Doktrina emocije

Anne-Ccile Robert
Emocija su sveprisutne u drutvenoj sferi. Medijska
izvjetavanja ee e iznesenoj informaciji
pridruiti primjerenu emocionalnu reakciju, nego
kakvo racionalno objanjenje. Zbog takve su
ekonominosti emocije postale iroko primjenjiva
medijska i politika strategija, ali istovremeno i
velik izazov za demokraciju, jer graane, umjesto
da promiljaju i djeluju, potiu da osjeaju,
osuuju, odbacuju
S demokracijom je kao sa abama. aba koju bace u lonac kipue vode izlazi iz njega
jednim skokom. Ista aba, poloena u hladnu vodu pod kojom gori vatra, pustit e da je
se postupno skuha. Za razliku od prve taktike, primjerice, dravnog udara s vojnicima i
uhienjima protivnika uz glazbu mara Sambre-et-Meuse koji se vrti na radiju, za
podmuklo kuhanje demokracije potreban je set paljivo iskombiniranih fenomena. Kao
i kod nedunog krkanja vode koja kuha, nastala teta uvijek se pojavljuje kao ne osobito
dramatino uzdizanje novog stanja. O tome koje zapaljive tvari dobro rasplamsavaju
vatru ispod lonca opseno se pisalo na raznim mjestima. 1 Ipak, prilino smo se kratko
zadrali na ulozi koju igra invazija emocije u drutveni prostor. Mediji u njoj obilno
sudjeluju, a da se ne shvaa uvijek po emu taj fenomen moe biti razoran za
demokraciju i sposobnost miljenja.
Dovoljno je upisati snane emocije u trailicu da bi vam pred oima iskoila gomila
vijesti, od banalne crne kronike do napada koji su nedavno okrvavili svijet od Pariza do
Beiruta. Emocije su snane u svijetu nakon napada 13. studenog na francuski glavni
grad, ali bile su snane i neto prije u Petit-Palais-et-Cornemps nakon autobusne nesree
koja je 43 ljudi kotala ivota (FranceTVinfo, 24. listopada 2015.), u Calaisu tijekom
ruenja zgrada stare bolnice (France 3, 20. studenog 2015.) ili pak u Epinacu, odakle je
porijeklom Claudia Priest, oteta u Srednjoafrikoj republici poetkom 2015. godine
(Journal de Sane-et-Loire, izdanje iz Autuna, 21. sijenja 2015.). Emocije su bile snane
i krajem godine zbog Brigitte, koja konano ivi u stanu, a namjestila ga je zahvaljujui
udrugama Mont-Dorea (Les Nouvelles Caldoniennes, 6. sijenja 2016.).
Mogli bismo u beskraj nabrajati primjere bez ikakve hijerarhije osim one stvarnog ili
pretpostavljenog osjeaja pogoenih i onih koji ih promatraju. Mediji nisu jedini koji
sviraju u emocionalnu violinu. Skloni su joj i politiki dunosnici, pogotovo kada je rije

