Maturski rad iz psihologije

Pojam dvojbe i tjeskobe iz ugla humanistike psihologije

Sadraj
1.

Uvod.............................................................................................................................................3

2.

Historijat.......................................................................................................................................4
2.1. Filozofske koncepcije dvojbe i tjeskobe u historiji...............................................................4
2.1.1. Antiki svijet.......................................................................................................................4
2.1.2. Srednjovjekovna filozofija.................................................................................................4
2.1.3. Renesansa...........................................................................................................................5
2.1.4. Prosvjetiteljstvo..................................................................................................................6
2.1.5. Njemaka filozofija 19. stoljea.........................................................................................6
2.1.6. Egzistencijalizam................................................................................................................8
2.2. Psiholoke koncepcije savremenog doba..............................................................................9
2.2.1. Psihoanalitika kola..........................................................................................................9
2.2.2. Bihevioristika kola........................................................................................................10
2.2.3. Humanistika kola..........................................................................................................11

3.

4.

Dvojba i tjeskoba u humanistikoj psihologiji...........................................................................12

3.1.

Tipovi...............................................................................................................................12

3.2.

Uzroci...............................................................................................................................14

3.3.

Specifinosti savremenog doba u formiranju neurotine tjeskobe..................................15

3.4.

Psihoterapija.....................................................................................................................16

Zakljuak....................................................................................................................................17
Literatura....................................................................................................................................18

1. Uvod

Dvojba i tjeskoba su usko povezane pojave ljudske psihe koje osjete svi ljudi barem u
jednom periodu ivota. Uope, tjeskoba se opisuje kao osjeanje straha bez stvarnog uzroka, te tako
obuhvata irok spektar psihikih poremeaja. U ovom radu obraivat e se tjeskoba u
egzistencijalistikom smislu, kako je obrauje humanistika psihologija, tj. kao dio normalnog
psihikog ivota i subklinikih poremeaja, za razliku od tjeskobe koja je uzrokovana teim
psihikim poremeajima, kao to su napadi panike i slino.
Dvojba u egzistencijalistikom smislu je osnovni uzrok tjeskobe, a predstavlja posljedicu
ovjekovog suoavanja sa vlastitom slobodom i odgovornou koja iz nje proizlazi.
Egzistencijalistika tjeskoba je takoer predmet umjetnosti i filozofije, te je zbog toga velika
panja posveena raznim, vie ili manje naunim, filozofskim shvatanjima tjeskobe. Uope, moe
se rei da svakom periodu pripada razliita vrsta tjeskobe, tako naprimjer razlikujemo fatalistiku
tjeskobu antike Grke i, na drugom kraju spektra, tjeskobu prosvjetiteljstva, koja je uzrokovana
ovjekovom vjerom u svemo razuma i tekoom podnoenja te svemoi.
Tjeskoba savremenog doba obraena je posebno zbog svojih specifinih osobina, kao i zbog
specifine metode kojom joj pristupa humanistika psihologija.

2.

Historijat

2.1. Filozofske koncepcije dvojbe i tjeskobe u historiji

2.1.1. Antiki svijet
Znaajnije etike koncepcije koje naglaavaju problem tjeskobnosti su se prvi put pojavile u
antikoj Grkoj. Dvije filozofske kole koje su se pojavile gotovo istodobno, stoicizam i Epikurova
kola, kao svoj osnovni problem vide pitanje postignua sree, a time naravno i svih prepreka na
tom putu, kao to je tjeskoba.
Epikur (Samos, 341.- Atina, 270. g.st.e.) je bio antiki grki filozof i osniva filozofije
epikureanizma. Osnova njegove etike je da sve dobro i sve loe potie od osjeanja koje je on
definirao kao zadovoljstvo i bol. Ono to priinjava zadovoljstvo je dobro, a ono to uzrokuje bol je
loe. Iako je taj njegov hedonizam esto bio pogreno protumaen, kao da se odnosi na bezuslovnu
potragu za zadovoljenjem nagona, za njega je zadovoljstvo bilo definirano kao odsustvo fizike boli
(aponia) i duhovne patnje (ataraxia). On je smatrao prikriveni strah od smrti i kazne osnovnim
uzrokom tjeskobe, a tjeskobu osnovnim uzrokom iracionalnih i ekstremnih elja. Te neprirodne
elje, kako ih je on nazivao (za razliku od prirodnih i neophodnih) samo produbljuju ovjekovo
nezadovoljstvo, jer nikad ne mogu biti ispunjene zbog svog dinamikog karaktera. Nasuprot tome,
srea je za njega stanje, a ne proces, koje ovjek moe dostii odricanjem od pretjeranog uzbuenja
(Konstan, 2014).
"Dobar ivot" je u stoicizmu, za razliku od Epikurove filozofije, odreen kao "pokoravanje
prirodnom redu stvari." Po stoiarima, ovjekove osjeaje ne diktiraju eksterni dogaaji, nego
percepcija tih dogaaja i emocionalna reakcija na njih. Klju sree je, umjesto slijeenja nagona
koji su nam uroeni, racionalno odabiranje elja, to je svojevrsna negacija tjeskobe, koja je smatra
problemom iracionalnosti, i neim to nije dio ivota mudraca (Baltzly, 2014).

