Karem Zaimovi Tajna dema od malina

SADRAJ

Nigel Breen ................................................................ 5

ovjek sa iljinim licem............................................ 16
A godine su prolazile ..................................................30
udo nevieno ................................................................... 47
Tajna Nikole Tesle ................................................... 62
Invazija krava ........................................................... 77
Tajna dema od malina ............................................ 84
Oni su meu nama! .................................................. 95
Sarajevski trag ........................................................ 106
Sarajevski nevidljivi ovjek Amir Amri.................... 120
(Bez naslova)........................................................... 135
Pogovor (Ozren Kebo) ........................................... 147

NIGEL BREEN

Uskoro se navrava punih devedeset godina od

roenja Nigela Breena, nesumnjivo jednog od najveih
knjievnika ovog stoljea, a vjerovatno nisu daleko od istine
ni oni to ga svrstavaju meu najvee sa anglosaksonskog
govornog podruja. Naalost, naa redakcija jo uvijek
nije u mogunosti da za prijevod na bosanski jezik
obezbijedi bar neku od Breenovih novela, za ta nas je
pitao veliki broj itatelja. Dobro su poznate komplikacije
nastale usljed Breenovog udnovatog ieznua, tako da
jo uvijek nije regulirano pitanje zaostavtine njegovih
autorskih prava. No, pripremajui se za dostojno
obiljeavanje te obljetnice, koja e svakako zapremiti jo
dosta prostora u sljedeim brojevima naeg asopisa, ovaj
put emo vas, bar u opim crtama, podsjetiti na ivotni
put ovog knjievnog velikana, jednako intrigantan i dojmljiv
kao bilo koje od njegovih knjievnih djela.

2.
Nigel Breen roen je estog maja 1903. godine u
ribarskom mjestacu Malingale na obalama Cornwalla. Otac mu bijae prvi oficir na kitolovcu "Jonina
utroba", a majka seoska uiteljica. Poslije e Breen priati
kako se oca gotovo i ne sjea, jer je on tokom skoro itave
godine plovio sjevernim morima, prokrstarivi svijet od
obala Nove Engleske pa sve do Ognjene Zemlje. Jedini
djeakov kontakt sa ocem, izuzmu li se oni rijetki trenuci
kada je gosp. Breen boravio na kopnu, bila su duga pisma
to ih je prilino redovno slao porodici i koje je Nigelova

majka Banshv po vie puta iitavala djeaku.

Rano djetinjstvo uglavnom je proveo sa svojom
bakom po oevoj strani, koja je djeakovu matu
pregnirala starim legendama i priama kakvim je
obilovao cornwallski kraj. Mnogi Breenovi biografi
miljenja su, a takvo neto je i sam Breen dao vie puta
naslutiti, da su legende to ih mu je iz dana u dan priala
njegova, tada ve gotovo poluslijepa baka Miranda bile
kljuni elemenat koji je u djeaku pobudio ljubav prema
fantastici, ali i zaetke njegova budueg literarnog talenta.
"Baka mi je voljela priati", prisjeat e se mnogo godina
kasnije, "da sam 'nedjeljno dijete' i da stoga posjedujem
neke moi, kako ih je ona nazivala, koje druga djeca,
roena u ostale, 'obine' dane, nemaju". Baka Miranda
tvrdila je kako tu "mo" djeci roenoj u prvoj nedjelji u
mjesecu dariva vilinski soj Gvarget Anun, to je
naseljavao oblasti centralnog Walesa, ali se, po legendi,
u bijegu pred krvolonim hordama Andulin Alikira, jedan
dio sklonio u guste ume priobalnog Cornwalla, gdje su
postali zatitnicima djece i pomoraca.
esto je mali Nigel izjutra pored kreveta zaticao
svjee umske kupine ili kakvu novu igraku od
vornovatog ostrvskog drveta. Tada je vjerovao bakinim
rijeima da mu te poklone ostavljaju njegovi vilinski
zatitnici, koji su ga posjeivali dok je spavao. "Mogao
sam tada imati etiri ili pet godina i vjerovao sam u to sa
pravom djeijom iskrenou", kazat e Breen docnije, "i
nisam se obazirao na majine prijekore prema takvim
bakinim priama i postupcima. Poslije, kada sam malo
odrastao, shvatio sam kako je sama baka ostavljala te
stvari pored mog kreveta, elei svoje pripovijesti uiniti
jo stvarnijim. Ali, ak i kada sam postao svjestan toga,
nisam elio da baka shvati kako znam prirodu tih Vilinskih'
poklona. Uostalom, jednim dijelom svog bia elio sam i
dalje da vjerujem kako je to istina."
Za desetogodinjeg Nigela bio je teak udarac kada

mu je prvo umrla baka, a nedugo potom nesretno

stradao i otac, iji je amac prevrnuo i potopio strani
kit Kovper, tada strah i trepet Atlantika. Mnogo decenija
iza toga, prisjeajui se tih dogaaja, Breen e ak
ustvrditi da je u pitanju ista neman koja je inspirirala
Melvillea za njegovu maestralnu kreaciju Moby Dicka.
Naravno, tu tvrdnju ne moemo uzeti zaozbiljno, znajui
da je Melville svoje remek-djelo objavio vie od pola
decenije ranije nego je ime Kovpera, gigantskog bijelog
kita, postalo legendarno meu mornarima s obje strane
Atlantika. Kako god, vijest o smrti kapetana Edwarda
Breena stigla je Nigelu i njegovoj majci ak mjesec dana
prije oevog posljednjeg pisma, napisanog i otposlanog
svega pet dana prije smrti. To pismo Nigelova majka
nikada nije ni otvorila, uvijek ga uvajui uz sebe kao
neku vrstu relikvije.
Ostavi bez namjetenja kao uiteljica nakon velikog
poara to je samu kolu i itavi Malingale zbrisao sa lica
zemlje, ostavi bez sredstava za ivot, mlada udovica se
sa sinom odselila u Dublin. I samoj Irkinji porijeklom,
pomo su joj ponudili roaci iz klana O'Dannon, uticajne
trgovake porodice u katolikom, irskom dijelu Dublina.
Nigel e bolno podnijeti to preseljenje iz neukroene,
predivne cornwallske prirode u mrani Dublin pod
britanskom stegom, ali se u narednim godinama taj
prelazak pokazao sudbonosnim po njegovu karijeru.

3.

"Dublin je tada bio najsliniji realiziranom komaru

nekog loeg viktorijanskog kroniara", zapisao je kasnije
u svojoj znamenitoj knjizi "aba koja je znala da pjeva",
kojoj e dosljedno iznijeti odlomke sjeanja na dublinske
godine. "Prenapuene, poluzatrpanim mravinjacima
sline radnike etvrti, nastanjene ljudima poluslijepim

od napornog rada u mranim skladitima britanskih

kolonijalnih tvrtki i dvadesetogodinjim djevojkama to
su usljed tegobnog ivota izgledale i dva puta starije, inile
su nevjerovatan kontrast raskonim rezidencijalnim
kvartovima engleskih inovnika i oficira. Takve stvari,
ali i injenica da sam kao dijete bez oca najvie odrastao
na ulici, doprinijele su tome da vrlo rano osjetim svu
teinu socijalnih nepravdi i razvlatenost katolike irske
zajednice naspram vladajue engleske protestantske
manjine", saznajemo iz jo jedne njegove vrsne
autobiografske knjige "Svjetlost lutalica".
Ipak, ni u jednoj od ovih knjiga ne pominje svoj
revolucionarni zanos kada je kao petnaestogodinjak
stupio u redove irske organizacije "Sinn Fein". Tome je
svakako doprinijelo to da je jedan od tadanjih efova
"Sinn Feina" bio Thomas O'Learry, drugi mu njegove
majke, za kojeg se ona udala 1915. Ali ovaj put, umjesto
oca dobija nacionalnog heroja, koji je, za razliku od
kapetana Edwarda, umjesto sa harpunom, sve svoje
vrijeme provodio sa flaom Molotovljevog koktela u
jednoj i pitoljem u drugoj ruci. Godina 1919. prijelomna
je po tome to Nigel svoje prve pjesme objavljuje u
poluilegalnom listu "Gelska zvijezda", ureivanog od
strane znamenitog irskog pjesnika i borca za slobodu
Simusa Flanertija. Iako su te prve pjesme obojene
mladievim patetinim revolucionarnim zanosom, ve
je primjetan njegov osebujni talenat. Radi otvorenog
napada na britansku vladu, izreenog u tim pjesmama,
Nigel biva iskljuen sa Dublinskog dravnog koleda.
Sljedea je godina ponovo bila teka po mladog Breena. Njegov ouh biva ubijen pri pokuaju dinamitake
diverzije na dublinski zamak gdje je bilo sjedite engleske
policije, a majka uhapena i strijeljana pod optubom da
je ukljuena u pripremanje atentata na prijestolonasljednika britanskog trona koji je u martu 1920. trebao
izvriti smotru britanskih jedinica u dublinskoj luci.

Potjernica se izdaje ak i za Nigelom, koji se ipak uspijeva

skriti pred policijskim potragama. Tada se sudbina
pojavljuje u liku pomorca Corta Maltesea, starog prijatelja
njegovog oca. Nigel se jednog maglovitog februarskog jutra,
na obalama Londonderijskog zaljeva ukrcao na jedrenjak
kapetana Maltesea. Brza barka ga prebacuje do obala
Francuske, a zatim vozom putuju do Pariza. Corto Maltese
ga tu ostavlja uglednoj idovskoj porodici Stein. Dugujui
uslugu Malteseu jo od ranije, Steinovi spremno
preuzimaju skrb o tom natmurenom, utljivom mladiu
to je ve tada, sa nepunih osamnaest godina, na dui nosio
neizbrisive oiljke.

4.

Naredne godine vraaju mladog Breena u onaj

ivotni mir kakav je osjetio jo samo u doba svog
djetinjstva. Hugo Stein, uspjeni bankar i oboavatelj
klasinih antikih epova, Nigelu je pronaao zaposlenje u
odvjetnikom uredu svog brata. Istovremeno je fmansijski
potpomogao Breenov studij povijesti umjetnosti, kojeg
mladi upisuje na Sorboni. To e biti i doba potpunijeg
Breenovog sazrijevanja, ljudskog i umjetnikog. Ono to
su u Dublinu bili prvi, nesigurni koraci jednog nadarenog
pjesnika, u parikim godinama postaje senzacionalnim
ulaskom na velika vrata tamonje knjievne scene, u gradu
koji se, oporavljen od ratnih napora, ponovo vraao
bezbrinom mirnodopskom ivotu. Svoju prvu knjigu
Breen konano objavljuje 1922, u svojoj devetnaestoj
godini. Poznato je na kakav je izuzetan prijem od strane
uglednih kritiara naila ta knjiga pod imenom "Jutarnji
razgovori", zbirka od devet pripovjedaka iz perioda
njegovog studentskog ivota u gradu svjetlosti. Dok ga neki
kritiari smjelo proglaavaju novim Jalduem, na jednaku
zapaenost je knjiga naila i kod italake publike, pa je

svega tri mjeseca nakon prvog izdanja ve tiskano novo.

Ohrabren tim prvim velikim uspjehom i uvjerivi se u
stvarne mogunosti svog talenta, ve naredne godine
objavljuje "abu koja je znala da pjeva", fantazmagorinu
minucioznu mjeavinu irskog i cornvvallskog folklora i
njegovih godina djetinjstva u Dublinu. No, iako je to knjiga
koja danas slovi kao jedno od kljunih mjesta moderne
evropske literature, tadanja kritika, nespremna za takav
knjievni eksperiment, obruila se na mladog pisca sa
jednakom estinom s kojom su pozitivno doekali njegov
prvijenac. Ali to kao da nije posebno zabrinjavalo Breena.
Izmeu ostalog, posredstvom Gertrude Stein, srodnice
njegovog mentora, doao je u kontakte sa Ernestom
Hemingwayem i Ezrom Poundom. Mnogo vie nego u
kapricioznom i vjeno natmurenom Poundu, Breen
sudruga nalazi u Hemingwayu, koji se istovremeno sve
vie afirmira kao zapaen pisac. Legendarnim ostaju
njihovi lumperaji i zabave, kao primjerice pijanka oktobra
1923, kada su tri dana bez prestanka slavili roenje
Hemingwayevog prvog sina Johna.
"Bijasmo poput pijanih lukih radnika koje su ene
istjerale iz kua. ivot nam je nalikovao na beskrajno
more najslaeg alsakog vina i u njega je trebalo uroniti
jo samo dublje i intenzivnije, a s vremena na vrijeme
poneto i napisati", zapisao je Hemingway 1958. u jednoj
dnevnikoj zabiljeci. Meutim, ini se kako je
Hemingway svoj knjievni rad ipak shvatao daleko
ozbiljnije i izmeu njihovih lumperaja pronalazi dovoljno
vremena da predano pie i gradi karijeru. Za razliku od
njega, Breen se ubrzo naao bez novca, ve zaboravljen
od itatelja i kritiara. Raskinuo je prijateljstvo sa
Hemingwayem nakon jedne estoke svae koja je te
1924. dovela do toga da se njih dvojica, potpuno pijani,
potuku pred stepenicama parike Vijenice. Zavrili su
u bolnici sa lakim povredama. Nakon toga, a sve do
kraja Hemingwayevog ivota, njih dvojica nikada vie

nisu niti progovorili.

5.
Pitanje je da li bi tu bio i kraj Breenove karijere da u
njegov ivot nije stupila Julliette Antoanne, kerka generala
Marcela Antoannea, francuskog jednorukog heroja sa
Marne. Upoznali su se sluajno, poetkom 1924. godine,
u jednom parikom pozoritu. Nema nikakve sumnje da
se izmeu mladog pisca, ve isuvie ogrezlog u naivnoj, ali i
samounitavajuoj boemtini, i devetnaestogodinje
Julliette, razmaene, no inteligentne gradske ljepotice,
stvorila trenutna ljubav. Sam Breen bio je krt na rijeima
kada je trebalo opisati taj period. Ali, sudei po nekim
fotografijama koje se danas uvaju u arhivama Dravnog
muzeja pisane rijei, u pitanju je bila takva ljubav kakva
je potakla Breena da napravi drastian zaokret u svom
ivotu. Prestaje da provodi vrijeme u kafanama, ili bar ne
samo u njima, i ponovo se grozniavo bacio na pisanje.
Naao je privremeno zaposlenje, omoguivi sebi da u
rekordnom roku zavri studije kao jedan od najboljih
studenata u povijesti Sorbone. Istovremeno, sve ee je
vidan u Julliettinom drutvu. Ona mu naklonost uzvraa
u potaji pred strogim okom njenog oca, tada naelnika
vie tabne kole.
Te iste godine Breen je objavio i svoj prvi roman
"Znamenje Dannana", dvotomnu sagu o dvije generacije
jedne irske familije u Sjedinjenim Dravama. Knjiga je
klasine forme, ali potpuno modernistike strukture. Kritika
ga je ponovo slavila u nepodijeljenom miljenju kako se radi
o istinskom remek-djelu, a prilina finansijska dobit
omoguila mu je da podmiri dugove, da otkaz i zaprosi
Julliette. Meutim, to samo izaziva bijes njenog oca - stari
je general bio spreman ii i dotle da je ak unajmio plaene
ubojice da ga u tajnosti uklone. Zahvaljujui srei, ali i

refleksima sauvanim iz dublinskih dana, izbjegao je klopku

i zajedno sa Julliette pobjegao prvo u Alir, pa u Maroko.
Tu provode dvije godine, ekajui povoljan trenutak da izau
iz anonimnosti i vjenaju se. Do toga, naalost, nije nikada
dolo. Julliette umire u svojoj dvadeset i prvoj godini od
zatrovane vode. Polulud zbog gubitka, Nigel se, nakon
neuspjelog pokuaja samoubojstva, prijavio u Legiju
stranaca, gdje provodi naredne etiri godine. Taj period
pievog ivota i do danas je ostao prekriven velom
nejasnoa i kontroverzi koje ne moe razbistriti ni njegova
knjiga "etiri pustinjska pejzaa" iz 1931. Kao dio
legionarskih uspomena, objavio ju je po povratku u Evropu,
u Italiju, gdje se odluuje nastaniti na neko vrijeme.
Iako sljedeih nekoliko godina provodi kao neko ko
je raistio sa svojom prolou i pred kim se otvaraju
novi vidici, ivei povueno u unutranjosti Lombardije,
novim knjigama i intrigantnim ponaanjem nije prestao
privlaiti panju javnosti. Pravu medijsku senzaciju je
izazvala njegova odluka da 1935. opremi ekspediciju sa
kojom e krenuti u potragu za mitskim Ostrvima Sretnika,
legendarnim i prihvaeno imaginarnim arhipelagom to
ga nastanjuje vilinski rod Tir Nan Og. Breen je, naime,
tvrdio da je tokom boravka u Africi pronaao neke mape
iz fenianskog perioda koje nedvojbeno potvruju ne samo
postojanje vilinskog roda, nego i uspostavljanje trgovakih
veza izmeu raznih vilinskih naroda i civilizacija antike
Afrike. Iako nikome nije elio otkriti gdje bi se zaista trebala
nalaziti Ostrva Sretnika, procurila je vijest da je prvo
odredite ekspedicije lokalitet Shetlandskih ostrva. I tako
je na dan njegovog roenja, estog maja 1935, grupa od
etiri preureena tegljaa isplovila iz Bambridgeskog
zaljeva. Tri pune godine niko nije znao nita o sudbini
Breena i dvadeset sedam mornara, koliko je za visoke
nadnice pristalo da ga prati u toj udnovatoj, mnogi su
govorili i suludoj ekspediciji.
Za vrijeme tog odsustva, interes za njegovim

djelima ni najmanje ne jenjava. tavie, pokazalo se da

je, pored toga to je veliki pisac, Nigel Breen jednako
sjajan trgovac. Svome je izdavau prije odlaska ostavio
u rukopisu ak tri knjige. Njihovim frekventnim
objavljivanjem ne samo da je odran interes za pievo
literarno ime, nego i njegovo ime povezano sa
misterioznou ekscentrine ekspedicije sve bolje
omoguava trinu prou svakojakim, ali ponajee
banalnim suvenirima tipa majica, postera i slinih
marketinkih infantilnosti. Sve tri knjige, pogotovo
"Noni dodiri", otkrivaju nam, meutim, jednog gotovo
potpuno novog pisca. Znatno teeg i hermetinijeg, no i
dalje zanimljivog i ulnog prozaistu koji sva svoja ivotna
iskustva beskompromisno pretae u knjige.
Potpuno iznenadno, u osvit novog svjetskog rata,
jednog jutra se pojavio na ulazu u brisbanesku luku sa dva
broda od etiri s kojima je isplovio. Ta je vijest u momentu
obila itavu planetu i nevjerovatna novinarska bulumenta
je pohrlila u taj australski luki centar. Meutim, Breen
se, kao i itava njegova posada, povlai u dobrovoljnu
viemjesenu izolaciju, tako da se u javnosti nita ne saznaje
o sudbini itavog putovanja, a jo manje o dva nestala
broda. Dok zanimanje medija i znatieljnika ne jenjava,
Breen je prodao i dva preostala broda i isplatio posadu,
koja se, izbjegavi dodire sa novinarima, razila na sve
strane svijeta. Tek nekoliko godina kasnije neko je primijetio
zanimljivu injenicu da se nikada zapravo nije saznao pravi
identitet niti jednog od lanova pieve posade. Kako je
Breen i dalje tvrdoglavo odbijao da prui bilo kakvo
prihvatljivo objanjenje o sudbini preostalih brodova i
mornara, biva pozvan da o itavoj aferi svjedoi pred
meunarodnim pomorskim sudom. Iako je pokrenut i
krivini postupak, usljed nedostatka bilo kakvih dokaza
ili konkretnih fakata, Breen je bio osloboen.
Dok se jo uvijek nije stiala sva pompa oko itavog
sluaja, Breen odmah po oslobaanju odlazi za paniju

gdje nemilice bjesni graanski rat. Odbivi He

mingwayevu licemjernu poziciju novinskog izvjetaa
Breen se kao obian borac prikljuio republikansko
armiji. Tek teko ranjavanje 1939. natjeralo ga je da se
povue iz aktivne borbe i ode u SAD na rehabilitaciju,
Poto mu amerika vlada nakon kraeg procesa odbija
zahtjev za dravljanstvo, povlai se u Junu Ameriku, u
Brazil, gdje od ogromnog bogatstva, nakupljenog u
meuvremenu prodajom autorskih prava, gradi ogromnu
rezidenciju na obalama Amazona, u dubokoj,
nepristupanoj praumi. Jo jednom, povukao se u
dobrovoljnu osamu koja e potrajati sve do 1955.
A od sredine pedesetih godina ide ve onaj dio Breenovog ivota i literarnog stvaralatva koji se moe nai
u svakom ozbiljnijem udbeniku knjievnosti. Klasikom
su danas knjige iz tog perioda: "Dubinska vrelina", "Put
za Koandu", "Poraz", "Groznica" i mnoge druge
prevedene do danas na vie desetina svjetskih jezika,
objavljene u milionskim tiraima. Istovremeno, njegovu
sve senzacionalniju knjievnu slavu ponovo su pratile
nove privatne bure, esto izrastajui u skandale, kao onda
kada je nabusitog Johna Waynea bacio u jezero
Zanuckove vile poslije promocije filma "Rio Bravo". Iz
tog vremena pamtimo i njegov propali boravak u
Hollywoodu kada se pokuao afirmirati i kao filmski
scenarista, no puno vie se pamti kratka i burna veza sa
Audrev Hepburn, odbijanje Nobelove nagrade za
knjievnost, kockarske avanture u Monte Carlu...
Onaj pozni, vjerovatno i najsretniji dio pievog
ivota poeo je 1959, kada se eni brazilskom slikarkom
Emandom Dodir. S njom e se konano skrasiti u velikoj
vili nadomak Los Angelesa. Taj dio njegovog ivota ostat
e upamen kao umjetniki najplodonosniji, mada za
biografe i novinare eljnih senzacija najmirniji. Sljedee
dvije decenije izgleda da je Breen konano stavio taku na
sve svoje avanture, postavi na kraju, iako protiv svoje

volje, etabliranom veliinom, knjievnim klasikom, kojeg

su tada, ba kao i danas, imitirale na stotine pisaca irom
svijeta. A onda, rano ujutro estog maja 1973. njegovo
ime ponovo se nalo na svim naslovnim stranicama
svjetskih listova. Naime, tog jutra, na svoj sedamdeseti
roendan, Breen je nestao bez traga i glasa. O njegovom
nestanku nisu mogli nita rei ni njegova supruga ni neko
od njegovo etvoro djece. Jednako iznenaeni time kao i
sav svijet, ekali su narednih nekoliko godina ne bi li uli
bilo ta o njemu. Izmoreni iekivanjem, ali i brojnim
spekulacijama, Breenova familija ga naposljetku zvanino
proglaava mrtvim 1989. Time je, bar formalno, zauvijek
bila stavljena taka na ivot i stvaralatvo Nigela Breena.
U godinama koje su dole nakon Breenovog nestanka
bilo je mnogo onih koji su nudili razne verzije o njegovoj
sudbini nakon estog maja 1973. Neke od tih pria bile su
potpuno sumanute, kao one koje nudi amerika vjerska
sekta "Iekivaoci skorog Sudnjeg dana" koja je Breena
proglasila drugim Boijim sinom, koji se, poto je obavio
posao na ovom svijetu, ponovo vratio na nebesa. Druge,
tek neto vie prizemnije prie govore o tome da se Breen
na kraju u tajnosti vratio u Irsku, gdje je naao izgubljeno
pleme Tauta De Danan, vilinske kraljevstvo koje se krije
u dubinama irskih brda. Tu Breen, kau takvi, ivi svoj
ivot u miru i srei, pripovijedajui mladim naratajima
vilenjakog soja o pokvarenosti i hladnoi vanjskog svijeta, a
oni mu zauzvrat vraaju mladost i snagu svojim uvenim
smeim pivom, za kojim su toliko eznuli i sam
Shakespeare i Henrik VIII.
I pored primamljivosti takvih verzija, danas je
prihvaena ona o Breenovom samoubojstvu. Naime,
ostarjeli pisac nije vie mogao podnijeti ivot.

OVJEK SA ILJINIM LICEM

Ovo je pria o Jakobu Esaloviu. ovjeku sa iljinim

licem. Jo uvijek u sarajevskim arhivama paljiviji
istraiva moe nai iscrpnu dokumentaciju:
zastraujue precizno faktografsko svjedoenje o
Jakobovu ivotu. Ponegdje, onima to utonu u
razmotavanje niti ije krake kaimo od jednog do
drugog podatka, ta e dokumentacija biti zaprepaujua moda to i jeste svojevrsna opomena da se takvo neto
nikada vie ne desi. Bar ne u ovom gradu.
Jakob Esalovi bijae ovjek od krvi i mesa, stvorenje
to je iz majine utrobe izalo da na ovome svijetu
spozna samo patnju, surovost i nerazumijevanje. Jakob
bijae obiljeen. Obiljeen na najstraviniji zamisliv
nain - Siljinim licem. Zahvaljujui viemjesenom
istraivanju i uz svesrdnu pomo upravnika Instituta za
historiografsku analizu, dr Jaarija, u stanju smo da
vam u ovom broju ponudimo nevjerovatnu slagalicu
ivotnog puta Jakoba Esalovia, ovjeka koji se rodio i
umro u ovom gradu. U Sarajevu.
Roenje i djetinjstvo
Mada spominjemo da je dokumentcija vezana za
pokojnog Esalovia vrlo iscrpna, izvori oko tanog
datuma njegovog roenja poneto su kontroverzni. Dok
izvodi iz Matinog ureda, pohranjeni u arhivi Gradskog
suda, kao datum Esalovievog roenja navode 18.3.1893.,
u spisima Vie policijske uprave nailazimo na
23.5.1893. Kako god, i pored ove neodreenosti, oba
izvora su saglasna u ostalim opim podacima. Jakob

bijae roen kao prvo dijete Egona Esalovia i

Akamice Rizalovi.
Ve samo Jakobovo roenje bijae izazvalo
pogolemu pozornost sarajevske arije, pogotovo
rijetkih doktora ili ljudi sklonih nauci. Naime, mali
Jakob faktiki je bio roen bez lica - tek sa siunim
prorezima namjesto usta i nosa. No, i kao takvo,
novoroene je uspjeno prebrodilo roenje i, prema
izvjetaju Hamdije Sranovia, tada naelnika
Pedijatrijskog odjela u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu,
nije pokazivalo nikakve znake zdravstvenih problema.
Njegovi roditelji su ga prihvatili takvog kakav jeste,
odgajajui malog Jakoba uz najveu roditeljsku brigu i
panju.
Ipak, problemi su poeli u dobi kada je Jakob mogao
imati oko pet godina. Postepeno, a zatim sve bre i
nepredvidljivije, djeakovo lice poelo se formirati. Ali
kako! Dovoljno je pogledati iz tog perioda sauvanu
jedinu fotografiju malog Jakoba, koja, i pored poutjele
emulzije nagrizene vremenom, donekle pribliava
njegov lik iz faze kada je formiranje djeakovog
zakanjelo pojavljenog lica bilo ve okonano. Kada smo
prvi put vidjeli tu fotografiju, bilo nam je teko
povjerovati kako u pitanju nije neija neukusna ala ili
fotomontaa. Meutim, analize fotografskih strunjaka
potvrdile su autentinost snimka.
Na toj fotografiji vidimo Jakobovo lice strahovito
izoblieno, no ipak ne bez nekog skrivenog reda, koji je
mogao samo da izazove muninu u stomaku. Umjesto
nosa izraslo mu je jedno dugako ispupenje,
zavravajui se nosnicom veliine kestena, bljetee
crne boje. Oi mu bijahu oble, jajasto nasaene iznad
nosa to, avaj, bio je tek predvorjem djeakovih
udnovatih usta. Lice mu je ve tada izdueno, bez kose,
ali sa tamnijim prelivima iznad ela i pored uiju koje
predstavljaju moda najbizarniji dio Jakobovog lica. Ui
su mu ovdje izduene, poput nekoritenih rukava

padajui ispod lica, sve do ramena.

Prema iskazima doktora Jovia, koji nam je ostavio
prvo potpunije vjetaenje novoizraslog Jakobovog lica,
to je bio fenomen kojem se nije moglo nai pandana u
poznatoj historiji medicine i kojeg on, i pored doktorske
disertacije branjene u Beu, nije bio kadar objasniti. U
svakom sluaju, formiranje Jakobovog lica bilo je
zavreno do njegove desete godine. I tada, time kao da
poinje njegovo ivotno prokletstvo. Ubrzo potom,
nesretnim sluajem gine njegova majka kada je sa
jedne graevinske skele pravo na njenu glavu skliznuo
bolk maltera. Tada je Jakob po prvi, po njegovu alost
ne i zadnji put, osjetio bol gubitka.
Krstaki rat pred Jakobom
Nakon tog preranog odlaska njegove majke, Jakob se
povlai u sebe i biva izbaen iz sarajevske puke kole,
emu je, vjerujemo, mnogo vie presudilo praznovjerje
njegovih uitelja i razrednih drugova, nego to
je bilo stvarnih razloga za donoenje tako drastine
odluke. U isto vrijeme arijom se poinju raznositi
ogovaranja i prie. Da li kao posljedica svega toga,
Jakobov otac ubrzo gubi namjetenje raunovoe u
trgovakoj tvrtki "Kohn i sinovi", a prema svjedoenju
njihovih komija sa Alifakovca, gdje se Jakob sa ocem
preselio nakon majine smrti, oko i u njihovoj tronoj
kui se poinju deavati svakojake neobine stvari.
Nou su se mogli uti neobini zvukovi, kroz prozore
je dopirala neprirodna svjetlost. Tek poslije, saznalo se
da je to bila posljedica djelovanja stanovitog Angelica
Domianija, udnovatog doljaka za kojeg se ubrzo
saznalo da je bio prijatelj Jakobovog oca iz mladosti.
Otac Angelico Domiani - tada na studijskom putovanju
kroz Bosnu -bio je u svom vremenu na glasu kao
najperspektivniji vatikanski egzorcista. Naalost,
punija dokumentacija o ocu Domianiju, ak i uz nae
veze u Vatikanu, ostala nam je nedostupna i

neprovjerena, pa tako jedini izvor podataka za ovu

epizodu nalazimo u hronikama tadanjih novina. ini se
da se Jakobov otac pozvao na prijateljstvo sa
Domianijem, te zamolio oca Angelica da nad malim
Jakobom izvri obred istjerivanja avola za kojeg je
tada ve potpuno rastrojeni Esalovi stariji vjerovao da
dri njegovog sina u vlasti.
Naravno, bile su to besmislice. No, ipak, neto se tu
krilo. U malom Jakobu krila se izvjesna mo koju ne
treba pripisivati neistim silama. Ta mo impresionirala
je oca Domianija koji, uasnut, nakon tri dana naputa
kuu na Alifakovcu i vraa se u Vatikan gdje se odmah
povukao u meditaciju. Nikada otac Angelico nije htio
razgovarati o tome ta je doivio i otkrio u ta tri dana.
Jedino je, mnogo decenija docnije, u svojim poznatim
memoarima "Moj krstaki rat" o svemu tome napisao
samo jednu jedinu reenicu: "Samo jednom u ivotu
osjetio sam pravi strah i uas. Samo jednom!" Dugo
vremena su razni tumai krajnje kontroverznog djela i
ivota oca Domianija pokuavali da objasne ovu
reenicu. Nikad u tome niko nije uspio.
Rani jadi
U daljnjim godinama Jakobovog odrastanja, njegov
otac, nakon neuspjeha sa egzorcizmom, u potpunosti
zaputa sina, kao i svoj ivot. Strastveno se odaje
kockanju i pijanenju, i iz tog perioda nemamo
pouzdanijih dokumenata koji bi posvjedoili o
posljedicama koje je na Jakobovu pubertetsku psihu
ostavio ovakav slijed dogaaja. Ali, naili smo na jedno
pismo datirano iz 1903. godine kojeg je Erdal Utrubi,
jedan od tadanjih istaknutih sarajevskih slikarapejzaista, inae praki student i Vankin dobar kolega,
poslao u Pariz Jean Giraffeu Stoulloneu, svome
prijatelju i docentu na Sorboni. U pismu je Jako-bovo
ime spomenuto na krajnje intrigirajui nain.
Naime, sudei po ovom pismu, mladi Jakob, osamljen

u svojoj izolaciji i preutnom izgnanstvu u kojeg ga baci

sarajevska arija, odu-ak je pronaao u slikarstvu.
Sasvim sluajno, Utrubi je nabasao na neke Jakubove
radove i u njima prepoznao izvorni, ali neukrotivi
talenat. Meutim, neki pasusi iz Ultrubieva pisma
Stoulloneu mjestimino imaju vrlo uznemirujui
kontekst. Stoga, citirajmo upravo jedan od takvih
fragmenata:
"... Talenat udesne imaginacije, ali i zastraujue
vizije podjednako izbijaju sa slika mladog Jakoba
Esalovia. Kao to ti rekoh, Jeane, mladi je najvei
talenat kojeg sam ikada sreo, takav i toliko da se ja
sada pitam jesam li vie od neukog djeteta pred
onim to donose Jakobove slike. Uz malo kontrole i
dodatnog rada, momak bi mogao postati
senzacionalan. Ali, krasi ga udan i nepredvidiv
karakter. Motivi i vizije to ih oblikuje su neopisivi,
dragi
Jeane.
Zastraujui,
nagovjetavajui,
opominjui, ak morbidni, rekao bih, te kao takvi
neupotrebljivi za prezentaciju irim krugovima.
Mladi Jakob ima vrlo udne psihike svjetonazore i
uporno tvrdi da na svojim slikama zapravo prikazuje
dogaaje koji e se tek desiti u budunosti, da su to
njegove vizije iz sna. Ne znam ta da ti kaem o
svemu ovome. Ja lino pokuat u da uinim sve ne
bi li se Jakobov talenat izbrusio i izveo na pravi put,
ali, bojim se, anse za takvo to male su."
Eto, tako je Utrubi komentirao neke rane Jakobove
radove. Naalost, iz ovog pisma ne saznajemo nita vie
o samim motivima sa Jakobovih radova. Pa ipak,
udesna igra historije htjede da nam ostavi jednu bizarnu
zabiljeku bar o jednom Jakobovom radu iz tog perioda.
Ezra Siledar, trgovac slikarskim materijalima, kod
kojeg se Jakob snabdijevao bojama, kistovima i
platnima, toliko je bio impresioniran jednom

