Zbornik Radova Slavistika PDF

ISSN 2303-4106
ZBORNIK RADOVA | KNJIEVNOST
knjiga 2
Bosanskohercegovaki
slavistiki kongres
I
BOSANSKOHERCEGOVAKI SLAVISTIKI KONGRES

Zbornik radova (knjiga 2)
Slavistiki komitet; prvo izdanje, 2012. Sva prava pridrana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se umnoavati na
bilo koji nain ili javno reproducirati bez prethodnog doputenja izdavaa.
Izdava
Slavistiki komitet, Sarajevo
Filozofski fakultet u Sarajevu, F. Rakog 1, Sarajevo, BiH

tel. (+387) 33 253 170 e-mail info@slavistickikomitet.ba
www. slavistickikomitet.ba
Redakcija
Enes Durakovi, Sanjin Kodri, Zvonko Kova, Nazif Kusturica, Bogusaw Zieliski
Glavni urednik
Senahid Halilovi
Urednik
Sanjin Kodri
ISSN 2303-4106
ZBORNIK RADOVA | KNJIEVNOST
Bosanskohercegovaki
slavistiki
kongres
Zbornik radova
(knjiga 2)
knjiga 2
Sarajevo, 2012.
Objavljivanje ove knjige finansijski su podrali Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke i

Fondacija za izdavatvo.
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)
Sadraj
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
I. Status i modeli prouavanja knjievne prakse u BiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Miroslav Arti: Uz kontinuitet literarnog zajednitva u Bosni i Hercegovini . . . . . 13
Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i
problem odreenja knjievnosti u BiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Zvonko Kova: Bosanska (i) meukulturna knjievnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45
II. Usmena knjievnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
Mirna Brki Vuina: Predaje o vilama u tradiciji Hrvata Bosne i Hercegovine . . . 57
Amira Dervievi: Postojanost novelistikog siejnog obrasca na primjerima
iz bonjake i hrvatske usmene proze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
Nirha Efendi: Tematika i motivika porodine pjesme u okviru
bonjake usmene lirike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71
Mirsad Kuni: Problem ruba i centra u bonjakoj epici (O krajikom /
graninom identitetu jo jednom) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83
III. Starija knjievnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
Vanda Babi: Gizdelin Jure Radojevia od Olova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
Alena atovi: Orijentalno-islamska knjievna tradicija u stvaralatvu
Hasana Zijaije Mostarca: Citatnost klasinog teksta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
Dolores Grmaa: Spisateljstvo franjevaca Bosne Srebrene u
knjievnoj historiografiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119
:
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133
Emilian Szymon Praat: Rukopisna batina srednjovjekovne Bosne i
Hercegovine kao primjer kulturnih odnosa izmeu Istoka i Zapada . . . . . . . 143
IV. Novija knjievnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151
Sava Anelkovi: Boravita komike u dramama o novobalkanskom ratu u
Bosni i Hercegovini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153
Lidija Ban: Muko ljubavno pismo u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti i muki
pristup motivu ljubavi u suvremenoj bosanskohercegovakoj knjievnosti . . 165
Almir Baovi: Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i

bosanskohercegovake drame) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Mirta Bijukovi Mari: Prostor grada u romanima Jasmina Imamovia . . . . . . . . 189
Adriana Car-Mihec i Iva Rosanda igo: Zato i kako tri Hasanaginice i
jedan Hasanaga? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199
Suzana Coha: Reprezentacije i funkcije etnikih, kulturnih i politikih granica u
procesima hrvatske nacionalne identifikacije u prvoj polovini 19. stoljea . . . 213
Almedina engi: Ekspresionistiki porivi kao antagonizam ratu (Vujak
Miroslava Krlee i Pomrina krvi Ahmeda Muradbegovia) . . . . . . . . . . . . . . . 223
Josipa Dragievi: ene i slavenska ideja u hrvatskoj preporodnoj ideologiji . . . . . 235
Dragica Dragun: Usporedno itanje bosanskohercegovake i hrvatske dnevnike
proze za djecu i mlade (Zlatin dnevnik Zlate Filipovi i Mali ratni
dnevnik Stjepana Tomaa) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245
eherzada Dafi: Irfan Horozovi interkultur(al)na veza hrvatske i
bosanskohercegovake knjievnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255
Sanja Frankovi: Obiteljska kronika o prerastanju kulturnih i povijesnih
granica (Nebo na Zemlji Jasminke Doma) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265
Dijana Hadizuki: Prostor kasabe kao semiotiki prostor u romanu Ive Andria,
pripovijeci Zije Dizdarevia i putopisu Zuke Dumhura . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275
Adijata Ibriimovi-abi: Prijevod jedne Makove pjesme na ruski jezik
(Kolo bola) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283
Irina Ivanova: Travnik kao orijentalni balkanski grad
(Travnika hronika I. Andria) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 289
Andrijana Kos-Lajtman: Nova oblikovnost u junoslavenskom postmodernistikom romanu (Konceptualno-strukturalne srodnosti romanesknog
diskursa Devada Karahasana, Milorada Pavia i Jasne Horvat) . . . . . . . . . . . 297
Emilija Kova: Hrvatsko-bosanskohercegovaka paralela u enskom
ratnom diskursu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 309
Kornelija Kuva-Levai: Motivi ranih majinskih praksa unutar konstrukcije
knjievnih ideologema (Melita J. E. Tomia i Mati Mare vel-Gamirek) . . . 321
Valentina Majdeni: Zaviaj kao prostor interpretacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337
Patricia Marui: Kanon i knjievnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 353
Jasmina Mojsieva-Gueva: :
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363
-: . . . . . . . . . . . . . . . . 375
Anelko Mrkonji: Motiv sjene u likovnom i knjievnom tekstu . . . . . . . . . . . . . . . 385
Naida Osmanbegovi: Egzil i slika domovine u poeziji Jozefine Dautbegovi . . . . 399
Mirzana Pai Kodri: Dva osnovna polazita interkulturalnih odnosa u
putopisima Z. Dumhura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 411
Vildana Peenkovi: Univerzalizam bosanskohercegovakog sonetarija u
okviru estetskog kanona junoslavenske sonetistike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 427
Ivana Prakaturovi: Tragovi prolosti Vilme Vukeli u emancipaciji
ena na slavenskom jugu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 439
Marina Protrka timec: Svoja, uena, nikad zadobivena:
Predodbe Bosne u novijoj hrvatskoj knjievnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 447
ura Strsoglavec: Pria po mjeri (Proza Snjeane Muli i Lamije Begagi) . . . . . 457
Stevka mitran: Ivo Andri, pjesnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 463
Anisa Trumi: U potrazi za identitetom (Mraz i pepeo Jasne ami) . . . . . . . . . . . . 473
Zdenk Valenta: Josip Milakovi kao prvi propagator Luikih Srba . . . . . . . . . . . . 483
Nenad Velikovi: Tiltovo doba u aktuelnim bh. itankama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 491
Sanja Vrci-Mataija: Identitet djejeg lika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 497
Podaci o autorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 507
Predgovor
Prvi bosanskohercegovaki slavistiki kongres odran je u Sarajevu od 26. do 28. maja
2011. godine. Organizator ovog dosad najveeg meunarodnog skupa slavista u Bosni i
Hercegovini bio je Slavistiki komitet, a domain Filozofski fakultet u Sarajevu. U radu
Kongresa sudjelovalo je vie od 200 strunjaka za slavenske jezike i knjievnosti iz 20
zemalja svijeta.
Osnovni ciljevi Kongresa bili su da se bosanskohercegovaka jezika, knjievna i
kulturna savremenost i batina propituju i sagledavaju u irem slavenskom i neslavenskom kontekstu te da se potakne nauna razmjena izmeu istraivaa u oblasti jezika
i knjievnosti u BiH i slavista iz inozemstva. Uvjereni smo da su ispunjeni ciljevi zbog
kojih je Kongres bio organiziran; zato namjeravamo redovno odravati slavistike kongrese u BiH.
Tematski okvir Kongresa bio je vrlo irok. U oblasti lingvistike izlaganja su obuhvatala savremenu sociolingvistiku situaciju u BiH i susjednim zemljama, standardnojeziku normu, strukturu jezika, narodne govore, historiju jezika, meujezika proimanja i lingvostilistike analize. U oblasti nauke o knjievnosti izlaganja su se ticala
pitanja identiteta, tradicije, granice i graninosti u bosanskohercegovakoj knjievnosti
/ bosanskohercegovakim knjievnostima, odnosno u slavenskim knjievnostima i kulturama, kao i bosanskohercegovake knjievnosti / bosanskohercegovakih knjievnosti
te drugih slavenskih knjievnosti u komparatistikom i interkulturalnom kontekstu.
Veina izlagaa pripremila je svoje referate za objavljivanje i dostavila ih Redakciji.
U ovom zborniku donosimo 45 pozitivno ocijenjenih radova iz oblasti nauke o knjievnosti, a radovi iz oblasti lingvistike predstavljeni su u zasebnom zborniku (knjiga 1).
Radovi se objavljuju u autorskoj verziji; redakcijske izmjene svedene su na tehniko ujednaavanje priloga te na korekturu teksta. Zbornik se objavljuje i u elektronskoj varijanti
i kao zasebna knjiga.
Radovi iz oblasti nauke o knjievnosti u ovom zborniku svrstani su u etiri ire
tematske cjeline. U prvoj cjelini tri su rada koja se bave pitanjem statusa i modela prouavanja knjievne prakse u BiH, u drugoj su etiri rada iz podruja usmene knjievnosti,
u treoj pet radova posveenih starijoj knjievnoj povijesti, dok se najvei broj radova
njih 33 nalazi u etvrtoj cjelini, koja se odnosi na noviju knjievnost, ovdje tematiziranu kako u radovima o pojedinanim autorskim djelima ili pojedinim uim knjievnonaunim problemima, tako i u radovima uglavnom komparatistikog ili nekog drugog
ireg problemskog usmjerenja.
Ni Kongresa ni Zbornika ne bi bilo da nije bilo prijatelja i sponzora, saradnica i saradnika Slavistikog komiteta. Zahvaljujemo se svima.
Sanjin Kodri
I.
Status i modeli prouavanja
knjievne prakse u BiH
13
UDK: 821.163.4(497.6).09 : 316.72

821.163.42.09 : 316.72
821.163.41.09 : 316.72
Miroslav Arti: Uz kontinuitet literarnog

zajednitva u Bosni i Hercegovini
Bosna i Hercegovina prostor je zastalih procesa meusobnog obogaivanja i dobronamjernih prepoznavanja izmeu razliitih entiteta. Posebnosti i slojevitosti narodnog
stvaralatva, knjievno-umjetnikih dostignua i uope umjetnikih kreacija u BiH
izrastaju, da parafraziramo Svetozara Petrovia, iz specifinih historijskih uvjeta. U radu
emo ih formulirati kao etiri hipoteze ili etiri polazita za mogue razumijevanje bh.
knjievnosti i jezika. I to takvog razumijevanja na kojem bi se gradilo otvoreno sjecite
svih kulturnih i knjievnih posebnosti. I ne bi se one vie odbijale, ali ni asimilirale, ve
bi ostajale otvorene za meusobna razumijevanja i prepoznavanja.
Kljune rijei: jezik u BiH, jezino stvaralatvo, vienacionalno iskustvo, srodne nacionalne tradicije, slojevitost razvoja knjievnog i jezinog stvaralatva
Following Continuity of Literary Fellowship in Bosnia-Herzegovina
Bosnia-Herzegovina is a space of stopped processes of mutual enrichment and well-intended recognitions between the different entities. The particularities and layeredness
of the folklore creativity, the literary and artistic achievements and artistic creations in
general in Bosnia-Herzegovina are growing out of, to paraphrase Svetozar Petrovi, the
specific historical prerequisites. In this work we will formulate them as four hypotheses,
or four starting points, for understanding the literature and language in Bosnia-Herzegovina. It is an understanding which could be used as an open intersecting point of all
cultural and literal specifics. And they would no longer be rejecting or assimilating each
other, but would stay open for mutual understanding and recognition.
Key Words: language in Bosnia-Herzegovina, linguistic creativity, multinational experience, related national traditions, layering of development and linguistic creativity
O kljunim tokama kontinuiteta
U izlaganju se eli ukazati na tri kljune toke s kojih bi se polazilo u rasvjetljavanju
kontinuiteta literarnog zajednitva u Bosni i Hercegovini. U tom se duhu u prvom dijelu rada opisuje kontekst u kojem evoluiraju procesi meusobnih udaljavanja pa potom
pribliavanja kolektivnih identiteta na ovim geografskim prostorima. Zatim se postu-
14
Miroslav Arti: Uz kontinuitet literarnog zajednitva u Bosni i Hercegovini
pno oblikuje skica mogueg metodolokog okvira za istraivanje kontinuiteta literarnog zajednitva. U treem dijelu slijedi osvrt na stagnacije koje generiraju meusobna
udaljavanja i zatvaranja, a mogu se prepoznati u raznolikim manifestacijama strahova
kod pojedinaca i zajednica od drugih i drugaijih identitetskih obrazaca. Ti strahovi se
nastoje odgonetati na ontolokoj razini jer se polazi od pretpostavke da oni manipuliraju
dinamikom ukrtanja i udaljavanja izmeu identitetskih zajednica. Stoga se i pristupa
analizi povijesnog konteksta unutar kojega bi trebalo izgraditi metodoloki okvir na ve
pripravljenim teorijskim osnovama. Time se ostvaruju preduvjeti za sustavno i temeljito
istraivanje dinamike literarnog zajednitva kroz ukrtanja i udaljavanja u knjievnim
zajednicama.
Bosna i Hercegovina i nakon proteklog rata ostaje prostor sporenja triju konstitutivnih entiteta oko markiranja tradicijskih, kulturolokih i konfesionalnih granica. Sofisticirani politiki diktat nametnut izvana, a prihvaan iznutra, uvijek iznova provodi
volju stranih i domaih monika. Tako umnoen diktat sprjeava procese meusobnih
zbliavanja, a tada izostaju obogaivanja i prepoznavanja meu identitetskim zajednicama.
Oito je cjelokupni kulturni ivot, i knjievno-umjetniko stvaralatvo kao osobit
nain komunikacije i posredovanja literarnih sadraja, optereen aktualnim politikim
neslaganjima.
Jezik kao temeljno sredstvo komunikacije, razumijevanja i posredovanja jo uvijek
ne nalazi dovoljno snage da prevlada nadirue zidove. Odjednom se naao u nemoi
da nadraste razne diktate, i u rukama monika postupno se transformira u orue za
provoenje tih diktata iza kojih ostaju strahovi, razilaenja, udaljavanja i zatvaranja kulturalnih tradicija u vlastita identitetska dvorita.
Napeta atmosfera straha od drugog i drugaijeg prisutna je u svim kulturnim i politikim segmentima i kod svih naroda bive dravne zajednice. Slinih primjera ima i
u Hrvatskoj. Tako u novijem hrvatskom prijevodu studije Demon teorije (2007) francuskog teoretiara Antoinea Compagnona hrvatski prevoditelj intervenira u citate Gadamera koje autor istie u tekstu preuzimajui te navode iz sarajevskog prijevoda Gadamerove studije Istina i metoda. (Sarajevo 1978) No to on ini jednostavno brisanjem
aktualnih jezinih razlika koje postoje u sarajevskom prijevodu, a rije je o razlikama izmeu hrvatskog i bosanskohercegovakog jezika, ako se to tako moe rei. Naime, u prijevodu su eliminirane specifinosti bosanskoga jezika kako bi valjda zablistao standardni hrvatski jezik naspram bosanskoga kojega prema toj intervenciji, tako bar proizlazi,
ne bi najbolje razumio hrvatski itatelj. Prevoditelj je revno prijevod istorijske, kako je
ta rije navedena u sarajevskom izdanju preinaio u historijske, a rije taka preveo je u
toka, (Compagnon 2007: 64/65), zatim je rije uslova opet preinaio u uvjeta, rije saoptenje prevedena je u priopenje. (Compagnon 2007: 68) Moe li se to prepoznati kao
strah od ugroenosti, ili je u pitanju samo nerazumijevanje ili nepoznavanje bosanskoga
jezika, no svakako je posrijedi otklon od svega to podsjea na suivot u bivoj zajednikoj dravi Jugoslaviji, otklon od jezika koji nikada nije bio stran iteljima ovih prostora,
a i danas se te jezine varijante u svim entitetima susreu u svakodnevnoj komunikaciji.
Takva se praksa naalost esto koristi kao obrazac kojim se istiu i naglaavaju granice. Primjer je to zatvaranja u vlastitu tradiciju, i pokuaj ograivanja vlastitih identiteta unutar kojih dotina izabrana zajednica postaje iskljuiva. Time se uvode nove mjere
15
odnosa prema drugima opsluujui ad hoc naelo koliko drugi nije toliko ja jesam. Na
taj se nain potie udaljavanje od bilo kakvog spomena na suivot, blizinu, povijesnu
povezanost i meusobna ukrtanja.
U javnosti djeluju i oni pojedinci koji svojim zalaganjem trae pukotine kroz koje
bi se mogao provui put razumijevanja i pribliavanja. Njihova uporna nastojanja pozivaju pripadnike identitetskih zajednica na stalni angaman, da svakodnevno iniciraju
i podravaju otvorenost i meusobnu suradnju. Namjera im je da se po svaku cijenu
sprijei zatvaranje u samodostatni zaokrueni iskljuivi svijet, u bilo kakav i bilo koji
monolitizam; nacionalni, konfesionalni, svjetonazorski, kulturni ili bilo koji drugi zatvoreni sustav.
O dvoznanosti kontinuiteta
Jezino stvaralatvo u Bosni i Hercegovini prolazi kroz teka iskuenja, osobito nakon
zadnjeg rata na ovim prostorima. Ratom su zaustavljeni procesi meusobnih kulturnih
razmjena. A svima je dobro znana slojevita literarna tradicija koja je stasala na ovim prostorima, prepoznatljiva i posebna, i u slinostima i razliitostima. Specifini su historijski uvjeti iz kojih je izrastala stvaralaka energija prisutna gotovo na svim umjetnikim
razinama, a osobito je obilno posredovana u jeziku. Stoga se i polazi od pretpostavke o
kontinuitetu literarnog zajednitva u bosanskohercegovakoj knjievnosti.
Sam koncept kontinuiteta u sebi nosi dvoznanost zbog koje se treba na tren zaustaviti. Dok se kontinuitetom eli prizvati otvorenost i tolerantnost izmeu zajednica
tijekom dugog povijesnog razdoblja, istodobno se koncept kontinuiteta moe primjenjivati i u zastupanju teze o monolitnosti vlastite zajednice, po nacionalnoj, konfesionalnoj
i kulturnoj posebnosti, a tad se forsira intencija da se istakne i obrani kontinuitet kao
razlikovanje, odvojenost, udaljavanje, osobitost vlastitih vrijednosti u odnosu na druge.
I zbog takvih procesa, odrastat e jedni pored drugih, a pri tom e postati, i naalost,
ostati stranci. Dakle, uzdizanjem kontinuiteta samo vlastite tradicije naspram drugih,
unaprijed umanjenih i prezrenih, negira se i porie afirmativno znaenje kontinuiteta.
Mogu se tako veliati i sve vie napuhavati kontinuiteti triju tradicija do samoga rasprsnua, a to je zadnje to bi se smjelo dogoditi.
Stoga se u radu polazi od pretpostavke da kontinuitet odreene tradicije ili zajednice
podrazumijeva sinkroniju posebnosti, razliitosti, i vlastitosti. Dakle, sinkronijski rastu
i paralelno se razvijaju i razlike, i slinosti, i posebnosti u svim zajednicama, kroz stvaralatvo identitetskih zajednica, i prvih, i drugih, i treih i etvrtih.
Prema moguem metodolokom nacrtu za prouavanja
bosanskohercegovake knjievnosti
Teoretiar knjievnosti s naih prostora, preminuli Svetozar Petrovi, u svojim je razmiljanjima o prouavanju jugoslavenskih knjievnosti, u poznatoj studiji Priroda kritike
(2003), iznio veoma inventivne pretpostavke ijom bi se primjenom, pretpostavljamo,
mogao nadii i prevladati trend zatvaranja u narcisoidnu samodostatnost aktualnih
knjievnih zajednica na duhovno-povijesnim prostorima Bosne i Hercegovine. U svojoj
su otvorenosti te hipoteze i danas prihvatljive, iako ih je Petrovi oblikovao za pristup
16
prouavanju jugoslavenskih knjievnosti, one svejedno mogu, uvjereni smo, posluiti

