Professional Documents
Culture Documents
Auguste Comte Kurs Pozitivne Filozofije PDF
Auguste Comte Kurs Pozitivne Filozofije PDF
Prevodi
AUGUSTE CONTE
Ogist Kont
KURS POZITIVNE FILOZOFIJE,
Prevod i priprema:
dr Radomir Luki
Urednici
prof, dr Ra tko Boovi
Dragan Vukevi
Izdavai:
UNIVERZITETSKA RIJE,
NIKSI
CENTAR ZA ISTRAIVAKO-IZDAVAKU
DJELATNOST RK SSO CRNE GORE
Za izdavae :
Janko Brajkovi
Sran Darmanovi
KURS
POZITIVNE
FILOZOFIJE
ETVRTO IZDANJE
proireno predgovorom jednog uenika i prouavanjem
razvoja pozitivizma
Tehniki urednik:
Rajko Babovi
Ti ra:
1000 primjeraka
YU ISBN 427-0112-9
tampa: Kultura, Backi Petrovac
Niki
1989.
som, koji je takoe htio novo drutvo zasnovano naunim metodima i izgraeno na isti nain. Ali on ima dodira i s drugim socijali
stikim reformatorima, naroito Sen-Simonom, iji je uticaj ne
sumnjivo trpeo.
Cilj ovih i drugih reformatora bio je u velikoj mjeri slian.
Svi oni tee novom, humanijem drutvu zasnovanom na novom, hu
manijem, razvijenijem, naunijem ovjeku. Jedino im se sredstva
za ostvarenje takvog drutva razlikuju, a Kontova i Marksova po
gotovu.
Marks misli da se do novog drutva moe doi samo revolu
cijom potpunim unitenjem starog drutva silom koju e upo
trijebiti proleterska klasa, revolucionarna po samom svom loem
drutvenom poloaju; Kont se oslanja na filozofiju, koja treba da
prosveti ljude i mirnim putem ih uvede u novo drutvo, opleme
njujui ovjeka. Ne treba revolucionarnom borbom ruiti staro dru
tvo, kako je mislio Marks, nego, po Kontu, treba prosveivanjem
duha obezbijediti da svi ljudi uvide istinu novom drutvu i da
ovo slono i ostvare.
Kont je bio konzervativac, grozio se revolucionarnog nasilja
i htio je potovanje poretka umjesto revolucionarnog haosa, poto
vanje autoriteta, slogu umjesto borbe, ljubav, altruizam i solidar
nost svih lanova drutva i cijelog ovjeanstva. Da se sve to os
tvari, mora se uspostaviti duhovno jedinstvo drutva u cjelini, jer
ako ono ne postoji, umjesto sloge i sklada u drutvu vladae ne
red i borba. Drutveno jedinstvo je ranije ostvarivano religijom
(teologijom) u prvoj eposi, a u drugoj metafizikom, ali oba sred
stva su nenauna, neprihvatljiva za savremeno doba, kad su ljudi
doli do pozitivnog, istinskog znanja, koje daje nauka. Stoga ova
mora biti temelj drutvenog preobraaja, preko pozitivne filozofi
je, koja je jedna vrsta sinteze nauke. odn. sintetika nauka. U tom
osobito vanu ulogu ima sociologija, kao nauka drutvu.
Dodue, Kont je smatrao da se upomo mora pozvati ne sa
mo nauka nego i religija, jer ona moe da pokrene osjeanja ljudi
i da ih neposredno i snano motivie za akciju, pa i na rtvu radi,
preobraaja drutva i uvrenja njegove postojanosti u jedino
ispravnom drutvenom poretku. Ali i ta nova religija, kojom on
hoe da zamijeni staru, fantastinu religiju, upravo stoga i nije
prava religija. To je nova. u stvari razumska, nauna religija, sli
na onoj iz Francuske revolucije. Njena spoljna strana, ritual i ne
ka vrsta misticizma u ovome, lii na staru religiju, ali njena unu
tranja strana, njen sadraj je u stvari nauka, odn. nauni zaklju
ak ureenju drutva i ponaanju ovjeka. Njeno boanstvo je
zato ovjeanstvo naoruano znanjem, koje on naziva Veliko
bie.
Teko je objasniti ovakav preokret u Kontovim shvatanjima,
ime je porekao svoje osnovne dotadanje stavove. Objanjenje
12
13
tj. stalan odnos izmeu njih. Kont tvrdi da promjena duha izazi
va promjenu drutvenog stanja, jer ljudi mijenjaju stanje tek kad
stvore ideju tom mijenjanju. To je, dodue, formalno, samo ut
vrivanje sljedovanja jedne pojave drugoj, a ne i uzrone veze me
u njima. Ali kako objasniti to sljedovanje drukije nego uzronou?
Kad se razmatra Kontov doprinos sociologiji, treba uoiti da
on u stvari nije sociolog u uem smislu. On je bio poznati mate
matiar i filozof. Kao filozof odbacio je staru, spekulativnu filozo
fiju, koja se esto temeljila na tvrdnjama koje su imale nadiskustveni karakter, naelno neprovjerljiv iskustvom, i koje su izgleda
le udne i neshvatljive. Nasuprot takvoj filozofiji, izgradio je svo
ju filozofiju, koju je nazvao pozitivnom. U stvari, to je bio tipian
primjer naune filozofije, ukoliko se takva filozofija uopte moe
posmatrati filozofijom. Prije je to bila jedna opta nauka svetu,
koja je trebalo da da optu sliku svijetu i njegovim zakonitosti
ma, uoptavajui nauna saznanja. Sama sociologija je ula u tu
optu sliku svijetu kao posebna nauka jednom njegovom po
sebnom dijelu drutvu.
Kontova sociologija je tako prije filozofija istorije nego socio
logijaji u uem smislu rijei kako se danas shvata pogotovu -ne
empirijska.sociologija Konta zanima prvenstveno razvoj ljudskog
drutva i uzroci takvog razvojan. A time se upravo bavila filozo-fija istorije od ntike do Francuske revolucije i kasnije, sve do
danas. Sociologija se tek postupno i teko razdvajala od ove filo
zofije. Kao idealista, moe se rei da je Kont u tom okviru bio naj
blii Hegelu, koji je razvoj drutva objanjavao svjetskim duhom,
odn. umom, i njegovim lukavstvom, odreujui stupnjeve razvoja
drutva razvojem slobode i razlikujui pri tom, vie ili manje, poz
natu emu stari, srednji i novi vijek. On skoro da nije dao ni
kakvo podrobnije objanjenje zato svjetski duh ide upravo tim
etapama sem pozivajui se na opti zakon dijalektike prevazilaenju suprotnosti. U Konta je dijalektike manje, mada je, kako je
reeno, ima. A idealizma ima dovoljno, jer ona smatra da se ljud
ski duh zakonito razvija od nieg stupnja saznanja, odreenog Bo
gom i mistikom, do pozitivnog stupnja, gdje shvata stvarnost i
svijet objanjava realnim iniocima. Ispada da se ljudski duh or
ganski, bioloki tako razvija, da se sposobnost miljenja usavra
va sazrevanjem ovjeanstva.
Tu je osnovno pitanje da li je duh ogranien bioloki i postup
no razvija sposobnost saznanja ili ga ograniava sama ograniena,
nerazvijena stvarnost, iskustvo. Izgleda da je ovo drugo tanije,
jer oblasti miljenja koje manje zavise od stvarnosti razvoja po
kazuju vie-manje istu snagu duha u sva tri stupnja razvoja dru-
14
tva koja Kont razlikuje, kao npr., u oblasti filozofije ili politike,
odn. politike organizacije.
Marks je tu mnogo blii istini, objanjavajui razvoj drutva
(i ljudskog uma) upravo socioloki mijenjanjem iskustva koji
ma se um slui, tj. razvojem realnih odnosa ljudi prema prirodi
i meu sobom, iako je i on pod uticajem Hegela i filozofije istori
je. Tako je on svojim istraivanjem drutvene strukture, klasne
borbe i ideologije postavio niz kamena-temeljaca i empirijskoj so
ciologiji, to Kontu nedostaje. Stoga bi se moglo sasvim odreeno
rei da je Marks daleko vie uinio za zasnivanje sociologije u savremenom smislu nego Kont, koji je ipak u prvom redu filozof
istorije. Meutim, iako meusobno suprotne, i JContova i Marks ova shvatanja su zasnovane na savremenim istorijsko-drutvenim
prilikama, tj. na buroaskoj revoluciji, odn. na industriji. Ova re
volucija je posljedica razvoja novih monih sredstava proizvodnje,
a ova su opet tvorevina ljudskog uma, izraena prije svega u nau
ci. I jedna i druga filozofija iz toga izvlae socioloke zakljuke,
iako meusobno suprotne. Marks je izvukao materijalistiki zak
ljuak odreenosti istorije proizvodnim snagama i proizvodnjom,
a Kont ljudskim umom,_Jedan-J.e-biQ^materijalist, drugi idea
list. Ali se oni u stvari vie dopunjuju nego to se iskljuuju.
U zakljuku se moe rei da su Kontove zasluge za nastanak
sociologije svakako znatne. On je nesumnjivo jasno shvatio potre
bu takve nauke i uoio da je drutvo dolo do onog stupnja raz
voja kad se moe i zasnovati. Naglaavanjem pozitivizma, on je
postaviu ispravne metodoloke osnove te nove nauke, tim prije
to je naglaavao i eksperimentalni, uporedni i istorijski metod.
Dao je i niz konkretnih doprinosa shvatanju pojedinih drutvenih
pojava. Tim i drugim doprinosima se nesumnjivo svrstao meu
osnivae nove nauke.
Ipak treba rei da je teko tano odrediti koliki je njegov
udio u osnivanju sociologije, jer je takav pojam dosta restegljiv
i jer pretea sociologije ima davno prije njega, poev od Antike,
pa preko Arabljana (Ibn-Haldun) do niza znaajnih engleskih i
francuskih pisaca XVIII vijeka, sve do Sen^Simona (iji je sekre
tar bio i sam) i koga mnogi s dosta prava smatraju osnivaem so
ciologije. Kontu ipak nesumnjivo pripada izvjesna prednost u od
nosu na svoje prethodnike, jer je on ne samo dao ime novoroe
noj nauci nego je i prvi sistematski izloio u cjelini.
Kont je bio i Marksov savremenik, iako neto stariji od nje
ga, za koga se moe takoe smatrati da je istovremeno s njim po
loio osnove za svoju osobenu sociologiju zasnovanu takoe na
sutine drutva suprotnu Kontovoj.
Kont je nesumnjivo snaan mislilac, koji duboko prodire u
sutinu problema koje raspravlja, drei se dosljedno svojih os
novnih stavova, koje obrazlae velikim obiljem razloga i injeni-
15
16
17
KURS (Teaj)
POZITIVNE FILOZOFIJE
Ovaj kurs, kao opti rezultat svih mojih radova otkad sam
izaao iz Politehnike kole 1816, prvi put je poeo aprila 1826.
Posle manjeg broja predavanja teka bolest me spreila da nasta
vim s ovim poduhvatom koji je od poetka podsticala svojim odobravanjem veina naunika prvog reda, meu kojima sam jo
onda mogao navesti gg. Aleksandra Humbolta, Blenvila i Poensoa,
lanove Akademije nauka, koji su sa stalnim interesovanjem pra
tili izlaganje mojih ideja. Ovaj kurs odrao sam ponovo prole zi
me u celosti, poev od 4. januara 1829, pred sluaocima meu
kojima su bili g. Furije, stalni sekretar Akademije nauka, gg. Blenvil, Poenso, Navije, lanovi iste Akademije, gg. profesori Bruse,
Eskirol, Bine, itd., kojima moram ovde javno odati svoju zahval
nost za nain na koji su doekali ovaj novi filozofski pokuaj.
Poto su me tolika odobravanja uverila da ovaj kurs moe
korisno posluiti i iroj javnosti, smatrao sam, u toj nameri, da
treba da ga izloim ove zime u kraljevskom Ateneumu u Parizu,
gde je upravo otpoeo 9. decembra. Plan je ostao potpuno isti;
samo, s obzirom na. ovu ustanovu, bio sam primoran da unekoli
ko suzim izlaganja svog kursa. Ona se nalaze u celosti u dana
njem izdanju mojih predavanja, onakva kakva su bila prole go
dine. Da bih dopunio ovu istorijsku beleku, bie zgodno da uka
zem, to se tie nekih osnovnih ideja izloenih u ovom kursu, da
sam ih izneo ranije u prvom poglavlju jednog del koje nosi naslov Sistem pozitivne politike, tampanom u sto primeraka maja
1822, a zatim ponovo tampano aprila 1824, u znatno veem bro
ju primeraka. To prvo poglavlje nije jo bilo zvanino objavlje
no, ve samo saopteno, putem tampe, velikom broju evropskih
naunika i filozofa. Ono e se, kako se nadam, definitivno pojavi
ti tek s drugim poglavljem, krajem 1830.
Smatrao sam neophodnim da ovde konstatujem stvarni publi
citet ovog prvog rada, poto se neke ideje, donekle analogne s jed
nim delom mojih, nalaze, bez ikakvog spominanja mojim istra
ivanjima, u raznim delima kasnije objavljenim, naroito onim
koja se odnose na obnavljanje socijalnih teorija. Iako su razliiti
umovi mogli, bez ikakvih meusobnih veza, kao to to esto po
kazuje istorija ljudskog duha, posebno doi do slinih shvatanja
21
\
bavei se istom vrstom radova, morao sam ipak insistirati na
stvarnoj prethodnosti jednog del malo poznatog javnosti, kako
se ne bi pretpostavljalo da sam uzimao klicu izvesnih ideja iz spisa koji su naprotiv mlai.
Poto mi je vie osoba trailo izvesna objanjenja u pogledu
naslova ovog kursa, smatram da je korisno da dam ovde, u tom
pogledu, jedno kratko tumaenje.
Budui da je izraz pozitivna filozofija stalno upotrebljavan u
toku celog kursa u strogo nepromenljivom znaenju, izgledalo mi
je suvino da ga definiem drukije nego jednoobraznom upotre
bom, kako sam to uvek i radio. Prvo predavanje, naroito, moe
elo biti smatrano kao razvijanje tane definicije onoga to sam
nazvao pozitivnom filozofijom. Pri svem tom alim to sam mo
rao usvojiti, u nedostatku nekog drugog, jedan termin kao to je
filozofija, koji je bio tako pogreno upotrebljavan u mnotvu raz
nih znaenja. Ali pridev pozitivna kojim joj menjam znaenje iz
gleda mi dovoljan da razbije, ak i u prvim prilaenjima, svaku
vrednost. Ovde u rei samo toliko da re filozofija upotreblja
vam u znaenju koje su joj davali stari, a posebno Aristotel, kao
re koja oznaava opti sistem ljudskih shvatanja; a, dodajui re
pozitivna, stavljam do znanja da ovaj posebni nain filozofiranja
koji se sastoji u razmatranju teorija, bilo kojeg reda ideja, smat
ram kao da ima za predmet koordinaciju posmatranih injenica,
a to sainjava tree i poslednje stanje opte filozofije, prvobitno
teoloko a zatim metafiziko, onako kao to to objanjavam ve
od prvog predavanja.
Ima. nesumnjivo, mnogo slinosti izmeu moje pozitivne fi
lozofije i onoga to engleski naunici, naroito posle Njutna, podrazumevaju pod prirodnom filozofijom. Ali ja nisam smeo odabra
ti ovaj drugi naziv, niti opet naziv filozofija nauka koji bi moda
bio taniji, poto se jo ni jedan ni drugi ne slae sa svim vrsta
ma fenomena, dok pozitivna filozofija, kojom obuhvatam izuavavanje drutvenih fenomena isto koliko i svih ostalih, oznaava
jednoobrazan nain rasuivanja koji se moe primeniti na sve
teme kojima se ljudski duh bavi. Sem toga, izraz prirodna filo
zofija uobiajen je, u Engleskoj, da oznai skup raznih eksperimen
talnih nauka, uzetih u obzir sve do njihovih najsitnijih specijal
nosti; dok pod pozitivnom filozofijom, uporedo s pozitivnim naukama, podrazumevam samo isto izuavanje optih pojmova raz
liitih nauka, shvaenih kao da su potinjene jednoj jedinoj me
todi i kao da ine razliite delove jednog opteg plana istraivanja.
Naziv koji sam morao stvoriti jeste dakle, u isto vreme, iri i ui
o~ naziva, uostalom slinih, to se tie osnovnog karaktera ideja,
koji bi se mogli na prvi pogled smatrati kao ekvivalentni.
