Nacionalniknjievnikanonmjestomoi

Nationalliterarycanonplaceofpower

byEnverKazaz

Source:
SarajevoNotebook(SarajevskeSveske),issue:0809/2005,pages:122133,onwww.ceeol.com.

The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service

08 Enver Kazaz

5/8/05

1:01 PM

Page 122

Access via CEEOL NL Germany

08 Enver Kazaz

5/8/05

1:01 PM

Page 123

Enver Kazaz

NACIONALNI KNJIEVNI
KANON MJESTO MOI
Piui o pojmu kanona u svom Pojmovniku suvremene knjievne teorije Vladimir Biti zakljuuje: Uza svu njegovu problematinost koju ne treba ni jednog trenutka zaboraviti, kanon
je u sadanjim okolnostima nunost, dapae uporite knjievnog sistema ba kao to je to npr. autor.1 Biti ovim zakljukom nastoji sumirati obimnu teorijsku raspravu koja se u naem dobu vodi oko pojma kanona. Aproksimativnije reeno,
raznorodni tokovi te rasprave mogu se izraziti dilemom: kanon
ili kanoni, pri emu je poljuljano tradicionalno uvjerenje prema kojemu je u nekoj kulturnoj zajednici mogu samo jedan,
normativni kanon koji je nuno i kulturotvoran. Otud se u
tzv. demokratinim kulturnim zajednicama pristupa konstruiranju mnotva kanona, pa se oni neprestano alterniraju, a
normativnost vladajueg kanona nastoji se ne samo relativizirati nego i dovesti u pitanje i na koncu izmaknuti iz ruku akademskog centra moi.
Ustvari, akademska institucija unutar svake kulturne zajednice nastoji nametnuti jedan, normativni, sveti kanon koji
bi suzbio svako apokrifno itanje i time hibridiziranje kulture i
identiteta te zajednice.
Konstruiranje ortodoksnog kanona i nije nita drugo do
bliska, najtjenja saradnja vladajue ideologije i akademske
institucije. U toj raboti ideologija nastoji sebi podrediti estetiku normu kako bi je natjerala da razvije onaj sistem vrijednosti to e biti u slubi realizacije takve vrste identiteta koji
e ideologiju uiniti injenicom kulture, tj. kulturalnim proizvodom, neim to izgleda prirodnim, izniklim iz same biti
kulture date zajednice. Ako je u srednjovjekovlju kanon potvrivao svetost kroz glas crkvene moi, u ortodoksnoj varijanti izvedbe kanona namjesto svetog postoji ideologija koja
se kroz performativnu mo kanonskog diskursa potvruje i legitimira kao kultura.
U knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije Endru Baruh Vahtel2
vjeto i iscrpno dokazuje kako se u vrijeme SFRJ komunistika

1
Vladimir Biti: Pojmovnik
suvremene knjievne teorije,
Matica hrvatska, Zagreb,
1997, str. 170.

Isp. E. B. Vahtel:
Stvaranje nacije, razaranje
nacije, Stubovi kulture,
Beograd, 2000.