2.1.2. Srednjovjekovna filozofija

Zbog specifinosti perioda srednjeg vijeka, nisu postojale znaajne filozofske ideje o tjeskobi koje
bi odgovarale tipu tjeskobe modernog doba. Osnovni tip tjeskobnosti bio je krivnja izraena u
teolokim sistemima tog doba, a razni poremeaji koji uzrokuju tjeskobu bili su smatrani
iskuenjem ili djelom malevolentnih sila izvan ljudske kontrole. ovjeku su u srednjem vijeku kao
odbrana od tjeskobe sluili esto surovi mehanizmi represije, koji su ukljuivali sve od ispovijedi
do pokajnikih putovanja, koja su se nekad zavravala i smru (Spade, 2013).

2.1.3. Renesansa
Nakon dugog perioda odricanja vlastite odgovornosti, renesansa i reformacija ovjeku
vraaju vjeru u mo i znaenje pojedinca, to je predstavljalo pobjedu nad tjeskobnosu
uzrokovanom ovjekovom perciviranom nemoi, kako u drutvenom, tako i u prirodnom aspektu.
Nasuprot srednjovjekovnom kolektivizmu, u petnaestom i esnaestom stoljeu do izraaja dolazi
shvatanje da je svaki ovjek autonomna i racionalna jedinka u svim aspektima ivota i da sve svoje
probleme moe rijeiti odvanou, znanjem prikupljenim uenjem i putovanjima, kao i
povjerenjem u vlastitu savjest u etikim pitanjima.
Najznaajniji mislioci koji su ta shvatanja izazili su Descartes, Bacon, Spinoza, Leibniz i
Locke. Posebno je znaajan Descartes, koji je svojim slavnim naelom "Cogito, ergo sum."
(Mislim, dakle postojim.) uinio individualni razum osnovom ovjekovog sebstva.
Rollo May o renesansi i ulozi vjere u razum napisao je: "Ukazali smo kako je vjera u razum,
izraena u djelima vodeih mislilaca sedamnaestog stoljea, omoguila pobjedu nad tjeskobom. U
prilog tome govori i injenica da je Pascal, jedini koji nije usvojio ovu vjeru (...) istovremeno bio
jedini koji nije mogao izbjei tjeskobnost" (May, 1980, str. 77).

2.1.4. Prosvjetiteljstvo
Za vrijeme prosvjetiteljstva stvaraju se mnoge filozofske, a posebno etike koncepcije koje
uobliavaju savremenu zapadnu misao. Nakon krvavih vjerskih ratova koji su stvorili opte
raspoloenje pesimizma i fatalizma, kao i zbog proces industrijalizacije, urbanizacije i sve vee
dostupnosti obrazovanja, javlja se potreba da se uini sistematizacija ovosvjetovne etike na
naturalistikoj osnovi, koja je kasnije postala poznata pod imenom graanska etika.
Za razliku od renesansne misli, u kojoj su promjene u etikim koncepcijama nastale velikim
dijelom zbog uticaja antike filozofije, mislioci prosvjetiteljstva veinom ne prihvataju ideje kao to
su Platonova identifikacija dobra sa realnim i Aristotelovo teleoloko shvatanje prirode (Bristow,
2011).
U pogledu tjeskobe, prosvjetiteljstvo je ne odbacuje, nego je smatra fundamentalnim, nekad
i pozitivnim, dijelom ljudske psihe. "Sapere aude!" prosvjetiteljstva implicira mogunost tjeskobe i
nunost sumnje; bez unaprijed utvrenih dogmi ovjek dobija slobodu, ali i odgovornost koja moe
biti odvie teak teret za doba koje jo nije sasvim osloboeno augustinijanskih pesimistinih
shvatanja. Objanjenje tjeskobe se ili oslanja na psihiku i fiziku strukturu ovjeka i historiju (tj.
nejednakost i nepravdu), ili se pak tjeskoba smatra nunom na putu postignua sree i znanja.