o prikrivanju njihove nemoi ili o opravdavanju mjera koje se spremaju poduzeti, kao da
one ovise o nekoj fatalnosti. To vrijedi i kad je posrijedi izbjegliko pitanje, gdje vlada
oprez govornika prije no to se bace u zamreno objanjavanje europske nemoi. Od
Franoisa Fillona, zastupnika desnih Republikanaca, do premijera Manuela Vallsa, rije
koju se najvie rabilo u opisu slike malenog sirijskog izbjeglice Aylana Kurdija, kako
beivotno lei na turskoj plai 2. rujna 2015. godine, bila je nesumnjivo nedopustivo,
sve dok nisu odluili ne poduzeti nita da bi rijeili uzroke migrantskog beznaa. U
manje traginom registru, novinari su naglasili emociju ministra vanjskih poslova
Laurenta Fabiusa kada je planim glasom zakljuio ipak dosta krhki sporazum na kraju
21. konferencije Ujedinjenih naroda o klimi (COP21) u Parizu.2
Bilo paravan za nemo ili politiki kukaviluk, pribjegavanje emocijama moe imati
izravne dramatine posljedice. Tako je odvjetnik Loica Sechera, Eric Dupont-Moretti,
pravosudnu greku zbog koje je nastradao njegov klijent nazvao fijaskom, a koji je
direktno izazvala diktatura emocija. Kao lijenik i naelnik malene opine, g. Secher je
bio optuen za silovanje svoga unuka. Nakon godina provedenih u zatvoru, konano je
proglaen nevinim zahvaljujui svjedoanstvu danas dvadesetogodinjeg unuka koji je
priznao da je sve izmislio. Pravosue je najvie potekoa imalo s promjenom pogrene
odluke, donijete pod dojmom izmiljenih, ali vrlo spektakularnih svjedoenja, i iz
nesumnjivo legitimne brige za zatitu djece od maltretiranja. Medijska pojednostavljenja,
kult stvarnog vremena i drutvene mree u ovako osjetljivim sluajevima ne potiu
objektivnost.3
Osim uobiajenog politiko-medijskog iskliznua, emocija postaje jedno od glavnih
sredstava drutvenog izraavanja i tumaenja dogaaja. ak se i direktore poduzea
potie na uporabu emocionalne inteligencije kao alata za menadment, dok joj njihovi
zaposlenici mogu pribjei pri traenju poviice.4 Jedan od najvidljivijih simbola invazije
emocija u javni prostor je rastui fenomen bijelih mareva. U veini sluajeva spontani,
oni nakon kakvog naroito gnjusnog zloina okupljaju katkada golem broj ljudi s
obzirom na veliinu gradova i sela gdje se odvijaju. Prvi bijeli mar dogodio se u Belgiji
1996. godine, nakon uhienja pedofila Marca Dutrouxa. Nazivaju ih bijelima jer
pozivaju na nenasilje i ideal mira. Izraavaju ogorenje prema, kako nepodnoljivim, tako
i neshvatljivim postupcima.
Mareve ne prati nijedan slogan ni zahtjev. Namjerno nijeme, gomile se kreu, esto na
elo kolone postavljajui djecu, simbole nevinosti i vjere u budunost, katkada nosei
svijee. Filozof Christophe Godin u tome vidi izraz krize drutva, obiljeene
vladavinom emocija kojoj takva praksa znatno ide u prilog.5 Te novodobne procesije
mogu se usporediti sa sveprisutnim uzdizanjem lika rtve, ovjenanog svim vrlinama,
kojemu se odaje apsolutna poast, bez propitivanja, kroz proces empatije. To sam mogao
biti ja, znaajno ponavljaju osobe kad ih se pita o nekom traginom ili kriminalnom
dogaaju iz crne kronike. Svaku katastrofu tako prati teatralno otvaranje centara za
psiholoku pomo. Suenja Meunarodnog kaznenog suda sada predviaju vrijeme za
obraanje rtava, to nema veze s potrebama uspostavljanja istine u konkretnom sluaju,
niti se vodi rauna o predrasudama tetnim za presude koje mogu proizvesti ta
spektakularna, ali i nepotrebna svjedoenja.