Jakobovom slikom da je napravio kratku biljeku na

unutranjoj strani korica svoje raunovodstvene knjige.
Prenosimo je u cjelosti:
"Grandiozna slika... veliki format, dramatina
kompozicija. Prikazuje mnotvo svijeta u panici.
Nikada ne vidjeh takvu realnost
u prikazivanju emocija. U sredini guve je veliki
automobil. Na cesti, pored vozila, opruena su dva
tijela: mukarac u uniformi i ena u skupocjenoj,
sveanoj haljini. Oboje kao da na tijelu imaju rane
od metaka. Dok posmatrah ovu slikariju, obuze me
strahotni uas. Svakog asa sam oekivao da se
platno rascijepi te i ja uletim unutra, ili da prizor sa
slike jednostavno iscuri - toliko je sve to bilo
zastraujue, realno, mada ne dokuih ta ova slika
zapravo predstavlja."
Ovako je pisao trgovac Ezra Siledar i pitao se ta
slika predstavlja. Nije trebalo ekati mnogo pa da to i
spozna. Nekoliko godina kasnije, 1914., na ulicama
Sarajeva ubijen je prijestolonasljednik AustroUgarske Monarhije. Ve i povrni pregled fotodokumentacije sa mjesta zloina upuuje na srodnost sa
opisanom Jakobovom slikom. Sluajnost?
Dani ludila
Pitanje je ta bi dalje bilo sa Jakobom i njegovim
slikarskim radom da se ne desi nesrea koja e zauvijek
i nepovratno izmijeniti njegov ivot. Na dan estog maja
te 1912., njegov otac se, kao i obino, te veeri kasno
vratio kui, totalno pijan. Dok je palio kandilo, ispala
mu je ibica i vatra odmah uhvatila tronu i
neodravanu kuicu na Ali-fakovcu. Kompletna kua
nestala je u vatrenoj havariji, a s njom se okona i
bijedni ivot Jakobova oca. Ali ono to je Jakoba

definitivno oinulo kao surova igra sudbine bijae

injenica da je vatra unitila sve njegove slike na
kojima je briljivo radio godinama i koje su
predstavljale sve to je imao od svog ivota. Takav
udarac nije mogao prebroditi.
Zapao je u neizrecivo stanje oka i najprije biva
priveden u Okruni zatvor u cilju zatite graana od
iznenaujue agresivnosti koju je poinjao iskazivati.
Potom je prebaen u psihijatrijski sanatorij na Koevu.
Iz ovog perioda nalazimo vrlo malo podataka o Jakobovoj
da-Ijnoj sudbini, no, znajui kakvi su uslovi tada vladali
u sarajevskom zdravstvu, teko je pretpostaviti kako je
ovaj boravak u ludnici Jakobu mogao donijeti iega
dobroga.
Ve iz 1918. posjedujemo dokumentaciju koja nam
jasno pojanjava daljnja deavanja u Jakobovu ivotu.
Nakon kapitulacije austrijskog carstva, u Sarajevu je
dolo do kraeg rasula prije nego to su snage
novooformljene Kraljevine Jugoslavije zauzele na grad.
Svi pacijenti
Psihijatrijske klinike, iskoristivi opu pometnju u
gradu, razbjeae se iz ludnice i razmilie po Sarajevu.
Jakob, kao jedan od takvih, sa svojim zastraujuim
licem, preko kojeg je stalno morao nositi masku, ipak
nije moga proi nezapaeno. Dani anarhije, straha i
bezvlaa vladali su gradom i pitanje je ta bi se tada
desilo, da li bi Jakob postao rtvom raspomamljene
sarajevske rulje, da ga u zatitu nije uzeo Douglas
Simpkins, dopisnik lista "Pari Sorem", koji je itavi
Prvi svjetski rat proveo izvjetavajui sa balkanskih
ratita. No, Simpkinsova dobra volja uskoro se
pokazala dvolinom. Uspio je Jakoba prokrijumariti
prvo iz Sarajeva, a potom i Bosne, i prebacio ga u
Sjedinjene Drave. Da bi shvatili Esalovievu situaciju,
dovoljno je spomenuti kako ga je za vrijeme
transporta Simpkins drao u kavezu.
Konano, iz tog perioda ponovo nalazimo

konkretniju faktografiju. Kapetan prekookeanskog broda

"Abraham", koji je do obala Nove Engleske prevezao
Simpkinsa i Jakoba, Eristis Rostopulovi, u svom
brodskom dnevniku - to se danas uva u britanskom
Kraljevskom pomorskom instititu (zato ba tu, znaju
oni koji se sjeaju ivotne prie o samom
Rostopuloviu) - dao je detaljan opis svog nesvakidanjeg
putnika zatoenog u kavezu. Kao da je elio tim
iskrenim i dirljivim svjedoenjem umiriti vlastitu savjest
glede toga to je za dobru novanu nadoknadu postao
suuesnikom u ovom duboko nemoralnom inu. Opis
kapetana Rostopulovia ne samo da nam jo jednom
priziva udovini Jakobov izgled, ve nairoko
pripominje koliko je Esalovi tada bio jedno
neuraunljivo, gotovo divlje stvorenje, ije je sve rjee
trenutke lucidnosti Simpkins osujeivao drogama i
sedativima, ubacujui ih u hranu nesretnog stvorenja.
Poto su se iskrcali u SAD, Douglasu Simpkinsu nije
trebalo mnogo da bi ostvario plan roen jo u Sarajevu,
u prvom mahu kada je upoznao Jakoba. Kao ovjek
eljan brze zarade i slave, koju mu njegovo prilino
amatersko pisanje nije nikada moglo pribaviti, Simpkins
je ubrzo preduzeo turneju irom Amerike, prikazujui
Jakoba u cirkuskoj atri, drei ga u lancima i u kavezu. U
reklami za ovu bizarnu predstavu bijae reeno da je Jakob
zvijer, izopaenje prirode, Boija kazna za udrugu sa
sotonom. Dakako, to jesu bile besmislice, no primitivna
publika je hrlila pod atru i ve za koju godinu
nalazimo Simpkinsa kao vrlo bogatog i slavnog
ovjeka. Treba li posebno naglasiti kako Jakob od svega
toga nije imao ni najmanje koristi? Usamljeniji i ponieniji nego ikada ranije, tavorio je u kavezu, nadajui se,
sa jo moda onim preostalim djeliem zdravog uma,
smrti kao jedinom spasenju.
Godine sree?
Godine su tako prolazile. Pod imenom "udesna taka

doktora Simpkinsa sa udovitem ulovljenim u

pustinjama afrikih prostranstava", Simpkins je i dalje
naokolo vodao Jakoba, prikazujui ga poput obine
ivotinje. No, tokom jedne od predstava u Los
Angelesu, Jakoba je vidio jedan mladi crta i animator
imenom Walter Disnev. Poznat kao veliki humanista, a
zgaen ovakvim postupanjem sa jednim, ipak, ljudskim
stvorenjem, podigao je na noge lokalnu javnost sa
zahtjevom da se Jakob oslobodi i Simpkinsu bude
onemogueno daljnje bogaenje na tuoj muci.
Na sreu po Jakoba, akcija mladog Disneva bila je
uspjena. Godine 1921., Senatski sud Californije oduzeo
je Jakoba Simpkinsu, zaplijenio mu svo bogatstvo i
podigao optunicu protiv ovog opakog mani-pulatora
tuom mukom. I pored novosteene slobode, zatiemo
Esa-lovia ponovo u neizvjesnoj situaciji, jer mu je
prijetio odlazak u novi sanatorij ili ludnicu. Ali Walter,
koji u to vrijeme postie prve vee animatorske
uspjehe sa serijom crtanih filmova o zecu Oswaldu,
odluuje da zakonski preuzme Jakoba pod svoju skrb. O
toj epizodi, mada turo, moe se proitati i u
Disnevjevim posthumno objavljenim memoarima.
Ono to Disnev tu ne pominje jeste Jakobov brzi
duhovni i fiziki oporavak, koji je uslijedio u naredne
dvije godine, i injenica da je ponajvie bio uslovljen
panjom to ju je Esaloviu ukazivala Disnevjeva
sinovica Emillia. Tu moemo samo nagaati. Da li je
Jakob po prvi put osjetio ljubav, koja mu je toliko
nedostajala itavog ivota? Da li je to bila ona sklopka
u njegovoj tajanstvenoj psihi koju je trabalo okrenuti
da bi Jakob, nakon svega to je proao, ponovno imao
pravo izbora da bude normalan, obian ovjek?
Kako god, ve 1923. Jakoba nalazimo kao jednog od
animatora u Disnevjevim californijskim studijima, gdje
posao luaki cvjeta nakon stoje Disnev promovirao svog
novog filmskog junaka Mickeva Mousea. Jakob je tokom
oporavka pokazao svoje udesne crtake sposobnosti i

nakon zaposlenja u studiju ubrzo je sa mjesta

pomonog animatora uznapredovao do jednog od
Disnevjevih najbliih asistenata. inilo se da stvari u
njegovom ivotu konano funkcioniraju kako treba; imao
je posao u kojem je naao potpunu zadovoljtinu,
zaboravivi na one strane vizije koje su nekada, u
Sarajevu, zaokupljale njegovu imaginaciju.
Krio je svoju, kako pretpostavljamo, ljubav prema
Disnevjevoj si-novici Emiliji, jer takav nakaz kakav ve
jeste bio, plaio se da bi javno
iskazivanje takve naklonosti izazvalo podsmijeh i prezir
okoline. No, zaokupljen radom na animaciji, Jakob nije
primjeivao zavist koja je bujala meu njegovim
kolegama, koji nisu mogli podnijeti ni njegov pogled, ali
ni njegov fascinantni talenat i sposobnosti.
Ono to se zbilo poetkom jeseni 1925. teko je sa
sigurnou razjasniti ak i sa ovolike vremenske
distance, bez obzira na sve izvore i dokumentaciju koju
konsultiramo. Ono to jedino znamo jeste da je jadni
Jakob opet nastradao. Neko je bio silovao Emiliju,
potom je i zadavio. Dodue, neki potencijalni tragovi su
vodili do Jakoba, ali je prije za vjerovati da je itava
afera bila plod smiljene urote, nego da je ovjek sa
iljinim licem bio u stanju da poini jedan ovako opak
zloin. U svakom sluaju, za njim je raspisana policijska
tjeralica, ali ni nakon to se u potragu ukljuio FBI, nije
mu se uspjelo ui u trag. Skrhani Disnev, muen
sumnjom u Jakobovu nevinost, dugo vremena nije
mogao preboljeti ovaj dogaaj. Ipak, mnogo godina
kasnije, prema sjeanjima na Jakobov lik, stvara ilju,
crtanog junaka. Time se definira konana i moda
najvea bizarnost: lice jednog sudbinom muenog
ovjeka postalo je prototip za linost jednog crtanog
tupavog smotanka. Jakob Disnevju nije ostao duan za
ovo. Mnogo godina nakon filmske premijere ilje, svom
nekadanjem mentoru potom je poslao jedan od svojih
vizionarskih crtea. Na crteu, Disnev je prikazan u

santi leda. Devet godina nakon toga, muen tekom

boleu, Walter Disnev je po vlastitoj elji bio zaleen
nakon smrti.
Tajanstveni gost
ta je sa Jakobom bilo dalje, nakon njegovog izmicanja
policijskim pravosudnim organima, niko ne zna. O tom
dijelu njegova ivota pre-ostaju tek pekulacije.
Najvjerovatnija je solucija da se vratio u Evropu, a potom
i u rodnu Bosnu. Nakon onog to mu se desilo u
Americi, Sarajevo je bilo jo jedino mjesto na svijetu
koje je poznavao dovoljno dobro da bi se u njemu
mogao sakriti: A tada je jo samo to preostalo Jakobu
Esaloviu, ovjeku sa licem ilje, bivem slikaru,
nakazom u putujuem cirkusu i uspjenom
hollywoodskom animatoru - da se krije, da, razoaran u
sve sem u vlastiti odraz u ogledalu, potrai neko mjesto
gdje bi mogao biti siguran.
I zbilja, sudei po novinskim napisima iz poznih
dvadesetih godina, primjeujemo izuzetno interesiranje
sarajevske arije za izvjesnog misterioznog neznanca
koji se pojavio u naem gradu. Taj stranac, vrlo bogat i
tajnovitog ponaanja, zakupio je cijeli jedan sprat u
hotelu
Evropa, a da ponekad po itavih deset dana nije
izlazio iz svog apartmana. Po nama, prilino je
vjerovatno ustvrditi kako se ovdje radi o Jakobu.
Sudei po zakljucima Johnatanove komisije koja je u
Californiji jo uvijek istraivala sluaj ubistva Emilije,
odbjegli Jakob uspio je sa sobom odnijeti i svu svoju
uteevinu koja tada i nije bila ba mala, pogotovo za
sarajevske uslove.
Konanu potvrdu ovakvih prepostavki, ime se one
ponovo pomaljaju kao dovoljno vrsta istraivaka
struktura, dobili smo izvatkom jednog starog hotelskog
rauna koji se sve do ovoga rata mogao pronai u
arhivama hotela Evorpa, a kojeg se, usljed njegove

neobinosti, i danas vrlo dobro sjea gospodin Marko

Akamija, penzionirani recepcioner, danas pripadnik
logistike opinskog CZ-a. Ovaj raun kazuje da se
misteriozni posjetitelj upisao pod imenom Jason E, i da je
nabavljao velike koliine slikarskog materijala,
dovlaei ga u svoj apartman.
ta je Jakob - jer vie neme sumnje da je to zaista
bio on - slikao tih dana, to ne znamo. Moda je i bolje
to ne znamo. Jer, iz tog vremena se sauvala, mada
neprovjerena, ali po nas indikativna pria o hotelskom
namjeteniku Ivanu R. Jednog je jutra Ivan R. sluajno
naiao na nezakljuana vrata tajanstvenog gosta.
Znatielja je potje-rala ovog poznatog palanakog
pjevaa starogradskih pjesama da ue unutra i baci tek
jedan pogled. Ali i taj pogled na ono to je Jakob
slikao bijae dovoljan da sirotog pjevaa i hotelskog
namjetenika baci u daljnje doivotno lutanje po
psihijatrijskim ustanovama, a da nikada nije uspio
suvislo prepriati ta je vidio u sobi.
Za tadanje lijenike nije mnogo znaila nepovezana
pria poludjelog hotelijera o stravinim slikama, koje
su, kada je uao u sobu, sa svih strana "nasrnule" na
njega, obasule ga svojim jezivim predska-zanjima. Ako
je Ivan R., meutim, doista poludio pod uticajem Jakobovih novih slika, onda one mora da su zaista bile
zastraujue i neopisive. U tom trenutku svog ivota
Jakob bijae ovjek koji nije imao vie ta da oekuje.
Zdravlje mu se rapidno pogoravalo i moda su ga u
ivotu odravale jo jedino proroanske vizije koje je
snagom talenta uobliavao na slikama kojih je tada
moralo biti na desetine.
Apokalipsa
Kako bi se na kraju okonala ova povijest Jakoba
Esalovia? ta bi bilo sa njegovim slikama koje su
predskazivale budue prijelomne dogaaje koje je Jakob,
ovjek sa Siljinim licem, mogao snagom svojih

spomenutih ula obuhvatiti i prenijeti ih na platno

takvom snagom da
su ovjeka mogle otjerati u bestijalno ludilo? Da su slike
bile prezentirane javnosti, da li bi bile shvaene kao
stvarna opomena ili ismijane kao djelo luaka sa
deformiranim licem? Sta bi bilo sa Jakobom Esaloviem, ovjekom po kojem je Disnev oblikovao Silju, lik
sve popularniji u Kraljevini Jugoslaviji? Da li bi, dakle,
bio slavljen kao mesija ili zatvoren kao luak?
To ne znamo!
Isti plamen koji je poput jahaa apokalipse prije
toliko godina unitio Jakobovu kuu i njegove rane slike,
ponovno je ispruio ognjenu ruku sveproimajueg
unitenja. U kobnoj noi izmeu 25. i 26. novembra 1927.
veliki poar zahvatio je zdanje hotela Evropa. Izvori iz
tog vremena nagovjetavaju da se radi o poaru
ogromnih razmjera, da se "plaviasti dim dizao
desetinama metara visoko u sarajevsko nebo proarano
snijegom i pokojom zvijezdom, a da se iza plamenog
zida, iz gorueg zdanja hotela mogla uti uasna vika i
zapomaganje, kao da su unutra zatoene desetine ljudi
dok umiru najgorom i naj-uasnijom smru" ("Narodna
rije", 28. novembar 1927.).
Meutim, nakon brze i uspjene intervencije
vatrogasne brigade, a kada je osvanulo jutro, pokazalo se
da je poar mnogo manje zahvatio hotel nego se to inilo
prethodne veeri. Tanije, stradalo je ba ono krilo u
kojem je odsjeo tajanstveni gost, nama poznatiji kao
Jakob Esalovi. U zgaritu apartmana nije naeno
njegovo tijelo, niti bilo ta drugo to bi moglo uputiti
na uzroke poara. Vrlo brzo, taj sprat bio je opravljen i
rekonstruiran, te ponovno puten u upotrebu.
Jo neko vrijeme sarajevska je mahala
prevakavala taj dogaaj. U nekoliko navrata javljao bi
se poneki smioniji pojedinac, u dugim ljetnim noima
dok se sjedilo u batama pod vrbama bendbakih
kahvana, i iznosio tezu da je tajanstveni gost hotela

Evropa, taj koji je, kako se sumnjalo, izazvao poar, bio

niko drugi do njihov davno zaboravljeni sugraanin
Jakob Esalovi. No, ostali bi se tek nasmijali i
prebacivali priu na neke mnogo bitnije dogaaje koji
su tih godina nagovjetavali predstojeu kataklizmu rata.
Da je Jakobova pria pretoena u neku sevdalinku, da je
ostao neki zapis, palanaka legenda. Ne, ba nita nije
ostalo da posvjedoi o njemu, njegovu ivotu i udesnom
biljegu sudbine.
Epilog
Danas je hotel Evropa ponovo zgarite. Nema vie
niega. Zaboravljene su ak i one prie to
pripovijedaju o hotelskom duhu ije se tiho
brundanje esto ulo, a ponekad i blijeda, tihom, gotovo
sjetnom svjetlou optoena silueta, s vremena na vrijeme tako kau neki - mogla vidjeti dok luta hotelskim
hodnicima. Navodno, tokom Olimpijade 1984. nakon
jednog takvog prikazanja, Juan Antonio Samaranch traio je smjetaj u drugom hotelu. Izgubljena je i veina
dokumentacije koja bi bacila vie svjetlosti na neke
dijelove Jakobovog ivota, no i ovako ova pripovijest
izgleda dovoljno zastraujue i opominjue.
Dopustite, na kraju, da malo odemo u imaginaciju i
da pokuamo izgraditi vjerovatnu verziju o tome kako je
dolo do poara. Moda je Jakob, noen jednom od
svojih vizija, naslikao sebe kako nestaje u vatrenoj
stihiji. Moda je to bio finalni udarac njegovoj psihi,
trenutak pomuenja u kojem je, recimo, prevrnuo svijeu
ili napravio neki kratki spoj sa strujom. Moda...
A moda Jakob i nije stradao u poaru. Moda je ostao
iv, nastavio da slika i opominje. Zato, dobro pogledajte
na tavanima, prevrnite podrume. Moda, ali samo
moda, naete neko od izgubljenih Jako-bovih djela. Za
nekog to bi bila ulaznica za raj, mogunost spoznavanja
budunosti. Ali, mnogo prije, to moe da bude ponor do
pakla ludila, istog u koje se izgubio Sarajlija Jakob

Esalovi. ovjek sa iljinim licem.

A GODINE SU PROLAZILE..

Potovani gospodine urednie,

Bila sam vrlo sretna kada sam vidjela da stranice
Vaeg cijenjenog asopisa niste rezervirali samo za, da
tako kaem, etablirana pera, ve i da ste jednake
spremni za suradnju sa nama, Vaim itateljima, ime
e list, nadajmo se, biti jo ljepi. Dirnuta nekim oa
ispovijesti itatelja to ste ih objavili ve u prvom broju,
odluila sam da i ja pokuam neto slino napisati, sa
najdubljom nadom da e moje pismo nai mjesto u
drugom broju. Kao to to ve i sam naziv Vaeg asopisa
govori, preferirate ljubavne teme. Pa zar nije, uostalom,
pjesnik rekao da bez ljubavi nema ivota. A ne kae se
ni uzalud da ivot pie romane. Dakle, ovo pred Vama
je roman moga ivota, moje neusliene ljubavi, mojih
nadanja i strepnji.
Unaprijed zahvalna,
Vaa odana itateljka i suradnica
Dugo toplo ljeto
Upoznala sam ga na moru. Dok je sumrak sa horizonta
ispisivao svoju priu od sjenki po jo toplom pijesku
zasipanom tiho umoreim valovima, on je sjedio na plai
sa drutvom. Svirao je gitaru. Odmah sam ga primijetila i
moje je srce zadrhtalo, lupajui jae kada se moj zbunjeni
pogled susreo sa njegovim oima. Da li je i on mene
primijetio, to nisam znala. Ali, istog trenutka bilo mi je
jasno da ga ludo volim. U narednim danima pratila sam
ga svuda, trudei se da budem neprimjetna. Da mu
priem, dovoljno hrabrosti nisam imala. U kafani sam
uvijek bila za susjednim stolom, na plai pokuavala nai

mjesto to blie njemu i njegovim plavim oima. On me

i dalje nije primjeivao, ali sam bila uporna. Luda nada
titrala je u mom enjom muenom srcu. Drugarice su me
odgovarale, govorile da on nije pravi ovjek za mene, pa
ak i ako bude neto izmeu nas da e me on brzo
ostaviti i nai neku novu, kao to je to inio svako drugo
vee. Ali, uzalud. Moje srce je napravilo izbor i ja sam ga
slijedila. Kriomice sam skupljala podatke o njemu, plaala
brkatom i uvijek polupijanom ulinom portretisti da ga
kriom nacrta, a zatim taj crte nalijepila na zid mog
atora. Poela sam da mu piem pjesme, duga, topla i
njena pisma. Podmetala sam mu ih ispod atora ili
ostavljala na pekiru na plai dok bi on zanosno surfao
po talasima koji su se u zamuenim daljinama razbijali
o visoke litice podno malog gradia gdje smo ljetovali.
Pisma nisam smjela potpisati. Da li je shvatio da sam
ba ja ta koja mu ih aljem, to ne znam. Da li je to bila
tek uobrazilja mog usplahirenog srca, ili sam jedne veeri,
dok je orkestar na terasi restorana svirao neku
rnelanholinu meksikansku melodiju, u njegovom
sluajnom pogledu zaista srela iskru poude, nisam mogla
razaznati svojim pomuenim ulima. Ali, u tom asu,
jasno sam odluila da e se moj ivot i moja ljubav od
sada pa za vjenost moi zvati samo imenom njegovim.
Da u ga zauvijek pratiti, ii za njim i do kraja svijeta, pa
makar i nikada ne bila njegova. Ako je sudbina tako
namijenila, pa neka bude.
No, svemu doe kraj. Ljeto se bliilo smiraju i ve
je jesen eznutljivo zamirisala. atori su se pakirali,
morala sam se vratiti kui, u kolu. Dvije suze ostadoe
te posljednje veeri poput okamenjenih spomenika mom
zavjetu, kapajui niz hladno stijenje hridina na alu.
Ostadoe jo samo da more i rakove to milili su naokolo
podsjete na jedno ljeto, na jednu neuzvraenu ljubav.

Posrnue
Vratila sam se u grad. Uskoro je kola ponovo
poela i inilo se kako se stvari ipak vraaju u ivotnu
rutinu. Ali tako bi samo naizgled. Sve je za mene bilo
prazno, sve je bilo tek sjenka njegovih osmijeha i pogleda.
Osta sivilo i praznina svuda, da me podsjete na to da
sam, moda, mogla biti njegova. Jo mu nisam uspjela
saznati ime, jesen ga je vratila njegovom domu i ivotu u
kojem ne bi mjesta za moju ljubav. Popustila sam u koli,
poela izostajati sa asova i druiti se sa loim drutvom.
Ostajala sam do kasno vani, pokuavajui da oaj utopim
u alkoholu i drogi to mi postae jedinim sudruzima u
samotnoj patnji. ivot mi se nalazio na rubu ponora.
Ali, ipak, jednog sumornog oktobarskog popodneva, dok je
kia lila oplakujui moju bol, etajui preko mosta i
odsutno razmiljajui da li da se bacim u rijeku i jadni
ivot prepustim presudi podivljalih talasa, opet ugledah
njega! Bijae tu, ba ispod mosta, krmanei amcem za
veslaki klub lokalnog univerziteta. Iako nebo bijae
tmurno, presvueno olovnim oblacima, sunce se javi,
sunce njegova osmijeha, da ponovo obasja moj, jo do
maloprije tako bijedan ivot. Shvatila sam da je i on ovdje,
ba u mome gradu! Ah, luda mladosti! Nakon ovog
saznanja nije mi bilo teko izvui se iz pakla alkohola i
droge. Loe navike i besprizorno drutvo ostali su iza
mene. Poela sam marljivo uiti, upisala kurs za estetsko
oblikovanje tijela, ponovo posveivala panju izgledu.
Ne vie samo sivo danas, sada je i sutra opet postojalo u
mom ivotu. Imala sam emu da se nadam, za njega da
ivim, radosno kliem svakom novom svanuu.
Preko starijih drugarica sa fakulteta saznala sam
mnogo o njemu. To kako vrijedno studira iako je iz
siromane radniko-seljake porodice, kako je jedan od
najboljih sportista, najomiljeniji medu kolegama. Svirao
je i gitaru. Uskoro je sa svojim ansamblom poeo drati

lokalne koncerte. Uvijek sam bila u prvom redu. Pa mada

sam ga mogla dodirnuti, ostajao je tako dalek. Za njega
nisam mogla biti nita vie od jedne medu mnogim
klinkama to su ga oboavale. On je birao neke druge,
neke ljepe i elegantnije, ali neka, rekoh sebi, ivot je preda
mnom, a da ekam, imam i strpljenja i volje. Kada bi
mu se zavravala predavanja, uvijek bih bila u dvoritu,
zaklonjena za drvetom ili automobilom, gledala ga kako
se ali i veseli sa ostalim djevojkama. Tako sam udila
da budem njegova bar na djeli sekunde, jedan kratki i
obini, ali koji bi me zauvijek ispunio ivotnom iskrom.
Godine su neumitno prolazile. Zavrila sam gimnaziju i upisala fakultet. Sada smo se sretali na hodnicima.
Ponekad bi me odsutno pozdravio u prolazu, ili je i to
bila moja uobrazilja, i to je bilo sve. Ali, nisam se predavala. Kupila sam foto-aparat sa teleobjektivom i pratila
svaki njegov korak. Slikala sam ga stalno, ba kao da je
svaka od tih fotografija, izlijepivi njima zidove svoje djevojake sobe, po jedan djeli njegove due, njegovog srca
1
pogleda to ostajahu nedokuivi za ljubav jedne priproste djevojke.
Ratni komar
Ali, neki zli ljudi ne htjedoe da nam daju ansu.
Rastavie nas a da nam nisu ni dali priliku da budemo
skupa. Te kobne nedjelje, dok su, nabranih bora na
elima, ljudi sjedili u parkovima, zbijeni u tihe gomile, i
itali jutarnja izdanja novina, ili ostajali kui uz radio, te
nedjelje poeo je rat. On se meu prvima prijavio u
vojsku. Uskoro je otiao u elitnu jedinicu i proslavio se
kao heroj. Novine su objavljivale njegove slike, reportae
0 tome kako unitava neprijateljske avione i tenkove,
kako u svojoj letjelici obara desetine neprijateljskih
bombardera. Postao je uzorom za itavu dravu. A ja
vie ne mogoh izdrati, guiti patnju i enju. Vie nisam
bila tek neka zaluena glupaa, ve zrela djevojka,

dorasla vizionarskom zadatku da ga probam nai u tom

bestijalnom ratnom komaru, da obavijem ruke oko
njegovog vrata umotanog u avijatiarski al, da mu
konano priznam koliko ga ludo volim.
Prijavila sam se kao bolniarka u sanitetski bataljon
1 traila da me prebace na jug, tamo gdje je on sa svojim
jedinicama razbijao neprijateljske formacije. Ali, zlehuda
se sudbina opet poigra. Birokracija me rasporedila
dvadeset kilometara sjeverno od njegove baze, i iako tako
blizu, opet je bio tako dalek. Utjehu sam pokuala nai
posvetivi se svom poslu, predavi mu se svom energijom
i voljom. Po dvadeset sati znala sam ne izai iz bolnikog
paviljona, pomaui ranjenicima, bila im utjeha kad ve
njemu nisam mogla. Bijasmo tek male, naivne i krhke
igrake u rukama historije to nije marila za moju ljubav.
Godine su ile. On je dospio do ina pukovnika, ja sam
postala glavna sestra bolnice pri Generaltabu. ekala
sam i dalje, ubijedena da e nas kad-tad sudbina ipak
spojiti. No, ona nije tako mislila. tavie, uskoro mi je
priredila najstranije razoarenje kakvo sam mogla
slutiti. Bio je teko ranjen u jednoj akciji i prebaen u
jnostranstvo na dalje lijeenje. Ni u poslu vie nisam
mogla nai utjehu. Pokuavala sam ga zaboraviti sa
drugim momcima. No niti jedan od njih nije mogao biti
ak ni obina sjenka onoga ta mi je on znaio. Sve sam
probala, mijenjajui noima jednog po jednog, upustila
se u grupni seks i orgije, ali nita nije moglo izbrisati njegov
pogled iz sjeanja. Preko veze u Ministarstvu zdravlja
pratila sam podatke o njegovom oporavku. Zdravlje mu
se poboljavalo i ak je ubrzo prohodao. Te rijetke vijesti
bile su jo jedini traci sree u mom ponovo sve zaputenijem ivotu.
A onda su jednog jutra bacili bombu na nau bazu.
Krv, jauci, krikovi, sve se to neartikulirano vinulo u
jesenje jutro zamueno dimom eksplozije. Preivjela sam,
neozlijeena, ali doivjela nervni slom. Otila sam na

dopust, imajui dovoljno vremena da polagano i

razborito promislim o svemu. Spoznah da to to sam
nepo vrij edena preivjela eksploziju nije moglo biti tek
tako. Prihvatila sam to kao provienje koje me time
tjeralo da sagledam itav ivot, dalo mi jo jednu ansu
da okrenem novi list i krenem iz poetka.

Udarci sudbine
Uspjela sam se zaposliti u Ministarstvu inostranih poslova
i otii u zemlju u kojoj je bio na lijeenju. Opet smo se
sreli. On, cijenjeni heroj rata, i ja, obina, gotovo
beznaajna slubenica u ambasadi, nismo imali nikakvih dodirnih taaka. Klasne razlike bile su to to nas je
sada razdvajalo. Prihvatila sam to stoiki, kao samo jo
jedan novi udarac sudbine. Mogla sam ga posmatrati
kako na primanjima u ambasadi plee sa mladim ljepoticama iz diplomatskog kora, zamiljajui kako sam ja
ta koju dri u naruju, da mene elegantno okree u raspusnim ritmovima crnakog orkestra iji su taktovi
sambe i rumbe u moje pometene misli donosili sjeanje
na ono davno ljeto kada ga prvi put sretoh.
Jo jednom pokuala sam utjehu pronai u poslu. Vie
sam se angairala u Ministarstvu i to nije prolo
nezamijeeno. Ubrzo sam poela raditi i u obavjetajnoj
slubi. Danju i nou gorjela je lampa u mome kabinetu, na
stolu pretrpanom pismima i dokumentima; litrima kafe
drala sam koncentraciju budnom na sluaju kojim sam se
bavila, sve da iz misli istisnem njegovo uvijek vedro i
nasmijano lice. I, trud se isplatio. Zahvaljujui mojim
otkriima, razbijena je protivnika obavjetajna sluba
infiltrirana u ambasadu i dolo se do mikrofilmova sa
mapama obalske odbrane neprijatelja. Uz ova otkria mogli
smo izvriti invaziju na neprijatelja i uskoro ga pobijediti.
Sloboda je bila opet medu nama, svijet je odjekivao sreom
i veseljem. Komar rata bio je zauvijek zavren.

Ali, ja opet nisam mogla biti sretna. Sjedila sam u

stanu, sama i gluha na usklike radosti i pjesmu to je
dopirala sa ulica. ak i u ovom novom, vrlom svijetu i
dalje nije bilo radosti za mene. On je u meuvremenu
postao general, najmlai u historiji, i komandirao zavrnim
operacijama za slamanje neprijatelja. Nije mogao znati
da sam ba ja bila ta koja mu je svojim otkriima to
omoguila. No, neka, ipak je bilo najvanije da je on iv
doekao kraj rata. I dalje sam bila strpljiva, drei se kao
utopljenik za slamku, u nadi da e jednom svanuti dan
kada u ga pogledati pravo u oi i rei mu: volim te!

ivot pie romane

Poslije rata ivot krenu dalje. Osloboeni svijet
obnavljao se i gradio sa novom energijom. Dala sam
otkaz u Ministarstvu i od male penzije nastavila sa povuenim ivotom u inostranstvu. Teka srca odluih da
ga poto-poto zaboravim. Da sva osjeanja uvezem u
gorki vor, duboko ga pokopam u ruevinama napaenog
srca.
Posvetila sam se pisanju jer mi je to jo od kole ilo
od ruke. No za no, sjedila sam i pisala uzbudljive
stranice o ljubavi, boli, avanturi, misteriji i trileru, djelimino nadahnute i mojom ivotnom priom. Ipak je
nisam mogla drati skrivenu. Ali, od stalne pogrbljenosti
za stolom, uskoro sam dobila tee zapaljenje kime i od
zadnjeg novca otila na lijeenje. I, konano, dok sam
leala u mirnoj banji podno umovitih obronaka
sjevernjakih gleera, srea mi se osmjehnula. Jedan od
izdavaa, kojem sam gotovo u oaju poslala rukopis,
odluio se da u svojoj depnoj ediciji objavi moj roman o
ratu. Roman je uskoro postao bestseler. Preselila sam se u
Ameriku i poela da vodim mondenski ivot. inilo se da
sam ga, naposljetku, ipak zaboravila i preboljela.

Uslijedila su primanja, balovi, broadwayske premijere,

krstarenja dalekim arhipelazima gdje crnoputi uroenici
zaranjaju u kristalne dubine u potrazi za biserima.
ampanjac je tekao u izobilju i mogla sam si sve priutiti.
Ali, u samoj dubini, moje prokleto srce ostajalo je ledeno.
Uskoro, Hollywood otkupljuje prava za filmovanje mog
romana. Bila sam glavna, poasna zvanica na premijeri
u Apollo Odeonu. O, prefrigana sudbina, kakvo je samo
iznenaenje ona uvala za mene. Bio je to ok kada njega,
ba njega ugledah na platnu! Neto se prelomi u meni.
Istrala sam iz sale u suzama, sa grem na licu otila do
prve kafane. Tamo, uz flau viskija, od brbljivog kineskog
barmena saznala sam da je on u meuvremenu postao
glumac, nakon to se sa generalskim inom povukao
iz aktivne slube. Kako o tome nisam nita znala,
zaluena bogatstvom i ignorancijom prema svemu
ostalom? Pa ak ni o tome da je producent njemu povjerio
u
logu lika iz mog romana nastalog ba po njemu! Koja
Prokleta ironija. Prilino pijana vratila sam se na
Premijeru koja je doivjela ovacije. Ve na startu proricali
su filmu snagu klasika, nebruenog sineastikog remekdjela. Svi su estitali njemu, reiseru i producentu. Na
mene svi bijahu zaboravili. Ostala sam da sjedim sama
u uglu ogromne bljetave dvorane, uz flau praznu kao i
samo moje srce. A onda me jedan meki, barunasti glas
trgnuo. Okrenuh se. On je stajao pored mene. Da li je to
bilo od alkohola, ili usljed bujice osjeanja to divlje
nahrupi mi u svijest, tek nisam bila u stanju ni da
progovorim, a kamoli maknem se. Priao je i estitao mi
na romanu. Zatim se nasmijeio, okrenuo i otkoraao iz
sada ve prazne sale. Ovo je ve bilo previe. Razbila
sam flau i komadiima stakla prerezala vene na
rukama. Sve to sam eljela bila je smrt, zaborav dubok
i iskupljujui, vjeniji i od te proklete ljubavi.
Hah, ak ni u ovom nisam imala sree. Nali su me
istai sale i prebacili do najblie bolnice gdje mi je ivot

spaen u posljednji tren. Na izriiti zahtjev mog advokata,

koji mi je istovremeno bio i literarni agent, prebaena sam
u jedan ugledni sanatorijum, na psihiko lijeenje. Zato
je taj neugledni, proelavi debeljko, uvijek utih zuba i
odurnog, prepredenog osmijeha, toliko insistirao na tome,
shvatila sam tek dva mjeseca kasnije, poto sam otputena
iz sanatorij uma. Taj bezobzirni ovjek u meuvremenu
je pronevjerio sav moj novac i pobjegao u Australiju. Po
ko zna koji put opet sam ostala sama, oinuta ivotom,
bez novaca i posla.
Nedugo nakon toga, sasvim sluajno, dok sam sjedila
u parku i odsutno posmatrala bezbrino plutanje patki
po velikom jezeru, iznova sebi postavljajui apsurdno
pitanje kuda one zapravo odu kada se voda zaledi,
prieljkujui da i ja pobjegnem zajedno sa njima, u
odbaenim novinama pokraj klupe ugledah
senzacionalni naslov. On, ljubav mog ivota, bivi heroj
rata i hollywoodska zvijezda, bio je uhapen nakon
velikog skandala kada je policija u njegovoj vili pronala
trideset i pet kila nepreraenog kokaina. Uspio je pobjei
iz zemlje dva dana kasnije, zahvaljujui kauciji to ju je
poloio njegov advokat. Gdje je otiao i pod kojim se
imenom skrio, to niko nije znao. Shvatih, i meni je vrijeme
da poem. Nije vie bilo nikakvog smisla doekivati jo
jednu zimu u Hollywoodu. Krenula sam za patkama,
divljim patkama, u slobodu.

Zavijena u pijesku
Tu ulazimo u najmraniji dio mog ivota. Ali, ni njega
se ne stidim, jer elim Vam moju ispovijest dati onakvu
kakva je i bila. Bez uljepavanja, bez dodavanja. Pratei
trag oglasa u nekim treerazrednim veernjim novinama,
otila sam za Afriku. Tu sam dobila posao trbune plesaice u
zabavljakoj trupi to je prireivala programe za bogate

eike. Bijahu to godine posrnua. Izlagala sam tijelo

poudnim pogledima tih pohotnih jareva dok su usta punih
mesa i datula izvikivali svakojake skarednosti,
odobravajui moj goliavi ples. Bila sam loe plaena,
taman toliko da preivim. Stalno sam trpjela nasrtaje
menadera nae trupe i uvrede ostalih plesaica. Izrugivale
su mi se svaki put kada bih utjehu traila u jedinom
preostalom suveniru mog ranijeg ivota, u jednoj njegovoj
fotografiji, koja je uvijek, pa i kada sam plesala, bila
skrivena u mojim njedrima, odmah do srca to je odbijalo
prestati da pulsira u ritmu njegova imena.
A o njemu se, meutim, i dalje nije nita ulo i samo
sam mogla nagaati gdje je sve mogao pobjei. Zdravlje
nu je bilo sve gore. Vreli pustinjski pijesak uvlaio mi se
1
sve pore, puteni miris Orijenta opijao mi duu
nostalgijom za rodnim poljanama raspupale trave i
umskih mirisa, za asfaltom mog grada to bi ga jo samo
ponekad vidjela u prospektima turistikih agencija.
Nisam imala snage ni za ta, ak ni da prekinem
ovo Zatito, polagano i neumitno ubijanje sebe. A onda,
opet to onda i sve iz poetka. Ugledala sam ga u Abu
Dabiju. Vidjela sam njegovu sliku izlijepljenu po itavom
gradu. Nosio je sada novo ime i izgledao drugaije, ali sam,
dakako, odmah znala da je to on. Ove slike bijahu
potjernice za njim. Saznala sam kako je pod novim imenom
postao voda pobunjenih pustinjskih plemena, vodei ih
svojom vizijom ujedinjenja u svearapsku domovinu i
prikljuenja pokretu nesvrstanih zemalja. Jo jednom - a
zar sam smjela sumnjati? - uvjerila sam se da jednom
davno, onog ljeta, moje srce nije bilo pogrijeilo u svom
izboru, i da je on doista jedini, onaj pravi ovjek kojeg volim.
Bijae idealista, jedan od posljednjih to se nisu htjeli odrei
svojih vizija. A njegova bijae velianstvena, radi nje su
hiljade hrabrih pustinjskih boraca juriali u smrt, izvikujui
njegovo ime ve proslavljeno legendom.
Ali, moja radost to sam ga nala bijae kratkog

vijeka. Uskoro on bi uhvaen i doveden u Abu Dabi, gdje

je osuen na smrtnu kaznu razvlaenjem udova devama.
Takvo neto nisam smjela dopustiti! Odmah sam se
povezala sa lokalnim beduinskim pokretom otpora i uz
pomo novca dobijenog za pruanje usluge izvjesnom
nezasitom eiku, potplatila uvare u zatvoru i organizirala
njegov spektakularni bijeg, u kojem je likvidirao pedeset
eikovih vojnika, onesposobio dva mitraljeska gnijezda i
unitio skladite municije. Nikada nije saznao da sam ja
bila ta koja mu je omoguila bijeg. U nanosima pustinjske
oluje, zavaljane slanim vjetrovima Sueckog kanala, uspio
se domoi luke i pobjei za Junu Ameriku. Beduinima je
pak ostavio viziju slobode. A meni - zar sam smjela neto
vie oekivati? - samo novu bol gubitka.