123

08 Enver Kazaz

5/8/05

1:01 PM

Page 124

ideologija ostvarivala u kulturnoj praksi kroz kanon, te kako

se on putem kolskog sistema pretvarao u orue kojim je izgraivan kulturni identitet. Na jednom mjestu Kundera pie
da samo totalitarni sistemi posveuju panju knjievnosti koliko to ona zasluuje. No, iza te panje krije se, zapravo, ideoloka funkcionalizacija literature, a tvorba kanona puni je
njen dokaz. Zato pozivanje ortodoksno shvaenog kanona na
univerzalizam svojih kriterija i procedura ima, pored ostalog,
i za cilj maskiranje ideologijskog upliva u njegovu tvorbu. Ako
se slijedom Vahtelove analize socijalistikog kanona u interliterarnoj junoslavenskoj zajednici prati njegova realizacija, onda u prvi plan izbija injenica da se oko njega nisu borile knjievnokritike kole i metodi, nego da su se one podreivale
zahtjevima ideolokog centra moi. Knjievnokritike kole,
od tradicionalne pozitivistike, preko impresionistike do tzv.
imanentnih metoda, uredno su servisirale ideologiju pazei da
ne stupe u polemiku borbu s njom ili, pak, u meusobne polemike obraune, a pogotovu ne u pokuaje izgradnje alternativnog kanona.
Historija kanona na junoslavenskom kulturnom prostoru jednaka je, dakle, sa povijeu podreivanja knjievne znanosti nalozima politike ideologije. Stoga junoslavenska akademska zajednica nikad nije ni uspjela realizirati alternativni
kanon sve do postmodernistikog samoosvjeenja i stava o
neminovnosti kanonskog plurala koji prirodno proizlazi iz
postmodernistike poetike.
A onda je, u devedesetim godinama prolog vijeka, na scenu stupio nacionalizam sa svojom totalitarnom ideologijom i
predmodernom funkcionalizacijom knjievnosti. Labava
postmodernistika svijest o mnotvenosti kanona raspala se
pred otrinom nacionalistikog zahjteva da se sve snage etnokonfeosionalnih zajednica okupe oko nacionalne ideologije i
politikih monika. Oni koji su ostajali izvan, morali su raunati sa usisnom moi straha to ga je irio politiki govor nacionalizma. U igri avoljim perlama nacionalistikih estetika
akademske zajednice pristupile su prekodiranju nacionalnih
knjievnosti i izvoenju nacionalnih knjievnih kanona.
Ta smjena socijalistikog nacionalnim knjievnim kanonom obavljana je s mnogo buke i ak tamo gdje bi se to najmanje oekivalo na predizbornim politikim skupovima na
kojima je politiki monik preuzimao ulogu akademika i uagrena pogleda, povienim tonom govorio kako nai pisci nisu

124

08 Enver Kazaz

5/8/05

1:01 PM

Page 125

bili u itankama, a njihovi jesu. Akademske zajednice pravilno

su shvatile zov nacionalizma - vrijeme je da se urade nae itanke, nae antologije nacionalne knjievnosti, nae knjievne historije, nai nastavni planovi i programi u kolama i na fakultetima.
No, socijalistiki kanon u BiH pao je neto ranije, i to zahvaljujui radu unutar same struke. Naime, izdavaka kua
Svjetlost izdala je poetkom devedesetih tri antologije
nacionalnog pjesnitva bonjakog (tada muslimanskog),
hrvatskog i srpskog, iji su autori bili Enes Durakovi, Mile
Stoji i Stevan Tonti. Razaranje socijalistikog kanona, zapravo, poelo je jo ranije, sa uvenim izborom iz bonjake knjievnosti to ga je pod naslovom Biserje objavio Alija Isakovi3.
Struka je, dakle, normativnost ortodoksnog socijalistikog kanona razorila, ali ostaje dilema da li je time namjesto jedne
uvela drugu ortodoksnu kanonsku normu? Jesu li te antologije, i Isakovievo Biserje znaile modelsku promjenu kanona?
Socijalistikom knjievnom kanonu ponuen je kao jedina mogua alternativa nacionalni, a priroda kriteriologije i
procedura izvoenja i jednog i drugog nedvosmisleno je upuivala na zakljuak kako oba kanona hoe biti jedinim i normativnim. Nije to bio, dakle, postmoderni kanonski relativizam i pluralizam, nego, zapravo, prelazak iz jednog tipa modernistiko-esencijalistikog itanja knjievnog korpusa u drugi. Razlika je bila samo u irini odabranog knjievnog korpusa,
a metod itanja ostao je isti tzv. imanentno itanje uvjereno
da estetika modernistikog esencijalizma iscrpljuje sva znaenja teksta shvaenog u njegovoj autonomnosti i atominosti.
I tu je sadran puni paradoks oba kanona. Imanentni kritiki metod poloen u osnovu kanonskog itanja na koncu je
dobijao, na ovaj ili onaj nain, svoju ideoloku funkcionalizaciju i ovjeru. Socijalistiki kanon ovjeravala je ideologija, a doputala politika mo. Nacionalni kanon proizaao je iz zahtjeva
ideologija, a politika mo se histerino pozivala na njega kao
izvorite svog tumaenja nacionalnog kulturnog identiteta.
No, tri spomenute antologije nacionalnih poezija u BiH
objavljene su ipak u vrijeme dominacije socijalistikog knjievnog kanona, ali, takoer, u vrijeme kada socijalistika ideologija izdie poput mrtvaca, a na drutvenom horizontu uveliko se pojavljuju nedvosmisleni znakovi nacionalnih ideologija. U takvom kontekstu, Durakovi, Tonti i Stoji sa svojim
antologijama imaju dvostruku ulogu. Na jednoj strani, njihove
antologije su razorile dominaciju socijalistiko-modernistikog

Alija Isakovi: Bisreje,

Zagreb, 1972.

