hlae tamo kod
motornih ulja.
Izvrsno, kae Radar. Pa se okrene k meni i kae, Budi dobar i
izaberi mi neke kamuflane hlae. I moda neku malo bolju majicu?
Smatraj to obavljenim, odgovaram. Ispostavlja se da maskirne
hlae ne dolaze u uobiajenim veliinama. Ima ih samo u veliini M i L.

Uzimam veliinu M, a zatim i veliku ruiastu majicu s natpisom

NAJBOLJA BAKA NA SVIJETU.
I tri boce Bluefina.
Sve te stvari predajem Lacey kad je izala iz toaleta i ulazim u
toalet za djevojke, jer je Radar jo uvijek u mukom. Ne sjeam se da sam
ikad prije bio u enskom toaletu na benzinskoj postaji.
Razlike:
Nema automata s kondomima.
Manje grafita.
Nema pisoara.

Miris je manje-vie isti, to je pomalo razoaravajue.

Kad iziem van, Lacey plaa za blagajnom, a Ben je ve nervozno
nalegao na trubu, pa nakon nekoliko trenutaka zbunjenosti odjurim
prema autu.
Izgubili smo minutu, kae Ben sa suvozaeva mjesta. Lacey
skree na put koji e nas dovesti na meudravnu autocestu.
Oprostite, odgovara Radar sa stranjeg sjedita, gdje sjedi pokraj
mene, i pokuava navui svoje nove maskirne hlae ispod maturalne
halje. Dobra je stvar to konano imam hlae. I novu majicu. Gdje je
majica, Q? Lacey mu je dodaje. Vrlo smijeno. Svlai togu i ipak je
zamjenjuje baka-majicom, dok se Ben ali da njemu nitko nije kupio
hlae. Svrbi ga stranjica, kae. I kad malo bolje razmisli, kao da mu se
pia.

Sat jedanaesti
Naletjeli smo na dio ceste koji se obnavlja. Autocesta se suava na jedan
trak, a mi smo zapeli iza tegljaa koji precizno odrava maksimalno

doputenu brzinu pri radovima na cesti od 50 kilometara na sat. Lacey je

pravi voza za ovakvu situaciju; ja bih ve lupao po volanu, ali ona samo
prijazno avrlja s Benom, da bi se u jednom trenutku napola okrenula i
rekla: Q, zaista moram na toalet a mi i tako gubimo vrijeme iza ovog
kamiona.
Samo sam kimnuo. Ne mogu je kriviti. Ja bih nas ve odavno
prisilio da stanemo kad ne bih mogao mokriti u bocu. Herojski je od nje
to je uspjela izdrati tako dugo.
Stala je na prvoj benzinskoj postaji koja radi cijelu no; i ja izlazim
protegnuti svoje odrvenjele noge. Kad se Lacey trei vrati do kombija, ja
ve sjedim na mjestu vozaa. ak i ne znam kako mi je dolo da sjednem
na vozako mjesto, zato sam zavrio tu umjesto Lacey.
Ona obie auto, doe do prednjih vrata i ugleda me, a kako je
prozor otvoren, ja joj kaem: Mogu i ja voziti. Na kraju krajeva, moj
auto i moja misija. Ona pita: Siguran si? a ja kaem: Da, da, spreman
sam za pokret, i ona jednostavno otvori klizna vrata i legne na prvu
klupu.

Sat dvanaesti
Sati je 2:40 ujutro. Lacey spava. Radar spava. Ja vozim. Cesta je pusta.
ak je i veina vozaa kamiona otila na spavanje. Prou minute, a da ne
vidimo svjetla koja bi dolazila iz suprotnog smjera. Ben me odrava
budnim brbljajui sa mnom. Razgovaramo o Margo.
Jesi li uope razmiljao kako emo zapravo nai Agloe? pita me.
Hm, znam otprilike na kojem bi se raskriju morao nalaziti,
kaem. A to ti i nije nita vie od obinog raskrija.
A ona e biti na prvom uglu, sjedi ondje na prtljaniku svoga
auta, podboila je bradu i eka te?
To bi svakako bilo praktino, odgovaram.

Buraz, moram ti rei da sam malo zabrinut da e, ono ako sve

ne bude onako kako si planirao biti stvarno razoaran.
Samo je elim pronai, kaem, jer to zaista elim. elim da bude
na sigurnom, iva, pronaena. Da se struna ne prekine. Ostalo je manje
vano.
Da, ali ne znam, kae Ben. Mogu osjetiti njegov pogled i kako
se pretvara u Ozbiljnog Bena. Samo samo upamti da se ponekad ono
to misli o osobi ne podudara s onim to ona zapravo jest. Recimo, ja
sam uvijek mislio da je Lacey tako seksi i tako kul, ali sada kad sam s
njom... nije to isto. Ljudi su drukiji kad ih moe pomirisati i vidjeti
izbliza, zna?
Znam to, kaem. I zaista znam koliko sam dugo o njoj imao
potpuno pogrenu predodbu.
Samo kaem da je prije bilo lako da mi se Lacey svia. Lako je kad
ti se netko svia izdaleka. Ali kad je prestala biti ta divna, nedostina
lutkica, i to ja znam, i poela biti, ono, sasvim obina djevojka s udnim
odnosom prema hrani, i hirovita i pomalo sklona zapovijedanju e onda
mi se zapravo poela sviati jedna sasvim druga osoba.
Osjeam kako mi se obrazi are. Hoe rei da se meni Margo
zapravo ne svia? Nakon svega ovoga nakon to sam ve dvanaest sati
u ovim kolima, ti misli da mi zapravo nije stalo do nje jer ja ne..., tu
sam se zaustavio. Misli da mi, zato to ima djevojku moe s visoka
drati lekcije? Ponekad si stvarno takav...

Prestanem govoriti, jer u krajnjem dosegu prednjih svjetala vidim stvar

koja e me uskoro ubiti.
Na autocesti stoje dvije krave, nesvjesne toga gdje su. Iznenada su
izronile pred nama, arulja je u lijevom voznom traku, a u naem traku
ogromno stvorenje, iroko koliko i na kombi, stoji potpuno nepomino,
glavom okrenutom unazad, i procjenjuje nas bezizraajnim pogledom.
Krava je savreno bijela, to je veliki bijeli zid od krave, na koji se ne
moemo popeti, ispod kojeg se ne moemo provui, koji ne moemo
zaobii. Moemo samo u njega udariti. Znam da je i Ben vidi, jer ujem
kako je prestao disati.

Kau da ti u takvim trenutcima cijeli ivot proleti pred oima, ali

meni se to ne dogaa. Nita mi nije pred oima osim tog nemogue
velikog volumena snjenog krzna, sada samo sekundu daleko od nas. Ne
znam to da uinim. Ne, nije u tome problem. Problem je u tome da se
nema to uiniti, osim udariti taj bijeli zid i ubiti i njega i nas, oboje.
Nagazio sam na konicu, ali vie iz navike nego iz nade u spas: ovo se
apsolutno ne moe izbjei. Diem ruke s volana. Ne znam zato to inim,
ali podiem ruke i predajem se. Glavom mi lete najbanalnije misli na
svijetu: da ne elim da se ovo dogodi. Ne elim umrijeti. Ne elim da
moji prijatelji umru. I bit u iskren, dok se vrijeme usporava i dok su mi
ruke u zraku, dobivam priliku za jo jednu misao, i pomiljam na nju.
Krivim je za ovu ludu fatalnu trku za to to nas je navela na rizik, to
me pretvorila u takvog glupana koji je spreman ostati budan cijelu no i
voziti prebrzo. Da nije nje, sada ne bih bio blizu smrti. Bio bih kod kue,
kao i uvijek, i bio bih na sigurnom, i uinio bih ono to sam oduvijek
elio: odrastao bih.
Nakon to sam digao ruke od upravljanja naom laom, iznenaen
sam to vidim neiju tuu ruku na upravljau. Poinjemo skretati prije
nego to sam i shvatio zato, a tada shvaam da Ben vue volan prema
sebi i skree nas u beznadnom pokuaju da izbjegne kravu, i ve smo u
zaustavnom traku, a onda na travi. ujem kako kotai proklizuju dok
Ben odluno i brzo okree volan u suprotnom pravcu. Prestajem gledati.
Ne znam jesu li mi oi zatvorene ili su jednostavno prestale gledati.
eludac i plua mi se sudaraju. Neto otro pogaa mi lice.
Zaustavljamo se.
Ne znam zato, ali diram si lice. Pogledam ruku i vidim krvavi
trak. Opipavam si podlaktice, obujmim samog sebe rukama, ali samo da
se uvjerim jesu li mi ruke jo uvijek na mjestu. I jesu. Gledam noge. I one
su tu. Ima i stakla. Gledam naokolo. Razbijene boce. Ben gleda u mene.
Ben dira svoje lice. Izgleda u redu. Opipava se kao to sam to i ja inio.
Udovi su mu na broju. Bezizraajno me gleda. U retrovizoru vidim
kravu. A onda sa zakanjenjem Ben zavriti. Bulji u mene i vriti, usta su
mu irom otvorena, a krik koji isputa dubok je, grlen i prestravljen.
Onda prestane. Neto sa mnom nije u redu. Osjeam slabost. U prsima
kao da mi gori. Drao sam dah cijelo vrijeme. Osjeam se puno bolje
nakon to ponovo poinjem disati. Udisaj kroz nos, izdisaj kroz usta.