Pariz, 18. decembra 1829.
22
PRVO PREDAVANJE
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
poklonjena detaljima ikada spreitii da se uoi celina. Jednom reju, moderno organizovanje naunog sveta bie tada potpuno ostva
reno i samo e imati da se bezgranino razvija, stalno uvajui is
ti karakter.
Stvoriti tako od izuavanja optih naunih pojmova jedan po
sebni odeljak velikog intelektualnog rada znai prosto rairiti primenu istog principa podele koji je postupno odvojio razne speci
jalnosti; jer, dok su razne pozitivne nauke bile slabo razvijene,
njihove meusobne veze nisu mogle imati toliko znaaja da bi da
le mesta, bar ne permanentno, posebnoj klasi radova, a u isto vre
me potreba za takvim novim izuavanjem bila je mnogo manje
hitna. Ali danas se svaka nauka posebno toliko rairila da ispiti
vanje njihovih meusobnih odnosa moe dati mesta stalnim
radovima koji u isto vreme postaju neophodni da bi se preduhitri
lo rasipanje ljudskih pogleda.
Tako ja shvatam namenu pozitivne filozofije u optem siste
mu stvarnih pozitivnih nauka. Takav je bar cilj ovog kursa.
Sada, kada sam pokuao da odredim to je mogue tanije u
ovom kratkom pregledu opti duh jednog kursa pozitivne filozofije,
mislim da moram da bih istakao sav karakter tog pre
gleda, izneti ukratko opta glavna preimustva koja moe imati
jedan takav rad ako su za njega pogodno ispunjeni bitni uslovi
saobrazno progresu ljudskog duha. Ovaj poslednji red razmatra
nja saveu na ukazivanje na etiri osnovna svojstva.
Izuavanje pozitivne filozofije, razmatrajui rezultate aktiv
nosti naih intelektualnih sposobnosti, prua nam na prvom mestu
jedino istinsko racionalno sredstvo da se iznesu na videlo logiki
zakoni ljudskog duha koji su dosad bili istraivani tako malo po
desnim putevima.
Da bih u tom pogledu objasnio svoju misao kako treba, mo
ram najpre da podsetim na jednu filozofsku koncepciju od najve
eg znaaja koju je izloio Blenvil u lepom uvodu svojih Optih
principa uporedne anatomije. Ona se sastoji u tome da svako ak
tivno bie, a naroito svako ivo bie, moe biti izuavano, u svim
njegovim fenomenima, u dva osnovna pogleda, u statikom pogle
du i u dinamikom pogledu, to jest kao sposobno da del i kao ono
koje stvarno del. Jasno je zaista da e sva razmatranja koja e se
moi pruiti neminovno ui u jednu ili u drugu kategoriju. Primenimo ovu sjajnu maksimu u izuavanju intelektualnih funkcija.
Ako se te funkcije posmatraju sa statike take gledita, nji
hovo izuavanje moe da se sastoji samo u odreivanju organskih
uslova od kojih one zavise; na taj nain ono sainjava bitni deo
anatomije i fiziologije. Posmatrajui te funkcije s dinamike ta
ke gledita, sve se svodi na to da se proui stvarni tok ljudskog
duha u pokretu ispitivanjem postupaka upotrebljeniih za dobijanje
34
35
36
37
38
39
Posebno izuavanje optih naunih pojmova nije samo namenjeno da reorganizuje obrazovanje, ve ono mora isto tako da do-
40
42
43
kanom kao krajnje neosnovane, ak i kad potiu od najmerodavnijih. Ja smatram da su sredstva ljudskog duha vrlo slaba a vasiona suvie kompliikovana da bi nam ikada bilo na domaku jedno
takvo nauno savrenstvo i mislim, uostalom, da se obino stvara
vrlo preterano miljenje prednostima koje bi iz njega neminovno
poticale ako bi ono bilo mogue. U svakom sluaju izgleda mi oe
vidno da smo, s obzirom na sadanje stanje naih saznanja, vrlo
daleko od toga da bi takvi pokuaji mogli biti razboriti pre jednog
dueg vremenskog perioda. Jer, ako bismo se i mogli nadati da
doemo dotle, to bi po mom shvatanju moglo biti samo kad bi se
svi prirodni fenomeni vezali za najoptiji pozitivni zakon koji po
znajemo, zakon gravitacije, koji ve povezuje sve astronomske fe
nomene za deo fenomena zemaljske fizike. Laplas je u stvari izlo
io jedno gledite prema kojem bi se mogle u hemijskim fenome
nima videti samo proste molekularne posledice njutnovske privla
ne sile, izmenjene oblikom i meusobnim poloajem atoma. Ali.
sem neodreenosti u kojoj bi verovatno uvek ostala ova koncepcija
zbog nedostatka osnovnih podataka unutranjoj gradi tela, sko
ro je siigurno da bi je toliko teko bilo primeniti da bi ovek mo
rao zadrati, kao vetaku. podelu koja danas vai kao prirodna
izmeu astronomije i hernije. Uostalom i Laplas je predstavio ovu
ideju samo kao jednu obinu filozofsku igru koja nije u stanju da
stvarno vri ma kakav koristan uticaj na progres hemijske nauke.
Ali, to jo nije sve; jer, pretpostavljajui ak da je ova nepremo
stiva tekoa savladana, opet ne bi bilo postignuto nauno jedin
stvo poto bi posle toga trebalo pokuati da se skup fiziolokih fe
nomena pripoji istom zakonu; to zaista ne bi bio manje teak deo
poduhvata. Pa ipak, hipoteza koju smo ukratko pregledali, ako se
sve dobro odmeri, najvie bi odgovarala tome toliko prieljkivanom
jedinstvu.
44
45
DRUGO PREDAVANJE
i-;
.,
47
48
49
50
51
su pozitivne filozofije, poto opte teorije svojstvene raznim vesti nama, daleko od toga da mogu dopirineti sistematskom formiranju
ove filozofije, moraju naprotiv, kao to to i vidimo, biti verovatno kasnije jedan od najkorisnijih rerzultata njenog izgraivanja.
Ukratko, na ovom kursu moramo razmatrati samo naune te
orije a nipoto i njihove prdmene. Ali, pre nego to preem na me
todsku klasifikaciju njegovih razliitih delova, ostaje mi da izlo
im, u odnosu na nauke u pravom smislu, jednu vanu razliku koja
e jasno ograniti pravi predmet ovog izuavanja kojem pristupa
mo.
Treba razlikovati, u odnosu na sve redove fenomena, dve vrs
te prirodnih nauka: jedne apstraktne, opte, imaju za predmet ot
krivanje zakona koji vladaju raznim klasama fenomena uzimaju
i u obzir sve sluajeve koja se mogu zamisliti; druge konkretne,
posebne, deskriptivne, a koje ponekad nazivaju pravim prirodnim
naukama, sastoje se u primeni tih zakona na stvarnu istoriju raz
liitih postojeih bia. Prve su dakle osnovne i samo emo na njih
usmeriti nae izuavanje u ovom kursu; druge, ma kakav bio nji
hov znaaj, stvarno su sekundarne i ne smeju, prema tome, ulaziti
u sastav jednog rada ija nas ogromna prirodna opsenost primo
rava da ga svedemo na to je mogue krae izlaganje.
Prethodna razlika ne moe predstavljati nikakvu nejasnost za
one koji imaju neko posebno znanje iz oblasti razliitih pozitivnih
nauka, poto je ona skoro ekvivalentna onoj koja se obino iznosi
u gotovo svim naunim udbenicima pri predenju dogmatske fizike
i prirodopisa. Nekoliko primera, uostalom, bie dovoljno da se uo
i ova podela iji znaaj jo nije dovoljno ocenjen.
Ta razlika e se odmah lako zapaziti ako se uporede, s jedne
strane, opta fiziologija i, s druge strane, zoologija i botanika. Izu
avati zakone ivota, uopte, ili odreivati nain egzistencije sva
kog ivog tela, posebno, znai oevidno dva vrlo razliita posla. Sem
toga, ovo drugo izuavanje je neminovno zasnovano na prvom.
Isti je sluaj s hernijom u odnosu na mineralogiju; prva je
oigledno racionalna baza druge. U herniji se razmatraju sve mo
gune kombinacije molekula, i u svim mogunim okolnostima; u
mineralogiji jedino one koje se nalaze ostvarene u samom sastavu
zemljine kugle i pod uticajem samo onih okolnosti koje su joj svoj
stvene. Ono to jasno pokazuje razliku izmeu hemdjske i minera
loke take gledita, mada se obe nauke odnose na iste predmete,
jeste to veina fakata posmatranih u prvoj ima samo vetaku eg
zistenciju. Otuda e jedno telo, kao hlor ili kalljum, moi biti od
velikog znaaja u herniji po opsegu i energiji svojih afiniteta, dok
ih u mineralogiji gotovo nee ni imati; i obrnuto, jedno jedinjenje
kao to je granit ili kvare, na koje se odnosi najvei deo minera
lokih razmatranja, bie za herniju samo od osrednjeg znaaja.
52
53
zahteva za izlaganje saznanja nikakav drukiji trud nego onaj kojii je potreban za njihovo sticanje, a sva didaktika se tada svodi na
postupno izuavanje, po hronolokom redu, raznih originalnih del
koja su doprinela napredovanju nauke.
Dogmatski nain, pretpostavljajui, naprotiv, da su svi ti po
sebni radovi preraeni u jedan opti sistem, kako bi se izloili po
jednom prirodnijem logikom redu, moe se primeniti samo na
onu nauku koja je postigla dosta visok stepen razvitka. Ali ukoli
ko nauka napreduje, istorijski red izlaganja postaje sve vie nepo
desan zbog suvie dugog niza prelaznih stanja koja bi se morala
upoznati; dotle dogmatski red postaje sve vie moguan, a u isto
vreme i neophodan, jer nove koncepcije doputaju da se prethod
na otkria predstavljaju neposrednije.
Tako se, na primer, obrazovanje jednog matematiara iz anti
kog doba prosto sastojalo u sukcesivnom izuavanju vrlo malog
broja dotadanjiih originalnih spisa razliitim oblastima matema
tike, to se u stvari svodilo na Arhimedove i Apoloniusove spise,
dok. naprotiv, jedan moderni matematiar obino zavri svoje ko
lovanje a da ne proita ni jedno jedino originalno delo, izuzev onih
koja se odnose na najskorija otkria i koja se mogu samo na taj
nain i upoznati.
U izlaganju saznanja, meutim, postoji stalna tenja da se is
torijski red zameni dogmatskim koji jedino moe i odgovarati sa
vrenijem stanju nae inteligencije.
Opti problem intelektualnog obrazovanja sastoji se u tome da
se za malo godina dostigne jedan jedinstveni nain rasuivanja,
najee osrednji, na istom stupnju razvitka kakav je postignut kroz
dugi niz vekova zahvaljujui velikom broju genija koji su sukce
sivno ulagali, tokom celog ivota, sve svoje snage u izuavanje jed
nog istog predmeta. Jasno je, prema tome. mada je beskrajno lak
e i krae nauiti nego izumeti, da bi sigurno bilo nemogue dosti
i postavljeni cilj ako bi svaki pojedinac morao redom prolaziti
kroz sve iste faze kroz koje je neminovno morao proi kolektivni
genije ljudskog roda. Otuda neophodna potreba za dogmatskim re
dom koja se naroito danas osea u naukama koje su najvie od
makle, u ijem uobiajenom nainu izlaganja ne nalazimo vie go
tovo nikakvog traga od stvarnog porekla njihovih detalja.
Ipak treba dodati, da bi se otklonilo svako preterivanje, da je
svaki stvarni nain izlaganja neizbeno izvesna kombinacija dog
matskog i istorijskog reda u kojoj samo prvi mora stalno i sve vie
dominirati. Dogmatski red se, meutim, ne moe sprovoditi sasvim
iskljuivo, jer, samim tim to zahteva novu obradu steenih znanja,
on se ne d primeniti, u svakoj eposi nauke, na novije delove ije
izuavanje podrazumeva u sutini samo istorijski red, koji uosta-
54
55
56
57
58
59
60
itd., a predstavlja, osim toga, neto svojstveno to menja delovanje prethodnih faktora. Ovo razmatranje, koje oigledno pokazuje
da hernija moe ii samo posle fizike, predstavlja je u isto vreme
kao odvojenu nauku. Jer, ma kakvo se miljenje usvojilo u pogle
du hemijskih afiniteta, i, kad bi se u njima ak videle, onako kako
se to moe zamisliti, samo modifikacije opte gravitacije stvorene
oblikom i uzajamnim rasporedom atoma, ostalo bi neosporno da
potreba za stalnim uvidom u posebne uslove ne bi dozvoljavala da
se hernija tretira kao obini dodatak fizici. Bili bismo dakle primo
rani, u svakom sluaju, ako nita a ono bar radi prouavanja, da
zadrimo podelu i povezanost za koje se danas smatra da zavise
od heterogenosti fenomena.
Takva je dakle racionalna podela glavnih grana opte nauke
neorganskim telima. Slina podela se uspostavlja, na isti nain,
u optoj nauci o organskim telima.
Sva iva bia predstavljaju dva reda fenomena sutinski razli
itih, one koji se odnose na jedinku i one koji se odnose na vrstu,
naroito kad je ona drutvena. Ova osnovna razlika se poglavito
odnosi na oveka. Poslednji red fenomena je oigledno kompliko
vaniji i osobeniji od prvog; on zavisi od njega, ali na njega ne
utie. Otuda dva velika odeljka u organskoj fizici, fiziologija u
pravom smislu i socijalna fizika koja se zasniva na prvoj.
U svim drutvenim fenomenima najpre se primeuje uticaj fifiziolokih zakona jedinke, a, osim toga, i neto posebno to ga me
nja a to proizlazi iz osobito komplikovanog delovanja jedinki jed
nih na druge u ljudskoj vrsti i delovanja svake generacije na onu
koja dolazi posle nje. Oigledno je dakle da za valjano prouava
nje drutvenih fenomena treba najpre poi od temeljnog poznava
nja zakona koji se odnose na ivot jedinke. S druge strane, ova
nuna zavisnost dvaju izuavanja ne iziskuje uopte, kako su to
neki fiziolozi bili skloni da veruju, da se u socijalnoj fizici vidi je
dan obini dodatak fiziologije. Iako su dati fenomeni sigurno ho
mogeni, oni nisu identini, i odvajanje dveju nauka je zaista od os
novne vanosti. Jer, bilo bi nemogue tretirati izuavanje vrste u
celini kao istu dedukciju izuavanja jedinke, poto su drutveni
uslovi koji menjaju delovanje fiziolokih zakona upravo najhitniji
razlog. Tako, socijalna fizika mora biti zasnovana na direktnim posmatranjima, njoj svojstvenim, uzimajui uvek u obzir njenu neizbenu unutranju vezu s fiziologijom u pravom smislu.
Lako bi se mogla uspostaviti simetrija izmeu podele organske
fizike i gore izloene podele neorganske fizike podseaju na optepoznatu razliku izmeu biljne i ivotinjske fiziologije. Bilo bi za
ista lako pripojiti ovu potpodelu principu klasifikacije kojeg smo
se stalno drali, jer se fenomeni ivotinjskog sveta pokazuju, bar
uopte, kao komplikovaniji i posebniji od fenomena biljnog sveta.
61
62
63
Opti zakon koji gospodari svom tom istoriijom, a koji sam izneo
u prethodnom predavanju, ne moe pravilno biti shvaen ako ga
u primeni ne kombinujemo s enciklopedijskom formulom koju smo
izloili. Jer, razliite ljudske teorije su, prema izraenom redu ove
formule, dospele postepeno najpre u teoloko stanje, zatim u me
tafiziko i najzad u pozitivno. Ako se u upotrebi zakona ne vodi
rauna tom neminovnom napredovanju, nailazie se esto na te
koe koje e izgledati nepremostive, jer je jasno da se teoloko ili
metafiziko stanje izvesnih osnovnih teorija moralo povremeno po
dudarati, a neki put se u stvari podudaralo i s pozitivnim stanjem
onih koje u naem enciklopedijskom sistemu dolaze pre njih, to
dovodi da se na proveravanje opteg zakona baci senka koja se
moe ukloniti jedino prethodnom klasifikacijom.
Na treem mestu, ova klasifikacija ima vrlo znaajnu osobinu
to tano oznaava odgovarajuu usavrenost razliitih nauka koja
se u sutini sastoji u stepenu tanosti saznanja i u njihovoj manje
vie prisnoj koordinaciji.