kao afirmativan poticaj za prouavanje knjievnih tradicija u Bosni i Hercegovini.
U prvoj hipotezi naglaen je nastanak i razvoj tog osobitog jezinog stvaralatva,
knjievnosti, tijekom povijesnih procesa koji su se odvijali na rubovima civilizacijskih
susretanja i razlikovanja. Pod tim se hipotetskim polazitem podrazumijevaju civilizacijski krugovi kao kontekstualni okviri, a to su prije svega kranstvo, islam i idovstvo.
Istodobno se istiu i oni drugi jednako vani, a rije je o evropskom, mediteranskom
i balkanskom kulturnom krugu u kojem se i danas svi zajedno sastaju i meusobno
isprepleu. Taj sloeni krug je dakle od davnine postao povijesno-geografski prostor viegranija. Osobito se istie kulturni znaaj mediteranskog pojasa povezanog s Balkanom. Fiziki i geografski prostor okupljanja evidentan je kroz itavu povijest i u njemu
se jednostavno nametao suivot, literarna razmjena, pod vidom ukrtanja, jer kako bi
inae pojedinci i zajednice preivjeli sve dae i nedae. Tijekom povijesti ta se geografska
blizina i povezanost smiljeno zloupotrebljavala, i o tome u jeziku ive svjedoanstva
izreena na visokoj umjetnikoj razini.
Prema drugoj hipotezi u specifinim povijesnim okolnostima jezik je kao medij
posredovao sva ta susretanja, udaljavanja, razlikovanja, prepoznavanja, sukobljavanja i
mirenja ili ih je uklanjao, potvrivao ili odgaao. Kako god bilo tijekom dugog i burnog
povijesnog razdoblja formirano je vie knjievnih zajednica. Iz toga je Petrovi zakljuio da je knjievnost, uslijed tog iskustva, jedino razumljiva u mnoini. Dakle, u Bosni
i Hercegovini je prema tome, uvijek rije o knjievnostima na potpuniji nain nego
to se to moe drugdje potvrditi, i tada se moe govoriti o knjievnostima bonjakih,
hrvatskih, srpskih i idovskih kulturnih meuknjievnih zajednica. Dakle, prema navedenom svakako treba govoriti o knjievnostima Bosne i Hercegovine. Meusobnog
ispreplitanja je bilo i bit e, valja se nadati, u izobilju.
Trea hipoteza proizlazi iz druge i prve. Naime, prema shvaanju Petrovia, sam
jezini medij tijekom razvoja bio je razliit, i sinkronijski i dijakronijski, jer su se polivalentno razvijale i rasle kulturne i knjievne zajednice, a iz toga Petrovi izvodi naelo: koliko je srodnih toliko je i razliitih, a razliitosti se stoga produbljuju u drugosti.
Nuno je zato uvaiti injenicu da su knjievnosti u Bosni i Hercegovini oduvijek imale
netipian razvoj za razliku od drugih evropskih knjievnosti.
Iz navedenih hipoteza Petrovi zakljuuje da knjievnosti u Bosni i Hercegovini
konstituiraju jezici, dakle i oni su mnotveni sukladno knjievnoj mnoini. Iz toga bi se,
prema njegovom uvjerenju, dalo izvesti izuzetno vrijedno polazite za jednu opu nauku
o jeziku i polazite jednoj opoj nauci o knjievnosti. (Petrovi 2003: 193207)
Ove se etiri Petrovieve hipoteze mogu promatrati u svjetlu uriinova principa
uzajamnosti, kako ga je prikazao Konstantinovi u svom razmatranju Teorija sistema i
modela u prouavanju jugoslovenskih knjievnosti u prvoj polovini XX stolea (1983).
Prema slovakom komparatistu uriinu, kako navodi Konstantinovi, meu srodnim
entitetima trebalo bi prepoznati tri glavne povezujue funkcije koje i ine princip uzajamnosti: integrirajuu, diferencirajuu i komplementarnu. Cilj je ovim povezujuim
funkcijama u jednom moguem istraivanju metodoloki utvrditi manifestovanje jedinstva (integracija) ili isticanje svoje posebnosti (diferencijacija) ili uzajamno dopunjavanje i razmenjivanje (komplementarna funkcija) odreenih vrednosti. (Konstantinovi
1983:12/13)
17
Ovaj bi postupak, oslanjajui se na povezujue funkcije, mogao ukazati na kontinuitet literarnog zajednitva s pretpostavkom da je bilo i prekida, i zatvaranja jednih pred
drugima, i nepovjerenja, i meusobnih strahova, i jo niz vrlo sloenih i tekih situacija
udaljavanja i neslaganja. Tijekom povijesnih prilika i neprilika povezujue funkcije nikada nisu posve nestajale, jer su one, izrastajui usred zajednikog povijesnog i geografskog
prostora, ve po sebi sastavni dio povijesne dinamike. Iako su navedene funkcije esto
bile potiskivane one su se uvijek i vraale. Tim se putem i danas valja kretati jer jedino je
u njemu iva afirmacija suivota i razmjene. Sustavno i cjelovito istraivanje kontinuiteta
literarnog zajednitva pretpostavlja vrednovanje s jednakom panjom raznovrsnih situacija i razliitih povijesnih iskustava. Zbog toga bi vrijedilo prihvatiti analitike toke,
predloena i ponuena uporita i koncepte Zvonka Kovaa izreene davne 1983. godine
u okviru rasprave o komparativnom prouavanju jugoslavenskih knjievnosti. (Kova
1983)
Prvi se predloeni koncept odnosi na razvlaenje pod kojim se podrazumijeva
istraivanje voeno pitanjem: u kojoj se mjeri i s koliko snage pojedinac, skupina, zajednica ili entitet u pojedinim povijesnim situacijama razvlauje vlastite moi ili dominacije nad drugima, geografski blinjima u konkretnim prilikama, te kako se i na koji
nain odvijao taj proces u literaturi i jeziku? (Kova 1983: 50/51)
Drugi se jednostavno nadovezuje na prvi dovodei u prvi plan vanjsku perspektivu
itaoca. Prema Kovau nuno je uvaiti itaoca iz druge kulture jer on moe s vee
distance vidjeti tekst iz vie perspektiva. Tako bi se otklanjali okotali stavovi, zaustavili bi se procesi okotavanja koji istodobno potiu razvlaivanje od egologike i
etnocentrinosti. Uslijed takvih procesa izrasta duhovni prostor izmeu intrakulturnih
procesa podravan komplementarnom optikom. Kova taj postupak razumijevanja i
tumaenja teksta svodi pod naziv hermeneutika drugih oiju. Pri tom se otvara drugo
pitanje, nije li time italac domicilne kulture apriorno stavljen u kontekst egologike i
etnocentrinosti. On je prema tome ve u startu zakinut za sposobnost i dakako mogunost objektivnog i otvorenog komplementarnog itanja, razumijevanja i tumaenja.
Ostaje to otvoren problem kojega valja temeljito raspraviti.
Pod treom tokom autor se usmjerava na sloenu situaciju ukrtanja kultura na
ovim prostorima, pozivajui se na njemake autore, na Wierlachera i Scheiffelea. Od
Scheiffelea autor preuzima shvaanje pojma ukrtanje, kao kljuni termin za razumijevanje susretanja kultura i literarnih tradicija. Misli se na one situacije u kojima se kulturne i literarne tradicije susreu a potom se razilazile nastavljajui svaka vlastitim putem. Dakle, ukrtanjem kultura podrazumijeva se dinamian put konkretno knjievnih
tradicija koje se ukrtaju, to jest viestruko se susreu i pri tom razmjenjuju povijesna
iskustva i vrijednosti. Meutim ukrtanje se moe dogaati iz nude, iz konkretne povijesne nunosti, a takoer i prisilom, jer geografski prostor i povijesne determinante
mogu uvjetovati grupe i zajednice, a onda se sve moe, i ne mora, odvijati u inatu, u
preziranju, u strahu i skrivanju. Nakon takvih procesa razlaz na njima nee ostaviti afirmativan trag. Eventualni utjecaji i njihova snaga naknadno se otkrivaju i potvruju, i tek
se tada, ciljana negiranja i poricanja, mogu otkloniti. Sigurno da i takvih situacija ima.
Kulturni identiteti, da to tako nazovemo, ne mogu vie biti kao to su bili prije ukrtanja.
A znaju se dogoditi i procesi stapanja, posvemanje identifikacije, to opet moe ii i do
meusobnog ponitavanja, i tada se govori o gruboj i otvorenoj hegemoniji, o manife-
18
staciji moi jaeg nad slabijim. I nakon takvih zatiruih procesa ipak e svoj trag ostaviti
i taj trenutno poniteni identitet u slojevima nadmone kulture, i to se moe takoer
naknadno utvrditi pomnijom analizom literarnih sadraja.
Od ukrtanja do raskra
Potrebno je jo istaknuti razliku izmeu dva slina koncepta, upravo navedenog ukrtanja i Begievog shvaanja pojma raskra. Nije namjera ove napomene ulaziti u vrijedan i sloen rad Midhata Begia i njegovog razumijevanja fenomena raskra, eli se
samo naglasiti, i jo dodatno istaknuti u postavljanju nacrta metodologije za istraivanje
kontinuiteta literarne tradicije u BiH, dijalektian odnos izmeu ova dva koncepta, izmeu ukrtanja i raskra. Uputno je stoga ispitati sloenost i slojevitost literarnog
kontinuiteta u razliitim perspektivama. Ukrtanje ima dinamian karakter i odnosi
se na tradiciju, na kulturno i literarno stvaralatvo koje aktivno i samosvjesno kri svoj
put, i tako se noena tradicija neminovno ukrta uslijed povijesnih strujanja, no ona je u
tim procesima autonomna i autohtona za razliku od situacije u kojoj se govori o raskru. Tada se podrazumijeva stvoren i zadan kulturno-politiki i geografski prostor, postavljen i povijesno uvjetovan. U tako postavljenim konstelacijama, koje su na odreeni
nain nametnute pod pritiskom objektivnih povijesnih okolnosti, dogaa se ukrtanje
osoba, tradicija, zajednica, iskustava na svojstvenim povijesnim raskrima.
No i raskre posjeduje svoju unutarnju dinamiku kojom se razliito moe odnositi
prema procesima ukrtanja. U tome se i oituje njihov dijalektiki odnos kroz koji oni
djeluju uzdiui se iznad krute determinacije. Zato je u istraivanju vano razdvojiti te
dvije sfere, ta dva koncepta, i potrebno ih je detaljno opisati, i kontekstualizirati, i ukazati
istodobno na dinamiku njihova susretanja u kojima raskre prethodi a ukrtanje tek
treba da se dogodi, i u svemu tome je uputno prepoznati trenutak kada ti procesi prestaju. I nakon svega, tradicije, kulturni identiteti, meuknjievne zajednice nastavljaju
svojim putem, kroe naprijed, a raskra esto znaju ostajati, i trajati dalje. I ukrtanja bi
se trebala nesmetano odvijati, i svom snagom konstantno crpsti sva ona bogatstva koja
raskra sa sobom donose.
Dakle, etiri su se kulturne tradicije susretale i ukrtale na povijesnim raskrima.
Mogu se ako poele, samozadovoljno zatvoriti i odgoditi susretanje i ukrtanje, mogu se
jednostavno distancirati od drugih te izbjegavati kontakte, a raskre, ono se ne moe
povui ili zatvoriti, kroz njega prolaze i pojedinci i skupine, bez obzira kako se odnose
prema drugima.
Usred takvih konstelacija, kulturne i literarne zajednice valja promatrati kao sloene situacije unutar zadanih povijesnih zbivanja, a nikako ne kao homogene situacije,
kako to istie Kova. Meutim kako odbaciti homogenost zajednica i situacija, kada su i
one sastavnice koje jednako grade sve druge sloene situacije. im je u pitanju kulturna
i literarna zajednica nuna je homogenost, a nju nije dobro promatrati u negativnom
kontekstu. Svako se zatvaranje prepoznaje kao osobito iskustvo, povijesno uvjetovano, i
ono se ne moe i ne smije obiljeavati samo kao homogena situacija koja porie i negira
otvorenost i sloenost. Upravo po svojoj homogenoj strukturi kako je to ve iskustvo
oblikovalo, takve zajednice razliito reagiraju na historijske determinante. I u tome je
takoer put razumijevanja kontinuiteta, a ne samo u sloenim heterogenim situacijama.
19
Kovaeve postavke prema reenom znaju biti dvoznane, ili nedoreene, ili jednoznano
usmjerene.
Stoga se treba uvati pojednostavnjenja i jednostranih postavki koje se esto formalno ine besprijekornima. Iz tih je razloga svojevremeno i Gyergy Konrad govorio da je
nuno pronai zajedniki jezik za otklanjanje uzajamnih nacionalnih nepravdi. (Kova
1983: 52/53) No, zajedniki jezik bi u ovom kontekstu mogao znaiti i poravnavanje,
nametanje jednog koda kojega bi svi trebali slijediti. U ovom prostoru vienacionalnih
kulturnih raznolikosti, obilja osobitosti i posebnosti takav bi zajedniki jezik, doslovno i plono shvaen, bio neprihvatljiv. Zato nije uputno pojednostavljenim shvaanjima
pristupati nacionalnim nepravdama jer se olako mogu previdjeti slojevitosti i duboke
razliitosti. Zajedniki jezik moda samo kao metajezik, dobro je doao samo ako pretpostavlja i prepoznaje slojeve i finese sloene pojave. Svaki trud na ovom podruju istraivanja treba paljivo razmotriti s vie strana kako bi se nadile otuenosti i podvajanja
jer evo treba se uvijek ponovo i svakodnevno susretati.
Ontoloka razina suivota
Nazire se iza izloenih postavki veoma dubok i sloen problem koji razdire zajednice,
entitete, kulturne krugove i pojedince. U epohi postmoderne, u vremenu relativizacije i
nestabilnosti nestaju egzistencijalna i esencijalna sredita i sidrita, uruava se drutveni
ivot i nita vie nije sigurno. U najkraim crtama, epoha postmoderne izgleda veoma
prijetee za male zajednice, za male narode i tanke tradicije koje muku mue s meusobnim prihvaanjima i vrednovanjima. Njihovi povijesno oblikovani identiteti postupno se razvlauju, i ve su prilino nagrieni.
I kako e na sve to gledati zajednice s ovih prostora koje su u vrijeme iznimnih tehnolokih i kulturolokih dostignua, postale rtve surovog rata, i to oekivati od naroda
koji je svoj kulturni, knjievnopovijesni identitet morao potiskivati jer je sustavno bio
marginaliziran.
Rat je stao, ali je agresivni politiki diktat nastavio svoju destruktivnu misiju. I dok
tehnologija nesmetano napreduje i raste, tenje i strahovi naizmjence i dalje obiljeavaju
zateene zajednice. Preostaje im da cjelokupni drutvenopolitiki ivot otrgnu od postmodernih trendova, i da ga usmjeravaju prema naelima moderne. Misli se pri tom na
osnovne tenje identitetskih zajednica, entiteta, kulturolokih zajednica, naroda i delegiranih pojedinaca, a one se sastoje u izgradnji i ouvanju vrstih i stabilnih struktura
socijalnosti u svim dimenzijama i pod svim vidovima. Drutveni odnosi, horizontalno i vertikalno, sinkronijski i dijakronijski, svrhovito se razvrstavaju i slau, nastoje se
utemeljiti prema metafizikim naelima, jednom zasvagda. To zapravo znai fundirati
drutveni ivot izvan sfere ljudskog svakodnevnog djelovanja. Jednostavno tei se besprijekornoj konstrukciji cjelokupnog smisla, kako pojedinca tako i zajednice. U takvom
uvjerenju ivotni napori su unaprijed usmjereni i odreeni, a krajnji cilj je transcendentan. U metafiziki konstruiranom svijetu, u kojemu je smisao transcendentan, pojedinci i zajednica sve e svoje snage upregnuti u cjeloviti razvoj, razvitak, napredak kojem
je trasa zadana, odreena i jasna. Uvijek samo naprijed, sinkronijsko napredovanje u
svim smjerovima; ekonomiji, kulturi i znanosti. Identitetske zajednice u kojima je ivot
20
besprijekorno ureen nema pitanja ni dvojbi o zacrtanim ciljevima, i lako je u takvim

okolnostima razvijati ideologiju razvoja i njoj do kraja sluiti.
U vrijeme naruavanja tradicionalnih vrijednosti, iz kojih su izrastali identiteti,
ili je moda bolje rei u vrijeme nemogunosti moderne u kojoj ulaganje u kolektivne
identitete nije prioritet, svaki se entitet i kulturna tradicija u sebe povlai, i okree se
vlastitim vrijednostima zagledajui se u povijesnu tradiciju prebirui po njoj, naravno u
granicama vlastitih kulturnih dostignua. Drugi su tada upitni, pa meu kolektivitetima
i pojedincima prestaje povjerenje jer su uvjereni da ih drugi ugroava. Zato se vie ne
eli intenzivno produbljivati mogua nadolazea ukrtanja i otvarati se prema njima,
ma o kojem se raskru radilo. Strah je jedini preostao, strah da se ne izgubi povijesno
utemeljenje, a na budunost se pri tom ne misli. Ozbiljno je uzdrmana ta historijska konstrukcija sastavljena od konfesionalnih, svjetonazorskih identiteta. U okruenju straha
i netrpeljivosti nema napretka, nema razvoja, svi redom ostaju u svojim strahovima, i
zbog njih na kraju mogu i nestati.
Politiki diktat od koje god zajednice ili entiteta dolazio, od svega navedenog u sebi
nosi, glasan je i agresivan, i nita se od njega ne da uti. Vjeto manipulira i ivi od strahova, egzistencijalnih i esencijalnih. Sve nacionalne, konfesionalne, kulturne, knjievne zajednice u takvim okolnostima kao da samo jednom tee: ponovnom utemeljenju,
potvrivanju, samopotvrivanju, novom ili obnovljenom sidritu, sreenoj i ureenoj
konstrukciji u kojoj bi povijesni smisao bio uhvaen, i zadran, i zapisan, i jednom zasvagda zagarantiran. U ovako naopakom vremenu, postratnom, posttraumatskom, postmodernom zajednice su sklone izabrati povratak korijenima iz kojih su izrasli identiteti,
u kojima je sve unaprijed zadano i rijeeno, i samo njihovim putem valja ii.
Jezik u sebi nosi sve te strahove, i tenje, i elje, i bjesove, i sve nesree ali u jeziku
su istodobno i rjeenja, kljuevi tolerancije i suivota, u njemu je pria sa pitanjima i
odgovorima. Samo, ne uje se vie, buka je golema, a strah kao da je sav razbor zaskoio
i blokirao. Opet preostaje jezik fikcije, stvaralatva, literature, niz pria nastalih tijekom
mnogih otvorenih ukrtanja, ali ostaju i one prie koje su nastajale u strahovima i samoama, u bijegu i nemoi pa i one iz mrnje roene. Nakon svega moe li se jo tvrditi
da je u jeziku sav ivot, i da ga on ovjeku i donosi i odnosi, i da se zato njemu jedinom
valja okrenuti.
Strah se u jeziku ogleda
Andri je u prii o vezirovom slonu dostatno progovorio o znaenju jezika. (Andri 1962)
Davno je u Bosnu doao vezir, kako se u prii kae, kojega se ni vidjeti ni uti nije moglo.
Bio je tih i neprimjetan. Sama vijest o tajanstvenom veziru u sve usadi smrtonosan strah,
pa i smrt samu. Ljudi se povukli i zautjeli.
No, nakon niz peripetija i tekih neprilika sa vezirovim slonom Filom, jedne veeri
uz rakiju i dim, doaptavalo se meu ljudima i planiralo kako da iziu iz svojih strahova.
I odlue se obratiti veziru, ba njemu, stranom i tajanstvenom. Javilo se pet hrabrih
dobrovoljaca, bar dok je rakija ravnala njihovim jezikom, i dogovorili su se da e ujutro
k veziru. Kad je svanulo valjalo je petorici najhrabrijih poi, no neki se dobrovoljci otrijeznie i pravovremeno odustanu. Preostala trojka hrabrih krenula je prema dogovoru,
no jednoga putem sprijee jaki grevi i ostanu dvojica. Kad su stigli do mosta nadomak
21
vezirovoj rezidenciji pomisle kako bi se valjalo vratiti, dosta su glumili hrabrost. I ba u

tom trenu straari pozovu prvoga, i ovaj sav u strahu krene prema njima, a drugi iskoristi povoljan trenutak i u asu nestade. Kada se preostali junak pribliio straarima, a iao
je na sve ili nita, odlui im slagati to god da ga pitaju. Nije im rekao da kani ii veziru
ve da je naumio u ljive, i udom puste ga vojnici njegovom miru.
Udaljivi se od straara nae hladovito mjesto pod krukom i sjedne mirno i zadovoljno. Do tog asa sve se odvijalo bezbolno, i zaduvani on zadovoljno ekajui kraj dana
da se kui vrati. I kad se svojima vratio slae im da je bio kod vezira i da mu je sve po
redu rekao, sve to je naumio. I tako je zavrila njegova misija. No kako ui o ovu priu?
Ve je navedeno da politiki diktat koji dopire iz razliitih centara moi diktira
drutvenu, kulturnu i politiku svakodnevicu onu unutar granica i onu izvan. Takva
mo, kroz razne diktate posredovana, oslikava se i u literaturi. Diktat kojega se da prepoznati u Andrievoj prii produetak je mone vezirove ruke, ili odbljesak njegove moi.
Svojom produenom rukom bolje rei diktatom, sve je kontrolirao, sav drutveni ivot.
Putem slona, njegovim svagdanjim kruenjem izmeu naroda, sam monik bio je umreen. Ba zbog toga teko ga je trenutno identificirati, locirati, transferirati, a gotovo je
nemogue taj umnoeni i umreeni diktat u bilo kojem obliku zaustaviti, tj. stati pred
njega te se izravno suoiti s njim i rijeiti jednom za svagda sve nedoumice. On je poput
vezira samog, tajanstven i nevidljiv, izuzetno je opasan, i nije uputno s njim se izravno
suoiti jer ishod susreta ostaje krajnje neizvjestan.
Sveprisutan je iz dana u dan, a posredovan je jezikom, priom, ukazom, odlukom,
presudom, prijetnjom, reklamom. Takva mo se oituje javnim politikim sredstvima
uoblienima kroz svakodnevne diktate. Oni se agresivno izvikuju kroz sve medije, meu
stanovnitvom su iz dana u dan, krue uokolo kao riui lav/slon traei koga da napadnu. Ba kao vezirov slon. On je doista istodobno uobliavao mo vezirovu, njegov diktat
i strah stanovnitva, slon je podsjeao na njegovu stalnu prisutnost, i na njegovu mo
kojom sam odluuje o ivotu i smrti drugih.
Vezir je dakle, svakim danom potvrivao da je tu i negdje drugdje istodobno. Vezirov slon je otjelovljavao strah od jednoga i monoga, on je poput politikog diktata kontrolirao ljude i njihove poslove, njihov ivot svakodnevni. No, on po sebi nije posjedovao
stvarnu izvornu mo, bio je samo projekcija moi, onako golem i napuhan kakav slon ve
jest. Djeca su prva uvidjela da nije on pravi izvor moi, i da se s njime mogu poigravati. I
zato nisu dopustili da ih zaplai, da ih hipnotizira i nametne im svoju volju, nisu se dali
manipulirati, promatrali su ga kakav zaista jest. Djeca nisu nasjela na sliku koju je odailjao o sebi niti na jezik kojim se predstavljao za svemonog igraa. Poruku koju je o sebi
slao njih nije zavela, nisu bili zavedeni poput odraslih koji radi strahova samih prihvaaju sve prijetnje i diktate kao gotove, mone i nezaustavljive. Djeca su igrom postupno
demontirala iluziju o njegovoj moi. I stariji su, ohrabreni djejim pristupom, odluili da
se suprotstave, ali ne slonu ve samom izvoru moi. Traili su izravno suoavanje. Ono
to izvori moi doista i prieljkuju jest da se akteri uhvate u njihovu mreu izravnim
suprotstavljanjem. Meutim, akter u ovoj prii izbjegao je zamku, mreu vezirovu jer
se u jednom trenutku oslobodio iluzije o izravnom suoavanju kao hrabrom i junakom
inu. Naime, shvatio je besmisao i jalovost izravnog suoavanja i tog suludog akta u kojem je on trebao moliti ivot od onoga koji smrt sije. Jednostavno, to ne prolazi. I doao
je tako do temeljnog uvida, spoznao je da trenutno nije problem u veziru i onome to im
22
on ini, nego je klju strahova u svima njima u stvari u nainu kako se daju svakodnevno
zavoditi mahnitanjem vezirovog slona. Povjerovali su u iluziju, u igru moi, i na njegov
blef su nasjeli, a on je vjeto krivotvorio stvarnost i sve ih zavodio prikazujui je nepromjenjivom. I to im je drugo preostalo nego da prihvate diktat i prilagode se bez ikakvih primisli. Na kraju je lik shvatio to mu preostaje, naalio se sa sobom i sa drugima,
izrugao se i nasmijao strahu samom izokretanjem prie o neunitivom vezirovom slonu.
I tako je namjerno ispalo da svi u stvari ele jo jednoga svemonog i neunitivog slona
vezirovog kako bi mu jo usrdnije iskazali ljubav i potovanje, a tako i privrenost veziru,
tom opakom izvoru moi. Vezir i cijela svita tako neto nisu oekivali, totalni preokret,
zaudni efekt. No naalost nisu svi bili spremni prihvatiti takvu verziju, takav apsurdni
pristup prii o strahu i moi, i ostali su i dalje podloni zavoenju.
Pria o veziru, o njegovu nezasitnom slonu, pria je o strahu. Slojevita je u svojoj
strukturi, polivalentna, vieznana, otvorena i prilagodljiva. Strah se u njoj potvruje, ali
tek pristankom zavedenih pojedinaca, grupa i na kraju itave zajednice. Pria je spremna
pothranjivati strah u svakom pojedincu, naravno, ako on na to pristane, i ako dopusti da
ga iz dana u dan opinjava. Tada e se pokoriti i ostat e u njezinoj slubi, bit e doivotni
rob. Zato mo i diktat koji ju pronosi i iri, kako sugerira pria, treba odijeliti od izvora
i njezina e arolija oslabjeti. Dakle, trenutni politiki diktat blokira i sprjeava susretanja i ukrtanja iako se svi nalaze na raskrima. Sam diktat poziva svakog pojedinca
da se bezuvjetno stavi u slubu identiteta, jer on je uvijek na prvom mjestu, iz njega sve
proizlazi i u njega se vraa. U suprotnom bit e konstantno ugroen, i to u svim vidovima, a to se ipak ne smije dopustiti jer pojedinac bez identitetske zajednice moe nestati,
opominje i diktira vrhovni autoritet iz kojeg sva mo dolazi. Taj se poziv esto u pokli
pretvara i toliko moe postati glasan i sveprisutan da je gotovo nemogue vidjeti i uti
konkretnu stvarnost kakva doista jest, i nee dopustiti taj diktat niti najmanji ironijski
odmak, boji se i strah ga je situacije u kojoj bi akteri mogli vidjeli koliko su sputani i vezani u toj diktiranoj prii, i u nametnutom jeziku koji od krivotvorine ivi.
Kompleksnost kontinuiteta literarnog zajednitva
Dakle, ponovo se namee pitanje jezika. Naime, to s onim aktualnim jezicima u Bosni
i Hercegovini, koji se izdvajaju i razlikuju kao hrvatski, ili kao srpski, ve prema identitetskim odrednicama. Nisu li oni konstruirani i diktatom vjeto nametnuti istim identitetskim odrednicama, a u tako postavljenim odnosima izmeu njih jo jedino preostaje
rivalstvo.
Bosanskohercegovaka knjievnost je po tim jezicima uvuena u isto rivalstvo, i
zato se svakodnevno mora odreivati kojem taboru pripada; hrvatskom, srpskom, crnogorskom jasno, naspram bosanske ili bonjake knjievnosti koja se u tom kontekstu
oznaava samo kao nesvodiva razlika. Identiteti koji su se nali silom povijesnih prilika
i neprilika, bilo po jeziku ili po literarnom stvaralatvu, na istom geografskom prostoru,
dijele se meusobno bez obzira na zajedniko iskustvo vjerujui u svoju posebnost u
odnosu na druge i u skladu s tim uvjerenjem istiu svoju samodostatnost. U tako postavljenim konstelacijama ne prihvaa se kontinuitet zajednitva, a injenica geografske
i povijesne blizine u oblicima suivota, kako se god on prepoznavao, ostaje tek povijesna
nunost.
23
Tom fenomenu binarnog kontinuiteta, fenomenu cjeline koja u sebi nosi niz razliitosti, posebnih zaokruenih kulturolokih iskustava i manifestacija, moe se pristupiti
po teorijsko-metodolokom modelu Svetozara Petrovia. Naime, on je traio put kojim bi
mogao zahvatiti jugoslavenske knjievnosti, jezike, kulturne posebnosti u svojoj njihovoj
irini i dubini. Tada se vjerovalo, u vrijeme kada se Jugoslaviju percipiralo kao zajednicu
naroda i narodnosti, u zajednika iskustva, vjerovalo se u kulturne obrasce koji su imali
vie slinosti nego razlika. Politiko jedinstvo, koje ih je u ta davna vremena ujedinjavalo, teilo je bratstvu naroda prepoznatljivog prije svega po zajednitvu i bliskosti, osobito
po kulturnoj i politikoj. Ovim se pokuajem nikako ne eli doslovno usporeivati BiH s
Jugoslavijom kao zajednicom naroda. Fenomen jezika u BiH ne eli se poistovjeivati sa
tadanjim stanjem jugoslavenskih jezika. Jezici koji se u BiH identitetski odreuju ne percipiraju se u ovom tekstu kao zasebni, samosvojni i nespojivi fenomeni. Polazi se od stajalita da je jezik u Bosni i Hercegovini bosanski, jedinstven i originalan. Tijekom dugog
postojanja civilizacijskog i kulturnog kruga obzor jezika se sustavno razvijao, postupno
se mijenjao, oblikovao, i rastao te je do danas stasao u svim svojim specifinostima na
prostorima BiH. Cjelokupni se proces odvijao unutar jedinstvenog povijesnog iskustva
zajednice naroda koji su izrastali, i u takvoj dinamici promjena formirali su svojstven
identitet u okvirima kulturnih i politikih zbivanja. I danas oni transparentno nose svoju egzistenciju, posebnu i samosvojnu.
Tako je i s knjievnim stvaralatvom. Za razumijevanje literarnog zajednitva i svih
njegovih posebnosti vano je poznavati povijesna razdoblja i to osobito u njihovim mijenama. Ona su posebno obiljeila kulturne i knjievne zajednice i po vjerskoj, i nacionalnoj, i kulturnoj osnovi. Te su posebnosti razasute u literaturi, zapisane su aktualnim
jezicima na koje se i danas redovito pozivaju identitetske zajednice. Unato toj injenici, i
ba zbog nje, o bosanskohercegovakoj knjievnosti jedino se moe govoriti kao o nedjeljivoj knjievnoj tradiciji, i kontekstualno i po geografskom i povijesnom prostoru. Radi
se prije svega o jednom, izvornom i specifinom iskustvu jezinog stvaralatva. Isto se
misli koritenjem pojma bonjaka knjievnost. Bonjatvom se jo jae istie kulturna i
povijesna posebnost u odnosu prema susjednim narodima.
Narodne skupine u BiH esto veu svoj nacionalni identitet s hrvatskim, srpskim
i crnogorskim narodom. Nastoje se poistovjetiti s maticom zemljom pozivajui se pri
tome na povijesne okolnosti i nacionalni kontinuitet. Te razlike jae se istiu u okvirima
religijskih ili bolje rei vjerskih neslaganja, a osobit je problem kada se po tom pitanju reene skupine svrstavaju i razvrstavaju. I tako uvruju svoj nacionalni identitet.
Tim previranjima se ne moe opravdati radikalna i korjenita podjela na hrvatsku, ili
na srpsku knjievnost unutar bosanske literarne tradicije. I zato nema smisla govoriti
o zasebnim knjievnim tradicijama koje stjecajem povijesnih okolnosti navodno dijele
samo politiki i geografski prostor, a vie pripadaju prema tom stajalitu matici zemlji,
Hrvatskoj ili Srbiji. Isto tako je bespredmetno podravati pretpostavku o hrvatskom i
srpskom jeziku unutar Bosne i Hercegovine kao o zasebnim jezicima. Sve to je u jeziku
i knjievnosti, i cjelokupnoj kulturnoj tradiciji uzraslo, sve nacionalne i vjerske posebnosti poprimale su svoje sadanje oblike unutar jednog i jedinstvenog povijesnog iskustva
koje se prepoznaje jedino unutar granica BiH.
S obzirom na sve navedene razlike polazi se od pretpostavke da je Petroviev metodoloki model primjeren ba za prouavanje tog jedinstvenog jezinog i literarnog stva-
24
ralatva. A u tome bi nastojanju svakako pomogli pojmovi raskrije i ukrtanje, ali ne