125

08 Enver Kazaz

5/8/05

Zdenko Lei: Pripovjedaka

Bosna I, II, Svjetlost i
Institut za knjievnost,
Sarajevo, 1992. Gotovo
kompletan tira knjiga, kao
i gotovo sve knjige velikog
projekta Prilozi za istoriju
knjievnosti naroda BiH,
unitilo je rukovodstvo
Svjetlosti prodavi ih
Fabrici Duhana Sarajevo,
koja ih je koristila za
pravljenje omota za cigarete
tokom rata 1992-1995.

126

1:01 PM

Page 126

imenovanja i kanoniziranja bosanskohercegovake knjievnosti kao cjeline, a na drugoj, razbijanjem korpusa bosanskohercegovakog pjesnitva u tri nacionalne knjievnosti (bonjaku, hrvatsku i srpsku) nagovjetavalo se dananje stanje
kanona. Naime, ono stanje koje korpus bosanskohercegovake knjievnosti negira za raun iskljuivog nacionalnog sistematiziranja i kanoniziranja knjievnosti BiH.
Pravi problem s kanoniziranjem knjievnosti u BiH lei u
slijedeem: struka nije, osim u dva sluaja, odgovorila na pitanje ta bi to bile vrijednosti na kojima se utemeljuje bosanskohercegovaki ili kanoni nacionalnih literatura u BiH. Prvi pokuaj odgovora na to pitanje nalazi se u Krievoj antologiji
pripovijedaka pod naslovom Pripovjedaka Bosna. Drugi, znatno cjelovitiji i teorijski zaokrueniji, pokuaj odgovora nalazi
se u Leievom strukturalistikom itanju Krieve antologije
i ukupnog korpusa bosanskohercegovake pripovijetke do
Drugog svjetskog rata.4 Ako je Kri uspostavio vrstu kriteriologiju po kojoj je mogue itati bosanskohercegovake pripovjedae i njihove opuse tako da oni iskazuju temeljne znakove ukupnog bosanskohercegovakog identiteta u jednom
njegovom sinhronom odsjeku, Lei je u svojim sintetskim
studijama samoosvijestio pristup bosanskohercegovakom
kulturnom identitetu ne samo u Kria, nego i Hume, Andria, Novaka Simia, Hasana Kikia, Zije Dizdarevia, Isaka Samokovlije itd. Krieva opaska da pripovjedaka Bosna proizlazi iz svijeta sa strana zamagljenih, u Leia dobija obiljeja
dokazane tvrdnje o vrstoj sponi izmeu pripovjedake i povijesno-kulturalne Bosne. Pritom, pripovijetka, priajui mozaik pria o sukobu individue sa drutvom, vri proces individualizacije u bosanskohercegovakom kulturnom identitetu
kada on sa patrijarhalne, kolektivistiki postulirane kulturne
norme pokuava prei u onu modernu. Ustvari, i Kri i Lei
otkrivaju bosanski specifikum bosanskih pripovjedaa unutar junoslavenskog kulturnog prostora, a slijedom te logike i unutar neega to bismo mogli nazvati zapadnim kanonom.
To traganje za bosanskim specifikumom nije, naalost,
osim u sluaju izvanredne antologije bosanskohercegovakog
pjesnitva Slobodana Blagojevia, postalo predmetom interesa kasnijih antologiara i onih znanstvenika koji su ureujui
kolske i fakultetske programe bili u funkciji reproduciranja
bosanskog kulturnog identiteta u nastavnom procesu. A to
znai da se modernistiko itanje bosanskohercegovakog