Tko je ozlijeen?! vie Lacey. Otkopala je pojaseve i oslobodila

se iz svog leeeg poloaja pa se naginje prema zadnjem sjeditu.
Okrenem se i vidim da su se stranja vrata sama otvorila i na trenutak
mislim da je Radar ispao iz auta, ali onda se i on uspravi. Opipava lice i
kae: Dobro sam. Dobro sam. Jeste li vi dobro?
Lacey ak i ne odgovara; samo skoi naprijed, izmeu Bena i mene.
Naginje se preko kuhinje i gleda u Bena. Kae: Mili, jesi li ozlijeen?
Oi su joj prepune suza, kao bazen u kinom danu. A Ben kae:
DobrosamdobrosamQkrvari.
Onda se Lacey okrene prema meni; znam da ne bih trebao plakati,
ali svejedno plaem, ne zato to me neto boli, nego zato to sam
uplaen, i to sam bio pustio volan, a Ben nas je spasio, i sada je tu i ta
djevojka koja me gleda, gleda me na majinski nain, pa iako me to ne bi
trebalo raznjeiti, ipak me raznjeuje. Znam da posjekotina na mom licu
nije ozbiljna i to im pokuavam rei, ali ne mogu prestati plakati. Lacey
mi pritie posjekotinu svojim prstima, tankim i mekanim, i vie Benu da
nae neto za previjanje, i tada mi stavlja malu poderinu s
konfederacijske zastave na obraz, desno od nosa. Kae: Samo je dri
vrsto; dobro je, boli li te jo negdje? Ja kaem da ne boli. Tada
primijetim da motor i dalje radi, i da je auto u brzini, a stoji samo zato to
jo uvijek pritiem konicu. Prebacim ga u ler i ugasim motor. Kad ga
ugasim, ujem da curi tekuina vie tee nego to kapa.
Trebali bismo izii, kae Radar. Drim komadi zastave
Konfederacije na licu. Zvuk tekuine koja tee iz auta jo uvijek se uje.
To je benzin! Eksplodirat e! vie Ben. Otvara suvozaka vrata i
bjei u panici. Preskae drvenu ogradu i kida preko pokoenog polja s
balama sijena. I ja izlazim, ali ne ba u takvoj urbi. Radar je takoer
vani, i dok Ben rui sve brzinske rekorde, Radar se smije. To je pivo,
kae.
to?
Sve pivske boce su se razbile, kae i pokae glavom prema
rastvorenom hladnjaku iz kojeg teku litre zapjenjene tekuine.

Pokuavamo dozvati Bena, ali on nas ne uje jer je previe zauzet

vritanjem: EKSPLODIRAT E! i tranjem preko polja. Maturalna mu
toga lepra u sivom svitanju i povremeno otkriva golo koato dupe.
Okreem se i gledam prema autocesti jer ujem da se pribliava
neki auto. Bijela zvijer i njezina pjegava prijateljica leerno su se
odgegale do sigurnosti nasuprotnog zaustavnog traka, jo uvijek
savreno spokojne. Okrenuvi se, vidim da je kombi naslonjen uz samu
ogradu.
Procjenjujem tetu, a Ben se konano dovue do auta. Dok smo se
okretali, mora da smo zakvaili ogradu, jer je na kliznim vratima duboko
udubljenje, tako duboko da ako pogleda izbliza, moe vidjeti
unutranjost kombija. Ali osim tog oteenja sve ostalo izgleda u redu.
Nema drugih udubljenja. Stakla nisu razbijena. Gume nisu probuene.
Obiem auto da zatvorim stranja vrata i promotrim 210 razbijenih boca
piva, iz kojih se jo uvijek pjenua. Lacey doe do mene i prebaci mi
ruku preko ramena. Oboje zurimo u zapjenjeni potok to otjee u
drenani jarak ispod nas. to se dogodilo? pita.
Kaem joj: bili smo ve mrtvi, a onda je Ben uspio zaokrenuti auto
na pravi nain, ba kao neka briljantna vozaka balerina.
Ben i Radar uvukli su se pod kombi. Ni jedan ni drugi nema pojma
o automobilima, ali pretpostavljam da ih to smiruje. Ispod auta izviruje
rub Benove toge i njegovi goli listovi.
Stari, vie Radar. Izgleda da je sve u redu.
Radare, kaem, auto se zavrtio nekih osam puta. Naravno da
nije u redu.
Pa ini se u redu, kae Radar.
Hej, kaem i hvatam Bena za njegove New Balance tenisice.
Hej, izlazi van.
Ben hitro ispuzi ispod auta, a ja mu pruim ruku da ustane. Ruke
su mu crne od automobilskog maziva. Privuem ga i vrsto zagrlim. Da
mu nisam prepustio upravljanje vozilom i da ga on nije tako vjeto
preuzeo, sigurno bih sada bio mrtav.

Hvala ti, kaem tapui ga po leima, vjerojatno malo prejako.

Bilo je to najbolje upravljanje vozilom sa suvozakog sjedita koje sam
ikada vidio.
Lagano me pljesnuo svojom masnom rukom po neozlijeenom
obrazu. Uinio sam to da bih spasio sebe, ne tebe, kae. Vjeruj mi kad
kaem da mi ti nijednog trena nisi bio na pameti.
Nasmijem se. Ni ti meni, kaem.
Ben me gleda, u kutu usana titra mu jedva primjetan osmijeh, a
onda kae: Mislim, bila je to prokleto velika krava. Prije kopneni kit
nego krava. Nasmijem se.
Sad ve i Radar isplazi ispod auta. Stari, stvarno mislim da je sve
u redu. Mislim, izgubili smo samo pet minuta. Neemo trebati ni
poveavati putnu brzinu.
Lacey nakubljenih usana gleda udubljenje na kombiju. to
misli? pitam je.
Idemo, kae.
Idemo, glasa i Radar.
Ben napue obraze i ispusti glasan izdah. Uglavnom zato to se ne
znam oduprijeti pritisku: idemo.
Idemo, kaem. Ali nema anse da vie vozim.
Ben uzima kljueve od mene. Ukrcavamo se. Radar usmjerava auto
prvo uz mali nasip, a onda natrag na meudravnu autocestu. Izmeu
nas i Agloea jo su 872 kilometra.

Sat trinaesti
Svakih nekoliko minuta Radar kae: Ljudi, sjeate li se kako smo, ono,
svi bili na korak do smrti, a onda je Ben zgrabio volan i izbjegao
megaenormnu stranu kravu, zavrtio auto kao one alice u Disneylandu,
i ipak nismo poginuli. Lacey se naginje preko kuhinje, ruka joj je na

Benovu koljenu, i kae: Mislim, stvarno si heroj, shvaa li to? Za

ovakve stvari se dobivaju odlikovanja.
Ve sam ovo rekao, ali rei u ponovo: nisam imao na umu nikoga
od vas. Samo. Sam. Htio. Spasiti. Svoje. Dupe.
Laljive jedan. Ti preslatki hrabri laljive, kae ona i poljubi ga
u obraz.
Radar kae: Hej, ljudi, sjeate li se onda kako sam, ono, bio vezan
dvama pojasevima na zadnjem sjeditu i kako su se vrata rastvorila i sva
piva izletjela van, a ja sam preivio potpuno neozlijeen? Kako je to
uope mogue?
Hajde, igrajmo metafiziku verziju Ja vidim, kae Lacey. Ja vidim
svojim malim okom herojsko srce, srce koje ne kuca samo za sebe, nego
za itavo ovjeanstvo.
NIJE DA SAM SKROMAN. ALI JEDNOSTAVNO NISAM HTIO
TEK TAKO UMRIJETI, Ben uzvikuje. Ljudi, sjeate li se kad smo, ono,
prije dvadeset minuta bili u kombiju, i kad na neku foru nismo izginuli?

Sat etrnaesti
Nakon prvog oka poinjemo istiti. Pokuavamo nagurati to je mogue
vie ostataka stakla razbijenih Bluefin boca na komade papira i skupiti ih
u vreicu koju emo poslije baciti. Tepih u autu natopljen je ljepljivim
Mountain Dewom, Bluefinom i dijetnom kolom, a mi to pokuavamo
posuiti s nekoliko salveta koje imamo. Bilo bi u najmanju ruku potrebno
ozbiljno pranje auta, ali prije Agloea za to neemo imati vremena. Radar
je istraio koliko e me kotati neizbjena zamjena bone ploe: 300
dolara plus bojenje. Troak ovog putovanja nezaustavljivo raste, ali ja u
ga nadoknaditi radom u tatinu uredu ovog ljeta; u svakom sluaju, to je
mala otkupnina za nekoga kao to je Margo.
Sunce nam izlazi s desne strane. Lice mi i dalje krvari. Zastava
Konfederacije zalijepila mi se za ranu i vie je ne moram sm drati.

Sat petnaesti
Rijetka hrastova umica zaklanja ist pogled na polja kukuruza, koja
seu sve do obzora. Krajolik se mijenja, ali nita se drugo ne mijenja.
Velike meudravne ceste kao to je ova uinile su da itava zemlja
izgleda isto: McDonalds, BP-ove benzinske postaje, Wendys. Znam da
je to neto to bih vjerojatno trebao mrziti i eznuti za onim smirenim
starim vremenima kada si se na svakom uglu susretao s mjesnim
posebnostima ali to je, tu je. Meni se ovo svia. Volim dosljednost.
Svia mi se to to se mogu odvesti petnaest sati od kue, a da se svijet
oko mene gotovo ne promijeni. Lacey me dvostruko opasuje na
stranjem sjeditu. Potreban ti je odmor, kae. Proivio si teke
trenutke. Zauujue je da me nitko jo nije okrivio to nisam bio
aktivniji u borbi s kravom.
Dok tonem u san, ujem ih kako jedni druge nasmijavaju ne
razaznajem rijei, ujem samo ritam govora, uzlazne i silazne kadence
zadirkivanja. Svia mi se to oslukivanje, to leanje na travi. I odluim
da emo, ako stignemo tamo na vrijeme, a ne naemo je, uiniti ba to:
vozit emo se oko Catskillsa i pronai mjesto ugodno za sjedenje i
dangubljenje, besposliarit emo na travi, razgovarati, priati viceve.
Moda je moja potpuna uvjerenost da je iva uinila sve to ponovo
moguim ak i ako nikada ne naem dokaz za to. Gotovo da mogu
zamisliti sreu i bez nje, zamisliti da sam je u stanju pustiti da ode, i biti
zadovoljan osjeajem da nam je korijenje povezano, pa makar nikada
vie ne vidio tu vlat trave.

Sat esnaesti
Spavam.

Sat sedamnaesti
Spavam.

Sat osamnaesti
Spavam.

Sat devetnaesti
Budim se. Radar i Ben glasno se prepiru oko toga koje ime nadjenuti
autu. Ben bi ga htio nazvati Muhammed Ali, jer ba kao i Muhammed
Ali, i kombi primi udarac, ali nastavlja dalje. Radar kae da se auto ne
moe nazvati prema povijesnoj osobi. On misli da se treba nazvati
Lurlene, jer to zvui ba dobro.
eli ga nazvati Lurlene? pita Ben, a glas mu se podie od uasa
na samu pomisao. Zar ovo siroto vozilo nije pretrpjelo dovoljno
neprilika?
Otkopam jedan pojas i sjednem. Lacey se okrene prema meni.
Dobro jutro, kae. Dobro doao u slavnu dravu New York.
Koliko je sati?
Devet i etrdeset dva. Kosa joj je svezana u rep iz kojeg su ispali
krai pramenovi. Kako si? pita ona.
Uplaen sam, odgovorim joj.