u znaenju usputnosti na to mogu asocirati, ve kao odrednice i konstante jedinstvenog povijesnog iskustva u Bosni i Hercegovini. To se kompleksno jedinstvo najbolje da
razumjeti u dinaminom isprepletanju raskrija i ukrtanja, a isticana raznorodnost
iskustva u bosanskohercegovakoj kulturnoj tradiciji nije balkanski recept za kontrolirano praenje ivota i suivota na tim prostorima kako se ponekad naglaava. Balkan
znaenjski esto pokriva prezir i omalovaavanje prema ovim geografskim prostorima,
naalost. A on u stvari ukazuje prije na raznolikost, raznorodnost, suivot, geografsku i
povijesnu blizinu, pa i na bliskost, i na kraju potvruje izmeu ostalog izvornost osobitog iskustva zajednitva na ovim geografskim i povijesnim prostorima.
Polazei od navedenih hipoteza oita je dakle binarnost kontinuiteta na prostorima
Bosne i Hercegovine. Uz kontinuitet zajednitva prepoznatljiv je i kontinuitet straha slijedom/usred brojnih promjena tijekom povijesnih epoha. Rasli su ti strahovi i slabjeli, no
ipak nisu uspjeli potpuno prekinuti meusobna susretanja, i sve intenzivnija otvaranja.
Dakle, jezik i literarno stvaralatvo u Bosni i Hercegovini nose u sebi raznolika iskustva, i danas oita u aktualnim identitetskim zajednicama i entitetima. Razumljiva su
samo unutar prostora Bosne i Hercegovine. Pristup koji uvaava identitetske posebnosti
ukazuje se unutar Petrovievog metodolokog okvira. U njemu nema mjesta razdvajanju
i udaljavanju narodnih skupina, njime se naime tei okupljanju u jedinstvenom zajednikom iskustvu kako bi se potvrdile slinosti i razlinosti u jednom prostoru, u jednom
narodu i jeziku. Tako se i strahovi razni mogu savladavati, lake ih je preivjeti i nadivjeti. No uvijek se mogu nai monici koji nastoje u strahu drati pojedince, zajednice
i itave narode. Znaju oni da je strah od drugog, od drugih i drugaijih najefikasnija
metoda manipulacije.
Dakle, u samoj prii o kontinuitetu literarnog zajednitva u Bosni i Hercegovini, u
prii o Bosni i Hercegovini kao o jedinstvenoj kulturnoj cjelini, jasno se uoavaju pluricentrinost i policentrinost kao strukturalne odrednice kontinuiteta. Identiteti su stoga
u svom razvoju binarnog karaktera, i jedinstvo koje u sebi nose zato ne doputa tek
monolitnu priu.
25
Literatura
Andri, Ivo (1968), Pria o vezirovom slonu, u: Andri, Ivo (1968), Pripovetke, Mladost, Zagreb
Begi, Midhat (1987), Raskra IV, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo
Compagnon, Antoine (2007), Demon teorije, AGM, Zagreb
Durakovi, E., Rizvi, M. (1998), Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici I, Alef, Sarajevo
Duri, Raid, (2008), Bosanska, posebice bonjaka knjievnost u estetskom sinkretizmu i integralizmu, u: Rije, 14, 103121.
Gadamer, Hans-Georg (1978), Istina i metoda, Veselin Maslea, Sarajevo
Jahi, Devad (1999), Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Ljiljan, Sarajevo
Konstantinovi, Zoran (1983), Odnosi, susreti i komunikacije jugoslavenskih knjievnosti u prvoj polovici 20. stoljea, u: Gesta, 5, 12/13
Kova, Zvonko (2002), Interkulturalna povijest bosanske knjievnosti. Uvodne teze ili terminoloka i metodoloka razilaenja, u: Kolo 3/2002
Petrovi, Svetozar (2003), Priroda kritike, Samizdat B92, Beograd
Rizvi, Muhsin (1985), Pregled knjievnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Maslea, Sarajevo
Rizvi, Muhsin (1994), Panorama bonjake knjievnosti, Ljiljan, Sarajevo
27
UDK: 821.163.42(497.6).09 Begi. M.
Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne

teme Midhata Begia i problem odreenja
knjievnosti u BiH
U znak sjeanja na Midhata Begia,
o 100. godinjici njegova roenja
i 30. godinjici njegove smrti
Predmet rada jeste pristup bosanskohercegovakim knjievnim temama to ga je u
svojem knjievnonaunom djelu ponudio Midhat Begi, autor koji se po mnogo emu
moe smatrati jednim od utemeljitelja savremene literarne bosnistike i bosniakistike,
jednako kao i savremene bosanskohercegovake literarne komparativistike. Pritom, u
radu je posebna panja posveena nainu na koji Begi odreuje bosanskohercegovaku
knjievnu praksu i njezin status bilo u integralno-nadnacionalnom, bilo u partikularnonacionalnom smislu, kao i vezi ovakvog ega s danas utjecajnim idejama interkulturalne
historije knjievnosti i teorije interliterarnog procesa.
Kljune rijei: bosanskohercegovaka knjievnost, bonjaka (muslimanska ili bosanskomuslimanska) knjievnost, interkulturalna historija knjievnosti, teorija interliterarnog procesa
M. Begis Bosnian-Herzegovinian Literary Topics and
the Problem of Definition of Literature in Bosnia-Herzegovina
The paper discusses the approach to the Bosnian-Herzegovinian literary topics offered in the literary-critical work of Midhat Begi, an author who, in many ways, can
be considered one of the founders of modern Bosnian-Herzegovinian and Bosniak literary studies, as well as contemporary Bosnian-Herzegovinian literary comparatistics. In
doing so, the paper pays special attention to the way in which Begi defines BosnianHerzegovinian literary practice and its status in both integral-supranational and particular-national sense, as well as to the relation of this to currently influential ideas of
intercultural literary history and theory of interliterary process.
Key Words: Bosnian-Herzegovinian literature, Bosniak (Muslim or Bosnian-Muslim) literature, intercultural literary history, theory of interliterary process
28
Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...
1.
Iako je, jo 1948. godine, svoj prvi rad nakon Drugog svjetskog rata posvetio Ziji Dizdareviu, i ako je u meuvremenu pisao o jo ponekom bosanskohercegovakom autoru,
izmeu ostalih i o Ivi Andriu, Jovanu Duiu i Isaku Samokovliji, onim to e nazvati
bosanskohercegovakim knjievnim temama Midhat Begi1 poet e se baviti znatno
kasnije, tek poev od kraja ezdesetih i poetka sedamdesetih godina 20. st., kad bosanskohercegovaka knjievna pitanja postaju dominantan predmet i njegova knjievnonaunog rada, ali i ireg angamana, koji bi se u konanici mogao nazvati i drutvenim
(usp. Selektivna bibliografija radova Midhata Begia [1987]). Uz vane promjene u irem i
jugoslavenskom i bosanskohercegovakom drutveno-politikom i kulturalno-knjievnom kontekstu njegova vremena, ukljuujui i procese vezane za Deklaraciju o nazivu
i poloaju hrvatskog jezika (1967) u Hrvatskoj te Predlog za razmiljanje (1967) u Srbiji,
1 M. Begi bio je ugledni dugogodinji profesor historije jugoslavenskih knjievnosti na Filozofskom fakultetu
Univerziteta u Sarajevu, na nekadanjem Odsjeku za jugoslovenske knjievnosti, odnosno dananjem
Odsjeku za knjievnosti naroda BiH, kao i posebno cijenjeni historiar knjievnosti, knjievni kritiar i
esejist. Roen je 12. 7. 1911. godine u Koraju kod Tuzle, gdje je zavrio osnovnu kolu, dok srednju kolu
erijatsku gimnaziju zavrava u Sarajevu. Studirao je francuski, talijanski i srpskohrvatski jezik i knjievnost
na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje je i diplomirao (1934). Po zavretku studija predavao
je na trgovakim akademijama u Banjoj Luci i Novom Sadu (19351938, 19391941), a potom i u Sarajevu
(1941), pri emu je kao stipendist francuske vlade u meuvremenu boravio u Parizu, piui rad o Balzacu
(19381939). U toku Drugog svjetskog rata, kao domobranski porunik, aktivno je saraivao s NOR-om
(povezan s Vladimirom Periem Valterom, legendarnim sarajevskim ilegalcem), da bi prvih dana 1945.
godine, zbog provale i ugroenosti od strane ustaa, iz okupiranog Sarajeva preao na slobodni, partizanski
teritorij. Po zavretku rata, radi u Ministarstvu kulture u Sarajevu (19451948), nakon ega pohaa Institut za
drutvene nauke u Beogradu (19481950). U godinama koje slijede radi, najprije, kao lektor za srpskohrvatski
/ hrvatskosrpski jezik na Facult des Lettres u Lyonu (19501953), gdje prijavljuje i doktorsku disertaciju o
Jovanu Skerliu. Nakon povratka u domovinu, biva biran u zvanje lektora za francuski jezik na Filozofskom
fakultetu Univerziteta u Sarajevu (1953), a potom i u zvanje docenta za jugoslavenske knjievnosti (1955).
Kratko je bio i lektor srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika u Dijonu (1957), to je vrijeme kad pokree
asopis Izraz (1957), prvi moderni, antisocrealistiki asopis za knjievnu i umjetniku kritiku u BiH, iji
e urednik biti vie godina (sve do kraja 1963). Ubrzo brani i doktorsku disertaciju Jovan Skerli, critique
et historien littraire serbe na Facult des Lettres u Lyonu (1958), koja e potom biti tampana kao izdanje
LInstitut dtudes slaves u Parizu pod naslovom Jovan Skerli et la critique littraire en Serbie (1963). U
meuvremenu, biran je i u zvanje vanrednog, a nakon toga i redovnog profesora jugoslavenskih knjievnosti
na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (1959, odnosno 1965), gdje radi sve do odlaska u mirovinu
(1973). Uz ovo, bio je i prvi profesor jugoslavenskih knjievnosti na tad novoosnovanoj junoslavistikoj
katedri na Sorbonni u Parizu (19661969). Po odlasku u mirovinu ivi u Sarajevu, gradu u kojem je proveo
najvei dio ivota, dalmatinskom otokom gradiu Trpnju i Parizu, za koji su ga vezivale i rodbinske veze
preko njegove supruge Mauricette Begi, roene Parianke, te i dalje pie i aktivno uestvuje na naunim
skupovima u zemlji i inostranstvu. Umire 16. 11. 1983. godine u Praz-Coutantu, u bolnici u francuskim
Alpama, napisavi tokom ivota devet knjiga, ukljuujui i autorski niz Raskra, te blizu 300 pojedinanih
radova. Bio je dobitnik brojnih uglednih bosanskohercegovakih, jugoslavenskih i francuskih nagrada
i priznanja, izmeu ostalog i: estoaprilske nagrade grada Sarajeva, Dvadesetsedmojulske nagrade BiH,
Prix de lAcadmie franaise, Ordena Republike sa zlatnim vijencem, Nagrade AVNOJ-a i Ordre du mrite
national franais, a posthumno mu je dodijeljena i Nagrada ZAVNOBIH-a. Takoer, bio je redovni lan
ANUBiH te lan Savjeta SRBiH (usp. Hronologija ivota Midhata Begia [1987]). Vaniji radovi sabrani su
mu u njegovim izabranim Djelima (1987; prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi), kao i u strogom izboru Eseji i
kritike (2004; prir. Sunita Subai-Thomas), a njegovo knjievnonauno djelo kritiki je predstavljeno u ediciji
Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj. VI (Novija knjievnost Knjievna kritika) (1998; prir. Enes
Durakovi i Fahrudin Rizvanbegovi).
29
odnosno promjene koje u BiH, s jedne strane, imaju veze sa sve glasnijim postavljanjem
pitanja o bosanskohercegovakoj poziciji unutar jugoslavenske zajednice, dok su, s druge
strane, u vezi i s pojavom posebno znaajnih knjievnih ostvarenja kakva su npr. romani
Dervi i smrt (1966) i Tvrava (1970) Mee Selimovia, pjesnike zbirke Kameni spava
(1966) Maka Dizdara i Soneti (1968) Skendera Kulenovia ili pripovjedaka knjiga Pobune (1966) Dervia Suia, a nakon toga i drugi vani bosanskohercegovaki knjievni
tekstovi ovog trenutka, neposredan povod za Begievo bavljenje bosanskohercegovakim knjievnim temama predstavljat e Simpozijum o savremenoj knjievnosti Bosne i
Hercegovine iz novembra 1970, ambiciozno zamiljen skup u organizaciji tad uglednog
sarajevskog izdavakog preduzea Svjetlost, koji je iniciran s namjerom da se o problemima ove literature progovori kritiki i nauno (Anonim 1971:5), a sve to u kontekstu novonastalih mijena u drutvu, politici i kulturi BiH i nekadanje Jugoslavije.2
Blagovremeno prepoznavi ovaj novi trenutak i angairavi ga u korist pokuaja rjeenja
bosanskohercegovakog knjievnog problema na adekvatan nain, svoje temeljne stavove o pristupu bosanskohercegovakim knjievnim temama, a posebno kljune stavove
o sloenom statusu i karakteru bosanskohercegovake knjievne djelatnosti, Begi e,
tako, izraziti upravo u glavnom referatu s ovog skupa Knjievna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas, a potom i u njegovim naroitim suplementima u tekstu U
emu su razlike i pismu kulturnoj reviji Odjek (usp. Begi 1970a, 1970b, 1971), inae replikama na prigovore koji e se javiti na simpoziju te nakon njega, a posebno na simpozijski
koreferat Miodraga Bogievia O nazivu knjievnosti te Bogieviev odgovor Begiu U
emu su slinosti (usp. Bogievi 1970, 1971).3 Nakon ovih, u sve burnijem vremenu i
situaciji intenzivnog irenja rasprava koje je potaknuo simpozij i zbivanja s njim u vezi4,
slijede i drugi Begievi dui i krai napisi, polemiki ili uglavnom za naroite prilike
posebno pisani radovi i izlaganja, a meu njima i, naroito, studija Razvojne tendencije
knjievnog stvaralatva u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1970. godine, kao i mahom
saetiji iako ne i manje vani tekstovi poput U jedinstvenom okviru: Pristup i teze za
projekat istorije bosanskohercegovake knjievnosti ili kolska lektira: Kriteriji, a posebno
2 Na
ovom mjestu valja spomenuti i barem neke vanije radove koji neposredno prethode poecima Begieva
bavljenja pitanjima bosanskohercegovakih knjievnih tema, meu kojima su i: Nesporazumi i sporovi
(1960) Ahmeta Hromadia, Bosanski duh u knjievnosti ta je to? (1967) Muhameda Filipovia, Pred licem i
fenomenom bosansko-hercegovake knjievnosti (1968) Riste Trifkovia, Tendencije u savremenoj knjievnosti
Bosne i Hercegovine (1970) Novice Petkovia i O nekim pitanjima pristupa bosansko-hercegovakoj knjievnosti
(1970) Radovana Vukovia, ijim e postavkama Begieve ideje biti u nekim aspektima sline, dok e u onim
drugim biti bitno razliite, zavisno od pojedinanog sluaja.
3 Begiev referat te Bogieviev koreferat, kao i ostali radovi prezentirani na simpoziju, naknadno su objavljeni
i u zborniku radova s ovog skupa, usp. Simpozijum o savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine (1971).
4 Nakon Begieva nastupa na Simpozijumu o savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine broj radova
koji se tiu bosanskohercegovakog knjievnog problema naglo e se poveati, a vei dio ovih, u pravilu
polemikih tekstova objavljen je u asopisu Odjek krajem 1970. i poetkom 1971. godine, meu njima i
slijedei: Jedan pogled na bosansko-hercegovaku knjievnost ponovo: Jedna impresija i jedan iznueni dijalog
R. Trifkovia (1970), Citati i jo po neka rije: Odgovor Midhatu Begiu Ivana Fogla (1971), Za dijalog dobre
volje (Marginalija na temu: ime jedne literature) Muhameda Nuhia (1971), Postsimpozijumska sumiranja i
nadgovaranja ponovo R. Trifkovia (1971), Etnika i etika raskra Midhata Begia Vuka Krnjevia (1971),
Znaajne ideje na Simpozijumu Mustafe Imamovia (1971), Nacionalno osjeanje i pjesnika formula i Vie
svjetlosti i tolerancije Mladena Oljae (1971a, 1971b) i dr. Usput, zanimljivo je napomenuti i to da se u istoj
ovoj kulturnoj reviji istovremeno vodi polemika i o bosanskohercegovakom jezikom pitanju kao dijelu
ireg nastojanja revidiranja dvoosovinske srpskohrvatske ili hrvatskosrpske jezike politike.
30
Na muslimanski pisac i njegova raskra, ukljuujui i Uvodnu te Zavrnu rije za Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih istraivanja (usp. Begi 1973a, 1972,
1973b, [1973] 1987a, 1977a, 1977b) i dr. sve redom radovi svaki na svoj nain vani za
razrjeenje bosanskohercegovakog knjievnog problema, a posebno za pitanje odreenja knjievnosti u BiH.5
U ovim Begievim radovima, kao i u odnosima s drugim napisima koji iz knjievno-kulturalne ili politiko-partijske perspektive u ovom vremenu na razliite naine
tretiraju bosanskohercegovaki knjievni problem, uspostavit e se osobeno autorovo
polazite za pristup bosanskohercegovakim knjievnim temama, pa tako i njegovo
naroito shvatanje prirode bosanskohercegovakih knjievnih odnosa, odnosno ono
to su mogua rjeenja za odreenje i status knjievnosti u BiH, koja, ni u irem, integralno-nadnacionalnom, ni u uem, partikularno-nacionalnom smislu, sve do Begia u
zvaninom knjievnonaunom i drutveno-politikom okviru nije smatrana zasebnom
i samosvojnom knjievnom pojavom, ili barem ne onakvom kakve su u jugoslavenskom
kontekstu tradicionalno bile razumijevane hrvatska ili srpska knjievnost, te se u najboljem sluaju utapala u naizgled iroku koncepciju tzv. literarnog jugoslavenstva, bilo u
strogo integralistikoj, bilo u donekle pluraliziranoj njezinoj varijanti, a koja je, opet, i
sama zanemarivala pojavu knjievnosti u BiH. Ovu knjievnonaunu stvarnost od koje
je u svojem nastojanju razrjeenja bosanskohercegovakog knjievnog problema trebao krenuti Begi, uz niz drugih, slinih primjera, moe posvjedoiti i sluaj Zbornika
savremene bosansko-hercegovake proze (1950), prvog izbora iz bosanskohercegovake
knjievnosti nakon Drugog svjetskog rata, gdje se jasno ukida mogunost o zasebnom
literarnom identitetu bosanskohercegovake knjievnosti kao takve, uz rezolutan stav:
Potrebno je i mogue ovdje govoriti samo o knjievnicima, jer knjievnost Bosne i
Hercegovine sa nekim svojim specifinim osobinama posebne knjievnosti ne postoji. (Nazei 1950:8)
To da ovaj stav nije bio izuzetak, ve da je predstavljao uvrijeeno i zvanino miljenje u Begievu vremenu potvrdit e se i niz puta kasnije, pri emu e bosanskohercegovaki pisci biti razvrstavani u druge, susjedne jugoslavenske literature, bez njihova
kontekstualiziranja u neposredni im, bosanskohercegovaki okvir, to je bio sluaj i prilikom rasprava o problemima izrade jedinstvene historije jugoslavenskih knjievnosti
voenih svega nekolike godine prije Begieva poetka bavljenja bosanskohercegovakim knjievnim temama, a naroito s obzirom na pitanje meusobnih odnosa veza
te razgranienja unutar srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezikog podruja (usp. o
istoriji jugoslovenskih knjievnosti [1965]). I tad se, dakle, jo jednom potvrdila nemogunost zvaninog priznavanja i postojanja bosanskohercegovake knjievnosti, ponovo
ak i kod autora iz bosanskohercegovake knjievnonaune zajednice (a to, takoer, u
tom trenutku nije mogao do kraja izbjei ni Begi, uprkos opreznom pokuaju skretanja
panje na osobeni bosanskohercegovaki knjievni sluaj i njegovu naroitu medijalnu
poziciju izmeu hrvatske i srpske knjievnosti; usp. Begi 1965):
5
Ovi te drugi vaniji Begievi radovi posveeni bosanskohercegovakim knjievnim temama u svojem
konanom obliku okupljeni su nakon autorove smrti u knjizi Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne
teme, Djela, knj. V (usp. Begi 1987).
31
S ovim u vezi je isto tako delikatno pitanje kako e se zvati ta naa istorija knjievnosti. Meni lino ini se da postoje samo dvije mogunosti: to moe da bude ili istorija
jugoslovenske knjievnosti ili, to je meni lino prihvatljivije, istorija jugoslovenskih
knjievnosti. Pa i kad se tu sloimo, ostaje jo delikatnije pitanje rasporeda i odnosa,
o emu ovdje treba da se porazgovara. [] Prije svega, to nije jedna knjievnost.
Gledano sa stanovita jezika, tu su u pitanju tri jezina podruja, od kojih je oigledno najkomplikovanije srpskohrvatsko. Knjievnost kazana ili napisana na jednom
jeziku nije jedna, ve dvije. I tu su najsloeniji problemi. Usljed specifinih uslova
istorijskog razvoja Srba i Hrvata, u knjievnosti na srpskohrvatskom jeziku javile
su se pored zajednikih crta vrlo rano i razlike uslovljene mnogim faktorima. I dok
jo nismo doli do uobliavanja i formiranja nacija, pa u modernom smislu ni nacionalnih kultura, mi smo se razdvajali u nazivima koji su esto bili vjerski ili usko
religiozni. [] No, to je prolost. A mi treba da kaemo kakvu istoriju knjievnosti
danas hoemo. (Nazei 1965:211)
U ovakvoj situaciji, koja, inae, ima svoju sloenu povijest, ukljuujui, uz brojne
druge probleme, i jo od meuratnog doba nerijeen poloaj BiH u nekadanjoj jugoslavenskoj federaciji, kao i jo uvijek brojnim antagonizmima iv ideoloki kompleks, Begiev pristup bosanskohercegovakim knjievnim temama kao svoju polaznu odrednicu podrazumijevao je temeljem mijenjanja drutveno-politikih i ideolokih prilika
i odnosa prije svega dosljedno i stvarnom stanju stvari primjereno, cjelovito ostvareno
pluraliziranje upravo koncepta literarnog jugoslavenstva, sve to, meutim, na nain koji
ni u jednom trenutku nije ciljao na osporavanje, a pogotovo ne na odbacivanje onog to
je za Begia sve vrijeme bila i ostala nesporna injenica i neupitna nunost savremenog
jedinstvenog jugoslavenskog / junoslavenskog knjievnog okvira i brojnih povijesnih meusobnih veza, uzajamnosti i podudarnosti jugoslavenskih / junoslavenskih literatura,
pa je Begi u osnovi tek upozoravao na realnu potrebu uvaavanja i bosanskohercegovake, a potom naroito nakon izrazitije promjene drutveno-politike i ideoloke klime
omoguene najprije amandmanskim izmjenama, a zatim i donoenjem novog Ustava
SFRJ 1971. i 1974. godine i bonjake (odnosno, u njegovu vremenu, muslimanske
ili bosanskomuslimanske) knjievne specifinosti te posebnosti to bi bila ekvivalentna statusu drugih onovremenih jugoslavenskih knjievnosti. Kao drutveno-politiki izrazito uvaavana linost i neupitni pristalica jugoslavenske socijalistike ideje bez
sklonosti drutveno-politikom disidentstvu ili nacionalistikim zastranjenjima, Begi
e, pritom, svoj koncept rjeavanja bosanskohercegovakog knjievnog problema tek rijetko, uglavnom u sluajevima odgovor na ideoloka osporavanja i napade, uvrivati
eksplicitnim ideolokim argumentima, i to prvenstveno pozivanjem na ideoloki sklop
jugoslavenskog bratstva i jedinstva, insistirajui prije svega na knjievnonaunoj argumentaciji svoje koncepcije u svojem karakteristinom metodolokom maniru osobene
kombinacije klasine marksistike knjievne misli i moderne evropske knjievnokritike svijesti u razliitim njezinim varijantama (usp. npr. Kapidi-Osmanagi 1987; Meunarodni nauni skup Midhat Begi (19112011) ivot i djelo: Zbornik radova [2012]
i sl.). A upravo tako, konano, Begi e doi i do postavki koje su umnogome odrive te
iskoristive i izvan njegova vremena, pa tako i danas, pri emu u ovom smislu posebno
valja istai Begiev koncept dinamikih knjievnih odnosa u BiH te autorovu kritiku
32
tzv. opih jugoslavenskih knjievnih kriterija ideje u kojima je, naime, poslovini kozmopolitski senzibilitet ovog nekadanjeg sorbonnskog profesora i vrsnog knjievnog
znalca u znaajnoj mjeri anticipirao i neke od kasnijih, savremenih knjievnohistorijskih
i knjievnokanonizacijskih koncepcija, a naroito one kojima danas uspjeno operira
interkulturalna historija knjievnosti i, posebno, teorija interliterarnog procesa kakvu je
svojevremeno uobliio slovaki komparativist Dionz uriin (usp. uriin 1989, 1997),
a u junoslavenskom kontekstu afirmirao i dalje razvio naroito hrvatski junoslavist
Zvonko Kova (usp. Kova 2001, 2011).
2.
Prema Begievu stavu, na razliite naine variranom u itavom nizu njegovih radova (a
naroito u radovima kakvi su Knjievna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas
i Na muslimanski pisac i njegova raskra), bosanskohercegovako knjievno stvaralatvo zaseban je i samosvojan element jugoslavenskog / junoslavenskog knjievnog podruja, koje Begi vidi kao pluralno, kompozitno i policentrino, odnosno kao viestruko
odredivo, a u koje se bosanskohercegovaka knjievna praksa prirodno ukljuuje kao
jedna od njezinih statusno ravnopravnih sastavnica, ali unutar kojeg, takoer, zadrava i
vlastite znaajke te vlastite razvojne zakonitosti i tendencije, te iako vrlo blisko, neraskidivo povezana s drugim jugoslavenskim / junoslavenskim literaturama, naroito jeziki
ni u kojem sluaju ne predstavlja tek neki sporedni, zaviajni ili regionalni knjievni tok
bilo koje druge jugoslavenske / junoslavenske literature, sasvim, dakle, u skladu s idejama D. uriina, iji pojam interliterarne zajednice oznaava, naime, zbir knjievnosti
meu kojima postoje vie ili manje uski oblici koegzistencije, vea ili manja mjera razvojne uzajamnosti, meu kojima se javlja vie ili manje izrazita mjera korelacije, pri emu
komponente pojedine interliterarne zajednice, nacionalne ili druge pojedine knjievnosti, imaju pored toga i vlastita, imanentna razvojna usmjerenja (usp. uriin 1991).
Tako su kako pie Begi knjievna ostvarenja iz BiH djela bosanskohercegovake
knjievnosti po tlu, mada mogu biti istovremeno hrvatska ili srpska po pojedinanom
opredjeljenju pisca ili, pak, srpskohrvatska ili hrvatskosrpska po jeziku, dok su jugoslavenska po irem nacionalnom zajednitvu, pri emu istie Begi nijedna od tih
oznaka ne smeta im niti moe da opovrgne injenicu da se to stvaranje kao cjelina nalazi
na razini modernog knjievnog iskuenja kod nas i u svijetu (Begi 1970a:12). Usto, ovako shvaeni karakter bosanskohercegovake knjievne situacije kako se dalje ita kod
Begia ipak nee rei to da knjievno stvaralatvo iz BiH treba razumijevati kao pojavu
iji se unutranji ustroj ne mijenja kroz vrijeme, tavie ovdanju knjievnost ovaj autor
vidi u stalnim i sloenim preobraajima, pa tako i promjenama one vrste koje se tiu
odnosa izmeu nacionalnih knjievnih komponenti u bosanskohercegovakom literarnom
sistemu, a koji se zbog toga na povijesnoj razini mora na razliite naine i nominirati i
izuavati. Jer, Begi je jasan:
Za bosanskohercegovako knjievno stvaranje bitan trenutak preloma izvrio se
u NOB i socijalistikoj revoluciji: dotad su postojale u Bosni i Hercegovini bar tri
odvojene knjievnosti sa svim potrebnim atributima, istina nejednakih vrijednosti, odvojene meu sobom samim duhom ivotnog i istorijskog podnoja iz kojeg
33
su izrasle. Izvjesni elementi njihovog zbliavanja i stapanja pojavljivali su se i prije