Lako je osetiti da, ukoliko su fenomeni optiji, jednostavniji i
apstraktniji, i ukoliko manje zavise od drugih, utoliko znanja koja
se na njih odnose mogu biti tanija i u isto vreme njihova koordi- /
nacija potpunija. Tako e izuavanje organskih fenomsna biti i ^
manje tano i manje sistematsko nego izuavanje neorganskih te
la. Isto tako su, u neorganskoj fizici nebeski fenomeni, s obzirem
na njihovu veliku optost i nezavisnost od svih ostalih, dali mesta
nauci mnogo tanijoj i mnogo vie povezanoj nego to je nauka
zemaljskim fenomenima.
Ovo razmatranje, koje je tako upadljivo u stvarnom izuava
nju nauka, a koje je esto davalo mesta varljivim nadama ili nepra
vednim poreenjima, potpuno je objanjeno enciklopedijskom lestvicom koju sam uspostavio. Ja u, razume se, imati prilike da ga
predstavim u svoj njegovoj irini u iduem predavanju, ukazujui
da je mogunost da se u izuavanju raznih fenomena primeni ma
tematika analiza, pomou koje se moe postii najvei mogui
stepen tanosti i koordinacije, tano odreena poloajem koji za
uzimaju ovi fenomeni u mojoj enciklopedijskoj lestvici.
Ne smem nikako prei na jedno drugo razmatranje a da ne
upozorim itaoca na jednu vrlo krupnu zabludu u tom pogledu, a
koja je, iako vrlo upadljiva, jo uvek krajnje esta. Ona se sasto
ji u tome to se brka stepen preciznosti koji omoguuju naa raz
liita saznanja sa njegovim stepenom sigurnosti, otkuda je pote
kla vrlo opasna predrasuda: da i drugi stepen mora biti neujed
naen zato to je takav onaj prvi. Stoga se jo esto govori, iako
manje nego nekad, nejednakoj sigurnosti razliitih nauka, to
direktno dovodi do toga da se bei od gajenja najteih nauka. Jas
no je meutim da su preciznost i sigurnost dve osobine same po
64
65
\
nauke, stanje stvarno loije nego to to u stvari zahteva komplikovanija priroda odgovarajuih fenomena.
U odnosu na opte obrazovanje ovaj uslov je jo neophodniji.
Ja ga smatram tako neophodnim da gledam na nauno izuavanje
kao nedovoljno da postigne najbitnije opte rezultate koje ono tre
ba da ostvari u drutvu za obnavljanje intelektualnog sistema ako
razne glavne grane prirodne filozofije nisu izuavane po odgova
rajuem redu. Ne zaboravimo da, kod skoro svih inteligencija, ak
i kod najuzvienijih, ideje obino ostaju povezane prema redu nji
hovih prvih sticanja; i da je upravo to jedno zlo, najee neizleivo, to se nije polo od poetka. Svaki vek ima samo vrlo mali
broj mislilaca, kao to su Bekon, Dkart i Lajbnic, sposobnih da,
u zrelim godinama, zaista stvore tabulu rau da bi iz osnova izmenili ceo sistem svojih steenih ideja.
Znaaj naeg enciklopedijskog zakona da poslui kao osnova
za nauno obrazovanje moe biti pravilno ocenjen samo ako ga posmatramo s obzirom na metodu, umesto da ga posmatramo jedino.
kao to smo to sad uradili, u odnosu na doktrinu.
S ove nove take gledita, valjano izvravanje opteg plana
izuavanja koji smo odredili mora imati neminovno za rezultat da
nam prui savreno poznavanje pozitivne metode koje se ne bi
moglo stei ni na koji drugi nain.
Zaista, poto su prirodni fenomeni tako rasporeeni da oni
koji su stvarno homogeni ostaju uvek obuhvaeni istim izuava
njem, a oni koji su namenjeni za razliita prouavanja ustvari su
heterogeni, opta pozitivna metoda e se usled toga neminovno stal
no menjati na jednoobrazan nain u domenu jedne iste osnovne
nauke doivljavajui neprestano razliite i sve sloenije izmene pri
prelazu iz jedne nauke u drugu. Tako emo dakle biti sigurni da je
razmatramo u svim stvarnim varijacijama koje ona moe pruiti,
to ne bismo mogli da smo usvojili enciklopedijsku formulu koja
ne bi ispunjavala goreizloene bitne uslove.
Ovo novo razmatranje je zaista od osnovnog znaaja; jer, ako
smo u poslednjem predavanju uglavnom videli da je nemogue
upoznati pozitivnu metodu kad se ona izuava odvojeno od njene
primene, danas moramo dodati da se njoj moe stei jedna jasna
i tana predstava jedino ako izuavamo, sukcesivno i po utvrenom
redu, njenu primenu na sve razne glavne klase prirodnih fenome
na. Jedna jedina nauka ne bi bila dovoljna da se postigne taj cilj,
ak i kad bi se odabrala najrazboritije. Jer, mada je metoda u
sutini identina u svim naukama, svaka od njih razvija posebno
ovaj ili onaj karakteristian postupak iji bi uticaj, vrlo neosetan
u ostalim naukama, ostao nezapaen. Tako se, na primer, glavno
sredstvo istraivanja u izvesnim granama filozofije sastoji u posmatranju u pravom smislu te reci, a u drugim granama ono se
66
67
sastoji u iskustvu, odnosno ovoj ili onoj vrsto iskustva. Isto je tako
i s nekim optim pravilom koje ini sastavni deo metode, a koje
je prvobitno poniklo iz neke odreene nauke; mada je ono moglo
biti kasnije preneto u druge, mi ga moramo izuavati na njegovom
izvoru; kao, na primer, teoriju klasifikacija.
Ako bismo se ograniili na izuavanje jedne jedine nauke, tre
balo bi svakako izabrati najsavreniju da bi se dublje osetila pozi
tivna metoda. Ali, budui da je najsavrenija u isto vreme i naj
jednostavnija, steklo bi se samo jedno nepotpuno poznavanje me
tode poto se ne bi saznalo kakve bitne izmene ona mora pretrpeti da bi se primenila na komplikovanije fenomene. Svaka osnovna
nauka ima dakle u tom pogledu preimustva koja su joj svojstve
na; to jasno potvruje neophodnost da se razmatraju sve, inae
bismo stekli samo skuene koncepcije i nedovoljnu vinost. Poto
e se ovo razmatranje i dalje esto ponavljati, nije potrebno da ga
sada jo razvijam.
68
69
72
koji treba da okarakterie isto tako radikalnu nesposobnost najsuprotnijih politikih kola i konstatuje neophodnu potrebu da se,
najzad, unese u te, koliko uzaludne toliko burne okraje, potpuno
nov duh koji je jedino sposoban, zbog postepenog opteg uzmaha,
da vodi naa drutva prema definitivnom kraju revolucionarnog
stanja koje se u njima razvija ve tri vijeka.
Poredak i progres koji su za prolost sutinski bili nespojivi,
sve vie predstavljaju, zbog prirode moderne civilizacije, dva isto
takva imperativna uslova ija uska i nerazdvojiva kombinacija (ka
rakterie otsada) i osnovnu potekou i glavni izlaz svakog stvar
nog politikog sistema. Nijedan stvarni poredak ne moe vie di
se uspostavi niti posebno da traje ako, u potpunosti nije saglasnn
sa progresom nijedan veliki progres ne bi mogao da se ostvari akc
ne bi konano teio ka oiglednoj konsolidaciji poretka. Sve to
ukazuje na iskljuivu preokupaciju jedne od ove dvije osnovne po
trebe na tetu druge, na kraju dovede, kod dananjih drutava, do
instinktivnog suprotstavljanja kao dubokog nepoznavanja prave
prirode politikog problema. Isto tako, pozitivnu politiku e, u
praksi, posebno okarakterisati njena, tako spontana sposobnost da
ispuni tu dvostruku potrebu preko koje e poredak i progres direk
tno pokazati dva nuno nerazdvojna aspekta jednog jistog princi
pa na osnovu glavnog svojstva koje je, u izvjesnom smislu, ve po
stepeno realizovano za razne klase ideja koje su, sada, postale po
zitivne. Nadam se da ova knjiga nee, u cjelini, ostaviti nikakvu
sumnju u efikasno prenoenje na politike ideje tog opteg atribu
ta stvarnog naunog duha koji i dalje predstavlja uslove povezi
vanja i napredovanja identinog porijekla. U ovom trenutku mi je
dovoljno da, ukratko, ukazem, u tom smislu, na osnovni sud pre
ma kojem stvarni pojmovi poretka i progresa treba da budu tako
strogo nerazdvojivi u socijalnoj fizici kao to su. u biologija, poj
movi organizacije i ivota, odakle, po miljenju nauke, oni oigled
no potiu.
Ali sadanje stanje politikog svijeta je jo uvijek vrlo
daleko od tog konanog neizbjenog izmirenja. Jer, s druge stra
ne, glavna slabost nae drutvene situacije sastoji se u tome da su
ideja poretka i ideja progresa danas tako duboko razdvojene da
ak izgleda da se, nuno, ne podnose. Ve pola vijeka, odkako re
volucionarna kriza modernih drutava razvija svoj pravi karakter,
ne moe se sakriti da je jedan, sutinski, reakcionarni duh stalno
usmjeravao sve velike pokuaje u prilog poretku kao i da su ra
dikalno anarhine doktrine uvijek predvodile glavne napore preduziniane u cilju progresa. U tom pogledu su., naalost, potpuno
zasluena uzajamna predbacivanja koja danas sebi upuuju najis
taknutije stranke. To je taj duboko zaarani krug u kojem se vrti
dananje drutvo i iji je jedini izlaz jednoduna prevaga doktrine
73
74
1
Ne ustruavajui se da na ovom mjestu okvalifikujem. sa savjes
nom odlunou jednog, iskreno, naunog duha, dvije neophodne ten
dencije naih glavnih politikih kola, jednu koja je nazadna i drugu
koja je anarhina, mislim da treba da jednom za uvijek kaem da sam
daleko od elje da iz toga izvuem i najmanje uoptavanje koje ne ide
u prilog uobiajenim intencijama njihovih cijenjenih pristalica. U prin
cipu, ja sam duboko ubijeen da je, naroito u politici, svaka zlobna
namjera, oito izuzetna, iako je veina onih koji su angaovani u dru
tvenim bitkama, obino, nesposobnu da uoi najtee stvarne posljedice
doktrina koje oni pripovijedaju. U svakoj stranci postoji, bez sumnje,
jedan mali broj ambicioznih koji, esto lieni svakog stvarno linog
ubjedenja, imaju za glavni cilj da iskoriavaju opte vjerovanje radi
svog sopstvenog uzdizanja: njih treba znati hvaliti, pa ak i kazniti po
potrebi. Ali, osim tog skoro jedinog izuzetka, budui da je dobra strana
ljudske prirode, oigledno, jedina koja moe omoguiti udruivanje u
odreenom prostoru i vremenu, nijedno politiko miljenje koje nema
u vidu javno dobro, ne bi moglo preivjeti makoliko, uostalom, bilo
usko i nesavreno osnovno znanje koje ono njemu sebi stvara. Tako,
oni koje danas, vrlo opravdano optuuju, za nazadnu namjeru, ele sa
mo da politiki svijet premjeste u jednu zaista normalnu situaciju iz
koje im se ini da e izai samo da bi se bacili na neizostavno ruenje
svakog socijalnog poretka. Slino tome, oni koji, iz svog neznanja, za-
75
od te dvije antagonistike doktrine rijetko predstavlja u svojoj cjelosti i u svojoj osnovnoj homogenosti; one sve vie tee da imaju
takvu iskljuivu egzistenciju samo kod isto spekulativnih duhova.
Ali ^monstruozna sprega koja se danas pokuava napraviti izmeu
tih nespojivih principia i iji razliiti stepeni karakteriu razne po
stojee politike nijanse, oigledno ne bi mogla posjedovati nikakvu
vrlinu nepoznatu elementima od kojih se sastoji, naprotiv, tei, u
stvari, da razvije njihovu uzajamnu neutralizaciju. Dakle, radi pra
vilnosti i jasnoe nae analize, neophodno je da se teoloka i me
tafizika politika posmatraju svaka posebno, i u okviru same se
be, a poslije toga treba razmatrati njihov stvarni antagonizam i
ocijeniti, na kraju, prazne kombinacije koje se pokuavaju stvori
ti izmeu njih.
Makoliko da je, u stvari, danas opasna teoloka politika, nije
dan pravi filozof, nikada ne bi mogao zaboraviti da je do formira
nja i prvog razvoja modernih drutava dolo pod njenom dobro
tvornom zatitom, to u, nadam se, uspjeti da dokaem na dosto
jan nain u istorijskom dijelu ove knjige. Ali je, isto tako, neos
porno da je kod naprednijih nacija, jo od prije tri vijeka, njen
uticaj bitno oslabio i pored djeliminih usluga koje im ona, jo
uvijek, moe napraviti. Bilo bi, svakako, suvino da se na ovom
mjestu zaustavimo radi posebne diskusije toj doktrini da bismo
konstatovali njenu veliku nunu slabost koju spontano kretanje
dogaaja svakim danom sve jasnije pokazuje. alosno odsustvo
svakog realnog pogleda na drutvenu reorganizaciju samo moe
objasniti apsurdnu namjeru da se, u dananje vrijeme, kao potpo
ra drutvenom poretku da politiki sistem koji se ni sam nije mo
gao odrati pred prirodnim progresom uma i drutva. U nastavku
ove knjige, istorijska analiza sukcesivnih transformacija koje su
postepeno dovele do potpunog raspada katolikog i feudalnog si
stema, pokazae bolje nego bilo koja direktna argumentacija koli
ko je ta dekadenca otada radikalna i neopoziva. Teoloka kola,
obino, moe da objasni taj raspad samo pomou nepredvienih i,
da tako kaem, linih razloga, izvan svakog razumnog odnosa sa
neizmjemou zapaanih efekata; ili pak, kada je strpljenje iscrp
ljeno, ona se slui svojim poznatim lukavstvom i nastoji da koris
tei natprirodnost u objanjenju, povee taj veliki lanac dogaaja
sa jednom vrstom misteriozne fantazije Provienju koje se dosjeista tee ka anarhiji, smatraju da treba da se pokore samo oiglednoj
nunosti da se najzad neopozivo srui politiki sistem koji je radikal
no nesposoban da ubudue upravlja drutvom. Osnovna greka i jednih
i dflugih proizilazi samo iz suvie iskljuive brige svakog pojedinog od
dva bitna uslova ija cjelina predstavlja pravu definiciju opteg pro
blema aktuelne politike.
76
77
78
79
80
81
1
Poto literarna miljenja koja, nakon odgovarajue analize, mo
gu ponuditi vjeran i pouan odraz opteg stanja ljudskog duha u sva
koj epohi, smatram prikladnim da na ovom mjestu navedem direktno
kontradiktornu vezu koja se moe uoiti izmeu dva suprotna tabora
u literaturi i politici, kao korisnu novu provjeru te karakteristine ne
dosljednosti sadanjih stranki. Svako se osjea da je Romantizam poeti.
u Francuskoj poetkom ovog vijeka pod pokroviteljstvom katoliko-feudalne kole koja je dugo vremena smatrala za obavezu stranke da
pretjerano hvali najmonstruoznije zablude knjievnih stvaralaca; dok
je, s druge strane, revolucionarna kola, arko branei staru klasinu
zakonitost, pokuala Vie puta da je stavi pod smijenu zatitu zvaninih uredbi. Jedna takva zabluda i sa jedne i sa druge strane, imala je,
bez sumnje, za cilj da utie da se romantiarska knjievnost stvara kao
sutinski posveena prikazivanju hrianskog i feudalnog doba, dok je
klasina knjievnost izgledala iskljuivo posveena paganskoj i repu
blikanskoj antici. Ovaj povrni prigovor koji uopte ne odgovara pra-
82
83
84
85
86
87
88
89
90
cilj kojemu svako drutvo mora teiti na svoj nain; ali, ona ni
kada sama ne moe sugerisati nijednu ideju kao pravo rjeenje,
t.j. principe sposobne da ostvare to neophodno jedinstvo ,koje bi
bilo iluzorno kada, u poetku, ne bi proisticalo iz osnovne slobodnp
diskusije.
