SLAVGOR:

Ne mogu neg cvilit i emerno

plakat, i jee se bolit i gorko
uzdihat,11
i tim se spominat s esa m' srce
cvili. Znam kad su svi bili zibrane
drave12 s rumenimi i bili cvitji
drobne trave,
po kih voli i krave pasihu
estiti i koze i brave u zimi i
liti.
Svud bihu viditi njive
izorane, itom zeleniti
korisno sijane.
Sliae sve strane sladino
romore ptiice arane13 po
dubju ubere, po trancah
poje gizdave deklice,
po dvi po tri hode zbiraju
cvitice, zlatom pak krunice i
cvitke ovijahu
rese sve glavice i vojnom
davahu. Sela se vijahu14
bogata, a srid ulic
15
tanci se vojahu junakov i
deklic; sve zlatovitih ic kosice
spletene,
s biserom spod krunic hitro
nareene, bile i rumene kako ruice
prem,
dvorne i ljubvene i egljive u svem;
zmeju kih bog ljubven ne sumnje
mladosti
ugae drag plamen od ljupke
kriposti A sad, ah, alosti! obrat se
kud god e,
samo raspa dosti sa svih stran
poznat e. Svude viditi e mirine16
rasute
i v njih opei e vidit zmije
ljute, a po vrtlih prute boduih
dra restu, a sve vrulje smute17
i potoci teku,
18
sove i jeji letu s orli mrcinjaci19,
i gravrani grau u zlokobni graci20.
DVORKO:
Spominan se, s traci zvizda nad nas
sjaju v noni mrkli mraci to kazae
21
pritu;
iz duba grakaju olka22 na livu
stran tu zlokob poznaju
pripovidae nam;
23
i kada trisk upram najvii hrast
udriv obrati u lug i plam do lista
izgoriv:

a mi tupi ne umiv ne znasmo

rascinit, zle kobe svud vidiv a
nam hote donit.
SLAVGOR:
Eto more vidit da u ve
planine ne moremo ivit ni
mi ni ivine.

Svud su sad kupine kud njive

orane bihu, sad redine i grmje
sve strane;
Kud staze ulizane bihu od stop
ljuckih, poresle trane sad su od
trav razlikih;
a puti, po kojih mogae u sin24 hodit,
spleli su se stran svih, jedva jih mo'
prozrit; ne more se provrit25 kud
plandia bihu,
26
ni lapte
procinit
kud itom
27
28
29
rinjihu 30; gonjaja ni lihu
mekote vidit ne,
gdi dubja cvatihu pod voem se
kre; nit e uti poje dekle al
pastiri
bugare al gude, al gdi nadmen
sviri; zagrezli su viri malinski31, ni
teku
po njih voda hviri u kolo
bubaju; grade ostavljaju,
sela i katile,
svak hiti bigaju neprjateljske
sile; vidi pogorile polae i
hore,
gorski bozi i vile ostavie gore.
Ne znam, a se more gore ve nam
zgodit: svim nam je umore ali uze
podnit.
Blaeni, ki umrit prija jimie rok,
neg baine vidit u tuko grd
prirok.
DVORKO:
Ajme, to je uzrok, da ne mogu
ustavit mojih oiju sok
bruzgom lica umit.
Da neka mi t' pravit jak nesmerna
ljubav ini me prohodit po razlikih
drav,
za mo ljupka zabav tolit v srcu
momu i poivit uprav v itku
slobodnomu.
Sria me k slavnomu mistu dovede upran,
cesaru rimskomu kadi bi nigda stan.32 Split grad.
Tutj ti pastir jedan pri rici sidei,
33
ki bie Marul zvan, pojae
milei, bainu videi v pogibili
blizoj,
pojae cvilei k nebu upran vid svoj:
Svemogi Boe moj,
odvrat od nas gniv
tvoj,
odvrati zle kobe

ke nas svak as
znobe, utii srbu
tvu,
pogledaj viru
svu. Evo vuci
ljuti
ne dadu
odahnuti, obile
34
drave
nae svak as trave,

v gore i
planine
poklae
ivine,
a keno ostae
ne nahode
pae, lane
turvitaju35,
ter grmja okidaju,
prez since
planduju, sre36
priivuju. Da gore
j' jo ovoj, da
pastiri37 takoj
poklae, a stanja
pogae i
jimanja,
i diice mnotvo
povedoe u
ropstvo.
38
Tvoji peharnici
dre u uzi i
tamnici,
iste divice,
tvoje
zarunice,
prez stida
oskrvnie, pohlep
svoj spunie,
a u templi39
tvojih jasla su
konji njih.
Sli, pastirska
druba, a pravi
ma tuba: nut vite
sunen zrak
da pokri tmast
oblak, a miseni
zraci
grizu vukodlaci,
zvizde
trakatice40 po
nebeske ulice,
oblaci rasprani
ine gromi
strani,
a trisci spueni
svud lete
ognjeni,
s krupami da
41
mii, udilj, udilj
snii,
prid pogledom
boim zemlja trepi
sasvim,
zimnji vitri due
vode svude
lede,

jo zeleno listje
ne pokriva
kitje,
ni cviti po trave
jo se ne
gizdave,
nit se more
raznat, kad e
lito postat; Jove
se ne stvara42
kot vrimena
stara,

ni ve ljubav slidi,
da tubeno sidi;
Apolov zrak sunen
n v nebeskih zlamen,
a on tuben stoje
vrgi gusle43 svoje;
i Cerere i Bak44
obrati nauznak;
Dijana tolikoj
vrgla j' stril i luk svoj,
nit se haje lovit,
ni sve vile kupit;
surle sedmerice,45
siringe trice
vee ne surla Pan.
da bii z dubrav van;
van rik su Najadi46,
a gor Horeadi47,
Amadrijadi dubov,
a Drijade lugov48;
bie Napeje49 tajnih
mistov i vrulj svojih;
pravda i prava mira
iz neba prozira,
mir s jistinom takoj51
u deelji gornjoj;
uvelo je cvitje,
a usahlo drivje;
samo svake zlobe
ostae i zle kobe;
Pandora otvoriv sud
pusti sve zledi i trud,
a svaka dobrota
gori se uzmota;
Marte s maem britkim
zgoru52 nam priti svim,
s misecem na glavi
zmaj53 polja potravi,
nije tko bi se opril
ali tko bi ga odril.
Boe, ti sve vidi,
za jur ne providi?
Grina j' naa slabost,
veka bud tva milost;
polji hrabrost tvoju
pomoz viru svoju,
Mihovila54 tvoga
daj na zmaja ovoga,

Justitia de
coelo
prospexit.50

neka ga prorene55
v propasti paklene,
jer svitovna jakost
nima toku hrabrost.
Ti si u svem moan,
tebi j' svak podloan,
in v baine nae
da su pune ae.
Tako t' on pojae, a eko iz gore
njemu odgovorae u zadnje
romore,
Rik i vrulj provor ustae tekui, dokol
56
on govore sve dospi pojui.
Blaen i slovui biti e njega glas,
57
dokole ivui bude hrvackih stas;
njegova poja slas i sloenja hitrost 58
uzdrati e vlas; dokol sunca
svitlost
bude ophodit svit vas svim dile svu kripost.
Svim suze na oiju bihu sliei dva pastira baine milujui,
da Marulova po Dvorku reena tuba hitra i umia tega od svih
bi po-hvaljena.