1941. i izmeu dva rata, ali oni ne mijenjaju osnovnu injenicu podvojenosti i samostalnosti, to, naravno, ondanje vlasti nisu priznavale. Jedino takvo vienje i
tretiranje ovih pojava moe se nazvati naunim; jer ono jedino ima svoju zasnovu na
istini o kulturnom razvitku pojedinih naroda u Bosni i Hercegovini. (Begi 1971:7)
Uz razliite kompromise spram aktuelnog drutveno-politikog i ideolokog stanja,
vidljive i u upornom, nekad ak sasvim prenaglaenom Begievu insistiranju na vrijednostima i steevinama jugoslavenskog socijalizma, ali i uz osjetnu anticipaciju elemenata
savremenih interkulturalno i interliterarno orijentiranih knjievnohistorijskih opcija,
ovakav stav podrazumijevao je, pritom, najmanje tri kljune ideje.
Prva se ticala Begieva vrlo razlonog uvjerenja, potvrenog stvarnim specifinostima povijesnog razvoja knjievnosti u BiH, da su naziv bosanskohercegovaka knjievnost
i njoj pripadni nadnacionalno jedinstveni koncept nominacija i nain razumijevanja
odgovarajui pogotovo u Begievu vremenu prije svega za socijalistiko, odnosno
tad savremeno doba u razvoju arolikog knjievnog stvaralatva BiH, a koje je uspostavljeno politikim neutraliziranjem nacionalnog razgraniavanja bosanskohercegovakog
drutva i kulture onog trenutka kad se pod krilaticom bratstva i jedinstva desio preokret to je bio potpun i politiki i drutveno, i duhovno, i ak u izvjesnom smislu i knjievno (Begi 1970a:15), mada je kako je Begi takoer ispravno primijetio ovakvo
to zapoelo i ranije, u meuratnom dobu, naroito kod pisaca tzv. pokreta socijalne
literature izmeu dvaju svjetskih ratova, kod kojih je ova integralistika namjera bila i
dio njihova drutveno-politikog i ideolokog programa, pa ak, djelomice, i prije ovog
u prvim bilo manje-vie spontanim, bilo irim kulturalnim i drutveno-politikim
procesima i pojavama potaknutim meusobnim pribliavanjima bosanskohercegovakih knjievnosti u vremenu austrougarske uprave u BiH i tzv. knjievnog preporoda s
kraja 19. i poetka 20. st. (usp. Kodri 2012). Ovu svoju ideju Begi e, pritom, razraivati
u itavom nizu svojih radova, i to kako u onima o pojedinanim piscima i pojedinanim knjievnim pojavama, tako i, posebno, u onima prvenstveno sintetskog karaktera,
insistirajui upravo u svojim knjievnohistorijskim sintezama na opisu savremene bosanskohercegovake knjievne prakse kao neke vrste sistemskog jedinstva, koje jeste dio
i ireg, jugoslavenskog / junoslavenskog knjievnog sistema, ali i zasebna pojava unutar
njega, sa svojim unutranjim specifinostima i vlastitom, osobenom razvojnom logikom,
a koja je u nekim elementima podudarna s ukupnim jugoslavenskim / junoslavenskim
knjievnim stanjem kao cjelinom, dok je, pak, u nekim drugim manje ili vie drugaija
i posebna, zbog ega i bosanskohercegovaka knjievna praksa trai (i) zasebnu knjievnonaunu elaboraciju, kao i statusno uvaavanje (i) njezine knjievne samosvojnosti (usp.
npr. Begi 1970a, 1972, 1973a i sl.).
Uporedo s ovim, druge dvije ideje bile su neto drugaije, ali takoer jednako razlone, i uope bile su posebno vane za openito definiranje onog to su nacionalne
literature i njihovi osobeni meusobni odnosi unutar jedinstvenog i zajednikog bosanskohercegovakog, a potom i jugoslavenskog / junoslavenskog okvira, pa tako i za
odreenje bonjake knjievnosti, koja e, naime, u meuvremenu postati drugo vano
Begievo zanimanje, i to i kao jedna od sastavnica bosanskohercegovakog knjievnog
sistema, ali i kao zasebna, samosvojna cjelina. Jednu od ovih dviju ideja predstavljalo je,
34
naime, Begievo isticanje i stvarne knjievnoumjetnike relevantnosti onovremenog bosanskohercegovakog knjievnog stvaralatva, a to je bila ideja koja je nastojala ukazati
na manjkavosti te opasnosti tad vaeih tzv. opih jugoslavenskih knjievnih kriterija,
sve to u vremenu neposredno nakon pojave posebno znaajnih knjievnih ostvarenja
poput romana Dervi i smrt i Tvrava M. Selimovia, pripovjedake zbirke Pobune D.
Suia ili pjesnikih zbirki Kameni spava M. Dizdara i Soneti S. Kulenovia. U ovom
smislu, Begi zapaa da knjievnosti malih naroda, i narodnosnih grupa, trpe tu bez
iznimke redovno ocjenjivaku nepravdu, naroito u smislu neuvaavanja njihovih
izvornih, neposrednih knjievnohistorijskih okolnosti i konteksta, te, upozoravajui i
na knjievnonaunu neutemeljenost svejugoslavenske / svejunoslavenske knjievne
aksiologije, zakljuuje kako nije mogue fiksirati jedan jedinstven kriterij, inae bi on
davno u meunarodnoj istorijsko-knjievnoj nauci bio utvren (Begi 1971:7), pri emu
opravdanost svojeg stava Begi iznova potvruje vlastitim itanjem itavog niza tekstova
bosanskohercegovakih i bonjakih autora od kraja 19. st. pa nadalje, koji tek u njihovu
matinom, prvobitnom i neposrednom kontekstu pokazuju svoju pravu, a naroito knjievnohistorijsku vrijednost.6
Druga (oito dalekosenija i danas posebno aktuelna) od preostale dvije temeljne
ideje Begieva prijedloga za rjeenje bosanskohercegovakog knjievnog problema zasnivala je, pak, Begiev naroit, dinamiki koncept razumijevanja ovdanje knjievnosti i knjievnog ivota, i bez ikakve stvarne unutranje kontradikcije ili nunosti
konkurentski disjunktivnih opredjeljenja odnosila se na mogunost naroitog literarnog dvojstva knjievnog razvoja u BiH7, i to na nain da je, uz svijest o socijalistikom i
6 iri uvid u Begievo razumijevanje pojave tzv. malih knjievnosti, a posebno uvid u anticipacijski karakter
Begieve misli, nudi i njegov rijetko spominjani tekst Bez romantikog samoljublja: Knjievnosti malih
naroda u odnosu na velike, vaan i zbog toga to neke od znaajnijih Begievih inicijalnih poticaja, ili
polazita, otkriva i u radu Evropski okvir jugoslavenskih knjievnosti (1957) znamenitog hrvatskog knjievnog
historiara Antuna Barca (usp. Begi [1972] 1987i).
7 Tragajui za to sigurnijim rjeenjem bosanskohercegovakog, a potom i cjeline jugoslavenskog /
junoslavenskog knjievnog problema, Begi se ugledao i na ovom po mnogo emu slian, ali znatno sretnije
rijeen vicarski (vie)knjievni sluaj, te je 1982. za Izraz, asopis koji je pokrenuo jo 1957. godine, preveo u
ovom smislu indikativne radove o vicarskom knjievnom pitanju, o emu je, takoer, i sam pisao u tekstu Uz
Gsteigerovu historiju vicarske knjievnosti (usp. Begi 1982). vicarski sluaj u znaajnoj mjeri produktivno je
uestvovao, dakle, u oblikovanju, ili barem u potvrivanju i uvrenju, Begieve ideje literarnog dvojstva,
a bio mu je inspirativan i prilikom razgovora na okruglom stolu Nacionalne knjievnosti i zajednitvo,
odranom u novembru 1981. godine u organizaciji sarajevskih i beogradskih dnevnih listova Osloboenje i
Politika, koji je Begievu raspravu naknadno objavio pod naslovom Mogunost dvojstva. Tu Begi, sugerirajui
poticajnost vicarskog (vie)knjievnog sluaja, podsjea, izmeu svega ostalog, i na to da na primjer, mi svi
tretiramo Rusoa kao francuskog pisca, a vajcarci ga tretiraju kao svog prvog velikog pisca, nakon ega
nastavlja: Skoro je preveden Blez Sandrar i on je i sam govorio da je francuski pisac. Ali vi ete ga nai u
vajcarskoj knjizi kao istaknutog vajcarskog pisca koji je as bio Francuz as Roman, pa bi preao u enevu,
ali mu se Pariz sviao i opet se vraao. Ali on je mogao zamijeniti svoju knjievnu nacionalnost, ali ne i svoje
zemaljsko i kosmiko porijeklo. Ovakva, vicarskom sluaju slina rjeenja Begi smatra primjerenim i u
bosanskohercegovakom, odnosno jugoslavenskom / junoslavenskom knjievnom problemu, te uz druge
primjere navodi i primjer S. Kulenovia, koji je bio beg po porijeklu, ali 1942. godine, 21. avgusta itao je
pred itavim skupom naroda i vojske na Kozari svoju Stojanku majku Kneopoljku: On to nije inio nekako
nesvjesno. To je bilo svjesno i zaista jedno bitno opredjeljenje. Za svoj, ali i za sve nae narode. Privodei
svoje izlaganje kraju, Begi zakljuuje i posebno naglaava: Dakle, ima mnogo zajednikog u naoj psihi. To
proima sva ta naa podruja. // Ja bih pledirao za tu dijalektiku [...], sa nijansiranjima koja nama ne mogu
nimalo tetiti i koja nimalo ne idu na utrb druge knjievnosti. To su sve nae knjievnosti. // Ja sam i za tu
35
uope savremenom bosanskohercegovakom (kao i jugoslavenskom / junoslavenskom)

knjievnom zajednitvu, ovakvo to impliciralo i mogunost povijesnog postojanja u prvom redu triju razliitih, nacionalno distingviranih knjievnosti u BiH: dotad priznavane (bosansko)srpske i (bosansko)hrvatske, ali i sve do tog trenutka nepriznate i praktino
nespominjane bosanskomuslimanske, a zapravo bonjake knjievnosti, koja je tako iz
drutveno-politike rubne, marginalne pozicije pomaknuta ka (iako jo uvijek tek naelnoj) mogunosti i zvanine knjievnohistorijske egzistencije. Ovo potonje primarno
se, istina, odnosilo na dotad gotovo sasvim neistraenu bonjaku knjievnu prolost
(ija ozbiljnija prouavanja zapoinju upravo u ovom vremenom, predstavljajui tako
dodatnu osnovu Begievim nastojanjima), ali se takoer istovremeno moglo primijeniti i na tadanji savremeni knjievni trenutak: bilo je to, naime, ope upozorenje da su
knjievnosti nekadanjeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika ne samo dvije, ve,
uz bosanskohercegovaku i bonjaku, najmanje tri ili etiri (dok bi ostale predstavljale
crnogorska knjievnost i knjievnosti nacionalnih manjina u Jugoslaviji, ukljuujui i
jevrejsku knjievnu tradiciju u BiH, koju Begi takoer afirmira) i da one, kao takve,
uz brojne meusobne veze i uzajamnosti, imaju i vlastite razvojne linije i vlastiti sistem
vrijednosti, sve to na nain koji ni u kojem smislu nije u suprotnosti s idejom ireg zajednikog jugoslavenskog / junoslavenskog knjievnog okvira, a koji se, dakle, ovim ne
odbacuje, ve, naprotiv, tek realnije unutranje redefinira na nain pluralnog, kompozitnog i policentrinog jugoslavenskog / junoslavenskog knjievnog mozaika:
Da je, na primjer, u prolosti postojala samo muslimanska narodna knjievnost bez
ikakvog svog uticaja i produetka u umjetnikom stvaranju Muslimana, a tu injenicu
niko ne moe porei, toj etniko-nacionalnoj grupi bi se morao priznati njen knjievni
izraz i njena knjievnost. Da ne govorimo tu i o alhamijado literaturi i stvaranju na orijentalnim jezicima, to samo pojaava na potvrdni stav. [] Zato i nacionalna, vertikalna i teritorijalna, horizontalna slika presjeka dolaze u obzir, pa prema tome, na primjer,
opravdano je govoriti i o muslimanskim (pa i jevrejskim) piscima u Bosni i Hercegovini
i o njihovoj knjievnosti. To dinamiko shvatanje moe se primijeniti i na pisce koji ive
van Republike, sa svim ogradama koje proizlaze iz njihove pripadnosti hrvatskoj ili srpskoj knjievnosti. (Begi 1970a:12)
3.
Begievi radni pojmovi poput nacionalna, vertikalna i teritorijalna, horizontalna slika presjeka, njegova inovativna dinamika koncepcija prirode knjievnih procesa i
pojava ili, pak, njegovi kritiki stavovi o onom to su tzv. opi knjievni kriteriji primjenjivani u nekadanjem jugoslavenskom knjievnonaunom kontekstu, odnosno ono to
je odavde proizala opaska o ocjenjivakoj nepravdi i njezinoj neadekvatnoj knjievnohistorijskoj kontekstualizaciji i sl., konano ono to je njegovo ukupno razumijevanje
integralno-nadnacionalnih i partikularno-nacionalnih knjievnih procesa i pojava te
jugoslovensku knjievnost u cjelini, ali i za sve nijanse koje je Barac unio i koje e moda ubudue jo neko
vidjeti. // Umjetnost je sloboda i tu je nemogue staviti ogradu. Novi itaoci e otkrivati nove sutine. Mislim
da to nae nikako ne vodi ka nekakvoj inferiornoj poziciji, nego naprotiv, mislim da je prilino velika zabluda
ona ideja sa kojom se borio najvie Deni de Rumon, taj monstrum nacija-drava. Mislim da smo mi u velikoj
prednosti u odnosu na te takozvane velike nacije. (Begi [1981] 1987j:660663)
36
njihovih meusobnih odnosa u bosanskohercegovakom i irem, jugoslavenskom / junoslavenskom okviru, sve ovo, dakle, zajedno uinak je Begieva naroitim prilikama
u BiH i Jugoslaviji njegova vremena potaknutih ili omoguenih nastojanja da se, nakon
desetljea nerijeenih kljunih pitanja u vezi s pojavom knjievnosti u BiH, konano
razrijei ovaj problem na nain koji e istovremeno biti i knjievnonauno utemeljen, ali
i drutveno-politiki i ideoloki prihvatljiv. Ovakvo to nesumnjivo je podrazumijevalo i
Begievu obavezu novohistoricistiki govorei suptilnog pregovaranja s pojedinim
elementima jugoslavenskog dravnog ideolokog aparata vremena o kojem je rije, kao i
s u ovom trenutku sve vie rastuim unutarjugoslavenskim nacionalizmima i nacionalnim antagonizmima, ali i vjeto, paljivo osmiljeno koritenje razliitih iskustva tadanje domae i inostrane knjievnonaune prakse, bez posezanja za iskljuivim i uope
radikalnim rjeenjima bilo koje vrste (usp. Kodri 2010), a to je sloenom meusobnom
vezom mogue ba zbog nunosti potrage za rjeenjem, adekvatnim i trajnim odgovorom na ve predugo trajuu dilemu rezultiralo takvim vienjima bosanskohercegovakog knjievnog problema koja su u osnovi sasvim bliska i naim moguim dananjim
razumijevanjima ovog pitanja, relevantna, dakle, i danas. Naravno, Begievu pristupu
bosanskohercegovakim knjievnim temama, kao i pojedinim aspektima njegova
odreenja knjievnosti u BiH, mogue je danas unekoliko i prigovoriti, ali uglavnom
tek u pojedinanim ili manje vanim detaljima, dok njegov pristup ovim pitanjima kao
cjelina, na naelnoj razini, ostaje i dalje smislen i poticajan. A upravo takvo to potvrdit
e i tek openita poredba Begievih ideja s danas posebno u bosanskohercegovakom i
junoslavenskom okviru vanim postavkama D. uriina, naroito onima koje, u okvirima interkulturalne historije knjievnosti i teorije interliterarnog procesa, obrazlau
sloene odnose izmeu pojedinane, nacionalne (ili na neki drugi nain definirane
nadnacionalne i sl.) literature kao polazine knjievnohistorijske jedinice, s jedne strane,
i viih, interliterarnih formacija kao openitijih knjievnohistorijskih jedinica, s druge
strane (poput jugoslavenskog knjievnog, odnosno oito interliterarnog sistema u
Begievu vremenu):
[...] nacionalnoknjievno u izvesnom smislu pretpostavka [je] postojanja interliterarnog. [...] Interliterarni proces bilo kakve vrste ne nastaje samo na bazi dela odreene aktuelne vrednosti, ve uoptavanjem procesa nacionalne knjievnosti kao
celine u odreenom istorijskom trenutku. (uriin 1997:19, 21)
Nacionalnoknjievno predstavlja sistemsko jedinstvo sastavnih delova koje je izraeno odnosima i vezama. Nosilac interliterarnosti e biti u sutini taj isti kompleks
odnosa, koji je, meutim, izraen drugaijom sistemskom svrstanou, dakle, i drugaijom hijerarhijom, takvim sistemom odnosa koji e bez razlike da sjedini sve
nacionalnoknjievne pojave. (uriin 1997:23)
Takoe nije mogue znati zakonitosti interliterarnog procesa bez istraivanja njegovih materijalizovanih nosilaca nacionalne knjievnosti i pojava koje su njegov
sastavni deo (autori, dela i sl.). Ova dvopolnost je neizbean uslov saznajnog procesa kod obe pominjane, uzajamno zavisne, ravni. Zato je npr. nelogian zahtev
da interliterarno istraivanje mehaniki ili na neki drugi nain zamenjuje obaveze
37
nacionalnoknjievnog istraivanja i obrnuto. Ne moe to uiniti ako eli da sauva