Bilo bi, svakako suvino, da se ovdje paljivo analiziraju sve
druge znaajne dogme revolucionarne metafizike koje e paljivo
italac lako izloiti, pomou slinog postupka, analognoj procjeni,
tako to e, u svim sluajevima, jasno konstatovati, kao to sam to
i ja uradio, u pogledu najvanijeg principa: apsolutnu potvrdu pro
laznog oblika modernog drutva, pomou izvanredno zdrave i stro
go neophodne formule, kada se ona primijeni, u skladu sa svojom
istorijskom misijom, na samo ruenje starog politikog sistema, ali
koja prenesena u koncepciju novog drutvenog poretka, u nezgodni
as, nastoji da ga radikalno sputa vodei ka neogranienom negi
ranju svake istinske vlasti. To je naroito jasno za dogmu jedna
kosti, najvaniju i najaktivniju poslije one koju sam upravo Ispi
tao, i koja je, uostalom, u nunoj vezi sa principom neograniene
slobode savjesti iz kojeg je, oigledno, morala proizii neposredna,
iako indirektna, proklamacija najosnovnije jednakosti, jednakosti
umova. Primijenjena u starom sistemu, ova je dogma, sreom, do
sada pomagala prirodni razvoj moderne civilizacije poto je uprav
ljala konanim raspadom stare drutvene klasifikacije. Bez te ne
ophodne preambule, snage odreena da poslije toga postanu ele
menti jedne nove organizacije, vjerovatno nisu mogle postii od
govarajui razvoj, a posebno nisu mogle stei direktno politiki
znaaj koji mora da im je do danas nedostajao. U dvostrukom prihvatanju tog termina, apsolutno nije ovdje bilo manje neophodno
nego u prethodnom sluaju, jer da cjelokupno drutvena podjela
nije u poetku bila sistematski osporavana, stari rukovodei stale
i bi spontano sauvali njegovu prevagu zato to nisu mogli zami
sliti, na drugaiji nain, politiku klasifikaciju kojoj ni mi danas
nemamo nikakvu dovoljno jasnu predstavu koja bi, stvarno, od
govarala novom stanju civilizacije. Dakle, jedino je bilo mogue
boriti se uspjeno, u ime potpune politike jednakosti, protiv sta
rih nejednakosti koje su, poto su dugo pomagale razvoj modernih
drutava na kraju stvarno postale nasilnike u .svojoj neizbjenoj
dekadenci. Ali takva opozicija, svakako, predstavlja jedinu progre
sivnu namjenu te energine dogme koja, sa svoje strane, nastoji
da sprijei svaku pravu reorganizaciju kada njena beskrajno pro
duena destruktivna aktivnost slijepo ide protiv samih osnova no
ve drutvene podjele zato to nema odgovarajuu hranu. Jer, makakav mogao biti princip, ta podjela se nee moi pomiriti sa to
bonjom jednakou koja bi, za sve zdrave duhove, mogla, u da
nanje vrijeme, znaiti samo nuni trijumf nejednakosti koje je
92
93
94
95
96
97
Ova osnovna analiza tri sistema ideja kojom danas poinju sve
politike diskusije, dovoljno je konstatovala, iz raznih, ali i neopo
zivih razloga, njihovu zajedniku radikalnu nemo da upravljaju
drutvenom reorganizacijom, nemo koju najbolji duhovi, iz dana
u dan, sve vie osjeaju, i pored oigledne nunosti ranije objanje
ne, koja, inae na izgled, zahtijeva istovremeno korienje sve tri
doktrine sve dok ih na istovjetan nain definitivno ne apsorbuje
neka nova filozofija, pogodna da zadovolji istovremeno, po istom
principu, razliite opte uslove aktuelnog problema. Da bismo ovdje
dopunili jednu takvu prethodnu ocjenu, tako da se jae manifestuje sutinska prikladnost jedne sline filozofije, preostaje nam sa
da da, ukratko, okarakteriemo glavne drutvene opasnosti koje
neizbjeno proizilaze iz alosnog produavanja jednog slinog inte
lektualnog stanja i koje nastoje, zbog svoje prirode, da se svakog
dana poveavaju. Bilo je nepravedno i preuranjeno razmatrati ih
ranije, prije nego to se moglo spontano shvatiti direktno i stalno
uee revolucionarne metafizike, reakcionarne metafizike i stati
ke metafizike. Tako se dva poslednja miljenja, slau u tom smislu
da optue, posebno prvo, da je neposredni uzrok krize, ipak je oi
gledno da isto tako mora se i njima, stalni razvoj opasnih poslje
dica intelektualne anarhije, pa prema tome i moralne, namee, jer
tako radikalno nesposobna da nau lijek, one, isto tako kao i nji-
98
99
100
101
102
103
ma, u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su, bez obzira na nji
hov cilj, morala spontano nastaviti, zadrati, pa ak i suzbiti indi
vidualni egoizam. Ta osobina se, posebno, razvijala u toku neza
boravne faze iluzije, ranije okarakterisane, u kojoj je revolucionar
na metafizika bila trenutno zamiljena, prema jednodunom podsticaju, kao direktno odreena da reorganizuje moderna drutva.
Dakle, u stvari, energinim podsticajem te doktrine ostvarena su
najdivnija drutvena rtvovanja koja mogu sluiti na ast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statikih prebaciva
nja. Ali, otkako je jedna takva poetna iluzija morala, malo po
malo, teiti da se bespovratno raspri, a kritika doktrina tako iz
gubila svoj glavni autoritet, morala su i ubjeenja koja su bila ve
zana za nju, isto tako, slabiti, naroito zbog njihovog, svakim da
nom sve tjenjeg i neizbjenog mijeanja sa statikom politikom,
pa ak i sa revolucionarnom, kao to sam prethodno objasnio. Ma
da su ta ubjeenja, da pravo kaemo, naroito kod omladine ma
nje zaboravljena i manje neplodna jo danas od omladine koju za
jedniki inspiriu dvije druge doktrine, ona, ipak, odtada imaju
suvie malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu
akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici, ak i kada
se radi njenim sopstvenim pristalicama, tako da ta filozofija sa
da, u stvari, doprinosi spontanoj poplavi politike demoralizacije
gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice.
Privatni moral, sreom zavisi mnogo vie od drugih optih uslova nego od ukorijenjenih miljenja. U najeim sluajevima, pri
rodno osjeanje govori tome, bez sumnje, snanije nego javne
relacije. Osim toga, stalno ublaavanje naih obiaja na osnovu za
jednikog intelektualnog razvoja zbog vee familijarnosti, kao i
pravedniji osjeaj prema raznim umjetnostima, postepeno pobolj
avanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije, morali
su biti snana protiv-tea, u tom pogledu, razmatrajuim uticajima. Treba, inae, primijetiti da su se, u poetku, ovi uticaji, usredsreeni na politiki ivot u uem smislu, morali manifestovati
mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domai
ili lini moral ija uobiajena pravila koja se lake manifestuju,
mogu, do odreene mjere, zbog svoje prirode, podnijeti bez tako
sigurnih opasnosti, otvorenu bujicu individualnih analiza. Ipak je
dolo vrijeme kada te neizbjene zablude, do danas uglavnom sa
krivene, poinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. Od sa
mog poe'tka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija, opasna
po moral u uem smislu, oglasila preko teke povrede institucije
braka koju bi mogunost razvoda duboko izmijenila u svim pro
testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra
zum nisu mnogo ublaili opasni uticaj teoloko-metafizikih zastra
njivanja. Ali ipak, privatni moral je mogao, kao to sam upravo
104
ma, u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su, bez obzira na nji
hov cilj, morala spontano nastaviti, zadrati, pa ak i suzbiti indi
vidualni egoizam. Ta osobina se, posebno, razvijala u toku neza
boravne faze iluzije, ranije okarakterisane, u kojoj je revolucionar
na metafizika bila trenutno zamiljena, prema jednodunom podsticaju, kao direktno odreena da reorganizuje moderna drutva.
Dakle, u stvari, energinim podsticajem te doktrine ostvarena su
najdivnija drutvena rtvovanja koja mogu sluiti na ast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statikih prebaciva
nja. Ali, otkako je jedna takva poetna iluzija morala, malo po
malo, teiti da se bespovratno raspri, a kritika doktrina tako iz
gubila svoj glavni autoritet, morala su i ubjeenja koja su bila ve
zana za nju, isto tako, slabiti, naroito zbog njihovog, svakim da
nom sve tjenjeg i neizbjenog mijeanja sa statikom politikom,
pa ak i sa revolucionarnom, kao to sam prethodno objasnio. Ma
da su ta ubjeenja, da pravo kaemo, naroito kod omladine ma
nje zaboravljena i manje neplodna jo danas od omladine koju za
jedniki inspiriu dvije druge doktrine, ona, ipak, odtada imaju
suvie malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu
akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici, ak i kada
se radi njenim sopstvenim pristalicama, tako da ta filozofija sa
da, u stvari, doprinosi spontanoj poplavi politike demoralizacije
gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice.
Privatni moral, sreom zavisi mnogo vie od drugih optih uslova nego od ukorijenjenih miljenja. U najeim sluajevima, pri
rodno osjeanje govori tome, bez sumnje, snanije nego javne
relacije. Osim toga, stalno ublaavanje naih obiaja na osnovu za
jednikog intelektualnog razvoja zbog vee familijarnosti, kao i
pravedniji osjeaj prema raznim umjetnostima, postepeno pobolj
avanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije, morali
su biti snana protiv-tea, u tom pogledu, razmatrajuim uticajima. Treba, inae, primijetiti da su se, u poetku, ovi uticaji, usredsreeni na politiki ivot u uem smislu, morali manifestovati
mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domai
ili lini moral ija uobiajena pravila koja se lake manifestuju,
mogu, do odreene mjere, zbog svoje prirode, podnijeti bez tako
sigurnih opasnosti, otvorenu bujicu individualnih analiza. Ipak je
dolo vrijeme kada te neizbjene zablude, do danas uglavnom sa
krivene, poinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. Od sa
mog poetka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija, opasna
po moral u uem smislu, oglasila preko teke povrede institucije
braka koju bi mogunost razvoda duboko izmijenila u svim pro
testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra
zum nisu mnogo ublaili opasni uticaj teoloko-metafizikih zastra
njivanja. Ali ipak, privatni moral je mogao, kao to sam upravo
104
109
110
111
112
114
115
Takav je, dakle, konani sud koji je, ini mi se, zasluila tobo
nja ekonomska nauka posmatrana u dogmatskom vidu. Ali, u po
gledu nje, bilo bi nepravedno da se zaboravi da ova doktrina, ka
da se razmotri sa istorijske take gledita, svojstvene ovoj knjizi,
vie sa politikom nego naunom namjenom, u stvari, predstavlja
posljednji glavni dio ukupnog sistema kritike filozofije koji je
obavio jednu neophodnu iako samo privremenu funkciju u toku
isto revolucionarnog perioda. Politika ekonomija je uestvovala,
na sebi svojstven nain i gotovo uvijek duan potovanja, to u
se potruditi da objasnim kasnije, u istorijskoj analizi ove velike
epohe, u toj ogromnoj intelektualnoj borbi potpuno obezvrijeujui cjelokupnu industrijsku politiku koju je, jo od srednjeg vijeka,
sve vie razvijao stari drutveni reim i koja je, u isto vrijeme, ne
prekidno postajala sve tetnija po opti razvoj moderne industrije
koju je ona, u poetku korisno titila. Ova isto privremena funkci
ja predstavlja, da pravo kaemo, glavnu socijalnu efikasnost jedne
takve doktrine bez naunog lakiranja kojim se ona. uzalud, poku
ala prekriti, i koje, u stvari, nije bilo od nikakve stvarne koristi.
Ali, ako iz tog razloga ona posebno dijeli optu slavu tog velikog
prethodnog osloboenja, ona, isto tako, na svoj nain, manifestuje
teke politike tete koje smo uoili u proloj lekciji i za koje e
mo sve vie nadalje osjeati da nuno pripadaju cjelokupnoj revo
lucionarnoj filozofiji odkada je pokret raspadanja dogurao dovolj
no daleko da utie sve vie na neophodnu konanu prevagu suprot
nog pokreta ponovnog spajanja. Suvie je lako konstatovati, u stva
ri, da politika ekonomija, kao i, svi drugi djelovi te filozofije, ima
svoj posebni model za sistematizovanje anarhije; a naune forme
116
117
120
Pozitivna filozofija se, zaista, najprije, duboko karakterie, bilo kojem predmetu da je rije, nunom i stalnom podreenou
mate posmatranju, to naroito sainjava nauni duh u pravom
smislu, nasuprot teolokom ili metafizikom. Ma da jedna takva
filozofija nudi, bez sumnje, najire i najplodnije polje ljudskoj ma
ti, kao to nam je to jasno posvjedoilo racionalni sud razliitih
osnovnih nauka, ona je tu, meutim, neprekidno ograniava da ot
krije ili da usavri tano usklaivanje svih posmatranih injenica
ili sredstava da se korisno preduzmu nova istraivanja. Uobiajena
je i slina tendencija da se naune koncepcije uvijek podinjavaju
injenicama koje su im namijenjene samo da pokau stvarnu pove
zanost, rije je, prije svega drutvenih prouavanja, u sistem, ne
jasna i slabo ograniena posmatranja ne nude j.o pravim naunim
rasuivanjima neku zadovoljavajuu osnovu, i, po pravilu se same
koncepcije neogranieno mijenjaju po volji mate koju razliito
podstiu izuzetno nepostojane strasti. Zbog njihovih veih kompli
kacija i, dodatno, zbog njihove tjenje veze sa skupom ljudskih
strasti, politike spekulacije moraju ostati dublje i due od svih
ostalih zaronjene u ovo jadno filozofsko stanje, gdje veoma slabe,
dok su se iz njega redom izvukla, zadnja tri vijeka, prostija i ma
nje podsticajna prouavanja. Ali ne treba nikad zaboraviti da su,
do vie ili manje nedavno sve razliite vrste naunih koncepcija,
bez ijednog izuzetka, uvijek pokazivale slino stanje djetinjstva,
kojeg su se oslobodile utoliko kasnije ukoliko im je priroda sloe
nija i posebnija i iz kojeg najkomplikovanije stvarno nijesu mogle
izai do naih dana; kao to smo to naroito izloili, zavravajui
prethodnu knjigu, u pogledu intelektualnih.i moralnih pojava indi
vidualnog ivota, koje se, ako se izuzme jedan vrlo mali broj na
prednih duhova, jo prouavaju, najee, na nain koji je skoro
isto toliko suprotan naunom, kao i kod samih politikih pojava.
Upravo se zbog ove, oigledno povrne ocjene, danas, obino, sma
tra potpuna sklonost ka neodreenim i ka nesigurnim posmatranjima, kao neopoziva i kao svojstvena samim politikim temama,
to dozvoljava laljivoj mati nadrifilozofa i retoriara da takorei
po svojoj volji okreu interpretaciju gotovih injenica. Ista nesa
vrenost je jako vladala nekad 1 kod svih ostalih predmeta ljudskih
spekulacija; ovdje je zaista samo neobino da izraeniji intenzitet
i naroito neizbjeno prolongiranje, naravno izazvano velikom kom
plikacijom, prate moju glavnu teoriju univerzalnog razvoja ljuds
kog duha; i prema tome, ista teorija dovodi do toga da se posmatra ne samo kao mogue, nego kao sigurno i blisko, nuno irenje,
jedne filozofske obnove, u svim drutvenim spekulacijama sline
onoj, koju su, vie ili manje, dokazala sva naa ostala nauna pro
uavanja; i to, uz prisustvo jedne intelektualne tekoe koja je
mnogo vea, i smetnji koje ovdje moe izazvati neposredniji kon124
128
129
politici utvrdi ikakav pojam koji bi zaista bio stabilan i opti, tako
da e se tu nastaviti sa uzaludnim i apsolutnim traenjem najbo
lje vlade, bez obzira na svako odreeno stanje civilizacije, ili, to
je nauno iste vrijednosti, dotle dok se ljudsko drutvo bude shvatalo kao kretanje bez sopstvenog pravca pod neogranienim podsticajem zakonodavca. Ima dakle, stvarno, odsada, u politikoj fi
lozofiji mogueg reda i sklada, samo podinjavanjem drutvenih
pojava, na isti nain kao i svih ostalih, nepromjenljivim prirodnim
zakonima, iji skup ograniava, za svaku epohu, zatienu od sva- u
ke ozbiljne nesigurnosti, osnovne granice i glavni karakter politic-
ke akcije u pravom smislu; jednom rijeju, uvoenjem zauvijek u
opte prouavanje drutvenih pojava ovaj isti pozitivni duh, koji ;
je ve uzastopice preporodio i disciplinovao sve ostale vrste ljud
skih spekulacija, ije prvobitno stanje nije bilo, uglavnom, vie za
dovoljavajue. Tako da se, i zadravajui isti glavni nain filozofi
ranja, ne moe zamisliti drugi nain da se stigne do odgovarajueg
stupnja postojanosti i usklaenosti nego da se obnovi dovoljan in- ><
telektualni pritisak, koji je sreom postao danas isto tako nestva
ran kao 1 radikalno opasan. S druge strane, nije manje jasno, da
ovaj osnovni osjeaj jednog spontanog drutvenog kretanja, koje <
reguliu prirodni zakoni, nuno sainjava pravu naunu osnovu ;
ljudskog dostojanstva u redu politikih dogaaja, jer glavne te- *
nije ovjeanstva dobijaju tako uzvienu osobinu autoriteta, koji
mora biti uvijek potovan kao nadmona osnova svakog racional
nog zakonodavstva; dok sadanje vjerovanje u beskrajnu mo po
litikih kombinacija, koje izgleda da toliko uzdie znaaj ovje
ka, istinu govorei, dovodi samo do toga da mu se dodjeljuje jedna
vrsta drutvenog automatizma, kojom pasivno upravlja apsolutna
i samovoljna premo ili Provienja ili ovjejeg zakonodavca, pre
ma optoj, potpuno priznatoj razlici u pogledu ostalih pojava. Ova
razliita sumarna objanjenja treba da budu dovoljna da uine
ovdje neospornim da se, saglasno naoj prvoj napomeni, stvarno,
u konanom ispravljanju jedne takve smetnje sastoji, u svakom
pogledu, glavni vor filozofske tekoe u radikalnoj obnovi politi
ke nauke koja je od tada opisana u najvanijem obliku, u vreme
nu u kojem su preovlaujue intelektualne navike dozvoljavale da
se na odgovarajui nain shvate drutvene koncepcije samo u nji
hovom praktinom aspektu, a ne sa naune take gledita, i, uto
liko vie, u isto logikom pogledu, koji sam ja ve dovoljno ista
kao.