08 Enver Kazaz

5/8/05

1:01 PM

Page 127

korpusa sa svojim imanentnim metodama i preteitim esencijalizmom zasnivalo u osnovi na onome to bi se moglo okvalificirati kao zapadni kanon. Tako se izvoenje kanona u BiH
moe neto aproksimativnije odrediti na slijedei nain: bosanskohercegovaka knjievnost i nacionalne literature u njoj
viene oima Zapada.
A ba bi Bosna i njena kultura sa svojom kulturalnom i civilizacijskom granicom kao jednim od temelja identiteta razlike, odnosno razlike identiteta, tj. pozicijom ruba mogla posluiti za proces rasreditenja Zapada, odnosno itanja zapadnog kanona iz pozicije ruba i preitavanja centra sa periferije.
Slino kako su u postmodernistikom procesu rasreditenja
ortodoksni kanoni ustupili mjesto alternativnim, rubnim,
perifernim u odnosu na centar moi. Na periferiji se, zapravo,
i proiruju definicijske granice svakog od zapadnih modernih
izama, ali i postmodernih postizama. U tome i lei paradoks
vrednovanja zapadnim oima knjievnosti u kojoj se interferiraju orijentalno-islamska i zapadna poetika, odnosno knjievnosti u kojoj Orijent i Okcident stupaju u mnogostruke i sloene veze. Tu, zapravo, i poiva problem bosanskohercegovake traume vrednovanja, budui da se ono izvodi iskljuivo prema zapadnoj kriteriologiji, a teorijski opisuje zapadnim pojmovima.
U bosanskohercegovakoj knjievnosti Orijent svojim
kreativnim dahom oplemenjuje poeziju Bonjaka na orijentalnim jezicima, ali i ukupnu knjievnost moderne i postmoderne. A to znai da bi bosanskohercegovaki knjievni kanon,
kada bi vladajue nacionalistike ideologije dozvolile struci da
izvede njegovu realizaciju, bio jedan od graninih fenomena.
Tu granica nije topos sukoba, nego vrt, kako metaforino predlae Karahasan, u kojem Orijent i Okcident tvore itave nizove novih, hibridnih vrijednosti.
Umjesto takvog zasnivanja kanona, danas na bosanskohercegovakoj knjievnoj sceni prisutan je ideoloki, nacionalno pa i nacionalistiki konstruiran kanon. Njegovu realizaciju mogue je pratiti prije svega u kolstvu. Pritom, valja imati na umu da vladajui nacionalisti u kolama, pogotovo onim
pod dominacijom SDS i HDZ nacionalistikih ideologa, iste
sadraj od svega to nije po njima autentino srpsko i autentino
hrvatsko.5
Branka Mrki provela je do sada najobimnije istraivanje
itanki koje se upotrebljavaju u osnovnim i srednjim kolama u BiH i dokazala koje sve pisce nacionalisti protjeruju iz

5
Isp. Branka Mrki: Svako
svog pisca ima, magazin
Start, 5. 10. 2004. br. 152.,
str. 63 65.

127

08 Enver Kazaz

5/8/05

Isto, str. 65.