2.1.5. Njemaka filozofija 19. stoljea

Filozofije nastale u 19. stoljeu u Njemakoj koje su jedinstvene po etikim shvatanjima i
time znaajne za tematiku ovog rada su filozofije Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea.
Nietzsche je iz razloga dosljednosti hronolokog izlaganja obraen u ovom poglavlju, iako je po
svojim stavovima blii egzistencijalizmu.
Arthur Schopenhauer, ija je filozofija po mnogim osobinama jedinstvena u evropskoj
novovjekovnoj filozofiji, bio je vjerovatno najpoznatiji pesimist i zagovornik etikih stavova drevne
istone filozofije, najizrazitije budizma. Njegov pesimizam je izgraen na besmislenosti i futilnosti
ljudske volje uope, to je izraeno u za njega karakteristinom stavu: "Blaeno djetinjstvo prepuno
snova, vedra mladost, zrelo doba ispunjeno naporima, trona, esto jadna starost, muke posljednje
bolesti, i konano samrtniki ropac zar nam sve to ne govori da je postojanje jedna velika greka
ije se posljedice tek postepeno otkrivaju? Najpravilniji pogled na ivot jeste onaj koji to shvata kao
desegnano, kao gubitak iluzija" (Schopenhauer, 2013, str. 132).

Uprkos tom pesimizmu, tjeskobnost je kod njega pobijeena onim to naziva prirodnom
filozofijom, tj. fatalistikim shvatanjem, po kojem je sve to se deava nuno, a bijeg od
besmislenosti jeste asketizam i gotovo budistiko poricanje volje za ivotom, kako bi intelekt
mogao doi do izraaja. Takvim postavkama uklonjen je temelj tjeskobe prosvjetiteljstva i, kasnije,
egzistencijalizma, ali je otvoren put drugoj vrsti tjeskobe, slinoj augustinijanskoj krivnji i svijesti o
nitavnosti, a to je dosljedni nihilizam. Treba imati na umu razliku izmeu takvog nihilizma i
moralnog nihilizma, jer Schopenhaurov pesimizam pretpostavlja moral, tanije moral saaljenja,
slian moralu kranstva.
Protiv tog pesimizma borio se Friedrich Nietzsche, koji se u ranijem periodu svog stvaranja
slagao sa Schopenhauerom u gotovo svim pitanjima, ali je kasnije odbacio njegovu filozofiju kao
odvie pesimistinu, nazivajui je pasivnim nihilizmom. On je smatrao da se svako isto moralno
mjerenje vrijednosti zavrava nihilizmom (Nietzsche, Volja za mo, 54), a kao opravdanje ivota
uvodi umjetnost.
Nietzscheova filozofija je znaajna za problem tjeskobnosti najvie time to je on odbacio
mogunost znanosti kao konanog spasa, u koju su vjerovali mnogi filozofi i naunici 19. stoljea.
On je strepio od pretvaranja nauke u tvornicu, gdje ovjek gubi svoj znaaj i postaje samo stroj koji
slui nauci, to smatra nepodnoljivim produbljenjem tjeskobe i gubljenjem znaenja ovjeka. Takvi
stavovi kasnije e imati svoj odjek u humanistikoj psihologiji, npr. kod Maya u njegovom stavu
"Stroj je onaj koji proizvodi, ovjek stvara." (May, 1980, str. 62)

2.1.6. Egzistencijalizam
U epohi egzistencijalizma problem tjeskobe postaje osnovno podruje interesa mnogih
filozofa i umjetnika. Mislilac koji je dao filozofske temelje egzistencijalizma, koje e kasnije
slijediti i proiriti mnogi filozofi i knjievnici 20. stoljea, je danski filozof i teolog Sren
Kierkegaard (1813.-1855.). On je svojom teologijom povezao pojmove grijeha, tjeskobnosti i
dvojbe u jednu cjelinu, smatrajui da tjeskobnost nuno prethodi grijehu, to je osnova
egzistencijalistike teologije. O tjeskobi on je smatrao da je sasvim razliita od straha i slinih
pojava, koje se odnose na neto konano, dok je tjeskoba realnost slobode kao mogunost
mogunosti." (Kierkegaard, Thomte i Anderson, 1980) Ta mogunost mogunosti po njemu je
stvaralaka priroda ovjeka, a krivnja i tjeskoba uvijek su proporcionalne stvaralakoj moi, jer u
stvaranju mogunosti ovjek gubi sposobnost da se nosi sa teretom te moi.
Albert Camus (1913.-1960.), francuski nobelovac, autor i filozof, dao je osnove filozofske
kole unutar egzistencijalizma koja e kasnije biti nazvana apsurdizmom. Apsurd je oblik
egzistencijalistike tjeskobe, a taj termin je karakteristian najvie za knjievno i filozofsko
stvaranje 20. stoljea. Za razliku od Kierkegaarda, kod kojeg osnova apsurda lei u nemogunosti
racionalnog shvatanja religijskih istina, kod Camusa apsurd je u konanosti i besmislenosti ljudskog
ivota. Ipak, Camusev odgovor na apsurd je kranje pozitivan; on sam je smatrao da je njegov
ivotni zadatak borba protiv nihilizma. Za njega, smisao nije dat u svijetu, ali ak i ako nema
nikakve ivotu uroene svrhe, nije sve besmisleno. Naime, ovjek suoen sa apsurdom mora sam
stvoriti smisao svog postojanja, tako je jedna od Camusevih osnovnih teza ta da moramo zamisliti i
Sizifa sretnog, jer on ak i u svojoj kazni moe prkositi besmislu, stvarajui sebi smisao.
Jean-Paul Sartre (1905-1980.) bio je, zajedno sa Camusem, najznaajniji predstavnik
filozofije apsurda. Njegovo najznaajnije djelo je Munina, koje je kasnije postalo svojevrsni
manifest te filozofske orijentacije. Dva najznaajnija principa njegove filozofije su: da je ovjek
osuen da bude slobodan i da egzistencija prethodi esenciji (Sartre, 1956). Taj stav stvara osnovu
ovjekove odgovornosti; nemogue je koristiti bilo kakav pojam ljudske prirode kao opravdanje
za postupke, pa je prema tome ovjek u potpunosti slobodan i odgovoran.