U zemlji slonovae
I pored sveg truda, nije se moglo saznati kuda je tano
otiao. A i nije bilo mnogo vremena. Morala sam i ia
bjeati iz Abu Dabija. Domogla sam se Rodezije i poela
zaraivati za ivot kao kopa dijamanata u velikom
krateru ugaenog vulkana na ivicama Simonovog jezera.
Da bih dobila ovaj nezahvalni i mukotrpni posao morala
sam se pretvarati da sam mukarac. Bile su to godine
napornog rada, seksualnog uzdravanja i sa-moodricanja.
Afriko sunce peklo je estoko, znojem oblijevalo tijela
hiljada ljudi, crnih, bijelih i utih, dok su poput pometenih
mrava danonono preturali pijucima po pepeljastim
naslagama vulkanskog grotla. Smrt je bila na svakom
koraku, a za njom i sve mogue bolesti, glad, rasno
izrabljivanje, grubost. Spavali smo pod malim, zaguljivim atorima. Morala sam se pretvarati da sam
poput ostalih mukaraca, prljavih, morbidnih i nekulturnih. Nauila sam da psujem i pljujem, da se tuem i
jaem konje.
Da li je tada sudbina konano ublaila svoje

nepredvidivo iivljavanje i poslala mi novu nadu, ili je to

bila obina sluajnost? Kako god, pronala sam dijamant.
Ali kakav! Najvei to je ikada ovdje iskopan, tako da je
mogao biti karta za novi ivot. No, bez obzira na trenutnu
sreu, bila je pusta ta radost bez njega u blizini. Morala
sam ga nai. Angairala sam najpoznatije svjets ke
detektive, sve samo sa jednim ciljem: da naem njega.
Konano sam imala dovoljno kurai da ga pogledam pravo u
oi i izreknem sve slatke tajne to su tolike godine
poivale u mom srcu. I opet ta bezduna igra sudbine!
Uspjeli su ga nai, to da. Ali, avaj, prekasno bijae. Sve
ove godine on je proveo kao nadzornik na plantaama
eera u Boliviji. Radei naporno i varajui na kartama,
ubrzo je zapoeo i sa vlastitim biznisom. Brzo se obogatio -r
je na zemljitu novokupljene farme pronaao ilu uraflijuma. Kao bogat i ugledni industrijalac, opet se vratio u
Ameriku. Tu se ukljuio u program svemirskih istraivanja
zahvaljujui uranijumu darovanom amerikoj vladi.
Tjeilo me samo to to je i on jo bio sam. Nije se
enio, niti imao neku stalniju vezu. Jo samo to me dralo
u tihoj nadi. Konano, napisala sam mu pismo
pregnanmo mojim najdubljim osjeanjima i poslala mu
ga. ekala sam. Mjeseci su se monotono nizali u samoi
moje kongoanske vile dok sam provodila besane noi uz
udaljenu riku slonova, uz opominjui huk sova koji me
podsjeao da stvari nee moi tek tako glatko da idu.
Odgovor nije stizao. To me pogaalo u dubinu samog
srca, taj njegov prezir gori od bilo koje otvorene uvrede
ili definitivnog odbijanja. Po prvi put osjetila sam
nekontrolirani bijes i mrnju kakvu jo samo velika ljubav
moe iznjedriti. Iz inata, otila sam u SSSR i poklonila
sav novac ruskim kosmikim istraivanjima, sve u nadi
da u mu napakostiti time to bih onemoguila njegov
projekat. Rusi su me objeruke prihvatili i poela je trka
u pripremanju programa to je jednoj ili drugoj strani
mogao donijeti neslueni presti i politiku dominaciju.

Moja se mrnja mogla mjeriti samo sa onom ljubavlju to je

nekad imadoh. Mrnja me ta ve toliko bila zatrovala da je
bilo kasno za povratak kada sam saznala da grekom
afrikih Ujedinjenih pota moje pismo nikada i nije stiglo do
njega i da je to jedini razlog to mi nije odgovorio. Kao to
rekoh, ve je bilo kasno. Rusi su poslali u kosmos svoju
prvu raketu nove generacije, a ameriki projekat je propao.
Nakon kraha, on je opet pao u nemilost State Departmenta
i morao napustiti zemlju u roku od 24 sata. Oajna,
pokuavala sam odsudni bijeg iz SSSR-a. Ali, uhvatie me
na granici sa Finskom i poslae u gulag u Sibir. To je kraj,
gotovo je, pomislih dok me parni voz odvlaio preko
kavkaskih stepa u ta snijena bespua.

Zagrljaj bijele smrti

U sibirskom logoru provela sam tri godine. Bilo je
grozno, neopisivo. Svuda samo snijeg, pusto i osorni,
komunistikom ideologijom isprani uvari, koji se u svojim iivljavanjima nisu libili ni od najgrozomornijih stvari.
Ali ostala sam snana i preivjela. Drala me jo samo
ta neutaiva ljubav prema njemu, nada da u ga opet
vidjeti i zamoliti ga da mi prui jo jednu ansu, da se
opravdam za ono to sam mu nanijela svojom suradnjom
sa Rusima.
ekanje se isplatilo. Sa jo dvije zatvorenice uspjela
sam pobjei i preko zaleenih pustoi Bajkalskog jezera
pole smo prema finskoj granici. Putovanje prevazilazi sav
mogui opisivi uas. Kada je bilo irvasa, jele smo irvase.
Kada nije bilo irvasa, jele smo snjene zeeve. Kada nije
bilo zeeva, jele smo rijetko korijenje. Kada vie nije bilo ni
korijenja, jele smo led. A kad nije njega bilo, preivljavale
smo hranei se obinim snijegom. Taj prokleti snijeg, svuda
samo on, bez ivota, bez zvuka. Ne znam koliko smo
tano putovale. Izgubile smo svaki osjeaj za vrijeme i
prostor, tresui se od zime i dalekih, onespokojavajuih

vuijih zavijanja. Nikakva potraga nije krenula za nama,

toliko su nam malo ansi davali da preivimo! Moje dvije
jadne drugarice u meuvremenu su umrle od bijele smrti. Ja
sam nastavljala, vritei ili se suludo cerei dok sam na
izderanim koljenima puzala preko zaleenog bijelog
pokrivaa. I kada sam ve pala u stanje snjenog ludila,
pronala me je patrola finske pogranine strae. Bila sam
spaena, ali su dvije godine leanja u helsinkoj bolnici bile
potrebne da skroz ozdravim.
Za vrijeme lijeenja ponovo sam se posvetila svojoj
staroj strasti - pisanju. Napravila sam jo jedan bestseler,
vaj put o mom prelasku preko sibirske pustoi. A on?
Eh da, ni taj vjetrogonja nije mirovao. U
meuvremenu je odluio da se negdje u Evropi zaredi
kao svestenik, ali je i u redovima crkve napravio
munjevitu karijeru. Dok sam ja kao zarobljenica radila u
gulagu, on je postajao jednim od kljunih ljudi u
vatikanskoj hijerarhiji. Dok sam se jo oporavljala u
Helsinkiju, on se u prijestolnici Finske naao pratei Papu
na turneji po skandinavskim zemljama. Kako sam samo
patila tog jutra kada ga ugledah na televiziji, jo tako
lijepog, kao i onog ljeta. Ali, sada je bilo definitivno kasno.
On je svoja osjeanja zavjetovao neem mnogo veem i
viem nego to moja ljubav moe biti. Ophrvana tom
spoznajom, shvatila sam da vie nemam ta traiti u
svjetovnom ivotu. Zaredila sam se i ja, pristupila asnim
sestrama, trudei se svim silama da me prebace u Italiju,
u Vatikan, gdje bih mu bila to blie, sjedinjeni zajedno u
novoj duhovnoj misiji, kada ve nije bilo drugog naina.
Ali, ta sudbina, ta gorka sudbina! Uskoro je dolo do
afere, velike afere u Vatikanu kada je talijanska
policija unutar crkvenih redova bliskih Svetom Ocu
pronala neoborive dokaze o pronevjeri golemih svota
novca. Nakon skandala, kao jedan od najodgovornijih,
on je morao da istupi iz svetenikih redova. Bijae to
novi udarac. A zar sam mogla ita bolje oekivati nakon

svega proivljenog!? Ostadoh sama, u svom malom

manastiru u vrletima Pirineja, traei utjehu u predanoj
slubi Boijoj.

Jesen naeg ivota

Godine su prolazile. Vodila sam mirni, povueni
redovniki ivot. Ipak, to ne bi ono to sam zaista htjela.
Nakon nekog vremena istupam iz reda. Sa malom
penzijom vratila sam se u rodni grad i kupila skromnu
garsonijeru na periferiji. Dane sam dokono provodila u
javnim bibliotekama i itaonicama, prevrui poutjele
stranice periodike, pokuavajui da mu uem u trag
nakon to je napustio Vatikan. No, uzalud. Ovaj put je
izgleda i on ve bio toliko umoran i od svega zasien, da
se i sam, najvjerovatnije, povukao u osamu. Moda se
negdje konano skrasio? Iako sam opet bila slobodna da
ivim svoj ivot onako kako to elim, sve je bilo uzalud.
Ponekad bih se ak i zapitala nisam li svoj ivot protraila
uzalud, da li je moja ljubav prema njemu zapravo bila
samo jedna neuzvraena iluzija? No, ipak, ne, nije to
tako. Bio je to, sve u svemu, jedan lijep i ispunjen ivot,
pregniran tom silnom ljubavi koja je ostala vitalna i u
ovoj jeseni mog ivota.
Godine su, dakle, prolazile u laganom ritmu mojih
starijih godina. Nauila sam kako da opet pronaem
sitna zadovoljstva u svakodnevnim stvarima: u odlasku
na pijacu, u gledanju televizije ili kukianju, u sviranju
harfe, radi ega sam postala izrazito omiljena u komiluku, u peglanju i kuhanju. No, polagano sam ulazila u
one godine kada mi vie nije lako brinuti se sama o sebi.
Prodala sam stan i stvari, a od dobijenog novca uplatila
boravak u jednom lijepom, tihom i ugodnom starakom
domu, smjetenom na samom ulazu u grad. Prieljkivala
sam samo jo jednu jedinu stvar: da ga bar na as
vidim pred smrt koju sam sve bliom slutila.

A ta nada ostvarila mi se na najnezamisliviji mogui nain.

Tog jutra, grijui se na bljedunjavom, no ugodnom suncu,
sjedei na klupi pod starim empresom i itajui
Shakespearove Sonete, ugledala sam njega! Bio je u grupi
novih lanova naeg starakog doma, jedne mirne i skladne
zajednice prijatnih ljudi. A zatim, ba kao nekada u ludoj
mladosti, poela sam ga kriom promatrati. Gledala sam
ga jutrom dok igra ah u kantini, boca se u dvoritu ili
naveer gleda televiziju. Oh, samo da ga vidite kako je
sladak i miran kada mu glava klone u san, nemoan da
ostane budan uz kasne veernje kvizove. esto on, nakon
doruka, pripovijeda ostalim, okupljenim uz solju tople
okolade i voni keks, o avanturama i doivljajima svoje
ttuadosti. Svi mu se tada podsmjehuju, misle da je to tek
suludo buncanje jednog istroenog starca. Naravno, ja
z
nam da to nije tako. Jer ja sam bila ona to ga je tiho
pratila uvijek jedan korak iza, bila neprimjetni svjedok
svih njegovih ivotnih uspona i padova.
I sada, dok piem ovo, sjedei pod kronjom velikog
hrasta to granje prua sve do iznad terase i gledajui ga
kako se na jutarnjem suncu boca sa kolegama, pitam se
zato je ta udna sudbina namijenila da se konano
sretnemo ba sada i ba ovdje? A moda je, opet, ba
ovo taj jedini i pravi trenutak, moda je sve to do sada
bilo samo svojevrsno iskuenje moje ustrajnosti. Vrijeme
potrebno da se stekne ivotno iskustvo da nau eventualnu
vezu ujedini zrelou i trajnom vrstinom?
Zato Vas pitam, potovani urednice, ta mi Vi
savjetujete? Da li da mu priem i otvoreno kaem sva
moja osjeanja? Ili da ekam, a nau se opet neki zli
ljudi da nas rastave? Oh, bila bih tada zaista oajna. A u
oajanju ovjek moe svata da uini. Ja bar to znam.
Da li, moda, da prvo ispipam njegovo raspoloenje
nekim pisamcetom ili porukom preko drugarica koje s
njim odravaju kontakt (oh, kako im samo zavidim!).
Molim Vas, odgovorite mi, pomozite mi. Jer ko

zna ta sutra, ta ta sudbina moe donijeti, koju sada

novu klicu udnovatog posijati.

UDO NEVIENO
(Nenadmana sudbina nekog
sreskog pisara dva puta
ispriana)

Naknadnim klasificiranjem onih knjiga to su ipak

izmakle velikom poaru u Vijenici, ispostavilo se kako
se u tom nekadanjem spomeniku pisanoj rijei mogao
pronai i izvjestan broj naslova koji ne samo da nam
bijahu malo poznatim ve i takvi za ije je postojanje,
pored njihova pisca, znao moda jo samo onaj ko ih je
nekada preuzeo na uvanje. Preuzeo, pa ih pohranio i
zaveo u spise, prepustio ih tami nekog zaboravljenog rafa.
Koliko je takvih knjiga doista bilo, moemo jo samo da
nagaamo. Poar je unitio dokumentaciju i o onim
mnogo poznatijim i uvenijim naslovima, pa zapravo
tek na primjeru usamljenih sluajeva moemo
pretpostaviti kakve je sve nepoznate - namjerno ili
nepanjom, od javnosti sklonjene knjige - uvala biva
Univerzitetska biblioteka. Ba kao to e njihova
osebujnost i raznolikost vjerovatno zauvijek ostati
izgubljenim za nas.
Jedna od upravo takvih knjiga, svjedoka toj
alosnoj injenici, jeste i knjiica skromnog obima i udna
naslova, porijekla na prvi pogled zagonetna i nejasna.
"Kabal: potraga za jednim vampirom", njen je naziv, uz
jednako intrigirajui podnaslov: "Po sopstvenim doivljajima
istinita pripovijest iz ljeta Gospodnjeg 1914, zabiljeena od
strane sreskog pisara Dobroslava Mihia". Ta knjiica,
debela jedva nekih pedesetak stranica i listova uveliko
iskrzanih d godina protavorenih u kakvom
zaboravljenom kutku Vijenice, u mojim se rukama nala

ljeta 1992. Tada mi ju je predao gospodin Ivan Lovrenovi,

doavi do knjige nakon akcije spaavanja onoga to se vatri
jo dalo oteti, preduzetoj od strane brojnih sarajevskih
pisaca. Poznavajui moju naklonost prema tivima ije je
polazite u fantastinom i fantazmagorinom prosedeu, taj
na poznati knjievnik i publicista smatrao je kako e ova
knjiga kod mene svakako ostati sauvanom, pa moda i
kritiki biti obraena u kakvom asopisu. Gledano sa ove
distance, nakon svih onih nevjerovatnih dogaaja ijim je
uzronikom bila upravo ta knjiga, slobodno mogu kazati
kako mi je gospodin Lovrenovi napravio "medvjeu
uslugu", no ostajem svjestan njegovih, svakako samo
najboljih namjera.
Knjigu je, sudei po prvim informacijama sa
unutranjosti omota, napisao i o sopstvenom troku izdao
u Sarajevu godine 1915. stanoviti Dobroslav Mihi. Pod
takvim, svakoj povijesti bosanskohercegovake knjievnosti
nepoznatim imenom (pa u prvi mah ak posumnjah da
nije rije o pseudonimu), detaljno se opisuje navodni lov na
i borba sa "Sarajevskim vampirom", kako pisac imenuje
glavnog protagonistu. Oito nastala pod izrazitim uticajem
Bram Stockerovog klasinog romana "Dracula", Mihieva
se knjiga u prvi mah doimala kao prilino poetniko djelo,
mada pisano ambiciozno i u prvom licu.
Naime, autor vrsto tvrdi kako je itava tu opisana
pria istinita, da je u periodu izmeu 1913. i 1914. Sarajevom
zaista harao vampir, mitsko bie ija se egzistencija i vjeni
ivot zasnivaju na sisanju tue krvi. Autor gorljivo
pripovijeda da se vampir imena Kabal skrivao pod
identitetom izvjesnog Karla Josefa Hirschfitza, porunika
grenadirskog konjikog puka austrougarskog garnizona u
Sarajevu. Zatim potanko prepriava kako je on lino otkrio
vampirov stvarni identitet i krenuo u dvogodinji lov na
"demonskog porunika" - kako ga ne jednom Mihi
naziva, detaljno prepriavajui svoju potragu sve do
obrauna u samo praskozorje sarajevskog atentata.

Knjigu proitah odmah nakon to sam je dobio,

kratei vrijeme i strah u dugim, detonacijama granata
nemiravanim noima tog prvog ratnog ljeta. Ve sama po
sebi, knjiga mi se bila uinila dovoljno zanimljivom bar
iz dva razloga. Prvi je svakako taj to se za njeno
postojanje praktiki nije ni znalo. Naime, paljivim
pregledom Zbornika tampanih radova u Sarajevu iz
perioda od 1910. do 1915, pod rednim brojem 472. moe
se nai zavedena i Mihieva knjiga (str. 28, red 9), ali
uz kasniju napomenu, pridodatu rukom kakva savjesna
inovnika, da se u tampariji Eze Rahina, svega dva dana
nakon tampanja "Kabala", zbio veliki poar. Ista
napomena kazuje kako je tom nesretnom prilikom izgorio
cjelokupan tira, svih petsto primjeraka koliko je Mihi
od svoje plate bio u stanju finansirati.
Primjerak kojim sam raspolagao jedan je, dakle, od
onih nekoliko to su ipak izmakli vatri. A s obzirom na
decenije minule u meuvremenu, lako je mogue da sam,
tavie, u rukama imao posljednji sauvani primjerak
knjige. Istovremeno, neobinost te, u grubim crtama
prethodno spomenute fabule navela me da prvenstveno
iz obine knjievno-istraivake radoznalosti posvetim
neto vie panje i vremena utvrivanju toga koliko u
Mihievoj prii ima eventualnog uporita u stvarnosti.
Da li je njen osnov moda mogao biti skriven u kakvoj
lokalnoj legendi, izmakloj budnosti ovdanjih etnologa?
Traganje koje je poelo kao bizarno ubijanje ratne nervoze i
apatije uskoro je preraslo u kontroverzno, neke bi kolege
upotrijebile i pojam senzacionalno, otkrie, nenaslutivo i
najivljom matom kojom se razmetahu sarajevski umovi u
tadanjem oekivanju skore vojne intervencije i pobjede.

Dobroslav - lik i djelo

Prvi logian korak bio je da pokuam utvrditi stvarni
identitet i ivotni put Dobroslava Mihia. Nakon prve

runde istraivanja, u mnogome limitirane ogranienou

raspoloive dokumentacije, uspio sam doi do prilino
turih podataka. No, povezani u cjelinu sa biografskim
naznakama to ih sam Mihi nudi u uvodu knjige, ipak su
donekle osvijetlili njegov ivotopis.
Roen osamdesetih godina prolog stoljea u
Varadinu, 1905. je stigao u Sarajevo. U poetku radi kao
pripravnik u advokatskoj kancelariji svog ujaka Vinka
Devlia, u to vrijeme poznatog i cijenjenog sarajevskog
odvjetnika. Nezadovoljan sporom karijerom u sjeni ujaka, s
kojim se, izgleda, nije ni najbolje slagao, uskoro je preao u
dravnu slubu i zaposlio se kao vii sreski pisar u
Kalajevoj vladi Bosne i Hercegovine, anektiranog
istonog pipka tada ve podobro trule Austro-Ugarske
Monarhije. Na toj poziciji ostaje sve do poetka Prvog
svjetskog rata, kada biva mobiliziran. Prema podacima u
iju vjerodostojnost, dodue, ne moemo biti potpuno
sigurni, Dobroslav Mihi je poginuo 1917. na
venecijanskoj fronti, kao autant u povijesti mnogo
znanijeg pukovnika Rehdla. Kao opravdan zakljuak
nametnula mi se pretpostavka da je ova knjiga bila njegov
jedini literarni pokuaj, te da on sam zapravo nikada nije ni
imao stvarnih spisateljskih ambicija. Tim prije to uporno
tvrdi da je "Kabal" istinita kronika, a nipoto rezultat
knjievne uobrazilje. Evo onda ukratko preprianog sadraja
Mihieve knjige, takvog kakvog ga rekonstruiram prema
onome to sam uspio sauvati u vlastitim biljekama.
Pisac knjigu zapoinje izvjetajem o tome kako se
krajem 1913. u Sarajevu zbio niz nerazjanjenih ubojstava za
koje se policija trudila da ne dospiju do javnosti. Ili, bar, da ne
dospiju u svom stvarnom obliku. Ipak, nakon svakog novog
lesa naenog u jarcima Miljacke ili jednostavno baenog u
gusti gradskog parka, itava bi arija naveliko brujala o
tome, dodajui svako pri tome malo od svoje verzije i
vlastitog miljenja, pa nije ni udo da u tom mahalskom
naklapanju istina osta zagubljenom. Primjera radi, u

vrijeme kada je Mihi krenuo sa svojim

istraivanjem, tana brojka od osam ubijenih u naroda se
prometnu u odista onespokojavajuih dvadeset i
etvero. Za itavu priu Mihi se zainteresirao sasvim
sluajno, na jednoj od brojnih sjedeljki u batama
kahvana podno Bendbae, gdje je kao neoenjen i bez
porodine obaveze, a drutva eljan bekrija, esto
odlazio. Njegov poznanik doktor Bjeljani, zamjenik
naelnika tadanje mrtvanice u sarajevskoj bolnici,
izlanu se jedne veeri pod dejstvom alkohola, pa ispria
Mihiu o stravinim unakaenjima rtava kakve im je
policija, uz naredbu da ih niti najblia rodbina ne smije
vidjeti, dovozila sve ee. Po Bjeljanijevim tvrdnjama,
svi leevi su na vratovima imali tragove dubokih
uboda, a pri samoj autopsiji utvreno je kako je svaki
od tih osam pokojnika umirao od nedostatka krvi.
Manjkala bi im ak dobra treina potrebnih zaliha.
Iako bi ovakva pria kod mnogih u najmanju ruku
izazvala skepsu, Mihi se odmah zainteresirao za
sluaj. Jer, kako nam to navodi, njegov djed Joakim
Firsch, maarski Jevrej, bijae u svoje vrijeme poznati
kabalista i demonolog, ovjek koji je, ako emo
povjerovati Mihiu, svoj itavi ivot posvetio borbi
protiv demonskih sila na ovom svijetu. Da bi itatelja
uvjerio u ovo, u sljedeih nekoliko pasusa Mihi sa
arom vrsnog upuenika navodi sve "poznate
manifestacije zlih sila", bitno istiui vampirsko
postojanje. O njemu, dapae, zbori gotovo itavu
stranu. Ve tada je on bio uvjeren da lanac
tajanstvenih sarajevskih ubojstava nije bio nita drugo
do posljedica vampirske djelatnosti.
Voen
takvim,
mada
vrlo
klimavim
pretpostavkama, i zapoinje sveobuhvatno istraivanje.
Kao odluujui niornenat istrage navodi povezivanje sa
Ezrom Toledanom, rabinom i mistikom iz Kordove.
Toledano, veliki poznavalac habale, bijae stari prijatelj

Mihievog djeda, jo od Vremena kada su obojica bili

uenici uvenog mistikog vidovnjaka Abrahama ben
Samuela Abulafie, o ijim mistinim vizijama jo uvijek
krue vrlo prisutne legende irom podzemnog ezoterinog
toka novije evropske povijesti. Mihi i Toledano stupili su u
prepisku iji je rezultat bio niz savjeta dostatnih da se u
relativno kratkom vremenu "Sarajevski vampir"
identificira kao porunik Karl Josef Hirschfitz. Dodue, o
nainu kako je stigao ba do Hirschfitza, Mihi ne
govori opirnije. Moda je to usljed prikrivanja tih drevnih
nauka i metoda kojim se po Toledanovim uputama
koristio, mada, moram priznati, u tom sam se momentu
itanja knjige ozbiljno zapitao o suvislosti Mihievog
uma.
Ipak, u onome to na stranicama "Kabala"
nabacuje kao niz turih i katkada potpuno nepovezanih
podataka, moe se razaznati da je lociranje "Sarajevskog
vampira" kao porunika Hirschfitza najprije rezultat
Mihievog detektivskog rada i uvida u neke dokumente
to su mu kao vladinom inovniku mogli biti dostupni.
Nije zgoreg pripomenuti da se, dok je tekla prepiska,
desilo jo nekoliko ubojstava isisavanjem krvi. U
potpunosti zateene ovakvom misterij om, lokalne vlasti
su sve bezuspjeni]e pokuavale zatakati itavu stvar,
pa se o ovim uznemirujuim dogaajima doulo ak i
do Bea i Pete. Narednih sedmica Mihi sve svoje
vrijeme posveuje praenju Hirschfitza i, kako tvrdi,
dolazi do "nepobitnih dokaza" o porunikovoj krivnji.
Indicije se konano potvruju poto je tokom jednog od
nonih uhoenja i sam zamalo postao rtvom Hirschfitza
i njegovog vampirskog ujeda. Ali, izgleda da je Hirschfitz
bio iz reda niih vampira, jer njegov ujed nije nesretne
rtve pretvarao u nove pripadnike tog demonskog soja,
ve ih je odmah usmrivao, tako da bi jadnici izdisali u
najveim mukama.
Nakon tog neposrednog iskustva susreta sa

sarajevskim vampirom, Mihi na neko vrijeme naputa

grad i odlazi u inozemstvo da skupi snagu za odluujui
duel sa Hirschfitzom, ija se djelatnost nesmetano
nastavila i nakon opominjueg susreta sa svojim
progoniteljem.
Stoga se do njihovog sljedeeg kontakta broj vampirovih
navodnih rtava popeo na dvadeset i sedam ubijenih
osoba, na j razliiti je starosne dobi i oba spola. Ali, ni
Mihi nije mirovao. Svoje putovanje po Evropi iskoristio
je da rekonstruira ivot porunika Karla Josefa Hirschfitza
i konano dozna korijene njegovih vampirskih
devijacija.

Hirscbfitz - lik i djelo

Evo skraene verzije onoga to je Mihi doznao. Karl
Josef Hirschfitz roen je 1883. u alpskom seocetu
Wusensbriigel kao jedini potomak ugledne austrijske
nieposjednike porodice. Nakon uspjeno zapoete
lijenike karijere, mladi Karl se prijavljuje u aktivnu vojnu
slubu i uskoro kao sanitetski porunik biva prebaen u
Maarsku, u Peuj. Upravo taj period Mihi smatra
kljunim. Uporednim prouavanjem dokumentacije doznao
je kako je u vrijeme Hirschfitzovog slubovanja u Peuju, u
okolini tog pitoresknog grada zabiljeeno uznemirujue
djelovanje "neistih sila", to se ogledalo u estim nestancima
ljudi iz tog kraja i stravinim, misterioznim pokoljima stoke.
No, nemone lokalne vlasti nisu ni pokuavale da prikriju
ta dogaanja. Jednostavno, Maarska je oduvijek bila
zemlja puna raznovrsnih legendi i sa folklorom vezanim za
mitoloka bia kao to su razni vukodlaci ili akrepi, pa je
tajanstveni noni posjetitelj udaljenih salaa ubrzo postao
poznat kao "Peujski vukodlak".
I konano, kockice slagalice poinju da nalijeu
jedna u drugu kada Mihi, iz svjedoenja

nekadanjeg Hirschfitzovog oficirskog kolege,

doznaje o nikada razjanjenom nestanku etvorice vojnika
tokom izvoenja Jedne od manevarskih vjebi u okolini
Peuja. Indikativno je da je do nestanka dolo na
straarskom mjestu pod komandom porunika
Hirschfitza. On sam jedini je pronaen iv neto kasnije,
u bunju jedva kojih desetak metara od straarskog mjesta
i u bunilu koje e ga drati jo deset dana. Nakon toga, tek
oporavljenom poruniku stigao je novi premjetaj, ovaj put u
Sarajevo. Mihi smatra da je Hirschfitz u toku incidenta na
strai jedini preivio susret sa "Peujskim vukodlakom", a
o ijoj nam daljoj eventualnoj sudbini pisac ne daje vie
informacija. Posljedica ovog susreta znaila bi da je ujed
peujskog monstruma obiljeio porunika kao stvorenje
slino samom vukodlaku, odnosno vampiru. Dakako, ta dva
pojma ni u kojem sluaju ne treba mijeati, ali Mihi
uspostavlja smionu tezu o posebnosti Karla Josefa kao
specifinog mutanta, rijetkog ak i u relacijama takvih bia
izopenih od prirodnih i Boijih zakona. Kao dokaz tome,
Mihi navodi da su se sva Hirschfitzova ubojstva
deavala u noima punog mjeseca, kada bi pod uticajem
kosmikih sila njegova neista krv prokljuala i
zavladala tim inae uzoritim i estitim vojnikom.
tavie, po nekim Mihievim pretpostavkama, Hirschfitz
moda i nije bio svjestan svoje dualistike prirode. Ipak, to ga
u progoniteljevim oima nikako nije oslobaalo
odgovornosti.
Godine 1914, oporavljen i snabdjeven izvjesnim
mistikim pomagalima iji nam karakter ne otkriva, Mihi se vratio u Sarajevo, odluan da zada posljednji udarac
"Sarajevskom vampiru". Na stranicama gdje opisuje
povratak i pripreme, Mihi nam zapravo po prvi put
daje puniji Hirschfitzov opis. Mada knjiga vie nije u mom
posjedu, iz razloga to e vam jasnijim postati kasnije, taj
Mihiev opis me pri prvom itanju toliko dojmio da sam
ga odmah prepisao. Prenosim vam ga, dakle, takvog kakav

je i meni ostao.
"Visok, crnokos, naoitog dranja, u kojem se
ogledahu vojnika elegancija i aristokratska nadmenost,
Hirschfitz bijae jedan od najomiljenijih asnika
sarajevskog garnizona. Bio je i miljenik ovdanjih
drutvenih krugova kojima se nametnu svojim sjajnim
poznavanjem klasine umjetnosti, pogotovo u muziciranju
na glasoviru, pa su esti i vrlo posjeeni bili njegovi koncerti
u asnikom klubu. Ipak, ispod te estitosti, te hinjene
umiljatosti kolonijalnog oficira, krilo se grozno udovite,
demonsko bie, ni ovjek ni ivotinja, stvorenje to nije
niti od ega prezalo da zadovolji svoju e za krvlju. Ja,
beznaajni pisar, bijah usamljeni borac, sam protiv te
nemani, sam da uz Boiju pomo naem lijepom gradu
vratim onaj mir. Moradoh stoga i ja postati bie tajne i
mraka, skrivati svoje znanje od onih to ga razumjeli ne
bi, ve bi me ak i ludim proglasili, kao to nekada
proglasie jadnog Jakoba sa Alifakovca. Na mojoj je dui
taj zadatak, ta kunja da idem protiv zla demonskog, pa
ta i kako bude meni, bit e i ovom gradu", zavrava Mihi
taj zbrkani i prilino nepismeni pasus.

Krug se zatvara
Do odluujueg obrauna izmeu Mihia i
njegovog vampirskog protivnika dolo je svega nekoliko
dana pred sarajevski atentat. Neki istraivai vie skloni
pekulacijama, iskoristili bi podudarnost ta dva dogaaja
za izvlaenje kakvih ishitrenih zakljuaka o njihovoj
eventualnoj povezanosti. Ali je i sam Mihi takvo to
smatrao krajnje izlinim. Mnogo vie panje nego dnevnoj
politici, u zavrnici knjige posveuje okolnostima finalnog
obrauna. Potanko opisuje kako je namjestio klopku za
Hirschfitza, u noi punog mjeseca, dok je porunik,
zakrvavljenih oiju i neljudskog hroptaja to dopirao je

!Z dubine njegovih demonskih grudi, izbezumljeno tragao

2
a novim rtvama.
Mihi tvrdi da je do tog finalnog obrauna dolo u Pasau
zgrade u kojoj je danas smjeten Kamerni teatar 55.
Meutim, kako je ovaj dio pisan neposredno nakon tih
odsudnih dogaaja, stoga je on jo zbrkaniji i
nedoreeniji. Jednom rijeju, malo ta se zbilja konkretnog
dalo tu shvatiti u prvi mah. Jednako nejasnim ostaje i nain
kojim je Mihi namjeravao, odnosno pokuao usmrtiti
Hirschfitza. Da itava stvar bude jo gora, vatra u Vijenici
imala je toliko snage da oprlji nekoliko posljednjih stranica
knjige, uinivi ih ne samo krajnje neitljivim, ve i takvim
da se raspadaju pri svakom grubljem dodiru.
Mada jo uvijek tu itavu pripovijest nisam tada
smatrao stvarnijom od mate njenog tvorca, priznajem
da me zanimao kraj. ta se, dakle, desilo sa Hirschfitzem?
Da li ga je Mihi naposljetku uspio zaustaviti i otposlati
ga tamo gdje mu je bilo mjesto? Iako sam bio sklon da
brzo zaboravim Mihievu knjigu i u svojoj joj biblioteci
podarim onakvu panju kakvu je imala i u samoj
Vijenici, neki vrag u meni nije mi davao mira sljedeih
dana. Gotovo da sam sa radou doekao novi period
besposlenosti da se ponovo dohvatim drugog, sada mnogo
ozbiljnijeg iitavanja "Kabala". Ovaj put pokuao sam,
u onoj mjeri koju mi je omoguavala situacija u gradu,
da konsultiram i povijesne izvore iz onog vremena.
Rezultati su bili zaista zapanjujui u pogledu nekih
podudarnosti.
S druge strane, za jednog neukog amaterskog
pripovjedaa poput Mihia, konstrukcija u potpunosti
fiktivne fabule za jednu takvu knjigu bila bi umnogome
neizvedivim zadatkom. Jedna od prvih, mada bizarnih
potvrda Mihieve eventualne vjerodostojnosti, dola mi
je preko moje nane. Jo se i danas ona sjea uznemirujuih
pria iz njene mahale o udnom, neljudskom biu to je
za puna mjeseca harailo po mranim baama i

avlijama, pa bi mjetani udaljenijih ulica, ak i u doba

kada su Hirschfitzovi zloini bili relativna prolost, jo
uvijek dvostrukim katancem zamandaljivali kapije.
Mada se takve prie mogu pripisati i uvijek ivopisnom
folkloru sarajevskih mahala, prek opavanjem po
ishabanim kompletima tadanjih novina, iz kolekcije mog
ljubaznog komije Ahmeda Hrasnianina, dobio sam
nove, vjerodostojne podatke. Primjerice, Jefrim Hadi,
urednik "Sarajevskog glasnika", poznatog dnevnika s
poetka stoljea, u jednom se uvodniku srdito pita ta
policija konano misli preduzeti povodom sve uestalijih
ubojstava nedunih stanovnika "to se iz kasna vraaju
kuci iz kahvane ili s kakva posla to od ovjeka iziskuje i
nono vrijeme".
Dakako, to mi jo nita nije govorilo. Meutim,
naredni dokazi natjerali su me da konano i naalost
shvatim kako je jadni Mihi govorio samo istinu. Kaem
naalost, jer od tog trena, mada ne svojom voljom,
postah posljednjom karikom te prie due od pola stoljea.
Preko prijateljice iz gradske Skuptine uspio sam
doi i do fotokopija knjiga mrtvih iz perioda vladavine
Austro-Ugarske. Na vlastito zaprepatenje utvrdih kako
se Mihievi izvjetaji o datumima navodnih Hirschfitzovih rtava savreno podudaraju sa dokumentima,
ba kao i izvjetaji iz bolnikih arhiva, koji neosporno
potvruju da je kod svih nesretnika uzrok smrti bio
drastian te neobjanjiv manjak golemih koliina krvi.
Ali, najsablasniji i najupeatljiviji dokaz pronaao sam u
pasau Kamernog teatra, dananje zgrade Napretka,
u prolazu to vodi do bive Galerije "Roman Petrovi".
Upravo na mjestu koje Mihi navodi kao pozornicu za
finalni okraj sa "Sarajevskim vampirom", i dan danas na
jednom zidu sasvim se jasno da razaznati otisak zgruane
krvi. Da se ne radi o sluajnosti, pokazalo se poto sam
sastrugao neto crvenkastog praha sa otiska i odnio ga u
Dravnu bolnicu. Finalni podaci doimali su se

zastraujue. Zaista se radilo o krvi, no takvoj kakva e

na medicinski neobjanjiv nain u sebe transmutirala
ljudsku i vuiju krv. I ne samo to! Jednako je utvreno
da je krv jo uvijek aktivna u smislu mnoenja leukocita
unutar te nevjerovatne simbioze to je bez rijei ostavila i
vrsnog strunjaka kakav je doktor Grubea.
Nakon ovakvih dokaza vie nisam mogao imati
mira dok ne doznam to je mogue vie o onim presudnim
deavanjima, "cenzuriranim" iz knjige uinkom vatre.
Uskoro sam, vie sreom nego trudom, doznao da je
familija Mihieve jedine sestre Margarite danas
nastanjena u Pragu, gdje je prela sredinom sedamdesetih.
Iskoristio sam sretnu priliku da se tih dana na put u Prag
upravo spremao poznati sarajevski radio-voditelj Adnan
Sarajli. Iako skeptian prema mojim objanjenjima,
Adnan je pristao da u moje ime kontaktira jedinu unuku
gospoe Margarite i pokua saznati da li je preko nje
mogue doi do bilo kakvih dokumenata ili spisa
pokojnog brata njene bake. Adi mi je, tavie, pomogao
iznad svih mojih oekivanja. Ne mogavi odoljeti
njegovom armu i vjetoj upljoj prii, unuka gospoe
Margarite poslala mi je ni manje ni vie nego originalni
dnevnik gospodina Dobroslava Mihia.
Na iitavanj e tih neurednih stranica, ispisivanih
po raznim frontovima srednjoevropskih ratita, bacih
se istog trena, sa takvim arom da sam se morao zapitati
kreem li se istim stazama ludila u kakvo je, moda,
zapravo kliznuo i nesretni pisar. Ali, stvari su se ve otrgle
racionalnoj kontroli. Naposljetku, Mihiev nervozni
rukopis rekonstruirao mi je posljednja deavanja vezana
za sluaj "Sarajevskog vampira".
O kovezima i etnicima
Dakle, ono to Mihi jo zbrkanije nego u svojoj knjizi navodi
u dnevniku, objanjava kako je, nakon to je Hirschfitz upao u