Lacey mi se osmjehne i kimne. Da, i ja takoer. Kao da ima

previe stvari koje bi se mogle dogoditi, a da bismo na sve bili spremni.
Da, kaem.
Nadam se da emo ti i ja ostati prijatelji tijekom ovog ljeta, kae.
Iz nekog razloga to mi pomogne. Nikad ne moe znati kada e ti neto
biti od pomoi.
Radar upravo govori da bi se auto trebao zvati Siva guska. Malo se
nagnem naprijed i kaem: Zvrk. to ga jae zavrti, to dalje stigne.
Ben kimne. Radar se okrene. Mislim da bi ti trebao biti slubeni
imenovatelj stvari.

Sat dvadeseti
Sjedim u prvoj spavaoj sobi s Lacey. Ben vozi. Radar je navigator.
Spavao sam kad su se proli put zaustavili, ali sjetili su se uzeti kartu
New Yorka. Agloe nije oznaen, no sjeverno od Roscoea samo je pet ili
est raskrija. New York sam uvijek zamiljao kao ogroman i beskrajan
megapolis, ali ovdje vidim samo bujne, blage breuljke na koje se moj
kombi junaki uspinje na putu prema svome odreditu. Kad se javi zastoj
u razgovoru i Ben krene rukom prema prekidau na radiju, ja kaem:
Idemo, metafizika igra pogaanja!
Ben kree. Ja vidim svojim malim okom neto to zbilja volim.
Ah, znam, kae Radar. To je okus tvojih jaja.
Ne.
Okus penisa? pogaam ja.
Ma ne, idiote, kae Ben.
Hmm, kae Radar. Da nije miris jaja?
Tekstura jaja? pokuam ja.
Ma dajte, vi mamlazi, nema to nikakve veze s genitalijama.
Lacey?

Je li to osjeaj da si upravo spasio tri ivota?

Ne. Mislim da vam je ponestalo ideja.
U redu, to je to?
Lacey, kae Ben. I vidim da je gleda u retrovizoru.
Mutave, kaem. Ovo je navodno metafizika verzija Ja vidim
ono to ti ne vidi. Mora biti neto to se uope ne moe vidjeti.
Ba to i mislim, kae Ben. Ono to mi se zaista svia je Lacey, ali
ne vidljiva Lacey.
Ah, riga mi se, kae Radar, ali Lacey otkopa svoj pojas i nagne
se naprijed preko kuhinje, kako bi mu apnula neto na uho. Ben nato
porumeni.
Okej, obeavam da ja neu biti tako otrcan, kae Radar. Ja vidim
svojim malim okom neto to svi ovdje osjeaju.
Nagaam: Izniman umor?
Ne, ali izvrstan pokuaj.
Lacey kae: Je li to onaj udni osjeaj koji se javlja od previe
kofeina kad misli da ti ne lupa samo srce, nego itavo tijelo?
Ne. Bene?
Hm, osjeamo li svi da nam se pia ili samo ja?
Kao i uvijek, to si samo ti. Jo pokuaja? Svi utimo. Ispravan
odgovor je da svi osjeamo da emo biti sretniji nakon a cappella
izvoenja pjesme Blister in the Sun.
A tako i jest. Koliko god da sam bez sluha, i ja pjevam, glasno kao i
svi ostali. A nakon to smo zavrili, kaem: Ja vidim svojim malim
okom jednu sjajnu priu.
Neko vrijeme nitko nita ne govori. uje se samo zvuk Zvrka koji
prodire cestu grabei nizbrdo. A onda, nakon nekoliko trenutaka, Ben
kae. Ovu priu, zar ne?
Kimnem potvrdno.
Da, kae Radar. Ako ne umremo, bit e to vraki dobra pria.

Bit e jo bolja ako je pronaemo, mislim, ali ne kaem nita. Ben

naposljetku ukljui radio i nae stanicu s rock-baladama uz koje
moemo pjevuiti.

Sat dvadeset prvi

Nakon vie od 1770 kilometara po meudravnim autocestama,
konano je dolo vrijeme da s njih siemo. Po dvotranoj dravnoj cesti,
koja nas vodi dalje na sjever, prema gorju Catskills, nemogue je voziti
sto dvadeset na sat. Usprkos tome uspjet emo. Radar, oduvijek
briljantan taktiar, iskemijao je dodatnih trideset minuta, a da nam to
dosad nije rekao. Lijepo je ovdje gore, kasnojutarnja suneva svjetlost
izlijeva se na gustu prastaru umu. ak i zgrade od cigle u tronim
malim gradiima kroz koje prolazimo izgledaju sjajno pod tim svjetlom.
Lacey i ja kazujemo Benu i Radaru sve ega se moemo sjetiti,
nadajui se da emo im tako pomoi u pronalaenju Margo. Podsjeamo
ili na nju. Podsjeamo sami sebe na nju. Na njezinu srebrnu Hondu
Civic. Na njezinu savreno ravnu kestenjastu kosu. Na njezinu
opinjenost naputenim zgradama.
Sa sobom ima crnu biljenicu, kaem.
Ben se okrene prema meni. Okej, Q. Ako u Agloeu vidim djevojku
koja izgleda kao Margo, neu poduzeti nita. Osim ako nema u rukama
crnu biljenicu. Time e se odati.
Slegnem ramenima. Sve sam to inio da bih se prisjetio nje. Jo
jednom, po posljednji put, elim je se prisjetiti, dok se jo nadam da u je
ponovo vidjeti.

Agloe

Ogranienje brzine sputa se s osamdeset i osam, na sedamdeset i dva, a

zatim na pedeset i est. Prelazimo preko eljeznikih tranica i evo nas u
Roscoeu. Polako vozimo kroz pospani gradi s kafiem, prodavaonicom
odjee, duanom s robom sve za dolar i nekoliko izloga zakucanih
daskama.
Naginjem se naprijed i kaem, Ovdje je mogu zamisliti.
Da, slae se Ben. ovjee, stvarno ne elim provaljivati u
zgrade. Ne vjerujem da bih opstao u njujorkom zatvoru.
Meni se, meutim, ideja o istraivanju ovih zgrada ne ini posebno
zastraujuom, jer mi se cijeli grad ini naputenim. Nita ovdje vie nije
otvoreno. Nakon centra jedna jedina cesta sijee glavnu cestu i na toj
cesti nalazi se Roscoevo samotno stambeno naselje i osnovna kola.
Skromne drvene kue izgledaju kao da su zakrljale pokraj drvea koje
ovdje raste gusto i visoko.
Skreemo na drugu cestu, na kojoj je doputena vea brzina, ali
Radar ipak vozi sporo. Preli smo jedva kilometar i pol, kad smo s lijeve
strane ugledali zemljani put, ali bez uline ploe koja bi nam kazala
njegovo ime.
To bi moglo biti to, kaem.
Pa to je neiji prilazni put, kae Ben, ali Radar svejedno skrene na
njega. Izgleda da to jest neiji prilazni put od zbijene zemlje. Slijeva od
nas nekoena trava raste do visine guma naeg auta; ne vidim nita, ali
ipak sam nekako zabrinut jer se vrlo lako sakriti bilo gdje u takvom
polju. Jo malo vozimo, a onda put zavri pred nekom viktorijanskom
farmom. Okreemo se i vraamo na glavnu cestu s dva traka pa
nastavljamo dalje u smjeru sjevera. Glavna cesta prelazi u cestu Cat
Hollow i mi vozimo dok ne naiemo na jo jedan zemljani put, gotovo
identian prethodnom, samo to je ovaj s desne strane ceste. Put nas vodi
do ruevne strukture nalik na tagalj od posivjela drva. S obje strane
puta poljem su u linijama poreani ogromni valjci sijena, a trava je ve
poela ponovo rasti. Radar ne vozi bre od osam kilometara na sat.
Traimo neto neobino. Neku pukotinu u savreno idilinom krajoliku.
Misli li da bi ovo mogla biti Agloeva lokalna trgovina? pitam.
Taj tagalj?

Aha.
Nemam blage, kae Radar. Jesu li lokalne trgovine nekad
izgledale kao tagljevi?
Ispustio sam dug izdah kroz napuene usne. Nemam pojma.
Je li to... ovjee, pa to je njezin auto! vikne odjednom Lacey. Da
da da da da njezin auto njezin auto!
Radar prikoi, a ja pogledom pratim smjer Laceyna prsta natrag
preko polja, pa negdje iza taglja. Srebrnkasto svjetlucanje. Prislanjam
svoje lice uz njezino i sad prepoznajem luk automobilskog krova. Bog
zna kako se naao ondje, jer nije bilo puta koji bi vodio onamo.
Radar zaustavlja na kombi, a ja iskaem i trim natrag prema
njezinu autu. Prazan. Otkljuan. Otvaram prtljanik. Takoer prazan,
osim jednog otvorenog i praznog kovega. Pogledam naokolo i krenem
prema, kako sad vjerujem, ostatcima Agloeve lokalne trgovine. Ben i
Radar slijede me dok trim preko pokoena polja. Ulazimo u tagalj, ali
ne kroz vrata, ve kroz jednu od nekoliko zjapeih rupa na mjestima gdje
su daske otpale.
Unutar graevine suneve zrake probijaju se kroz brojne rupe na
krovu i osvjetljavaju dijelove trulog drvenog poda. Dok je traim
pogledom, zapaam stvari oko sebe: trule podne daske, miris badema,
poput njezinog, staru samostojeu kadu u uglu s noicama u obliku
apa. Toliko je puno rupa posvuda da ne zna jesi li unutra ili vani.
Osjetim da me netko vue za majicu. Okrenem se i vidim Bena koji
naizmjenino pogledava mene pa prema kutu prostorije. Moram gledati
kroz iroki trak svjetlosti koja pada sa stropa, ali mogu vidjeti to je u
tom kutu. Dvije dugake prljave ploe od pleksiglasa, blago zamuene
sivom bojom i visoke do visine grudi, stoje ondje naslonjene jedna na
drugu pod otrim kutom, pridravane s druge strane drvenim zidom. To
je kao neka trokutasta kocka, ako je takva stvar uope mogua.
Najudnije kod zatamnjenih prozora je to to svjetlo ipak prolazi
kroz njih. Tako jasno vidim neobian prizor pred sobom, iako u sivom
tonu: Margo Roth Spiegelman sjedi na uredskom stolcu od crne koe i
nagnuta nad kolski stol neto pie. Kosa joj je puno kraa ima neravno
odrezane ike iznad obrva i sva je raskutrana, kao da eli naglasiti