128

1:01 PM

Page 128

programa, a koje, bez obzira na apsolutno ruenje svih kriterija, ubacuju u itanke kako bi zacementirali svoje nacionalistike ideologije.
Mrkieva izmeu ostalog pie: Oko za oko, zub za zub
moto je kojim su se izgleda vodili oni koji donose nastavne
planove i programe jezika i knjievnosti. Evo nekih imena
poznatijih pisaca koji su 1992. godine izbaeni iz itanki. Pisci izbaeni iz sva tri programa: N. Zekerija, M. euk, D. urii, R. Kuka, S. Tarapuza, B. L. Fabri, R. olakovi, M. Jevtovi,
S. Mianovi, A. Risti, E. Berbi, M. Omerovi, D. Trifunovi,
H. Dervievi, B. Miljkovi, R. Risojevi, V. Hadismajlovi, F.
ehovi, V. Dedijer, S. Lazarevi, D. Vasiljev.
Pisci izbaeni iz programa hrvatskog jezika i knjievnosti:
S. Rakita, S. Raikovi, A. Hozi, D. Radovi, B. Crnevi, D.
Eri, . Ei, D. Jekni, E. Osmanevi, S.M. Ljubia, B. Miljkovi, J. S. Popovi, A. Isakovi, I. Sarajli, D. Bajezidagi, Nerkesi, F. Softa, D. Obradovi, V. Karadi, B. Radievi, . Jaki,
L. Kosti, L. Lazarevi, S. orovi, S. Matavulj, V. Ili, . Sijari, D. Sui.
Pisci izbaeni iz programa srpskog jezika i knjievnosti: T.
Selikar, A. Hozi, S. krinjari, J. Jurii, . Ei, E. Osmanevi, A. Vuleti, A. Isakovi, I. F. Juki, V. Desnica, I. Sarajli, D.
Bajezidagi, Nerkesi, F. Softa, S. Vraz, P. Preradovi, J. Katelan,
R. Marinkovi, . Sijari, D. Sui.
Pisci izbaeni iz programa bosanskog jezika i knjievnosti:
S. Rakita, S. Raikovi, B. Crnevi, D. Eri, S. krinjari, D.
Jekni, S. M. Ljubia, B. Miljkovi, A. Vuleti, J. S. Popovi, I.
F. Juki, V. Desnica, D. Obradovi, V. Karadi, B. Radievi, S.
Vraz, P. Preradovi, . Jaki, L. Lazarevi, L. Kosti, J. Katelan.6
Kada se paljivije analizira kriteriologija izbacivanja pisaca iz itanki, jasnim postaje da niti jedan estetski kriterij u
tom procesu nije bio prisutan, nego isto etno-konfesionalni
princip. Jasnim postaje da sastavljai itanki i programa vre
etiniko ienje itanki, slino kako te 1992. godine faistike
vojske vre etniko ienje po BiH. Jasnim postaje takoer to
da autori programa i itanki vide nastavu knjievnosti kao
proces proizvoenja onog kulturnog identiteta koji odgovara
vladajuim nacionalistikim i faiziranim ideologijama. Jasnim
postaje i to da tri rigidna nastavna plana i programa i njima
sukladne itanke u maksimalnoj mjeri ponitavaju sve zakonitosti knjievne povijesti.

08 Enver Kazaz

5/8/05

1:01 PM

Page 129

Istine radi, valja napomenuti da je Federalno ministarstvo

nauke, obrazovanja i kulture na inicijativu Dubravka Lovrenovia, tadanjeg zamjenika ministra, pokualo da programom tzv. zajednikih jezgara dokine ovu ideoloku glupost u
nastavnim planovima, ali taj plan i program prihvaen je samo u kantonima sa, kako kau vladajui politiari, bonjakom veinom. Nakon toga UNESCO je pokuao uvesti red u
nastavu knjievnosti i kolstvu uope, ali nije uspio dokinuti
praksu segregacije i nacionalizma u bosanskohercegovakim
kolama. Tako se i danas u BiH govori o dvije kole pod jednim krovom, a tim izrazom pokriva se praksa najprimitivnijeg nacionalizma. Hrvatska, bonjaka i srpska djeca sluaju u
istoj kolskoj zgradi razdvojeno nastavu bez mogunosti meusobnog komuniciranja. Nacionalisti na taj nain kolu vide
kao proces kloniranja svojih podanika.
Kanoniziranje knjievnosti kroz nacionalne antologije,
pak, veoma je zanimljiv proces. Tako se izdavaka kua Alef
pod vodstvom Enesa Durakovia u devedesetim godinama odluila da kroz deset antologija i est hrestomatija7 kanonizira
bonjaku knjievnost, to je bio prvi sistemski pristup ovoj
knjievnosti. Zanimljivo je da e isti izdava pokuati da u tri
antologije, proze, poezije i drame, kanonizira i bosanskohercegovaku knjievnost. Tako su Ivan Lovrenovi, Nikola Kova i Enver Kazaz uradili antologiju bosanskohercegovake
pripovijetke, Marko Veovi, Mile Stoji i Enes Durakovi antologiju poezije, a Gordana Muzaferija, Vojislav Vujanovi i
Fahrudin Rizvanbegovi izvrili su antologiarski izbor drame9.
Alefove antologije bonjake knjievnosti jesu projekat koji je bio neophodan ovoj literaturi, budui da ona nije sistemski istraivana. Slino kako je to uinio Alija Isakovi sa Biserjem, Durakovi je u Alefovom projektu deset antologija bonjake knjievnosti ovu literaturu uveo u poredak kanoniziranih knjievnosti. Ali, dok je Isakovievo Biserje dolazilo u vrijeme dominacije socijalistikog knjievnog kanona protivei mu
se i razarujui njegovu ideoloki postuliranu normativnost,
Alefove antologije dolaze u vrijeme nacionalnog knjievnog
kanona, cementiraju njegovu ortodoksiju, a svojom panoraminou kao jednim od temeljnih kriterija nastoje deskribirati cjelinu bonjake knjievnosti. Ako je Isakovievo Biserje
proizlazilo iz logike disidentskog diskursa u odnosu na vladajuu kanonsku normu, Alefove antologije potvrdile su u novoj politiko-ideolokoj situaciji ortodoksnu normativnost