Da bi korisno rezimirali, u zavrnom razmatranju koje nuno
obuhvata sva ostala, cjelinu ovih prethodnih naznaka glavnim
uslovima koje neizbjeno mora ispuniti opti duh pozitivne socio
logije, dovoljno je ukratko tu primijeniti direktno i princip racio
nalnog predvianja, koji sam tako esto prikazivao kao konstitu-
130
131
koji su obdareni nekom intelektualnom sposobnou, ako bude pretendovala da sama moe dati prave racionalne osnove cjeline prak
tinih sredstava koja se mogu primijeniti za stvarno zadovoljenje
dvostruke drutvene potrebe: ova nuna veza e, bez sumnje, od
luiti da bude ocijenjena kao veoma slina optoj harmoniji, koja
je otsada. jednoglasno prihvaena u principu, iako jo veoma nedo
voljno razvijena, izmeu bioloke nauke i sistema vjetina koji se
na nju odnose, naroito na medicinsku vjetinu. Najzad, bilo bi.
vjerujem, suvino ovdje izriito primijetiti, zbog njene velike oiglednosti. da. spontana osobina koju direktno, pokazuje ova prva
filozofska koncepcija pozitivne sociologije, odsada povezuje, na je
dan neraskidiv nain, kao to sam to objavio na poetku ove knji
ge, dvije fundamentalne ideje reda i napretka, za koje smo prizna
li u etrdesetestoj lekciji, da za jednu radikalnu opoziciju predstav
lja, u stvarnosti, glavni karakteristian simptom dubokog poreme
aja modernih drutava. Ne treba, odsada, sumnjati da ova dva ele
mentarna pojma, poto su bila odvojeno uvrena, nee tako stei,
njihovom uskom racionalnom fuzijom postojanu intelektualnu kon
zistenciju, jer oni mogu tamo postati isto tako neminovno neodvo
jivu kao to su to danas u biolokoj filozofiji ideje organizacije i
ivota, iji nauni dualizam proizilazi potpuno iz istog principa po
zitivne filozofije. Razliite glavne osobine koje sam naveo, razvie
se prirodno, u nastavku, u mjeri u kojoj e pozitivna filozofija po
stepeno izraavati, racionalnim istraivanjem drutvenih pojava,
svoj, kako duboko organiizatorski, tako i visoko progresivan, duh,
umjesto poremeenog ili obeshrabrujueg uticaja koji mu, jo veo
ma esto pripisuju. Ali mi izgleda neophodno da pokaem ovdje,
sumarno, prvu naunu klicu ovih znaajnih osobina.
Definiui najprije, prema ovoj osnovnoj koncepciji, po meto
dolokom redu, skup iskljuivo statikih zakona drutvenog orga
nizma, pravi filozofski princip koji im je svojstven, ini mi se da
se direktno sastoji u optem pojmu ovog neizbjenog i univerzal
nog konsensusa koji karakterie ma koje pojave ivih bia i koji
drutveni ivot nuno manifestuje u najviem stepenu. Tako shva
ena, ova vrsta drutvene anatomije koja ini statiku sociologiju
mora imati za stalni predmet pozitivno prouavanje, koje je isto
vremeno eksperimentalno i racionalno, uzajamnih akcija i reakcija
koje neprekidno vre jedni na druge, svi razliiti djelovi ma kojeg
drutvenog sistema, nauno privremeno apstrahujui osnovno kre
tanje koje ih postepeno uvijek mijenja. Sa ove take gledita soci
oloka predvianja, zasnovana na tanom i optem poznavanju ovih
nunih odnosa, bie u pravom smislu namijenjena da dokau jed
na druga, uz kasniju saglasnost sa neposrednim posmatranjem, ra
zliita relativno statika obavjetenja za svaki nain drutvenog
ivota, na jedan nain veoma slian onome koji se obino danas
135
136
137
ritetom, sto je, bez sumnje, u bitli, jednako potpunoj negaciji ove
stalne solidarnosti. Ali lako je priznati da jedno takvo miljenje,
zasnovano, po izgledu, na velikim primjerima, ini direktno jedan
zaarani krug koji je rezultat jedne iste iluzije optim izvori
ma politike vlasti, gdje se za princip uzima nagovjetaj. Ne zas
nivajui ovdje nauno pozitivnu teoriju autoriteta, oigledno je, da
je, prema samoj prirodi drutvenog stanja, svaka vlast ma kakva
da je, tu nuno konstituisana odgovarajuim pristankom, sponta
nim ili miljenim, eksplicitnim ili implicitnim, razliitih individual
nih volja, koje su odluile, slijedei izvjesna prethodna uvjerenja,
da sudjeluju u jednoj zajednikoj akciji, u kojoj je ova vlast naj
prije organ, a zatim postaje regulator. Autoritet tako stvarno proi
zilazi iz saradnje, a ne saradnja iz autoriteta, izuzev neizbjenog
otpora; tako da, svaka velika vlast moe proizai samo iz jako nad
monih raspoloenja unutar drutva gdje se vlast uvodi; i, kad ni
ta u njemu ne preovlauje jasno, vlasti bilo kakve da su, su pre
ma tome nuno slabe i nemone; veza je, uostalom, u svim slua
jevima utoliko neodoljiva ukoliko se radi irem drutvu. Obina
teorija, izvrnuvi potpuno ovu optu vezu, stavlja oigledno na
razum u udnu situaciju, koja je uobiajen simptom metafizikih
shvatanja, da ne moe nikako razumjeti koji su stvarni izvori ovih
politikih moi, kojima se dodjeljuje tako jedan misteriozan dru
tveni uticaj, sem ako im se direktno ne pripie otvoreno natprirod
no porijeklo, kao to to ini, bez tolike nedosljednosti teoloka po
litika. S druge strane ni jedan pravi duh ne bi mogao sigurno po
ricati veliki uticaj koji, uz nuan otpor, vri itav politiki reim,
sa toliko oiglednosti, na opti sistem civilizacije, i koji ak karak
terie tako esto neospornu akciju, srenu ili nesrenu, institucija,
obiaja, ili isto politikih dogaaja, do samog razvoja nauka i vje
tina, u svim dobima drutva, i jo vie u njegovom djetinjstvu. Ali
bi bilo potpuno suvino zaustaviti se na ovom aspektu pitanja, jei
on nlije nimalo sporan, dok se opta greka, nasuprot, sastoji u nje
govom iracionalnom pretjerivanju, tako da stavlja neposredno spo
redni otpor iznad glavne akcije. Jasno je, uostalom, da s obzirom
na njihovu neizbjenu naunu korelaciju i jedno i drugo uestvu
ju na isti nain u nastanku ovog osnovnog konsensusa drutvenog
organizma, ma da se ovdje radi tome da se ovdje oznai ukratko
kao filozofski princip statike sociologije, iji pojam ne predstavlja
vie danas zaista ozbiljne tekoe, izuzev u odnosu na optu vezu
izmeu politikog reima i istovremenog stanja civilizacije. Uosta
lom, imau naravno vie vanih prilika da se neposredno vratim
na ovu zadnju temu koja je razmatrana sa novih racionalnih aspekkata, i jo, samostalno u istorijskoj analizi, bilo razmatrajui dalje
nune granice politike akcije u pravom smislu, bilo, naroito u pe
desetoj lekciji, koja je posveena prethodnoj procjeni drutvene sta
tike.
141
142
143
va. Daleko od toga da, u ovoj vrsti pojava, dobija ljudsku interven
ciju jedna takva filozofija je, nasuprot trai, osobito njenu razbo
ritu i aktivnu primjenu, u jednom mnogo viem stepenu, nego koo
svih ostalih moguih pojava, predstavljajui direktno drutvene po
jave kao, po svojoj prirodi, istovremeno najpromjenljivije od svih
i kao one koje imaju najvie potrebe da budu korisno mijenjane
prema racionalnim uputstvima nauke. Ona zadrava pravo samo na
intelektualno usmjerenje te neophodne intervencije, ije nune gra
nice, bilo opte ili posebne, ona najprije odreuje: ne precjenjuju
i joj stvarnu efikasnost, ona joj zabranjuje upotrebu jedino u slu
ajevima gdje moe sigurno predstavljati samo beskorisno troenje
snaga, po istoj osnovnoj ekonomiji kao i kod svih ostalih prirod
nih pojava, i naroito nezavisno od svakog uzaludnog, ma kojeg
prestia, boenskog ili ljudskog. Krajnja novost jedne takve poli
tike filozofije moe uiniti da se, u poetku, dosta pogrijei u ve
zi sa njenim pravim karakterom, da se upute njenom optem duhu
prigovori koji su joj jaodvratniji. Treba se, ak, moda, bojati,
i ja ne oklijevam da to otvoreno kaem, zbog nae prirodne slabos
ti da efektivni ivot prevladava nad racionalnim, da kad ova filo
zofija bude poela da dobija neki stvarni uticaj nee biti sistemat
ski optuena za drutvenu mlakost i za politiku indiferenciju od
strane onih kojima toliko treba, naroito danas, da razvijaju, po
svaku cijenu, jednu bunu materijalnu aktivnost; jer spekulativni
ljudi mogu rijetko oekivati da e biti na odgovarajui nain poto
vani od ljudi od akcije. Sa moralne take gledita pozitivna politi
ka b imogla dostojno odgovoriti na takva optuivanja samo sa jed
nog .dovoljno odluujueg, aspekta, stvarnim rezultatima svoje
dnevne primjene. Sto se tie filozofske diskusije, svako moe lako
prosuditi, prema prethodnim kratkim pregledima kako e je podati. Da bi se, jasno, sa ovog stanovita vidjela tata iracionalnost
ove uzaludne optube za politiki optimizam, dovoljno je ak upo
zoriti na oiglednu nedosljednost jedne takve optube u vezi sa
najsloenijim pojavama, dok se niko ne usuuje, naravno, podvesti
pod nju najprostije pojave koje pozitivna filozofija predstavlja, prisvem tom, kao da su nuno spontano bolje ureene i manje pro
mjenljive. I, meutim, moglo bi se, ipak, desiti da, isti duhovi koji
je optuuju u politici za tobonji optimizam, joj istovremeno upu
te kao glavnu protivrjenost suprotni prijekor, da suvie podcje
njuje vladu provienja u odnosu na itav ostatak prirodne ekono
mije!
Dva glavna motiva me ovdje tjeraju posebno da insistiram na
ovom elementarnom pojmu fundamentalnog osnovnog konsensusa
koji je svojstven drutvenom organizmu: najprije to je pretjerani
filozofski znaaj ove osnovne ideje drutvene statike, koja po svo
joj prirodi mora predstavljati prvu racionalnu osnovu svake nove
144
145
147
148
149
mislim, i da predvidim da e, u nastavku, ukoliko se bude vie konstituisala njena racionalna originalnost, utoliko, ovaj nadmoni put,
od sloenijeg ka manje sloenom, postati u njoj neposredniji i o
triji, nego to se to danas Vidi. Ipak je oigledno da, zbog prirode
svojih pojava, socijalna fizika mora nuno predstavljati, kao to
smo to ve posebno ustanovili, najpotpuniji i najneospomiji razvoj
ove velike logike promjene, a da ne mijenja pak nepromjenljivo
jedinstvo glavne pozitivne metode. Zaista, uska solidarnost predme
ta postaje ovdje toliko nadmona u odnosu na ono to nudi obina
biologija da svako posebno prouavanje nekog djeliminog aspekta
mora biti odmah shvaeno kao duboko iracionalno i potpuno ste
rilno, i da vie moe sluiti kao prethodna elaboracija za prelimi
narno nabavljanje razliite naune grae, i ak sa rezervom da e
biti neophodna jedna zavrna korektura. Uostalom, da se, koliko je
mogue, preduprijede prazne i djetinjaste diskusije, danas previe
neminovne, nije nepotrebno podsjetiti, ovdje, zavravajui jedno
takvo objanjenje, da pozitivna filozofija, podreujui uvijek idealnost stvarnosti, nee nikad prihvatiti ove prazne logike kontro
verze, koje sama spontano prouzrokuje metafizika filozofija ap
solutnoj vrijednosti ove ili one metode ne obazirui se na svaku
naunu primjenu; naklonosti, koje su uvijek relativne, koje ona
poklanja u tom pogledu, mogu samo, u svakom sluaju praizai iz
najbolje harmonije koja je konstatovana izmeu sredstava i cilja
naklonosti e odmah promijeniti predmet, bez ikakve pogrene
upornosti i bez i najmanje filozofske nedosljednosti, ako stvarna
upotreba bude otkrila kasnije inferiornost metode, koja je najprije
usvojena; od ega se sigurno ne treba uopte bojati, u pitanju ko
je smo mi istraivali.
Poto je ovo prethodno izlaganje unaprijed dovoljno opisalo
glavni duh koji je svojstven statikoj sociologiji, sad nam ostaje,
da bi mogli prethodno odrediti pravi opti duh nove politike filo
zofije, da razmatramo takoe, na neposredan ali sumaran nain,
filozofsku koncepciju koja treba da rukovodi u dinamikom proua
vanju ljudskih drutava, i koja neposredno predstavlja glavni pred
met novog eksplicitnog rada. Mada je drugi predmet obino pot
punije cijenjen i poznatiji, izlaganja koja su manje opsena bie
ovdje dovoljna, naroito u nastavku prethodnih objanjenja, koja
e unaprijed tu uprostiti najvee tekoe, zbog tijesne veze koja u
takvom predmetu mora racionalno postojati izmeu teorije egziistencije i teorije kretanja, ili sa iskljuivo politike take gledita, iz
meu zakona poretka i zakona napretka. Treba uostalom uzgred
napomenuti da nas spontano preimustvo dinamike sociologije u
itavom nastavku ove knjige ovlauje, u ovom momentu da svedemo na, to je mogue vie, optu ocjenu, ija prva nesavrenost,
i ak sporedne praznine, mogu biti postepeno nadoknaene cjeli
nom zadnjih lekcija.
150
tinjasto hvaljenu; ona e nam, uostalom, posluiti za prirodan prelaz na racionalno promiljanje optih granica politike akcije.
Duh koji je veoma relativan, u kojem moraju od sada biti
shvaeni svi, bilo koji, pojmovi pozitivne politike, treba ovdje naj
prije da nam neopozivo udalji, kao, koliko praznu, toliko tetnu
nejasnu metafiziku kontroverzu porastu sree ovjeka u razli
itim periodima civilizacije: to spontano eliminie jedini guvni dio
pitanja na koje bi bilo zaista nemogue dobiti ikakav stvaran i
stalan pristanak. Poto srea svakoga trai dovoljnu harmoniju iz
meu ukupnog razvoja njegovih razliitih sposobnosti i itavog si
stema, ma kojih, okolnosti koje upravljaju njegovim ivotom, i po
to, s druge strane, jedna takva ravnotea tei uvijek da se spon
tano uspostavi do izvjesnog stepena, ne bi ovdje bilo mjesta da se
pozitivno porede ni sa ikakvim direktnim osjeajem, ni ak sa ikak
vim racionalnim putem: drutvene situacije u odnosu na individu
alnu sreu, ije je itavo pribliavanje sigurno nemogue: toliko bi
vredjelo. takorei, postaviti nerjeivo i nerazumljivo pitanje sree
koje je uzajamno svojstveno razliitim ivotinjskim organizmima,
ili razliitim polovima svake vrste.