svoj vlastiti identitet. Zbog toga su eventualni zahtevi ovakvog karaktera, koji prate
jedino interes jednog ili drugog istraivakog aspekta, diktirani samo jednostranim utilitarizmom koji je usmeren protiv dijalektiki neizbene komplementarnosti
pomenute dve ravni postojanja knjievnog istorizma: ili protiv interliterarnog, ili
protiv nacionalnoknjievnog oblika. (uriin 1997:28)
U godinama koje su slijedile, svoj prilog rjeavanju problema knjievnosti u BiH
Begi e ostvarivati u brojnim svojim tekstovima o knjievnom radu niza znaajnijih
pisaca mahom bosanskohercegovake knjievnosti novijeg vremena (ne proputajui,
meutim, i dalje pisati i o drugim jugoslavenskim / junoslavenskim literaturama njegova trenutka, kao i o inostranoj knjievnoj praksi, pogotovo onoj na francuskom jeziku),
u manje-vie svim ovim radovima u ovoj ili onoj mjeri, na ovaj ili onaj nain varirajui
sve svoje temeljne ideje o statusu i karakteru bosanskohercegovake knjievne prakse i
tako praktino demonstrirajui vlastitu koncepciju bosanskohercegovakih knjievnih
odnosa i njihov osobeni poloaj u ukupnosti jugoslavenskog / junoslavenskog knjievnog okvira. Uz poznatije Begieve radove, poput npr. opsene studije etiri bosanskohercegovaka pjesnika, posveene inae pjesnikom djelu S. Kulenovia, M. Dizdara, Dare
Sekuli i Anelka Vuletia, odnosno, preko pjesnitva ovih autora, onome to Begi imenuje kao zajedniku modernu osnovu bosanskohercegovake osjeajnosti, koja postoji
(Begi [1979] 1987b:654), takav je sluaj i u njegovu slabije poznatom, a nadahnutom
studijskom eseju (inae omiljenom Begievu knjievnonaunom anru; usp. KapidiOsmanagi 1987) anti Dui Humo imi Dizdar: Poezija ljubavi, gdje, slino
radu orovi, Humo, imi (usp. Begi [1975] 1987c), Begi okuplja pet kako to i sam
kae naih pjesnika, dotad uglavnom posmatranih ne samo bez naglaavanja njihove
meusobne veze ve, takoer, i u okvirima zasebnih jugoslavenskih / junoslavenskih
literatura hrvatske i srpske, mimo njihova (i) bosanskohercegovakog konteksta, a (i)
u koji ih Begi sad, dakle, vraa. Ovaj svoj rad o tek kod njega ujedinjenom (bosansko)
hercegovakom pjesnikom petercu Begi zavrava, izmeu ostalog, i slijedeim znakovitim rijeima:
Postoji neka suptilna, vie ili manje primjetljiva veza izmeu naih pjesnika i njihova najueg zaviaja: veza antia i Hume sa Mostarom, Duia sa Trebinjem, imia
sa Drinovcima i Dizdara sa Stocem. Jedinstvena je naa zajednika istina, svojstvena
upravo naoj jezikoj i ljudskoj sredini, da je na tom tako malom hercegovakom
prostoru moglo da iznikne tih pet pjesnikih toliko razgovijetnih svjetova. Ta istina
bi trebalo da bude u osnovi naeg saznanja o nama, o naem koncentratu stvaralakih snaga koji od pjesnike Hercegovine ini najljepu sliku naeg sveukupnog
stvaralakog napona. Nae razlike, na kojima je ponekad izrastala tragina kob nae
istorije, mogu tako da postanu i plodotvorna svijest o jedinstvu nae sudbine, eksplozivni naboj naih stvaralakih pobjeda kao i irokogrude prijemljive otvorenosti
naega duha prema i ranijim i najnovijim dostignuima, poteklim iz bilo kojeg naeg kulturnog i duhovnog izvora. (Begi [1971] 1987d:226)8
8U
ve apostrofiranom izlaganju Mogunost dvojstva Begi je i na slijedei nain pledirao za naost cjeline
38
Uza sve ovo, i zasebno razmatranje bonjake knjievnosti kao takve (dodue, pod
tad jedino prihvatljivim muslimanskim ili bosanskomuslimanskim imenom) bit e,
takoer, dio Begieva rada na razrjeenju bosanskohercegovakog knjievnog problema,
pri emu Begi pojavu bonjake knjievnosti ni na koji nain nee konkurentski disjunktivno konfrontirati s pojavom bosanskohercegovake knjievnosti, ve e, naprotiv,
u skladu sa svojom idejom dinamikog knjievnog razvoja u BiH te naroitog bosanskohercegovakog literarnog dvojstva, insistirati i na jednom i na drugom konceptu
podjednako, istiui kako pie u prikazu Biserja (1972), prvog izbora iz bonjake knjievnosti ikad, a koji, kako kae, ima svoje i nauno i moralno, a pogotovu knjievno
opravdanje da se ovoj zanemarivanoj knjievnosti tek u socijalistikoj Jugoslaviji,
kao i njenom narodu, dalo pravo ravnopravnog graanstva (Begi [1973] 1987e:179,
181). Pritom, temeljno mjesto u Begievu bavljenju bonjakom knjievnou kao takvom zauzimat e njegov glasoviti rad Na muslimanski pisac i njegova raskra (prvobitno predstavljen na zagrebakom Knjievnom petku u aprilu 1973. godine), gdje e
pojavu bonjake knjievnosti, ba kao i knjievnonauno bavljenje njome, Begi vezati
za svoj naroiti, u osnovi liminalni koncept raskra, s im u vezi, pored ostalog, pie:
[] biti Musliman, a pisac, svakako je muna samospoznaja, kao to je uvijek bila
povoljnija pripadnost to jasnijim i to veim nacionalnim strukturama. [] Za bosanskohercegovakog Muslimana a pisca to je odavno psiholoka slabost, munina,
vjeni dodir nitavila, pa ak i onda je to tako bilo kada je pod turskom carevinom
imao povlaen poloaj, za delikatnije duhove pogotovu tada. Jer Bosnom se nikad
nije mogao zaodjeti nacionalno, razvrstavajui i sam sebe po vjeri umjesto po nacionalnosti kao to su ga i svi drugi time oznaavali. [] Otuda je pitanje njegova identiteta njegova vorna nedaa, munina i problematika, koja sigurno nije bila manja
njegovim pristajanjem uz druga nacionalna odreenja, ak ni njegovim uklapanjem
u evropski civilizacijski stil i ivotni oblik. (Begi [1973] 1987a:131)
Na ovaj nain, ba kao i u onovremenoj knjievnoj praksi M. Selimovia, S. Kulenovia, M. Dizdara ili D. Suia i dr., pitanje bosanskohercegovakog knjievnog problema,
iako je i dalje bilo i knjievnonauno (a to je ono na emu je Begi posebno insistirao),
jasno se pokazalo i kao gorue identitetsko pitanje koje, jednako kao i ono u knjievnoj
nauci, trai svoje razrjeenje9, ali ono kod Begia nee, meutim, nikad postati osnova za
bosanskohercegovake / bosanskohercegovakih, kao i uope jugoslavenskih / junoslavenskih knjievnosti:
Kao Musliman, mogu da kaem neke podatke. Na primjer, kod nas u Bosni i Hercegovini kod Muslimana
anti se uvijek smatrao svojim pjesnikom, muslimanska djeca su ga itala kao svog pjesnika. I Hamza
Humo je rekao da je na najvei pjesnik anti i imao je pravo. Ili, Petra Koia su muslimanska djeca skoro
napamet znala. To se davalo u isto muslimanskim sredinama. Ja sam iz mjesta gdje su sami Muslimani. Tu
su bili specijalisti za izvoenje uloge Davida trpca i to nije nikakvo udo. // Kod njih je isto tako bila veoma
razvijena sklonost prema Kraljeviu Marku, koji je bio junak meu Muslimanima. Oni su ga jako voljeli,
pogotovo kada se sudara sa carem. (Begi [1981] 1987j:662663)
9 Dodatni uvid u Begiev pristup pojavi bonjake knjievnosti nudi njegova intimna sfera privatne (izmiljene
ili stvarne svejedno je) korespondencije Pismo drugarici M., sauvano u njegovoj rukopisnoj zaostavtini,
gdje Begi, u stanju vidno ivog zanimanja za muslimanskost u knjievnosti i kulturi, pie, izmeu svega
ostalog, i o svojoj muslimanskoj muci, odnosno o onom to odreuje kao moju tjeskobu, moj osjeaj da
sam upravo onaj raereeni Musliman, koga je Mea tako divno, duboko, simbolino romanom obuhvatio
(Begi 1987k:666).
39
ma kakva nacionalno-kolektivna antagoniziranja, ve, naprotiv, upravo dodatni prilog

upotpunjenju predstave o izrazitoj interliterarnoj sloenosti jugoslavenskih / junoslavenskih knjievnosti, kao i doprinos interkulturalnom unutranjem jugoslavenskom /
junoslavenskom meusobnom razumijevanju i uvaavanju, ak i socijalistiki ortodoksan prilog ovakvom emu podjednako i nauni i moralni, pa i u osnovi partijski
korektan in.10 Pritom, i u sluaju bonjake knjievnosti kao takve Begi e ispisati niz
tekstova o pojedinanim njezinim piscima i njihovim djelima11, insistirajui i ovdje, kao
i u sluaju razmatranja bosanskohercegovakih knjievnih procesa i pojava, na onom to
su takoer povijesnorazvojne specifinosti (i) bonjake knjievnosti, poput npr. sudbonosnog osobenog susreta Istoka i Zapada to, krajem 19. i poetkom 20. st., ostvaruje se
ve u pjesnitvu Safvet-bega Baagia, autora koji je za Begia temeljnica poetsko-duhovne konstitucije bosanskohercegovakih Muslimana u fazi njihova snanog i istorijski
nezaobilaznog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta (Begi [1972] 1987f:194) ili ovom sline, a upravo za bonjaku knjievnost posebno
karakteristine razdjelnosti Muse azima atia (usp. Begi [1981] 1987g), ali, opet,
jednako tako istrajavajui i na trajuem stranom identitetskom usudu bonjakog pisca
na raskru, o emu Begi pie i povodom djela Hamze Hume:
Hamza se izmeu ratova izjanjavao kao Srbin muslimanske vjere u stilu pojava te
vrste jo prije 1914. a po tragu S. Baagia i M. . atia koji su se oba kazivali najprije kao Srbi pa kao Hrvati. Njegov primjer je stoga biografski vanredno znaajan, jer
bi pokazao u temeljno uraenoj studiji da je on upravo poslije 1945. pokazao koliko
je to ranije izjanjavanje bilo vjetako i neprirodno u znaku nepoetske politike
konjunkture, to je Hamzu teko boljelo pod kraj ivota, jer on je bio u sutini visoko
moralna pojava kao ovjek. A tada se opet vratio svome hercegovakom govoru sa
idejom da sva ranija svoja djela u tom smislu priredi. (Begi [1975] 1987h:245)
Begievo razumijevanje bonjake knjievnosti, dominantno obiljeeno njegovom
idejom raskra, posebno je naglaavalo upravo knjievno-kulturalno sloeni karakter ove literature, pri emu je ideja raskra kod Begia funkcionirala ne samo kao
10 Takoer u Pismu drugarici M., a u povodu Isakovieva Biserja, Begi, spominjui Hasana Kikia kao
meuratnog bosanskohercegovakog i bonjakog pisca lijeve orijentacije, konstatira da ova jedina
antologija muslimanske knjievnosti do danas trebalo bi da bude prihvaena kao izvrenje zavjetaja
H. Kikia i njegovih predratnih drugova koji su se nosili tom milju, ali je nikad nisu, u doba profaizma
kraljevske Jugoslavije, uspjeli ostvariti (Begi 1987k:669).
11 Na ovom mjestu treba napomenuti i to da se Begi prvi put cjelovitije i otvorenije pozabavio pitanjem
muslimanske knjievnosti 1967. godine (dakle, u isto vrijeme kad izlazi i nekad posebno sporni tekst
Bosanski duh u knjievnosti ta je to? M. Filipovia), i to u danas zaboravljenom radu etiri romana, gdje
pie, uz ostale, upravo i o M. Selimoviu i njegovu tad tek objavljenom romanu Dervi i smrt. Izmeu ostalog,
Selimoviev roman Begi tom prilikom odreuje gotovo egzaltirano i kao prvi i pravi moderni roman
naeg pisca Muslimana i nae muslimanske knjievnosti, konstatirajui i to da je to roman u kojem su
Muslimani jedina sfera i jedini krug svijeta, dovoljan da saopti ljudsko postojanje u svim vidovima te
koji Muslimane najedanput stavlja na visoko mjesto, usred nae srpskohrvatske romansijerske umjetnosti.
Begi, takoer, naglaava da je Selimoviev Dervi i smrt i roman u kojem mit doma bruji dubinom svojih
unutarnjih dimenzija i povezuje najedanput umjetniku muslimansku prozu sa narodnom muslimanskom
poezijom: mitu roda i rodbine mi vidimo daleki korijen u najljepoj baladi naeg jezika, Hasanaginici, ime
naelno naznauje i mogunost dijahronijskog zaokruenja ideje muslimanske knjievnosti i njezinu
osobenu povijesnorazvojnu putanju (usp. Begi 1967).
40
individualni estetsko-stvaralaki impuls, nego i kao knjievnohistorijski produktivna

injenica, kao cjelina jedne knjievnosti kroz historiju, tim prije to pojam raskra
jeste pojam koji proizlazi iz pojma izmeu, koji je kretanje u knjievno-historijskom
vremenu i prostoru, u interpolarnoj otvorenosti i izloenosti, i poredbenosti, u odnosu
srodnosti, pomirenja, tolerancije i uzajamnosti, ili antagonizma, razmirja i nerazumijevanja, sa kulturnim razvojem obiju strana, uz vlastitost i osobenost svoga duhovnoestetskog bia, imanentnog knjievnog puta i kulturnog razvoja, odnosno pojam koji
podrazumijeva onu kritinu taku dileme opstanka, egzistencije, pojedinca i naroda,
na kojoj zapoinje unutarnja drama, najprije izmeu duhovno i estetski, ideoloki, zapravo ivotno, klasno, starog, tradicijskog nekad konzervativnog, nekad jo svjeeg, to
je nastavilo da ivi u reinkarnaciji, obnovi, kristalizaciji i novog, duhovno modernog,
stvaralaki suvremenog, ali uz opasnost naputanja vlastitog bia, a zapravo zastanak,
ili dramatini ostanak, u nesigurnom i tjeskobnom trenutku pitanja, u neizvijesnosti
duhovnog i stvaralakog opredjeljenja: da li nastaviti dotadanji pravac na putu kojim
se ilo, ili raskrsti sa svojim biem, i krenuti na desno ili na lijevo, za Bonjake kao malehan narod na jugoslavenskom prostoru, konkretno, na hrvatsku ili na srpsku stranu,
po alternativnoj liniji koja horizontalno, u prostoru, i sinhronijski, u vremenu, presijeca
vertikalu knjievno-historijskog identiteta, razvojni put iz vlastite tradicije u budunost
modernog doba, konano pojam emocionalno-estetski neurotian po svojoj stvaralako-duhovnoj strukturi i potencijalu, i historijski sloen od vie raskra, koja se ponekad, reverzivno, ponavljaju, ali, isto tako, pojam koji napon raspinjanja doivljava i
kao nesvakidanju stvaralaku eksploziju, velik stvaralaki potencijal koji, kao i svaka
neprevaziena ili neprevazilazna dilema, u umjetniki nadarenom pojedincu-stvaraocu
dovodi do prenapregnutosti i usijanja iz kojeg izbija djelo osobene i visoke vrijednosti
(Rizvi 1994:3639). A upravo ovakvo razumijevanje bonjake, kao i cjeline bosanskohercegovake knjievnosti, na koju se prirodno takoer prenosi ovaj osobeni raskrsni
karakter, Begiev pristup bosanskohercegovakim knjievnim temama dodatno e
uiniti bliskim onom vienju bosanskohercegovakog knjievnog stanja to ga podrazumijeva savremena interkulturalna i interliterarna knjievnohistorijska perspektiva,
pri emu u osnovi i nema sutinskih, principijelnih razlika, a pogotovo ne stvarnih
suprotnosti i razilaenja izmeu Begieva sad ve davnog pristupa bosanskohercegovakom knjievnom problemu i onog razumijevanja bosanskohercegovakog knjievnog
stanja koje e ponuditi savremena interkulturalna i interliterarna historija junoslavenskih knjievnosti, a kakvu e primjera radi prakticirati i Z. Kova onda kad, izmeu
ostalog, zakljuuje:
U svjetlu teorije meuknjievnoga procesa, odnosno posebne interkulturne povijesti knjievnosti, sluaj bosanskohercegovake i bonjake knjievnosti ukazuje se svojom kompleksnom izazovnosti, posebnosti, ne kao stranputica, nego kao
ozbiljenje trocivilizacijske interkulturne retorte svjetske knjievnosti: ono to se u
svjetskim integracijskim procesima dogaa globalno, u Bosni, upravo u bosanskom
jeziku dogaa se i lokalno. (Kova 2001:150)
Naprosto, i Begiev pristup bosanskohercegovakim knjievnim temama, upravo
onoliko koliko je afirmirao dotad nepriznavane ili marginalizirane knjievnopovijesne
41
entitete i fenomene, oformio se kao izraz one svijesti koja, zapravo, zahtijeva izlaenje
iz uskih, redukcionistikih okvira sepstva i otvaranje spram Drugog, na nain njegova
poznavanja, uvaavanja i priznavanja. Pa ipak, i pored ovog, ovakvo Begievo vienje
bosanskohercegovakog knjievnog stanja dosta e sporo pronalaziti svoju punu iru
recepciju u njegovu vremenu, naroito u tadanjem irem, jugoslavenskom kontekstu, a
posebno onakvu kakvu e imati kod npr. Muhsina Rizvia, Enesa Durakovia ili Ivana
Lovrenovia (usp. Rizvi [1980] 1984/85; Durakovi 1977; Lovrenovi [1984] 1984/85).
tavie, kako je to nedavno upozorio edo Kisi, Begiev bliski prijatelj i svjedok njegovih nastojanja konanog razrjeenja bosanskohercegovakog knjievnog problema, i
dalje, ve desetljeima nakon Begia, ostaje neispunjena njegova elja da se, konano, i
stvarno uoblii historija knjievnosti u BiH (usp. Kisi 2012) historija bosanskohercegovake, jednako kao i bonjake, bosanskohrvatske i bosanskosrpske knjievnosti, ne
izostavljajui ni bosanskohercegovaku jevrejsku knjievnu tradiciju, uz cjelovito uvaavanje svih njihovih, upravo interkulturalnih i interliterarnih sloenosti i osobenosti, a
bez ikakvih pojednostavljenja i paualnih, a pogotovo bilo kojom rigidnom ideologijom
voenih rjeenja.

Literatura
Anonim (1971), [Uvodna biljeka], u: Simpozijum o savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine,
56, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat (1965), Problemi novije istorije knjievnosti srpskohrvatskog jezika, u: O istoriji
jugoslovenskih knjievnosti, ur. Branko Milanovi, Putevi XI, 3, 283291.
Begi, Midhat (1967), etiri romana, Izraz XI, 12, 11551179.
Begi, Midhat (1970a), Knjievna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas: Nacrt,
Odjek XXIII, 2122, 2324, 1518, 1112.
Begi, Midhat (1970b), U emu su razlike, Odjek XXIII, 2324, 1415.
Begi, Midhat (1971), Pismo Midhata Begia, Odjek XXIV, 4, 7.
Begi, Midhat (1972), U jedinstvenom okviru: Pristup i teze za projekat istorije bosanskohercegovake knjievnosti, Odjek XXV, 22, 6.
Begi, Midhat (1973a), Razvojne tendencije knjievnog stvaralatva u Bosni i Hercegovini od
1945. do 1970. godine, u: Radovi ANUBiH, knj. XLVIII, Odjeljenje za knjievnost i umjetnost, knj. I, 1336, ANUBiH, Sarajevo
Begi, Midhat (1973b), kolska lektira: Kriteriji, Odjek XXVI, 1819, 8, 10.
Begi, Midhat (1977a), Uvodna rije, u: Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih
istraivanja, Posebna izdanja ANUBiH, knj. XXXV, Odjeljenje za knjievnost i umjetnost,
knj. V, ur. Midhat Begi, 57, ANUBiH, Sarajevo
Begi, Midhat (1977b), Zavrna rije, u: Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih
istraivanja, Posebna izdanja ANUBiH, knj. XXXV, Odjeljenje za knjievnost i umjetnost,
knj. V, ur. Midhat Begi, 235236, ANUBiH, Sarajevo
Begi, Midhat (1982), Uz Gsteigerovu historiju vicarske knjievnosti, Izraz XXVI, 56, 456
467.
Begi, Midhat (1987), Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
42
Begi, Midhat ([1973] 1987a), Na muslimanski pisac i njegova raskra, u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 130142, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1979] 1987b), etiri bosanskohercegovaka pjesnika, u: Midhat Begi, Raskra
IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi,
610656, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1975] 1987c), orovi, Humo, imi, u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 246252, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1971] 1987d), anti Dui Humo imi Dizdar: Poezija ljubavi, u:
Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa
Kapidi-Osmanagi, 221226, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1973] 1987e), Slika jedne zanemarivane knjievnosti, u: Midhat Begi, Raskra
IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi,
Begi, Midhat ([1972] 1987f), Izabrana djela Safveta Baagia, u: Midhat Begi, Raskra IV:
Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 182
Begi, Midhat ([1981] 1987g), atieva razdjelnost, u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 196207, Veselin
Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1975] 1987h), Imati i biti Hamze Hume, u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 240245,
Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1972] 1987i), Bez romantikog samoljublja: Knjievnosti malih naroda u odnosu
na velike, u: Midhat Begi, Umjetnost pripovijedanja / Miscellanea, Djela, knj. VI, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 683686, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat ([1981] 1987j), Mogunost dvojstva, u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 660663, Veselin
Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Begi, Midhat (1987k), Pismo drugarici M., u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskohercegovake
knjievne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 665669, Veselin Maslea,
Svjetlost, Sarajevo
Bogievi, Miodrag (1970), O nazivu knjievnosti: Fragmenti iz koreferata proitanog na simpozijumu Savremena knjievnost Bosne i Hercegovine, Odjek XXIII, 2324, 12.
Bogievi, Miodrag (1971), U emu su slinosti, Odjek XXIV, 1, 1314.
Durakovi, Enes (1977), Tri primjera sintetskog prikaza poslijeratne bosanskohercegovake
knjievnosti, u: Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih istraivanja, Posebna
izdanja ANUBiH, knj. XXXV, Odjeljenje za knjievnost i umjetnost, knj. V, ur. Midhat Begi, 185191, ANUBiH, Sarajevo
uriin, Dionz (1989), Theory of Interliterary Process, Veda, Slovak Academy of Sciences,
Bratislava
uriin, Dionz (1991), Daljnje mogunosti i perspektive istraivanja meuknjievnog procesa,
u: Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti, sv. IV, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta, Gesta, Zagreb, Varadin
43
uriin, Dionz [uriin, Dioniz] (1997), ta je svetska knjievnost?, prev. Miroslav Dudok, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci, Novi Sad
Filipovi, Muhamed (1967), Bosanski duh u knjievnosti ta je to? Pokuaj istraivanja povodom zbirke poezije M. Dizdara Kameni spava, ivot 3, 318.
Fogl, Ivan (1971), Citati i jo po neka rije: Odgovor Midhatu Begiu, Odjek XXIV, 1, 1415.
Hromadi, Ahmet (1960), Nesporazumi i sporovi, ivot 4.
Hronologija ivota Midhata Begia (1987), u: Midhat Begi, Umjetnost pripovijedanja / Miscellanea, Djela, knj. VI, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 835837, Veselin Maslea, Svjetlost,
Sarajevo
Imamovi, Mustafa (1971), Znaajne ideje na Simpozijumu, Odjek XXIV, 2, 8.
Kapidi-Osmanagi, Hanifa (1987), Pogovor, u: Midhat Begi, Umjetnost pripovijedanja / Miscellanea, Djela, knj. VI, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 701809, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo
Kisi, edo (2012), Neispunjena elja profesora Begia (Za istoriju bosanskohercegovake knjievnosti), u: Meunarodni nauni skup Midhat Begi (19112011) ivot i djelo: Zbornik radova (2012), Posebna izdanja ANUBiH, knj. CXLIV, Odjeljenje humanistikih nauka ANUBiH, knj. 42, ur. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 149151, ANUBiH, Sarajevo
Knjievnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadanjih istraivanja (1977), Posebna izdanja ANUBiH, knj. XXXV, Odjeljenje za knjievnost i umjetnost, V, ur. Midhat Begi, ANUBiH, Sarajevo
Kodri, Sanjin (2010), Nevolje s kanonom: Sluaj bosanske i/ili bonjake knjievne historije (Na
primjeru okolnosti i karaktera ranog kanonizacijskog rada M. Begia), u: Sanjin Kodri,
Knjievna prolost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovakoj
knjievnohistorijskoj praksi), 151176, Slavistiki komitet, Sarajevo
Kodri, Sanjin (2012), Novija bonjaka knjievnost, unutranja povijest, prolost i predaja
kulturalnog smisla (Paradigmatsko-egzemplarne konstante i varijante u historiji knjievno-kulturalnih konektivnih struktura), u: Sanjin Kodri, Knjievnost sjeanja: Kulturalno
pamenje i reprezentacija prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti, 59200, Slavistiki komitet, Sarajevo
Kova, Zvonko (2001), Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb
Kova, Zvonko (2011), Meuknjievne rasprave: Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti,
Slubeni glasnik, Beograd
Krnjevi, Vuk (1971), Etnika i etika raskra Midhata Begia, Odjek XXIV, 2, 78.
Lovrenovi, Ivan ([1984] 1984/85), Stare osnove i nove vertikale, u: Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u knjievnoj kritici, Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH,
knj. 1, prir. Ivan Lovrenovi, Vojislav Maksimovi i Kasim Prohi, 3541, Svjetlost, Sarajevo
Meunarodni nauni skup Midhat Begi (19112011) ivot i djelo: Zbornik radova (2012), Posebna izdanja ANUBiH, knj. CXLIV, Odjeljenje humanistikih nauka ANUBiH, knj. 42, ur.
Hanifa Kapidi-Osmanagi, ANUBiH, Sarajevo
Nazei, Salko (1950), Predgovor, u: Zbornik savremene bosansko-hercegovake proze, ur. Ilija
Kecmanovi, Marko Markovi, Salko Nazei, Svjetlost, Sarajevo
Nazei, Salko (1965), Problemi rada na istoriji jugoslovenskih knjievnosti (Uvodna rije), u: O
istoriji jugoslovenskih knjievnosti, ur. Branko Milanovi, Putevi XI, 3, 207212.
44
Nuhi, Muhamed (1971), Za dijalog dobre volje (Marginalija na temu: ime jedne literature),
Odjek XXIV, 12, 15, 7.
O istoriji jugoslovenskih knjievnosti (1965), ur. Branko Milanovi, Putevi XI, 3.
Oljaa, Mladen (1971a), Nacionalno osjeanje i pjesnika formula, Odjek XXIV, 4, 6.
Oljaa, Mladen (1971b), Vie svjetlosti i tolerancije, Odjek XXIV, 5, 12.
Petkovi, Novica (1970), Tendencije u savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine, ivot XIX,
1, 4954.
Rizvi, Muhsin ([1980] 1984/85), Teze za pristup izuavanju bosanskohercegovake knjievnosti
i neki primjeri koji ih uvruju, u: Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u knjievnoj kritici, Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH, knj. 1, prir. Ivan Lovrenovi,
Vojislav Maksimovi i Kasim Prohi, 2126, Svjetlost, Sarajevo
Rizvi, Muhsin (1994), Poetika bonjake knjievnosti, u: Muhsin Rizvi, Panorama bonjake
knjievnosti, 742, Ljiljan, Sarajevo
Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u knjievnoj kritici (1984/85), Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH, knj. 1, prir. Ivan Lovrenovi, Vojislav Maksimovi i Kasim
Prohi, Svjetlost, Sarajevo
Selektivna bibliografija radova Midhata Begia (1987), u: Midhat Begi, Umjetnost pripovijedanja
/ Miscellanea, Djela, knj. VI, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, 838858, Veselin Maslea,
Svjetlost, Sarajevo
Simpozijum o savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine (1971), Svjetlost, Sarajevo
Trifkovi, Risto (1968), Pred licem i fenomenom bosansko-hercegovake literature biti ili ne,
u: Risto Trifkovi, Savremena knjievnost u Bosni i Hercegovini, 195209, Svjetlost, Sarajevo
Trifkovi, Risto (1970), Jedan pogled na bosansko-hercegovaku knjievnost ponovo: Jedna impresija i jedan iznueni dijalog, Odjek XXIII, 2324, 1213, 18.
Trifkovi, Risto (1971), Postsimpozijumska sumiranja i nadgovaranja, Odjek XXIV, 2, 67.
Vukovi, Radovan (1970), O nekim pitanjima pristupa bosansko-hercegovakoj knjievnosti,
ivot XIX, 6, 8690.
Zbornik savremene bosansko-hercegovake proze (1950), prir. Ilija Kecmanovi, Marko Markovi
i Salko Nazei, Svjetlost, Sarajevo
45
UDK: 821.163.4(497.6).09: 316.73
Zvonko Kova:
Bosanska (i) meukulturna knjievnost
Kao to je razvidno ve njegovim naslovom, u radu se pokuavaju u teorijskom i pragmatikom obzoru suvremene interkulturne znanosti o knjievnosti dovesti u vezu koncepti
bosanskohercegovake i meukulturne knjievnosti (osobito one srednjejunoslavenskoga knjievnoga i knjievno-kritikoga komunikacijskog prostora). Razlae se opseg
pojedinih pojmova (kulturni studiji, interkulturalnost, bosanska knjievnost i sl.), njihova teorijska opravdanost, funkcionalna upotrebljivost, njihova idejna orijentacija, kao
i ideoloka pozadina metodologija koje ih ograniavaju ili ustrajno dovode u pitanje.
Kljune rijei: kulturalni studiji, interkulturna knjievnost, bosanska meukulturna
knjievnost, junoslavenske knjievnosti, interkulturna znanost o knjievnosti, globalizacija
Bosnian (and) Intercultural Literature
As evident already in its title, within theoretical and pragmatic horizon of contemporary
intercultural literary studies, the article attempts to relate concepts of Bosnian-Herzegovinian and intercultural literatures (especially those of central South Slavic literary and
literary-critical communication area). It discusses scope of certain terms (cultural studies, interculturality, Bosnian literature etc.), their theoretical justification, functional
usefulness, their conceptual orientation as well as ideological backgrounds of methodologies which limit or persistently question them.
Key Words: cultural studies, intercultural literature, Bosnian intercultural literature,
South Slavic literatures, intercultural literary studies, globalization
Poneto s pomijeanim osjeajima zbog zauvijek izgubljena cjelovita vremena mira,
najljepe vas sve pozdravljam na poetku Prvoga bosanskohercegovakoga slavistikog
kongresa, uz zahvalu organizatorima to su mi omoguili da svojim izlaganjem meu
prvima podijelim tugu i nelagodu, ali i radost to smo se u ovako velikom broju okupili
u Sarajevu. Naravno, tugu zbog vie desetaka tisua poginulih i dva milijuna raseljenih
stanovnika Bosne i Hercegovine u protekla nesretna dva desetljea. A nelagodu, budui
da svojim nastupom kao uvodniar na neki nain zastupam naslovnu orijentaciju dijela
naega kongresa Knjievnost i kulturalni studiji, dok je moja osobna teorijska pozicija
46
Zvonko Kova: Bosanska (i) meukulturna knjievnost
drugaija, tako da bi najbolje rjeenje bilo da odustanem od nastupa ili da se nadnaslov