2.2. Psiholoke koncepcije savremenog doba

2.2.1. Psihoanalitika kola

Po Freudu, tjeskoba, najprostije reeno, jeste signal egu da neto nije u redu. On je opisao tri
tipa tjeskobe (Freud, 1920):

Tjeskoba stvarnosti: javlja se kad ego postane preoptereen prijetnjama vanjske prirode, kao
to bi bio naprimjer zemljotres. U osnovi je ona strah od stvarnih dogaaja. Najei nain
reduciranja ove vrste tjeskobe jeste izbjegavanje vanjskih okolnosti koje uzrokuju tjeskobu.

Neurotina tjeskoba: podsvjesni strah da emo izgubiti kontrolu nad nagonima ida
(primitivnog i spontanog dijela psihe), to rezultira kaznom za neprimjerene postupke.

Moralna tjeskoba: strah od injenja nekog postupka koji je protivan naim moralnim
pravilima. Javlja se kad se ego osjea ugroenim od strane superega (moralnog dijela psihe)
kao odgovor na krenje vlastitih principa ili moralnih vrijednosti.

Uope, tjeskoba je blisko povezana sa odreenim procesima u seksualnom ivotu, tj.

odreenim oblicima libida. Najei oblik jeste onaj u kojem se osobe izlau frustriranoj ekscitaciji,
odnosno ako se seksualna pobuenost ne rijei i ako ne dostigne svoj cilj. Pod tim okolnostima
libidozna pobuenost nestaje i tjeskoba dolazi na njeno mjesto, kako u oblicima stalnog straha, tako
i u napadima i drugim oblicima tjeskobe. U ogromnom broju sluajeva uoeno je da neuroza
tjeskobe nestaje im prestane seksualna frustracija. Po Freudu, opservacije o neurozama tjeskobe
dovode do zakljuka da se skretanje libida sa normalne funkcije (i time uzrokovana tjeskoba)
deava na bazi somatskih procesa. Analize histerije i kompulzivnih neuroza navode na zakljuak da
slino preusmjerevanje ego sa slinim rezultatima moe takoer biti, u osnovi, somatske prirode.
Osnovni zadatak kod tjeskobe je ostao nerijeen, tj. taj da se ustanovi veza izmeu
neurotinog straha, koji je preusmjereni libido i stvarnog straha, koji je reakcija na opasnost. Iako se
ini da su ti tipovi sasvim razliiti, ne postoji kriterij za razlikovanje osjeaja stvarnog i neurotinog
straha.