Poto je tako bezpovratno odbacila ovaj neiscrpan tekst dje
jih deklamacija ili sterilnih rasprava, pozitivna analiza nejasnog
aktuelnog pojma ljudskog usavravanja, ne dozvoljava, uglavnom,
da opstoji druga glavna ideja do iskljuivo nauna misao stalnog
razvoja ljudske prirode koja se razmatrana sa svih razliitih glav
nih aspekata, pratei stalnu harmoniju i prema nepromjenljivim za
konima evolucije. Dakle, ova koncepcija, bez koje ne moe posto
jati ni jedna prava drutvena nauka, predstavlja zaista, ak i pre
ma samim prethodnim objanjenjima gore naznaenim, najneosporniju stvarnost: nema nikakve mogue diskusije sa onima koji tu
stvarnost ne poznaju; nema je vie nego, u ma kojoj nauci, sa oni
ma koji joj odbacuju osnovne pojmove, na primjer, u biologiji or
ganski niz koji je, uostalom filozofski ekvivalent sociolokog niza.
Oigledno je, dakle, da se ovjeanstvo neprekidno razviia poste
penim tokom svoje civilizacije, naroito to se tie istaknutih spo
sobnosti nae prirode, u razliitim pogledima fizikom moralnom,
intelektualnom i na kraju politikom, tj. da ove postojee sposob
nosti, ali najprije komparativno umrtvljene, uzimaju mal.; po ma
lo, jednim sve irim i pravilnijim vrenjem sve potpuniji polet u
optim granicama koje namee osnovni organizam ovjeka. Svako
filozofsko pitanje koje bi motivisalo krajnju ekvivalenciju izmeu
dvije ideje razvitka i usavravanja, jedne teorijske, druge prakti
ne, svodi se dakle sada na izjanjavanje da ovaj oigledni razvitak
mora biti posmatran kao da je nuno praen, u stvarnosti, jednim
odgovarajuim poboljanjem, ili jednim pravim napretkom. Dakle,
ma da se nauka moe lako uzdrati od direktnog rjeavanja jedne
takve praktine sumnje, ne prestajui ipak da korisno slijedi svoja
157
158
159
160
161
bilo kojem redu pojava, ljudska akcija, uvijek nuno veoma ogra
niena, uprkos snazi najire saradnje kojom upravljaju najotroumnije vjetine, bilo bi oigledno nemogue razumjeti, s kakvim
pravom drutvene pojave mogu biti jedine izuzete od ovog osnov
nog ogranienja, koje je neizbjena posljedica samog postojanja
prirodnih zakona. Kakve god da mogu biti varljive inspiracije
ljudske oholosti, svaki dravnik poslije dovoljnog vrenja politike
vlasti, treba biti, obino, veoma uvjeren, kroz svoje vlastito iskus
tvo, u stvarnost tih neophodnih granica, koje namee politikoj ak
ciji ukupnost drutvenih uticaja i kojima mnogo treba da pripie
uobiajen neuspjeh velikog dijela uzaludnih projekata kojima je
on najprije potajno sanjao: moda bi ak ovaj osjeaj mogao biti
utoliko potpuniji, iako je najee prikriven, ukoliko je vlast ira,
jer je njegova nemo da se bori protiv prirodnih zakona pojava
mogla postati presudnija, sem ako se ipak razum mije mogao onda
dovoljno braniti od spontanog zanosa koji tako esto iz toga proizilazi. Ne insistirajui vie na ovom oiglednom principu, bez kojeg
prava drutvena nauka ne bi mogla nikako postojati, treba sada
pokazati neophodnu sposobnost nove politike filozofije da sigurno
odredi kao neposrednu i stalnu primjenu svog naunog razvoja, sa
svom preciznou koju sadri priroda predmeta i koja zadovoljava
stvarne potrebe, u emu se sastoje ove glavne granice, bilo opte
ili posebne, stalne ilii savremene.
Treba u tu svrhu najprije procijeniti u emu nepromjenljivi
tok ljudskog razvitka moe biti podstican od svih uzroka ma kojih
promjena koji mogu biti na njih primijenjeni, bez ikakve razlike
izmeu njih; a zatim e se istraiti koji rang vanosti moe zau
zeti meu ovim razliitim moguim promjeniocima voljna i prora
unata akcija naih politikih kombinacija: takav je razuman redosljed, shvaen po prirodi stvari u razmatranju prve take, uosta
lom, kao mnogo vanije, kao opteg principa i ak kao jedine pot
puno prihvatljive danas, to to ne moe biti druga.
Sa ove glavne take gledita, treba prethodno shvatiti drutve
ne pojave kao, svom nunou, zbog njihove velike komplikacije
najpromjenljivije od svih, prema filozofskom zakonu koji sam ve
dokazao u tom pogledu u prethodnim dvjema knjigama. Dakle, svi
socioloki zakoni sadre, prirodno, granice promjena koje sa ire
nego to ak dozvoljava sistem biolokih zakona u pravom smislu,
i: utoliko vie, hemijskih ili fizikih, ili naroito astronomskih za
kona. Ako dakle meu razliitim uzrocima promjena ljudska in
tervencija zauzima isti rang proporcionalnog uticaja, kao to je pri
rodno da se to najprije pretpostavi, njen uticaj mora, dakle biti
zaista znatniji u prvom sluaju nego u drugom, uprkos suprotnom
prividu. Takva je prva nauna osnova za racionalna nadanja jed
noj sistematskoj reformi ovjeanstva, i, zbog toga, iluzije ove vrs
te moraju sigurno izgledati oprostijije nego bilo kojeg drugog sa-
162
163
164
165
168
169
170
171
1
Ove iracionalne primjedbe su, zaista, sposobne samo za neki to
bonji domet u pogledu sporednih pojedinosti koje, zbog prirode drut
venih pojava, ne mogu uopte ovdje biti, zaista, poznate sa punom si
gurnou. Ali, prema prethodnim objanjenjima iz ove lekcije, oigled
no je, da previe specijalizovane injenice ne mogu precizno imati, u
sociologiji nikakvu pravu naunu vrijednost, naroito pristupajui im
od cjeline ka djelovima, kao to sam to dokazao. injenice odreenog
stepena optosti ili sloenosti, jedine koje nauka treba da obuhvata, ne
mogu biti nikako upotrebljavane kao razliite anse za tako pretjerane
greke, u ovoj vrsti, od tobonjih filozofa.
1
esto se vjeruje da drutvene pojave moraju biti veoma lake za
posmatranje, jer su vrlo obine, a da posmatra, najee u tome su
djeluje, vie ili manje, sam. Ali to je doista, ta obinost i taj personalitet, ono to mora nuno doprinijeti da, uz veu komplikaciju, posta
ne tea ova vrsta posmatranja, direktno udaljavajui posmatrau odgo
varajue intelektualne dispozicije za jedno pravo nauno istraivanje.
Dobro se, uopte, posmatra samo kad samo izvan njih, i odluujui uticaj jedne, ma koje teorije, naroito pozitivne, moe sam proizvesti i
odrati, u drutvenim pojavama jednu takvu obinu inverziju, sa spon
tane take gledita. Ja, uostalom, govorim ovdje samo spekulativnim
uslovima, ne razmatrajui ak, manje ili vie duboku halucinaciju koju
zanos strasti odreuje tako prirodno u jednom takvom predmetu, i ko
ja oigledno moe biti na zadovoljavajui nain sprijeena ili odagnata
samo dubokim i prisnim bavljenjem najpozitivnijim teorijama.
173
174
175
to posmatranje, ove neizbjene ekstenzije glavnih sredstava istraivanja, na koju sam gore podsjetio da mora priori karakterisati socioloku nauku. Jer tako prouene sa racionalnog gledita soli
darnosti ili sukcesije, drutvene pojave sadre, bez ikakve sumnje,
sredstva za posmatranje mnogo raznovrsnija i mnogo ira nego
sve ostale, manje komplikovane pojave. Tako, ne samo neposredan
nadzor ili direktan opis ma kojih dogaaja, nego razmatranje naiz
gled najbesmislenijim obiaja, miljenje razliitim vrstama spo
menika, analiza i uporeenje jezika, itd. i jedno mnotvo drugih puteva, manje ili vie vanih, mogu ponuditi sociologiji korisna stal
na sredstva za pozitivno istraivanje: jednom rijeju svaki razuman
duh, pripremljen odgovarajuim vaspitanjem, doi e, poslije do
voljno vjebanja dotle da moe trenutno da preokrene spontane
impresije koje dobija od skoro svih dogaaja koje mu drutveni
ivot moe nuditi, u dragocjena socioloka obavjetenja, prema takama dodira, manje ili vie direktnim, koje e uvijek znati otkri
ti, sa najviim pojmovima nauke, zbog univerzalne povezanosti raz
liitih drutvenih aspekata. Ako, dakle, ova karakteristina pove
zanost obrazuje najprije glavni izvor tekoa koje su svojstvene
drutvenim posmatranjima, vidi se, konano, isto tako da, jednom
vrstom nepoptune kompezacije, ona nuno tei da proiri, i u nji
ma da varira u najviem stepenu, glavne postupke naunog istra
ivanja.
Drugi glavni nain vjetine posmatranja, ili eksperimentisanje
u pravom smislu, izgleda po prvoj procjeni da mora biti potpuno
zabranjen novoj nauci koju mi ovdje osnivamo; to je, uostalom ne
bi ni malo spreavalo da bude potpuno pozitivna. Ali, paljivo posmatrajui, moe se lako priznati da ova nauka nije, u stvarnosti,
potpuno liena, svojom prirodom, jednog takvog opteg sredstva,
ma da ono nije, daleko od toga, glavno koje ona moe upotreblja
vati. Dovoljno je zato ovdje na odgovarajui nain razlikovati, pre
ma prirodi pojava, direktno i indirektno eksperimentisanje, kao
to sam to uradio u dvjema prethodnim knjigama. Mi smo, naro
ito, dopustili, u treoj knjizi, da se pravi filozofski karakter ekspe
rimentalnog naina ne sastoji bitno u tom vjetakom ustanovlja
vanju sluajeva pojave, koje, za obinog naunika predstavlja da
nas glavni atribut jedne takve vrste istraivanja. Bilo da je sluaj
prirodan ili vjetaki, mi znamo da posmatranje tu zasluuje stvar
no uvijek pravo ime eksperimentisanja, svaki put kad normalno
izvrenje pojave dokae, na ma koji nain, mijenjanje koje je do
bro odreeno, a da spontanost ovog mijenjanja ne moe razruiti
naunu efikasnost svojstvenu svakoj promjeni uobiajenih uslova
pojave da bi joj bolje osvijetlili stvarno proizvoenje. Eksperimen
talni nain, naroito u tom smislu, moe stvarno pripadati sociolo
kim istraivanjima. U odnosu na isto bioloka prouavanja, konstatovali smo da, prema komplikovanosti i nunoj solidarnosti nji-
176
177
Ova potpuna sterilnost se naroito odnosi na to da se, ma koje eksperimentisanje, direktno, ili indirektno, moe jo manje deavati
nego prosto posmatranje bez jedne osnovne podinjenosti racional
nim koncepcijama, da bi steklo pravu naunu korisnost. Budui da
su razlozi za ovu neophodnu podinjenost nuno isti kao i u pret
hodno raspravljenom sluaju, bilo bi potpuno suvino da ovdje na
vodimo kratki opis za koji nam drutvena praksa nudi samo veoma
jasnu svakidanju potvrdu. Ne vidimo li mi, naroito danas, najuasnija politika iskustva koja se neprestano obnavljaju, sa promje
nama koje su isto toliko beznaajne koliko nepametne, mada je
njihovo prvo izvrenje moglo biti dovoljno da se potpuno procije
ne neefikasnost i opasnost predloenih sredstava? Znam koliki je
u tom pogledu glavni udio koji treba dati neizbjenom uticaju ljud
skih strasti, ali se ipak esto zaboravlja, s druge strane, da nedo
statak jedne, dovoljno nadmone, racionalne analize, mora pred
stavljati direktno jedan od glavnih uzroka neplodnog obrazovanja,
toliko kuenog u drutvenim iskustvima, iji bi spontani tok. bez
sumnje, postao pouniji da je mogao biti bolje posmatran. Misli se
istina, da su, sluaji drutvenih poremeaja nesposobni da otkriju
glavne zakone politikog organizma, na koje se onda gleda kao da
su razoreni ili bar privremeno prekinuti: to je ista greka kao i
prema individualnom organizmu; a ona je ovdje mnogo vie oprostiva, jer i samo normalno stanje nije jo dovoljno shvaeno kao
podinjeno pravim zakonima. Ali je, uglavnom glavni princip, us
postavljen naroito radovima uvenog Bruse namijenjen unaprijed
da karakterie filozofski duh pozitivne patologije, po svojoj priro
di, isto tako primjenljiv na drutveni kao i na individualni orga
nizam. Kod oba, patoloki sluajevi ne mogu initi nikakvu stvarnu
povredu osnovnih zakona normalnog organizma, kod kojeg su bitne
pojave onda samo promijenjene u njihovim razliitim stepenima, a
da to nikada ne moe biti promjena njihove prirode, ni njihovih od
nosa, kao to sam to objasnio u biolokoj filozofiji. Posebno su dru
tveni poremeaji nuno istog reda kao i promjene koje su, u sasta
vu sociolokih zakona odreene razliitim sporednim uzrocima, ko
jima sam gore omeio opti uticaj neizbjenim granicama: moe
se u ovom pogledu ustanoviti stvarna razlika, samo kao diskontinuitet jednih u kontinuitetu drugih, to sigurno ne moe mijenjati
princip. Zato, dakle, to osnovni zakoni uvijek apsolutno opstoje,
u ma kom stanju drutvenog organizma, ima mjesta da se razum
no izvodi, sa odgovarajuim predostronostima, nauna analiza po
remeaja u pozitivnoj teoriji normalne egzistencije. Takva je filo
zofska osnova glavne koristi koja je svojstvena ovoj vrsti indirekt
nog i nevoljnog eksperimentisanja da otkrije stvarnu ekonomiju
drutvenog tijela na jasniji nain, na koji to ne moe uraditi obi
no posmatranje, koje predstavlja, kao u svakom drugom predmetu
njen neophodan opti dodatak. Ovaj postupak je, po svojoj priro-
178
179
180
181
1
Ne izlazei iz iste nacije, m o g l e bi se, do izvjesne t a k e , p o r e d i t i
j e d n i m jo b l i i m s r a v n j i v a n j e m , g l a v n e faze l j u d s k e civilizacije, r a z matrajui drutveno stanje razliitih Masa koje su veoma nejednako
s a v r e m e n e . G l a v n i g r a d civilizovanog svijeta s a d r i d a n a s u sebi, m a
n j e ili vie v j e r n e p r e d s t a v n i k e s k o r o s v i h p r e t h o d n i h s t u p n j e v a d r u
t v e n e evolucije, n a r o i t o u i n t e l e k t u a l n o m p o g l e d u . Ali u p r k o s n j i h o v e
o i g l e d n e lakoe, t a k v a p o s m a t r a n j a su, p o svojoj p r i r o d i , v e o m a m a l o
p r e s u d n a d a b i i k a d a d o b i l a j e d n u p r a v u n a u n u v a n o s t , zbog n e i z b j e
nog z a j e d n i k o g uticaja, k o j i v r i a k i t a d a , opati diuh e p o h e , i koji
dozvoljava j e d n u t a n u a n a l i z u o v i h n e o s p o r n i h r a z l i k a s a m o u z p o
m o j e d n e socioloke teorije, v e v e o m a r a z v i j e n e , bez koje bi se t a k o
izloilo o z b i l j n i m p o g r e k a m a .
182
kost evolucije; ponekad je, ali ree, prezir koji je uvijek na isti
nain nerazuman, bio obrnut: zaista je jasno da u samoj upotrebi
jednog takvog postupka nita ne moe direktno ukazati kojoj od
dvije vrste treba stvarno da pripada svaka konstatovana razliitost.