zasjedu i sukobio se sa svojim progoniteljem, hrabri

sarajevski vampirolog zadobio teke rane. Ipak, uspio je
dobrim dijelom onesposobiti Hirschfitza, ali nije imao
dovoljno snage, vjerovatno ni dovoljno znanja, da definitivno
usmrti "demonskog porunika". Za takvo neto, tvrdi on u
dnevniku, trebala mu je pomo nekog daleko strunijeg, s
obzirom da se Hirschfitz pokazao zapravo mnogo
ozbiljnijim i opasnijim protivnikom nego to je to Mihi
sve vrijeme pretpostavljao. U nadi da e preko svojih
ezoterinih poznanstava nai nekog kalibra dostojnog
Hirschfitzovom, Mihi je trenutno onesposobljenog
porunika ("uspavanog" - kako to opisuje vrlo nejasno i
nedefinirano) smjestio u hermetiki zatvoren koveg i sklonio
ga unutar jednog slijepog zida na tavanu zgrade dananjeg
Kamernog teatra 55. Potom je zazidao tu izbu, sakrivi je
od oiju nepoeljnih znatieljnika.
Naalost, Dobroslavova tadanja mentalna pometenost i este neuroze, kakve su shvatljive poslije svih
deavanja, sprijeile su ga da potrai potrebnu pomo.
Stigao je rat, pa mobilizacija. Nesretno stradavi kao
vojnik raspadajue imperije, Mihi je, inilo se tada,
definitivno odnio svoju tajnu u neoznaeni grob negdje
na prilazima Veneciji.
Nakon itanja dnevnika, u itavu priu sam bio
upao u toj mjeri da sam preao onu granicu kada je povratak jo uvijek bio mogu. U toj situaciji, priklijeten
spoznajom Mihieve nevjerovatne tajne to me poput
kamena njegova ludila, zakaenog sada za moju sumnjama
muenu svijest, vukla sve dublje u ono to se vrstom
raciju moglo doimati samo kao bezdan paranoje i mentalne rastreenosti, sljedei, jedini logian korak bio je
da i sam provjerim opisanu lokaciju na tavanu Napretkove zgrade.
Jednog dana na samom poetku decembra 1992,
koristei dolazak struje u taj kvart i u pratnji mog prijatelja
O. iz specijalnih jedinica republikog MUP-a, posjetio

sam dotini tavan. Pun praine i vlage, izgledao bi kao

decenij ama nedirnut da u samom krovu nije bilo ovee
rupe od granate pale tu ve na samom poetku rata. U
prvi mah se inilo kako tu nema nieg neobi- nog.
No, na sreu, uvjebanim ratnikim okom, moj prijatelj
je otkrio neto to bi moglo liiti na tajnu pregradu, na
rubovima jedva naetu detonacijom granate. Dobrih pola
sata trebalo nam je da prirunim sredstvima razvalimo
tajni zid. Kada smo ga konano dovoljno uklonili, uli
smo u malu izbu koju je krila pregrada. Izba je bila mala, a
pod slabim svjetlom prirunih lampi ugledasmo ba isti
onaj koveg to ga je Mihi jasno opisao u dnevniku! A
onda, dok se slatkasta ciglena praina od razvaljenog zida
lijepila za znojem nakvaena naa lica, pod blijedom
iluminacijom titravog snopa lampe ija se svjetlost
komeala od povremenih odbljesaka mjeseine kroz rupu
na krovu, ugledasmo taj strani prizor. Hir-schfitzov
koveg bio je otvoren i prazan!
Po svjeini otisaka stopala u naslagama praine na
podu moglo se zakljuiti kako su napravljeni nedavno.
Prestravljeni tim prizorom, shvatili smo da postoji jo jedan
izlaz iz izbe koji je vodio kroz svjetlarnik klozeta u stanu
susjedne zgrade. Stan je bio naputen jo pred poetak
rata od strane jednog visokog rukovodioca SDS-a, a
docnije granatiran do te mjere da vie nije bio uslovan za
stanovanje. U naknadnom razgovoru sa stanarima zgrade,
detaljno smo obavijeteni kako je veina njih koju no ranije
bila probuena nesnosnim zvukovima lomljave zida i
neljudskim cviljenjem to je dopiralo sa gornjih spratova.
ak su i policiju zvali, sumnjajui na eventualnog
snajperistu, ali sarajevski uvari reda nisu nali ba nita.
Nakon tako nevjerovatnog i uznemirujueg
otkria trebalo je proi nekoliko dana da se oporavim od
oka. Pokuao sam rekonstruirati prihvatljivu varijantu
raspleta prie koja je rezultirala pronalaenjem praznog
kovega. Dakako, vie nisam imao nikakvih dilema

oko pravovjernosti Mihieve prie. A ako, dakle,

prihvatimo kao istinito da je pronaeni koveg zaista bio
poivalitem onesposobljenog vampira Hirschfitza, gdje
je kao u svojevrsnom limbu proveo sve ove decenije,
opravdanim se nametnulo pitanje gdje je onda sada
njegovo tijelo? I koliko god jezovitim i nevjerovatnim
bijae odgovor to nametnuo se sam od sebe, jedini je nudio
prihvatljivu logiku.
Naime, detonacijom granate, Hirschfitz je na neki
nain bio probuen iz svog sna. Prestravljen situacijom
u kakvoj se zatekao, nakon oajnikog viednevnog rada
ipak je uspio probiti prolaz u sljedeu zgradu i pobjei. I
opet je demonski porunik, sarajevski vampir Kabal, bio
slobodan! edan nove krvi. A ja jedini bio sam svjestan
te injenice.
Naravno, da odem u policiju ili vojsku i prijavim
sve to, u najboljem sluaju bih bio proglaen ludim i
uskoro bih vjerovatno isprobavao elastinost gumenih
zidova elije na Klinici "Nedo Zec". Zapravo, vie nisam
imao mogunost izbora, ba kao to je jednom ranije
nije imao niti moj prethodnik Mihi. Morao sam pronai
Hirschfitza i definitivno mu stati na put!

TAJNA NIKOLE TESLE

Sve je poelo u kasnu zimu 1994, kao jedan od

mnogobrojnih novinarskih zadataka - nepretenciozno
istraivanje dostatno da, u najboljem sluaju, popuni
neupadljivi prostor na margini dnevnih novina. U
nedostatku veih i znaajnijih tema, posvetio sam panju
neobinoj smrti Reginalda Lewisa, novinara britanske
informativne agencije ATT. Ono to je donekle bilo
intrigiraj uim jeste zauujue mali odjek to ga je u
javnosti imala nerazjanjena pogibija ovog "roenog
Skotlandanina, a naturaliziranog Londonca" - kako je
stajalo u opskurnoj agencijskoj vijesti. Mogue da je
odsustvo veeg interesovanja bilo posljedica toga to vijest
nije nudila nikakve detalje o nainu Lewisove smrti, a u
ovakvom naem okruenju, gdje je smrt samo dio obine
svakodnevnice, takve vijesti nisu izazivale mnogo panje.
Tako je, dodue, bilo i sa mnom, i ve sam bio
spreman odustati od daljnjeg istraivanja, shvativi kako
je to jo samo jedan potencijalni novinarski muak.
Na tome bi vjerovatno i ostalo da nekoliko dana
kasnije, u jednom sasvim sluajnom razgovoru sa
nekolicinom stranih novinara, nisam saznao nove detalje
koji su bacili neoekivano svjetlo na Lewisovu pogibiju.
Naime, iz konotacija ovog razgovora, obavljenog pod
dobrim dejstvom holandske pive, dalo se natuknuti kako
Reginald Lewis zapravo nije novinar, ve terenski
obavjetajac britanske obavjetajne slube MI 6.
Potaknut profesionalnom radoznalou, sljedee je bilo
da potegnem neke od svojih veza u rasponu od
UNPROFOR-a pa do republikog MUP-a. Iskoristio

sam i sretnu okolnost da satelitskim telefonom obavim

nekoliko razgovora sa Zagrebom i Londonom. Ve
sljedeeg dana, nakon jo nekoliko poziva u Pariz i
Gdanjsk, poele su se pomaljati prve konture.
Neobine koincidencije
Pravo ime Reginalda Lewisa bilo je Revmond
Manilov - iskusni operativac MI 5 koji je znanje sticao
slubovanjem na Bliskom istoku i u Hong Kongu. U
Sarajevu se nalazio od sredine oktobra 1993, a u
politikim i diplomatskim krugovima Londona o
njegovom zadatku govorilo se kao o neemu od primarne i
izuzetne vanosti. Meutim, nita vie se nije moglo
saznati i ponovo bih se naao u istom orsokaku da se
nove perspektive prie nisu otvorile na nain koji moda
jeste koincidencija, no nikako obina.
Svega nekoliko dana nakon to sam ve bio spreman
dii ruke od itave stvari, iz Londona me je pozvao
Edmond Mici, poznati novinar "Sunday Expressa" i moj
dugogodinji prijatelj s kojim sam prije rata suraivao na
seriji napisa o raspadu bive Jugoslavije. Kontakt smo
odravali i tokom rata, pa je bilo logino oekivati da e
mi traiti uobiajene podatke vezane za vojnu i politiku
situaciju u Sarajevu. Stoga je ne malo bilo moje iznenaenje
kada me je Mici zamolio da mu pruim informacije o
Porastu broja operativaca raznih svjetskih obavjetajnih
agencija koji su se u posljednje dvije sedmice slili u Sarajevo,
skriveni pod lanim identitetima novinara i radnika
svakojakih humanitarnih organizacija.
Ova, svakako provjerena Micieva informacija
Ptakla je moju radoznalost, tim prije to je Mici naglasio
a n
jegovi vrlo sigurni i provjereni londonski izvori
obavjetavaju o pravoj euforiji koja je u posljednjih mjesec
dana zavladala u svjetskim obavjetajnim krugovima, a

uzrokovana nekim misterioznim i nevjerovatnim otkriem

vezanim za Sarajevo. Intrigantnost je bila vea utoliko to
to navodno otkrie zapravo nije imalo ni najmanje veze
sa samim ovim ratom. Pogotovo nakon onoga to sam
ispriao Miciu u vezi mojih sarajevskih otkria vezanih
za ovaj sluaj, u nama obojici podivljao je neutaivi
urnalistiki nerv. Dogovorili smo se da zaponemo
paralelne istrage i ponovo stupimo u kontakt za nekoliko
dana. Da sam tada mogao i pretpostaviti do ega e nas
dovesti naa uporedna istraivanja, pitanje je da li bih se
prihvatio toga. Jer, dovoljno volim svoj ivot da ga ne bih
uloio u kockanje sa opasnou, u ta e se istraga na kraju
pretvoriti.

Tajanstveni dokument
Edmond Mici nazvao me je nakon etiri dana i u
razgovoru duem od pola sata uporedili smo rezultate.
Slika je bila pomalo zbrkana i konfuzna, ali vam je prenosim onakvom kakvom smo je i mi sami imali u tom
momentu.
I njegovi i moji izvori podjednako su potvrdili da se
u Sarajevu trenutno nalazi barem petnaestak obavjetajaca i terenaca takvih agencija kao to su MI 6, CIA,
GRU, izraelski Mosad, francuska Sluba nacionalne sigurnosti i jo nekolicine iji se identitet pak nije mogao
odrediti sa preciznou. Saznali smo i to da je cilj njihove
potrage stanoviti dokument koji potie jo iz vremena
prije Drugog svjetskog rata i za ije se postojanje nije
znalo sve donedavno. Navodno, nauo je Mici, onaj ko
bi se doepao tog dokumenta, u rukama bi imao neto
od ogromne vanosti, neto to bi mu dalo golemu politiku ili vojnu mo. Ovaj dokument, ponovo navodno,
bijae skriven u Sarajevu.
U tom trenutku bilo je nemogue saznati ita vie o

karakteru i konotacijama tog dokumenta. S druge strane,

ja sam uspio ustanoviti kako je Revmond Manilov alias
Reginald Lewis ubijen u noi 10. februara 1994. sa dva
precizna pogotka u predjelu trbuha. Njegov les pronaen
je sljedeeg jutra u blizini hotela Holidav Inn. Kratkotrajna
istraga sarajevskih policijskih organa nije uspjela doznati
nita vie i itav sluaj okarakteriziran je kao ubojstvo pri
pljaki - tih dana nita neuobiajeno za ratno Sarajevo.
Ipak, od mog prijatelja iz CSB-a uo sam kako se sumnja
da poinitelj ubojstva nikako nije na ovjek, ve da je u
pitanju dobro obueni strani profesionalac, jer su koriteni
specijalni cijankalni meci sa tupim vrhom. Sve u svemu,
ak su i ovakva naklapanja dodatno doprinosila odrivosti
rezultata Micieve i moje zajednike istrage.
Meutim, stvari su se poele razvijati filmskom
brzinom i dramatikom. Mici me je ubrzo ponovo
nazvao i sav uzbuen rekao da ga je njegov povjerljivi
izvor iz britanskog Ministarstva inostranih poslova
obavijestio da je itava frka oko "sarajevskog
dokumenta" krenula iz June Amerike i da su u igri ak i
interesi neonacistikih organizacija. Tako su, navodno, i
one poslale svoje ljude u Sarajevo. Tim podatkom itava
istraga dobila je na neoekivanoj ozbiljnosti. Da smo bili
pametniji, odustali bismo u tom trenu. Ali je podatak o
eventualnoj umijeanosti i neonacista jo samo dodatno
raspalio Micievu znatielju kao ovjeka koji je poticao
iz naih krajeva i ija je gotovo kompletna familija
nastradala u nacistikim logorima iz prolog rata.

Amerika veza
No, i pored ovakvog konglomerata zbrkanih
naklapanja i neprovjerenih dojava, Mici mi je ipak dao
Konkretno ime s kojim sam konano mogao zapoeti
opseniju istragu. Nisam u poziciji da vam to ime sada u
potpunosti otkrijem - previe se stvari desilo u

meuvremenu koje mi oduzimaju moralnu slobodu da u

eventualne posljedice, koje bi nastale objavljivanjem ovog
teksta, uvuem i potomke te osobe. U nastavku ga stoga
upoznajemo kao Nenada D. Prezime koje se, meutim,
krije iza ovog inicijala odmah me je asociralo na izvjesnu
staru sarajevsku porodicu, uvenu po svojoj znaajnoj ulozi
u javnom ivotu naeg grada u periodu izmeu dva svjetska
rata. Izmeu ostalog, zasluna je i za podizanje jednog
poznatog javnog zdanja to je sve do ovog rata obavljalo
svoju funkciju, ali je danas, naalost, samo jo jedna naznaka
na dugom spisku ruevina. Ve pri prvom koraku dalje
istrage postalo je jasno kako je identitet Nenada D. ve i od
ranije bivao povezan sa nekim vrlo nejasnim dogaajima.
Dopustite jo toliko da ovom prilikom istaknem zahvalnost
gospodinu Tureviu, ijom mi je Ijubaznou bilo
omogueno da konsultiram njegovu golemu historiografsku
arhivu - nakon paljenja Vijenice i Orijentalnog muzeja,
nesumnjivo najznaajniju zbirku te vrste u Sarajevu.
Dakle, porodica Nenada D. je u arhivama
ovdanjih Ijetopisaca ostala zapamena kao vrlo zasluna
i ugledna, i to ne samo gradnjom pominjanog zdanja.
Nakon Drugog svjetskog rata, poto vlast uzurpiraju
komunisti, Nenadova porodica, imuna i nesklona
marksistiko-lenjinistikim projekcijama budunosti,
svoj novi ivot potraila je iseljenjem u Junu Ameriku.
Veinu svog bogatstva spasili su, sve sem nekretnina koje
je nova vlast odmah prisvojila, pa tako i ono zdanje.
ivot, pa kakav god ve on bio, nastavio je da tee svojim
nepredvidivim postratovskim, radnoakcijakim i
informbiroovskim tokovima sve do kraja ezdesetih.
U poznim tridesetim godinama ivota, Nenad D. se
vraa u Sarajevo kao dravljanin zemlje u Junoj
Americi. Visok i bljedunjav, odavao je utisak nekoga ko
se u rodni grad vratio ne tek tako, ve nekim vrlo
odreenim poslom. Ubrzo se uklopio u sarajevsku
svakodnevnicu, a neki od naih sredovjenih itatelja

svakako e se sjetiti pojave tog ovjeka poznatog po svojoj

distanciranosti prema svima i konom mantilu kojeg
gotovo da nije skidao sa sebe. Zanimljivo je da se njegov
lik moe prepoznati na fotografijama sa otvaranja izlobe
Ismeta Mujezinovia u domu JNA 1969, objavljenim u
luksuznom katalogu te manifestacije.
Vrlo brzo po svom dolasku, ili da kaemo povratku,
Nenad D. se poeo kretati i u vienijim krugovima, iako
ga tadanji poznanici opisuju kao ovjeka koji i pored
izuzetnog finansijskog stanja nije bio ba dareljive ruke.
Ipak, arija ko arija, pa su nakon nekoliko godina
procurile glasine o razlozima njegovog povratka. Naime,
u podrumu pominjanog zdanja, zadubine njegove
familije, u kojem je Nenad provodio svoje sarajevske
dane, navodno je bio skriven dio njegovog porodinog
bogatstva. Zapeaeno iza jednog lanog zida, ono se,
valjda, sastojalo od srebrenine velike umjetnike
vrijednosti. Kao strani dravljanin, Nenad D. je imao
pravo na to nasljedstvo i uz prisustvo slubenika tadanjeg
MUP-a otvorio je zazidani prostor. O onome ta je zaista
tu naeno, ne zna se nita konkretno, a jo manje o sudbini
tog blaga. Ako su u arhivama MUP-a i postojali zapisnici,
ini se da su u vihoru ovog rata oni definitivno izgubljeni.
Moemo samo nagaati: da li je Nenad D. iznio sve te
predmete iz zemlje ili je moda od tadanje SFRJ dobio
protuvrijednost u novcu? Kako god, uskoro je opet, naglo
kako je i doao, nestao iz Sarajeva da se vie nikada ne
vrati u ovaj grad.

Klupko se razmotava
Cijela ova pria o Nenadu D., ovakva kakvu je ovdje
prenosim, morala je zvuati nepotpunom iz vie
razloga. Nije trebalo biti mnogo matovit pa da se nasluti kako se u njenoj pozadini kriju stvari nedostupne
oima i uima arije koja e jo dugo vremena prepri-

avati itav dogaaj. S jedne strane, za uenje je to je

Nenad D. kao bogati iseljenik potroio nekoliko godina
ivota da bi se domogao izvjesne srebrenine, koja mu
svakako, u finansijskom smislu, nije mogla mnogo znaiti. To je moglo samo upuivati na to da je Nenad D.
traio jo neto, neto to je moglo biti vrijednije od bilo
kakve srebrenine. Moda su bile odrive i one glasine
koje arija ipak nije smjela tako glasno iriti - da je Nenad D. zapravo bio strani pijun. To se pak ini teko
odrivim, jer malo je vjerovatno da bi tadanje, uvijek
osjetljive i nepovjerljive vlasti tako dugo tolerirale njegov boravak u Sarajevu.
Naravno, odmah sam o svemu ovome obavijestio
Edmonda Micia. Zadovoljan mojim podacima kao
izvrsnim osnovama za njegov dio istrage, oduevljeno je
prionuo na posao. I ve nakon dva dana, kasno naveer,
zazvonio je moj telefon. Neu se sada truditi da vam
opiem uzbuenje to je oblikovalo njegov inae smireni
glas, ili strepnju da smo se zaista uvalili u neto krupno,
ali neto to bi - pretpostavljam da smo tako mislili moglo donijeti Pulitzerovu nagradu u nae ruke. Ukratko,
ono to je on doznao, ilo je ovako. Nenad D. ipak jeste
bio pijun, ali ne bilo kakvih nacionalnih slubi, ve
izvjesne junoamerike poslovne korporacije iji je kapital
poivao na ulaganjima amerikih i izraelskih bogataa.
Nakon svog povratka na kontinent sambe, rumbe, kafe
i karnevala, Nenad D. je praktino preko noi postao
basnoslovno bogat ovjek. Krajem sedamdesetih nestao
je pod nerazjanjenim okolnostima i inilo se kako
njegovo ime definitivno pada u zaborav ak i onih
intriganata koje ovjek moe sresti po sumnjivim
brazilskim krmama, tamo uz luku, to su za besplatno
pie spremni tota ispriati.
Takva situacija potrajala je sve do ljeta 1993.
godine, kada se ustanovljava da je jedan od tee
ozlijeenih u velikoj saobraajnoj nesrei u Montevideu

bio upravo Nenad D., iako su njegove isprave glasile na

ime Al-vahadra Borelesa, urugvajskog lijenika. Mada u
tekom stanju, Nenad D. poivio je jo nekoliko dana.
Mici je razgovarao sa tadanjim dopisnikom svog lista
iz Montevidea i, zaista, taj se vrlo dobro sjeao udnog
interesovanja mnogih obavjetajnih slubi za ovog
misterioznog unesrenika to je leao u memorijalnom
krilu montevideovske dravne bolnice. Mici je odmah
kontaktirao svog sadanjeg dopisnika, a ovaj opet svoje
kuloarske veze. Saznalo se da je Nenad D. nakon nekoliko
dana podlegao ozljedama, ali je jedan od bolniara, za
poveu sumu dolara, ispriao Micievom dopisniku kako
je Nenad D., u posljednjim asovima ivota, ve u
samrtnom bunilu, nepovezano priao o nekoj "sarajevskoj
tajni" za koju samo on posjeduje rjeenje. Bolniar se
zakleo da su posljednje rijei Nenada D. bile pominjanje
Nikole Tesle i nekog otkria tog velikog, ekscentrinog
naunika. Nedugo potom, Nenad D. je izdahnuo i u tiinu
svoje montevideovske grobnice odnio tajnu.
Ali, ve sljedeeg dana, na najjezovitiji nain, Mici i ja
smo moda po prvi put zaista shvatili u ta smo se upleli.
Vijest se mogla nai ak i u izvjetajima ovdanjih
novinskih agencija: istog dana kada je Miciev dopisnik
javio svoja saznanja, on i bolniar izvrili su
samoubojstva. Dakako, teko je bilo povjerovati u takvu
verziju. Oigledno da neko nije elio da se puno njuka
oko te prie. Ova ubojstva - jer nita drugo nije moglo
biti u pitanju - trebala su da nam budu definitivna
opomena. Meutim, itava istraga je u tom trenu ve
bila otila predaleko. Jednostavno, vie nije bilo povratka,
'no obazrivi, sloili smo se da sljedea stepenica treba 31ti
doznavanje svih moguih veza koje je Nikola Tesla, al
samouki genij alac iz neuglednog Gospia, mogao imati bilo
sa Sarajevom, bilo sa Nenadom D. Usput, jo jednom smo
prelistali dokumentaciju o Teslinom radu. Sada to ve
mogu rei, cilj nae istrage bile su prie o navodno

monom, razornom oruju kojeg je taj gigant fizike

osmislio u periodu izmeu dva rata. Jer, Nenadove
posljednje rijei odnosile su se ba na to!

Sarajevska veza
0 daljim zbivanjima, o svemu to smo potom Mici
i ja doivljavali tokom istraivanja kontroverzne i
nepotpune dokumentacije o Teslinim otkriima, mogla
bi se napisati jedna omanja knjiga. Ne samo radi
nedostatka prostora, ve i radi bezbjednosti svih koji su
nam na ovaj ili onaj nain pomogli u toj novinarskoj
avanturi to potrajala je due od mjesec dana, a protegla
se ak na etiri kontinenta, prezentiram vam samo
zakljuke. Mada, dok ovo piem, i meni samom je teko
u potpunosti povjerovati u njih.
Pria je to koja provodi nevjerovatnu liniju
povezanosti izmeu Nikole Tesle, preko Nenada D., pa
sve do ratnog Sarajeva, krcatog stranim obavjetajcima.
U neukim, populistikim krugovima dobro je poznata
pria kako je Nikola Tesla navodno izumio tajanstveno
oruje nevjerovatno razorne moi, u laikim krugovima
nazvano x-zrakama. Meutim, koliko god ove prie
postale rasprostranjene i legendarne, pogotovo u
posljednje vrijeme kao pekulacije srpskih nacionalista,
nikad nisu naeni stvarni dokazi koji bi potvrdili takvu
verziju. Dodue, poznato je da je CIA nakon Tesline smrti
zaplijenila svu njegovu dokumentaciju i da se ono to je
pronaeno dri u strogoj tajnosti.
Mimo svih oekivanja - jer teko se probiti kroz
takav zid neprovjerenih i iskrivljenih podataka - Mici i
ja naposljetku smo doznali kako Tesla ipak jeste izumio
to oruje ija mo zapravo poiva na krajnje jednostavnim
zakonima fizike. Nepovjerljiv prema svakome, Tesla je
tu stranu tajnu povjerio svome sekretaru, izvjesnom

Howardu Berkeru, utisnuvi mu formulu u podsvijest

putem hipnoze. To se desilo tridesetih godina. Odmah
potom, Tesla, kao izraziti pacifista, shvata sav uas kojeg
moe prouzrokovati njegovo otkrie i odluuje da uniti
sve zapisane tragove o formuli, ba kao to je i odbija
predati amerikoj vladi i pored golemih pritisaka vrenih
na njega. elio je i iz Berkerove podsvijesti izbrisati formulu,
no, njegov sekretar, inae vrsni slavista i doktor prava,
ovjek koji je kao i Tesla vukao korijene iz naih krajeva,
nalazio se tada ba u Sarajevu! Razlozi su bili ostavinska
rasprava vezana za fojniko imanje jednog od njegovih
bliih predaka.
udna je bila sudbina kada odredi da jednog majskog prijepodneva, u tadanjoj Ferhadija ulici, Berkera
atre fijaker. U tekom stanju, prolaznici su ga prebacili
upravo do oblinjeg javnog zdanja porodice Nenada D.
U kancelariji Nenadovog oca, Berker umire u sljedeih
desetak minuta; ali u komi, iz njegove podsvijesti izlaze
podaci o Teslinoj tajni. Nenadov otac, i sam fiziar-amater, zapisuje ovu formulu, kad ve nije mogao pomoi
nesretniku, i shvata da ovo nikako nije obino trabunjanje. Intrigantan je podatak da je tu formulu zapisao na
prvom to mu je ruci bilo blizu - raunovodstvenoj knjizi,
na poleini korica. Berker je umro istog prijepodneva, a
Tesla je u svom newyorkom hotelskom apartmanu
mogao odahnuti, ubijeen da je tajna izgubljena za sve
mogue zlonamjernike. Spokojan, umire 1943.
Tokom nekoliko godina, pritisnut bremenom svakodnevog ivota, Nenadov otac bijae zaboravio na ovu
formulu. Tako bi sve do Drugog svjetskog rata, kada od
jednog SS oficira, to je stanovao u tom zdanju, saznaje
o legendarnim priama vezanim za Tesline x-zrake, koje
bi mogle odluiti zavretak rata. Uasnut, shvata da je
ba on jedini koji ima ovu formulu u posjedu. Kao ubijedeni jugoslovenski patriota, ne pada mu na pamet da
formulu preda Nijemcima, pa raunovodstvenu knjigu

skriva u podrumu, zajedno sa srebreninom, u onaj zazidani prostor. Naalost, ovaj smioni ovjek, vizionar tc
je vjerovao u neku ljepu budunost kada bi se Teslin
pronalazak mogao koristiti za dobrobit ovjeanstva, gine
estog aprila 1945, od gelera iste granate koja je ubila
narodnog heroja Vladimira Peria Valtera. Tek pedesetih
godina, njegov sin Nenad D., prekopavajui po oevim
spisima i dnevnicima, saznaje za stranu tajnu koja se
krije iza lanog zida u jednom sarajevskom podrumu.
Nedugo nakon toga, Nenad stie u Sarajevo i, prema
ranijim saznanjima, jasno je kako je otvorio skrovite.
Sta je naao, to jo uvijek nismo saznali.

Neoekivani obrat
Sljedei dani bili su teki i za Micia i za mene. Prvo je on
poeo dobijati prijetee poruke preko telefona, a nekoliko
kamenica je nou uletjelo kroz njegove prozore.
Naposljetku, nakon to mu je jednog jutra eksplodirao
automobil, Mici me nazvao i uzrujanim glasom
obavijestio da se povlai iz itave istrage, da ne eli riskirati
ivot svoje familije. S druge strane, jednog su prijepodneva
u moju redakciju banula dva stranca, nalik na prefrigane
negativce iz filmova o Jamesu Bondu. Za razliku od svog
glamuroznog filmskog imida, bili su vrlo otri i konkretni
na rijeima. Na perfektnom bosanskom, ali sa nekom
tvrdoom u naglasku, koji me je odmah asocirao na njihovo
njemako porijeklo, rekoe mi da je vrijeme da dignem
ruke od svega i vratim se pisanju o stripu i filmu. Inae...
Revolverska cijev bljesnula je samo na momenat, ali
dovoljno da je vidim. Isti bljesak u njihovim arijevskim
oima davao je na znanje da bi taj pitolj bili spremni
upotrijebiti. Moda kao to su ga upotrijebili na Reginaldu
Lewisu!? Na to nisam htio ni da pomiljam. Dosta je bilo,
rekoh sebi, posluaj ljude i vrati se stripu. Tako i bi. Sve do
prolog mjeseca, januara 1995.

Neoekivano, epilog itave ove storije doao je sam

od sebe, u momentu kada sam ve itav sluaj odloio u
ladicu ispunjenu gomilom slinih, nerijeenih sarajevskih
misterija. U redu, znao sam za historijat Teslinog oruja,
za njegovu povezanost sa Nenadom D. i Sarajevom. Ali,
ta je bilo sa formulom, da li je uope naena i ako jeste, u
ijim je onda rukama? Sa Miciem bih se uo vrlo
rijetko, vie kurtoazno, a preutno smo znali da je bolje
vie ne pominjati nita od tih elemenata. Ponekad bih
malo pronjukao po ovdanjim kuloarima, ali nisam imao
osjeaj da se jo neko zainteresirao za ovu priu. Strani
obavjetajci su uglavnom napustili grad - ostao je samo
onaj standardni broj. Da li su i koliko oni saznali? I,
naposljetku, ta su zapravo traili ako je Nenad D.
formulu ve bio odnio sa sobom?
Jedne veeri, dok sam na televiziji pratio uobiajeni
nastavak muzike serije "Sarajevo gradovima Bosne"
(iz profesionalnih razloga morao sam je recenzirati za
moj magazin "BH Dani"), iz opijenosti sevdahom trgnuo
me je telefonski poziv. Hrapavi, estim kaljem prekidam
glas starijeg mukarca s druge strane nije elio otkriti
svoj identitet. Po njegovoj elji, dogovorili smo sastanak
za sljedeu veer, u bezbjednosti naputene ruevine onog
istog zdanja Nenadove porodice.
Koincidencija? Nikako. Najeio sam se kada mi
sagovornik ree da se radi o... Teslinim x-zrakama!

Razrjeenje
Tek kada sam sreo svog misterioznog sagovornika, stvari
su se potpuno iskristalizirale i dale svoj bizarni
zavretak prii dugoj godinu dana, ali staroj decenijama.
Ovaj suhonjavi stari, iji je izgled, i pored oite bolesti,
odavao autoritet i izvjesnu nadobudnost, bio je
penzionirani radnik MUP-a, jedan od onih inspektora
Dravne bezbjednosti to su davne 1970. prisustvovali

komisijskom otvaranju zazidane izbe u podrumu ove

razruene graevine. Na moje iznenaenje, bio je jedini
preivjeli od sve petorice. Ostali su ili umrli prirodnom
smru ili ginuli na neobjanjive naine. On se uspio spasiti
udne koincidencije viegodinjim boravkom u bivem
SSSR-u kao ubijeeni komunista. No, nakon raspada
Lenjinove imperije, a bolestan od raka (tvrdio je da mu
ostaje jo najvie mjesec dana), 1991. se vratio u rodno
Sarajevo i ne slutei predstojeu ratnu kataklizmu.
Kako je jo uvijek odravao kontakte sa nekim od
svojih starih kolega, nauo je za moju umijeanost u nove
konotacije nekadanjih dogaanja, kojima je on, sada se
to pokazuje, kljuni akter-svjedok. Svjestan da mu je kraj
blizu, elio je zapravo olakati vlastitu savjest. Evo ta
je ispriao.
Nenad D. zaista je bio pronaao formulu ovdje, u
podrumu. To otkrie nije mogao tajiti od policijskih
inspektora, ve je njihovu utnju kupio vrijednim
komadima srebrenine. No, moj sagovornik elio se dodatno
osigurati. Pratio je Nenada, otprilike doznao na ta se
naena formula odnosi - saznanja je dopunio docnijim
informacijama koje je, slino Miciu i meni, sakupljao po
ruskim bespuima, gdje je, zahvaljujui mitu, raskono
ivio. Tako je doznao i za dalju sudbinu formule. Nenad
D. je uzeo samo jedan njen dio. Po povratku u Junu
Ameriku, predao je taj prvi dio formule kao predujam
nekolicini predstavnika supersila, a da ni jedan od njih nije
znao za trgovinu sa drugom stranom. Poto je dobio prvi
dio dogovorenog novca, mjereno milionima dolara, Nenad
D. pobjegao je i vjeto zametnuo svoj trag. Navodno, elio
je saekati jo dvadeset godina, a onda bi napravio tajnu
licitaciju na kojoj bi tajnu oruja prodao onom ko najvie
plati. elio je, pretpostavljam, time dodatno podii cijenu.
No, znamo kako je njegova igra zavrila i samo moemo
nagaati koja je pobjenjela strana sila naredila njegovo
smaknue.

Ali, ta je bilo sa drugim, kljunim dijelom formule? Moj lukavi, u razgovoru esto cinini sugovornik, koji
je dobro upoznao svu ivotnu gorinu pijunskih intriga,
znao je i taj odgovor. Nenad je bio vrlo lukav. Dio formule kojeg je prodao zapravo je beznaajan, takav da
se na njegovom osnovu ne moe niti pretpostaviti ostatak. Taj drugi dio, on je kljuni. On jeste tajna x-zraka
Nikole Tesle.
Ostatak formule sakrio je uivi ga u jednu knjigu i
predao je na uvanje nekom svom sarajevskom roaku,
izvjesnom Amiru Z., koji dakako nije bio svjestan itave
tajne. No, zahvaljujui golemom novcu to mu ga je Nenad
redovito slao, svoju dunost uvara obavljao je savjesno,
sakrivi knjigu u svojoj pogolemoj porodinoj biblioteci.
ta je bilo sa knjigom, to moj sagovornik nije elio
da istrauje. Jedina elja mu je bila da umre u miru. Tako
smo se i rastali. itava postavka, moram priznati,
djelovala mi je poneto nebulozno. Zar bi se takva tajna
povjerila u nesigurne ruke jednog neupuenog ovjeka?
Ipak, bolje razmislivi, to je bio jedini nelogian Nenadov
potez i kao takav mogao je izmai budnom oku raznih
pijuna i intriganata. Pokuao sam ui u Amirov trag. I
konano, evo nas pred zavrnim inom, pred jezovitim
saznanjem.

Epilog
Kao to rekoh, ovo je kraj. Kraj kakav sam ja
Pronaao, po svojoj bizarnosti moda jedini dostojan
svretak ovako nevjerovatne historije, ispriane onako
kako sam i ja iao kroz nju, bez elje da ita sakrijem ili
pridodam. Ba zato itavu priu i iznosim u javnost. Stvari
su previe izmakle kontroli da bi ih prepustili umobolnim
igrama obavjetajnih slubi. Zato, apeliram na svakog
od vas da vlastitim trudom doprinese najboljem
razrjeenju - da se formula pronae i preda u ruke onima

koji e znati da je iskoriste. Moda sam idealista kada

vjerujem da je takvo neto mogue?
Amir Z. jedna je od mnogih rtava ovog rata.
Poginuo je jo na poetku. Njegova familija je ubrzo
potom napustila Sarajevo. Roaci koji su se uselili u stan
ne bijahu od onih to knjievnost i lijepu rije tuju, ve
su biblioteku to naloili to prodali mnogim ulinim
preprodavaima. Da je ona knjiga spaljena, malo je
vjerovatno. Previe je Nenad od stila bio pa da formulu
skrije u neko neugledno izdanje. Jedini logian zakljuak,
pa ma koliko on suludo izgledao, jeste da ta knjiga, knjiga
u ije je korice zaivena stravina tajna od koje zavisi
moda budunost itavog ljudskog roda, danas
nekontrolirano krui Sarajevom. Da li je jo uvijek na
nekoj od ulinih tezgi? Da li ju je neko ve kupio? Da li je
neko ve naao formulu?
Ostaje nam jo samo da se pitamo. Da strepimo i
nadamo se.