Uspavana svijest
Kult rtve u Francuskoj je simptomatino ilustriran u naposljetku odbaenom planu
za premjetanjem tijela Alfreda Dreyfusa, mete nasilne antisemitske kampanje tijekom
1890-ih godina, u Panteon. Ne brkamo li ovdje rtvu s junakom? Kapetan Dreyfus samo
je bolno podnio dogaaje, ni u jednom trenutku nije djelovao na nain koji bi ga uzvisio
na rang heroja. S druge strane, potpukovnik Georges Piquart, otputen iz ratnog
ministarstva i izbaen iz vojske jer je razotkrio zavjeru protiv Dreyfusa, mogao bi s
pravom dobiti pozornost najvelikodunijih panteonizatora i pridruiti se ondje milu
Zoli. Jo jedan primjer rtvoslovne zabune: odabir da se rtvama parikih napada oda
poast u dvoritu palae Les Invalides, mjesta koje je Luj XIV. otvorio za vojnike ranjene
na fronti. Ceremonija je dala velik prostor emociji. Psiholog Jacques Cosnier ide toliko
daleko da govori o patofilnom drutvu.6 Filozofkinja Catherine Kinzler zabrinjava se
pak zbog poniavajue diktature osjeajnosti.7
Emocija predstavlja teak izazov za demokraciju, jer se radi, po prirodi stvari, o
fenomenu koji graanina stavlja u pasivni poloaj. On reagira umjesto da djeluje. Oslanja
se vie na ono to osjea nego na razum. Motiviraju ga dogaaji, a ne njegovo
razmiljanje. Bijeli marevi nemaju nikakve praktine posljedice. Pravda je i dalje
bespomona. Drutvo se i dalje raspada. Osim toga, do danas nismo zabiljeili nijedan
bijeli mar povodom samoubojstva nezaposlene osobe ili ubojstva inspektora rada.
Emociju se trpi. Ne moemo iz nje izai svojom voljom, ona se sama od sebe iscrpi, ali
je mi ne moemo zaustaviti, pisao je Jean-Paul Sartre. Kad su svi putovi zaprijeeni i
svijest pojuri u arobni svijet emocije, ona pojuri u nju cijela, poniavajui se ()
Ganuta svijest prilino nalikuje svijesti koja se uspavljuje.8
Treba li doktrini oka,9 koju je prokazala Naomi Klein, dodati i doktrinu emocije?
Vladajua klasa mogla bi se njome sluiti radi depolitizacije rasprava i zadravanja
graana u poloaju djece kojima upravljaju njihovi afekti. Emocija ukida distancu izmeu
subjekta i objekta, spreava odmak potreban za razmiljanje, liava graanina vremena za
refleksiju i raspravu. Emocija se namee u neposrednosti, u svojoj potpunosti,
objanjava nam Claude-Jean Lenoir, nekadanji predsjednik Cercle Condorceta u FerneyVoltaireu. Namee se u toj mjeri da je svaka svijest emocija, i to ta emocija. Emocija je i
dalje radikalna neprijateljica razuma: ona ne pokuava shvatiti, ona osjea. To
suvremeno stanje stvari zacijelo dugujemo utjecaju i pojavi drutvenih mrea. Distanca?
Nikakva! Neumorno tweetamo, cvrkuemo. Degradiraju se kritiki duh, kultura,
potraga za istinom. Odbacujemo. Osuujemo. Satiremo. Rastrubljujemo: ono to
osjeamo, ono to vjerujemo bez spoznaje.
Uzdizanje emocije tako daje plodno tlo ratnikom regrutiranju medijskih filozofa uvijek
spremnih da podre kakav humanitarni rat, poput Bernarda-Henryja Lvyja u
ekspediciji na Libiju 2011. godine. Ali i na svakodnevnijoj razini, plodno tlo za mehanike
storytellinga10 i lane iskaze populizma. U svom slavnom govoru iz Dakra 2008. godine,
Nicolas Sarkozy je tako mogao ustvrditi: Ja i sam vjerujem u tu potrebu da vjerujem
prije nego da razumijem, da osjeam prije nego da rezoniram, da budem u skladu prije

nego da budem u osvajanju Poslije je njegova ministrica ekonomije Christine Lagarde