Ista pogrena tendencija se manifestuje takoe, u jednom obino iz
raenijem stepenu u odnosu na razliite ljudske rase. Jer se ova
simultana socioloka poreenja moraju esto, naroito u vanim
sluajevima, vriti izmeu stanovnitava koja pripadaju razliitim
varijetetima ljudske vrste, poto se ova fizioloka promjena ini
kao da je, u mnogo sluajeva bila jedan od bitnih uzroka, ako na
ak i najglavniji, nejednake brzine jedne evolucije koja je uvijek
nuno zajednika. Na taj nain smo dakle veoma izloeni opasnosti
da se mijea uticaj rase sa uticajem drutvenog doba, bilo da se
pretjeruje, ili da se ne poznaje ni jedno ni drugo. Treba, uostalom,
dodati da klima takoe obino uvodi i trei izvor interpretacija kom
parativnih pojava koji, naizmjenice saglasan i suprotan svakom od
dva ostala, tei da uvea neizbjene anse za socioloku iluziju i
ini skoro nerazmrsivom komparativnu analizu od koje je oekivao
znanja koja se ne mogu odbaciti.
Prema ovoj dvostruko protivrjenoj procjeni, dovoljno tanoj,
iako veoma sumarnoj, mi smo spontano dovedeni do toga da po
sebno potvrdimo za ovaj uobiajeni oblik komparativne metode u
sociologiji, to je ve jasno konstatovano gore, najprije u vezi sa
posmatranjem u pravom smislu, a zatim sa eksperimentisanjem. to
jest, jaku nemogunost da se korisno upotrebljava jedan takav po
stupak, a da njegova prvobitna primjena i njegova krajnja inter
pretacija ne budu stalno usmjeravane jednom osnovnom racional
nom koncepcijom, koja je, bez sumnje veoma opta ali potpuno
pozitivna cjelini glavnog razvitka ovjeanstva. Nita ne moe
biti izuzeto od jednog takvog filozofskog uslova, koji je tako jas
no reprodukovan u razliitim oblicima, da paljivo ispituje prirodu
sociolokih istraivanja. Njegovo stalno izvravanje e moi samo
preduhitriti ili dovoljno ublaiti ozbiljne tetne posljedice, koje smo
priznali da su svojstvene ovom nainu istraivanja, i dozvolie od
tada da se slobodno razvijaju dragocjene osobine koje ga karakteriu. Tako se sve vie i vie vidi koliko su apsurdne i opasne bilo za
metodu ili za praksu, u odnosu na nauku ili na metodu, prazne sofistike deklamacije pristalica sistematskog empirizma, ili slijepi
klevetnici nezavisni od svake drutvene spekulacije; jer ba u mje
ri u kojoj se one uzdiu i uoptavaju, postaju, osnovni pojmovi po
litike filozofije istovremeno stvarniji i efikasniji, a iluzija i steril
nost bivaju rezervisane za veoma uske i posebne koncepcije, bilo
naune, bilo logike. Ali slijedei taan tok nae teme, oigledno
dolazimo do prethodnog zakljuka, da ova prva neophodna skica
opte sociologije, koja mora nuno usmjeravati uobiajenu primje
nu razliitih naina istraivanja, gore promiljenih, i sama poiva
184
186
187
190
191
193
196
197
198
199
200
201
202
r e k t n o k o r i s t a n za p r o u a v a n j e individualnog ivota, d r u t v e n a n a
u k a t r e b a da ga, zbog njegove prirode, jo ire i temeljnije koristi.
Zbog tog zaista osnovnog principa, n o v a politika filozofija e, di
1
r e k t n o pribliavajui dva filozofska p r i h v a t a n j a rijei neophodan
s p o n t a n o nastojati da, b a r to se tie svih d r u t v e n i h sposobnosti
od velikog znaaja, n e p r e k i d n o prikazuje kao neizbjeno ono to se
u poetku manifestuje k a o n e o p h o d n o , i o b r n u t o . T a k a v d u h t r e b a
da b u d e apsolutno svojstven prirodi d r u t v e n i h prouavanja j e r je
ovjek u njemu v o e n p o t p u n o s u p r o t n i m filozofskim putevima,
kao to to lijepo kae politika izreka uvenog M a i s t r e - a : Sve to
je n e o p h o d n o postoji.
Poto je t a k o r a c i o n a l n o u t v r e n a n e o s p o r n a opta zavisnost so
ciologije od cjelokupne bioloke filozofije, ona se i s a m a s m a t r a n a
uno vezanom, p r e k o i n d i r e k t n e , ali s p o n t a n e i neizbjene veze, za
cjelokupni sistem n e o r g a n s k e filozofije za koji je, k a o to ve zna
mo, n e p o s r e d n o vezana i biologija. To je, u stvari, glavno svojstvo
pozitivne hijerarhije koju smo izgradili izmeu r a z n i h osnovnih n a
uka, t a k o da bi. u s v a k o m sluaju, bilo p o t p u n o dovoljno da se na
odgovarajui nain p o d s t a k n e najdirektnije povezivanje k a k o bi se
1
Ne mogu da se uzdrim, u ovoj prilici, da ne navedem saeto op
tu misao jednog potpuno novog rada filozofiji jezika ija mi racio
nalna izrada ne bi mogla pripadati, po mom miljenju, treba da bude
od velike koristi. Ovaj bi se rad sastojao od operacije koja je suprotna
onoj koja se primjenjuje, obino, kada se radi sinonimima u uem
smislu. Umjesto da se priblie razliite rijei koje imaju ista znaenja
ili su potpuno analogne, predloio bih da se napravi jedna vrsta rje
nika dvosmislenih rjei u kojem bi se vrilo uporeivanje razliitih glav
nih znaenja jedne iste rijei. Dvostruko znaenje rijei neophodan ko
ju sam upravo naveo, ini ml se da nudi jedan od najbolje okarakterisanih primjera bilo prirode te nove operacije, bilo srenog uticaja koji
bi ona, alko se izvede na odgovarajui nain, mogla da vri na postepe
ni razvoj i univerzalno irenje stvarnog filozofskog duha. U stvari, ne
treba vjerovati da je ta vidljiva konfuzija sluajna; u njoj uvijek tre
ba gledati dragocjeno i neosporno svjedoanstvo izvjesne fundamental
ne koincidencije izmeu dvije tako pribliene ideje, koju javni razum
izvanredno osjeti. Kada bi se kod svalkog glavnog sluaja moglo poi
od prvog faktikog vremena takve jezike promjene, dolo bi se, u da
nanje vrijeme, do znaajnog izvora novih istorijskih dokumenata
progresivnom obrazovanju ljudskog uma. Datkle, jedan takav posao, oba
vljen komparativno izmeu raznih savremenih jezika, pruio bi, bez
sumnje, nova interesantna zapaanja intelektualnom svojstvu raznih
naroda. Osim posebnih filolokih znanja, ovu filozofsku operaciju bi
trebalo da usmjerava, kao i svaki postupak drutvenog
istraivanja,
pozitivna koncepcija pravog sutinskog kretanja ljudskog duha i dru
tva, u protivnom ona hi samo pretrpala nauku iracionalnoin graom
koje, i inae, ima previe, do te mjere da bi takav rad malo odgovarao
i naim prostim literatama i eruditama.
203
204
205
206
207
208
209
210
211
212
. .
.
Sto se tie doktrine, osnovni princip te univerzalne reakcije je,
prvenstveno, rezultat tog oiglednog filozofskog stava da sve n a
une spekulacije, k a o ljudska djela, obavezno t r e b a da b u d u pot-
213
prvog razmatranja, ta srena spontana tenja sociologije da na oigledan nain manifestuje pravi opti duh svake osnovne nauke
na osnovu svih njenih odnosa sa svim drugim, svakako e jo jae
biti izraena kod direktnog prouavanja socijalne dinamike na os
novu tog principa, ve esto korienog u ovoj knjizi, da prirodni
tok zajednikog razvoja treba da otkrije pravu koordinaciju. Svi
naunici koji su s odreenim naporom razmiljali cjelovitosti svo
je sopstvene teme, svakako su osjetili koliku posebno znaajnu po
mo mogu pruiti odgovarajua istorijska uputstva da se, do odre
ene mjere, regulie spontani razvoj naunih otkria, posebno za
to da bi se izbjegli himerini ili preuranjeni pokuaji. Bilo bi bes
korisno da se. na ovom mjestu, insistira na jednom takvom svoj
stvu istorije nauka koji ne bi mogao danas osporiti nijedan od onih
koji su u nekoj nauci napravili stvarna otkria odreenog znaaja:
veliki Lagrange je, posebno, bio tako duboko proet tom velikom
filozofskom relacijom koju je tako divno koristio i iji je princip
spontano formulisao, onoliko koliko su to njegovi radovi doputali,
emu u kasnije govoriti. Dakle, jasno je, prema prethodnoj lek
ciji, da prava nauna istorija, t.j. teorija stvarne povezanosti glav
nih otkria jo uvijek nikako ne postoji. Razni pokuaji, kojima
su to ime uzalud davali duhovi koji nisu bili sposobni da shvate
njen filozofski domet, mogli su do danas biti samo jednostavne
komplikacije, inae privremeno korisne, materijali manje-vie ira
cionalni koji se, kako smo vidjeli, ne bi kasnije mogli koristiti za
direktnu izradu bilo kakve istorijske doktrine bez neophodne pret
hodne revizije i koji, svakako, nisu sposobni da, onakvi kakvi jesu,
sugeriraju odgovarajue naune indikacije. Ali, iako jedna takva
bibliografska i biografska erudicija nastoji vie da ugui spontani
zamah ljudskog genija nego da pomogne njegov razvoj, ime se
objanjava instinktivni otpor koji ona obino izaziva kod pravih
pronalazaa, ostaje nita manje neosporno nuno svojstvo koje ci
jenimo u pravoj istoriji nauka. Dakle, to svojstvo e moi u potpu
nosti da realizuje svoj povoljni uticaj, u smislu regulisanja prirod
nih progresa raznih nauka, samo preko direktnog osnivanja soci
jalne fizike bez koje, kako smo se uvjerili, nijedna posebna istorija
ne bi mogla biti racionalno shvaena, i koja takvim radovima od
mah mora dati filozofski smjer koji im do sada bitno nedostaje.
Bez sumnje, moramo priznati, u tom smislu, posebna poboljanja,
koja e ta nova osnovna nauka pokuati obavezno da unese u sve
druge nauke kao i u njihovu optu koordinaciju, jer je izvjesno
da nijedna nauka ne bi mogla biti duboko shvaena dok se ne oci
jeni njena prava sutinska istorija.
Produbljeno na odgovarajui nain, ovo razmiljanje nas, nor
malno, naposljetku dovodi do ocjene nunog reagovanja sociologi
je na sve ranije, nauke, u odnosu na metodu u pravom smislu. Jo
214
215
217
218
219
posebnijim istraivanjima, najzad, ea i znaajnija upotreba a priort razmatranja, prema indikacijama koje daju druge nauke, a na
roito bioloka teorija ljudske prirode, moraju doprinjeti da se shva
ti da su nade spekulativnog dostojanstva i jedne takve nauke vee
nego to e to moi da pokae nesavrena realizacija koju u sada
direktno skicirati i koja bi trebala, po mom miljenju da bolje okarakterie, pomou osjetljivije i efikasnije manifestacije, osnovnu
skicu prave opte prirode te nove politike filozofije koju sam up
ravo zavrio i pravog naunog duha koji se mora nai na elu nje
nog kasnijeg sastava.
PEDESETA LEKCIJA
220
221
222
223
224
225
226
227
228
229
230
232
233
234
sporna i suvie neodoljiva da bi mogla ikada biti ozbiljno osporavana, uprkos indirektnim i sporednim napadima koje je duh poro
dice morao tako da danas primi u tom pogledu, neizbjenim tokom
opteg kretanja socijalnog raspadanja i na isti nain naroito zbog
neopozive politike nemoi u koju je nuna stigla teoloka filozofi
ja na kojoj je poivao, na tako alosno eksluzivan nain, sav sistem
domaih kao i sistem drutvenih pojava. Ma kakva da je stvarna
vanost ovih razliitih promjena, nai vatreni ampioni politikih
prava ene nijesu se jo dosjetili da izrade analognu doktrinu u
korist djetinjstva koje, uostalom, daleko da inspirie isto traenje
zbog nedostatka moi da tako jako stimulie spontanu revnost spe
cijalnih branitelja. To je ono to e dozvoliti da se ispita ovdje,
ukratko, ovaj drugi glavni elemenat socioloke teorije porodici
a da se nikako ne nakodi njenoj neophodnoj filozofskoj ocjeni.
Uprkos pokretanju analogije i sadanjeg odsustva svake prave duhovne discipline nestvarnoj jednakosti polova, danas se ne mora
mo plaiti da duh metafizike zablude moe realno prei ni na ka
kvu dogmatsku koncepciju socijalne jednakosti izmeu generacija,
poslije koje bi mu ostalo samo da proglasi, sa zadnjim progresom
univerzalnu jednakost ivotinjskih rasa. Mada naa intelektualna
anarhija moe dati, da tako kaemo, svim ma kakvim tezama, argu
mente i ve raspoloive nadrifilozofske javni razum ma koliko mu
ipak jo bio nesavren razvoj, nalae obavezno izvjestan kraj uspo
nu individualnih zastranjivanja kada one zaista direktno pogaa
ju osnovni instinkt.
Nijedna prirodna ekonomija ne moe, bez sumnje, zasluiti vi
e divljenja od ove srene prirodne podreenosti koja, nakon to
je ustanovila ljudsku porodicu, postaje, zatim, neophodni tip svake
pametne socijalne koordinacije. Sve epohe civilizacije su odale, u
raznim oblicima odlunu poast savrenosti ovog osnovnog tipa ko
jeg je ovjek nehotice uzeo kao model kada je htio da mata, u
koncepciji vlade provoenja, najsavrenijeg mogueg upravljanja
svim dogaajima. U kojem drugom socijalnom sluaju bi se mogla
nai, na istom stepenu, od strane potinjenog, najpotovanija po
kornost prirodno nametnuta bez najmanjeg ponienja, prvo zbog
neophodnosti a zatim zbog zahvalnosti; i kod starjeine, najneogranieniji autoritet sjedinjen sa najpotpunijom odanou, suvie pri
rodnom i suvie blagom da bi zasluila, u pravom smislu rijei, ime
dunost? Svakako je nemogue da, u najirim i manje intimnim
odnosima, neophodna disciplina drutva moe ikada u potpunosti
ostvariti ove divne osobine domae discipline: pokoravanje ne bi
tu moglo biti tako potpuno niti tako spontano, zatita tako dirlji
va niti tako odana. Ali ivot porodice nee, ipak, u tom pogledu, os
tati manje vjena kola drutvenog ivota, bilo za pokoravanja ili
zapovijedanja, koji se neophodno moraju, u svakom drugom slua-
236
237
238
239
240
241
242
243
244
245
246
247
248
249
iti ljude, vrlo esto, velikim opasnostima. Jedan takav uslov vai
obavezno za sve, bilo koje, oblike drutvene egzistencije, ako je ona
data u nezgodan as, naroito industrijskim drutvima, to je jedi
no zato to ona tu mora biti, obino vie naglaena zbog prisnije
specijalizacije, ali ga nalazimo sigurno tako neizbjenog u isto voj
nikim drutvima, kako to jasno pokazuje, npr. statika analiza jed
ne armije, broda itd. ili svake druge aktivne korporacije bilo koje
vrste.