knjievnoga dijela kongresa promijeni u Knjievnost i interkulturalni studiji. Meutim,
znajui dobro s kakvom lakoom preuzimamo strane ili pomodne metodologije, suptilnom neokolonijalizmu na slavu, vjerujem da e ta nelagoda meu nama brzo nestati, jer
je radost ponovnoga susreta vea od svake terminoloke nedoumice. Osim toga, shvatimo li kulturu viedimenzionalno, upravo interdisciplinarno, kao kulture, meukulturno
polje otvorit e se samo po sebi, a kulturni se studiji spontano preobraziti u interkulturne.
Pa ipak, da lekciju ukratko ponovimo: moj je osobni put do koncepcije interkulturne
povijesti knjievnosti, kao i pokuaja organiziranja poredbenoga i/ili interkulturnoga
studija junoslavenskih knjievnosti, bio optereen praksama paradigmi povijesti i studija nacionalnih knjievnosti, to e rei i nunim specijalizacijama prema nacionalnom
kljuu. Prema mnogima, kod nas se idealnim smatralo, pa se i danas kadto tako razumije, da se na primjer sa slovenskom knjievnosti bave uglavnom Slovenci, sa srpskom
Srbi, itd. Oni meu nama koji se nisu uklapali u tu predodbu, imali su i imaju u naim
preteno nacionalno osjetljivim filologijama u tranzicijskom razdoblju ne malih problema. S druge strane, bilo je sasvim uobiajeno da se pored prouavanja i poduavanja
domicilne filologije, u naem sluaju hrvatskoga ili srpskoga jezika i knjievnosti, jo
od Vatroslava Jagia, za potrebe slavistikoga studija u inozemstvu, ali i za obrazovanje
nastavnika nacionalnoga, hrvatskoga knjievnog jezika i hrvatske knjievnosti u Hrvatskoj, pored srpske knjievnosti i kulture, u osnovama poznaje slovenski jezik i dobro
upozna slovenska knjievnost i kultura. Kao to je poznato, Vatroslav Jagi je skup tih
znanja zvao junoslavenska filologija u uem smislu; a znano je i koliko je bio svjestan
problema proirenja predmetnoga podruja te kako je svojedobno bio spreman u njega
ukljuiti i bosanski jezik, premda je na junoslavensku srednjevjekovnu, narodnu i njemu suvremenu jo ne prebogatu noviju knjievnost gledao integralno. Nakon Antuna
Barca, koji se jo mogao baviti pored nacionalne i drugim knjievnostima, takva je praksa ostavljena u zadatak samo studentima, odnosno buduim nastavnicima materinskoga jezika, dok su se znanstvenici uglavnom podijelili prema spomenutom nacionalnom
kljuu, odnosno po pojedinim nacionalnim korpusima.
Neu ovdje podsjeati na svu traginu, politiku i strunu komediju zabluda, na
dugotrajne procese nacionalnih integracija u novijoj povijesti jugoistone Europe, od
Balkanskih do domovinskih ratova, koji su na kraju doveli do (meusobnoga) osloboenja i (traginoga) razduivanja, konstituiranja i priznanja sedam junoslavenskih nacija
i drava te ak osam knjievnosti u Bosni i Hercegovini dvije: bosanskohercegovaka i
bonjaka. Na prvi pogled, za suvremenu slavistiku mnogo posla.
Meutim, mnoge su slavistike studije istodobno zahvatile tranzicijske reforme,
pri emu su manje tete pretrpjeli studiji koji su se utjecali novim i novim metodama i
metodologijama, odnosno podreivali zakonitostima pojedinih disciplina, od onih koji
su pratili daljnje nacionaliziranje, upravo balkanizaciju, irih predmetnih podruja,
ma kako one ve ionako male bile, poput npr. bive serbokroatistike ili aktualne june
slavistike. Odjednom, kao da smo u prevanim poslovima reprezentacije drava i nacija
ostajali sami, ponekad i neshvaeni od stranih slavista.
Naime, na podruju znanosti o knjievnosti ustaljeni nacionalni studiji u svijetu dobivali su svoje opozicijske teorije, ne samo u ve pomalo zastarjelim metodama kompa-
47
rativne knjievnosti, nego i u sve brojnijim kulturnim teorijama, od kojih su upravo tzv.
kulturalni studiji (studiji kulture, kulturni studiji navodim sve sinonimno) izazivali
svojom nekonvencionalnom praksom. Zajedno s Deanom Dudom i Stuardom Hallom
moemo rei da ono to razlikuje kulturne studije od njegovih imitacija jeste svijest o
politici teorije ili pak o teoriji kao politici, jer ih trebamo shvatiti kao pokuaj utemeljenja istinske kulturne i politike prakse koja ne eli postati krovnom metanarativnosti steenoga znanja ili institucija. Kulturalni studiji, kao naelno otvoren i nedovriv
projekt, osjetljivi na dinamiku konteksta, stvaraju trajnu napetost i izazivaju promjenu
na granicama izmeu intelektualnoga i akademskoga ivota, zahtijevajui nova pitanja,
nove metode i nove naine prouavanja, kao i da pokuavaju koliko god je to mogue
uputiti sredinja, neodgodiva i uznemirujua pitanja o drutvu i kulturi na najstroi intelektualni nain kojim raspolau. (Duda 2002: 4647) Odnosno, kao to je ve
opepoznato, premjetanjem teita s teorije knjievnosti na kulturne teorije, na valu
svojedobne i kod nas aktualne dekonstrukcije, dominantne su se struje promiljanja,
odnosno metodologija, sve vie kretale u idealnom obzoru upravo kulturalnih studija:
od popularne kulture i supkulturnih pojava do politika identiteta, potronje i medija, ali
i od problematiziranja fenomena postmodernoga drutva, poput rase, roda ili spolnosti,
do ekologije, globalizacije i sl.
Kada je rije o kulturalnim studijima, za knjievno-znanstvenu zajednicu u Bosni
i Hercegovini jedan od najvanijih priloga zasigurno je bio tematski broj tuzlanskoga
asopisa Razlika/Diffrance i njegova urednika Nedada Ibrahimovia Kulturalni studiji i drugo, koji je dao relevantan pregled teorija nastalih unutar kulturalnih studija,
kao i onih koji se uz njih bilo ideoloki bilo metodoloki povezuju. Za samu tuzlansku
akademsku sredinu vaan je bio onaj aspekt kulturalnih studija koji je afirmirao drugost
ena ili feministike pristupe, kao i onaj koji je davao vanu pozornost raznim medijima
(osobito filmu), intermedijalnosti i pitanjima identiteta, odnosno aspektima postkolonijalne kritike. Nije udno da je jedna od rijetkih ratom ne unitenih gradskih sredina u
Bosni i Hercegovini smogla snage da i studij bosanskoga jezika i knjievnosti koncipira
maksimalno otvoreno (posebno pri tome mislim na uspjeli pokuaj organizacije poslijediplomskoga studija knjievnosti, kao i na ustanovljenje ugledne regionalne knjievne
nagrade za roman Mea Selimovi), kako s obzirom na nacionalne studije jezika i knjievnosti tako i s obzirom na njihovu dvostruku interkulturalnost, onu koju je odredila domaa tradicija multikulturalnost u konfesionalno-nacionalnom smislu i onu na
koju su upuivali kulturalni studiji, da naime drugost nije samo u semiosferama odnosa
meu visokim kulturama nego da ju je potrebno otkivati i prouavati i u sferama razliitosti unutar pojedine nacionalne kulture. I da su one u mnogim nacionalnim kulturama
podjednako usporedive kao i podjednako zanemarene od strane akademske kritike ili
nacionalne povijesti knjievnosti.
Ili, kako nas je davno mogao poduiti Stuard Hall, nije istina da smo, u situaciji
kada se veliki narativi koji su konstituirali jezik naega ja kao integralnog entiteta ne
mogu odrati, primorani na definiciju identiteta kao minimalnog ja. Upravo obratno,
u suprotnosti sa starim diskursima nacionalizma ili nacionalnog identiteta, uoavamo
konstituiranje nove koncepcije etniciteta, koji poinje nositi neka druga znaenja i definira jedan novi prostor za identitet:
48
On inzistira na razlici na injenici da je svaki identitet smjeten, pozicioniran, u

nekoj kulturi, jeziku, historiji. Svaka izjava dolazi odnekle, od nekog osobitog. On
inzistira na specifinosti, na konjunkturi, ali nije nuno oklopom odvojen od ostalih
identiteta. Nije vezan za fiksne, permanentne, nepromjenljive opozicije. Nije potpuno
definiran iskljuivanjem. (Kulturalni studiji 2003: 119)
Odnosno, kako e kasnije veoma popularan teoretiar kulture Homi K. Bhabha, piui o pitanjima kulturne razlike, esto spornu epistemoloku distancu izmeu subjekta
i objekta, unutranjosti i vanjskosti, koja predstavlja dio kulturne binarnosti a proizlazi
iz relativizma, pokuati zamijeniti drutvenim procesom izgovaranja, pri emu se akcent stavlja na mjesto i vrijeme izgovorene aktivnosti, na odnos izmeu temporalnosti i
znaenja u sadanjosti izgovora, u performativnosti povijesti sadanjosti:
Prvi se fenomen fokusira na funkciju i namjeru dok se drutveni proces izgovaranja
fokusira na oznaavanje i institucionalizaciju. Ako epistemoloko tei ka reprezentaciji referenta prije performativnosti, onda izgovorno pokuava da iznova ispie i
relocira pravo kulturnog i antropolokog prvenstva (Visoki/Niski; Na/Njihov) u inu
revizije i hibridizacije ustaljenih hijerarhija, mjesta i lokucije kulturalnog. Ako uzmemo da je prvi fenomen uvijek zarobljen u hermeneutiki krug, u opis kulturnih
elemenata koji tee totalitetu, drutveni proces izgovaranja je fenomen dijalokog
procesa koji pokuava da otkrije aktivne procese izmjetenosti (displacement) i izjednaavanja, pri emu tvorei neto razliito i hibridno u susretu trei prostor koji
ne revidira niti invertira dualnost, ve prevrednuje ideoloku osnovu podjele i razlike.
(Isto: 123124)
Podjednako, upravo usporedno, na njemakom su se govornom podruju razvijali kulturno-povijesni ili novi, interkulturni hermeneutiki koncepti. Oivljen teorijom
recepcije, suvremeni interes za povijest knjievnosti doivljavao je svoje obnove u krilu
drutveno-znanstveno orijentirane knjievne teorije, od socijalno-povijesne i sistemske
teorije knjievnosti do kulturno-znanstveno i medioloki orijentirane knjievne znanosti. Na prvi pogled najblie tradicionalnim pitanjima interpretacije knjievnosti, najvie
su me bile zainteresirale teorije i studiji njemake kao strane knjievnosti, svojevrsna
hermeneutika stranoga, interkulturna heremeneutika, koje sam nastojao povezati s teorijom interliterarnoga procesa Dioyza uriina. Oba su koncepta zagovarala nov pristup
pitanjima tumaenja i knjievno-povijesne sistematizacije knjievnosti, istodobno ne
odbacujui sasvim tradicionalnije koncepte, odnosno nacionalnu kulturu kao samorazumljivu konstrukciju. Zlosretna slutnja da bi se ve dobrano udomaene i kao domae
meusobno itane, sistematizirane i tumaene, pojedine nae nacionalne knjievnosti
mogle ubudue itati kao druge i strane, pa ak i kao neprijateljske, a u sustavu nacionalne kulture zadobiti status nevane bugarske knjievnosti, odvela me u potragu za
modelima razumijevanja i prouavanja knjievnosti koji e nas dovesti od regionalno
shvaene knjievne komparatistike do interkulturne povijesti knjievnosti, i u krajnjem
rezultatu do interkulturne znanosti o knjievnosti. Iako s neto drugaijom ciljevima,
sline su neke metodoloke orijentacije unutar njemake znanosti o knjievnosti, poput
one Michaela Hofmanna, koji je novu interkulturnu znanost o knjievnosti pokuao ute-
49
meljiti kao poredbena razvojna istraivanja, odnosno kroz razliita iskustva i recepciju
modernizacije, budui da je nova svjetska knjievnost postkolonijalna i time u osnovi
interkulturna. (Hofmann 2006: 5859) Njegova otvorenost prema mnogim pojavnostima drugosti i stranosti u vezi s njemakom knjievnosti, kako u povijesti njemake knjievnosti, poput Goetheova Zapadno-istonoga divana ili Grassova Limenog bubnja, do
tumaenja Pamukova romana Snijeg iz njemake perspektive, odnosno problematizacije
hibridne njemako-turske knjievnosti, moe biti inspirativna i u naim meuknjievnim tumaenjima. O tome sam ve podosta pisao i predavao, pa i utjecao na pojedine
akademske sredine, posebno u Bosni i Hercegovini, ali i u Sloveniji, koja se suprotno od
nae stereotipne vizije monolitne slovenske kulture, i kao knjievna praksa i kao knjievna teorija, u novije doba orijentira upravo naglaeno otvoreno prema meukulturnim
procesima. (Zato nisam imao vie uspjeha sa svojom, hrvatskom akademskom zajednicom, barem do nedavno, do pokretanja novoga doktorskoga studija usp. Filoloke studije 2008./II, gdje su objavljeni mnogi seminarski radovi mojih studenata, odnosno zato
s velikim zakanjenjem, inae naelno otvorene kulturne i znanstvene ustanove u Srbiji,
sa suzdranosti prihvaaju sline koncepte, vi ete razumjeti: imale su njihove kulturne i
akademske sredine, a bojim se da neke jo uvijek imaju, velikoga posla s naopakim prostornim obratima, odnosno s usuglaavanjima prostoga prema svojim kulturama, s
pokuajima svojevrsne teritorijalne homogenizacije, da ne kaem s upornim pokuajima
stvaranja nacije-prostora.)
Ovom prilikom izdvojio bih dva nova pokuaja raz-uvjeravanja akademske javnosti
u regiji, kako se to danas popularno kae, da se ne bi uvukla pomutnja meu skladne
odnose strunjaka za nacionalne jezike i knjievnosti i slaviste; jedno je temat Sarajevskih sveski Interkulturno poredbeno izuavanje knjievnosti, s neumornom Vojkom
Smiljani-iki, a drugo su Meuknjievne rasprave, beogradsko, proireno izdanje
moje knjige Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti (urednika novopokrenute
edicije Veze Gojka Teia i Vlahe Bogiia). U obje prigode zaloio sam se za obnovu junoslavistike knjievne komparatistike te za afirmaciju interkulturnoga pristupa knjievnosti, kojima bismo trebali, ako nita drugo, barem omoguiti mladim strunjacima
da se ne zatvore u svoje nacionalne kulture i nacionalne knjievne povijesti kao u neke
prirodne izvore grae za svoja istraivanja, jer ve kako su otprve zagrabili naii e na
mutno dno meukulturne osnove jezika i stila, ak i u nacionalno jasno opredijeljenih
pisaca i nacionalno nespornih opusa. Jer, ne samo da zaboravljamo koliko su u pojedinim sluajevima nacionalne identifikacije na junoslavenskom podruju relativne ili
uvjetovane, a time i nacionalne knjievnopovijesne reprezentacije arbitrarne, bez jasne
znanstvene, pa esto i bez zdravorazumske osnove, nego kao da u potpunosti ignoriramo
itave korpuse, poput srednjevjekovnoga ili onoga usmene narodne knjievnosti, kao i
brojne granine ili zajednike pisce, asopise i inicijative, bogatu meuknjievnu kritiku
ili meukazalinu, filmsku ili umjetniku suradnju, tradicije koje se nastavljaju i djeluju
i nakon najteih ratova, upravo na bazi komunikacijske propusnosti grae koju stvaramo, ma i s nacionalistikim namjerama. U kreativnoj produkciji i znanstvenoj praksi
potreba za ivom komunikacijom meu kulturama, kako je zapisala Sonja StojmenskaElsezer, vie je nego oigledna, jer su one prirodno upuene jedna na druge i ta upuenost se ogleda u mnogo razliitih interkulturnih projekata, naunih skupova i radionica,
djelomino u filmu i teatru, moda suzdranije u medijima. (Sarajevske sveske 2011: 129)
50
Da u takvim okolnostima junoslavenska knjievna komparatistika ni danas ne bi trebala biti luksus nego nasuna znanstvena potreba svake ozbiljnije akademske zajednice
koja dri do svoje samospoznaje putem drugosti, povijesne ili kulturno-nacionalne, slikovito nas je pokuao uvjeriti Tihomir Brajovi prikazom prouavanja knjievnosti u
obliku koncentrinih elipsi, s najmanje dva ravnopravna sredita ili fokusa, sugerirajui
poeljno odsustvo aksioloke ili neke druge hijerarhije, odnosno naznaivi time okrenutost dvostruko ili viestruko fokusiranim istraivanjima:
Dalja geometrijska analogija, koja kazuje da je zbir pojedinanih odstojanja svake
take na elipsi od dva pomenuta fokusa uvek jednak, dovoljno je, verujemo, sugestivna za poimanje o naelno uspostavljivoj iako, naravno, praktino ne i nunoj
ekvidistanci i odsustvu monocentrine perspektive u regionalistiki orijentisanoj
komparatistici kao onoj emancipatorski shvaenoj disciplini to je sasvim drugaije
ustrojena u odnosu na evrocentrino postavljenu komparatistiku. (Isto: 102)
Jednako tako se interkulturni studiji knjievnosti, kao kod Tatjane Beanovi, vide
kroz povratnu spregu domicilnih kultura u vidu suzbijanja i kontroliranja nacionalistikih izliva bijesa prema Drugome, koji je uvijek prepoznat kao neko ko prijeti naoj
voljenoj domovini i njenim svetinjama, domoljubnim mitovima, koji se esto zasnivaju
na satanizacji tue kulture:
Nacionalne kulture koje formiraju junoslovensku semiosferu, posebno kompaktnu
u dijelu gdje je aktivan isti jezik sa etiri razliita standarda, tvore junoslovensko
jedinstvo razlika, moan kulturni polilog, koji je u posljednjih dvadeset godina usmjeren uglavnom na disensni tip komunikacije. Da bi se pojaala aktivnost konsensnog
tipa dijaloga, zaista je neophodno osnivanje katedara za interkulturno izuavanje
junoslovenskih knjievnosti, koje e dovesti do razmjena vrijednosti i omoguiti
uzajamni prijenos vrednosnih sistema jedne nacionalne kulture u vrijednosni opseg
druge, to bi u svakom sluaju predstavljalo ozbiljnu smetnju jaanju nacionalistike
svijesti. (Isto: 141, 150)
Odnosno, kako mapu odnosa prema tradiciji, unutar viekompozitne bosanskohercegovake meuknjievne zajednice, u postmodernistikom dobu dominacije
aleksandrijskoga sindroma, vidi ironijski pomirljivo Enver Kazaz u dvojnosti modela
recentne prakse, kroz najvrjedniji tok koji slijedi poliloki interkulturni bosanskohercegovaki model i regresivni tok u vidu arhaizacije i reklerikalizacije bonjakog
kulturnog identiteta. (Isto: 177-179)
Spoznaja o ogranienosti, kontingentnosti suvremene znanosti o knjievnosti, kao
to sam nedavno zapisao, dovodi nuno do pokuaja legitimacije intersubjektivno provjerljiva znanja, do neophodne otvorenosti prema znanstvenom dijalogu i do, na meukulturnom dijalogu, konstituiranja predmeta i rezultata istraivanja. Ili reeno jo
otvorenije, preneseno na polje interkulturne znanosti o knjievnosti, odnosno interkulturne povijesti knjievnosti i interkulturne interpretacije, glavno je metodiko, upravo
tehniko, ne metodoloko pitanje, kako pisati znanstveni, knjievnopovijesni tekst, kako
svojoj kulturi, kulturi svoga uvida osigurati znanstvenu validnost, objektivni status,
51
priznat meu drugim kulturama uvida, odnosno kako se tehniki ukljuiti u intersubjektivnu situaciju zadobivanja makar prividne znanstvene objektivnosti? Svakako
putem interdisciplinarne, idejno pluralne, pa i eko-kulturne, a ne pomou monocentrine i monoloke metodoloke i ideoloke perspektive. (Kova 2011: 206).
Obratno od situacije u kulturalnim studijima, umjesto svijesti o politikama teorije
ili o teoriji kao politici, nae su se politike, a onda i historiografske prakse uzdale u
politike bez teorije. Nakon velianstvenih ratnih uspjeha ili paralelno s njima nastajali
su pregledi, knjievne povijesti, antologije, hrestomatije i itanke, naroito na srednjejunoslavenskom knjievnom i kritiko-komunikacijskom prostoru, koji su s osobitom
obzirnosti rekonstruirali anrovski ili po kakvom drugom diktatu grae svoje knjievnosti, cjelokupne korpuse, osobito kanonske pisce i djela, koji su trebali pridonijeti
legitimaciji ve spomenutoga prostornoga preuzimanja. inilo se kao da granice nacionalnih jezika zavravaju na stranicama pojedinih autora, a ne obratno kako je vrijedilo po starom filolokom modelu, prema kojemu su nacionalna knjievnost i njezino
prouavanje bili ogranieni nacionalnim jezikom. Iako se svijet ve kojekako snalazio
sa slinim nesretnim istojezinim meuknjievnim zajednicama, kod nas kao da vie
nije bilo mjesta za neko naopako shvaanje knjievne prolosti, na cijenu su dole samo
krovne, nacionalne metanaracije.
Moda bismo, na tom putu iz dvadesetoga u devetnaesto stoljee, bili i sasvim uspjeli da nije bilo razvoja knjievne znanosti, pa i obnove povijesti knjievnosti, odnosno da
nije bilo diferenciranoga knjievnoga i kulturnoga naslijea Bosne i Hercegovine, kao i
da su se strani slavisti i slavistiki studiji na vrijeme prestrojili po iskljuivom nacionalnom principu. Kako nisu, kako nismo jer i mi smo se preostali junoslavisti u svojim
kulturama nali u slinom poloaju, uglavnom su nas drali na oku kao nepodobne
strance u vlastitim redovima, kao u Hrvatskoj, ili smo bili marginalizirani smanjenim
obavezama u nastavi nacionalnoga jezika i knjievnosti, kao uglavnom svugdje.
Na ovom bih mjestu podsjetio, da smo ve i unutar projekta o komparativnom prouavanju jugoslavenskih/junoslavenskih knjievnosti pitanja odnosa hrvatske i srpske
sa crnogorskom knjievnosti, kao i probleme konstituiranja bosanskohercegovake
knjievnosti, tretirali kao zasebno predmetno podruje, jer se zbog njegova jedinstvena statusa na stranim sveuilitima nametao kao naroito zanimljiv sluaj. Osim to je,
svakom od zainteresiranih znanstvenika, omoguavao pregled nad cjelinom, nije mu zabranjivao specijalizacije prema uem nacionalnom principu, pa je i prije bilo slavista koji
su se s veim ili manjim zanimanjem bavili nekim dijelom pojedine knjievnosti ili dakako ak samo jednim piscem, iako se u temeljnom obrazovanju oekivalo poznavanje
i prepoznavanje svih knjievnosti i jezinih varijeteta (ne na kraju i dijalekata, odnosno
gradskih argona i knjievnosti na njima). Ukratko, ako nas je onda nerjeavanje pitanja
bosansko-muslimanske ili crnogorske tradicije potaklo da umjesto prema nacionalnim
tradicijama svoju pozornost usmjerimo na poredbeni kontekst, u novim okolnostima intenzivnoga rekonstruiranja nacionalnih kulturnih tradicija, pojavio se problem zanemarivanja zajednikih vrijednosti, svojevrsno nasilno razdvajanje i razgraniavanje pisaca
i opusa po striktnom kulturno-konfesionalnom modelu. Ako smo onda uznastojali na
priznavanju posebnosti pojedinih kultura, da bi se one dale adekvatno komparirati, sada
nam specijalizacije po nacionalnom principu izgledaju retrogradne.
52
Pojednostavljeno, premda su se jo za hrvatsku i slovensku te srpsku i crnogorsku