INVAZIJA KRAVA
Jo sredinom prole godine inostrani mediji poeli su
izvjetavati o talasu nezapamenog divljanja krava u
zemljama Zapadne Evrope. To udno ponaanje
zapoelo je tako to je veliki broj krava muzara, koje su
sve do tada uredno davale ukusno mlijeko, poeo
proizvoditi mlijeko udnog, kiselkastog okusa koje se nije
moglo upotrijebiti ni za kakav vid tehnoloke obrade, a
naknadne hemijske analize u evropskim laboratorijima
nisu dale nikakvog rezultata, sem to su postavile samo
nova pitanja. Naime, u mlijeku su naena neka potpuno
nova hemijska jedinjenja kakva je faktiki nemogue
dobiti prirodnim procesom unutar kravljeg vimena. I
kada su ve uzgajivai krava, proizvoai mlijeka i
predstavnici novinstva bili spremni da cijelu priu pripiu
trenutnom kuriozitetu nastalom moda usljed neispravne
hrane kojom su te krave bile hranjene, dolo je novo
iznenaenje. Te iste krave koje su poele davati kiselo
mlijeko, a prema nekim procjenama njihov broj iznosi
oko deset odsto ukupne evropske kravlje populacije,
prestale su davati bilo kakvo mlijeko. Istovremeno, poele
su se ponaati agresivno i pakosno, kako prema
uzgajivaima, tako i prema ostaloj domaoj stoci sa
kojom su dijelile obore i farme. Tako je vei broj seljaka
bio ozlijeen usljed naglih i podmuklih kravljih napada,
a njihov najvei broj zabiljeen je na teritoriji Engleske.
Stavie, na nekim farmama u Engleskoj dolo je i do
masovnog bijega krava, pa su tako seljani i mjesno
stanovnitvo nerijetko morali organizirati prave hajke
da bi uli u trag odbjeglim kravama koje bi potom
opkoljavali i prema potrebi zarobljavali ili ubijali na licu
mjesta. Meutim, za to vrijeme, dok se opakim kravama
ne bi ulo u trag, te udno podivljale ivotinje inile su do
tada nezapamena stona zvjerstva, usmjeravajui svoj
bijes i naglo poveanu snagu na pitome umske ivotinje
poput zeeva i vjeverica.

Da je itava stvar dobila krajnje dramatine oblike,

svjedoi incident kojeg su strana sredstva informiranja
zabiljeila i prenijela u gotovo svim zemljama. Naime,
sredinom desetog mjeseca prole godine, u podruju
Sherwoodske ume unutar koje su hajkai tragali za
poveom odbjeglom grupom agresivnih krava, na jednom
proplanku naen je stravian prizor. Tu, na nevelikoj istini,
gdje su nekom udnom logikom krave improvizirale svoje
malo umsko svetilite, naeno je oko dvadesetak zeeva
i petnaestak smededlakih vjeverica ija su tijela leala
svuda naokolo. Nakon analize utvreno je da je nad
zeevima prethodno izvreno seksualno iivljavanje, a
potom su u nekom udnom primitivnom kravljem ritualu
prineseni na oltar rogatom boanstvu ija se nevjesto
izraena bista sada uva u policijskom nottinghamskom
centru, gdje britanski strunjaci vre pomna istraivanja
u namjeri da otkriju prirodu nagle kravlje agresivnosti.

2.
Navest emo sada nekoliko autentinih svjedoanstava o maloprije opisanim dogaajima.
John Greenwood, ugledni uzgajiva krava iz
britanske pokrajine Sussex, ostao je zaprepaten cijelim
tim dogaajima: "Nije mi jasno zato se to deava", rekao
je on za "Daily Telegraph". "Svoje krave sam oduvijek
pazio i o njima vodio brigu s kakvom sam se odnosio i
prema vlastitoj porodici. Pogotovo o arah, mojoj najboljoj
muzari, koja je od jedne divne, umiljate krave postala
pravo udovite koje je, nakon to je rogovima nanijelo
teke ozljede dvojici radnika, na pobunu povuklo jo
dvanaest mojih rasnih krava. O onim zvjerstvima to su
ih nakon toga inile, znate i sami", zavrio je rastreseni
uzgajiva Greemvood svoju ispovijest.
Edward Alman, vii inspektor Scotland Yarda, kojem

je povjerena istraga o ovom neobinom sluaju, priznao je

novinaru londonskog "Suna" da policija jo uvijek tapka u
mraku. "Zaista mi nije jasno ta se deava", izjavio je
Alman. "U cijeloj svojoj karijeri nisam imao slian sluaj.
Odbjegle krave kao da se organiziraju u teroristike
formacije sa jasno zacrtanim ciljevima i kao da se vode
prema nekom ve utvrenom planu. Kakav je to plan i ko
gospodari ovim kravama, to moemo samo nagaati",
rekao je inspektor Alman na kraju svog saopenja za medije.
Strunjaci koji su vrili seciranje uhvaenih i ubijenih
krava odriu mogunost da je u pitanju neka bolest ili
epidemija kravljeg bjesnila ije posljedice iz 1785.
britansko gospodarstvo jo uvijek vrlo dobro pamti.
Takoer, kau strunjaci, utvreno je da nikakva droga,
koju je jadnim kravama mogla kriom ubrizgavati u krv
ili hranu neka dobro organizirana grupa boraca protiv
zatite prirodne okoline, nije naena u njihovom
organizmu. Na sreu, dok su trajale ove nedoumice, taj
val agresivnog ponaanja krava poeo je da splanjava.
Uglavnom, sve odbjegle krave bile su uhvaene i
likvidirane, dok one koje su ostale vjerne svojim
farmerima i uzgajivaima, nisu pokazivale daljnje
znakove udnog ponaanja ili eventualne povezanosti sa
onim grupicama za kojima su policije evropskih zemalja
jo uvijek ponegdje tragale.
I moda bi cijeli taj sluaj vrlo brzo pao u zaborav pred
blagdanima koji su se polagano pribliavali, da
njemaki patolog i sudski Ijekar Hans Grubach, koji je za
potrebe bavarske policije vrio seciranje, nije u javnost
izbacio svoju tezu. Iako je ozbiljnost i utemeljenost ove
teze bila odmah odbaena od strane svih zvaninih
institucija, nije zgoreg da je ponovimo u najkraim crtama.
Naime, dr Grubach tvrdi da je neko telepatskim putem
bio zaposjeo priglupu psihu pitomih krava i putem
modanih impulsa uticao na njihovu poveanu agresivnost,
istovremeno manipulirajui njima u cilju nekih svojih

planova o kojima dr Grubach kao ugledan i eminentan

naunik nije elio da pekulira. I moda bi dr Grubach do
kraja ivota morao da trpi podrugljivi smijeh svojih kolega
da uskoro nije u najcrnjem obliku dola potvrda njegove
teze. Podivljale krave ne samo da su imale mnogostruko
uveanu snagu, koju su, kao to smo ve rekli, koristile za
teroriziranje lokalnog stanovnitva i ivotinja, ve su i same
raspolagale izuzetnim psihikim moima koje su u obliku
poltergejst fenomena poele zloupotrebljavati, izazivajui
poare u kojima je do sada stradalo barem trideset stonih
farmi u zemljama Zapadne Evrope.

3.
Zateeni mediji i policija evropskih zemalja nisu znali kako
da reagiraju na sve ovo, pa su se na kraju odluili za
najjednostavniji metod slian onome koji se koristi i u,
recimo, sluaju leteih tanjira, a to su ignorancija i
neiznoenje podataka u javnost. Meutim, neki graani,
nezadovoljni ovakvim stanjem, odluili su da uzmu
poljoprivredu i stoarsku pravdu u svoje ruke. Pod bizarnim
imenom "Anti-Cowsquard", organizirali su ilegalne
paravojne i parapolicijske formacije sa zadatkom lova na
one grupice odbjeglih krava koje se ak i u ovom momentu
kriju u nekim evropskim umama. Uskoro je poela
bespotedna borba protiv krava koja je dala i konkretne
rezultate. Do Nove je godine samo u Engleskoj locirano
sedam odmetnutih skupina krava koje su potom zarobljene
ili likvidirane na licu mjesta. Mediji cijeloj ovoj prii nisi
dali mnogo vie vanosti nego pukom senzacionalizmu
A da li je ba tako?
U potrazi za informacijama koje bi nam u veo
mjeri osvijetlile ovaj nezapameni talas kravlje agresi
vnosti, konsultirali smo neke strane publikacije koje se
bave paranormalnim fenomenima, u koje se sluaj s
kravama vrlo lako da svrstati.

Karlo Trotter, vidovnjak i mag iz Glasgowa, koje

pamtimo po tanim proroanstvima vezanim za derb
utakmicu Manchester United - Juventus iz 1978, upuuje
nas na neke od dijelova uvenih Nostradamusovit
proroanstava. tavie, Trotter tvrdi da je slavni francusk
prorok ve odavno najavio ovako neto i da je to same
poetak jedne sveobuhvatne agresije kravljeg soja m
ljudski rod. Evo ta navodno Nostradamus kae o tome
Dvanaeste godine nakon pada krvave kule u
mjesecu punom na nebu tmurnom,
ivotinje opake naredbu su ule rogova
crvenih od krvi prolivene.
Prema Trotterovim navodima ak i laik moe shvatiti
smisao ove Nostradamusove centurije. Naime ono
"dvanaeste godine nakon pada krvave kule" moemc
shvatiti kao dvanaest godina nakon 1982, u kojoj pojan
pada krvave kule moemo shvatiti kao alegoriju velike
eljeznike nesree u oblastima belgijskih Ardena znanih
pod starim srednjovjekovnim imenom Crvena kula
posebno esto primjenjivanog za planinski most koji se te
davne osamdeset i druge obruio pod eljeznikon
kompozicijom koja je, gle uda, prevozila dvjesto petnaesi
krava koje su tom prilikom nesretno nastradale. Dalje
kae vidovnjak i mag Karlo Trotter, "u mjesecu punorr
na nebu tmurnom" jasna je aluzija na oktobar 1994. kudi
e se puni mjesec nai u jedinstvenoj ravni sa naom
planetom ali i sa Merkurom koji je odvajkada simbol
astrolokog znaka Blizanaca. Tada e, ako povjerujemo
Nostradamusu i vidovnjaku Trotteru, sve krave svijeta
da se udrue i nasrnu na nas, ljude. Sa jezovitim tonom,
zakljuuje Trotter, onaj stih "rogova crvenih od krvi
prolivene" nije potrebno posebno tumaiti.
Bilo je i drugih koji su dali svoje tumaenje talasa
agresivnog ponaanja krava u nekim evropskim
zemljama. Tako veleasni Louis Harrison Smith, voda

nevelike, ali uticajne sekte Trinaestog dana apokalipse,

religioznog reda sa sjeditem u Kalahariju, tvrdi da je
divljako ponaanje krava samo jedna najava budueg
i, po njegovim rijeima, vrlo skorog dolaska antikrista
na ove nae zemaljske prostore. 666, njihov je znak, tvrdi
veleasni Louis Harrison Smith, aludirajui na to da su
kod svih agresivnih krava njihovi repovi bili deformirani
na jedan udan i zastraujui nain, u obliku koji se moe
protumaiti i kao simbolizirani znak broja est. Smith u
prilog toj tvrdnji pridruuje i zaista provjereni podatak
da su se odbjegle agresivne krave obino kretale u
grupama od po tri, ime bi njihovi repovi sasvim jasno
simbolizirali tri estice, znak belzebuba, koji po biblijskim
proroanstvima negdje u ovom periodu treba doi na
zemlju da pokua njome zavladati.
Meutim, veleasni Louis Harrison Smith previe se bio
unio u svoje tvrdnje, pa je radi njih na kraju zaglavio i u
zatvoru, zbog ega se digla velika praina u krugovima
raznih alternativnih religioznih udruenja. Naime, Smith
je u pratnji svojih najbliih suradnika doputovao u
Evropu, u Francusku, gdje je poeo sa neplanskim
ubijanjem nedunih krava, tvrdei da time obavlja svoju
svetu misiju za koju su ga navodno nadahnula sama
nebesa. Nakon neslavnog skora od svirepo ubijenih
etrnaest krava, veleasni Louis Harrison Smith i
etvorica njegovih pomagaa uhvaeni su dok su u
jednom seocetu pored Strasbourgha pod okriljem noi
pokuavali likvidirati tri jadne i sasvim pitome krave u
vlasnitvu sitnog posjednika Jeana Baptista Juara, koji je
nesretne kravoubice dobro pretukao, a zatim ih predao
policijskim vlastima.
Evo, ovo je ukratko bila Kronologija tih udnih
dogaaja vezanih za iznenadnu agresivnost jednog dijela
evropskih krava, a uli smo i neke od najzanimljivijih
teorija koje pokuavaju objasniti uzroke i posljedice tom
nezapamenom divljanju ovih inae pitomih papkara

koji daju mlijeko i muu.

Kako god, i u ovim prvim danima ove godine stiu
iz Evrope vijesti o daljnjim deavanjima vezanim za ovu
temu. tavie, u Norvekoj je na samu novogodinju no
jedna grupa krava uinila iznenadni napad na jedno
izolirano selo u pravcu Grenlanda, a preivjeli oevici
govore o jednom potpuno novom soju agresivnih krava
koje ne samo da imaju herkulovsku snagu ve i mogu
skakati uvis petnaest metara, a udalj deset.
Koliko da te izjave prihvatimo kao vjerodostojne,
a koliko kao plod uobrazilje, ostaje na nama...

TAJNA DEMA OD MALINA

ta je zapravo povijest? Uiteljica ivota, beskonani

slijed ciklinih varijacija uzajamno jednakih odnosa, ili
najobinija zbrka, svakako neshvatljivo nebitna sa bilo
kojeg kosmikog aspekta. Razna su tumaenja, razne
kole koje e, vie sebi nego historiji, prilagoditi povijest
vlastitim svjetonazorima. Povijest tada postaje opasna,
postaje materijal za manipulaciju kojoj nema granica. I
nakon svega, ta je zapravo povijest?
U veeranjoj emisiji serijala "Josif i njegova braa",
pokuat emo da odgovorimo na to. Na pristup svakako
je revolucionaran, jer kao takav nikada ranije nije
primijenjen. No, ma koliko na momente mogao izgledati
suludo, na sistem zapravo je istinit, jedini mogu u svim
isprepletenim mreama historijskih nepredvidljivosti.
Dakle, jedino na pristup baca pravo svjetlo na mnoge
dogaaje koji su se obino inili sluajnim i nasuminim
brzacima historije, ali, to se tek sada vidi, radi se o briljivo
isplaniranim koordinatama koje omeuju jedan
podzemni tok razvoja ljudske civilizacije, tok koji, ako
se nastavi ovim putem, dovodi do krajnjih i groznih
konsekvenci, do potpunog nestanka dema od malina
na planeti Zemlji.
Materijal kojeg vam prezentiramo u narednih sat i pol
vremena rezultat je viegodinjeg, to ne rei i
viedecenijskog istraivanja prave opsjednutosti
nekolicine ljudi ija imena na njihov zahtjev sada ne
obznanjujemo, ali im zahvaljujemo na materijalu kojeg
su nam ustupili i iji vam samo manji i saetiji dio danas
predstavljamo. Naa pria poinje u praskozorje ljudskog

roda, u daleka vremena kada su prostranstvima nae

planete gospodarili mamuti, a nebom krstarili perodaktili.
ovjek tada bijae samo eksperiment prirode, jedna od
brojnih vrsta osuenih da nestanu poput dinosaurusa
ukoliko nisu u stanju prilagoditi se surovoj situaciji. Sta
je, zapravo, naeg, tada jo majmunolikog, pretka potaklo
da zasnuje krhke temelje svoga duhovnog razvoja?
Mnoge su ideje do sada o tome izreene, ali niti jedna od
tih teorija nije potpuna i zadovoljavajua. No, injenica
je da je na predak u jednom momentu svoga ranog
postojanja odbacio na gotovo naprasan nain svoje
ivotinjske nagone i postao bie koje je svojom, pa makar i
primitivnom duhovnou trasiralo put za bljetave
civilizacije Bliskog istoka koje e doi za samo nekoliko
desetina hiljada godina.
Prema naim saznanjima, krucijalni momenat za ljudsku
rasu bilo je misteriozno ovladavanje tehnologijom primitivne
proizvodnje dema od malina. Kako je do toga dolo,
misterija je i za nas. Da li je bilo u pitanju prosvjetljenje vieg
duhovnog karaktera, da li je, po Denikenovim
teorijama, gost iz dalekog svemira bio taj koji je naem
primitivnom pretku pokazao naine da od divljih malina
proizvodi dem, ili je taj nemjerljivi dobitak bio jednostavno
posljedica sluajnog eksperimenta, to, dakle, ne znamo. U
svakom sluaju, mnogi nalazi u peinama Spanije i
Francuske, koji svjedoe o prvim organiziranim
zajednicama naih prethistorijskih predaka, nude dokaze i
o posebnim podzemnim odajama u kojima su bila smjetena
primitivna ognjita za preradu malina. Meutim, zato ta
otkria gotovo nikada nisu objelodanjena? Zato su ih
prezreli moderni i tradicionalni istraivai? Sluajnost? Ne
bismo rekli da je tako. Jer, kontinuirano sagledavanje ljudske
historije kroz aspekt proizvodnje dema od malina bilo bi
potpuno drugaije tumaenje ne samo naih poetaka ve i
kompletne historije, ali time bi bili poljuljani temelji dananje
historiografije. A ono to upravo zaprepauje jeste injenica

da zabaurivanje ovog aspekta nije nimalo sluajno.

Naime, kroz itavu historiju postoje grupacije monika u sjeni koji ne samo da ele sakriti ulogu dema od
malina u ljudskoj historiji ve na opak i monstruozan
nain pokuavaju istrijebiti kompletnu populaciju malina
na naoj planeti. A kao to znamo, ak i Biblija govori
0 tome da e dan kada na Zemlji nestane malina biti
najava sudnjeg vremena.
Prema podacima kojima raspolaemo, a koji, kao
to rekosmo, nisu zavedeni kao relevantni podaci zvanine povijesti, sljedee tragove prve organizirane
proizvodnje malina i njihove pretvorbe u dem, kao u
duhovnu i fiziku esenciju ove biljke udotvornih svojstava,
nalazimo ve u sumerskoj i egipatskoj civilizaciji.
Meutim, bitno je da sada u poetku razjasnimo ovu
nedoumicu.
Sta je, zapravo, tako posebno sa malinama, kada,
rei ete, moemo tu biljku nai u njenom obliku ili kao
preraevinu u bezbrojnim varijantama? Krivo. Ovo to
mi poznajemo kao malinu samo je biogenetika, odnosno hemijska imitacija maline, koju mrane sile vijekovima ve podmeu namjesto pravih malina, kojih je sve
manje i kojima iz dana u dan prijeti potpuno istrebljenje.
Prava malina, onakva kakvu je pamte nai preci,
jeste sveta biljka, plod u kojem je sr ravnotee ljudske
duhovnosti i prirode. Kontrolirano uzimanje maline
nadahnjuje ljudsku svijest i otvara nam nesluene vidike.
Toga vrlo dobro bijahu svjesni drevni mudraci iz Babilona i
Egipta, koji su koristili ovu biljku za dosezanje transa u
kojem su bili sposobni ak predvidjeti i budunost. Vano
je napomenuti da tada nije postojala kontrola, odnosno
monopol nad malinama. Rasla je u izobilju, dostupna
svima koji su bili u stanju konzumirati ovu biljku bez
posljedica koje se javljaju ako malinu jedete u preraenom,
demastom obliku. Mudra eksploatacija dema od malina
dala je svoje rezultate i u izgradnji egipatskih piramida,

ime se objanjava neizmjerna graditeljska vjetina

faraonovog naroda, koji je, nakon upotrebe odgovarajue
koliine, bio u stanju da snagom probuene volje vri
levitaciju nad ogromnim kamenim blokovima od kojih su
graene piramide. Na isti nain onda mnogo jasnije
moemo sagledati i izgradnju mnogih, za nas misterioznih
objekata, kao to su piramide Indijanaca u Junoj Americi,
koji su dem od malina nabavljali sa Uskrnjih Otoka na
kojima i dan danas velike kamene glave podsjeaju na tu
veliku drevnu rasu proizvoaa i preraivaa malina.
Meutim, u isto vrijeme sa razvojem antike civilizacije
u Evropi, u staroj Grkoj, javljaju se prve organizirane grupe
koje e sistematski raditi na unitavanju malina, elei usput
da iz kolektivnog pamenja ljudskog izbriu svaki trag o
ovoj plemenitoj voki. Koji su njihovi stvarni motivi, to nam
nije jasno do kraja, no, kako god, injenica je da su takve
grupacije bile vrlo organizirane po sistemu tajnog bratstva,
raspolaui i za ovo vrijeme nemalim sredstvima koritenim
jedino za udni cilj istrebljenja malina.
Kao to smo rekli, ve rana historija nudi nam poligon
dijalektike suprotstavljenosti dema od malina kao
emanacije vie duhovnosti i, s druge strane, mranog
bratstva antimalinaa, kojima, pretpostavljamo, nije
odgovarao nain na koji je malina bila dostupna i najirim
slojevima. Uskoro dolazi do sve otvorenijih sukoba koji
ostaju u sjenci historije, ali neemo pogrijeiti kada
kaemo da su zapravo punski, peloponeski ili egipatski
ratovi bili bitke za meusobnu prevlast izmeu
uzgajivaa maline i njenih unititelja. To je vrijeme zbrke
i konfuzije u kojem uticaj maline sve vie slabi. Zadnji
pokuaj da se demu od maline vrati odgovarajui
historijski kontekst nalazimo u zlatno doba grke kulture,
kada cijeli niz mudraca, sa Platonom i Sokratom na elu,
pokuavaju da kao zvaninu filozofiju promoviraju kult
maline kao bitka ljudskog postojanja. No, antimalinai
bili su jai. Sokrat biva otrovan, a Platon, zastraen, do

kraja ivota vie nije htio da okusi ak niti obinu jagodu.

Ipak, odreeni posveenici kulta maline uspijevaju
sauvati tajni recept za pravljenje dema koji datira jo
iz prethistorijskog razdoblja. Pod krinkom noi oni bjee
iz Atine i odlaze na Istok, gdje im se gubi trag. Uskoro na
scenu stupa moni Rim i njegova duga vladavina u kojem
organizacije malinaa i antimalinaa gotovo gube svoje
prvobitne namjene i postaju suprotstavljene politike
grupacije. Tako je bilo sve dok nije stigao Julije Cezar,
taj veliki ratnik i potovalac dema od malina. Kao sin
velikog Gajusa, demotvorca dogmi o malini, Julije Cezar
pomae malinaima da dou na vlast. Zauzvrat, oni
finansiraju njegove pohode na Egipat. Konano, tu u
vrelini pustinja Nila, Julije pronalazi tajni ulaz u
Kefrenovu piramidu, gdje stie do odaje u kojoj su nekada
svetenici Gornjeg Egipta proizvodili obredni dem od
malina. Zahvaljujui vrlo detaljnim hijeroglifima, u Rimu
obnavlja proizvodnju dema od malina. Ali, Kleopatra,
njegova ljubavnica i majka Cezarovog vanbranog djeteta,
iz ljubomore mijenja neke dijelove formule i uskoro Rim
biva preplavljen demom od malina vrlo loeg kvaliteta,
ija e neumjerena potronja dovesti do hormonalnih
poremeaja u Rimljana i uzrokovati propast tog slavnog
carstva. I sam Julije e skonati. Njegov usvojeni sin Brut,
u meuvremenu /avrbovan od nanovo osnaenih
antimalinaa, surovo e ubiti svoga oca. Tako biva zavren
jedan nedosanjani san o velikom panmalinskom imperiju
koji bi se pruao od Afrike do Urala.
Ni samo kranstvo, koje upravo u to vrijeme poinje
da doivljava procvat, nije lieno uticaja legendi o svetim
malinama koje su nekada bile pozornica raja na Zemlji.
U to vrijeme antimalinai ve dre prilian monopol nad
svjetskom proizvodnjom malina, pri emu angairaju
najbolje umove svoga vremena da prirodnom selekcijom
postignu rast samo najloijih vrsta ove voke, ime se
umnogome gube njena eterina i mistina svojstva.

Neke legende govore da je medu prvim

propagatorima kranstva bilo potomaka one skupine
posveenika koji su pobjegli iz Grke nosei sa sobom
jedini preostali zapis o pravilnom uzgoju i preradi malina.
No, nemamo sigurnih dokaza. Prvobitno kranstvo nam
u svakom sluaju ostavlja mnogo prostora za nagaanja.
Neki smjeliji istraivai ovog fenomena nee se libiti da
u izvornom Isusovom uenju prepoznaju odjeke i
alegorije drevnih proroanstava o vremenu kada e
Zemljom opet zavladati carstvo maline. Tako neki ak
i u uvenom Isusovom pretvaranju vode u vino na svadbi
u Kani prepoznaju skriveno uputstvo o uzgajanju maline i
o njenom preraivanju u vrlo kvalitetni dem.
I tu dolazimo na tlo velike misterije, na legendu o
Svetom gralu. Sudei prema informacijama koje imamo,
Sveti gral, posuda u koju je nakon raspea skupljena
Isusova krv, nije nita drugo do alhemiarska alegorija o
duhovnom sjedinjenju prvobitne materije pri procesu
dobijanja dema od malina. Po kranstvu, Sveti gral
biva donesen u Evropu. To moemo itati i na drugi nain naime, da je grupa pravovjernih malinaa ipak stigla u
Evropu nakon urote velikog majstora antimalinaa
Poncija Pilata, koji je po svaku cijenu elio zatrti tu drevnu
tajnu o malinama. S druge strane, Sveti Pavle je isto tako
preao na stranu antimalinaa, a kako je on zapravo
ovjek koji je dogmatizirao kranstvo spajanjem antike
filozofije i nekih paganskih obiaja, to je bilo potpuno
suprotno Isusovom prilino judaistikom kranstvu,
jasno nam je zato u Bibliji ne moemo nai niti pomena
o malinama i njihovim svojstvima, pogotovo kada su u
obliku vrlo ukusnog dema.
Historija srednjovjekovne Evrope za minucioznijeg
posmatraa vrvi skrivenim naznakama o velikoj potrazi
za tajnom maline, ali i o stalnim sukobima malinaa i
antimalinaa, koji svoje obavjetajne mree predu po svim
evropskim dvorovima. ta je legenda o kralju Arthuru

nego alegorija o ovjeku koji je u svom tajanstvenom

Ekskaliburu uspio nai pravi rast maline. Ali, Arthur izgleda
nije znao kako tu prvobitnu malinu treba ispravno preraditi
da bi dobio famozni dem eterinih svojstava. Stoga on
alje svoje vitezove Okruglog stola, koji je svakako samo
prikriveni oblik plantae ovalnih malina, u potragu za
Svetim gralom, odnosno za formulom pravljenja dema
od malina. Ali, ne uspijeva u tome radi urote antimalinaa
predvoenih Arthurovim bratom Mordredom. No,
izgleda da formula o demu nije jo bila u Evropi.
Moda bi tako bilo i dalje da nije bilo krstakih ratova.
Nama ovdje bitan je Prvi krstaki rat radi tajanstvenog
osnivanja jo tajanstvenije organizacije vitezova templara.
Ko su ti ratnici-svetenici koji su ratovali na uarenom tlu
Palestine i pronosili slavu kranstva? To se ni danas ne
zna. Kako god, nakon povratka u Evropu 1127. godine,
ovaj red, kojeg je ustanovio i veliao Sveti Bernar, glavni
propagator kranstva u to vrijeme, postaje strahovito
moan i bogat. Od devetorice vitezova, iji nam stvarni
identitet ni do danas nije poznat, a koji su u Prvom
krstakom ratu inili jezgro templara, ovaj red uskoro je
imao na hiljade lanova irom Evrope i Istoka, brojne
posjede i ogromne koliine novca i dragocjenosti. Nisu bili
duni da se pokoravaju nikome sem Papi, a inilo se da je
i sam otac Crkve morao biti vrlo obazriv prema ovim
vitezovima. Templari su potom prvi u Evropi ustanovili
sistem modernog prenosnog bankarstva, a odravali su
duhovne veze i sa Arapima i Jevrejima, to je za to vrijeme
bilo nezamislivo, pogotovo za ove Kristove ratnike, kako
su templari sebe esto nazivali.
I ko zna dokle bi sve sezala njihova mo da 13. oktobra
1307. francuski kralj Filip Lijepi nije na prevaru pohapsio
sve vode templara i optuio ih za, u najmanju ruku,
udne stvari, kao to su oboavanje avola,
sodomija, kovanje zavjera i slino. Uskoro su svi glavni
templari bili surovo pogubljeni, ali Filip se nikada nije

doepao njihovog basnoslovnog blaga za kojim je toliko

udio. Izgleda da su templari znali za ovu urotu i, prema
mnogim legendama, nekoliko dana prije hapenja
isplovilo je osamnaest galija sa njihovim blagom. Nikada
vie nije se nita ulo o njima.
Eto, to je pria o templarima kako je tura historija
poznaje. Ali, gdje je prava istina? Naravno, u malinama i
demu od malina u kojima lei klju ove misterije. Naime,
izgleda da su templari za vrijeme svojih prvih boravaka u
Jerusalimu pronali drevne jevrejske upute za odgajanje ove
voke, a zahvaljujui kontaktima sa sektom muslimanskih
ubojica, poznatih kao "Organizacija Starca sa planine",
templari su saznali kako da prave dem. Jer, izgleda da
ubojice sa planine nisu bili niko drugi do potomci onih davno
izbjeglih Atinjana koji su svoju tajnu nosili sa sobom.
Dakle, po onome to znamo, templari su u jednom
trenutku postali prva organizacija nakon stoljea koja je u
svome posjedu imala i sadnice maline i pravilnu tehnologiju za njihovu preradu u dem. Meutim, ini se da su
neki njihovi lanovi odali ovu tajnu antimalinaima, tada
ve uvelike infiltriranim u papske i kraljevske krugove.
Filip Lijepi, francuski kralj, pokuao se doepati dema
od malina, ime bi mo bila samo njegova, ali nikada mu
to nije polo za rukom. Samo godinu dana nakon progona
templara, Filip tajanstveno umire. Umire i papa Kliment
V, Filipova marioneta, jer obojicu je na samrti prokleo
Jacques de Moleille, posljednji veliki majstor templara koji
je po Filipovom nalogu bio spaljen. I ponovo je za zapadnu civilizaciju bila izgubljena tajna o malinama.
inilo se da su antimalinai konano zavladali
svijetom. U narednim decenij ama cvjeta proizvodnja
jagoda i kupina, dok Crkva osniva inkviziciju sa jednim
ciljem: proganjati svakog tajnog odgajivaa malina,
unitavati sve tegle sa demom. U toj poasti stradat e
i veliki Kopernik, mudrac koji je pomou kretanja zvijezda
pokuao da spozna duhovnu i kosmiku bit malina.

Crkva ga spaljuje, a njegove posljednje rijei "Ipak se

okree." odnosile su se na tehnologiju za spra vijanje
dema, koja se, prema nekima, pokretala po sistemu
mlinskog kamena. Tako je Kopernik postao samo jo
jedan sa liste velikih muenika dema od maline.
Ali, represalije ne mogu zaustaviti ljudski duh edan
znanja i gladan ukusnog dema od malina, tim prije to
tih godina rapidno opada kvalitet kompota od jabuka,
krukovae i napose dema od jagoda - mrske biljke koju
su antimalinai pokuavali uspostaviti kao ultimativnu
zamjenu za malinu. Alhemiarske laboratorije niu irom
Evrope i veliki Paracelzij objavljuje svoju uvenu raspravu
o hemijskim svojstvima maline koja stvara revoluciju u
alhemiarskim traganjima za zlatnim kamenom, koji nije
nita drugo do vjeta metafora za suvremeni proizvodni
pogon dema od malina. Navodno, neki su i uspjeli. Ali,
sve je to daleko od stvarnih doprinosa po hektaru koje
pamtimo iz egipatskih vremena.
Malinai i antimalinai i dalje ratuju. Osnivaju razna
tajna udruenja koja su samo krinka njihovih stvarnih
aktivnosti. Rozenkrojceri, masoni, jagodiari i mnogi drugi
nisu mogli skriti svoje prave aktivnosti niti svoju borbu do
istrebljenja maline ili jagode, koja je, s druge strane, postala
malininim ogorenim protivnikom. Razni monarsi, tajni
pripadnici malinaa ili antimalinaa, alju ekspedicije u
potragu za novim zemljama, sa nadom da e tamo naii
na legendarni prirast malina ili jagoda. Columbo, Magellan,
Drake, Ridobradi gusar, Crna Brada, Henrik VIII, Bata
ivojinovi, Cervantes, Kulin-ban, svi oni su na razne naine
bili uvueni u ovu fantastinu igru globalnih razmjera koja
je, kako je vrijeme odmicalo, sve vie gubila svoj prvobitni
karakter. Vie nego ikada, dem od malina inio se
izgubljenim za budue generacije.
Daljnja historija zapadne civilizacije ne nudi nam nita drugo
do jednog opeg straha i stanja nestabilnosti,
najvidnijeg u umjetnosti tog vremena, koja izraava jedno
ope beznae i neperspektivnost. Danteov "Pakao", kao

pretea straha o daljnjem ljudskom razvoju ako mu ne bude

dostupan dem od malina, pretea je i onoga to e kasnije
izraziti Goyino slikarstvo, Rabelaisove groteske ili, u novije
vrijeme, Eliotove pjesme i Sartreova filozofija apsurda koja
se namee kao jedino rjeenje nedostatka dema od malina.
Tim prije, antimalinai pod svoj monopol preuzimaju
poljoprivredu i proizvodnju vonih preraevina. Uporedo
sa razvojem moderne hernije, oni na trite plasiraju samo
blijede kopije maline koju uspijevaju uspostaviti kao jedinu
znanu voku pod ovim imenom.
Ali, na scenu stupa ovjek koji je elio istrijebiti i
malinu i jagodu, ludi austrijski moler Adolf Hitler.
Njegova odbojnost prema bilo kojoj vonoj preraevini
vue korijene iz dvadesetih godina, kada je bio uhapen
radi neuspjelog munchenskog pua i kada je robiju
izdravao u schwardwaldskom zatvoru Wusensbriigel,
gdje su zatvorenici morali uestvovati u radu na lokalnim
farmama jagoda i lanih malina. Kada se u budunosti
doepao mjesta kancelara Njemake, odluio je da ispuni
svoj suludi san - potpuno unitenje malina i jagoda i
zasijavanje cijele zemlje stabljikama japanske patuljaste
trenje. Otuda i njegov program "Moja borba", koji se
vjeto zakulisnom jezikom igrom moe shvatiti i kao
"Moja sadnja", a ako pominjanje Nijemaca kao
arijevske rase shvatimo kao metaforu japanske patuljaste
trenje, dobijamo jasnu viziju njegove umobolnosti.
Meutim, Hitler je izazvao suprotan efekat. Malinai i
antimalinai su se sada sjedinili i krenuli u odlunu borbu
protiv Hitlera. Nakon dugog rata, nacistika trenjevaka
zvijer bila je unitena, a bacanjem atomske bombe na
Hiroimu i Nagasaki, gdje su bili najvei svjetski rasadnici
japanske patuljaste trenje, stavljena je taka na sve
nacistike snove. Konano, ujedinjeni malinai i
antimalinai mogli su povesti svijet u bolje sutra.
Ali, ubrzo su se opet pojavili animoziteti meu njima
i svijet se dijeli na dva bloka, na malinae i antimalinae,

odnosno na Zapad i na Istok. Samo je korak falio do

svjetske katastrofe. No, na sreu, bijae jedan ovjek koji
je spoznao formulu pravljenja dema od malina. Tito,
komunistiki lider jedne male drave na Balkanu, tim
saznanjem obezbijedio je svoju doivotnu mo, ali i ravnoteu u svijetu. I danas se pamte uveni malinaki derneci
na Dedinju kada je Tito svoje komunistike prijatelje
obilato astio demom od malina spravljanim u podrumu
Bijelih dvora. Navodno, jednom prilikom Tito je demom
slabije kvalitete posluio tadanjeg generala Franju
Tumana, radi ega je ovaj oficir dobio viednevnu,
iscrpljujuu dijareju. Tada se, kau prie, Tuman
zavjetovao da e kad-tad dokinuti Titovu Jugoslaviju.
Tito svoju tajnu nije dijelio sa svojim narodom, a
kako je prekomjerno uivao u demu, uskoro je zapustio
dravnike poslove, razbolio se i umro. Tajna opet bijae
izgubljena. U rasulu Titove Jugoslavije formula je kruila
od republike do republike, a generali bive JNA pokrenuli
su vojnu maineriju, elei da dobiju recept i tako postanu
najmonija organizacija u Evropi, neto kao etnika
verzija templara.
Boj se jo uvijek bije. Svuda oko nas su malinai,
antimalinai, jagodiari, moderni sljedbenici templara,
rozenkrojcera, pankera, nacista, komunista, rojalista,
demokrata, ljeviara, desniara, socijalista, faista,
hegemonista, altruista, poklonici modernog baleta ili ikebane,
agenti tajnih slubi, humanitarni radnici, vatrogasci, fakiri,
fakini i mnogi, mnogi drugi. Svi oni, a i mi sa njima samo
smo pijuni u drevnoj igri spravljanja dema od malina, koja
datira jo iz praskozorja ljudskog postanka.
Stoga, budite na oprezu. Ne vjerujte nikom, pa makar vas on htio poastiti ba niim drugim do demom od
malina.

ONI SU MEU NAMA!