2.2.2. Bihevioristika kola

Po psiholozima bihevioristike orijentacije, tjeskoba, tj. iracionalni strah, uvijek je uzrok
asociranja vanjskog negativnog podsticaja sa neutralnim, te se prema tome mogu posmatrati kao
vrsta fobije. Ipak, klasina teorija uvjetovanja nije mogla objasniti nastavljanje ponaanja
izbjegavanja i bijega od podsticaja koj izaziva tjeskobu (Graham, 2015).
Orval Hobart Mowrer, ameriki psiholog 20. stoljea, ponudio je rjeenje tog problema. Po
njemu, odgovor treba traiti u Skinnerovoj teoriji uvjetovanja i vanjskih nagrada nastalih zbog
odbrambenih mehanizama, tj. izbjegavanja i bijega od odreenih podsticaja. Izbjegavanje ili bijeg
od podsticaja koji izazivaju tjeskobu rezultira otklanjanjem neprijatnih emocija. Dakle, izbegavanje
postaje nagrada i utie na poveanje daljeg izbjegavanja. Naprimjer, individua sa socijalnom
tjeskobom osjetit e znaajno smanjenje tjeskobe nakon to odlui da ne posjeti neki veliki socijalni
dogaaj. To izbjegavanje ima za rezultat otklanjanje neprijatnih simptoma tjeskobe, time podupirui
nastavljanje takvog ponaanja, koje postaje toj osobi ustaljena metoda odbrane od tjeskobe
(Graham, 2015).
Isto tako, ako bi ta ista osoba otila na odreeni socijalni dogaaj, uprkos strahu, i tu
doivjela napad panike, panika bi nestala ako bi ta osoba odmah otila iz drutva, a taj bijeg bio bi
nagraen brzom redukcijom simptoma panike.
Uope, tjeskoba je u bihevioristikoj koli posmatrana samo empirijski i kvantitativno, kao i
druge pojave, to je bio rezultat tenje da psihologija postane egzaktna nauka, a u tu svrhu da se
bavi samo onim aspektima fenomena koje je mogue objektivno izmjeriti. Takva metoda, po
psiholozima humanistike kole, je jednostrana, te onemoguava prouavanje pojava kao to je
egzistencijalistika tjeskoba.

2.2.3. Humanistika kola

Sredinom prolog stoljea, humanistika psihologija se pojavila kao odgovor na nedostatke

Freudove psihoanalitike kole i Skinnerove bihevioristike psihologije. Osnovni principi
humanistike psihologije su (Greening, 2006):

Ljudska bia, kao takva, nadilaze sumu svojih dijelova i ne mogu se reducirati na
njih.

Kontekst egzistencije je jedinstveno ljudski.

Ljudska bia su svjesna i svjesna su toga da su svjesna. Ljudska svijest uvijek

ukljuuje posmatranje sebe u kontekstu drugih ljudi.

Ljudska bia imaju mogunost odluivanja i, s tim, odgovornost.

Ljudska bia imaju namjere, ciljeve, svjesni su da uzrokuju dogaaje u budunosti i

trae znaenje, vrijednosti i kreativnost.

U humanistikoj psihologiji velika vanost se pridaje pojmovima hijerarhije potreba i

samoaktualizacije. Hijerarhiju potreba je uveo Abraham Maslow; po njemu ovjekove potrebe
dijele se na nie, tj. fizioloke (hrana, voda, disanje) i vie, tj. moralne i kognitivne. ovjek se moe
baviti potrebama vieg reda samo ako su sve nie potrebe zadovoljene (Maslow, 1943).
Samoaktualizacija je, po Maslowu, razvoj onog to je ve u organizmu, ili, tanije, onog to
sam organizam jeste, i ona je motivisana rastom, a ne deficijencijom. Najprostije reeno, to je
postizanje punog potencijala jednog ovjeka.

3. Dvojba i tjeskoba u humanistikoj psihologiji

3.1.

Tipovi

Rollo May razlikuje dva osnovna tipa tjeskobe: normalnu i neurotinu (May, 1980, str. 52)
Normalna tjeskoba se javlja naprimjer kod suoavanja sa opasnou, a manifestuje se fiziolokim
znacima (povean krvni pritisak, luenje adrenalina) i izotravanjem osjetila, te je korisna, jer
pomae ovjeku da pronae izlaz iz opasne situacije, odnosno rjeenje problema.. Meutim, ako
ovjek ne uspijeva pronai izlaz iz takve situacije, dolazi do znaajne promjene emocionalnog
stanja, javlja se ukoenost miia, smanjenje sposobnosti opaanja i panika. To su simptomi
neurotine tjeskobe.
Tipovi tjeskobe uzrokovane psihikim poremeajima su:

Generalizirani poremeaj tjeskobe (GAD): manifestuje se proirenjem normalne tjeskobe,

kao to je osjeanje tjeskobe prije razgovora za posao ili u slinoj stresnoj situaciji, na vie
aspekata ivota, tj. na svakodnevne situacije kao to su posao, zdravlje i slino, iako nema
racionalnih razloga za to.

Socijalna fobija: obuvata dvije vrste tjeskobe: strah od neuspjeha i evaluacije uope (kao
naprimjer kod dranja govora ili situacije kod koje se osoba posmatra i ocjenjuje kod
vrenja nekog zadatka) i strah od situacija koje zahtijevaju socijalnu interakciju (kao to su
razgovori sa relativno nepoznatim ljudima). Specifina karakteristika socijalne fobije jeste ta
da osoba percivira znake fobije (pretjerano znojenje, crvenilo lica) kao izuzetno uoljive
drugim ljudima, to dodatno pogorava tjeskobu.