knjievnost, zajedno s bugarskom i makedonskom, mogli relativno uspjeno opisati iri
krugovi standardnih meuknjievnih zajednica, junoslavenski se islamski kulturnokonfesionalni kompleks poklapao tek unutar vlastite, novostvorene bonjake nacionalne zajednice. Izgledalo je jednostavno, svi e junoslavenski pisci muslimani postati
preko noi bonjakim piscima, ne samo unutar granica Bosne i Hercegovine. Meutim,
emu onda studiji, antologije i pregledi bosanskohercegovake knjievnosti? eli li se
istodobno naglasiti okvirni, optimalni domicilni dravni prostor bonjake knjievnosti, kulture i nacije, kao i njihova razvojna meuzavisnost od hrvatske ili srpske knjievnosti i kulture?
Odgovori na ta pitanja mogu biti razliiti i budunost e pokazati to se krilo iza
strategija nacionalnih ideologa i ideologija, aktualne polemike oko prava izdavanja djela
Ive Andria kod hrvatskih izdavaa ili oko uvrtavanja djela starih pisaca hrvatskih u
ediciju srpske knjievnosti, ukazuju da jo ima mjesta za drugaije pristupe, suvremene
i najsuvremenije metode i metodologije, koje ne mare mnogo za nacionalne strategije.
Za potrebe interkulturne znanosti o knjievnosti, kao neka vrsta odgovora na posvemanju marginalizaciju ili nepriznavanje meukulturne grae, injenica i strunjaka,
na svojim predavanjima i posebno na simpoziju o Ivi Andriu u Grazu zaloio sam se i
zalaem se za konstruiranje junoslavenske meukulturne knjievnosti, pri emu je ba
bosanska (bosanskoheregovaka, pa i bonjaka) knjievnost njezina sredinja kategorija, kao i brojni crnogorsko-srpski, pa i znaajni hrvatsko-srpski meukulturni pisci.
Pobone su poluge te meukulturne knjievnosti bugarsko-srpski i srpsko-makedonski
meukulturni pisci, zatim mnogi bugarsko-makedonski te poznati hrvatsko-slovenski
meukulturni pisci. Do njih moete doi, da ih sada ne nabrajam, jednostavnim postupkom: izdvajanjem pisaca, dvo- viepripadnih djela i opusa, koje nalazimo u dvije ili vie
nacionalnih povijesti knjievnosti, pregleda ili antologija.
Ovako shvaene, koncipirane potpuno otvoreno prema irem meukulturnom
okruenju srednjejunoslavenskih, pa i balkanskih knjievnosti, bosanskohercegovaka
i bonjaka knjievnost, objedinjene u jedinstvenom pojmu bosanska meukulturna
knjievnost (pa ak i jednostavno, zajedno s jezikom: kao filoloki jedinstveno predmetno podruje - bosanski jezik i knjievnost), po uzoru na sve druge nacionalne knjievnosti ija unutarnja interkulturalnost nije nita manja od ove toboe eksterne bosanske.
Na kraju, rei ete s pravom, moda i razoarano: pa to e onda na junoslavenskom podruju ostati od nacionalnih jezika i knjievnosti, npr. od davno afirmiranih
knjievnosti bugarske ili hrvatske, slovenske ili srpske? Vjerujem jo dosta, dok ih uvaju tako snane nacionalne mornarice, kopnene vojske i pjeadije, kao to su istoimene.
Ne trebamo biti zabrinuti, nesmiljena borba se nastavlja, novim starim edicijama, pa
i mnogim simpozijima: tradicija meukulturne dinamike meu njima, kao i potreba,
potraga za drugosti i Drugim, da ne bismo presahnuli u samozaboravu sebstva i Svojega,
osigurat e nam svima ispunjene nacionalnoga sna: konanu samospoznaju svoje vlastite
drugosti, esto tako neugodno srodne s naim ne-prijateljem, susjedom.
A mi emo, kao nepatvoreni Srednjoeuropljani, upravo s bosanskom knjievnosti,
kao s otvorenim knjievnim meukulturnim Jugom, s Mediteranom ili Balkanom svejedno, kao lako uoljivim i legitimnim poetkom, da jo jednom parafraziram Ivana
Slamniga, umjesto zatvorene suvislosti Zapada i zatvorene suvislosti Istoka, suprotstaviti
53
otvorenu suvislost Svijeta, makar samo kao ideal. Ujedno usprkos i na slavu svekolike
transkulturne globalizacijske knjievnosti.
Odnosno, da kaemo zakljuno, zajedno sa Gayatri Chakravorty Spivak i Vladimirom Bitijem, u duhu kulturalnih studija, odnosno u naem konstruktu hermeneutikoga
trokuta, s pogledom na njegov donji desni ugao gdje se najee smjeta domicilna,
domorodaka kultura izvoditi mogunosti znanja iz identiteta, odnosno vrlo raireno
miljenje da samo domoroci mogu poznavati domoroce, da samo Hrvati mogu pisati o
hrvatskoj knjievnosti, i tako redom, da samo ene mogu poznavati ene itd. ne moe se
odrati kao teorijska pretpostavka:
U pitanju je kreativna sloboda govornika koja vraa relativnu autonomiju svakom
segmentu kulture nasuprot estim nastojanjima njezinih teoretiara da njegovu imanentnu drugost pokore ideologijskim indeksima klasne, rasne, spolne, etnike ili nacionalne pripadnosti. (Biti 2000: 291)
A da smo do slobode, kao i u svim razdobljima ovjekove egzistencije, uvijek utoliko
dalje koliko se meusobno ne razumijemo ili barem poznajemo, u trajnom interkulturnom dijalogu, kao preduvjetu svake ljubavi koja ne mora zavriti u prijateljstvu i kao
preduvjetu svakog prijateljstva koje jeste ljubav. Pa makar samo ljubav prema knjievnosti, odnosno moda izvorno filija-logija, pomalo zaboravljena prijateljska znanost ili
struka prijatelj.
Ili, da se, na kraju, s obzirom na najavu referata teorijski pokrijem s dvoje svojih
mladih suradnika i kolega, Zrinkom Blaevi i Ivanom Majiem, na kojima ostaje svijet: ako iz transdiferencijske perspektive kulturne granice nisu demarkacione linije, ve
meuprostori, meukulturne zone interakcije, prostori proimanja i preklapanja gdje se
u kontingentnoj igri privlaenja i odbijanja konstantno (re)kreiraju kulturni identiteti,
onda smo zapadnjako supstancijalno poimanje identiteta pribliili dalekoistonim kulturama koje identitet ne konceptualiziraju u kartezijanskim kategorijama unutarnjeg i
vanjskog, sebstva i drugosti, nego kao relaciju koja poiva na recipronoj inkluzivnosti
i ostvaruje se u sinergijskoj formi koegzistencije ontoloki i epistemioloki razliitoga.
(Desniini susreti 2010: 189190)
Ili, drugim rijeima:
U takvoj situaciji, pitanje knjievne pripadnosti, ima li se u vidu jedino nacionalni
klju, vie nego ikada prije postaje sporno. Nacionalni i regionalni znakovi identiteta u
naem vremenu prolaze kroz procese redefiniranja u kojemu se odvija svakodnevna bitka
izmeu globalizacijom omoguene hiperprodukcije brandova i vlastitih, specifinih, ponekad i kontradiktornih unutarnjih glasova identiteta. (Isto: 128)
Ostajui osobno izmeu meukulturne regionalne i zaviajne knjievnosti, a pomalo protiv nacionalne i globalizacijske, ostavimo mladima, ne na kraju i naem dragom
domainu, mladom kolegi Sanjinu Kodriu, da svjedoe o vanosti kulture za ouvanje
raznolikosti svijeta, jer je ona uvjet naega opstanka. Nojina laa samo to nije zaplovila.
Naime, slovom domaina, novi historicizam, i u svojem povratku povijesti, kao i
u filozofiji politike koju podrazumijeva, bit e odreen idejom reprezentacije i s tim u
54
vezi ii e srednjim putem izmeu suvremene politike kritike i osnovnih preokupacija

poststrukturalizma i postmoderne:
Novohistoricistiki interes za kulturu, konano, predstavljat e onu treu moguu
vanu odrednicu novog historicizma koja ga, zajedno s druge dvije, politizacijom i
historizacijom znanstvenih prouavanja knjievnosti, i pored neupitnih slinosti
s drugim pojavama u suvremenoj teoriji, i ini jednim od njezinih prepoznatljivih
usmjerenja. (Kodri 2010: 91)
Pa to nas jo onda, upitajmo se retoriki na kraju, prijei da se ostavimo orava posla unutar nacionalnih reprezentacija i izgradimo svoje nadnacionalne metode u prouavanju knjievnosti, kad nam je dosta bogata domaa bosanska i/ili junoslavenska meuknjievnost izvorno ve toliko interkulturna, meureligijska i otvoreno meujezina,
koliko se upravo kao takva uobliuje ona svjetska, sve i ako je ona jo uvijek silno kondicionirana tek regionalnim ili nacionalnim sistematizacijama. Kako je nedavno zapisao
Toma Toporii, s osloncem na kineskog profesora Gao Jianpinga, koji dvoji oko mogunosti univerzalne knjievne znanosti, a vjeruje u razvoj brojnih inaica nacionalnih i
poredbenih ili kulturnostudijskih disciplina u razliitim nacionalnim i kulturnim kontekstima, svaka bi grana (nacionalna ili metodoloka) takve idealno zamiljene pluralne
in polivalentne vede vzpostavila medsebojno povezavo z drugimi idejami, umetnikimi
praksami, kulturnimi pojavi in teorijami na podlagi enakosti in medsebojne izmenljivosti. (Toporii 2011: 501) S tom pomirljivom, koliko optimistinom toliko i utopijskom
vizijom otvorimo mladim istraivaima svijet knjievnosti i umjetnosti, svijet knjievne
znanosti, ako ve stvarnost nikako ne uspijevamo do-sanjati, odnosno izdobriti.
Literatura
Biti, Vladimir (2000), Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb
Hofmann, Michael (2006), Interkulturelle Literaturwissenschaft, W. Fink Verlag, Paderborn
Ibrahimovi, Nedad, ur. (2003), Kulturalni studiji i drugo, Razlika/Diffrance, II/34, Tuzla
Kodri, Sanjin (2010), Knjievna prolost i poetika kulture, Slavistiki komitet, Sarajevo
Kova, Zvonko (2011), Meuknjievne rasprave, Slubeni glasnik, Beograd
Roksandi, Drago Cvijovi Javorina, Ivana, ur. (2010), Desniini susreti 2005.2008., Zbornik
radova, Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije, Zagreb
Toporii, Toma (2011), Meddisciplinarnost in medmedijskost v literarnih in kulturnih tudijih, u: Meddisciplinarnost v slovenistiki, ur. Simona Kranjc, Obdobja 30, Ljubljana
Viskovi, Velimir Smiljani-iki, Vojka, ur. (2011), Sarajevske sveske, Interkulturno-poredbeno izuavanje knjievnosti, str. 77181, br. 3233, Sarajevo Ljubljana
II.
Usmena knjievnost
57
UDK: 821.163.4(497.6).09 :398
Mirna Brki Vuina: Predaje o vilama u tradiciji

Hrvata Bosne i Hercegovine
Tradicija i usmena knjievnost Hrvata Bosne i Hercegovine bogata je usmenim priama.
Meu njima se raznolikou oblika istiu usmene predaje. U ovom radu bavit emo se
predajama o vilama koje se priaju i sada meu Hrvatima diljem BiH.
Kljune rijei: usmena knjievnost Hrvata BiH, predaje o vilama, interpretacija, simbolika
Fairy Tales in Tradition among the Croats in Bosnia and Herzegovina
Tradition and oral literature of the Croats in Bosnia and Herzegovina is rich with
storytelling, primarily spoken tales, which are distinguished by the variety of their
forms. This paper deals with those which are told even today among the Croats in Bosnia
and Herzegovina. In these tales, fairies are depicted as young beautiful girls, with golden
hair, wearing white dresses. Only one thing about them was horrible they used to have
a horse, donkey or a goat leg. At night you could hear them singing, dancing or laughing.
Fairies love to horses was well-known, they would visit horse stables at night to play with
them and plait their mane. They liked to help the weak and disliked injustice. On the
other hand, they mercilessly punished evil people who did bad things or who betrayed
them. In the 19th century, Ivan Kukuljevic Sakcinski classified fairies according to the
place where they lived into: air fairies, earth fairies and water fairies. Earth fairies were
further classified as mountain fairies and field fairies. Mountain fairies homes were in
caves and grottoes. In the fairy tales told by the Croats in Bosnia and Herzegovina, the
fairies lived mostly in the mountains, where the fairies astral world and the world of
the mortals used to intersect. An overwhelming opinion of the modern science is that
the fairies were originally the personification of natural phenomena, and only later did
different notions about fairies appear in the folk beliefs. In the tales told by the Croats
in Bosnia and Herzegovina, there were different explanations on the origin of fairies:
some saying that God cursed conceited girls, turning their legs into hooves, which was so
embarrassing for them that they had to hide in forests and mountains, the others saying
that fairies were Adam and Eves children not blessed by God. Regardless of their origin,
fairies have always symbolized freedom and tamelessness, which cannot be replaced by
any human virtue.
Key Words: oral literature of the Croats in Bosnia and Herzegovina, fairy tales, interpretation, symbolization
58
Mirna Brki Vuina: Predaje o vilama u tradiciji Hrvata Bosne i Hercegovine
U radu prouavamo predaje o vilama u tradiciji Hrvata BiH. Rad se zasniva na suvremenim zapisima predaja o vilama prema kazivanjima kazivaa meu hrvatskim stanovnitvom na podruju BiH u periodu od 2007. do 2011. godine. Meu brojnim zapisanim
priama, izdvojene su one koje zorno prikazuju vile, njihove karakteristike te odnos kazivaa prema ovim mitolokim biima.1
Natko Nodilo u svom djelu Stara vjera Srba i Hrvata (1885.1890.) interpretira vile
kao meteorna bia koja su povezana uz Gromovnika (Peruna), a interpretira ih u kontekstu vedskih celestijalnih apsara, grkih terestijalnih nimfa i ratnikih nordijskih valkira.
Vila e biti od viti za to, to ona vije oblake (usp. Nodilo 1981: VII poglavlje Vile).
Neka prouavanja pokuavaju dokazati kako svijet mrtvih nije jedini onostrani svijet jer europska mitologija razlikuje (najmanje) tri svijeta: svijet ivih, vilinsko carstvo i
svijet mrtvih koji se meusobno proimaju. Bipolarnost ta tri svijeta odreena je pojavnim fenomenom Sunca [dan: svijet ivih] i Mjeseca [no: vilinski carstvo (nepoznate sile)
i svijet mrtvih], koja razdvaja njihove stanovnike. Meutim, postoje i mjesta-epicentri
njihove dodirnosti: seoske mee, mostovi, raskrija, vrhovi breuljaka i podnoja izvora.
Planina je mjesto dodirnosti astralnog vilinskog svijeta i svijeta ivih, univerzalna os
koja povezuje tri kozmike razine: Nebo, Zemlju i Pod-Zemlje. (Usp. Marjani:1998:60)
U sustavu hrvatske mitologije mit o vilama motiv je brojnih usmenih pria te je vie
i due u uporabi od bilo kojeg slavenskog mitskog bia. Kao motiv javlja se i u brojnim
epskim pjesmama, osobito onim s mitskim i novelistikim obiljejima, lirskim usmenim
pjesmama, naroito u romancama i baladama, kao i u brojnim narodnim frazeologizmima, npr. lijepa kao vila. (Usp. Botica 1990: 30)
Openito uzevi narodno je vjerovanje vile podijelilo na dobre i zle. Klasian opis
vile ponudio je jo u 19. st. (1846.) Ivan Kukuljevi Sakcinski, koji je prvi meu Hrvatima
sustavno i struno pokuao govoriti o ovom aspektu hrvatskog bajoslovlja. Kukuljevi
izvodi trijadnu podjelu vila po mjestu na (u) kojem borave: vile zrane, vile zemne i vile
vodne. Zrane vile borave daleko od ljudi, u zvzdah i oblacih (Kukuljevi) i povremeno dolaze u ljudski ivot. Obavezno imaju krila. Zemne vile dijeli na gorske i poljske vile,
pri emu za gorske vile navodi da prebivaju na visokim planinama i gorama: imaju
svoje dvorove u spiljah, jamah i peinah (Kukuljevi). One su najbrojnije u hrvatskom
narodnom vjerovanju. Vodene vile narod dijeli na dvije skupine: 1. one koje su napol
ribe, napol djevojke (nazivi za njih su morske cure, morske puce, morske djevice,
vodene deklice i sl.) i 2. one koje stanuju u/uz rijeke, jezera, izvore, zdence (nazivi za
njih su povodkinje, izvorkinje, jezerkinje). U usmenoj knjievnost vila se javlja iz
zapjenjene vode (kao Afrodita).
Ovako je prouavajui hrvatske usmene prie Kukuljevi formulirao vilin izgled:
U ope je svaka Vila krasna uvk mlada ena, blda lica i u blo obuena. Imade duge
zlatne vlase, koje joj niz elo i lea razputeni dol do petah vise. Tlo je njezino tanko
kao jela, lagano kao u ptice, jer ima i krila. Oi njezine svaju kao munja; glas njezin
tako je mio i blagozvuan, da onoga, koi Vilu jadanput pvati uje, serce od miline
kroz sav ivot boli, te on ne moe vie sluati ovjega glasa. Tko ju jedanput vidi, taj
ne nalazi vie draesti u zemeljskih lpotah. (Usp. Botica 1990:30)
1 Dio predaja o vilama koje se navode u radu zapisala sam prema kazivanju hrvatskih kazivaa na prostoru
BiH, a jedan dio predaja zapisali su moji studenti sa studija kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveuilita
u Mostaru. U radu e biti navedena imena kazivaa predaja te mjesto u kojem je odreena predaja zapisana.
59
U tradiciji i usmenim priama Hrvata prilino se jasno oblikovao izgled vile. On je

antropomorfan, kao to je vie-manje sa svim mitskim biima u svim kulturolokim sredinama. Antropomorfnost vile nije potpuna jer su ostali neki detalji animalnog svijeta,
a to su viline magaree ili kozje noge. Slinih primjera antropomorfnog nedostatka ima
dosta u grkoj mitologiji i svi su motivirani nekim unutranjim razlogom, npr. Midine
magaree ui. A drevni lik kraljice od Sabe poznat je u jednoj islamskoj legendi po maljavim nogama, to je znak njezina hibridnog podrijetla iz gazele. (Cavendish 1988:117)
U bogatoj i raznovrsnoj tradiciji hrvatskih usmenih pria nalaze se i prie o mudroj i
lijepoj sestri kralja Salomona koja se prikazuje s magareim nogama, to navodi da je vila
ili je nalik vili. Tako je prikazana i u prii pod nazivom Mudri Salamun i sestra:
Salamun je bi mudri ovik i ima je sestru. Govoru da je bila lipa, lipa kako perla. Ali
govorilo se i da ima noge o tovara. Tako su i mudrom Salamunu govorili da mu je
sestra vila, bo ima noge o tovara(Usmene pripovijetke i predaje 1997:224)
A o kralju Norunu/Norinu se na neretvanskom podruju (drugdje ima drukije ime,
obino Trojan/Trajan) i sada priaju matovite prie o njegovim magareim uima.
Neki mitolozi ivotinjska obiljeja mitskih bia vide iz animistikog stava, tj. iz mitoloke pretpostavke da je od davnina postojalo jedinstvo organskoga i anorganskoga
svijeta pa su pojedini likovi iz vlastitih tajnih pobuda ostavili neko animalno obiljeje
(Cavendish 1988: 194). Kako navodi S. Botica (1990:31), ivotinjske viline noge koje kvare njihovu savrenu ljepotu mogu biti tako znak prvotne ljudske vezanosti za prirodu,
znak jedinstava ljudskog, ivotinjskog i anorganskog svijeta.
U sljedeoj prii kazivanoj na podruju Mostara zorno se prikazuje tipian izgled
vile koji odgovara dugoj hrvatskoj tradiciji pria o vilama:
To su bile mlade, lipe divojke, u bijelim dugim haljinama poput svile koje su im sezale
do lanaka. S dugim isprepletenim kosama i koe bijele poput mlijeka. Samo je jedno
na njima bilo strano, a to je da su imale jednu magareu nogu.2
Narodni pripovjeda istie da su viline kozje (magaree) noge kazna zbog njihove
oholosti. Vila je naime umiljena i jako ponosna na svoju ljepotu. U nekoliko pria vila je
okrutno kaznila one koji bi uspjeli vidjeti njihove ivotinjske noge, a ovjek je nemoan
kad se nae u nemilosti vila.
U ono vrijeme kazivalo se o nekakvin udnin enama. Ko bi in ji vidija lice, vie nije
bija pametan. Bile su to vile, lipe divojke koje su plesale po noi, plele konjiman kose,
pivale su, a krile su noge, jerbo nisu imale prave noge, nego in je umisto nogu bilo
konjska kopita. To su one krile, pa ko bi in vidija kopita umisto nogu, umra bi.3
Dakako, narod ne prestaje pokuavati odgonetnuti tajnu vilinog postanka te stoga
nastaju brojne etioloke predaje. U jednoj se kae da je njihova nevidljivost kazna od
Boga zbog njihove oholosti, a u drugima se pria da su nastale od Adamove i Evine djece
koju su sakrili od Boga.
2 Kazivala
3 Kazivao
Mara Drenjak (djev. Tomi, ro. 1927.) u Goranacima 2009. godine.