Moda se poneko od vas ak i sjea onog neobinog

incidenta s poetka proljea 1994, a o kojem ovdje
namjeravam neto vie pripomenuti. Informaciju o tom
udnom sluaju bijahu prenijela i ovdanja sredstva
informiranja, ba kao to mu nemalu panju posvetie i
inostrani izvjetai iz Sarajeva. Ipak, s obzirom na
situaciju kakvu pamtimo iz tog vremena, kada je po prvi
put nakon dvije godine neto nalik na mir bilo stiglo u
Sarajevo, nije se onda uditi da se i na taj incident uskoro
zaboravilo, pa ga danas pamti jo samo poneki dokoni
penzioner - od takvih to imaju udan obiaj izrezivati
svakojake bizarnosti iz novina i lijepiti ih u kakvu svesku.
Ali, kako to ve zna da se desi, bizarnosti ba od vrste
takve esto u sebi kriju mnogo vie nego to to u turu
informaciju na margini dnevne novine moe sabiti neki
priueni novinar iz jutarnje smjene. tavie, poput
inicijalne kapisle je dotini incident pokrenuo i naprosto
zakovitlao nevjerovatni lanac dogaanja o kojima ovdje i
po prvi put javno progovaram. A razloga za takvo
tajenje zaista je bilo dovoljno.
Za one to zaboravili su ga, ili za taj dogaaj nikako ni uli
nisu, prenosim ga u opim crtama, kakvim e ga uporniji
istraiva i pronai u ratnim kompletima dnevnih novina.
Bijae to poetkom aprila 1994. Jednog od toplijih dana,
dok su u jutarnjim satima prekopavali svoju ulicu,
tridesetdvogodinji Asim H. i njegov maloljetni roak
Jadranko D. postali su rtvama nesvakidanjeg napada.
Tokom kopanja rova za uvoenje plinskih instalacija u
Asimovu porodinu kuu na padinskom dijelu Sarajeva,

njih dvojica su sasvim sluajno otkrili jednu hermetiki

zapeaenu podzemnu komoru, zabravljenu masivnim
katancem na tekim drvenim vratima. Nakon dueg
napora i uz pomo nekolicine dokonijih komija, to ve
su se vratili sa donoenja vode, pa su sada mrzovoljno
puili pred avlijskim vratima, ekajui da im se ene dignu i
kafu prirede, nai zaintrigirani sugraani uspjeli su
otvoriti ta teka vrata, ne vea od nekog prozora. Ono
to se potom zbilo podsjea na sekvencu iz kakvog
naunofantastinog romana ili filma. Na svjetlost
stidljivog proljetnog dana, pravo iz rupe, na nae
zabezeknute sugraane jurnuo je pacov iznenaujuih
dimenzija i ustremio se kako na Asima i Jadranka, tako i
na ostale prisutne komije. Tanije reeno, pacov bijae
velik koliko omanji dobro uhranjeni pas. Rastvorenih
eljusti, iz kojih prisutne zapahnu grozan smrad, ivotinja
se gipkim skokom ustremila na maloljetnog Jadranka D.
Na sreu, njegov stariji roak Asirn H., inae pripadnik
Armije RBiH jo od prvih dana agresije, reagirao je
munjevito. Povukavi pitolj iz trofejne futrole za paom,
ustrijelio je pacova-monstruma sa etiri precizna pogotka
u predjelu glave i grudi.
Nakon krae agonije popraene nesnoljivim
cijukanjem, udnovata ivotinja je krepala. Istog dana je
mrtvi pacov prebaen na Veterinarski fakultet, gdje je
odmah izvreno seciranje i analiza. Upravo time se
zavravala i svaka novinska informacija vezana za tu
temu. Iako uzburkano i uplaeno itavim ovim incidentom,
lokalno stanovnitvo je ubrzo djelomino umireno
saopenjem Veterinarskog fakulteta da se radi o poznatoj,
mada vrlo rijetkoj anomaliji u metabolizmu pacova. Kao
rezultat toga - reeno je bilo - otprilike jedan pacov od
deset hiljada izraste do takvih dimenzija. I najvjerovatnije
bi, bar za mene, sve ostalo na toj verziji, da mi sasvim
sluajno, nekoliko dana nakon pomenutog incidenta, nisu
dospjeli u posjed saznanja i podaci to bacie potpuno

drugaije i neoekivano svjetlo na itav dogaaj. A tu

ve poinje pria o onome to slobodno mogu imenovati
kao najneobinije istraivanje u cijeloj mojoj novinarskoj
karijeri.

2.
Tri dana poslije opisanog dogaaja prisustvovao sam
derneku kod prijatelja iz osnovne kole. Kako je dernek
bio od dosadne vrste, ubrzo se naoh u duem razgovoru
sa jednim starim kolegom iz izviaa, a s kojim se nisam
sreo ve dobrih deset godina. Zadovoljni obostranim
saznanjem da smo obojica ipak ostali u gradu, upustismo
se u dugaku, mada nikakvom temom vezanu priu,
neprestano podravanu podizanjem aa bez da im
dozvolimo da i u jednom trenu ostanu prazne. Tokom
razgovora, sluajno se izlanuvi, moj sugovornik, inae
staista ba na Veterinarskom fakultetu, poeo je pominjati i
onaj jo svjei incident sa golemim pacovom. Dakako,
moj novinarski nerv odmah je proradio. Nastavio sam
mu dosipati pie, stalno malo pomalo ispipavajui o emu
se tu zapravo radi. I evo ta mi tada ispria on.
U pitanju nije bila nikakva poznata anomalija ili
bilo koje drugo, veterinarskoj nauci prikladno objanjenje.
Kada je tijelo pacova bilo otvoreno, doktorska komisija
je dola do spoznaje kako su organizam i razmjetaj
organa u pacovskom tijelu bili takvi da ih ne spominje
nijedan veterinarski anatomski atlas. Jednostavno
govorei, po svim zakonima nauke, takvo neto je
zapravo bilo nemogue. Zakljuci komisije su se stoga
zavravali sa dva jedina logina zakljuka: ili je u pitanju
neka potpuno nova vrsta pacova, ili su na stolu pred
sobom imali ivotinju nad kojom su izvrene ozbiljne i
opsene operacije iz oblasti genetskog ininjeringa.
Naravno, sa takvim izvjetajem se nije moglo u javnost,

pa je na kraju sroena verzija kakvu su objavila i sredstva

informiranja.
Ali, kako mi ree prijatelj, ono to je bilo jo udnije
i fantastinije primijetilo se tek tog dana, na izmaku kojeg
derneismo pod svjetlou akumulatorske lampice i uz
gajbe bljutavog "Sarajevskog piva". Hemijska analiza
uzoraka krvi i jetre seciranog dinovskog pacova starost
je ivotinje nedvosmisleno procijenila na nevjerovatnih
oko pedeset godina. Isti rezultati su dobijani i nakon tree
provjere uzoraka. Zgranuti misterij om, odgovorni sa
Veterinarskog fakulteta su jednostavno odluili da golemu
ivotinju ostave u dubokom ledu, nadajui se boljim
vremenima kada bi ih dopalo sredstava i uslova
potrebnih da se taj fenomen zaista izui.
Sljedeeg jutra, glave jo mutne od mamurluka,
bijah sklon itavu tu priu odbaciti kao alkoholnu fantazmagoriju mog prijatelja. Ipak, kako je moj matini
magazin "Dani" upravo zapao u jednu od svojih pauza
izazvanih nedostatkom papira - ili su nam bar tako
objanjavali odbijanje da odtampaju novi broj - naoh
dodatnog vremena za detaljniju istragu. Prvi korak bio
je odlazak na mjesto incidenta, gore u strmim mahalama,
koje jo uvaju isti onaj izgled kao na poutjelim
fotografijama s poetka stoljea. Na moju alost, rupa
je ve bila zasuta kreom i zatrpana zemljom, to lokalno
stanovnitvo, voeno samo najzdravijim razumom i
najboljim namjerama, bijae uinilo iz straha da se kakva
slina stvar ne bi ponovila. Jer, valjalo je jo plina uvesti.
Meutim, uspio sam porazgovarati sa mjetaninom koji je
uestvovao u toj uzornoj akciji taba Civilne zatite te
mjesne zajednice. Da moja srea bude vea, moj
sugovornik je bio ba onaj najhrabriji to se osmjelio pa
zakoraio u podzemnu odaju da pospe krea i unutra.
Oraspoloen cigaretama kojima sam ga obilato nudio,
taj penzionirani radnik javnog prijevoza ispriao mi je
kako ta odaja nije mogla biti ni vea ni manja od nekih

dva sa dva metra i moda samo upola toliko visoka. Po

njegovom svjedoenju, bijae potpuno praznom. Pod
skromnom svjetlou prirune lampe, koja grekom
deurnog u tabu CZ nije bila propisno napunjena, jedva
je uspio da u dnu podzemne prostorijice primijeti otvor
izdubljen u zemlji. Miljenje je njegovo kako se radilo o
ulazu u neki jo dublji tunel, a svrhu mu ni odredite nije
ni nagaati htio, nego je otvor jednostavno zazidao
ciglama, usuvi prethodno kre i u taj tajanstveni otvor.
Ponovo se uinilo da mi izmiu konkretne stvari i ve
sam se spremao definitivno dii ruke od itave prie, kada
sudbina uini da u sobu bane desetogodinji Malik, unuk
mog ljubaznog sugovornika. Odmah sam u njegovim
rukama zapazio neobian metalni predmet, kojeg mi
djeak na prouavanje dade tek nakon strogih ukora svoga
dede, ali i ohrabren nekakvom amerikom okoladom
to je jo ranije izvukoh iz depa ne bih li bar tako zasladio
kafu bez eera kojom me ponudio domain. Taj metalni
predmet nije pak bio nita drugo nego isti onaj katanac sa
brave podzemne odaje. Iako mi bi ao djeteta to
nesnosnim plaem poprati gubitak te njemu vrlo zanimljive
igrake, otkupio sam katanac od Malikovog dede za steku
cigara. Ali nisam zaalio te cijene. Nije bilo potrebno biti
neki poseban strunjak pa da odmah po dolasku kui
pregledam katanac. I to sa uspjehom, rekao bih. Rezultati
bijahu nevjerovatni. Siuni natpis ugraviran u dnu katanca
objasnio je da je proizveden 1943. u Dresdenu, iskljuivo
za potrebe SS jedinice Klingsor!

3.
Sljedeih nekoliko dana proveo sam u prouavanju
oskudne literature o hijerarhijskom ustrojstvu nacistikih
SS elitnih jedinica. Posao taj nimalo ne bijae lak. Jer
koliko god je predmet mog istraivanja bio s jedne strane
opeg karaktera, istovremeno mi je valjalo doi i do

arhivskih dokumenata iz kojih bih saznao neto vie i o

eventualnom boravku jedinice Klingsor u Sarajevu tokom
Drugog svjetskog rata. Ba kao to sam i oekivao, nije
bilo mogue doi do bilo kakvih konkretnijih podataka o
dotinoj nacistikoj formaciji, sem u pekulacijama
senzacionalistikih pisaca, kakve odmah odbacih kao
nepouzdane. Stoga sam odgovor pokuao pronai kod
gospodina Mahmuta Sefardia, nekada poznatog
drutveno-politikog radnika, ali i jednog od voa
komunistikog pokreta otpora u Sarajevu izmeu 1942. i
1945. Naravno, ime koje ovdje navodim nije njegovo
pravo ime, jer situacija jo uvijek nalae konspiraciju.
Dotini gospodin, kojeg sam upoznao jo prije est godina
radei s njim obimni intervju za tadanju seriju lista "Nai
Dani", ljubazno se odazvao mojoj molbi. Kako se sam
nije mogao sjetiti nieg to bi mi pomoglo, omoguio mi
je puni uvid u dokumentaciju glavnog rukovodstva
mjesne partijske elije koja je rukovodila svim ilegalnim
operacijama u Sarajevu izmeu 1942. i 1944.
I zbilja, u zapisnicima iz kasne 1943. pronaao sam itav
niz informacija vezanih za boravak i djelovanje
Klingsora u naem gradu. Ono to bi se iz sve te
faktografske, no ne ba uvijek pouzdane zbrke moglo
izvui kao krajnji zakljuak, svodi se na sljedee. Jedinica
Klingsor, u sastavu od oko hiljadu ljudi, pojavila se u
Sarajevu u jesen 1943, a otila na proljee 1944. Sve
njihove aktivnosti, poev od organiziranja samog dolaska
pa do svega drugog, striktno su provedene u najveoj
tajnosti, tako da ak ni dobro obavijeteni ilegalci nisu
uspjeli ama ba nita saznati. Ipak, zahvaljujui pijunima
ubaenim meu osoblje hotela "Evropa", gdje se smjestila
komanda Klingsora, ilegalci su doznali kako je u pratnji
te SS formacije pristigla i ovea grupa njemakih
naunika. Smjestili su se u hotelskom podrumu, potpuno
ga izoliravi najstroim straama od pristupa neeljenih
radoznalaca.

Kako su mjeseci odmicali, tako je i misterija rasla.

Svakodnevno su uz hroptavi pisak to bi odjeknuo jo od
Jekovca, pa smanjujui brzinu dok bi se sputale do bistrike
stare stanice, stizale vozne kompozicije direktno iz
Njemake, dovlaei specijalno za Klingsor tone i tone
opreme kojoj se svrha nikako nije mogla dokuiti. ak je
u jednom momentu i sam Tito iz svoga taba na Visu
poslao nareenje da se po svaku cijenu mora otkriti ta se
to, za ime Boije, zapravo deava u tom Sarajevu. Naalost,
uvena akcija iz aprila 1944, kojoj je upravo to trebalo da
bude cilj, rezultirala je potpunim fijaskom, pa nije ni udo
to se u poratnim evociranjima antifaistike borbe naih
naroda i narodnosti nerado i rijetko pominjala.
Grupa sarajevskih ilegalaca bila se kroz kanalizaciju
provukla do hotela "Evropa". Nakon neutraliziran]a
straara uspjelo im je da prodru do glavne kancelarije na
prvom spratu, sa namjerom da provale u sef i domognu
se dokumenata koji bi rasvijetlili historijat i djelovanje
Klingsora. Ali, naalost, usljed potkupljivosti jednog od
partizanskih jataka iz gradske vodovodne uprave, upali
su u klopku i izginuli svi do jednog. Svi osim
dvadesetdvogodinjeg stolara sa Vrbanjue i vatrenog
komuniste, izvjesnog Hajrudina Mehmia. Iako smrtno
ranjen, Mehmi je uspio pobjei i stii do komunistike tajne
baze u podrumima jedne zgrade na Marijin dvoru. Tu je i
izdahnuo, ali ne prije nego to se jo jednom zakleo na
vjernost partiji i ideji ravnopravnog ivota za sve ljude svijeta.
Ali, partija ko partija, deurni zapisniar je ipak zapisao
svaku rije umirueg Mehmia, pa ak i one nepovezane
reenice to pominjahu nekakvu operaciju "Sudnji dan".
Ono to je jo zanimljivije jeste da su drugovi, kada su ve
htjeli pokopati poginulog sudruga, otkrili kako u zgrenoj ruci
stie neki komad papira, neki izderani dokumenat
umrljan krvlju i kanalizacionim blatom. Je li to samo udna
sudbina ili i ludaka srea koja je htjela, d i taj komad
papira nadem medu Sefardievim dokumentima? Kako

god, taj papir vci od A formata, a kji, opt, bijae dio jo

samo vece cjeline, uspio sm identificirati zahvaljujuci
ouvanim rubovima sa potpisom autora. Bijae to arapska
mapa Sarajeva koja je datirala iz nestvarne 1578. godine.
No, ostatak, pisan na staroarapskom pismu, nikako nisam
mogao razumjeti. Stoga zamoliri gospodina Sefardia d
mi dokumente ostavi jo kji da, dok ne nadem koga sa
veim znanjem d pripomogne.

4.

Nakon prvih ispitivanja potvrdilo se d je mapa

zaista bila originalna i d je prikazivala bas Sarajevo. Tek
nakon podueg razgledanja i uporedivanja, jer odmah mi
se nije bas sv podudarilo kako bi to po historiji grada
trebalo, shvatio sm kako se zapravo rdi o mapi
podzemnog Sarajeva. Kakvo je ono doista moglo biti,
odnosno sta je mapa prikazivala, nije bilo jasno. Iz
historijske grade lako se moe saznati d nem pomena
nemu slinom, d u vrijeme iz koj eg mapa datira ni
kanalizacija jo nije bila poloena. Ali, bez obzr na to,
mapa je jasno prikazivala lanac tunela i podzemnih peina,
rasprostrtih ispod teritorije dananjih opcina Centar i Sti
grd. Takoder, dalo se po toj mapi razaznati d su tuneli,
pod pretpostavkom d zaista postojahu, bili u vise nivoa
tla, ponegdje doseui i do pedeset metara dubin.
Kao sto rekoh, bilo je tu zapisa i na staroarapskom. U
pomo moje prijateljice, vrsne prevoditeljice sa
arapskog i odlinog orijentaliste, uspio sm donekle
deirirati vlagom okrunjene zpise sa margine pergamenta
kji gotovo d se nije smio jae prodrmati jer bi se odmah
stao kruniti po rubovima. Prijateljici je trebalo vise sti d
u pismu, kojeg laiki nazvah "staroarapskim", prepozna
jednu gotovo zaboravljenu i arhainu formu tog jeka
"pustinjskih sinov" kakva se koistila jo samo u

perzijskom periodu srednjozaljevske kultue. Medutim,

daleko od injenice d se dokument pisan tim nainom
mogao pronai u Sarajevu, bijae smisao samog teksta,
potpisanog od stran stanovitog Sadida Ibn Buhare,
putnika, mistika i alhemiara - kako je ve sebe nazvao
sa izvjesnom nadmenou.
Njegov zapi na arapskom u osnovi su kratki i szeti
opisi njegovog boravka u Sarajevu t dvn 1578. kada
je, zahvaljujui mapama koje je pronaao u Carigradu,
uspio pronai dvno zatrpane otvore kji su vodili ispod
tla na kojem je bilo sagradeno Sarajevo. Po Buharinim
tvrdnjama, ti podzemn tuneli i hodnici sti su vise od
ak dvadeset hiljada godina i nepoznte su, tajno svetilite
jedn od najranijih prethistorijskih religija koju Buhara, ne
nudei nikakva objanjenja, naiv pantizam. Dalje tvrdi
d se t 1578. spustio ispod Sarajeva i d je ova mapa ono
sto je uspio napraviti tokom boravka u sarajevskom
podzemlju. Naalost, tu tekst prestaje, odnosno,
pretpostavljao sm, nastavlja se na ostatku pergamenta
kji je ostao u posjedu Nijemaca. Jo samo je stajao zapi
Buharin: "Ispunio sm svoju misiju. Sada sm cist."
Kakva je to bila misija, nisam mogao ni nagadati.
Sta god d je to bilo, ostalo je prekriveno pauinom prohujalih vijekova. Ono sto je bilo daleko intrigantnije jet
to otkud se ova mapa nala u rukama Nijemaca, zatim,
zato je elitna SS jedinica Klingsor boravila u Sarajevu i
zato se, svega dva mjeseca nakon neuspjele ilegln
akcije ovdanjih komunista, jednako misteriozno
povukla iz naeg grada. Ovdje je oito nedostajalo jo
injenica i podataka. Medutim, ve sljedeeg dan saznao
sm o emu se ovdje zapravo rdi, doavi do otkria
koje po svojoj jezovitosti prevazilazi i najmatovitije
knjige naunog horora.
Do popune podataka doao sm na neoekivano
lak nin. T veei nazvao m Mahmut Sefardi, kji
m je vrlo ozbiljnim glasom obavijestio d jedan njegov

poznanik, kji je preko Sefardia uo za moja istraivanja,

zeli d razgovara sa mnom. U rno jutro sljedeeg dan
Sefardi m je svojim automobilem odveo na periferiju
grada gdje sm u jednoj tronoj zgradi ostao nasamo sa
izvjesnim starcem kojeg emo dalje zvti N.N. i kji je,
umirui od posljedica infarkta, leao u svome krevetu. Tu
m je Sefardi ostavio.
Kada sm uo starevu priu, sv mi je postlo
jasno. Naime, N.N., kojeni su doktoi ekli d nee biti
u stanju d peiv sljedei da, odluio je d mi povjeri
tajnu koju nikada nikom drugom nije rekao, ali koja je,
po njegovom miljenju, bila sudbonosna ne samo za ns
Sarajlije ve i za budunost moda itave Ijudske rase.
D kenem redom.
N.N. je u toku rt bio kao mobilizirani zoolog i
doktor ovdanjeg univerziteta remobiliziran u ustaku
pravu za Sarajevo, a po dolasku Klingsora dat na
raspolaganje toj jedinici. Pla godine je N.N. bio asistent
slavnom njemakom doktoru Heinrichu Schfritzu, kji
je tada bio u Sarajevu. lako je, dakle, sav projekat
Klingsora pod imenom "Sudnji da" dran u najstrooj
tajnosti, N.N. je ipak jedn noci sasvim sluajno uspio
doznati o emu se rdi. Naime, cijeli projekat "Sudnji
da" bio je vezan za genetiki ininjering kojm su se
nacisti tokom cijelog rt bavili na najodvratnije i
najmonstruoznije nine kako nad Ijudima tako i nad
ivotinjama. Medutim, vrhunac svega je bila operacija
"Sudnji da", nastala pravo u kabinetima samog
Hitlera, Gringa i ostalih nacistikih glaveina. Tada im
je ve bilo jasno d e izgubiti rat i, zabrinuti za svoje
ivote, pokuali su se spasiti na najbizarnije nine.
Jedan od takvih bilo je i presadivanje njihovih gena u
posebne elijske struktue ivotinja koje su zatim, putem
vjetake oplodnje, klonirane u monstruozne mutante
izuzetnog ivotnog vijeka kji bi omogucio polagano
sazrijevanje memorije onog ovjeka ija se genetska ifra

nala u krvi t ivotinje. Kao uzorke, nacisti su za

eksperimente odabrali pravo pacove, a itav eksperiment
uporedno su obavljali u Sarajevu i Berlinu. Zato su bas
odabrali Sarajevo, N.N. nije bio u stanju d ke.
Najvjerovatnije je bilo to rdi kompleksa podzemnih tunela
kji je nacistima iz nekog posebnog razloga bio osobit i nuno
potreban. D je tako, svjedoi i injenica d je u mju 1944,
nakon saveznikog bombardiranja Sarajeva kada se, po
N.N.-ovom miljenju, podzemnim operacijama zatrpao
najvei dio th ionako ve uruenih tunela i odaja, jedink
Klingsor odustala od daljih eksperimenata i potom zauvijek
otila iz naeg grada. Medutim, N.N. tvrd d je uspio saznati
d je eksperiment propao na drugim poljima jer se pokazalo
d su se ivotinje otele kontroli i d se itav eksperiment
pokazao kao debakl. Dva velik pacova uspjela su pobjeci
iz nacistikog opitnog centra na Breki i pobjeci u preostale
podzemn izbe. Nacisti su prethodno minirali sv hodnike
koje su u meduvremenu otkrili, a potom ih paljivo zapeatili
tekim vratima i zatrpali sv prilaze zemlji.
Eto, to je ta pria kakvom mi ju je ispriao N.N.
Sv zapanjen, napustio sm njegovu kuu i vratio se u
grd. Sljedeeg dan Sefardi m je obavijestio d je
N.N. umro iste noi.

SARAJEVSKI TRAG

Sta je, zapravo, umjetnost? Estetska vrijednost

odredena grupnom civilizaci]skom osjeajnou? Varljiva,
moda nepostojea oznaka za vrstu Ijudske aktivnosti
kojom ovjek sebe pokuava uiniti vecim nego sto jet?
Koliko god do sada bilo skovano razliitih definicija, teko
da je i jedna do kraja objasnila sta umjetnost jet.
Mectutim, umjetnost je danas, mnogo vise nego bilo
sta drugo, biznis. A biznis je profit! Nezamislive cife koje
se obru oko onoga sto zovemo umjetnou dio su
podsjetnika o dekadentnom posrnuu nae civilizacije. Vise
nego za naftnim izvorima, danas se traga za zaboravljenim
umjetnikim djelima, za neznanim stvaralakim vrhuncima
velikih umjetnika. Prava pomama vlada svijetom. Jer jedna,
recimo neznana, na trit iznesena slika nekog velikog
umjetnika, svoga vlasnika, bolje reci pronalazaa, moe
uiniti doivotno finansijski podmirenim.
U veeranjoj emisiji ciklusa "Josif i njegova braa"
na Radiju id Sarajevo, budimo i mi na as pronalazai,
postanimo tragaima za zaboravljenim remek-djelima
slikarstva. To nee biti obina urnalisticka kurtoazija,
prevakani materijal pogodan za popunjavanje jedne
emisije koja je ve dobila atribute nebuloznog radijskog
konglomerata bizarnosti. U veeranjem izdanju nae
emisije bavimo se jednm aspektom sarajevske stvarnosti
kji je ostao van pogleda i medija i javnosti. Veeras, dakle,
govorimo o nezamislivoj injenici da se u naem gradu
krije moda najvea zbirka remek-djela slikarstva koje je
mogue skupiti na jednom mjestu. Pretpostavke ili istina?
Naklapanja ili baratanje provjerenim injenicama?

2.
Prve indicije o tome da se u naem gradu deava
neto neuobiajeno dobio sam prije nekih mjesec dana,
sasvim sluajno. Imao sam poslovni sastanak sa
predstavnicima jedne stran izdavake kue koja je
pokazala spremnost da za evropsko trit tiska knjigu u
kojoj bih sakupio neke od najzanimljivijih materijala do
sada premijerno publikovanih u emisijama ciklusa "Josif i
njegova braa". Sastanak srno imali u Holiday Innu.
Dok srno oputno razgovarali, pogledom sam kruio po
holu krcatom stranm novinarima, kojih je u Sarajevu
uvijek bilo mnogo, ali tih dana njihov broj bio je
neuobiajeno velik.
Ono sto je privuklo moju panju bila je injenica
da sam medu brojnim licma prepoznao dvojicu-trojicu
Ijudi kji su poznati ne kao novinai, ve kao vrlo cijenjeni i ugledni art-menaderi, jednostavnije eeno, Ijudi
kji se bav kupovinom i preprodajom umjetnikih djela. Bio je tu Mark Humpton, Englez kji se proslavio
prije nkoliko godina kada je u jednom rotterdamskem
skladitu pronaao zaboravljene crtee brae Ajk, kji
su naknadno postigli astronomsku cijenu na aukciji u Sothebyju. Drugi je bio Sergio di Meola, uveni milanski
galerista, strunjak za falsifikate u modernom slikarstvu.
Ono sto me je iznenadilo bilo je to da su se njih dvojica
kretali zajedno, oito ekajui nekoga, svaki as odlaze-i
do recepcije i telefonirajui.
Nakon pregovora sa mojim gostima, odmah sam
potraio svoju vezu u upravi Holiday Irma preko koje sam
doznao da se u hotel, prije par dana, pod lanim novinarskim
identitetima bilo prijavilo jo nkoliko - javnosti manje
poznatih, ali nita manje cijenjenih - Humptonovih i Di
Meolinih kolega, uslovno nazvanih detektivima slikarstva,
kji su bili zadueni za otkrivanje vrhunskih slikarskih djela.
Sta su oni mogli traiti u Sarajevu? Poznato je da je na

grad u predratnom periodu imao vrlo znaajne kolekcije,

ali koje su mahom ili iznesene iz grada ili su pod paskom
odgovarajuih organa uvanja. Sem toga, toliki broj
vrhunskih imena art-menadmenta upuivao je da se u
naem gradu deava neto apsolutno nepoznato i
senzacionalno.
Naravno, zaintrigiran time, krenuo sam u potragu
za svakom dostupnom informacijom, sto je ukljuivalo i
podmiivanje sobarica zaduenih za spremanje
Humptonove i Di Meoline sobe. To se vrlo brzo isplatilo,
jer sam zahvaljujui fotokopijama njihovih dokumenata
uspio sloiti prve djelie udnovate slagalice o umjetnikoj
senzaciji u naem gradu.

3.
Bilo bi predugo i naporno sada iznositi sve detalje i
probleme s kojima sam se susretao u toku daljnje istrage,
a pi tom nije ni upumo da otkrivam veinu svojih izvora
i nain na kji oni dolaze do obavjetenja. No, u svakom
sluaju, zahvaljujui kopijama dokumenata kji su nadeni
u Humptonovoj i Di Meolinoj sobi, uspio sam saznati kako
je evropskim umjetnikim kuloarima poela cirkulirati
fama o navodno neznanoj, ogromnoj zbirci umjetnikih
djela od neprocjenjive vrijednosti, a koja je deponirana
negdje u Sarajevu. Naime, John Ironbread, stanoviti
povremeni dopisnik glasgowskog STV-a iz Sarajeva, prije
dva mjeseca elio je da obraduje jednu tipinu sarajevsku
porodicu, kd koje je odsjedao kao gost, tako sto e za
njihovu skromnu trpezu pribaviti neto pravog mesa. U
skladu s tim, Ironbread je u trnici kupio kilogram mesa i
sa tim zaveljajem krenuo kui, usput veselo zviduuci
poznati kotski Mar na Glasgow, kojeni ga je njegov djed,
voda lokalnog gajdakog orkestra, nauio jo kada je bio
mali. Izvrsno raspoloen, Ironbread je odluio da usput
popije tipinu bosansku kafu kakvu znaju pripremiti samo

tradicionalno uvijek nasmijeene sarajevske kafedije, koje

su svoju profesionalnu ast i te kako opravdale i u ovom
ratu. I tako, dok je pijuckao kafu i grickao legendarni
sarajevski "Sarko" rahat-lokum, Ironbread je obratio
panju na ono u ta je meso bilo zamotano, a to mu se na
prvi pogled doimalo kao neka obina krpa. Na svoje
iznenaenje, Ironbread je utvrdio da takozvana krpa nije
bila nita drugo do vrlo vjeto uraena kopija uvenog
Rembrandtovog autoportreta sa brkovima i turbanom.
Odmah se sjetio da je u Sarajevu i stanoviti Pierre
Diligence, jedan od kustosa junog paviljona parikog
Louvra, koji je u na grad doao da bi pokuao pokrenuti
inicijativu o Sarajevu kao kulturnoj prijestolnici Evrope.
Istog dana, nakon vrlo izdanog ruka, u kojem ga je
zadivila sposobnost njegove domaice da od kupljenog
mesa napravi neuobiajeno dobre nicle, Ironbread je
potraio Diligencea sa eljom da mu ovaj simpatini
stari, sa svojom karakteristinom leptir-manicom na
tufnice, procijeni vrijednost vjetog slikarskog falsifikata
majstorskog rukopisa jednog Rembrandta. Naime, oito
je Ironbread elio da ovu sluajno nabavljenu kopiju
znamenitog Rembrandtovog autoportreta dobro unovi.
I zbilja, Diligence ga je primio. Meutim, od pogleda na
umaeno i poneto iskrzano platno koje je Ironbread
razmotao pred njima, historiara umjetnosti Pierrea
Diligencea oblio je znoj, a ruke su mu poele drhtati.
Ono to je izrekao kada se malo povratio zvualo je
nevjerovatno ak i jednom novinarskom lovcu na
senzacije kakav je Ironbread. Naime, platno koje je tog
sarajevskog predveerja lealo pred njima nije bilo
falsifikat. Za Diligencea, neprikosnovenog autoriteta, nije
bilo sumnji. Ono to je drao u rukama bio je
Rembrandtov original.
Sudei po tome da nigdje u inozemnim medijima nije
objavljeno nita o ovom Ironbreadovom, svakako senzacionalnom otkriu, a daljnjim informacijama nisam raspo-

lagao, nametnula su se dva mogua objanjenja. Prvo, ili su

Ironbread i Diligence odluili da svoje otkrie preute i dobro ga unove, ili su, s druge strane, odluili da ga sauvaju
u tajnosti da bi, moda, pokuali doznati kako se Rembrandtovo originalno platno nalo ne samo u Sarajevu ve
i u trnici, gdje je posluilo za zamotavanje mesa, odnosno
da trenutno zatakaju ovo otkrie kako se ne bi potegla
mnoga pitanja o tome kako je svijetu poznat zapravo
Rembrandtov falsifikat koji i dalje visi na zidu u Louvru,
ostavi nedemistificiran od brojnih nazovi strunjaka.
inila mi se vjerovatnijom ova druga varijanta, tim
prije to su Ironbread i Diligence u svome daljnjem
istraivanju bili suvie neobazrivi pa je vijest o njihovom
otkriu procurila u evropske umjetnike kuloare. Humpton
i Di Meola bili su najbri i najvjetiji, i uskoro su se pojavili
u Sarajevu. Meutim, preko njih vie od ovoga nisam mogao
saznati, a i bojao sam se da moje sve upadnije ispitivanje i
istraivanje ne privue njihovu neeljenu panju. Stoga sam
pravac svoje istrage usmjerio na neto drugo, to mi je dolo
kao sasvim sluajan, ali od neprocjenjive vanosti vodi
kroz ovu uzbudljivu pripovijest.
Naime, nekako u to doba, za potrebe "BH Dana",
lista gdje radim kao jedan od urednika, klasificirao sam
arhivu i prelistavao stare komplete "Osloboenja" iz
sedamdesetih godina, tragajui za podacima potrebnim mi
za jedan sasvim drugi tekst. I tako, naletio sam na jednu
staru novinsku vijest koja me svojom neobinou navela
da je odmah povezem sa zagonetnim dogaajima vezanim
za pronalazak navodnog Rembrandtovog originala, a u koju
jo nisam bio spreman da stvarno povjerujem jer pravih
dokaza, zapravo, jo nije bilo na vidiku.
Kratka informacija sa tree stranice "Osloboenja"
od 20. oktobra 1976. imala je slinu pozadinu. Naime,
stanoviti Hanko Hoki, vrijedni samoupravlja iz
graevinske firme "Trudbenik", a koja je u to vrijeme vrila
neke komunalijsko-sanacijske radove na podruju Breke,

dok je upravljao svojim rovokopaem ruske proizvodnje

"Baltik", naiao je na jednu podzemnu odaju. Hoki je,
kae novinar "Osloboenja", tom prilikom naao pravu
malu galeriju, odnosno tridesetak slika briljivo deponiranih u
nepropusne kontejnere. Odmah je na lice mjesta dola i
narodna milicija, a naene slike su potom prebaene u
zgradu Akademije nauka i umjetnosti, na procjenu.
Zavravajui tekst, novinar "Osloboenja" obeava da e
njegov list u narednim brojevima informirati graanstvo o
tome ta je zapravo naeno u podzemnoj odaji na Breki.
Ali, iako sam pomno istraio sva daljnja
"Osloboenja", nigdje vie nije bilo ni traga epilogu ove
prie. Oito, neko je smatrao da o tome dalje ne treba
puno priati. Zato, to ne znamo. I sve to je ostalo od
ove bizarne zgode bile su rijei simpatinog Hanka
Hokia koje je zabiljeio reporter. "Ne znam, vala, to
ni na ta ne lii, sve neke are. Ne bi' nikad to metno u
stan na zid, i nije mi jasno ta je ko imao da ove
budalatine skriva", bila je prva i posljednja zabiljeena
izjava o cijelom tom dogaaju.

5.
Iskoristio sam labavi trag prethodno citirane
novinske storije o svojevremenom pronalasku podzemne
odaje sa neidentificiranim slikama da bih pokuao stvari
povezati sa onim to se sada deavalo u naem gradu,
koji mi se u ovom ratu pokazao ne samo kao poligon za
ratne uase ve i kao odistinska metropola koja u sebi
krije pregrt, ponekad najnezamislivijih, misterija. Kako
nisam uspijevao pronai nita to bi govorilo o daljnjoj
sudbini slika pronaenih na Breki, odgovor na ova pitanja
sam pokuao nai u Akademiji nauka, gdje su slike bile
odnesene na procjenu i nakon ega im se izgubio svaki
trag. No, to je bilo mnogo tee nego to sam oekivao.
Pokazalo se da u Sarajevu, ili medu ivim, nema

vie nikog iz nevelike ekspertske komisije koja je tog

davnog oktobra 1976. primila slike otkrivene u
podzemnom skrovitu. Ni nakon jedva izdejstvovane
dozvole za koritenje dokumentacijom Akademije,
nisam bio bolje sree. inilo se kao da je neko iz
dokumentacije uklonio i najmanji trag koji je mogao baciti
neto svjetlosti na deavanja iz te 1976.
I kada sam ve mislio da je moj trud uzaludan i da je
itav napis u "Osloboenju" bio djelo nekog novinarskog
poetnika eljnog medijske slave, do koje se ipak ne dolazi
tek tako i preko noi, srea je htjela da za moju istragu uje i
stari Ibro, ovjek koji ve decenijama radi kao portir u
Akademiji nauka i umjetnosti i koji je bio iva enciklopedija
svega to se u ovoj instituciji deavalo u proteklih tridesetak
godina. I tako, aa po aa tradicionalno krepke "Sarajevske
pive" uinila je da se mome simpatinom, jo ivahnom
sagovomiku razvee jezik. Kao vodu na mlin, navodio sam
njegova sjeanja na ono to me je zanimalo, na dogaaje iz
1976. Ono to mi je on ispriao bilo je zauujue. Starac
Ibro vrlo dobro se sjeao kako su slike dovezene i kako je sve
to izazvalo veliku senzaciju medu strunjacima na Akademiji.
Ali, ve istog dana stigla su etvorica visokih oficira u crnom
mercedesu sa beogradskom registracijom i u gepeku svoga
uglancanog auta odnijeli kompletan sadraj kontejnera sa
misterioznim slikama. Uskoro, svi oni koji su imali bilo kakav
dodir sa slikama dobili su ili premjetaj u diplomatiju ili su
tajanstveno nestajali.
Ibro je tvrdio da je to stoga to neko, vrlo vaan, ni po
koju cijenu nije elio da se sazna kakve su to bile slike. I
konano, za flau domae ljivovice, starac Ibro
omoguio mi je pristup krucijalnom objektu moje istrage.
Uveo me je u podrumsko skrovite i pokazao mi
sauvani kontejner u kojem su slike naene, a koji je sve
te godine zaboravljeno trunuo u podrumima ove ugledne
bosanske kulturne institucije. Tada je dolo do velikog
zaokreta. U samom uglu kontejnera prepoznao sam

amblem koji je izazivao uzbuenje i strepnju. Bio je to

kukasti kri Hitlerovih nacista.