Specifine fobije: osoba osjea intenzivan strah od odreenog objekta ili situacije, te
poduzima esto iracionalne mjere da to izbjegne. Najei primjeri su arahnofobija, strah od
letenja i slino.

Opsesivno-komulzivni poremeaj (OCD): osoba ima stalne intruzivne misli i strah koji
uzrokuju tjeskobu. Iako osoba sama esto priznaje da su te misli iracionalne, pribjegava
ritualnim radnjama kao izbavljenju od tjeskobe. Primjer je strah od prljavtine i rezultirajue
pretjerano pranje ruku i drugih predmeta.

Posttraumatski stresni poremeaj (PTSD): moe se pojaviti nakon to osoba doivi

traumatian dogaaj (naprimjer rat, nesrea, prirodna katastrofa). Simptomi ukljuuju

nemogunost oputanja, none more i izbjegavanje svega to osobu asocira na taj dogaaj.
PTSD se dijagnosticira ako osoba pati od tih simptoma due od jednog mjeseca.

Poremeaj panike: osoba doivljava napade panike koji su intenzivni, nekontrolisani, i

predstavljaju u osnovi veoma izraeno osjeanje tjeskobe, a somatski simptomi su
vrtoglavica, bol u prsima i pretjerano znojenje.
esta je pojava vie psihikih poremeaja koji uzrokuju tjeskobu kod iste osobe, kao i

pojava depresije koja je esto pratilac takvih poremeaja. U zavisnosti od tipa i intenziteta
poremeaja, lijeenje ukljuuje promjene naina ivota i psiholoku terapiju kod lakih sluajeva, a
psihijatrijsko lijeenje kod teih poremeaja.

3.2.

Uzroci

Osnovni uzrok ljudske dvojbe, kako ga opisuje Rollo May, jeste viestranost ovjekove
percepcije samog sebe: Ljudska dvojba proizlazi iz ovjekove sposobnosti da sebe doivljava
istovremeno i kao subjekt i kao objekt. Oboje je potrebno za psiholoku nauku, terapiju i ugodan
ivot. (May, 1980, str. 16) Tu dvostruku prirodu samopercepcije Carl Rogers u jednom predavanju
opisuje na sljedei nain: Moje je uvjerenje da sastavni dio savremenog ivljenja predstavlja
suoavanje s paradoksom da je ovjek, posmatran iz jedne perspektive, sloen mehanizam... S
druge strane, u jednoj drugoj dimenziji svog postojanja, ovjek je subjektivno slobodan: njegov
vlastiti izbor i odgovornost odreuju njegov ivot, i on je u stvari sam svoj graditelj... Na primjedbu
da su to dva oprena miljenja odgovor glasi da je to duboki paradoks s kojim moramo nauiti
ivjeti. (Rogers, 1963)
Dvojba kao ugroavanje vrijednosti blisko je povezana sa nastankom tjeskobe, koji May
opisuje na sljedei nain: Tjeskobnost nastaje zbog ugroavanja vrijednosti s kojima ovjek
poistovjeuje svoju egzistenciju kao sebstva. (May, 1980, str. 53) Takve vrijednosti su najee
moralne prirode, tako da je tjeskoba usko povezana sa drutvenom okolinom, jer je ona znaajan
faktor za ovjekovo odabiranje ivotnih vrijednosti i ciljeva.
Ipak, drutvena okolina nije jedini faktor. Tjeskoba je uzrokovana ugroavanjem vrijednosti,
a poto nema vrijednosti koje bi bile neoborive, niko je ne moe izbjei, i to je normalna tjeskoba.
Suoen sa neodrivou vrijednosti, pojedinac moe pribjei dogmi kako bi uklonio tjeskobu.
Meutim, taj put May naziva samoporaavajuim, jer vodi ka neurotinoj tjeskobi. Neurotina
tjeskoba, za razliku od normalne, ukljuuje potiskivanje, te se ne moe racionalno obrazloiti niti
ukloniti promjenom objektivne situacije. Ona je krajnji rezultat normalne tjeskobe, kojoj se ovjek
svjesno ne suprotstavi.
Normalna tjeskoba je takoer nuan rezultat razvoja i stvaralatva. Razvoj i individuacija
podrazumijevaju obaranje prihvaenih vrijednosti i usvajanje novih, tako da dovode do normalne
tjeskobe. Kauzalni odnos izmeu stvaralatva i tjeskobe je obostran; preobraaj vrijednosti je vaan
aspekt stvaralatva, a tjeskoba (ukoliko se ne potiskuje i ne pretvori neurotinu) prua poticaj
ovjeku da koristi kreativnost kao nain oslobaanja od tjeskobe.

3.3.