asimetriju ali to je ona. iva je. Preselila je svoj ured iz naputenog

trgovakog centra u naputeni tagalj u okolici New Yorka, ali ipak sam
je pronaao.
Idemo prema njoj, nas etvero, ali ona kao da nas ne vidi. Samo
nastavlja pisati. Konano netko moda Radar kae: Margo, Margo?
Ona ustane, podigne se na prste i nasloni ruke na zidove svog
provizornog ureda. Ako je iznenaena to nas vidi, njen pogled to ne
odaje. Evo je, Margo Roth Spiegelman, na metar i pol od mene, suhih i
ispucanih usnica, bez imalo minke, crnih noktiju i nijemih oiju. Nikad
nisam vidio njezine oi ovako mrtve, ali napokon, moda nikad prije i
nisam vidio njezine oi. Zuri u mene. Uvjeren sam da zuri u mene, a ne u
Lacey ili Bena ili Radara. Ne sjeam se da je itko ikada tako prazno zurio
u mene, osim mrtvih oiju Roberta Joynera u Jefferson parku.
Stoji tako u tiini dugo vremena, a ja se previe bojim njezinih oiju
da bih nastavio koraati. Ja i tajanstvo, stojimo skupa, pisao je
Whitman.
Konano progovori: Dajte mi pet minuta, a onda ponovo sjedne i
nastavi pisati.
Gledam je dok pie. Pomalo je prljava, ali inae izgleda kao i
obino. Ne znam zato, no uvijek sam mislio da e izgledati drukije.
Starije. Da u je jedva prepoznati kad je konano ponovo vidim. No evo
je ovdje, gledam je kroz pleksiglas i izgleda mi ba kao Margo Roth
Spiegelman, djevojka koju poznajem od svoje druge godine djevojka
koja je bila ideja koju sam volio.
I evo tek sada, kad ona zatvara biljenicu i odlae je u naprtnjau
pokraj sebe, a zatim ustaje i hoda prema nama, shvaam da ideja nije
samo pogrena, nego i opasna. Kako li je samo varljivo vjerovati da je
osoba vie nego samo osoba.
Hej, obrati se ona prvo Lacey i smjeka se. Prvo zagrli Lacey,
zatim se rukuje s Benom, pa s Radarom. Onda podigne obrve i kae:
Bok, Q, i zagrli me, hitro i ne ba snano. A ja elim da taj zagrljaj
potraje. elim da se neto dogodi. elim osjetiti njezine drhtave jecaje na
svojim grudima, i suze koje se slijevaju niz njezine pranjave obraze na
moju majicu. Ali ona me samo brzo zagrli i sjedne na pod. Sjednem

nasuprot njoj, a Ben, Radar i Lacey pokraj mene, tako da svi sjedimo
suelice Margo.
Drago mi je da te vidim, kaem nakon nekog vremena, i osjeam
se kao da prekidam nijemu molitvu.
Sklanja ike u stranu. ini se da odluuje to e tono rei prije
nego to to kae. Ja, uh. Uh. Rijetko kad mi ponestane rijei, huh. Nisam
ba puno razgovarala s ljudima u posljednje vrijeme. Hmm. Mislim da
moemo poeti s otkud vi, dovraga, ovdje?
Margo, kae Lacey. Kriste, bili smo tako zabrinuti.
Niste se trebali brinuti, odgovara Margo veselo. Dobro sam.
Podigne paleve uvis. Sve je super.
Mogla si nas ipak nazvati i rei nam to, kae Ben s prizvukom
frustriranosti u glasu. Pritedjela bi nam paklensku vonju.
Prema mom iskustvu, Krvavi Bene, kad napusti neko mjesto,
najbolje je da ga zaista napusti. Nego, zato nosi haljinu?
Ben porumeni. Nemoj ga tako zvati, plane Lacey.
Margo otro pogleda Lacey. Ah, moj Boe, ti si se spetljala s njim?
Lacey nita ne odgovara. Nisi se valjda spetljala s njim? pita Margo.
Zapravo, jesam, kae Lacey. I zapravo, on je sjajan. I zapravo, ti
si kuja. I zapravo, ja odlazim. Lijepo je bilo vidjeti te opet, Margo. Hvala
ti to si me plaila i natjerala da se osjeam kao smee itavog posljednjeg
mjeseca svoje zavrne godine, a onda se ponovo pokazala kao kuja kad
smo te konano pronali da se uvjerimo jesi li okej. Bilo je pravo
zadovoljstvo poznavati te.
I tebe. Hou rei, kako bih bez tebe ikada shvatila koliko sam
debela? Lacey ustane i odmarira, a od stupanja njezinih nogu ruevni
pod pone vibrirati. Ben ode za njom. Gledam za njima, a Radar je
takoer ustao.
Nisam te poznavao dok te nisam upoznao preko tvojih tragova,
kae. Tragovi mi se vie sviaju nego to mi se ti svia.
O emu on to, dovraga, pria? pita me Margo. Radar ne
odgovara. On jednostavno odlazi.

I ja bih trebao, naravno. Oni su moji prijatelji svakako vie nego

Margo. Ali imam pitanja. Kad Margo ustane i krene prema svojoj kocki,
poinjem s onim oitim. Zato se ponaa poput derita?
Ona se okrene, uhvati itavu aku moje majice i vikne mi u lice:
Otkuda vam ideja da se pojavite ovdje bez ikakvog upozorenja?!
Kako sam te mogao upozoriti kad si nestala s lica zemlje?! Vidim
njezin usporeni treptaj i znam da nema odgovor na to, pa nastavljam.
Tako sam bijesan na nju. Zbog... zbog, to ja znam. Zato to nije onakva
Margo kakvu sam oekivao. Zato to nije Margo za koju sam smatrao da
sam je konano zamislio na pravi nain. Bio sam uvjeren da postoji
valjan razlog zato nisi kontaktirala ni s kim nakon one noi. I... ovo je
tvoj valjani razlog? Da moe ivjeti kao skitnica?
Puta mi majicu i odgurne se od mene. Tko je sad derite? Otila
sam na jedini nain na koji se moe otii. Cijeli svoj ivot otrgne jednim
potezom kao flaster. I onda ti moe biti ti, Lacey moe biti Lacey, i
svatko moe biti ono to jest, a ja mogu biti ja.
Samo to ja nisam mogao biti ja, Margo, jer sam mislio da si mrtva.
I to prilino dugo. I morao sam initi svakojaka sranja koja inae nikada
ne bih inio.
Sada vie na mene i vue me za majicu kako bi mi se unijela u lice.
Oh, koje sranje. Nisi doao ovamo da bi se uvjerio da sam dobro. Doao
si jer si htio spasiti sirotu malu Margo od njezinog vlastitog uznemirenog
ega, kako bi postala tako zahvalna svome vitezu na bijelom konju da bi
svukla svoju odjeu i molila ga da pohara njezino tijelo.
Glupost! viknem, jer uglavnom to i jest glupost. Ti si se s nama
samo igrala, je li tako? Htjela si se uvjeriti da e, ak i nakon to ode
svojim putem, i dalje biti os oko koje emo se okretati.
I ona na mene vie, glasnije nego to sam mislio da je mogue. Ti
ak i nisi ljut na mene, Q! Ti si ljut na predodbu koju ima o meni i koju
nosi u sebi jo otkada smo bili djeca! Pokua se okrenuti od mene, ali ja
je zgrabim za ramena, zadrim ispred sebe i kaem: Jesi li ikada
pomislila kako tvoj odlazak djeluje na druge ljude? Na Ruthie? Na mene
i Lacey, ili na bilo koga kome je stalo do tebe? Ne. Naravno da nisi. Jer

ako se neto ne dogaa tebi, uope se i ne dogaa. Nije li tako, Margo?

Nije li?
Vie mi ne proturjei. Samo opusti ramena, okrene se i vrati se
natrag u svoj ured. Udari nogom obje pregrade od pleksiglasa, a prije
nego to e pasti na tlo, one zveknu o stol i stolicu. ZAVEI, ZAVEI,
TI SERONJO.
U redu, kaem. Iz nekog razloga, Margo koja sasvim gubi
kontrolu potaknula me da povratim svoju. Pokuavam govoriti kao moja
mama. Uutjet u. Oboje smo uznemireni. Puno je, uh, nerazrijeenih
pitanja s moje strane.
Sjedi na stolcu, stavivi noge na ono to je nekada bila pregrada
njezina ureda. Gleda u kut taglja. Izmeu nas su barem tri metra. Kako
ste me, dovraga, uope nali?
Mislio sam da to oekuje od nas, odgovorim. Govorim tako tiho
da sam iznenaen to me uope uje, ali ona se zavrti zajedno sa stolcem
i zapilji se u mene.
E, pa sasvim sigurno ne oekujem.
Pjesma o meni, kaem. Guthrie me odveo do Whitmana.
Whitman me odveo do vrata. Vrata su me odvela do trgovakog centra.
Otkrili smo kako itati prebojene grafite. Nisam shvatio gradove na
papiru; to moe znaiti samo naselja koja nisu nikada sagraena i tako
sam pomislio da si otila u jedno od njih, da se vie nikad ne vrati.
Mislio sam da si u nekom od tih mjesta, mrtva, da si se ubila i da eli da
te naem, iz bilo kojeg razloga. Obiao sam gomilu njih traei te. No
tada sam usporedio kartu iz suvenirnice s rupicama od avlia na zidu.
Poeo sam paljivije itati pjesmu i shvatio sam da vjerojatno ne bjei,
nego negdje ami i smilja planove. Zapisuje ih u svoju biljenicu.
Naao sam na karti Agloe, vidio tvoj komentar na stranici Sverjenika,
preskoio dodjelu diploma i dovezao se ovamo.
Ona zagladi kosu prema dolje, ali kosa vie nije dovoljno dugaka
da bi joj pala na lice. Mrzim ovu frizuru, kae. Htjela sam izgledati
drukije, ali ovo izgleda glupo.
Meni se svia, kaem. Lijepo ti uokviruje lice.