Obimni projekat deset

antologija bonjake
knjievnosti (poezije,
proze, drame, eseja, poezije
Bonjaka na orijentalnim
jezicima, starih bosanskih
tekstova, usmene
pripovijetke, usmene
balade, epike i usmene
lirske pjesme) urednik i
vlasnik izdavake kue
Alef, Enes Durakovi,
organizirao je anrovski.
Antologije su objavljene u
periodu od 1995. do 1998.
Antologiari su uglavnom
osobe sa akademskom
teinom. Hrestomatije
Bonjaka knjievnost u
knjievnoj kritici Durakovi
je kao urednik rasporedio u
est knjiga sa sasvim
jednostavnom periodizacijskom granicom starija i
novija knjievnost, te
usmenom knjievnou
koja se ne da na ovaj nain
periodizirati. Svih est
hrestomatija Alef je
objavio u Sarajevu 1998.
I ovdje su autorstvo
potpisale osobe sa
akademskom teinom.

Sve tri antologije

objavljene su u izdanju
Alefa , Sarajevo, 2000.

129

08 Enver Kazaz

5/8/05

1:01 PM

Page 130

nacionalnog knjievnog kanona. Nastojanje da se panoramskim zahvatom deskribira bonjaka knjievnost moe se pratiti i u projektu Bonjaka knjievnost u 100 knjiga nacionalnog
kulturnog drutva Preporod. Zanimljivim se ini napomenuti
da su ovakav projekat imale srpska i hrvatska knjievnost jo
u vrijeme socijalistike diktature, a da to isto nije bilo doputeno bonjakoj knjievnosti.
Aksiologija i kriteriologija vladajueg bonjakog knjievnog kanona realizirane u lektirama i kolskim programima izvedene su iz modernistiko-esencijalistikog pristupa knjievnosti. A bonjaka knjievnost naprosto vapi za poststrukturalistikim decentriranjem knjievne strukture, budui da se ova
literatura dugo vremena nalazila na granici. Na granici meu
civlizacijama, orijentalnim i okcidentalnim kulturnim sistemima, na granici ideoloke ovjere, tj. njenog priznavanja od
strane centra moi, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije taj ideoloki centar jeste velikosrpska ideologija, a u vrijeme socijalistike Jugoslavije to je komunistika ideologija. Sa padom ideolokih stega komunizma u sedamdesetim godinama XX vijeka,
sa komunistikim priznavanjem bonjake nacije ta literatura
prelazi granicu zabranjenog, a potom ulazi u vrijeme nacionalistiko-faistikog divljanja, tj. agresije na BiH i genocida nad
Bonjacima. Modernistiki esencijalizam sa svojim estetskim
utopizmom, shvatanjem knjievnosti kao samodovoljne, autnomne strukture, sa utopistikim epurenjem po jezikoj
strukturi djela, sa dominantno doivljajnim aspektom tzv. zatvorenog itanja, sa ukidanjem svih konteksta u kojima nastaje i u koje ulazi knjievni tekst takav modernistiki esencijalizam naprosto ne moe odgovoriti na temeljna pitanja specifikuma bonjakog knjievnog kanona u odnosu na projektivni zapadni centar iz kojeg ita bonjaku knjievnost. Paradoksalno, ali on svojom aksiologijom i kriteriologijom autokolonizira bonjaki kulturni identitet, ne videi njegovu rubnost i
mnogobrojne kontekstom uslovljene reakcije na Zapad, ali i
na Istok. Njegova vladavina u bonjakoj knjievnosti, bez obzira na njegovu saradnju sa ideoloko-politikim centrima
moi, jeste duboko nojevska gesta, koja opasno nijee vlastitu
nacionalnu kulturu i identitet iako se gromoglasno na njih
poziva. Taj paradoks da se poezija Skendera Kulenovia ita
kao poezija Eliota, Jejtsa ili Paunda, dakle iskljuivo u projektivnom nebesko-literarnom univerzumu, kojemu ne znamo
ni odakle dolazi, ni kuda putuje, ni kako s tog projektivnog