isto tako pozvala Francuze da djeluju radije nego da misle.
No bijeli mar takoer popunjava prazninu koju su ostavili kolektivni oblici djelovanja,
poput sindikalizma ili politikog aktivizma. Zacijelo nije nevano, uostalom, to je
fenomen nastao u Belgiji, u jeku raspadanja sredinje drave, i to se naroito razvio na
sjeveru Francuske, gdje je deindustrijalizacija imala razorne posljedice na drutveno
tkivo. S obzirom na patnje i strahove za budunost, emocija rehumanizira, suprotstavlja
se cinizmu. Takoer i godi. Dodatno olakava ako je se dijeli, kao tijekom bijelog mara
ili ceremonije na Les Invalides. Ona ukratko uklanja tegoban osjeaj nemoi
omoguujui, dakako pomalo primitivno, zajednitvo u tekim vremenima. Televizijski
gledatelj ganut zloinom ili masakrom u redakciji Charlie Hebdo je sam, objanjava
Godin. Bijeli mar mu omoguuje da podijeli svoje ganue. Fenomen je oito drutven. I
istodobno vrlo dvosmislen.11 U tom smislu, ne odraava li tako izraena emocija nejasnu
elju za obnovom drutva, ponovnom uspostavom drutvene veze?
Upitana o izostanku revolucionarnog procesa u Francuskoj, koja je pak u punoj
drutvenoj i politikoj regresiji, povjesniarka Sophie Wahnich pojanjava da se
revolucija 1789. godine takoer moe protumaiti kao kraj dugotrajnog procesa
politizacije drutva, zapoetog u opinskim skuptinama Starog reima. Francuzi su se
bili navikli najprije na rasprave o lokalnim pitanjima. Nastavili su s tom navikom tijekom
dogaanja povezanih sa sazivanjem Skuptine stalea tijekom 1789. godine. 12 Teina
trenutne politike krize takoer proizlazi iz injenice da je takav javni prostor postupno
ieznuo. A to pokuaje organizacijskog preustroja ljevice ini jo teima.
Ako je, dakle, bijeli mar bio na neki nain prvobitna faza krpanja politikog tkiva,
perspektiva se mijenja. On je tako implicitno politiki, prema Godinu, koji u njemu
vidi neizreenu optubu prema javnoj vlasti koja vie ne titi. Sjeamo se da je prvome
maru, odranom u Belgiji, jedan od ciljeva bio prosvjed protiv nemara policije i
pravosua u progonu kriminalca koji je umaknuo njihovoj budnosti. Da bi doprinio
obnovi demokracije, proces bi trebao vremenski produiti veze koje su se istkale u
emociji i dovesti do njihove postupne politizacije.
Metafora o dvije abe uostalom nalazi pandan kod Voltairea, koji je ispriao priu o dvije
abe upale u zdjelu mlijeka. Jedna se poela moliti ne miui se, na kraju je potonula i
utopila se. Druga se toliko jako batrgala da je mlijeko postalo maslac. Trebala se stoga
samo osloniti na tu vrstu tvar i iskoiti iz zdjele.
S francuskoga prevela: Mirna imat
1 Vidi Jean-Jacques Gandini, Rizini sigurnosni zakoni, Le Monde diplomatique,
hrvatsko izdanje, sijeanj 2016. i Le libralisme contre les liberts, Manire de voir, br.
2, travanj 1988.
2 Vidi Philippe Descamps, Le pari ambigu de la coopration climatique, La valise
diplomatique, 19. prosinca 2015., monde-diplomatique.fr
3 Vidi Gilles Balbastre, Les faits divers, ou le tribunal implacable des mdias, Le

Monde diplomatique, prosinac 2004.

4 Vidi David Goleman, LIntelligence motionnelle, Jai lu, biblioteka Bien-tre, Pariz,
2003.; La fabrique du conformisme, Manire de voir, br. 96, prosinac 2007.-sijeanj
2008.
5 Christophe Godin, La marche blanche, un phnomne de socit, LObs, Pariz, 26.
travnja 2015.
6 Jacques Cosnier, Psychologie des motions et des sentiments, Retz, Pariz, 1994.
7 Catherine Kinzler, Condorcet, le professeur de libert, Marianne, Pariz, 6. studenog
2015.
8 Jean-Paul Sartre, Esquisse dune thorie de lmotion. Psychologie, phnomnologie et
psychologie phnomnologique de lmotion, Hermann, Pariz, 1938.
9 Vidi Naomi Klein, Doktrina oka: uspon kapitalizma katastrofe, V.B.Z., Zagreb, 2008.
10 Vidi Christian Salmon, La machine fabriquer des histoires, Le Monde
diplomatique, studeni 2006.
11 Christophe Godin, op. cit.
12 Javno predavanje, sveuilite u Nancyju, 26. listopada 2015.