Oprosti to sam bila tako grozna, kae. Ali mora shvatiti

mislim, pojavili ste se niotkud i umrla sam od straha...
Mogla si jednostavno rei neto kao: Ljudi, nasmrt ste me
preplaili, rekao sam.
Ona se podsmjehne. Da, sigurno, jer to je ona Margo Roth
Spiegelman koju svi poznaju i vole. Margo zauti na trenutak, a zatim
kae: Znala sam da nisam trebala napisati ono na Sverjeniku. Ali
mislila sam da e biti zabavno kad to poslije netko pronae. Mislila sam i
da e murjaci to nekako povezati sa mnom, ali da se to nee dogoditi
tako brzo. Ima, ono, kojih milijardu stranica na Sverjeniku, ili ega ve.
Nisam ni pomislila...
to?
Da odgovorim na tvoje pitanje: razmiljala sam puno o tebi. I o
Ruthie. I o svojim roditeljima. Ne boj se da nisam, okej? Moda i jesam
najgroznija egocentrina osoba na cijelom svijetu. Ali, Boe moj, zar
misli da bih to uinila da nisam morala? Zavrti glavom. Onda se nagne
prema meni, nalakti se na koljena, i tako razgovaramo. S izvjesne
udaljenosti, ali ipak razgovaramo. Nisam mogla smisliti ni jedan drugi
nain da odem, a da me ne odvuku nazad.
Sretan sam to nisi mrtva, kaem joj.
Da, i ja isto, kae ona. Smijulji se, i to je prvi put da vidim taj
osmijeh koji mi je tako dugo nedostajao. Zato sam morala otii. Koliko
god ivot moe biti usran, ipak je bolji od alternative.
Zvoni mi telefon. To je Ben. Javim se.
Lacey eli razgovarati s Margo, kae mi. Priem Margo, pruim
joj telefon i ostanem ondje dok ona sjedi pogrbljenih ramena i slua.
ujem glas koji dopire iz telefona i kako ga Margo prekine i kae:
Sluaj, zaista mi je ao. Bila sam jednostavno vrlo uplaena. Onda
nastane tiina. Napokon Lacey pone ponovo govoriti, a Margo se
nasmije i neto kae. Osjetim da im treba malo privatnosti, pa odluim
istraivati. Uz isti zid uz koji je i njezin ured, ali u suprotnom kutu
taglja, Margo je sloila neto poput kreveta etiri palete za viliare a
gore naranasti zrani madrac. Njezina mala i pedantno sloena zbirka
odjee lei odmah uz krevet, na vlastitoj paleti. Tu je i etkica za zube i

pasta za zube, zajedno s velikom plastinom aom iz Subwaya. Te su

stvari poslagane na dvije knjige: Stakleno zvono Sylvije Plath i Klaonica pet
Kurta Vonneguta. Teko mi je povjerovati da ovako ivi, u toj
nepomirljivoj mjeavini graanske urednosti i jezive zaputenosti. Ali
isto tako ne mogu vjerovati koliko sam vremena potratio mislei da ivi
na neki drugi nain.
Odsjeli su u motelu u parku. Lacey ti poruuje da ujutro odlaze, s
tobom ili bez tebe, kae Margo iza mene. Tek kad sam uo da je rekla
tebe umjesto nas, prvi put se pitam to sada slijedi.
Uglavnom sam dovoljna sama sebi, kae ona, sada stojei pokraj
mene. Ima ovdje i poljski zahod, ali nije ba u nekom stanju, tako da na
toalet obino idem na odmorite za vozae kamiona istono od Roscoea.
Tamo imaju i tueve, a tuevi za djevojke prilino su isti, jer nema puno
enskih vozaa kamiona. A imaju i internet. Ovo ovdje mi je kua, a
kamionsko odmorite neto poput vikendice na moru. Nasmijem se.
Proe pored mene, klekne i pone neto eprkati po paletama
ispod kreveta. Izvue depnu svjetiljku i tanku kvadratnu plastinu
kutiju. Ovo su jedine dvije stvari koje sam kupila za itavih mjesec
dana, osim benzina i hrane: potroila sam tek tristo dolara. Uzimam od
nje plastinu kutiju i shvatim da je to gramofon na baterije. Ponijela sam
nekoliko albuma, kae. Kupit u ih jo u gradu.
U gradu?
Da. Danas odlazim u New York. Zato sam i ostavila onaj zapis na
Sverjeniku. Poinjem s pravim putovanjima. Prema originalnom planu
ovo je trebao biti dan odlaska iz Orlanda htjela sam biti na dodjeli
diploma, a zatim u maturalnoj noi zajedno s tobom izvesti sve one psine
koje sam planirala, te otii idueg jutra. Ali jednostavno vie nisam
mogla izdrati ni sat due. A kada sam ula ono o Jaseu pomislila sam:
Sve je ve isplanirano, samo u promijeniti datum. Ipak, ao mi je to
sam te uplaila. Pokuavala sam te ne preplaiti, ali taj zavrni dio plana
bio je izveden navrat-nanos. Nije to sigurno moje remek-djelo.
S obzirom na to kakvi sve mogu biti na brzinu sklepani planovi
bijega, i koliko prepuni tragova, pomislih da je ovaj zapravo prilino
impresivan. Ali uglavnom sam bio iznenaen to sam i ja bio dio njezina
originalnog plana. Moda bi mi mogla razjasniti neke stvari, rekao

sam napregnuvi se da se osmjehnem. Zna, pitao sam se to je od

svega bilo planirano, a to nije? to je to znailo? Zato su tragovi stizali
do mene, zato si otila, i jo tisuu slinih pitanja.
Hm, okej. Okej. Da bih objasnila tu priu moramo prvo poeti s
jednom drugom priom. Ustane, a ja je slijedim u stopu dok spretno
izbjegava natrule dijelove poda. Vrativi se u svoj ured, premee po
ruksaku i izvlai crnu Moleskine biljenicu. Sjeda na pod prekrienih
nogu i lupne mjesto do sebe. Sjednem. Zatim lupka po zatvorenoj
biljenici. Dakle, ovo e nas odvesti daleko unatrag. Kad sam bila,
mislim, u etvrtom razredu, poela sam pisati priu u ovu biljenicu. Bila
je to detektivska pria.
Razmiljam o tome da bih tu biljenicu, ako je otmem od nje,
mogao iskoristiti kao sredstvo ucjene. Mogao bih je iskoristiti da je
vratim natrag u Orlando, a onda bi ona nala neki ljetni posao i ivjela u
unajmljenom stanu do poetka koleda, i tako bismo imali barem ovo
ljeto. Meutim, samo je sluam.
Hou rei, nije da se hvalim, ali ovo je jedno briljantno literarno
ostvarenje. Dobro, samo se alim. To su glupava snatrenja
desetogodinje djevojice o ispunjavanju elja i o magiji. Glavni lik je ta
djevojica, imenom Margo Spiegelman, koja je ba kao desetogodinja ja
u svakom pogledu, osim to su joj roditelji brini i bogati i kupuju joj to
god poeli. Margo se zatreskala u tog nekog djeaka koji se zove
Quentin, koji je u svemu poput tebe, osim to je uasno neustraiv i
junaan i spreman umrijeti kako bi me zatitio, i sve to. Jedan od likova
takoer je i Myrna Mountweazel, koja je jednaka Myrni Mountweazel,
samo to ima neke udesne moi. Kao na primjer, svatko tko u prii
pogladi Myrnu Mountweazel, otkrije da ne moe lagati sljedeih deset
minuta. Myrna Mountweazel takoer moe govoriti. Naravno da moe
govoriti. Zar je desetogodinje dijete ikad napisalo knjigu o psu koji ne
moe govoriti?
Smijem se, ali i dalje mislim o desetogodinjoj Margo koja se
zatreskala u desetogodinjeg mene.
Tako u toj prii, nastavlja ona, Quentin i Margo i Myrna
Mountweazel istrauju smrt Roberta Joynera, ija je smrt ista kao i
njegova smrt u stvarnom ivotu, samo to nije, kako se isprva inilo, sam

sebi pucao u glavu, nego je to uinio netko drugi. A pria govori o

pronalaenju ubojice.
Tko je ubojica?
Smije se. Zar eli da ti pokvarim zadovoljstvo itanja price?
Pa, kaem, radije bih je proitao. Otvara biljenicu i pokazuje
mi jednu stranicu. Tekst je neitljiv, ali ne zato to je Margoin rukopis lo,
nego zato to preko horizontalnih redaka teksta, reenice idu vertikalno,
niz stranicu. Ja piem ukri, kae. itatelji koji nisu Margo, teko
mogu ovo proitati. No dobro, pokvarit u ti zadovoljstvo itanja, ali
prvo mora obeati da se nee naljutiti.
Obeavam, kaem.
Ispada da je zloin poinio brat alkoholiar bive ene Roberta
Joynera, koji je poludio jer je bio opsjednut duhom jedne zle kune
make iz drevnog Egipta. Kao to sam rekla, zaista prvorazredno
pripovijedanje. No pustimo sad to, u prii se ti i ja i Myrna Mountweazel
suoavamo s ubojicom, koji me zamalo ustrijeli, ali ti se baca pred
metak i junaki umire na mojim rukama.
Smijem se. Sjajno. Ta pria je tako puno obeavala, s tom krasnom
djevojkom koja je zatreskana u mene i s tom zagonetkom i spletkom, a
onda me ukokaju.
Pa, da, smjeka se ona. Ali morala sam te ubiti, jer jedini drugi
mogui svretak bio bi da to uinimo, o emu zaista nisam bila
emocionalno spremna pisati sa svojih deset godina.
Objanjenje prihvaeno, kaem. Ali u prepravku elim malo
akcije.
Nakon to te upuca zlikovac, moda. Poljubac prije umiranja.
Ba lijepo od tebe. Mogao bih ustati, prii joj i poljubiti je. Mogao
bih. Ali jo je toliko toga to se nepanjom moe pokvariti.
Dakle, priu sam dovrila u petom razredu. Nekoliko godina
poslije odluim bjeati u Mississippi. Zatim sve svoje planove za taj epski
dogaaj zapisujem preko stare prie u ovu biljenicu, a onda to zaista
uinim uzmem mamin auto i prijeem njime tisuu esto kilometara,
ali prije odlaska ostavim one tragove u juhi. Nije mi se ak ni svidjelo to