130

08 Enver Kazaz

5/8/05

1:01 PM

Page 131

neba motri nau malu zemaljsku i povijesnu situaciju posvjedouje koliko je vladajui knjievni kanon u bonjakoj
ali i drugim nacionalnim literaturama u BiH bastard nastao
anahronom saradnjom anahrone politike sa anahronim kulturalnim ideologijama.
Autokoloniziranje vlastititog kulturnog identiteta jo je
oitije unutar pokuaja kanoniziranja srpske i hrvatske literature u BiH. Potpuno nijekanje autentinosti bosanskog hrvatstva i srpstva za raun, nacionalistikom ideologijom uslovljenog, homogenog interpretiranja hrvatskog i srpskog kulturnog identiteta, gdje bosansko srpstvo i hrvatstvo nestaju pred
agresivnim naletom panhrvatstva i pansrpstva sama je sr kanoniziranja hrvatske i srpske literature u BiH kako ono danas
postoji u programima kolskog sistema (osnovne i srednje
kole i fakulteti). O dramatinoj situaciji nijekanja svoje bosanske samobitnosti za raun panhrvatske optike izvrsno je pisao
Ivan Lovrenovi u knjizi Bosanski hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikro kulture.9 Lovrenovi ve u naslovu vidi
dvostrukost u zasnivanju hibridnog kulturnog identiteta bosanskih Hrvata. I njihovo evropejstvo i njihovu orijentalnost, te
se na toj osnovi izdie iznad partikularizma karakteristinog
za nacionalistiki panhrvatski, ali i za druge nacionalistike
diskurse. Tezu o hibridnosti, povijesnoj dijalektinosti, stalnoj
promjenjivosti nacionalnog kulturnog identiteta Lovrenovi
u ovoj knjizi dokazuje ispitujui kulturnu povijest, sve ono to
hvata raspon od kulture nonje, ishrane, stanovanja, arhitekture, preko knjievnog blaga bosanskih Franjevaca, do prosvjetiteljstva i samim tim kulture moderne.
Upravo nacionalistiki partikularizam radi na oksimoronskom umanjivalakom poveanju loih pisaca koje nacionalisti
hoe postaviti u sredite kanona. Tako se u devedesetim u bonjakoj knjievnosti u centru panje naao npr. Enver olakovi, pisac pseudohistorijskog romana Legenda o Ali-pai, romana koji ve u vremenu svoga objavljivanja 1940., ali i po svojim anrovskim konvencijama, predstavlja duboki anahronizam, ili u hrvatskoj Mile Budak, pisac anahrone ruralne proze
sa jeftinom psihologizacijom likova.
Tu se moramo vratiti Kiu, koji u svom eseju O nacionalizmu ukazuje na opasnost relativizma kao filozofskog postulata koji nuno vodi u partikularistiki nacionalizam: Nacionalizam ivi od relativizma. Nema optih vrednosti estetikih,
etikih itd. Postoje samo relativne. A upravo je u tom smislu

Isp. Ivan Lovrenovi:

Bosanski hrvati. Esej o
agoniji jedne mikro kulture,
Duriex, Zagreb, 2002.