Specifinosti savremenog doba u formiranju neurotine tjeskobe

Mnogo je faktora u savremenoj civilizaciji koji pospjeuju nastanak tjeskobe. Najizraeniji

jeste ogromna mo koju ovjeanstvo ima nad samim sobom i nad prirodom i, tanije, destruktivan
nain na koji se slui tom moi. Oit primjer toga su ratovi u prolom stoljeu koji su imali dotad
nezamisliv broj rtava. Jo vanije od broja rtava, sam nain ratovanja se promijenio i postao
bezlian i dehumanizirajui, to je jo vie ugrozilo osjeaj sigurnosti.
Tako se nemo pred pojavom termonuklearnog rata pretvorila u tjeskobu, tjeskoba u stanje
regresije i bezvoljnost, ove pak u neprijateljstvo, a neprijateljstvo u otuenost ovjeka od ovjeka.
Ovaj zaarani krug nastaje kada je ugroen na osjeaj individualnog znaenja. (May, 1980, str.
43) Taj osjeaj individualnog znaenja zavisan je od sigurnosti pojedinca i osjeaja vrijednosti, a
oboje u savremenom dobu postaje sve ugroenije zbog suoavanja sa stalnom mogunou
apokalipse koju bi ovjeanstvno samo uzrokovalo.
Kao primjer May navodi neposrednu opasnost od termonuklearnog rata 1961. godine. Ta
kriza izazvala je pomenuti zaarani krug, u kojem su ljudi irom Sjedinjenih Amerikih Drava
gradili sklonita u nadi da e se spasiti od eventualnog bombardovanja. Takav postupak doveo je do
otuenja i neprijateljstva pojedinca prema drugim ljudima, prvenstveno svojim susjedima, kako bi
pod svaku cijenu osigurao svoje vlastito preivljavanje. U takvim uslovima takvo ponaanje postaje
moralno na nain koji je uasavajui i stoga potisnut u normalnim uvjetima (May, 1980).
U stanju rata najizravnije je prikazana bezlinost vlasti i nemo pojedinca da utie na njene
odluke. Ipak, takve karakteristike mogu se pronai i u uslovima mira; protesti na Berkeley koledu,
60-ih godina primjer su nezadovoljstva zbog rata koje se dalje proirilo na nezadovoljstvo stanjem u
obrazovanju i drutvom uope.
Osim mogunosti gotovo trenutnog unitenja ovjeanstva, znaajno je i unitavanje okoline
koje ugroava ovjekovu vjeru u dobronamjernost ljudske prirode, koja je u odreenom stepenu
neophodna za sprjeavanje neurotine tjeskobe i normalnu socijalizaciju.

3.4.

Psihoterapija

Psihoterapija humanistike psihologije je specifina po svom porijeklu i metodi. Ona je

nastala kao reakcija i kritika na ranije kole psihoterapije, ali ne moe se shvatiti samo kao njihova
negacija. Uope, humanistika psihologija velikim dijelom priznaje i prihvata postignua
psihoanalitike kole, dok kritikuje biheviorizam zbog fundamentalnih razlika u samom pristupu
psihoterapiji. Najbolji primjer odnosa prema psihoanalizi jeste prihvatanje Freudovih osnovnih
stavova od strane mnogih humanistikih psihologa, ali uz drugaije tumaenje, koje se esto naziva
fenomenolokim.

Najznaajnije tri pojave u psihoterapiji humanistike psihologije su (May, 1980):

Fenomenoloki pristup

Naelo da se svi putevi razumijevanja ovjeka, sve metode psihoterapije, zasnivaju

na nekim pretpostavkama, a u svakom se pristupu moraju neprestano iznova
ispitivati te pretpostavke

Nunost postavljanja ontolokog pitanja, tj. pitanja o prirodi ovjeka kao takvog.

Fenomenologiju May opisuje na sljedei nain: Fenomenolozi vjeruju da moramo prestati

vjerovati kako stvari shvaamo samim poznavanjem njihovih uzroka i umjesto toga moramo
nastojati da otkrijemo i opiemo stvari kao pojave, iskustvo, onako kako ih vidimo u njihovoj
pojavnosti. To znai, da prije svega moramo znati o emu govorimo. Time ne iskljuujemo
tumaenje uzroka i genetiki razvoj, ve samo istiemo da pitanje zato je neko takav kakav jest
nema nikakvog znaenja, ako ne znamo kakav je on. (May, 1980, str. 104)
Odnos pacijenta i psihoterapeuta je drugaije shvaen u humanistikoj psihologiji nego u
drugim kolama psihoterapije. Osnova tog odnosa jeste holistiki i humanistiki pristup, odnosno
kritikuje se shvatanje pacijenta kao problema i naglaava se injenica da je pacijent individua koja
eli sauvati neko svoje sredite, koje je iz odreenog razloga bilo uzdrmano, te zbog toga dolazi
terapeutu. (May, 1980)