putovanje, doista bila sam nezamislivo usamljena ali bila sam sretna
to sam to napravila, razumije? I tako ponem kovati jo planova, koje
zapisujem okomito preko stranica prie planova za razne psine, za
povezivanje odreenih djevojaka s odreenim dekima, za velike akcije
omatanja toaletnim papirom, za tajnovita cestovna putovanja, i to ja
znam to sve ne. Biljenica je napola puna poetkom prvog razreda i
tada odluim da u uiniti jo samo jednu stvar, jedan veliki pothvat, a
zatim u otii.
Ve je ponovo zaustila, ali sam je morao prekinuti. Pitam se je li
problem bilo mjesto ili ljudi. Ono to bi se bilo dogodilo da su ljudi oko
tebe bili drukiji?
Ali kako moe razdvojiti to dvoje? Ljudi su mjesto, a mjesto su
ljudi. Uostalom, nisam ni mislila da postoji itko s kime bih jo mogla biti
prijatelj. Mislila sam da su svi ili uplaeni, kao ti, ili nesvjesni stvarnosti,
kao Lacey. A...
Hrabriji sam ja nego to misli, kaem. to je istina. A shvaam
da je to istina tek kada sam to izrekao. Ali svejedno.
Doi u i do toga, kae gotovo cmizdravo. Dakle, kad sam bila u
prvom srednje, Gus me odvede u Osprey... Nakosim glavu, zbunjen.
Mini trgovaki centar. I ponem tamo ii sama, muvam se okolo i
zapisujem planove. Tijekom posljednjih godinu dana svi su se planovi
sveli na planiranje tog velikog bijega. Ne znam je li to zato to sam usput
itala svoju staru priu, ali tebe sam umetnula u planove ve prilino
rano. Zamisao je bila da sve te stvari izvedemo zajedno kao upadanje u
SeaWorld, to je bilo i u prvotnom planu i da od tebe napravim pravog
frajera. Ta jedna no bi te, ono, oslobodila. I tada bih mogla nestati, a ti bi
me se uvijek sjeao po tome.
Tako je taj plan konano narastao na nekih sedamdeset stranica i
uskoro se trebao poeti ostvarivati, jer bio je zaista dobro sloen. A onda
saznam za Jasea, i jednostavno odluim otii. Smjesta. Ne treba mi
matura. Koji je smisao maturiranja? Ali prvo moram povezati rasputene
konce. Cijeli dan u koli imam crnu biljenicu u rukama i nastojim kao
luda prilagoditi plan Becci i Jaseu i Lacey, i svima ostalima koji mi nisu
bili prijatelji kao to sam mislila da jesu, i pokuavam pronai nain da
svima dam do znanja koliko sam ljuta prije negoli ih zauvijek napustim

Ali jo uvijek sam htjela sve to uiniti s tobom; jo uvijek mi se

sviala ideja da probudim u tebi barem odjek onog neustraivog junaka
iz svoje djeje prie.
A onda me ti iznenadi. Sve ove godine bio si za mene deko od
papira dvodimenzionalan kao i lik iz moje prie, s dvije razliite, ali jo
uvijek plone dimenzije, kao osoba. Ali te sam noi shvatila da si stvaran.
I na kraju je sve ispalo tako udno, zabavno i magino da si mi ujutro,
kad sam se vratila u svoju sobu, nedostajao. elim doi do tebe, druiti se
s tobom, razgovarati, ali ve sam odluila otii, tako da i moram otii. A
onda, u posljednjoj sekundi dobijem ideju da ti u nasljedstvo ostavim
Osprey. Da ga ostavim tebi, kako bi ti pomogao da i dalje radi na tome
da ne bude vie mali-preplaeni-mai.
Tako ti je to. U velikoj brzini neto izmudrujem. Selotejpom
zalijepim Woodyjev poster na vanjsku stranu roleta, zaokruim pjesmu
na ploi, obiljeim ta dva stiha iz Pjesme o meni, drukijom bojom od
one kojom sam obiljeavala stihove dok sam itala. Onda se, nakon to si
otiao u kolu, uspnem kroz tvoj prozor i stavim onaj izrezak iz novina u
tvoja vrata. Zatim toga jutra odlazim u Osprey, dijelom zato to se jo ne
osjeam spremnom otii, a dijelom jer elim za tebe oistiti to mjesto.
Mislim, stvar je u tome to nisam eljela da brine. Zato sam prebojila
grafit; nisam znala da e ga uspjeti proitati. Istrgala sam stranice
stolnog kalendara kojim sam se koristila i skinula kartu, koju sam drala
objeenu ondje otkako sam vidjela da je na njoj oznaen Agloe. A zatim,
stoga to sam umorna i nemam kamo poi, prespavam tamo. Provedem
ondje dvije noi, pokuavajui skupiti hrabrost, rekla bih. I zato to, ne
znam, mislila sam da bi nekako mogao bre pronai to mjesto. A onda
odlazim. Trebala su mi dva dana da doem ovamo. I ovdje sam sve
otada.
inilo se da je zavrila, ali ja sam imao jo jedno pitanje. Zato ba
ovdje od svih mjesta?
Grad na papiru za djevojku od papira, kae. itala sam o
Agloeu u jednoj knjizi o nevjerojatnim injenicama jo dok mi je bilo
deset ili jedanaest godina. I nikada nisam prestala misliti o njemu.
Iskreno, kad god sam ila gore na vrh zgrade SunTrusta ukljuujui
onaj posljednji put s tobom nisam gledala dolje i mislila kako je sve

napravljeno od papira. Gledala sam dolje i mislila kako sam ja nainjena

od papira. Ja sam bila ta plosnata i savitljiva osoba, a ne svi ostali. I evo u
emu je kvaka. Ljudima se svia ta ideja o djevojci od papira. Oduvijek
im se sviala. A najgore je to to se i meni sviala. Ja sam je gajila i
uzgojila, shvaa li?
Na neki je nain sjajno biti ideja koja se svima dopada. Ali nikada
nisam mogla biti ta ideja za samu sebe, barem ne u potpunosti. A Agloe
je mjesto gdje je papirnata kreacija postala stvarna. Neka tokica na karti
postala je stvarno mjesto, stvarnije nego to bi ljudi koji su stvorili tu
tokicu to ikada mogli zamisliti. Vjerovala sam da bi moda ovdje i
papirnati oblik te djevojke mogao postati stvarnim. I inilo mi se da je to
pravi nain da toj djevojci od papira, koja je marila samo za popularnost i
odjeu, i sline stvari, kaem: Ti odlazi u gradove na papiru. I nikada se
vie nee vratiti.
Taj grafit, rekoh. Moj Boe, Margo, pretraio sam tolika
naputena naselja traei tvoje tijelo. Zaista sam mislio stvarno sam
mislio da si mrtva.
Ustane i nekoliko asaka kopa po svome ruksaku, a onda gurne
ruku dublje, izvadi Stakleno zvono i pone mi itati. Meutim, kad je
trebalo to i ostvariti, koa na mom zapeu inila se tako bijelom i
nezatienom da nisam mogla. Kao da se ono to sam htjela ubiti nije
nalazilo u toj koi ili u tankom plavom bilu to mi je poskakivalo ispod
palca, ve negdje drugdje, dublje, tajnije i mnogo nedostupnije.3 Ponovo
sjedne pokraj mene, blizu, okrenuta je prema meni, nae traperice se
dotiu, ali ne i naa koljena. Margo kae:
Znam o emu govori. Ono neto dublje i tajnovitije. To je poput
pukotina u tebi. Kao da postoje isprekidane linije na kojima se stvari vie
ne poklapaju ispravno.
Ovo mi se svia, kaem. Ili kao pukotine u trupu broda.
Tono, tono.
Na kraju te upropaste.
Upravo tako, kae. Sada ve ubrzano razmjenjujemo misli.

Sylvia Plath, Stakleno zvono (prevela Gordana V. Popovi)

Ne mogu vjerovati da nisi eljela da te pronaem.

Oprosti. Ako e se zbog toga osjeati imalo bolje, impresionirana
sam. A i uivam u tvome drutvu. Ti si dobar kompanjon za putovanje.
Je li to prijedlog? pitam.
Moda. Smjeka se.
Srce mi tako lupa u grudima ve neko vrijeme da mi se ova vrsta
intoksikacije uinila gotovo podnoljivom ali samo gotovo. Margo,
kad bi samo dola kui za ovo ljeto moji roditelji su rekli da moe
ivjeti s nama, ili moe nai posao i unajmiti stan preko ljeta, a onda e
poeti nastava na koledu i vie nikad nee morati ivjeti sa svojim
roditeljima.
Ne radi se samo o njima. Bila bih usisana ravno natrag u isto,
kae ona, i nikada ne bih izala. Ne smetaju mi samo ogovaranja i
tulumi i sve one bljezgarije, nego i sva ta privlanost pravilno
proivljenog ivota koleda i posla i mua i djece i sveg tog sranja.
Stvar je u tome to ja doista vjerujem u koled, i posao, a jednog
dana moda i djecu. Ja vjerujem u budunost. Moda je to karakterna
mana, ali mi je uroena. Pa koled ti prua vie mogunosti, kaem
konano. Ne ograniava ih.
Usiljeno se nasmijeila. Hvala ti, cijenjeni savjetnie Jacobsene,
kae, a onda promijeni temu. Stalno sam mislila o tebi u Ospreyu.
Hoe li se naviknuti na njega. Prestati se bojati takora.
Naviknuo sam se, kaem, poelo mi se i sviati u njemu. Nee
vjerovati, ali ondje sam proveo maturalnu veer.
Osmjehuje se. Fenomenalno. Pretpostavljala sam da bi ti se ondje
na koncu moglo svidjeti. U Ospreyu mi nikad nije bilo dosadno, ali samo
zato to sam se prije ili kasnije morala vratiti kui. Kad sam stigla ovamo,
dosaivala sam se. Nema se to raditi; proitala sam toliko toga otkad
sam dola ovdje. Postajala sam i sve nervoznija, jer nikoga ne poznajem. I
uporno sam ekala da me ta usamljenost i nervoza natjeraju da se
poelim vratiti. Ali to se nije dogodilo. To je jedino to nikako ne mogu
uiniti, Q.