131

08 Enver Kazaz

5/8/05

10
Danilo Ki:
On Nationalism, u knjizi
Why Bosnia, ili u knjizi
Po-etika.

132

1:01 PM

Page 132

nacionalizam reakcionaran. Sve to je vano jeste da budem

bolji od svog brata ili polubrata, a ostalo me se ne tie.10 A iz
ovog ugla promatrana dananja praksa izvoenja nacionalnog
knjievnog kanona pokazuje jo jednu svoju oksimoronsku crtu. Naime, ona se maskira aksiologijom, kriteriologijom i metodologijom modernistiko-esencijalistikog univerzalizma, a
u svojoj sutini duboko je partikularistika. Univerzalizam je
tu maska za partikularne vrijednosti, u istoj onoj mjeri u kojoj
se hibridnost nacionalnog kulturnog identiteta negira za raun njegove homogenosti.
I jo jedan potpuni paradoks izvoenja nacionalnog kanona u naem vremenu u BiH. Naime, ratovima u kulturi, da
parafraziram Vahtela, otpoeli su tragini, strani ratovi na
prostoru bive nam zajednike drave. Ratovi u kulturi puni
su pokazatelj kako se u krvavom iskustvu raspala modernistika metanaracija o humanizmu, ljepoti, esencijalizmu, emancipatorskoj moi kulture. Kultura i umjetnost ne samo da su
sjajno saraivale sa faiziranim balkanskim ideologijama, nego su ih i proizvodile. Kultura je tako postala, izmeu ostalog,
i rodnim mjestom faizma.
Krvav, tragian, genocidan raspad modernistikih metanaracija konstruktori nacionalnih kanona u bosanskom kolstvu, u lektirama, u programima toboe ne vide, nijeu ga,
maskiraju tobonjim modernistiko-esencijalistikim procedurama i tobonjom neutralnom aksiologijom. Ta maska, taj
odvratni performativ u kojem se u ime tobonjih estetskih kriterija vri etniko ienje nastavnih planova i programa, u
kojem lektira nastavlja rat u kulturi, nije nita drugo do igra
ratnim traumama, produenje onog viktimolokog odnosa o
kojem govori Paskal Brikner kao konstante ideolokog performativnog diskursa balkanskih nacionalizama prema vlastitim
nacionalnim tijelima.
Ubjeujui vlastite nacije da su rtve drugih, balkanski
nacionalni ideolozi zauzimaju kljuno mjesto moi, mjesto
nacionalnog voe koji e mesijanski, mojsijevskom gestom
spasiti naciju od nestanka. Jasno je da se takva ideologija zasniva na strahu od Drugog, na ratnohukakom diskursu, na
ratnikoj, herojskoj metanaraciji, paternalizmu i procesu patroniziranja nacije. Te neodrasle nacije koje e mesijanski voa
prevesti iz stanja nemonog djetinjstva u stanje samouvjerenog
heroja, Drugog vide iskljuivo kao opasnog, onog koga treba
likvidirati.

08 Enver Kazaz

5/8/05

1:01 PM

Page 133

Etniko ienje nastavnih planova i programa, tj. konstruiranje nacionalnog kanona nije nita drugo do sputanje
ideolokog mjesta moi, nacionalnog mesijanskog voe u
kolstvo, u lektiru koja postaje odgajateljem nacije. Tako se
nacionalni kanon pokazuje u jo jednoj oksimoronskoj situaciji. On je na jednoj strani terapeutski, a na drugoj agresivno
ratniki. Utemeljena na strahu od Drugog, njegova terapeutska uloga proizvodi agresivnu, rigidnu ideologiju. Pri tom, ta
terapija je dvostruko destruktivna, jer na jednoj strani destruira modernistiko-esencijalistiku matricu na koju se narcisoidno i performativno poziva, a na drugoj strani je autodestruktivna stoga to, bazirana na partikularizmu kao svojoj filozofskoj podlozi, vlastitu kulturu iseljava iz poretka opih u
domen iskljuivo partikularnih vrijednosti.
Kanon koji se poziva na modernistiki ideal ljepote postaje kanonom straha i agresije. Po tim svojim osobinama on nije modernistiki, nego predmoderni fenomen koji svojom ortodoksijom potpuno ispada iz svog vremena postmodernog
pluralizma.

133