6.
injenica da je kontejner, tanije rei vrsta
modificiranog kovega, u kojem su bile skrivene slike,
nosio oznaku Treeg Rajha podsjetila me je na situaciju
u kojoj sam se naao prilikom jedne ranije istrage vodene
za potrebe emisije "Josif i njegova braa". Naime, nai
paljiviji sluatelji e se sjetiti da je u pitanju istraga o
dinovskim pacovima kao posljedici nekadanjeg
nacistikog eksperimenta. Prema mojim saznanjima, ovi
pacovi se kriju u ogromnom labirintu podzemnih odaja i
katakombi koje se ispod naeg grada nalaze jo od
prahistorijskih vremena, a koje su nacisti djelimino bili
popravili i koristili u svoje mrane svrhe. U istoj emisiji
ispriao sam kako je taj eksperiment propao, a hodnici
opet bili urueni od saveznikih bombardiranja. Na
sreu, vrijeme je demantiralo moje mrane prognoze o
eventualnoj najezdi tih, sada ponovo probuenih
dinovskih pacova, jer izgleda da su onih nekoliko koji
su stigli do povrine bili samo daleki odjeci nekadanje
genetike manipulacije.
Ali, sve to na stranu. Otkrie podzemnog skrovita sa
misterioznim slikama, deponiranim u jednom nacistikom
kontejneru, usmjerilo je moju panju na neke podatke do
kojih sam doao jo za vrijeme istrage o pacovima, a koji su
se pokazali iznenaujue upotrebljivim u ovim zbivanjima.
Naime, iz istih izvora iz kojih sam doznao priu o nacistikim
eksperimentima nad pacovima, dobio sam, dodue
neprovjerene, podatke o tome da je Hermann Goring, jedan
od Hitlerovih najznaajnijih i najbliih suradnika, boravio u
Sarajevu krajem 1943. godine. Ta posjeta je bila pod uslovima
tajnosti, ali ne takve da ne bih uspio doi do dokumenata koji

su mi je nedvojbeno potvrdili. Tada, u vrijeme prethodne

istrage, nisam uspijevao da taj podatak na bilo koji nain
dovedem u vezu sa priom o pacovima, ali ovaj put ona mi
se uinila kao vrlo zgodnom za jedan korak vie.
Naime, Goring je bio veliki ljubitelj likovne umjetnosti
i jedan od najveih sakupljaa medu glaveinama Treeg
Rajha. Naravno, to skupljanje znailo je otimanje iz brojnih
svjetskih zbirki po gradovima koje je okupirala nacistika
vojna mainerija. No, to sigurno nije bio razlog njegove
posjete Sarajevu, jer su do tada nacisti iz naeg grada izvukli
sve to je bilo vrijedno pljakanja. Odgovor na tu nedoumicu
naao sam u arhivu nekadanjeg Muzeja revolucije, dok
sam traio neki dokument koji bi mi bacio vie svjetla na
Goringov tajnoviti dolazak u Sarajevo.
Takvo neto nisam naao, ali jesam neto drugo,
jo uzbudljivije. Bile su to liste deportacija u logore po
Njemakoj, sainjene za prve mjesece 1944. Posebno je
nejasna bila jedna podua lista sa tri stotine imena od
kojih je svako pripadalo strancima. Meu njima uspio
sam prepoznati nekoliko tada uvenih evropskih slikara.
Fotokopirao sam spisak i preko novinarskih veza poslao
ga nekim svojim poznanicima, evropskim historiarima
umjetnosti, na provjeru. Ubrzo sam dobio odgovor. Od
tih tristotinjak imena vie od pola bili su poznati slikari,
specijalizirani za pejzae i portrete. Ostali su bili vrsni
falsifikatori, geniji svoga bizarnog zanata. Ono to je bilo
moda najzanimljivije je to da su svi oni bili pohapeni
jo 1940. i da im se ve tada izgubio svaki trag. Ovaj,
sarajevski trag, bio je dakle karika koja nedostaje u sudbini
velikih evropskih umjetnikih falsifikatora.
7.

U ovom trenutku bilo je potrebno sklopiti sve poznate

kockice. Dakle, u nekom nepoznatom momentu 1940,
svi dostupni evropski slikari realisti i falsifikatori umjetnina
pohapeni su po Evropi pod nacistikom okupacijom.
Sudei po indicijama, dovedeni su u Sarajevo gdje su bili

sve do poetka 1944. kada bivaju deportovani u logore

gdje im se ovaj put definitivno gubi svaki trag. Do
deportacije je dolo svega mjesec-dva nakon misteriozne
Goringove posjete Sarajevu. Tridesetak godina kasnije,
1976, sluajno je pronaeno jedno podzemno skrovite sa
slikama koje su pod najveom tajnou preuzeli savezni
organi iz Beograda, poslije ega o njima vie nita ne
znamo. I, naposljetku, 1993, u ratnom Sarajevu, jedan
kotski novinar doao je u sluajni posjed originalnog
Rembrandtovog platna u koje mu je neki simpatini, ali
za likovnu umjetnost neuki Sarajlija upakirao kilogram
odlinog juneeg mesa, treba li rei, u slast pojedenog.
Ve tada sam poeo polako povezivati ove razbacane
podatke i uz pomo nekih novih saznanja sklapati vizuru
cijelog ovog sluaja. Nakon konanih potvrda, koje sam uz
puno muke i truda dobio od Francuskih eljeznica, a koje se
odnose na period od 1939. do 1945, shvatio sam ta se
zapravo zbivalo. Naime, mudri nacisti pod Goringovom
direktnom paskom, a svakako uz Hitlerov blagoslov, sva
poznata umjetnika djela iz evropskih galerija prebacivali
su pravo u Sarajevo. U tada okupiranom glavnom gradu
dananje Bosne i Hercegovine, Nijemci su okupili
nesvakidanji tim zanatskih slikara i vrsnih falsifikatom koji
su grozniavo radili na izradama vrhunskih kopija svjetskih
slikarskih remek-djela. U jednom trenutku cijela akcija je
stopirana, a vjeti falsifikatori izvedeni iz grada. ta je bilo
sa originalima, ta sa falsifikatima, to se nije moglo ni
nagaati. Kako god, takva situacija je ostala sve do danas.
Da li su i originali i falsifikati davno prebaeni iz Sarajeva,
da li je neto ostalo ovdje da trune po neznanim podzemnim
odajama, to nisam mogao znati.
Meutim, upravo kada sam bio na pragu novih
saznanja, moji ljudi, koje sam zaduio da u meuvremenu
prate Humptona i Di Meolu, dvojicu poznatih evropskih
trgovaca umjetninama, ije me prisustvo u naem
olimpijskom gradu i navelo na cijelu ovu istragu, javili

su mi o groznim dogaajima. Naime, dan ranije, na

periferiji grada, u ranim jutarnjim satima, jedna patrola
vojne policije nala je mrtvog Di Meolu, a pored njega
Humptona u groznom stanju, koji je odmah prebaen u
bolnicu. ta je bio razlog tih dogaaja, nije se znalo, ali
sam osjeao da imaju neke veze sa ovom priom. Stoga
sam upregnuo sve veze da dospijem do Humptona i iz
njega izvuem ona saznanja koja su mi falila.
Do Humptona sam naposljetku uspio doi samo
zahvaljujui srei, debelim vezama i finansijskim zaleem
ove emisije koja mi je omoguila da astronomskim svotama
podmitim osoblje UNPROFOR-ove bolnice i dospijem do
Humptona samo dan prije nego to je evakuiran iz Sarajeva.
Nije lako progovorio. Iako u tekom stanju, pravio se kao
da ne zna o emu govorim, ali ipak, kada sam iznio sva
svoja saznanja, bio je ponukan da kae ono to je znao.
Tano je, ree mi Humpton, da je kotski novinar Ironbread
pronaao Rembrandtov original, ali da je to bila samo
inicijalna kapisla za njegov dolazak u Sarajevo. Za tajnu o
umjetnikom blagu znao je i ranije. Jer, brat Humptonove
ene Njemice bio je upravnik zatvora Spandau u Berlinu, u
kojem je decenijama uvan nacistiki zloinac Rudolf Hess,
koji je umro prije nekoliko godina. Umirui Hess je bratu
Humptonove ene u bunilu otkrio priu o nacistikom
projektu falsificiranja umjetnina. Cilj projekta bio je vratio
te besprijekorno falsificirane umjetnine u evropske muzeje i
galerije, gdje i dan danas vise a da niko i ne sumnja da su
lane i da se veina originala krije u podzemnim
katakombama ispod Sarajeva. Navodno, prema Hessovim
rijeima, Hitler je bio odluio da od spleta odaja i hodnika
pod Sarajevom, koji se pruaju u nevjerovatnim
dimenzijama i pravcima, stvori svoj glavni tab, odakle e
vladati pokorenim svijetom.
Sada, mnogo decenija nakon, na sreu, neuspjelog
takvog Hitlerovog projekta, Humpton i Di Meola nali
su jedan od ulaza u sarajevsko podzemlje. Moram priznati

da sam tada pozelenio od zavisti, jer su se ta dva trgovca

umjetninama pokazali boljim novinarskim istraivaima
nego ja sam. Spustili su se u te famozne hodnike, nekoliko
desetina metara ispod nivoa zemlje, i nali jedno od glavnih
sklonita. Ali, tu su ih doekali dinovski pacovi. Do vraga,
opet oni, pomislih dok sam gledao jadnog Humptona kako
vriti u bolnikom krevetu i na sam pomen tih
monstruoznih ivotinja. Nakon toga, sa njim vie nije bilo
mogue razgovarati. Poeo je da se trese i da urla. Skoio
je na mene udarajui me i hrvei se sa mnom, vjerovatno
urnislivi da sam i ja pacov, a to je potpuno nelogina i
bezvezna uobrazilja. Bolniko me osoblje udaljilo i ja
odluih da se vratim sutra.
Ali, jadni Humpton svoje sutra nije doekao. Ve
te iste noi preminuo je. Ali, kako! Pravu istinu saznao
sam tek nekoliko dana kasnije. Humpton je, naime, bio
zadavljen na spavanju. Nekom oito nije pasalo ono to
je on uspio pronai. Na sreu, za moju posjetu Humptonu nije niko znao, a bolniko osoblje UNPROFOR-a
bilo je ne samo dobro podmieno ve i sasvim preplaeno.
No, te veeri, desilo se neto to me i sada, dok vam
priam o tome, tjera na uzbuenje.
Dok sam se u kasne none sate spremao za spavanje,
u depu jakne naao sam jedan zguvani komad platna za
kojeg sam odmah pretpostavio da se tu sluajno naao u
toku hrvanja sa poludjelim Humptonom. Razmetao
sam platno i pogledao ga pod nejasnim titrajem
kandila. Sledio sam se. Sa komadia platna, koje je bilo
iskrzano na takav nain da je bilo jasno da su ga mievi
izgrickali, smijeila su mi se usta Mona Lie. Taj osmijeh
u mojim rukama bilo je moda jedino to je preostalo od
originalnog Da Vincijevog remek-djela.

9.

Ujutro sam, preko svojih veza meu spremakim

osobljem u Holidav Innu, saznao da je iste noi kada je
Humpton bio ubijen njegova soba pretresena i opljakana
od nepoznatih lica. Na sreu, samo malo prije toga, moja
veza je iz Humptonovog prtljaga izvukla neke njegove spise.
U njima, meutim, nije bilo ni pomena o umjetnosti, ve se
stalno ponavljalo ime doktora Edwarda Fischbacha, uvenog
nacistikog strunjaka za ljudski inenjering. I ne samo to. Tu
je bila i nedvojbena potvrda da je doktor Fischbach posjetio
Sarajevo u februaru 1945, dakle samo dva mjeseca prije
osloboenja naeg grada. ta je ovdje traio jedan takav
genijalni naunik? Zato ba u Sarajevu u danima kada se
Trei Rajh tresao, a poraz nacista bio definitivan?
Humpton me je na pravi odgovor uputio jednom jedinom
reenicom, jarko podvuenom na ovitku spisa o
aktivnostima doktora Fischbacha. Pisalo je "Momci iz
Brazila". Oni koji su gledali taj film svakako ve znaju u
emu se sastoji poruka. Za one koji nisu, evo kratko
prepriane potke ovog uzbudljivog filma, koji je za mene
sve donedavno bio samo djelo neije bogate fikcije, ali tek
sada vidim koliko je blizak istini. Naime, film "Momci iz
Brazila" govori o tome kako je navodno, u danima
propadanja nacistike imperije, iz Hitlera i njegovih
suradnika bila izvuena genetska matrica i da je mnogo
godina kasnije presaena djeci u Brazilu, koja bi, kada
jednom odrastu, trebala biti autonomnim Hitlerovim
nasljednicima. Naravno, to je nemogue, ali znamo da je
doktor Fischbach bio kadar da od Hitlera uzme njegov
genetiki otisak. A njegov dolazak u Sarajevo upuivao je
ne samo na jedno. Takav genetiki otisak velikih nacistikih
glaveina, a moda i samog Hitlera, deponiran je negdje u
katakombama ispod Sarajeva, u bivim nacistikim
podzemnim sklonitima, gdje do danas propadaju neka
od najveih remek-djela svjetskog slikarstva.
Danas, sasvim sluajno, zahvaljujui bezopasnoj
potrazi za umjetnikim djelima, Humpton i Di Meola

otkrili su taj podatak. Di Meola je to saznanje platio svojim

ivotom, kojeg su mu uzeli dinovski pacovi. Humptona
je neko zadavio u bolnici. Sta se zapravo ovdje deava?

10.
Uskoro sam saznao ko stoji iza Humptonovog
ubojstva. Radi se o neonacistikoj organizaciji "Grifon",
koja je znala za legendu o genetikoj matrici njihovog ludog
Fiihrera, ali ne i gdje je sklonjena. I oni su decenijama
briljivo pratili ivot zatvorenog Rudolfa Hessa i preko
upravnika zatvora, brata Humptonove ene, poeli pratiti i
samog Humptona, to ih je dovelo do Sarajeva.
Kako to znam? Zovu me danima, proganjaju me,
nude mi novac ili mi prijete. Misle da je Humpton ba
meni odao tajnu podzemnih skrovita. A ja ne znam nita,
ba nita. Oni nee u to da povjeruju. Osjeam da su blizu,
da me stalno prate. Ovo to sluate je moj snimljeni glas,
svojevrsna opomena slinim znatieljnicima. Bojim se za
sebe. Mogu se kriti jo neko vrijeme, ali ta onda? Pacovi,
katakombe, originali, falsifikati, Hitler, neonacisti, udesna
su smjesa realnosti i fantazmagorije koja me odvodi u
ludilo, ili u smrt. A zar i ima razlike? To ne znam. Ali, oni
su tu, blizu. To znam. Nemam jo puno vremena.

SARAJEVSKI NEVIDLJIVI OVJEK

AMIR AMRI

Koliko puta ste poeljeli da vas nema, da izmaknete

tuim pogledima, da bar za tren budete skriveni od tuih
razmiljanja i sudova? Koliko ste puta, dakle, poeljeli
da budete nevidljivi, dostupni i spoznatljivi samo sebi?
Nevidljivost, fantazija rasplamtjele mate, nevidljivost
kao jeftina dosjetka iz starih nauno-fantastinih i hororfilmova. I tu se stvar zavrava. Svijet, i mi u njemu, uvijek
e ostati vidljiv, moda i previe vidljiv, i dok se probijamo
kroz njegovu iritirajuu oitost, samo ponekad pomislit
emo kako bi dobro bilo biti nevidljiv.
Meutim, ovjek roen u ovom gradu, ovjek po
imenu Amir Amri, bio je nevidljivi ovjek. Sarajevski
nevidljivi ovjek. Pria o njegovoj nevidljivosti pria je i o
njegovom ivotu. Tu priu rekonstruiramo u veeranjem
izdanju emisije "Josif i njegova braa". Za Amira Amria
nevidljivost je bila prednost ili blagoslov, a ne prokletstvo
ili kazna. Jednostavno, za Amira Amria, sarajevskog
nevidljivog ovjeka, njegova nevidljivost bila je jedini
mogui nain ivota, jedina dimenzija egzistencije koja
mu je omoguavala ne ivotarenje, ve ivot kakav je za
njega jedino bio mogu. Veeras, dakle, u praskozorje
oekivane intervencije NATO snaga, pripovijedamo vam
o jednom moda nebitnom ovjeku, o jednoj od bezbrojnih
zaboravljenih sudbina koje su, meutim, u svoj svojoj
neobinosti i bizarnosti, izmeu ostalog, uinile ovaj grad
ovako osobitim.
Priu o Amiru Amriu rekonstruiramo na nain koji
je istovremeno najvjerodostojniji, ali moda i najvarljiviji.
Naime, smjer naeg istraivanja i reinterpretacije ivotnog
puta Amira Amria omeujemo njegovom vlastitom
ispovijeu, na osnovu njegovog dnevnika, tanije reeno
vrste skraene autobiografije u kojoj neuvijeno, sa smislom
za detalj, iznosi svoju priu onako kako ju je on proivio i
doivio. Faktografije radi, valja iznijeti i nain na koji sam
doao u posjed te neobine pseudoknjievne ispovijesti
jednog nevidljivog, sarajevskog nevidljivog ovjeka Amira

Amria.
U posljednjem mjesecu prole godine, jedan moj
dobar prijatelj, koji inae radi u MUP-u, regularnim
nainom dobio je stanarsko pravo na jedan stan lociran
u samom centru grada, a koji je neposredno prije toga
proglaen naputenim. O starom stanaru malo toga se
znalo, odravao je gotovo nikakve veze sa komijama, a
rodbine koja bi se pokuala doepati stana nije imao. Sve
to bi se moglo saznati jeste da je bio daleki roak jednog
pokojnog, uvenog ovdanjeg pisca ija su djela, mada im
se kvalitet sve vie osporava, decenij ama bila u svim
kolskim
lektirama
propisanim
ranijim
komunistikim ustrojstvom. Kako je i gdje je raniji stanar
nestao ili otiao, to se takoer nije moglo saznati. Sem
toga, u ovakvo dananje vrijeme takve stvari su od
relativne vanosti. Bilo da je otiao nekim konvojem,
bilo da se izvukao preko UNPROFOR-a, bilo da je pao
kao jedna od mnogih rtava rata, to se nije znalo. Stan je
ostao prazan i pomagao sam prijatelju da se useli. Bio je
prostran i svijetao, predratna gradnja, ali grozno zaputen,
tako da smo nekoliko dana neumorno radili da bi ga
osposobili za normalan ivot.
Malo stvari smo zatekli u njemu, uglavnom sve
neupotrebljive. Meutim, ono to je mene zaintrigiralo bile
su dvije police sa starim knjigama, o ijem je dugotrajnom
nekoritenju jasno svjedoila naslaga praine. Znajui za
moju opsjednutost skupljanjem knjiga, prijatelj mi je rado
prepustio da uzmem svaku koja bi me mogla zainteresirati.
Ali, takvih je bilo malo. Uglavnom sabrana djela
pomenutog starog pisca i gomila knjiga o marksizmu i
komunizmu. Meu njima, kao bizarne i rijetke, izdvojio
sam par propagandnih broura iz ranih pedesetih godina,
namjeravajui zapravo da ih iskoristim za loenje.
Meutim, nekoliko dana kasnije, kada sam ih konano
pregledao, ustanovio sam da jedna od njih krije mnogo
vie nego to su to korice naznaavale. U tvrdom povezu

knjige, koja je izdata 1947. i koja je bila naslovljena sa

"Kako prepoznati narodnog neprijatelja i konfiskovati mu
imovinu steenu na izrabljivanju potlaene radnike
klase", krio se zapis ovjeka o kojem danas govorimo kao
o Amiru Amriu, nevidljivom ovjeku. Njegov vlastiti
zapis, ostavljen na dvadesetak stranica ove agitpropovske
knjige koje su tamparskom grekom ostale prazne, moda
igrom sudbine namijenjene ba zato da bi Amir Amri na
njima ostavio svoj jedini trag, vidljiviji nego to je njegovo
kompletno postojanje na ovom svijetu. Taj trag, dakle,
veeras pratimo i rekonstruiramo u daljnjem nastavku
emisije "Josif i njegova braa".

3.
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim o emu se
zapravo radi u tom zapisu. Rukopis je bio neitak, na
momente neraspoznatljiv, iako stilski izuzetno izbruen,
to je upuivalo na to da je Amir Amri ovjek izuzetne
obrazovanosti i pismenosti. Probijao sam se kroz njegov
ivot mukotrpno, jer je on stalno skakao sa teme na temu,
sa jedne etape svoga ivota na drugu, kao da stalno izmie
konanom priznanju onoga to jeste ili to je bio. Ipak,
kako sam slagao djelie ivotne slagalice Amira Amria,
sarajevskog nevidljivog ovjeka, tako sam postajao sve
blii njegovom ivotnom punch-lineu, njegovom usudu i
posljedicama toga. Stoga vam prenosim njegovu priu
onakvom kakvom sam je i ja sam saznao, onakvom
kakva se mogla deifrirati iz zbrke njegove pisanije, koja
je osim izvjesnog knjievnog talenta otkrivala i prilinu
duevnu i emotivnu rastresenost. Na vama je da tu priu
prihvatite ili odbacite. Ukoliko je prihvatite, bit e to novi,
mada sada imaginarni ivot Amira Amria, vidniji
moda nego to je bio i za njegova ivota. S druge strane,
ako sve ovo odbacite kao nebuloznu izmiljotinu, time
se nita nee promijeniti.

Jer, kako manje stvarnim uiniti nekog ko je bio

nevidljiv?
Kako nam on sam kae, Amir Amri je roen u prvoj
deceniji dvadesetog stoljea u Sarajevu kao jedno od dvoje
blizanaca u porodici imunog sarajevskog bankara i trgovca
Esada Amria, vlasnika dvadesetak duana na ariji, iznad
ijih se proelja, dodatno nagrizenih ratnim dejstvima, i dan
danas moe proitati izblijedjeli natpis "Firma Amri i
sinovi". Amir i njegov brat blizanac Enes imali su sretno
djetinjstvo zahvaljujui roditeljskom imetku, ali i brizi s
kojom su bili podizani. Jo kao djeca pokazuju izuzetan dar
za pisanu rije, tako da ve kao osmokolci svoje sastave i
opise objavljuju u kolskim listovima, a neto kasnije i u
lokalnim knjievnim podliscima almanaha koje su izdavala
sarajevska kulturna drutva. Prema Amrievim rijeima,
njegov i bratovljev talenat nisu proli nezapaeno i mnogi
su ueni ljudi grada dolazili na sijela u njihovu raskonu vilu
na Vrbanjui, udei se silnoj djeijoj pameti i znanju.
Meutim, njihovi roditelji nisu bili osobito sretni time. eljeli
su za svoje sinove neku izvjesniju budunost nego to je
bavljenje pisanjem. Amira i Enesa su u budunosti vidjeli
kao nasljednike upravnih mjesta u porodinim bankama i
duani ma. Ipa k, ka ko ka e A mi r u svo me
pseudoautobiografskom zapisu, on i njegov brat nastavili
su da piu, stalno otkrivajui nove uzore i nove inspiracije u
bogatom i ivopisnom ivotu sarajevske arije dvadesetih
godina naeg vijeka.
Nakon zavretka osmogodinje kole, njihovi
roditelji odluuju da ih razdvoje i moda na taj nain iz
svoje djece istjeraju elju za pisanjem. Amira alju u
Zagreb u tada vrlo uvenu i cijenjenu zagrebaku realnu
muku gimnaziju, a Enesa ostavljaju u Sarajevu da se uz
oca izui trgovakom zanatu prije nego to ga poalju na
daljnje kolovanje. Ovakav potez Amirovih i Enesovih
roditelja pokazao se, meutim, kao dalekosean i
prijeloman za formiranje ivotnog puta Amira Amria,

sarajevskog nevidljivog ovjeka. Odlazak u Zagreb,

sudei po rijeima samog Amira, bilo je prvom etapom
onoga to je od bezbrinog i, moemo rei, sretnog ivota
postalo pripovijeu dostojnom za mnogo opirnije i
detaljnije rekonstruiranje no to to sada moemo ponuditi.

4.

Amir Amri o godinama provedenim u Zagrebu govori

kao o udnom i teko opisivom vremenu, punom
kontradikcija. Tada je Sarajevo za veinu Zagrepana
predstavljalo provinciju, pa su se tako odnosili i prema
veini doljaka, naroito onih koji su, poput Amira, bili
"turskog porijekla", kako bi ih u poruzi nazivali. Evo ta
Amir Amri, sarajevski nevidljivi ovjek, kae o tome:
"Ve u prvo vrijeme shvatio sam da sam maltene niko i
nita. Moji razredni prijatelji ponaali su se kao da ne
postojim, tako i profesori, ne prozivajui me i obraajui
panju na mene samo kada bi zavrili sa svima drugima.
Ve tada sam se osjeao kao nevidljivi ovjek. Naravno,
bio je to moj osjeaj, ali me je poeo proganjati na jedan
udan i opsesivan nain koji se odrazio na moju inae
stabilnu unutranjost. Nakon prve godine u Zagrebu, sve
ee bih se u kasne sate budio u znoju i potom bih, kao
u nekom udnom transu, ustajao i skoro bojaljivo kretao
prema ogledalu, neobjanjivo strepei da li u zaista
ugledati svoj odraz u ogledalu. Naravno, odraz je bio tu,
i kada bih se malo smirio i pribrao, takve scene mogao
sam samo pripisati mojim pubertetskim strahovima. Ali,
sada kada se mnogo godina nakon toga pokuavam
prisjetiti tih vremena, sve vie sam sklon da pomislim da
su takvi dogaaji bili neobjanjivom prethodnicom,
dalekim naznakama onoga to mi se poslije zbilja i desilo.
To nisam tada znao, ali sam ve poeo shvatati ta znai
biti nevidljivi ovjek."
U takvoj situaciji, i pored toga to je slovio za odlinog i

primjernog uenika, Amir je svoju usamljenost pokuao

kompenzirati sve eim odlascima u kino. Tadanji
zagrebaki repertoar preteno je bio ispunjen amerikim
akcionim i kriminalistikim filmovima koji su kod
gledatelja izazivali zanos i emocije kakve su nama,
odraslim u jednom kompjuteriziranom i spotovskom
vremenu, prosto neshvatljive. Sudei po nekim Amrievim
impresijama iznesenim u dnevniku kojeg danas
rekonstruiramo, filmski medij je u njemu pobudio slina
raspoloenja, ali i ponovo probudio njegove pomalo
uspavane knjievne i literarne ambicije. Pustolovne teme
amerikih filmova, od kojih danas mnogi slove kao
nedostini klasici, natjerali su Amira da u osami svoje
uenike sobice na Pantovaku pone matati o pisanju
filmskih scenarija. Meutim, kako je filmska produkcija
u tadanjoj Kraljevini Jugoslaviji bila gotovo nepostojea,
Amir pravu kompenzaciju nalazi u strip-mediju koji je
pred Drugi svjetski rat na prostoru tadanje Jugoslavije
bio u opem procvatu, pogotovo u Zagrebu. Uskoro
postaje redovnim scenaristikim suradnikom veine
zagrebakih strip-izdanja, piui scenarija za takva crtaka imena kao to su Andrija Maurovi ili Valter
Nojgebauer. Meutim, nijedan od tih scenarija nije
potpisivao svojim imenom ve raznim pseudonimima.
Zato je tako bilo, ni sam Amri u svojim kasnijim
zabiljekama ne daje pravi odgovor.
Po onome to je ranije zapisivao, vidimo da je ve
u to vrijeme patio od goleme krize identiteta i da je poeo
uobraavati da maltene ne postoji, ne barem kao Amir
Amri, uzorni uenik. I moda bi takvo stanje zaista bilo
neprolaznim hirom njegove jo nedozrele podsvijesti da
nije dolo do tragedije koja e bitno izmijeniti njegov ivot,
tanije reeno samo ga usmjeriti prema onome to je
dovelo do toga da danas na ovaj nain govorimo o Amiru
Amriu kao sarajevskom nevidljivom ovjeku.

5.
Rekonstrukciju ivotnog puta sarajevskog nevidljivog
ovjeka nastavljamo pomou njegovog autobiografskog
zapisa, kojeg, ni uz najvei trud, nismo uspjeli vremenski
locirati. U svakom sluaju, bilo je to sa takve vremenske
distance da je on mogao jasno progovoriti o daljnjim
deavanjima u njegovom ivotu. Kao to smo rekli,
pritisnut samoom i svojim emotivnim strahovima,
posvetio se pisanju strip-scenarija pod raznim izmiljenim
imenima. Kako god, rad na ovom, tada mladom mediju
donosio mu je prilino novaca, pa si je mogao priutiti
mnogo lagodniji ivot nego veina njegovih kolskih kolega.
Takav razvoj situacije samo je dodatno pridonio njihovoj
odbojnosti, tako da u tom periodu pravih prijatelja gotovo
nije ni imao. Takoer, vjeto izbjegava da pomene bilo
kakve ozbiljnije ili znaajnije veze sa djevojkama, kojima
Zagreb ni u kojem sluaju nije oskudijevao. I vjerovatno
bi se stvari nastavile tim tokom da Amir nije primio vijest
da mu je otac smrtno stradao u velikom poaru hotela
Evropa, koji se desio pod nerazjanjenim okolnostima i
koje su, po nekim priama to su stigle ak i do Zagreba,
bile povezivane sa nekim udno nakaznim, ali vrlo
talentiranim slikarom.
Amir je, preko bratovog pisma, saznao kako je nakon
tog dogaaja njihova majka izgubila psihiku i mentalnu
ravnoteu i poela da ivi u nekom svom unutranjem
svijetu koji je ostajao nedokuiv za Amirovog brata Enesa,
s kojim je, od svog odlaska u Zagreb, sve vie gubio onaj
kontakt kojeg su kao nerazdvojni, pisanju skloni blizanci
imali u djeatvu i ranoj mladosti provedenoj u Sarajevu.
Tek tada, preko nekih roaka, doznao je kako su tekle
godine njegovog brata blizanca u Sarajevu. Naime, inilo
se da je Enes osjetio izuzetnu naklonost prema radnikom i
komunistikom pokretu, to je u to predratno vrijeme
bujao u naem gradu, i ubrzo se ukljuio u aktivno
djelovanje SKOJ-a i postao zapaeni aktivista. To je

vjerovatno doprinijelo tome da se njihov otac, kao ugledni

trgovac i bankar, sve vie prikloni kockanju, koje ga je i
stajalo ivota jer je sve ee zalazio u kazino hotela
Evropa, gdje ga je fatalni poar i usmrtio. To kao da nije
mnogo smetalo Enesu, Amirovom bratu blizancu, koji je
cijelo svoje neveliko nasljedstvo prebacio u kasu lokalne
komunistike elija to ga je dovelo na znaajno mjesto u
partijskoj hijerarhiji ove ilegalne politike organizacije.
Tako je postao urednikom zabranjenog partijskog lista
"Crveni pupoljak", u kojem je, pod pseudonimom,
objavljivao revolucionarne i angairane pjesme i prie u
kojima je njegov knjievni talenat ostajao po strani zarad
jeftinog parolatva.
Kako god, i Amir i Enes su tako nastavili svoje
knjievno stvaralatvo, obojica pod pseudonimima. Ali,
Enes je to inio radi svjesnog partijskog karijerizma, a
Amir zbog nekih svojih mnogo neobjanjivijih pobuda,
slutnji da postaje nevidljivi ovjek. U to ga je jo vie
uvjerilo mentalno zastranjivanje njegove majke koja je
podsvjesno odbijala da se sjeti Amira, tvrdei da je njen
jedini sin Enes. Sva Amirova pisma majci ostajala su
bez odgovora. Tako je Amir Amri, budui nevidljivi
ovjek, sve vie, barem unutar sebe, postajao uvjeren da
njegova egzistencija nije stvarna. "Jer", kae Amir u
jednoj reenici, "ovjek je stvaran samo onda kada neko
vjeruje u njega. A u mene u to doba gotovo da vie niko
nije vjerovao."

6.
Sudei po onome to nam i kako Amir Amri iznosi
u svojim zbrkanim sjeanjima, u to vrijeme dolo je do
jednog naoko bizarnog i gotovo halucinogenog doivljaja
u kojem, mnogo godina kasnije, pronalazi dio uzroka
koji su doveli do toga da danas o njemu priamo kao o

nevidljivom ovjeku. Nakon oeve smrti, majine ludosti

i politikog zastranjivanja njegovog brata blizanca Enesa,
zapostavio je kolovanje i u potpunosti se posvetio pisanju
scenarija za stripove. U elji da bude primijeen, da se
kree u nekom krugu ljudi za koje ne bi bio samo
pseudonim u zaglavlju nekog stripa ili obina brojka u
kolskom dnevniku, poeo se kretati u bizarnim
krugovima zagrebakih udaka i ekscentrika. Izmeu
ostalog, upoznao se sa, vjerovatno samozvanim,
doktorom Egonom Slavenskim, ovjekom koji je za sebe
tvrdio da je alkemiar i mistik, neko ko u sebi spaja
drevne i tajne misterije alhemije i magije sa
prosvjetiteljskim racionalizmom modernog doba.
U to vrijeme je takozvani doktor Egon Slavenski ve bio
intrigantna linost nakon afere koja je u sudske anale
Kraljevine Jugoslavije zavedena kao "Sluaj malog
Kemiara". Naime, u suradnji sa ispostavom jedne eke
firme, Slavenski je na trite izbacio komplet namijenjen
za djeiju igru i uenje pod imenom "Mali hemiar".
Taj komplet epruveta i retorti, popraen brourom
Slavenskog, trebalo je da djecu upozna sa tajnama hernije i
uputi ih u neke prirodne procese. Meutim, pokazalo se
da bi prikladnije ime za ovaj komplet bilo "Mali
alhemiar" i da je Slavenski malo presmiono djecu
upuivao na neke nimalo bezbjedne eksperimente. Stoga
je i dolo do nekoliko poara izazvanih djeijom
upotrebom tog kompleta i nakon toga je ova, nazovi
"edukativna igraka" povuena sa trita, a Slavenski i
firma koja se upustila u proizvodnju morali su platiti
poveu globu. Nakon toga, samozvani doktor Slavenski
posvetio se okupljanju, kako on kae, "ezoterinih
krugova prosvijetljenih Zagrepana". Odravali su svoje
vikend-sastanke u njegovoj vili na Zrinjevcu. Kao to
rekosmo, u jedan od tih kruoka upao je i Amir Amri,
otkrivi uskoro svoju naklonost ka ezoteriji i herniji. Vrlo
brzo postat e glavni suradnik doktora Egona Slavenskog,

koji naprosto kupuje pseu odanost inteligentnog mladia

uvaavajui ga kao linost i kao predanog suradnika.
Izgleda da Amiru nita vie nije ni trebalo i tada
definitivno ostavlja daljnje kolovanje, uloivi sav svoj
imetak steen pisanjem strip-scenarija u eksperimente
koje su on i dr Slavenski provodili. Po Amrievim zabiIjekama vidi se koliko mu je muno i teko da detaljnije
progovori o svemu tome, i oito je da je tu, u deavanjima u vili doktora alhemije Egona Slavenskog, ostalo
mnogo nedoreenog i moda namjerno zamagljenog.
Ali, pratei naznake u njegovoj autobiografiji,
moemo shvatiti da su Slavenski i Amri bili opsjednuti
traganjem za nekakvim ivotnim eliksirom, tajanstvenim
napitkom koji ljudskom biu omoguava dug, moda
beskrajan ivot. Ali, obojica su prekasno shvatili kolika
se zapravo cijena trebala platiti za jedno takvo
stremljenje. Kada su to spoznali, ve je bilo kasno. Kasno
bar za Amria, sarajevskog nevidljivog ovjeka.
ta se tano zbivalo u vili doktora Egona Slavenskog
na Zrinjevcu, gdje je uz pomo Amira Amria tragao za
takozvanim eliksirom besmrtnosti, to ne znamo sa
sigurnou, a nismo sigurni da zna i Amir, koji u svojim
zabiljekama o tim zbivanjima pie sa oitim okolianjem i
nervozom. Izgleda da su u jednom momentu otili predaleko
u eksperimentu, da je dolo do neeljenih posljedica loe
isplaniranih poteza. U svakom sluaju, izbio je veliki poar
u kojem je stradao doktor Slavenski, a Amir dobio grozne
opekotine i pao u komu u kojoj je proveo dvije godine,
vegetirajui u dravnoj zagrebakoj bolnici. Tog vremena
Amir se sjea vrlo konfuzno. A moda je to zato to to
vrijeme upravo vodi ka stranom otkriu do kojeg je doao
u jesen 1939, svega nekoliko dana pred poetak Drugog
svjetskog rata, vremena koje svojom konfuznou i
nepredvidljivou jeste pandan Amirovom ivotu.
Naime, u to vrijeme se budi iz kome, iznenada onako
kako je i pao u nju. Shvata da je sav i dalje u zavojima, da je

zadnje dvije godine gotovo neprimijeeno preleao u krevetu

u uglu bolnike prostorije, zaboravljen od doktora i
medicinskog osoblja, ponovo sveden na obian broj u
statistikama. Shvativi situaciju, ali i uvidjevi da se osjea
sasvim dobro i da sve posljedice onog stranog poara mora
da su odavno prole, jedne noi iskrada se u WC i uz slabo
svjetlo uprljane sijalice skida zavoje sa lica. Ono to je tada
ugledao u ogledalu bilo bi dovoljno da svakog normalnog
ovjeka otjera u ludilo. Svakog, ali ne i Amira, ovjeka koji
je godinama nosio opsesiju o svojoj nevidljivosti. Jer, te noi,
Amir u ogledalu nije vidio nita. Nije bilo njegovog odraza,
ba niega. Amir Amri konano je bio postao nevidljivim
ovjekom u punom smislu te rijei. Te iste veeri iskrao se
iz bolnice i pobjegao u prohladnu zagrebaku no. Kuda,
vie nije bilo bitno. Amir Amri, sarajevski nevidljivi ovjek,
pred sobom je tada imao sve vrijeme ovog svijeta.
Detaljniju rekonstrukciju sljedeih Amirovih godina
nuno reduciramo na ono najosnovnije. Tek nakon nekoliko
dana je saznao da njegova nevidljivost nije stalna, ve da se
pojavljuje u neredovnim intervalima i da isto tako
nepredvidivo nestaje, bez ikakve Amrieve mogunosti da
upravlja tom nesvakidanjom i zastraujuom sposobnou.
Ta ironija sudbine uinila je da Amir sada bude bie ni ovdje
ni tamo, da ivi u vjenom iskoraku izmeu snovienja i
varljive stvarnosti. Svoju nevidljivost, koja bi nekom moda
bila i darom, nije mogao iskoristiti ni na koji nain. Poeo je
ivjeti vjeno umotan u zavoje, tvrdei da je to zbog
posljedica poara. Vratio se svome starom poslu, pisanju
scenarija za strip, ali ne zadugo. Uskoro je rat zahvatio i
prostore Kraljevine Jugoslavije, a potom marionetsku
NDH, koja je Amira regrutirala. Amir Amri se nerado
osvre na taj period, i sve to moemo pretpostaviti jeste da
je rat proveo kao mobilizirani vojnik NDH, dospjevi ak i
do staljingradskog ratita.
Nakon kapitulacije naao se u onim gomilama koje
su idui prema Italiji pokuale prebjei pred nadiruim

partizanskim snagama i predati se zapadnim

saveznicima. Zahvaljujui svojoj nevidljivosti, uspio je
izbjei pokolj kod Bleiburga i prebjei u Italiju. Kao
potpuno apolitian ovjek nema namjeru da se vrati u
Jugoslaviju, sada dravu pod vrhovnom vlau Tita i
njegove partije, ve emigrira u SAD. Ali, i te godine nita
mu boljeg ne donose. I dalje je samo broj, broj u
izbjeglikim kampovima, broj u spiskovima socijalne
pomoi, broj u biroima za zapoljavanje. Od zavoja na
licu nije se odvajao, iako je to stvaralo sve veu odbojnost
okoline prema njemu. Na kraju se skrasio u Chicagu,
kao potpuni samac.
Zahvaljujui svom odlinom znanju jezika, ponovo se
bavi pisanjem strip-scenarija, i to za velike kue kao to
su DC ili Marvel, ali ponovo pod izmiljenim imenima.
Scenarije je slao potom, a novac dobijao na isti nain,
ivei povueno u velikom stanu na periferiji Chicaga.
Kako su godine prolazile, njegov rad bio je sve bolji i
poznatiji, i pod jednim od svojih pseudonima postaje jedan
od najpopularnijih scenarista u Americi. Konano,
sredinom sedamdesetih, jedna velika filmska kua
otkupljuje prava na ekranizaciju jednog njegovog lika
koji preko noi postaje hit u cijelom svijetu.
Iako nikad usamljeniji, Amir postaje milioner a da ga
niko iz stripske ili filmske industrije nije upoznao. Zahvaljujui tom novcu, prestaje sa aktivnim pisanjem i polazi na
put, put bilo gdje, bilo kuda, samo to dalje od jednog stalnog mjesta. "Putovanje je bilo jedini lijek za moju nevidljivost", kae Amir, "jedini nain da bar na as zaboravim
da se ispod zavoja na mome licu vie ne krije, moda, ama
ba nita, pa niti moje vlastito sjeanje na sebe samog."