Kimnem glavom. Razumijem to. Vjerujem da je teko vratiti se kad

si jednom osjetio kontinente na svom dlanu. Ali ipak pokuavam jo
jednom. Ali to e poslije ljeta? to e biti s koledom? to s ostatkom
tvoga ivota?
Slegnula je ramenima. to s tim?
Nisi li zabrinuta za, recimo, vjenost?
Vjenost ine sadanjosti, kae. Ne znam to bih joj na to
odgovorio; i dok pokuavam prokljuviti tu njezinu misao, Margo kae:
Emily Dickinson. Kao to sam rekla, zaista mnogo itam.
Mislim da budunost zasluuje nae povjerenje. Ali teko je
prepirati se s Emily Dickinson. Margo ustane, prebaci ruksak preko
jednog ramena i prui mi ruku. Proeimo. Dok hodamo prema izlazu,
Margo zatrai moj telefon. Ukucava broj, a ja se ponem udaljavati da
moe neometano govoriti, no ona me uhvati za podlakticu i zadri uza
se. I tako hodam uz nju po polju, a ona razgovara s roditeljima.
Hej, Margo je... Ja sam u Agloeu, u New Yorku, s Quentinom...
Uh... ma ne, mama, pokuavam odgovoriti iskreno na tvoje pitanje...
Mama, daj molim te... Ne znam, mama... Odluila sam se preseliti na
fiktivno mjesto. Eto to se dogodilo... Da, ali mislim da ne idem u tom
smjeru... Mogu li razgovarati s Ruthie... Hej, sekice... Aha, ali ja sam tebe
voljela prije... Aha, oprosti. Bila je to greka. Mislila sam ne znam to
sam mislila, Ruthie, ali to je svakako bila greka, evo sad te zovem.
Moda neu zvati mamu, ali tebe u zvati... Srijedom?... Zauzeta si
srijedom. Hmm. Dobro. Koji ti dan odgovara?... Onda utorkom... Aha,
svaki utorak... Aha, ukljuujui ovaj utorak. Margo stisne oi, i zubi su
joj stisnuti. Dobro, Ruthie, moe li ponovo pozvati mamu?... Volim te,
mama. Bit u dobro. Kunem se... Da, u redu, i ja tebe. enja.
Stane i zaklopi telefon, ali ga jo nekoliko trenutaka dri. Vidim
kako joj vrci prstiju postaju crveni koliko ga jako stie, a onda ga
ispusti na tlo. Njezin krik je kratak, ali zagluan, a nakon njega prvi put
sam svjestan podmukle tiine Agloea. Ona misli da je moja dunost da
joj udovoljavam, a kad joj ne udovoljim onda me iskljui. Promijenila je
brave. To je prva stvar koju mi je rekla. Isuse.

ao mi je, kaem, razgrui utozelenu travu visoku do koljena

da bih pokupio telefon. Ali s Ruthie je bilo lijepo razgovarati, je l da?
Da, ona je preslatka. ak se malo i mrzim to ma zna to je
nisam nazvala.
Aha, kaem. Ona me zafrkantski odgurne.
Ti si ovdje da mi popravi raspoloenje, ne da ga kvari! kae.
To je tvoj posao!
Nisam
Spiegelman.

shvatio

da

mi

je

posao

ugaati

vam,

gospoo

Smije se. Ooo, usporedba s mamom. Kako si mi spustio. Ali s

razlogom. A kako je bilo tebi? Ako je Ben uspio prohodati s Lacey, onda
ti sigurno nou orgija s desetcima navijaica.
Polako hodamo po neravnoj zemlji u polju. Ne izgleda veliko, ali
kako hodamo, primjeujem da red drvea u daljini nije nimalo blii.
Govorim joj o naem odlasku s mature, o nevjerojatnom okretanju Zvrka.
Priam joj o maturalnoj, o Laceynoj svai s Beccom i o mojoj noi u
Ospreyu. Te noi sam konano shvatio da si bila ondje, kaem joj.
Onaj pokriva je jo mirisao na tebe.
Kad to izgovorim, njezina ruka lagano okrzne moju, i ja je uhvatim,
jer ini mi se da sada malo toga mogu upropastiti. Pogleda me. Morala
sam otii. Nisam te trebala uplaiti, to je bilo glupo, i trebala sam to
svakako bolje izvesti, ali morala sam otii. Shvaa li to sada?
Da, kaem, ali mislim da se sad moe vratiti. Zbilja to mislim.
Ne, ne misli, odgovori, i u pravu je. Moe to vidjeti na mome
licu sada shvaam da ja ne mogu postati ona, niti ona moe postati ja.
Whitman je vjerojatno imao dar koji ja nemam. to se mene tie, ja
ranjenika moram pitati gdje ga boli, jer ne mogu postati taj ranjenik.
Jedini ranjenik koji mogu biti sam ja sm.

Ugazim malo trave i sjednem. Ona legne pokraj mene, njezin ruksak je
postao jastuk. Ja takoer legnem na lea. Izvue nekoliko knjiga iz svoga
ruksaka i doda mi ih, tako da i ja mogu imati jastuk. Izabrane pjesme

Emily Dickinson i Vlati trave. Imala sam dva primjerka, kae

smjekajui se.
Vraki dobra pjesma, kaem joj. Nisi mogla odabrati bolju.
To je toga jutra zaista bila impulzivna odluka. Sjetila sam se dijela
o vratima i pomislila da je to savreno. A kada sam stigla ovamo, ponovo
sam je proitala. Nisam je itala od satova engleskog u drugom razredu, i
da, svidjela mi se. Poela sam itati gomile poezije. Pokuavala sam
shvatiti to me to iznenadilo kod tebe one noi? I dugo vremena sam
mislila da je to bilo ono kad si citirao T. S. Eliota.
Ali nije bilo to, kaem. Bila si iznenaena veliinom mojih
bicepsa i gracioznim iskakanjem kroz prozor.
Nasmijei se usiljeno. Zaepi i pusti me da ti dam kompliment,
tupane. Razlog nisu bili ni bicepsi ni poezija. Iznenadilo me to si
usprkos napadajima panike i ostalom ipak bio poput Quentina iz moje
prie. Mislim, pisala sam godinama ukri preko te prie, i kad god sam
pisala, proitala bih takoer i tu staru stranicu, i uvijek bih se smijala, jer
nemoj se uvrijediti ali, ono, inilo se kao: Boe, ne mogu vjerovati da
sam nekad mislila da je Quentin Jacobsen superzgodan i superodan
zatitnik pravde. Ali onda, opet zna na neki nain i jesi
Mogao sam se okrenuti na bok prema njoj i ona se mogla okrenuti
prema meni. I mogli smo se poljubiti. Ali koji bi uope bio smisao toga
poljupca? Ne bi nas nikamo odveo. Oboje zurimo u oblano nebo.
Nikada se nita ne dogodi onako kako si zamislio, kae.
Nebo je poput moderne monokromatske slike, uvlai me u sebe
svojom iluzijom dubine, podie me uvis. Da, to je istina, kaem. A
onda nakon nekoliko trenutaka razmiljanja dodam: Ali s druge strane,
ako ne zamilja, nikad se nita nee dogoditi. Zamiljanje nije savreno.
Ne moe u potpunosti proniknuti u nekoga. Nikad nisam mogao
zamisliti njezin bijes kad smo je pronali, ili priu preko koje je zapisivala
plan. Ali zamiljati da si netko drugi, ili da je svijet neto drugo, to je
jedini nain. To je maina koja ubija faiste.
Okrene se prema meni, stavi glavu na moje rame i leimo onako
kako sam nas davno zamiljao, dok sam leao u travi u SeaWorldu.
Trebalo je tisue kilometara i mnogo dana, ali evo nas tu: njezina je glava

na mom ramenu, njezin dah na mome vratu, a umor sabijen duboko u

nama. Sad smo onakvi kakve sam nas tada prieljkivao.

Kad se probudim, svjetlo smiraja dana uini da sve izgleda kao da je

vano: od neba koje se uti do vlati trave nad mojom glavom koje se
lagano njiu, poput kakve miice na usporenom snimku. Okrenem se na
bok i vidim Margo Roth Spiegelman na koji metar od sebe, oslonjenu na
sve etiri, a traperice su joj usko pripijene uz noge. Treba mi trenutak da
shvatim da kopa. Dopuem do nje i ponem i ja kopati; zemlja pod
travom je suha, kao i praina na mojim prstima. Smjeka mi se. Srce mi
tue brzinom zvuka.
Zato kopamo? pitam je.
To nije pravo pitanje, kae. Pitanje je: za koga kopamo?
Dobro, onda. Za koga to kopamo?
Kopamo grobove za malu Margo i malog Quentina i za tene
Myrnu Mountweazel i za sirotog mrtvog Roberta Joynera, kae.
Mogao bih biti prisutan na tim ukopima, ini mi se, kaem.
Zemlja je grudasta i suha, izbuena kanaliima koje su napravili kukci,
pa slii naputenoj mravljoj farmi. Golim akama grabimo zemlju,
ponovo i ponovo, a svaku aku zemlje prati mali oblak praine. Kopamo
iroku i duboku rupu. Ovaj grob mora biti dolian. Uskoro grabim do
dubine svojih lakata. Rukav moje koulje zaprlja se zemljom kad obriem
znoj sa svoga obraza. Margoini obrazi se crvene. Mogu osjetiti njezin
miris, a mirie isto kao i one noi prije nego to smo upali u kanal u
SeaWorldu.
Nikada nisam razmiljala o njemu kao o stvarnoj osobi, kae.
Dok govori, koristim priliku da napravim pauzu i kleknem sjedei
na svojim stopalima. O kome, o Robertu Joyneru?
Ona nastavlja kopati. Da, on je bio neto to se dogodilo meni,
zna? Ali prije nego to je bio manje znaajan lik u drami moga ivota
bio je zna, sredinja figura u drami svoga ivota.
Ni ja takoer nikad nisam razmiljao o njemu kao o osobi. Kao o
ovjeku koji se igrao u praini, kao i ja. O ovjeku koji se zaljubio, kao i

ja. O ovjeku ije su strune pukle, koji nije osjeao da je korijen njegove
vlati trave povezan s livadom, o ovjeku koji je pukao. Kao i ja. Da,
kaem kad sam se ponovo vratio kopanju. Za mene je on uvijek bio
samo truplo.
Voljela bih da smo mogli neto uiniti, kae. Da smo mogli
dokazati nae junatvo.
Da, sloim se. Bilo bi lijepo da smo mu mogli rei da, to god da
se dogodilo, to nije trebao biti kraj svijeta.
Da, premda te na kraju uvijek neto ubije.
Slegnem ramenima. Da, znam. Ne kaem da se sve moe
preivjeti. Ali sve osim one posljednje stvari, moe. Ponovo zaronim
ruku u zemlju, mnogo crnju nego to je kod nas kod kue. Bacim pune
ruke zemlje na hrpu iza nas i ponovo sjednem. Osjeam da sam na samoj
granici jedne ideje i pokuavam govorei pronai put do nje. Nikada
nisam uputio Margo tako mnogo rijei odjednom tijekom cijeloga naeg
dugog i zamrenog odnosa, ali evo ga tu, moj posljednji nastup za nju.
Kad sam mislio o tome kako je umro to priznajem nije bilo tako
esto uvijek sam to zamiljao kao, kako si ti rekla, da su sve strune u
njemu puknule. Ali postoji tisuu naina kako se na to moe gledati:
moda strune puknu, ili nam moda lae potonu, ili smo mi moda
trava i moda nam je korijenje tako isprepleteno da nitko nije mrtav
toliko dugo dok je netko drugi jo iv. Ne manjka nam metafora, hou
rei. Ali mora biti oprezan koju metaforu bira, jer to ima veze. Ako
odabere strune, tada zamilja svijet u kojem moe biti nepopravljivo
oteen. Ako odabere travu, tada tvrdi da smo svi meusobno
beskrajno povezani i da moemo koristiti taj sustav korijenja, ne samo da
razumijemo jedni druge, nego i da postanemo drugi. Metafore imaju
posljedice. Razumije li me?
Ona kimne.
Meni se sviaju strune. I to oduvijek. Jer to tako osjeam. Ali
strune ine da bol izgleda fatalnija nego to jest, bar mislim. Mi nismo
toliko krhki koliko strune hoe da mislimo. I trava mi se svia, takoer.
Trava me dovela k tebi, pomogla mi je da te zamislim kao stvarnu osobu.