Tana nauna ocjena ove elementarne i spontane potinjenosii
se sastoji u tome. ini mi se, da jasno otkrije glavni zakon koji mi
iznad svega izgleda da se sastoji u tome to se razne vrste posebnih
radnji prirodno smjetaju pod stalnu upravu onih operacija koje
su vieg stepena superiornosti. Moe se lako u to uvjeriti briljivo
analizirajui svaku specijalizaciju ljudskog rada u trenutku kada
ona dobija jasno odvojen karakter, poto radnja koja se razvija je
uvijek tako obavezno specijalnija nego prethodna funkcija odakle
ona proizilazi i prema kojoj njeno svojstveno kontinuirano izvre
nje mora ostati kasnije podreeno. Mada ovdje nije mjesto da se
razvije kako treba takav zakon namijenjen da ini jednu od naj
vanijih finalnih zakljuaka cjeline ovog poglavlja, ne vjerujem da
filozofski domet koji tako dobija osnovni princip na koji sam uvijek
moram da se uzdrim da ne istaknem jo od ovog momenta, novi
oslanjao, jo od poetka ove Rrasprave, naunu hijerarhiju i koja
sada, prelazei na politiko stanje, eli konano da da, jednim dru
gim poretkom istu glavnu ideju, prvu racionalnu vrstu jedne zdra
ve klasifikacije socijalnih funkcija, koja je nuno vezno saglasna sa
realnim sistemom ljudskih odnosa. Nastavljajui na rad a naro
ito u pedeset sedmoj lekciji, specijalno u objasniti provjeru ovog
sociolokog zakona u pogledu industrijskog ivota modernih dru
tva; to se tie vojnih drutava, njihova savrenija regularnost ta
mo ini ovu potvrdu tako evidentnom da ona ne zahtijeva nikakvo
direktno razmatranje mada mi je njihovo posmatranje sugerisalo
najprije jednu takvu ideju, uglavnom naunog porijekla. Jedanput
prihvaen, ovaj zakon ini da odmah razumijemo spontanu vezu
ove elementarne drutvene podreenosti sa politikom podreenou u uem smislu, koja je neophodna osnova vladavine i koja se
tako predstavlja kao zadnji neophodni stepen sve vee i vee hi
jerarhije. Jer. razliite posebne funkcije socijalne ekonomije koje
su od tada prirodno angaovane u odnosima jedne poveane optosti sve moraju postepeno teiti da se pokore konano univerzalnoj upravi koja proizilazi iz najoptije funkcije cijelog sistema koja je di
rektno okarakterisana stalnom akcijom cjeline nad djelovima. shodno
prethodn ; m objanjenjima. Ra druge strane, potrebni organi ove
regulatorske akcije moraju biti mono pomognuti u njihovom sopstvenom prirodnom razvoju, jednom drugom neizbjenom poslje-
250
251
253
.1 '
,'j
255
1
Ljudska priroda ne bi, bez sumnje, nikada mogla realno doi do
te prefinjene osjetljivosti kojoj su moda sanjale neke zanesene
mate ili bolje boleljive, da se rairi, u neku ruku, na neke uobiajene
potrebe inkreta, to osjeanje stida koje, jo od poetka civilizacije pra
ti sve vie i vie zadovoljenje raznih potreba ekskreta. Ali nije manje
neosporno da stalno odravanje nae materijalne egzistencije dabija sve
manje i manje iskljuivu vanost postepenim razvojem ljudske evolu
cije i sve manje i mamje okupira nae misli u skupu realnog ivota.
Jednom rijeju, razna razmatranja, isto lina, tee sve vie i vie da
se izbriu, u svakom pogledu, pred direktno socijalnim razmatranji
ma.
256
257
pretpostavili da djeluje pod ovim razliitim elementarnim utioajima, bilo organskim, bilo anorganskih, zamiljajui napr. da na ce
rebralni aparat ponudi najmanju anatomsku inferiornost frontalne
zone ili da naa planeta postane vea ili manje naseljena, itd. So
cioloka analiza bi, dakle, mogla po svojoj prirodi da dovoljno pos
tigne, u tom pogledu, samo generalne uslove jednostavno sporedne,
zbog znatnih promjena na koje oni moraju biti spontano osjetljivi.
Meu ovim sporednim ali stalnim snagama koje pomau, da
se odredi prirodna brzina ljudskog razvoja, moe se, prvo, nazna
iti, prema Zoru Leroju, stalni uticaj dosade, uostalom jako pre
tjeran i ak pogreno ocijenjen od strane ovog otroumnog filozo
fa. Kao i svaka druga ivotinja, ovjek ne bi mogao biti srean bez
dovoljno kompletne aktivnosti njegovih, bilo kojih, razliitih spo
sobnosti, slijedei stepen intenziteta i ouvanja koji je pametno
srazmjeran sa unutranojm aktivnou svake od njih: ma kakva
bila stvarna situacija, on neprestano tei da ispuni, koliko je to mo
gue, ovaj neophodni uslov sree. Naglaenija tekoa koju mora
da osjeti da bi ostvario razvoj koji se slae sa posebnom superiornou njegove prirode, obavezno ga ini vie podlonim nego druge
ivotinje ovom vanom stanju teke malaksalosti koje oznaava is
tovremeno, stvarno postojanje sposobnosti i njihovu nedovoljnu
aktivnost i koje bi, ustvari, postalo, isto tako, nespojivo bilo sa
idealnom snagom koja je spontano osjetljiva na neumorni rad. Jed
na takva dispozicija, u isto vrijeme intelektualna i moralna, koju
vidimo svakog dana da jo pobuuje, sa toliko napora, sve prirode
obdarene nekom energijom, je morala, bez sumnje, snano dopri
nijeti, u djetinjstvu ovjeanstva, da se ubrza na spontani uspon
nemirnim pokretanjem koje ona nadahnjuje, bilo zbog eljnog is
traivanja novih izvora emocija, bilo zbog jaeg razvoja nae vlas
tite direktne aktivnosti. Ipak, ovaj sporedni uticaj je mogao pos
tati vrlo naglaen samo u socijalnom stanju koje je ve dosta na
predno da bi tano osjetili potrebu, prvo tako slabu, da se pokre
nu, kad na njih doe red, najvanije sposobnosti nae prirode koje
su u tome tako najmanje energine. Najnaglaenije sposobnosti, tj.
najmanje uzviene, doputaju jednu tako prikladnu vjebu, da, bi
u normalnom stanju, malo mogle da imaju za posljedicu pravu do
sadu, pogodnu da proizvede srenu cerebralnu reakciju: primitivni
ljudi, kao i djeca, se uopte ne dosauju jer njihova fizika aktiv
nost, onda jedino vana, nije uopte sputana; laki i produeni san
ih bitno spreava, poput ivotinja, da teko osjete njihovo intelek
tualno mrtvilo. Tako, prikazujui dosadu kao glavnog izvornog po
kretaa naeg socijalnog razvoja, 2. Leroj je iracionalno pomijeao
jedan simptom sa jednim principom, osim evidentne greke koja
mu je iskljuivo inila da ovjeku pripie jedino takvo svojstvo. Aid,
pored ove pogrene ocjene bilo je, ipak, neophodno da se ovdje uk
ratko iznese Visoko obavezno uee ovog opteg uticaja da bi se
258
259
262
263
264
ljudskih drutava. Mada naa slabi um ima tu, bez sumnje, neop
hodnu potrebu za poetnim buenjem i stalnom stimulacijom koji
pobuuju apetite, strasti i osjeanja, meutim, ba se pod njenom
obaveznom upravom to se je uvijek morao vriti sav ljudski nap
redak. Samo je tako i pod sve naglaenijim uticajem uma na opte ponaanje ovjeka i drutva, postepeni razvoj nae vrste mogao
stvarno dobiti ove osobine stalne regularnosti i postojanog konti
nuiteta koje ga duboko odlikuje od nejasnog, nevezanog i jalovog
poleta, najuzvienijih ivotinjskih vrsta, mada se, nai apetiti, na
e strasti i ak naa primitivna osjeanja bitno nalaze kod mnogih
meu njima i sa jaom snagom, bar u vie vanih pogleda. Ako
statika analiza naeg socijalnog organizma to pokazuje, oslanja
jui se konano, neophodno, na izvjestan sistemu osnovnih milje
nja, kako bi postepene promjene jednog takvog sistema mogle da
ne vre preovlaujui uticaj na uzastopne promjene koje mora
da ima stalni ivot ovjeanstva? Tako u svim vremenima, od pr
vog uspona filozofskog genija, uvijek se priznalo, na manje vie
razliit ali stalno nepobitan, nain da istorijom drutva prije sve
ga vlada istorija ljudskog duha. Javni razum je ak, ve dugo vre
mena, duboko potvrdio ovu optu ocjenu, utvrujui spontano, u
svim civilizovanim jezicima, karakteristinu sinonimiju
izmeu
termina koji su odreeni da opiu, u bilo kojem anru, glavni up
ravljaki uticaj i rijei posveene za specijalno oznaavanje naeg
misaonog organa. Tako prema evidentnoj naunoj potrebi da koor
dinira ukupnost istorijske analize u odnosu na najmoniju evolu
ciju, da bi sprijeila konfuziju i nejasnou koje bi svaki drugi raz
voj neizbjeno proizveo, bilo u izlaganju, bilo ak u koncepciji, jed
nog takvog sistema solidarnog i simultanih razvoja, moramo, zais
ta, ovdje izabrati ili bolje sauvati optu istoriju ljudskog duha
kao prirodnog i stalnog vou svakog istorijskog prouavanja o
vjeanstva. Sa manje shvaenim nastavkom istog principa ali, is
to tako, strogim i neophodnim, trebae naroito da se veemo u
ovoj intelektualnoj istoriji, za prethodno razmatranje najoptijih
i najapstraktnijih koncepcija koje specijalnije zahtijevaju rad na
ih najvanijih mentalnih sposobnosti iii organi odgovaraju pred
njoj strani frontalne zone. To je. dakle, postepena ocjena osnovnog
sistema ljudskih miljenja koja se tiu skupa
bilo kojih pojava,
jednom rijeju, opta istorija f i l o z o f i j e , uostalom, ma kakav
bio njen stvarni teoloki, metafiziki ili pozitivni smisao, koja e
morati obavenzo da upravlja racionalnom koordinacijom nae isto
rijske analize. Svaka druPa bitna grana intelektualne istorije. ak
i istorije lijepih umjetnosti (raunajui tu i poeziju). i pored njene
velike vanosti, ne bi mogla bez velikih opasnost da bude vjetaki
oozvana u ovu neprohodnu funketiu zato to izraajne sposobnosti,
ue vezane za osieanie sposobnosti i iji se organi. ustvari, vie
pribliavaju srednjem dijelu mozga u uem smislu, su morale bi-
265
266
267
268
270
272
273
274
275
276
277
278
jedna takva klasa nije mogla sigurno da bude niti osnovana niti
tolerisana da je obavezni razvoj drutva nije ve spontano uveo
i ak prije uloio prirodnu vlast koja je manje vie potovana pre
ma neizbjenoj prvobitnoj prevagi teoloke filozofije. Takva je,
prema ovom drugom gleditu, osnovna politika funkcija ove pri
mitivne filozofije osnivajui tako spekulativno drutvo ija socijal
na egzistencija, daleko od toga da moe sadrati ikakvu prethodnu
raspravu, morala je, nasuprot, da bitno prethodi i ak upravlja re
dovnom organizacijom svih drugih klasa, kako e nam to uskoro
dokazati isforijska analiza. Ma kakva je morala biti prvobitna kon
fuzija intelektualnih radova kod svih svetenikih kasta i pored
jednodunosti njihovih glavnih istraivanja, ostaje, ipak, neospor
no da ljudski duh njima duguje prvu stvarnu podjelu izmeu teo
rije i prakse koju je nemogue realizovati onda ni na kakav drugi
nain. Bilo bi, bez sumnje, nekorisno da se ovdje insistira na stvar
nom intelektualnom i socijalnom dometu jedne takve podjele, naj
vanije i najtee od onih koje je trebalo da zahtijeva, u naoj ukup
noj evoluciji, organizacija cijelog ljudskog rada. Mentalni napre
dak, odreen da upravlja svima drugima, bi bio, zaista, zaustav
ljen, skoro pri roenju, da je drutvo moglo ostati iskljuivo sas
tavljeno od porodica koje su jedino preputene, bilo brigama za
materijalnu egzistenciju, bilo za pripremanje brutalne vojne aktiv
nosti. Sav na duhovni uspon je pretpostavljao isprva spontano pos
tojanje jedne privilegovane klase koja je uivala u fizikoj doko
lici koja je neophodna intelektualnoj kulturi i, u isto vrijeme, gur
nuta svojim socijalnim poloajem da razvija, koliko je to 'mogue,
vrstu spekulativne aktivnosti koja se slae sa primitivnim sta
njem ovjeanstva: dvostruko svojstvo svjetenike institucije pri
rodno utvrene od strane teoloke filozofije. Mada, u neizbjenoj
malaksalosti ove antike filozofije, ova teoloka klasa je morala,
danas, potpunim obrtanjem njene prvobitne namjene, uprkos do
kolici koju nije uopte izgubila, dospjeti postepeno do jedne vrste
mentalne letargije, nikada ne treba da se zaboravi to da su svi pr
vi intelektualni radovi, u bilo kojoj vrsti, obavezno proizili iz nje.
Bez svog spontanog uspostavljanja, sva naa aktivnost, od tada
iskljuivo praktina, bi bila ograniena :na izvjesno usavravanje,
uskoro zaustavljeno nekim jednostavnim postupcima i vojnim ili
industrijskim instrumentima. Najvanije sposobnosti mae prirode
koje ostaju zauvijek prikrivene u svojoj primitivnoj obamrlosti, opti karakter drutva bi ostao, ustvari, vrlo malo superioran nad ka
rakterom drutva velikih majmuna. Tako teoloka filozofija, poto
je obavezno vladala politikom organizacijom u prvo socijalno do
ba, je tu spontano ostvarila prethodne politike uslove kasnijeg
razvoja ljudskog duha stalnim osnivanjem jedne spekulativne kla
se.
279
280
282
283
284
286
287
288
289
analize. Samo, poto jedan takav razvoj inije nikada bio dovoljno
vezan za bitne zakone ljudske prirode i za neophodne uslove so
cijalnog razvoja, ostaje nam da dokaemo, u principu, njegovo oba
vezno uee u osnovnoj evoluciji ovjeanstva.
Neodoljiva antipatija primitivnog ovjeka za svaki redovni po
sao ne daje mu, zaista, da obavlja drugu spontanu aktivnost sem
aktivnosti iz ratnikog ivota, jedina u koju on moe da bude bit
no sposoban i koja, uostalom, ini u poetku najjednostavnije sred
stvo da se snabdije svojom prehranom, ak nezavisno od suvie
estog ljudoderstva: opti razvoj jedinke je, u tom pogledu, pot
puno saglasan sa razvojem vrste. Ma kako da mora da prvobitno
izgleda alosna jedna takva potreba, njena karakteristina univer
zalnost i njen stalni razvoj, ak i u vremenima dosta naprednim, da
bi materijalna egzistencija mogla da poiva na drugim osnovama,
moraju pokazati svim pravim filozofima da ovaj vojni reim koje je
drutvo bilo tako dugo i tako potpuno potinjeno, treba da je ispu
nio vanu i neophodnu funkciju, bar privremenu, u optem prog
resu ovjeanstva, Lako je shvatiti, zaista, ma kakva bila sada
socijalna nadmo industrijskog duha, da je materijalna evolucija
ljudskih drutava morala, u 'protivnom, da dugo zahtijeva isklju
ivo poveanje vojnog duha pod jedinom vladavinom od koje se
ljudska industrija mogla razviti kako treba. Opti motivi ove neop
hodne zatite su, uglavnom, analogni onima iz sline privremene
funkcije koju je obavio religiozna duh da bi pripremio kasnije us
pon naunog duha, prema prethodnim objanjenjima. Jer, ona na
roito smatra da industrijski duh, daleko od toga da moe da prvo
upravlja privremenim drutvom, tu nasuprot pretpostavlja, po svo
joj prirodi, prethodno postojanje jednog ve znatnog razvoja koji
je mogao, dakle, da bude izvren samo pod neophodnim uticajem
vojnog duha bez srene spontanosti od koje bi razne porodice osta
le vrlo izolovane, tako da bi sprijeile svaku vanu podjelu ljud
skog rada a zatim svaki redovni i stalni napredak nae industrije.
Drutvene, a naroito politike osobine vojne aktivnosti, mada su
morale vriti samo privremenu nadmonost u osnovnoj evoluciji
ovjeanstva su, u poetku, savreno jasne i odlune, jednom rije
ju, potpuno saglasne sa visokom civilizatorskom funkcijom koju
moraju da onda vre. Mnogi filozofi su ve dovoljno priznali, tim
povodom, spontanu sklonost jednog takvog naina egzistencije da
razvija obiaje regularnosti i discipline koji ne bi mogli prvo da bu
du drugaije proizvedeni i bez kojih se nijedan .pravi politiki re
im ne bi mogao oigledno organizovati. Nikakav drugi cilj, do
voljno jak ne bi mogao, zaista, da uspostavi trajno udruivanje i
malo raireno meu ljudskim porodicama kao neodoljiva potreba
da se ujedine, prema neizbjenoj, bilo kojoj podreenosti zbog rat
ne ekspedicije ili ak radi jednostavne zajednike odbrane. Ni
kada predmet udruivanja ne moe biti vie osjetljiviji niti hitniji,
291
292
293
294
295
297
SADRAJ
19
sociologiji
Ogista
Konta
21
Prvo predavanje
23
Drugo predavanje
47
71
H3
121
1 9 5
Pedeseta lekcija
301
221
225
306