9,

Moda Amir Amri, nevidljivi ovjek, nikada ne bi prestao

sa tim putovanjem da iznenada, dok je boravio u Rio de

Janeiru, nije dobio pismo od svoga gotovo

zaboravljenog brata blizanca Enesa. U poetku se silno
iznenadio kako ga je brat uspio pronai, jer se i dalje koristio
izmiljenim imenima, ali kada je proitao pismo, stvari su
mu postale mnogo jasnije. Naime, njegov brat blizanac
Enes je u meuvremenu postao poznati jugoslovenski pisac,
piui epske romane na temu NOR-a i NOB-a, i znaajan
javni i drutveni radnik na saveznom nivou. Upravo
zahvaljujui svojim izuzetnim vezama u vojsci i
kontraobavjetajnoj slubi, Enes, i dalje nastanjen u
Sarajevu, uspio je pronai svoga brata Amira ak u Rio
de Janeiru. Amir jasno kae da ga je ovo pismo silno
zaintrigiralo, ne samo zato to ga se neko sjetio nakon
toliko vremena, ve stoga to je njegov brat, gotovo
paninim tonom, traio Amirovu pomo. Zaintrigiran,
Amir se vraa u Sarajevo, prvi put nakon toliko decenija,
a sve probleme koje bi mogao imati radi svojih zavoja i
nerazgovijetnog identiteta uklonio je njegov brat blizanac
Enes svojim partijskim i dravnim vezama.
Sreli su se jednog zimskog dana 1981. u Enesovom
sarajevskom stanu, istom onom u kojem sam nakon vie
od deset godina pronaao zapis kojim nam sam Amir
Amri pokuava rastumaiti svoj ivot. Taj susret, kae
Amir, bio je potresan za obojicu. Za Amira jer je na licu
svoga brata blizanca vidio sebe kakav bi bio da se ivot
nije tako poigrao sa njim, a za Enesa iz nekog nejasnog
razloga to je smatrao da je Amir, iako nisu kontaktirali
ve decenij ama, jedini ovjek koji mu moe pomoi u
situaciji u kojoj se naao.

10.
I konano, na samom kraju, putamo Amira da o
tom dogaaju progovori svojim rijeima, onako kako su
one zapisane u njegovoj autobiografskoj ispovijesti.

"Odmah mi je bilo jasno da sa Enesom neto nije u redu,

iako je od ivota imao sve to se poeljeti moglo:
uvaavanje, imetak, knjievnu besmrtnost. Pa ipak, bilo je
tu neto to ga je uasavalo. U poetku sam mislio da je to
umjetniki jed radi literarnog i ivotnog kompromisa kojeg
je napravio odluivi se da pie angairanu komunistiku
literaturu, u iju je vrijednost, onako kako je stario, i on sam
sve vie sumnjao i gadio je se. Meutim, ubrzo sam shvatio
da je u pitanju neto sasvim drugo. I nisam morao mnogo
ekati da to saznam. Enes je bio opsjednut ovjek, opsjednut
na nain koji se graniio sa ludilom. Tvrdio je, naime, da ga
proganjaju, da ga neki mladi, tajanstveni neznanac
pokuava sistematski unititi. Sve je poelo tako to ga je taj
neznanac nazvao jedne kasne veeri i istresao se na njega
optuujui ga da je prodao svoje ivotne i knjievne ideale
za puko uvaavanje i lane ovacije seljakih politiara, da
je prodao svoju duu i talenat za jeftinu besmrtnost u
kolskim udbenicima i povlastice u jednom drutvu u kojem
se u ime demokratije i ravnopravnosti otimalo siromanim.
I kada je moj brat Enes bio spreman da spusti slualicu i
pozove policiju da prijavi provokatora, neznanac sa druge
strane linije izdiktirao mu je, bolje rei izrecitirao pjesmu od
koje se Enesu sledila krv u ilama.
Naime, bili su to stihovi pjesme koju smo Enes i ja
napisali nekad davno u Sarajevu, zajedno, kada smo vjerovali u neke mnogo istije ideale. Tu pjesmu ja sam
odavno bio zaboravio. Ali, Enes je bio ubijeen da sam
ja taj koji ga je zvao, da elim da ga izludim i ponizim, da
ga psihiki unitim. No, izgleda da je on ve bio takav i
da taj poziv nije predstavljao nita drugo do glas njegove
savjesti. Skoio je na mene i pokuao da me moda ak i
ubije, ne znam. Onesposobio sam ga i bez rijei napustio
njegov stan, shvativi kolika sam budala ispao to sam
uope doao ponovo u Sarajevo. Sakrio sam se u hotel,
strepei od policije koju je Enes mogao da pozove i
svee mi je za vrat. Ali, te noi nije se nita desilo.

Sljedeeg jutra otiao sam opet do Enesa, sa eljom

da ovu nerazumnu insinuaciju okonamo mirnim putem.
Ali, ono to sam tamo zatekao bilo je daleko od bilo kakvog
mirnog raspleta. Moj brat blizanac Enes leao je mrtav u
svome predsoblju. Kako mu u to doba ni ena ni djeca nisu
bili tu, ja sam bio prvi koji ga je naao. Koliko sam mogao
zakljuiti, srani udar bilo je to to ga je odvelo u smrt. Ali
nije to bilo ono to me je zaprepastilo, ne. U dnevnoj sobi,
okrenut mi leima, leao je kuhinjskim noem proboden
neki mladi ija je smrt oito bila posljedica borbe ili
Enesovog napada. Kleknuo sam pored njega i okrenuo ga
na leda. Lice, to lice nikada neu zaboraviti dok sam iv",
kae Amir Amri i naglo zavrava ovaj pasus.

(BEZ NASLOVA)

Svijet je jedno veliko tkanje, i u njemu je sve

sluajno. Ne postoje zakonitosti, ne postoje pravila. Sluaj
je ono to odreuje mjesto svakog od nas. U tom tkanju
mi smo niti i vorii, linije koje se neshvatljivom logikom,
u kojoj moda i ima reda, ali je on od vie vrste, linije
koje se, dakle, stalno susreu i razilaze, upliu i raspliu.
Ponekad u tom stalnom izatkavanju bude ravnotee. Jer,
ni jedna se nit ne moe zategnuti i uplesti dok se neka
druga ne rasplete i otpusti. Ali, kao to smo rekli, sluaj
je ono to odreuje takve stvari.
Veeras, u osamnaestoj emisiji ciklusa "Josif i
njegova braa", probat emo da jednim nesvakidanjim
primjerom konkretiziramo takvu tvrdnju, da je uinimo
dostupnom i vama, ma koliko na primjer izgledao
bizaran, pa i pomalo zastraujui. Stoga e i naa veeranja
emisija biti neto kraa no obino, ali to prevashodno
inimo da bi ono o emu govorimo uinili saetijim i
oitijim. Veeras, dakle, govorimo o udnovatim igrama
podudarnosti i sluaja, nehotinosti i nesvakidanjosti, o
onome to se zapravo deava svakome od nas, na sreu,
ne sa tako drastinim konsekvencama kakve su doivjeli
junaci nae sarajevske ivotne storije, ljudi o kojima ete
sluati u nastavku emisije.

2.
Da bismo demonstrirali ono o emu smo govorili u
uvodu emisije, odluili smo da metodom sluajnog, statistikog uzorka uzmemo dvojicu nasumino odabranih
naih sugraana, koji su naizgled potpuno nepovezani i

van svakog dodira koji bi omoguio direktne uticaje jednog na drugog. Kada smo poeli sa ovom bizarnom
istragom, a koja nam je odnijela poprilino vremena,
nismo ni slutili da emo postati svjedocima jednog finala
kakvog moe isplesti samo neuhvatljivo tkanje sudbine i
sluajnosti. Ili, ipak, u svemu tome postoji neki red koji
je, u tom sluaju, zastraujui? No, da preemo na stvar.
Ljudi koje smo kao temu nae istrage odabrali
sistemom kompjuterskog izvlaenja jesu Sarajlije
Aleksandar Antonijevi i Karim Zaimovi. Jedina
sluajnost, na kojoj smo insistirali, pored istog grada, bila
je ista godina roenja obojice, i Antonijevia i Zaimovia,
a to je 1971. Briljivo smo pazili da u ostalim biografskim
podacima ne bude daljnjih, bar ne previe oitih sluajnosti.
Tako, dok je Karim Zaimovi pohaao i zavrio Osnovnu
kolu "Miljenko Cvitkovi", Aleksandar Antonijevi uinio
je to isto sa kolom "Veselin Maslea". Zaimovi je docnije
pohaao Prvu gimnaziju, a Antonijevia smo mogli sresti
u Drugoj gimnaziji. Vojsku su takoer sluili na razliitim
mjestima. Karim je svoje vojnike dane provodio kao
protivvazduni raketa u Zadru, a Aleksandar u koli
za rezervne oficire u Beogradu, gdje je do kraja vojnog
roka uznapredovao do ina rezervnog porunika, dok
je, s druge strane, sve to je Karimu polo za rukom bilo
da ostane osamdeset posto gluh na desno uho nakon
jednog pokusnog gaanja. Moda ba u tom poremeaju
sa sluhom, koji se manifestirao u tome to je od tada pa
nadalje Karimu stalno zujalo u desnom uhu, moemo
traiti izvjesne uzroke njegovih depresivnih ponaanja i
nestalnih faza nakon povratka iz bive JNA, to se
ogledalo u tome da je ve nakon jednog semestra napustio
Akademiju likovnih umjetnosti, da bi ga rat doekao kao
studenta knjievnosti na lokalnom Filozofskom fakultetu.
Treba li rei, dolazak rata kao da je iskoristio da
privremeno zamrzne i taj studij.
S druge strane, Aleksandar Antonijevi se po

povratku iz vojske pokazao kao izvrstan i marljiv student,

upisavi Pravo koje je u vie nego rekordnom roku zavrio
neposredno pred izbijanje agresije na Bosnu i
Hercegovinu, kao da je ba znao da e doi rat. Zapravo,
mnoge indicije nam govore da je Aleksandar znao da e
rat izbiti, jer je njegov otac jo od prvih poslijeratnih
demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini bio jedan od
elnika SDS-a. Po izbijanju rata, Antonijevi je zajedno
sa porodicom napustio Sarajevo i preselio u Beograd,
gdje je njegov otac, koji je ostao na Palama, svojim
vezama dobio luksuzan etverosobni stan i uspio zaposliti
sina kao mladog pravnika u Kari banci.
Evo, ukratko, to su osnovni formalni ivotopisi Zaimovia i Antonijevia koji su postavili pozornicu za nae
daljnje istraivanje, tim prije to se inilo da njih dvojica
u toj mjeri nemaju nikakve zajednike veze i da e ovaj
projekat zapravo biti novinarski debakl. No, kao to smo
rekli, sudbina je htjela da sve to bude potpuno drugaije.

3.
Ni putem uporednog istraivanja njihovih ivotnih
aktivnosti nismo nali neku posebniju vezu izmeu Zaimovia i Antonijevia. Dapae, inilo se da se radi o
potpuno oprenim karakterima. Aleksandar je od malena
bio zainteresiran za sport, pa je tako bio aktivni lan
mnogih sportskih klubova, posebno se istakavi u fudbalu i
koarci. Istovremeno, mnogo je posveivao i dopunskom
obrazovanju, pa je Antonijevi do odlaska u vojsku ve
teno govorio engleski, francuski i italijanski. Poseban
afinitet je pokazivao i za junoslovensku predaju i
knjievnost, to je naslijedio od svoga djeda Stevana,
aktivnog uesnika NOB-a i pukovnika u penziji, koji je
sve do svoje smrti 1987. ivio sa Aleksandrovom
porodicom u prostranom stanu na Ciglanama, kojeg je
Aleksandrov otac Mihajlo dobio kao jedan od vanih

rukovodilaca u Energoinvestu.
S druge strane, Karim je od malena pokazivao
izrazite antipatije prema bilo kojem obliku sportskog
organiziranja, ne samo kao uesnik ve i kao posmatra
i esto je znao frapirati svoju okolinu podatkom da je
svega jednom u ivotu bio na fudbalskoj utakmici. Ipak,
izraziti interes pokazivao je za strip, pa je ve kao
trinaestogodinjak poeo objavljivati prve tekstove o
stripu, s ime je nastavio i kasnije, pa je do momenta
kada je sluajnost nedavno povezala Aleksandrov i
Karimov ivotni put imao objavljenih ve oko 300 eseja
0 stripu, to ga je uinilo jednim od autoriteta za tu oblast
na podruju bive Jugoslavije, mada je malo ko iz njegove
okoline smatrao da je to podatak s kojim se moe posebno
pohvaliti. Dodue, takvim ga je, sudei po nekim
svjedoanstvima, smatrao i sam Karim. Istovremeno,
kao da je nastojao da se niim ne bavi previe konkretno
1
stalno, neprestano skaui s projekta na projekat,
s ideje
na ideju, ostavljajui stvari manje-vie nedovrenim i kao
takvim neupotrebljivim.
Za razliku od Aleksandra, Karim nije bio poliglota.
I pored dugogodinjeg aktivnog uenja engleskog jezika
nije se trudio da obnavlja to znanje, tako da je ono na
kraju ostalo prilino krhko, karakteristino po dobrom
izgovoru pokupljenom iz filmova, ali sa, u najmanju ruku,
meksikom gramatikom. to se tie Karimovih pokuaja
uenja francuskog i italijanskog, to samo govori u prilog
gore navedenim tvrdnjama o njegovoj nestalnosti, jer je
kurs i jednog i drugog jezika naputao nakon svega
nekoliko predavanja kojima je prisustvovao.
Uz pomo brojne ekipe suradnika koji su konsultirali
Aleksandrove i Karimove poznanike i prijatelje koji su
ostali u Sarajevu, nemamo podataka o njihovom
eventualnom poznanstvu ili sretanju na mjestima na koja
su izlazili. Svaki od njih kretao se u drugaijim drutvima,

pri emu su njihovi pominjani ivotni afiniteti samo

doprinijeli da ne doe do kontakta izmeu njih dvojice.
A ukoliko je do toga i dolo, to ne bi na takav usputan i
povran nain imalo ikakvog uticaja na istragu koja nas
je dovela do poraznih podataka, koji su vie nego zornim
dokazom da smo svi mi na neki od neuhvatljivih naina
povezani, da moda jedan mali pokret, neki nevani
ivotni korak nekog od nas moe drastino uticati i na
neiji ivot. A tako je bilo i sa Aleksandrom Antonijeviem
i Karimom Zaimoviem.
Dakle, u naem saimanju ivotnih puteva ove dvojice
ovla odabranih sugraana, doli smo do ratne '92. i otpoinjanja srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovinu, ime je
dolo do tako drastinog raskoljavanja ivotnih puteva
Aleksandra i Karima.
Kao to smo rekli, po otpoinjanju rata, Aleksandar
je sa familijom napustio Sarajevo i otiao u Beograd,
gdje je, tako je bar on mislio, poeo novi ivot. Prema
podacima dobijenim od naih ilegalnh suradnika u
Beogradu, a koji su u zadnja tri mjeseca paljivo pratili
Aleksandrov ivot, izgleda da on nije bio preveliki
pobornik etnikog divljanja i pored istaknutog mjesta
njegovog oca u takozvanoj vladi takozvane Republike
Srpske. No, ipak, niim se nije mogla opravdati njegova
potpuna indiferentnost u odnosu na njegov rodni grad,
koji je sada gorio od etnikih granata. Sada, kada
uporeujemo sve dostupne podatke, prosto je neshvatljivo
kako je Aleksandar, kao roeni Sarajlija i pravo gradsko
dijete, mogao pristati na unitavanje svog grada, u kojem
je, sudei po svemu, imao vrlo sretno djetinjstvo, bio
perspektivni mladi pravnik i vjerovatno budui prvotimac
jednog uglednog sarajevskog koarkakog prvoligaa.
Karim je, meutim, ostao u Sarajevu. esto je tvrdio
da je ostao jer je htio i da nije elio iskoristiti brojne prilike
za izlazak iz grada. Za pretpostaviti je da ih nije elio
iskoristiti i zbog injenice to se i pored svojih godina nije

osjeao dovoljno sposobnim da negdje u inostranstvu

otpone novi ivot. Na poetku rata, jedan dui period
proveo je u policiji, zatim u Armiji Republike Bosne i
Hercegovine, da bi potom otiao u magazin "BH Dani",
gdje je do sudbonosnih dogaaja bio jedan od urednika.
ivio je ivot karakteristian za svakog prosjenog
graanina Sarajeva, mada je, sudei po tvrdnjama njegove
najblie okoline, zahvaljujui organiziranosti porodice, a i
srei, primirje u februaru 1994. doekao itav.
Ono to je nama sada posebno zanimljivo, a to je
bilo jednim od naizgled nasuminih inilaca koji je doveo do stvaranja sudbonosno udnovate veze izmeu
njegovog i Aleksandrovog ivota, bilo je to da je Karim
bio i stalnim suradnikom popularne lokalne radio-stanice Zid Sarajevo. Iz subote u subotu, pripremao je i vodio
emisiju "Josif i njegova braa". U poetku, emisija je
bila zamiljena kao svojevrstan kvaziradijski kulturni
magazin u kojem bi se baratalo iskljuivo izmiljenim
podacima. No, emisija se polako pretvarala u niz zaprepaujuih istraivanja koje je Karim preduzeo i u
kojima je sluateljima otkrivao itav niz nepoznatih fenomena kao to su sarajevski vampir, dinovski pacovi
u katakombama ispod grada i sline stvari.
Tako bi i nastavio da nije bilo njegove emisije od
12. marta 1994. godine. Ta emisija, u kojoj je gostovala
splitska klapa "Omi" iz Trogira, bila je inicijalna kapisla
koja je konano ujedinila nasumine niti Aleksandrovog
i Karimovog ivota, koje su se do tada plele odvojeno i
svaka za sebe. Od tada pa nadalje, sluaj kojeg neko i
sudbinom zove preuzeo je kontrolu nad daljnjim
uplitanjem.
ta se zbilja desilo? Teko je o tome govoriti s
potpunom sigurnou. Ostaju nam brojne pretpostavkt
No, zahvaljujui timu naih logistiara, uspjeli smo doc
do one verzije koja se najvie pribliila dogaajima ko
su svoju zavrnicu dobili na nain kojeg ak ni najdaroviti

matari ne bi mogli osmisliti. Naime, ta se zbilja desilo

Kao to rekosmo, emisija "Josif i njegova braa
na Radiju Zid Sarajevo od 12. marta 1994. posluila j
Karimu Zaimoviu za ugoavanje klape "Omi"
etvorice simpatinih Dalmatinaca koji su potakl
najiskrenije simpatije sluateljstva ove emisije, brojnije
iz subote u subotu. No, ova emisija, kao i brojne druge
bila je esto sluana i meu nekim ljudima koji su s
svojom voljom ili mobilizacijom nali u redovim;
samozvane srpske vojske na okupiranim teritorij am;
grada. Tako je sluaj htio da je te subote tu emisiju sluat i
Dobrilo Nikoli, roeni dvadesetdvogodinji Sarajlija
koji je u aprilu 1992. otiao na Pale i prijavio se ka<
dobrovoljac u etniku armadu. No, kako su godine rat;
prolazile, Nikoli je gubio sve vie od svoga srpskoj
poleta, tako da je na kraju postao samo rezigniran
gubitnik, bez ikakve nade za budunost osim da odgul
jo neodreeni broj godina u iskrpljenoj uniformi.
Sluajui tu emisiju, Dobrilo je na vlastite
zaprepatenje prepoznao jednog od gostiju. Bio je to Jure b
Omia, ovjek u ijoj je kui Dobrilo sa familijom este
odsjedao u periodu ljetnih odmora. No, onaj koga se Dobrilc
sjetio bio je upravo Aleksandar Antonijevi, njegov vrnjak s
kojim se igrao ba tada na moru, u Trogiru, jer je
Antonijevieva porodica odsjedala u istom ugodnorr
kunom pansionu simpatinog Trogiranina Jureta. Nikoli,
koji sa Aleksandrom ve godinama nije imao nikakvog
drugog kontakta, zapitao se ta je bilo sa njegovim
nekadanjim prijateljem. U vrijeme kada je bio slobodan
od boravka na liniji na Grbavici, sasvim sluajno je saznao
da je Aleksandrov otac zapravo jedan od glaveina na
Palama. U Dobrilu, umorenim silnim ratovanjima i
besperspektivnou svoga daljnjeg ivota, sinuo je vrlo labav,
ali u sluaju da upali, isplativ plan. Doznao je Aleksandrov
broj telefona u Beogradu i nazvao ga. Aleksandru je trebalo
vremena da se sjeti ko je Dobrilo Nikoli, ali kada se prisjetio,

vrlo srdano je pozdravio svoga starog morskog prijatelja.

Moemo zakljuiti da je Aleksandru bilo drago, jer mnogo
vremena je prolo otkako je imao kontakt sa bilo kim ko je
imao veze sa Sarajevom. Izgleda da je ta srdanost bila
doista iskrena, jer je, na Dobrilovo iznenaenje, Aleksandar
prihvatio Nikoliev poziv da ga u subotu posjeti na Grbavici,
gdje je Dobrilo, navodno, trebao napraviti veliku
roendansku proslavu na kojoj bi se okupilo jo nekoliko
Aleksandrovih starih prijatelja. Zapravo je Dobrilov plan
bio vrlo jednostavan. elio je iskoristiti svoje labavo
poznanstvo sa Aleksandrom da bi se domogao tele kod
Antonijevievog oca, ne bi li mu ovaj sredio neki otpust iz
vojske.
I tako, u subotu, 19. marta, Aleksandar je bio na
Grbavici.

5
Nismo u stanju da u potpunosti rekonstruiramo
Aleksandrovo daljnje ponaanje te subote. No, ono to
je bio rezultat toga jeste injenica da su obojica, i Dobrilo i Aleksandar, do popodneva bili pod prilinim
uticajem alkohola, pa moda ak i opojnih droga koje je
Aleksandar vrlo lako mogao donijeti iz Beograda. I, oko
est sati, Dobrilo je odluio da Aleksandra provede po
srpskim poloajima iznad Sarajeva, a zahvaljujui
Aleksandrovom uticajnom prezimenu, dobili su dozvolu
da odu i do onih poloaja koji su izmakli kontroli
UNPROFOR-a i na kojima se jo uvijek nalazilo srpsko
teko oruje okrenuto na grad. Zavalivi se na od
proljetnog sunca zagrijanu zemlju pored jednog
protivavionskog topa, poeli su da Ijute flau viskija koju
je Aleksandar dobio tog jutra od sretnog mu oca koji je
bio zadovoljan to svoga, za srpsku stvar do tada
nezainteresiranog sina vidi ba na obroncima iznad
"muslimanskog Sarajeva", kako bi on volio nazvati

glavni grad Bosne i Hercegovine. Ba je tada Dobrilo,

koji je nosio tranzistor sa sobom, upalio Radio Zid i stigao
na sami poetak osamnaeste po redu emisije "Josif i
njegova braa", koju je i te subote, 19. marta 1994, vodio
Karim Zaimovi, drugi sluajni uzorak nae veeranje
istrage.
A ta je bilo u toj emisiji? Zapravo nita. Bio je to
jedan od onih dana kada Karim sve do neposredno pred
emisiju nije imao stvarnu ideju ta da mu bude tema. I,
pred samu emisiju, palo mu je na pamet da napravi
emisiju o tome kako je sve sluajno i da nita nije
odreeno pravilom, da sve ima uticaj na sve. Izmislio je
ime Aleksandra Antonijevia i odluio da napravi njegov
ivotopis u kojem bi ga, sve u funkciji emisije, poredio sa
sobom kao likom vlastite emisije, a to, ako emo iskreno,
i nije ba previe originalno.
ta je stvarno navelo Karima na odabir takve teme?
Moda elja da sam sebe promovira? Nismo sigurni u
to. Prije e biti da mu je njegova podsvjesna imaginacija
u zadnji as ponudila ba tu ideju i on ju je, neposredno
pred emisiju, nabacao na papir, ak se dvoumei da li da
nazove producenta i, pravdajui se nekom lanom
boleu, otkae emisiju, a ovu temu obradi malo sloenije.
Da je tako bilo, stvari bi danas potpuno drugaije zavrile.
Ali, sluaj, ba sluaj htio je da Aleksandar Antoni-jevi
postoji i da ba u tom trenutku emitiranja emisije slua
svoj ivotopis izloen u emisiji "Josif i njegova braa".
Momentalno se razbjesnio, pitajui se otkud tom Karimu
pravo da barata njegovim ivotom. I eto, sve je bilo
spremno za zavrni in igre sluajnosti, sluajnosti koja je
u tkanju sudbine jednu nit opustila da bi drugu zategla.
Naime, da nije Clinton postao predsjednik Amerike,
ko zna da li bi ba tada bio napravljen sporazum
izmeu Bonjaka i Hrvata. A da nije bilo tog sporazuma, svakako da klapa "Omi" iz Trogira ne bi dola na
gostovanje u Sarajevo i ne bi bila gost u emisiji "Josif i

njegova braa". Da nije gostovala, Dobrilo Nikoli u

jednom od lanova klape ne bi prepoznao svog nekadanjeg dalmatinskog domaina Jureta, pa se ne bi ni
sjetio svoga prijatelja Aleksandra Antonijevia. Ne bi ga
tako ni pozvao te subote u posjetu na Grbavicu, a i pitanje je da li bi se Aleksandar odazvao ba tog dana da mu
Dobrilo nije probrusio uspomene pomenom Jureta i trogirskih dana. Ne bi, dakle, te subote, 19. marta 1994, bili
na jednom od rijetkih poloaja oko Sarajeva koje nije
bilo pod kontrolom UNPROFOR-a, i ne bi bili prilino
pijani dok su sluali sami kraj osamnaeste emisije "Josif
i njegova braa" u kojem je Aleksandar, taj Aleksandar
iz emisije, za kojeg je Karim mislio da je imaginarna
linost, trebalo da uradi neto sudbonosno.
No, Aleksandar na obroncima iznad Sarajeva nije
uo ta je trebao uraditi. Toliko je bio bijesan i pijan da je
priskoio topu i iz njega ispalio jedan projektil na Sarajevo, svjesno krei primirje.
I upravo dok je u ----- sati Karim Zaimovi elio
da zavri emisiju tako to e Aleksandar ispaliti jednu
nasuminu granatu na grad, nasumini projektil kojeg je
ispalio Aleksandar igrom sluaja naao je put do radijskog studija. udnovatom igrom sudbine, ne povrijedivi
nikog drugog, uletio je u voditeljsku kabinu. To je bio kraj
emisije, osamnaeste emisije "Josif i njegova braa", u
kojoj je

Pogovor
OVJEK KOJI JE NASLUTIO
SVOJU SMRT
Ozren Kebo

... Ali oni su tu, blizu. To znam, nemam jo puno

vremena, smrt.
Ne znam tano kad je onaj stvarni Karim Zaimovi
ovo zapisao. Znam kad su ga sustigli. Prvog avgusta
1995. godine doletjele su tri granate. Druga je pala
stotinjak metara daleko od njega. Geler ga je pogodio u
glavu. Bio je to kraj. Kraj koji se otegao na trinaest dana
kome. ak je i nju naslutio:
Sudbina se poigrala sa mnom. Sta se onda desilo?
U jednom momentu samo ujem zujanje i nita drugo,
nikakav drugi zvuk. U tom momentu preselio sam se u
svijet tiine, gledao sam oko sebe ljude koji se krevelje,
otvaraju usta, vjerovatno mi neto govore, ali sve je to
za mene bio tada jedan sasvim drugi svijet... i to nesnosno zujanje, koje nije prestajala, koje se samo pojaavalo inei da stvari izgledaju zaista dramatino, l o
tome se da priati na drugi nain...
Zamiljam ga kako nou radi. Deset je sati, upravo je
poeo policijski, grad tone u san, a njegovo vrijeme tek
poinje. Napolju je minus pet. Unutra nula ili, eventualno,
plus jedan. U polumraku humanitarne svijee koja daje
slabu svjetlost, ali zato dobro ai, on sjedi nagnut nad
svojim laptopom. To je njegov izbor, to da ignorira one
silne derneke koji su svom silinom bjesnili u okupiranom
gradu i da se asketski posveti odgonetanju znakova koji
su ga opsjedali. Sati sporo prolaze. Teko je izdrati tu

samou, tu hladnou, to beznae, pa logistiku podrku

Karim dobija od nane Sejde. Otmjena starica svu no,
dok on pie, hoda jedinom slobodnom putanjom kroz
sobu, od kredenca do leaja i nazad, ni za trenutak ne
prestajui sa svojim unutarnjim monologom. Dok je ona
ubjeivala davno nestalu prijateljicu u ispravnost svoje
odluke da uradi to to je uradila, tamo za stolom odvijala se
prava drama. Upravo je prijetila opasnost da ovjeanstvo
zauvijek ostane bez strane tajne o demu od malina. Ba
tu, za tim starinskim stolom, pod svjetlou te nekvalitetne
svijee, svega desetak kilometara vazdune linije od Pala,
otvara se udesni svijet intriga, pijunae, istraga, a svim
tim fenomenima zajednika je jedna stvar - strast. Karimova
strast za pisanjem, strast za fabulom, strast za ritmom,
strast za stvaranjem jednog novog svijeta, poto se ovaj
postojei upravo u tim trenucima razruavao pod
granatama...
Njegov naum bio je lukav. Dobro rasporeenim
historijskim zamkama - jer historija je, znamo to dobro,
tek materijal za manipulaciju, literarnu ili politiku, to je
sasvim svejedno - ovaj intrigantni pisac namjeravao je da
usamljenost i nevanost Sarajeva, ba kao i svoju osobnu,
nadide dramatinim otkriima. Iskljuivi zadatak tih
otkria bio bi da nau skrajnutu varoicu - skrajnutu samo
u geografskom, ne i u historijskom smislu - ponovo vrate
u centar svjetskih zbivanja, gdje joj je jedino i mjesto. Put
do vraanja te nasilno otete slave vodio je preko mree
davno izgraenih, potom zaboravljenih, pa onda
zahvaljujui ovom rukopisu ponovo otkrivenih podzemnih
kanala. A tamo su ekali dinovski pacovi...
Sve to je u ovoj knjizi objavljeno ostalo je
nedovreno. ak i one prie koje imaju prividan kraj.
Komarna reenica govori o nedovrenom poslu i o
uslovima u kojima je zbirka nastajala. Pisao je u laptopu,
bez mogunosti da isprinta tekstove, to je preglednost
napisanog svodilo na najmanju moguu mjeru. Pisao je

pod svjetlou svijee, koja je tu preglednost dalje suavala.

I, na kraju, pisao je nou, u hladnoj sobi, to nae
sposobnosti bitno ograniava. Kasnije je namjeravao, to
sam saznao iz razgovora s njim, ali i konsultirajui vie
pouzdanih svjedoka, od njegovog oca, majke i sestre, pa
do najbliih suradnika, da viestruko proisti pripremljeni
materijal. Poto to nije stigao da uradi, jer jedna stvarna
granata sa Pala nepogreivo je slijedila putanju i zadatak
svoje dvojnice iz Karimove prie, namjeravao sam da se
osobno upustim u taj "mazohistiki poduhvat", kako su
ga neki okarakterizirali. Ali samo namjeravao. Opasni
ogranak sarajevskih masona, "T-2" (to je, upueni kau,
tek skraenica od punog naziva "Tulumba dva", a to je
opet, tvrde oni jo upueniji, tek saetak drevnog bosanskog
naputka koji u cjelosti glasi: "Nikad ne jedi prvu tulumbu,
jer je njena agda najotrovnija; jedi drugu", a kojeg su - taj
ogranak - sainjavali Zdravko Grebo i Marko Veovi,
dva krajnje mutna i opasna tipa, viestruko povezana sa
amerikim i evropskim loama), sprijeio me u tom
naumu, organiziravi pravu hajku na mene.
Tako sam, spaavajui sopstvenu kou, ove prie
u ivot morao otpustiti u njihovom originalnom, ali neadekvatnom i mjestimice neprohodnom obliku. Ponudu
pomenutog ogranka da za drugo izdanje pripremim svoju
verziju Karimovog rukopisa, sa gnuanjem sam odbio,
jer ja se u taj posao nisam htio upustiti radi sebe, nego
radi Karima. Tako knjiga u tampu odlazi onakva kakvom ju je uobliila prerana smrt njenog autora. Nije mi
preostalo nita drugo nego da konstatiram kako je stvarni
ivot cinino isposlovao zaplet iz njegove prie "Granata", u kojoj glavni junak, koji se, kakve li zaprepaujue
sluajnosti, takoer zove Karim Zaimovi, iza sebe ostavlja nedovrenu priu jer je granata uletjela u studio u
kojemje on tu priu upravo privodio kraju.
Taj uzajamni, isprepleteni odnos mate i stvarnosti, u
kojem je mata stvarnija od stvarnosti, a stvarnost

nevjerovatnija od mate, jer je teko uhvatiti onaj

trenutak kad se pretapaju jedna u drugu, natjerao me je
da se upustim u neizvjesno i nadasve opasno istraivanje
za koje sam u tom trenutku mislio da e biti rutinski
posao. Ali ne odreujemo mi ta je rutina, niti unaprijed
moemo znati ishod bilo kojeg poduhvata u koji se upustimo.
Ono to su mi dostavili moji izvori jo jednom me je uvjerilo
da rutina, u stvari, ne postoji, pogotovo kada se unaprijed
rauna sa njom, da je cijeli ovaj ivot neizvjestan, a da nas
neizvjesnost opskrbljuje najnevjerovatnijim obratima. Preda
mnom se otvorio svijet koji sam do tada s prezirom
ignorirao, svijet u kojem je postojala vrsta veza izmeu
Poncija Pilata, templara, CIA-e, dinovskih pacova,
podzemnog Sarajeva, Radio-Zida, sarajevskog magazina
"Dani", tog legla masona i najmonijih pijunskih
organizacija, odmetnutih krava-terorista iz jednog sela na
sjeveru Norveke, tamo prema Grenlandu...
Zato treba upozoriti naivne, dok jo ima vremena
i dok jo nije kasno, da nita na ovom svijetu nije sluajno, da je sve povezano tananim nitima uzroka i posljedica,
potreba i zadovoljstva, sklonosti i odbojnosti.
U stvari, kad sam na kraju povezao sve raspoloive
podatke, preda mnom se izatkala pria iji je autor
mogao biti samo jedan takav majstor manipulacije kakav
je Karim. Ostala je jo samo jedna sitnica, da se odgovori
na zavrno pitanje i tako zauvijek sklopi mozaik koji je
prijetio da, svojom misterioznom nesavrenou i
katastrofalnim konotacijama koje je ta nesavrenost
sijala svuda oko sebe, izazove novu lavinu intriga, istraga
i misterija, popraenih serijom nerazjanjenih ubistava:
dakle, da li je Karim Zaimovi, taj nevieni majstor
manipulacije, bio agent CIA-e, tajni pijun KGB-a,
mason, daleki potomak templara, ili je sve one
konstrukcije zapravo preuzeo iz arobnih pria svoje
nane. Da bih otkrio odgovor na ovo pitanje, trebao mi je
zavrni dokaz: "Zbirka propisa o porezima u Kraljevini

SHS", broirana monografija firme "Husi i kerke",

obnovljeno izdanje iz 1939. godine, u ijim se koricama
nalazila briljivo saivena stravina tajna o porijeklu
Karimovih rukopisa...
Uz pomo svojih izvora iz MUP-a, a na osnovu
informacija mog pouzdanog dojavljivaa iz inostranstva,
te opsene i na vrijeme sklonjene dokumentacije Osnovne
organizacije Saveza komunista Centar Sarajevo, doao
sam do knjige, paljivo rasparao korice, pronaao tajni
spis i zapanjio se od onoga to sam proitao. Napisat u
to to sam otkrio, pa ta bude, nije me strah. Ja se nikad
i nieg nisam plaio. Karim je, zapravo, bio savren.