Ali mi nismo razliiti izdanci iste biljke. Ja ne mogu biti ti. Ti ne moe
biti ja. Drugoga moe dobro zamisliti ali nikad ba savreno, zna?
Moda je to vie onako kao to si maloprije rekla, da smo svi mi
napuknuti. Da svatko od nas zapoinje ivot kao nepropusna laa. I
onda se dogaaju razne stvari ljudi nas ostavljaju, ili nas ne vole, ili nas
ne razumiju, ili mi njih ne razumijemo, i gubimo i ne uspijevamo i
povrjeujemo jedni druge. A na lai se poinju pojavljivati pukotine. I
mislim, naravno, kada laa jednom napukne, kraj postaje neizbjean.
Kad se jednom kia probije u Osprey, nikad vie nee biti renoviran. Ali
postoji i ono vrijeme izmeu poetka otvaranja pukotina i trenutka dok
se konano sasvim ne rastoimo. I samo u tome vremenu moemo vidjeti
jedni druge, jer tada gledamo izvan nas samih, kroz svoje pukotine, i
zavirujemo u druge kroz njihove pukotine. Kada smo se nas dvoje uope
gledali licem u lice? Ne prije nego to si ti pogledala kroz moje pukotine,
a ja kroz tvoje. Prije toga gledali smo u ideje koje smo imali jedno o
drugome, kao to sam ja gledao u tvoje rolete, ali nisam mogao vidjeti
to je iza njih. Ali jednom, kad laa napukne, svjetlo moe ui. A moe i
izii.
Ona prisloni prste na usne, kao da se koncentrira, ili kao da skriva
svoja usta od mene, ili kao da eli opipati rijei koje e izgovoriti:
Stvarno si opasan, izusti konano. Zagleda se u mene; nita ne stoji
izmeu mojih i njezinih oiju. Nita neu postii ako je poljubim. Ali vie
i ne pokuavam ita postii. Neto moram uiniti, kaem, a ona lagano
kimne, kao da zna to je to, i ja je poljubim.
Poljubac dugo traje. Prekidaju ga njezine rijei: Moe doi u New
York. Bit e zabavno. Kao ljubljenje.
A ja kaem: Ljubljenje je opasno.
A ona kae: To znai ne?
A ja kaem: Margo, itav moj ivot je ondje, ja nisam ti, ja... Ali
ne mogu nastaviti jer me ponovo ljubi, i upravo u trenutku kad me
poljubila, konano shvatim da smo se uputili u razliitim pravcima. Ona
ustane i ode do mjesta gdje smo spavali, do svoga ruksaka. Izvadi
Moleskine biljenicu, vrati se do groba i poloi je u zemlju.

Nedostajat e mi, apne, a ja ne znam govori li meni ili

biljenici. Ni sam ne znam kome se obraam kada kaem:
I ti meni.
Sretan ti put, Roberte Joyneru, kaem i bacim aku zemlje na
biljenicu.
Sretan ti put, mladi i hrabri Quentine Jacobsene, kae ona i baci
svoju aku zemlje.
Jo jedna aka zemlje i ja kaem: Sretan ti put, neustraiva
Orlananko Margo Roth Spiegelman.
A ona kae: Sretan ti put, udesno tene Myrna Mountweazel.
Nabacamo preko biljenice zemlju koju smo bili iskopali i utabamo je.
Uskoro e je prekriti trava. Bit e to za nas lijepa, neiana kosa grobova.

Drimo se za ruke suhe od zemlje i idemo natrag do Agloeve lokalne

trgovine. Pomaem joj da prenese svoje stvari do auta naramak odjee,
njezin toaletni pribor i uredski stolac. Dragocjenost trenutka, koja bi
trebala razgovor uiniti lakim, ini ga teim.

Stojimo na parkiralitu prizemnog motela i oprotaj se vie ne moe

izbjei. Nabavit u mobitel i zvat u te, kae. I slat u ti mejlove. I
ostavljat u zagonetne komentare na Sverjeniku, na debatnoj stranici
posveenoj gradovima na papiru.
Smjekam se. Poslat u ti mejl im stignemo kui, kaem. I
oekujem odgovor.
Ima moju rije. Vidimo se. Nas dvoje jo nismo gotovi.
Moda pred kraj ljeta. Mogli bismo se nai negdje prije poetka
nastave, kaem.
Da, kae ona. Da, to je dobra ideja. Nasmijeim se i kimnem.
Ona se okrene, i ja se upitam misli li zaista ozbiljno ita od toga, a onda
vidim kako joj ramena podrhtavaju. Plae.
Vidimo se onda. Pisat u ti u meuvremenu, kaem.
Da, kae stegnutim glasom, ne osvrnuvi se. I ja u tebi pisati.

Izgovaramo takve stvari da se ne raspadnemo. Moda te

budunosti moemo uiniti stvarnima zamiljajui ih, a moda i ne, ali u
svakom sluaju, moramo ih zamiljati. Svjetlost izleti van, a voda provali
unutra.

***

Stojim na parkiralitu, svjestan da nikada nisam bio ovako daleko od

kue. Tu je i djevojka koju volim, ali koju ne mogu slijediti. Nadam se da
je ovo herojski in, jer nita tee u ivotu nisam uinio.
I dalje se nadam da e ui u auto, ali ona to ne ini. Konano se
okrene prema meni i vidim joj uplakane oi. Fiziki prostor izmeu nas
se gubi. Posljednji put sviramo na pokidanim strunama naih
instrumenata.
Osjeam njezine ruke na svojim leima. I ljubim je dok je uokolo
ve mrak, no drim oi otvorene, kao i ona. Dovoljno mi je blizu da je
mogu vidjeti, kao da nas obasjava ona nevidljiva svjetlost, ak i u noi,
na ovom parkiralitu na rubu Agloea. Nakon poljupca, naslonimo elo
na elo i gledamo se. Da, vidim je gotovo savreno u ovoj napukloj tami.

AUTOROVA BILJEKA

Za gradove na papiru saznao sam naletjevi na jedan sluajno, tijekom

jednog izleta automobilom na treoj godini koleda. Moj suputnik i ja
uporno smo se vozili gore-dolje jednim te istim samotnim dijelom
dravne ceste u Junoj Dakoti, traei grad koji je prema zemljovidu
trebao biti ondje negdje koliko se sjeam, grad se zvao Holen. Na
koncu smo skrenuli na kolni prilaz jedne kue i pokucali na vrata.
Srdana ena koja nam je otvorila ve je i prije odgovarala na isto pitanje.
Objasnila nam je da grad koji traimo postoji samo na karti.
Pria o Agloeu u dravi New York onako kako je skicirana u ovoj
knjizi veim je dijelom istinita. Agloe je svoj ivot zapoeo kao grad na
papiru, izmiljen radi zatite od krenja autorskih prava. Ali kako su ga
ljudi, oboruani tim starim kartama kompanije Esso, neprekidno traili,
tako je netko na tom mjestu sagradio trgovinu, i uinio Agloe stvarnim.
Iako se kartografija znatno promijenila od vremena kada su Otto G.
Lindberg i Ernest Alpers izmislili Agloe, mnogi kartografi i danas na
svoje karte ucrtavaju papirnate gradove, kao svojevrsne autorskopravne
zamke, o emu svjedoi i moje zbunjujue iskustvo u Junoj Dakoti.
Trgovina koja je bila cijeli Agloe vie ne postoji. Ali vjerujem da bi
je, ako bismo ga vratili na karte, netko prije ili kasnije ponovo izgradio.

ZAHVALE

elio bih zahvaliti:

Svojim roditeljima, Sidney i Mikeu Greenu. Nisam mislio da u
ovo ikada rei, ali hvala vam to ste me podigli u Floridi.
Svome bratu i najdraem suradniku Hanku Greenu.
Svojoj mentorici Ilene Cooper.
Svim zaposlenicima u Duttonu, a posebno mojoj nenadmanoj
urednici Julie Strauss-Gabel, Lisi Yoskowitz, Sari Shumway, Stephanie
Owens Lurie, Christianu Funfhausenu, Rosanne Lauer, Irene
Vandervoort i Steveu Meltzeru.
Svojoj udesno upornoj agentici Jodi Reamer.
Nerdfightersima, koji su me nauili pravom znaenju izraza
mrak.
Svojim knjievnim partnerima Emily Jenkins, Scottu Westerfeldu,
Justine Larbalestier i Maureen Johnson.
Dvjema posebno korisnim knjigama koje sam proitao da bih
nauio poneto o nestancima dok sam obavljao istraivanja za Gradove od
papira: Gospodar tamnice Williama Deara i U divljini Jona Krakauera.
Zahvaljujem i Cecil Adams, mozgu koji stoji iza straightdope.com, i iji je
kratki lanak o klopkama za kritelje autorskih prava koliko ja znam
najbolji izvor za tu temu.
Svojim djedovima i bakama, Henryju i Billie Grace Goodrich te
Williamu i Jo Green.
Emily Johnson, ija su iitavanja ove knjige bila od neprocjenjive
vanosti; Joellen Hosler, najboljem terapeutu kojeg jedan pisac moe
poeljeti; roakinjama Blake i Phyllis Johnson;
Brianu Lipsonu i Lis Rowinski iz izdavake kue Endeavor; Katie
Else; Emily Blejwas, koja mi se pridruila na putu u grad na papiru;

Levinu OConnoru, od kojeg sam nauio vei dio onoga to znam o

humoru; Tobinu Andersonu i Seanu, koji su me poveli sa sobom na
jedno urbano istraivanje po Detroitu; kolskoj knjiniarki Susan Hunt i
svima onima koji riskiraju svoje zaposlenje da bi se suprotstavili cenzuri;
Shannon James; Markusu Zusaku; Johnu Mauldinu i mojoj divnoj punici
i tastu, Connie i Marshallu Uristu.
Sari Urist Green, svom prvom itatelju, prvom uredniku i
najboljem prijatelju te omiljenom suigrau.