4. Zakljuak

Dvojba i tjeskoba su pojave ljudske psihe koje su sveprisutne, kako u psihologiji, tako i u
umjetnosti i filozofiji. Prouavanje tih pojava u humanistikoj psihologiji je zbog toga neraskidivo
vezano za ta podruja, a posebno za filozofiju egzistencijalizma.
Uticaj tradicionalne Freudove psihoanalize je takoer nezaobilazan u humanistikoj
psihologiji; ak i kad se neke Freudove osnovne pretpostavke o ovjeku negiraju, one ipak slue
kao temelj ili ablon za stvaranje novih. Zbog toga, humanistika psihologija u istraivanju
subklinikih psiholokih problema i pojava kao to su dvojba i tjeskoba moe se smatrati sintezom
Freuda i filozofije egzistencijalizma.
Humanistika psihologija nije jednoglasna u svojim shvatanjima; obuhvata mnogo psihologa
koji se slau samo u osnovnim postulatima o ovjeku (Poglavlje 2.2.3. Humanistika kola), ali se
razlikuju u mnogim drugim pretpostavkama o samoj prirodi ovjeka i istraivanja njegovih
problema. Ovaj rad se fokusira na Rolloa Maya, amerikog psihologa za kojeg se veu pojmovi
egzistencijalistike i humanistike psihologije, zbog toga to se on najvie bavio problemima
vezanim za egzistencijalistiku filozofiju, kao to su dvojba i tjeskoba.
Pristup Maya najbolje izraava principe humanistike psihologije u praksi, tj. psihoterapiji,
naglaavajui potrebu za shvatanjem ovjeka kao individue koja se ne treba smatrati samo kao lista
simptoma, ve kao cjelovita osoba koja je privremeno izgubila mogunost da optimalno
funkcionie; te da prije razmiljanja o uzrocima psihikih problema neke osobe mora se dobro
shvatiti ko je ta osoba tano, sa svim svojim pojedinostima. Odgovor na probleme neurotine
tjeskobe je takav drugaiji pristup, koji tei da osobi vrati izgubljeni osjeaj individualnog znaenja.

Literatura
1. May, R. (1980). Psihologija i ljudska dvojba. Zagreb: Naprijed.

2. Nietzsche, Friedrich (2012). Volja za mo. Beograd: Dereta

3. Schopenhauer, A. (2013) Parerga i paralipomena. Beograd: Dereta.

Internet izvori:

Baltzly, Dirk, "Stoicism", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2014 Edition), Edward
N. Zalta (ed.), URL = <http://plato.stanford.edu/archives/spr2014/entries/stoicism/>

Bristow, William, "Enlightenment", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer 2011

Edition),

Edward

N.

Zalta

(ed.),

URL

<http://plato.stanford.edu/archives/sum2011/entries/enlightenment/>.

Bugental, J. (1964). The third force in psychology. Journal of Humanistic Psychology, 4(1), 19-26.
doi:10.1177/002216786400400102

Freud, Sigmund. A General Introduction to Psychoanalysis; Trans. by G. Stanley Hall. New York:
Boni and Liveright, 1920; Bartleby.com, 2010. www.bartleby.com/283/.

Graham, George, "Behaviorism", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2015 Edition),
Edward N. Zalta (ed.), URL = <http://plato.stanford.edu/archives/spr2015/entries/behaviorism/>.

Greening, T. (2006). Five basic postulates of humanistic psychology. Journal of Humanistic

Psychology, 46(3), 239-239.

Kierkegaard, S., Thomte, R., & Anderson, A. (1980). The concept of anxiety: A simple
psychologically orienting deliberation on the dogmatic issue of hereditary sin. Princeton, N.J:
Princeton University Press.

Konstan, David, "Epicurus", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer 2014 Edition),
Edward N. Zalta (ed.), URL = <http://plato.stanford.edu/archives/sum2014/entries/epicurus/>

Maslow, A. (1943). A Theory of Human Motivation. Psychological Review, 50, 370-396.

http://psychclassics.yorku.ca/Maslow/motivation.htm

Rogers, C. (1963) Sloboda i usvajanje vrijednosti, predavanje odrano na San Francisco State
College

Sartre, Jean-Paul (1956) Existentialism is a humanism,

https://www.marxists.org/reference/archive/sartre/works/exist/sartre.htm

Spade, Paul Vincent, "Medieval Philosophy", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring
2013

Edition),

Edward

N.

Zalta

(ed.),

<http://plato.stanford.edu/archives/spr2013/entries/medieval-philosophy/>.

URL