Ljubo Marijanovi (ro. 1926.) u Ruiima 2009. godine.
60
A kako su one postale, na jedan poseban nain. Kad je na primjer Bog od Adama i
od Eve traio da prikau svoju djecu Bogu, onda je Eva svoje najljepe i najfinije eri
sakrila od Boga da ih Bogu ne prikae. A Bog ko Bog svemogu, bio i znao za sve i
zato je on ta njezine eri odredio da budu vile, da ih nitko vidjet ne more i da su one
posebne.4
Brojne prie koje kazuju kazivai diljem BiH govore kako vile nou pjevaju i pleu
po gorama. Posebno vole dobre seoske konje koje nou odvode iz tala, jau na njima dok
ih ne iscrpe i pletu im grive u nerazmrsive pletenice:
pokojni Mate mi je 100 puta pria, kako konja nestane po noi, ujutro se vrati sav
znojan u vodi, spletena mu griva, ali ne bi se smilo rasplest grivu, ili ne daj Boe ostri,
odma bi konj umro.5
****
Takoer se pria da vile nou znaju doi do tale koje oni ele i tu se igraju s konjevima (ako predpostavimo da imaju jednu konjsku nogu), s njima pleu i igraju se. Vile
dok pleu konju pletu grivu, ali to urade na nain da se ne vidi poetak ni kraj kako je
zapetljano. Seljaci bi se jutrom budili i kada bi vidjeli zapletenu konjsku grivu znali bi
da su vile tu no kod konja obitavale. Ta griva se razvezati ne moe, a ne smije se rezati. Kada bi se odrezala konj bi domalo uginuo, a na kuu bi se navuklo prokletstvo6
este su prie u kojima se mladii zagledaju u vilu nakon ega ne bi vie nikad
pogledali neku obinu djevojku, toliko bi bili opinjeni vilinskom ljepotom. Onaj koga
su vile omamile svojom ljepotom, kolom ili pjesmom najee dijeli sudbinu Odisejevih
drugova zbog Sirena. (Botica 1990:35)
U moje vrime znalo se dogoditi da bi koji kran momak priko noi nesta iz svoje postelje ako bi koja vila na njega oko bacila. Ja se toga nisan boja jer nisan bio od neke
lipote, ali se dobro siam da mi je pokojna mater prija spavanja pokraj glave uvik
ostavljala blagoslovljene vode. Bojala se da se nikad neu oenit jer je bilo na daleko
poznato da se momci koji bi poveli no sa vilom nikad ne bi oenili. Dok bi oni kosili
jeam ili enicu vile bi ih odvodile i znalo se desiti da se ne bi vraali kui po nekoliko dana. Kad bi se vratili lice bi im bilo tako blistavo, bili su puni srie, ali isto tako
nakon vilinih dodira nisu tili pogledati niti jednu nau krnu curu. Po njihovim kazivanjima vile su bile dobre i ugodne prema njima. Jadne majke su se bojale za ostale
sinove, jer ionako onima koji su ve bili pod arima vila nije bilo pomoi.7
Takoer nisu ni rijetke prie u kojima obini smrtnik oeni vilu. Kompozicijska je
shema uglavnom ista. Mladi ugleda vilu i opinjen je njome. Ako nije dostojan viline
ljubavi, nastoji ukrasti vilina obiljeja te je tako svladati. Ako mu to uspije, moe neko
vrijeme ivjeti s njom, ali vila u veini pria nakon nekog vremena ostavlja sve i vraa se
u svoj svijet. Najvie primjera govori samo o enskoj djeci iz braka s vilom: Ja sam uo
od starih pria da vila nikad ne more rodit muko, one samo ensko raaju.8
4 Kazivao
fra Anto Mari (ro. 1952.) u Grudama 2009. godine.

Anica Karai (djev. Zeljko, ro. 1938.) u Donjem Crnu 2010. godine.
6 Kazivala Manda Tali (ro. 1955.) u Gorancima 2008. godine.
7 Kazivao Jozo Juki (ro. 1925.) u Posuju 2007. godine.
8 Kazivao fra Anto Mari (ro. 1952.) u Grudama 2009. godine.
5 Kazivala
61
O vilinskoj se djeci govori kao o sretnoj, nadarenoj i lijepoj djeci koja po narodnom
vjerovanju znaju razne vjetine, dobra su srca, imaju bijelu put i duge (najee plave)
kose. Zanimljivo je da gotovo ni u jednoj prii, predaji i pjesmi vila ne ostaje s muem.
ak ni majinstvo (po narodnom sustavu vrijednosti na samom vrhuncu) nema snagu
kao zov slobode. (Botica 1990:36)
Kad se vile javljaju u skupinama, najee se javljaju u skupini od sedam ili dvanaest
vila. Ako ovjek nagazi na vilinsko kolo ili ih omete u plesu, samo mu se loe stvari mogu
dogoditi moe biti izubijan, razboljeti se ili ak umrijeti.
U nas je neka ena uvala ovce. Svaki dan bi ila s ovcama na livadu. Jedan dan tako
ona nji uvala, a one u jedan as utekoe. ena za njima. Nije mogla na ovaca. Kad
ono, vile se stvorie okolo nje. Upala ena u vilino kolo. Igrale vile tako dugo. Ve
poeo mrak padat, a ene ni ovaca nema kui. Svi se u selu ustae i otiu trait ovaca
i ene. Nisu nita nali. Pred zoru oni nau enu na livadi. Kose joj sve razbacane,
aljine pokidane, a za ovce se nita ne zna.9
****
Vidili mi jednom kako vile igraju na Vardi, u Gornjem Crnu, pa mi po noi tu nesi
gnjojiva, ubra, ma svata neto po ledini, ujitra ustani nema nita, potribilo sve.
Uvik kolo ostane u obliku slova U, eto tu di se igralo i tu se trava zelenila ko eto. A eto,
one to ne bi spajale, da uvik imaju izlaz i da se izae i ue. Tako jednom neki momak
sa Uzaria poa curi na silo, i uje on kako neko fino igra, piva i pria on, mislio cure,
ujtile ga one u kolo, i on je tako plesa s njima, i bilo njemu dobro, ujutro kad je doa
kui, umro. One su to njega umorile, on nije osjetio tada, ali to kako one pleu, nije za
ovika, a one mogu.10
Vile esto znaju izabrati nekoga za svog miljenika pa mu pomagati u ivotnim opasnostima. To se oituje na razne naine zov s planine u opasnosti, predskazivanje nesree, zatita u toku neke akcije, pomutnja u neprijatelja itd. Ako vilin miljenik zadobije
rane, znaju ih izlijeiti. Vile se u tim situacijama ponaaju poput bogova-pomagaa. Znaajniji junaci obino imaju svoju posestrimu vilu. tovie, svaki krepostan ovjek, pria
se u narodu, ima svoju dobru vilu, neto slino ulozi koju u kranstvu ima aneo. U
priama one daju slabima snagu, siromasima iznenadno bogatstvo, moi, a istovremeno
postiuju one koji su bogati, nasilni, oholi itd.
Vole pomagati slabijima i ne vole nepravdu. Znaju usput planinom ostavljati hranu
umornim putnicima. Predaja govori da se jedna vila saalila na najmanjeg pastira u
planini koga su svi ostali tukli. Dade mu sisati svojega mlijeka i on postade najjai.
Ljudima su duboko zahvalne na pomoi i na dobrotu redovito odgovaraju dobrim.11
****
Tako je jednog dana, mlada vila zapela kosom u grmu, a naio jedan mladi momak,
te je vidio i priskoio joj u pomo. Kad joj je pomogo, tek je tada vidio njene magaree
noge, te se pripo jer je svatio da je ona vila. (A, po predaji, tko bi vidio njihove noge,
zauvijek bi nestao.) No, ona ga nije otela, nego mu se zafalila i rekla da ko se got bude
kupo na toj strani jezera, di je on nju spasio, nee se nikad uduiti. Iako je ovo samo
9 Kazivala
Ana aki (djev. Breljak, ro. 1943.) u Bugojnu 2009. godine.

Milica Karai (ro. 1934.) u Donjem Crnu 2010. godine.
11 Kazivala Manda Tali (ro. 1955.) u Gorancima 2008. godine.
10 Kazivala
62
predaja, virovali ili ne, na toj strani jezera se stvarno niko nikad nije uduio, a na
drugoj strani je bilo takvih, smrtnih sluajeva.12
No, oda li se bilo koja vilinska tajna, ostaje se bez viline milosti i slijedi kazna.
Vile su osjetljive na izdajnike i one koji im ele nauditi. Istovremeno su dobre i zahvalne
onima koji to isto pokau za njih. Dobre su ili zle ve prema tome kako se ovjek koji je s
njima u doticaju ponaa prema njima. (Botica 1990:37)
U selu Risovac ivio je jedan momak. Zvao se Mirko. Svaku veer u isto vrijeme u pola
noi je nestajao iz kue. Nitko nije znao ni gdje ide ni to radi. Ujutro bi se vraao u
zoru, sav jadan, izmuen, iscrpljen... Poeo je mravjeti, slabiti... Nitko nije znao od
ega i zato mu se to dogaa. Kad bi ga ljudi pitali to mu je, to mu se dogaa, gdje
nestaje preko noi, on im ne bi odgovarao, samo bi utio i bio zamiljen. Nakon mjesec
dana povjerio se svojoj majci. Vie nije mogao utjeti. Rekao joj je da ga svaku veer
odvode vile prekrasne plavokose djevojke crnih oiju s jednom magareom nogom.
Rekao je da ga cijelu no vodaju po umama, da se igraju, lete nebom, pleu kolo, jau
konje... To mu jako svialo, osjeao se sjajno kad je s njima, ali kasnije bi bio sav iscrpljen i neispavan. Ali imao je samo jedan uvjet, to nikome nikad nije smio rei. Nakon
to se povjerio majci, otiao je spavati. Ujutro ga nije bilo. Tu veer je nestao i nikad se
nije vratio. Nitko ne zna to mu se dogodilo.13
Pored dobrih, kako smo ve naglasili, postoje i zle vile. Gledano iz kranskog svjetonazora, vile su u nekima od zapisanih pria oznaene kao nekrtena eljad, znaju ponekad initi ljudima zlo i kako bi ih se otjeralo, koriste se razni egzorcizmi te one poput
demonskih bia bjee od kria, krtene vode, zvuka zvona i, dakako, dnevne svjetlosti.
Navest emo dva ulomka iz pria u kojima se kazuje kako vile bjee od kria i sveenika:
eto samo jedan uspije da utekne, on ima kri na sebi, a vile rekoe: Dobro je da vas vie
nema kri.,14 ili Sveenik je za to vrijeme glasno molio Boga i diga je kri visoko u zrak
i pokaza ga prema vilama. Odjednom su se zauli strani krici i vile su nestale u dimu
praine.15
Kazivai su pripovijedali i prie u kojima su vile nalik suenicama iz grke mitologije te obinim smrtnicima u trenutku roenja proriu sudbinu:
Tako bila jedna bolesna ena a ovjek joj bio otio u vodenicu. Tu veer ona rodi sina
pokraj vatre i to je jo vie oslabi i ona umre. Kad se ovjek vratio zau ispred vrata
enske glasove. On proviri kroz pukotinu u vratima i ugleda iznad sinove koare tri
vile u bijelim haljinama. ta da mu damo? Jedna ree: Neka dugo ivi i bude fukara. A druge dvije reknu: Kad mu je mater sad umrla, neka i on umre. Kad ovaj cerov
ugarak na vatri izgori. Na to nestanu. Al bio velik hrslus, pijanac i kavgadija. Kad je
ocu dodijala sinova sramota, uzme onaj ugarak iz sanduka i metne na vatru, da vidi
hoe li se sin razbolit. Al izae iz kue za poslom i zaboravi na ugarak. Kad se vratio u
kuu nae ugarak dogorio. Zatim potrai sina al nae ga mrtva.16
12 Kazivala
Jaka olina (djev. Ljubii, ro. 1952.) u Tomislavgradu 2009. godine.

Ivka Zeljko (djev. Bonjak, ro. 1938.) na Risovcu 2009. godine.
14 Kazivao Mario Karai (ro. 1989.) u Donjem Crnu 2010. godine.
15 Kazivao Jozo Juki (ro. 1925.) u Posuju 2007. godine.
16 Kazivao Zvonko Vladimir Ivandi (ro. 1927.). u Zavidoviima 2009. godine.
13 Kazivala
63
Vile se odlikuju velikom oholou, tvrdi se da ne mogu podnijeti da je neka djevojka ljepa od njih. Prema priama, brojne su lijepe seoske djevojke stradale od vila jer su
mislile da su ljepe od njih:
U jednom selu, nekad davno bila je jedna djevojka ija je ljepota oduzimala dah. Svi
momci su pitali za nju. Imala je dugu plavu kosu, najljepe oi i osmijeh u cijelom
selu, a tijelo joj je gorom gorilo... Jedna vila je naula priu o toj djevojci i odluila
otii do nje. Kad ju je vidjela i sama je pozavidila njenoj ljepoti. Dok je ta djevojka
spavala, vila joj je stavila neku travu pod jastuk i djevojka se probudila bolesna. Nekoliko dana nije se mogla ustati iz kreveta. Onda su joj po cijelom tijelu izbacili udni
plikovi, i unato tome pria da je ona najljepa djevojka nije prestajala. Jedne veeri
vila je ponovno dola k njoj, i kad je otila djevojci je natekla noga i nije se mogla
pomaknuti iz kreveta. Svatko ko bi doao djevojci divio se njezinoj ljepoti, ponajvie
njezinoj kosi. Mnogi su govorili kako ima ljepu kosu i od vila. Sve je to djevojinoj
majci bilo sumljivo, pa se jedne veeri skrila u ormar. Iste veeri dola je vila i bila kod
djevojke, kad je otila zdravlje se te djevojke jo vie pogoralo. Majka je odmah ujutro, im je svenulo oiala dugu kerkinu kosu, tako da je nikad vie nitko nije usporedio s vilom, a nakon toga su i prestale prie da je ona najljepa djevojka. Ljubomorna
vila se nakon toga povukla i nestala. Vila se ponovno vodila kao najljepa djevojka i
naravno najnedostinija.17
Narod svjedoi da su vile izvrsne pjevaice, premda nema osobitih kazivanja o njihovu pjevanju (Botica 1990:38): Stari su ljudi govorili da tko bi mogao dout njihovu
pjesmu da je bila iznimno lijepa, ali nitko je nije mogao zapamtit.18
Kazivai uglavnom tvrde da su uli pjesmu, ali nisu mogli razabrati rijei, stoga je
iznimno zanimljivo da je u epu zabiljeen tekst vilinske pjesme:
Vile po narodnoj predaji u epu najvie se sastaju na Matinskom visu, dva sata sjeverozapadno od epa te tamo kolo igraju i pjevaju:
Ne tari mi se rukavom,
Ne udri konja ularom,
Ne zovi dragog imenom,
Ne udri vola teljigom,
Ne lomi prue od plota,
Ne dri bijela kokota.19
Vile obdaruju svoje miljenike raznovrsnim jelima i piima. Narod je uvjeren u bogate vilinske gozbe. Zasigurno je, kako navodi S. Botica, takvo zamiljanje svojevrsna
kompenzacija za ono to je obino nedostajalo u narodu i da je uvjetovano socijalnim
stanjem kazivaa.
O narodnom vjerovanju u postojanje vila svjedoe lokaliteti koji se i danas nose
nazive po njima. Takav jedan lokalitet pod nazivom Vilino pilje ili Vilinkosa nalazi se u
Gorancima kod Mostara:
17 Kazivala
Mira Bubalo (ro. 1937.) u Trebiatu 2009. godine.

Marko Kraljevi (ro. 1940.) u selu Mokro kod irokog Brijega 2010. godine.
19 Kazivao ime Goji u epu 2009. godine.
18 Kazivao
64
To je jedna lokacija u Gorancima koja i dan danas nosi naziv Vilinkosa zbog predaje
da su se na tom polju viale vile kako pleu. Naime samo su mladi momci mogli o
tome svjedoiti jer su ih jedino oni mogli vidjeti. Pripovjeda tvrdi da je se tada na polju mogla vidjeti elipsasta utabana stazica po kojoj su one plesale drei se za ruke.20
Vile odlaze sa svijeta zbog naruena jedinstava ljudskog i ivotinjskog svijeta. Odlazak je uvjetovan ljudskom izopaenou i slinim grijesima:
U vrijeme ono ljudi bijahu dobri, a vile njima pomagale polja eti, travu kositi, korov
pljeviti, stoku hraniti, kue graditi. Tuge nije bilo, jer svuda su vile pomagale. Jedno
je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan obiaj, jedan zakon. Ali ljudi iznevjerie vile,
pastiri bacie tambure i svirale, pjesma je utihnula. Zlatno doba je prestalo. Tada su i
puke zapucale i narodi se zaratili. Od onda nestade vila i s hrvatskog polja izmakoe
nekud u tuu zemlju.21
Prouavajui usmene prie meu Hrvatima u BiH moemo zakljuiti da su meu
tim priama brojne predaje o vilama. Iako usmenu knjievnost i umjetnost vjetog pripovijedanja u suvremenom drutvu zamjenjuju drugi oblici umjetnosti i zabave, ipak
se mogu nai kazivai koji e i sada dojmljivo i kreativno pripovijedati prie. Predaje
koje kazuju o vilama kazivai iznose, uglavnom, kao istinu te vrlo emotivno. Kako samo
emotivno kazivai kazuju da neto tako lijepo i savreno poput vile nikad prije nisu vidjeli i nakon takvog iskustva vie nisu isti:
Bila je lijepa kao cvijet, njena ljepota nije imala mane Nikad mi nije bilo jasno to
se zapravo dogodilo te veeri i tih dana s mojim konjom, ali znam da lice te djevojke
koja je bila pred mnom, tko god ona bila, nikad neu zaboraviti.22
Mnogi se ograuju da oni zapravo nisu vidjeli vilu, ali da su u kamenu vidjeli njihove
stope, utabanu travu gdje su vile plesale, nailazili na dijelove odjee i kose, uli vilinu
pjesmu.
Arhetip nedostine, prelijepe ene oduvijek golica matu. Jesu li to ohole djevojke
koje je Bog kaznio zbog njihove oholosti (jasno se iz toga iitava pouka mladim djevojkama da ne trebaju biti ohole i samodostatne, nego dobre, mile i poslune) ili su to
najljepa djeca Adamova i Evina, moda u konanici nije niti vano.
Zanimljivo je da u brojnim priama mladii na neki nain uspiju sputati vilu, oeniti
se njome, ali u veini sluajeva te prie ne zavravaju sretno. Vila kao bie iz nekog drugog svijeta nema to traiti u svijetu smrtnika. One mogu u naem svijetu provesti neko
vrijeme, ali niti majinstvo ih ne uspijeva zadrati meu smrtnicima. U svijetu ogranienja i krutih pravila gdje se zna svaije mjesto u sustavu, vile su simbol nesputanosti i
ultimativne slobode. Dano je tek da ih se ponekad vidi nou kako igraju kolo, pjevaju i
pleu. Poput svega to je savreno, na trenutak se ine dostinima da bi ipak izmaknule.
Zasigurno e se prie o vilama jo dugo pripovijedati, razbuivati matu, ali i znanstveni interes i prouavanje predaja meu hrvatskim stanovnitvom u BiH, to je podruje koje jo nije dovoljno istraeno.
20 Kazivala
Mara Drenjak (djev. Tomi, ro. 1927.) u Gorancima 2009. godine.

Rua Petrovi (ro. 1945.) u Kaknju 2010. godine.
22 Kazivao Stanko avar (ro. 1925.) u itluku 2009. godine.
21 Kazivala
65
Literatura
Bokovi-Stulli, Maja, Divna Zeevi (1978), Usmena i puka knjievnost, Liber Mladost, Zagreb
Botica, Stipe (1990), Vile u hrvatskoj mitologiji, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 25, 29-40.
Botica, Stipe (1992/1993), Mitoloki slojevi hrvatske usmene knjievnosti, Croatica, XXIII/
XXIV, 69-76.
Cavendish, R., T. O. Ling (1988), Mitologija. Ilustrirana enciklopedija, Mladinska knjiga, Ljubljana
Zagreb
Chevalier, Jean-Gheerbrant Alain (1983), Rjenik simbola. Mitovi, sni, obiaji, geste, oblici, likovi,
boje, brojevi, Nakladni zavod MH, Zagreb
ia Zoran (2002), Vilenica i vilenjak. Sudbina jednoga pretkranskog kulta u doba progona vjetica, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
Graves, R. (1987), Grki mitovi, Nolit Jedinstvo, Beograd Pritina
Kukuljevi, Ivan Sakcinski (1851), Bajoslovje i crkva 1. Vile, Arkiv za povsnicu jugoslavensku,
knjiga 1, uredio Ivan Kukuljevi Sakcinski, Tiskom dra. Ljudevita Gaja (str. 86-104./lanak je
prvi put tiskan u Danici 1846. godine), Zagreb
Lvi-Strauss, C. (1989.), Strukturalna antropologija, Stvarnost, Zagreb
Marjani, Suzana (1998), Telurni simbolizam konavoskih vila, Dubrovnik, 1, 44-65.
Narodne pripovijetke (1963), priredila Maja Bokovi-Stulli, PSHK, knj. 26, Matica hrvatska, Zagreb
Nodilo, Natko (1982), Stara vjera Srba i Hrvata, Logos, Split
Usmene pripovijetke i predaje (1997), priredila Maja Bokovi-Stulli, SHK, Matica hrvatska, Zagreb
Zori, M. (1896), Vile (Kotari), ZNO, knj. I, Zagreb
Zovko, I. (1901), Vjerovanja u Herceg-Bosni, ZNO, knj. VI, Zagreb
67
UDK: 821.163.4(497.6).09-32/-341:398
821.163.42.09-32/-341:398
Amira Dervievi: Postojanost novelistikog

siejnog obrasca na primjerima iz bonjake
i hrvatske usmene proze
Uporeivanje poetski najuspjelijih primjera novelistikih pripovijetki zabiljeenih u
bonjakoj sredini sa pripovijetkama iz susjednih usmenoproznih tradicija otkrilo je da
postoji bliskost meu kazivanjima i da se siejni obrasci razlikuju, najee, po regionalnim crtama te samosvojnim rjeenjima darovitih pripovjedaica i pripovjedaa. Cilj
izlaganja jeste pokazati postojanost novelistikog siejnog obrazaca Patnja u mladosti, a
uivanje u starosti na primjerima iz bonjake i hrvatske usmenoprozne tradicije.
Kljune rijei: usmena proza, novelistike pripovijetke, postojanost
Constancy of Novelette Subject Forms in Examples of Bosniak
and Croatian Oral Prose
The comparison between poetically most successful samples of novelettes recorded in
Bosniak community and those novelettes from the neighbouring oral-prose traditions
discovered that there is closeness in narration and that the subject forms mainly differ
due to regional traits as well as independent solution of talented male and female narrators. The aim of the exposition is to show the constancy of novelette subject forms in
Patnja u mladosti, a uivanje u starosti in examples of Bosniak and Croatian oral-prose
tradition.
Key Words: oral prose, novelette stories, constancy
U adiima, selu u dolini Sutjeske, nadomak Tjentita, sedamdestih godina prologa stoljea, kazivao je Murat ef. Merdan jednog petka na hutbi priu o bogatom trgovcu koji je
odabrao patiti u mladosti, a uivati u starosti.
Pet puta trgovcu na san dolazi ovjek u zelenim haljinama sa istim pitanjem: Duan si devru, pa ili e devriti u mladosti ili u starosti? Posluavi enin savjet, on petu
no odabere patnju u starosti i Bojim emrom, te noi zapalie mu se zgrade, duani,
sve pogorje. Vrlo brzo izgubi enu, sinove. Ipak, nakon viegodinje razdvojenosti i neobinih dogodovtina, ovjek bude izabran za vladara i sastane se sa porodicom te su od
tada fino i hajirli ivjeli.
68
Amira Dervievi: Postojanost novelistikog siejnog obrasca na primjerima iz bonjake...
anrovski je ovo novelistika, fabularno razvijena pria. Oblikovno ima elemente

koje kazivanje svrstavaju upravo u ovaj anr uvodnu motivaciju, viestruko ponavljanje epizoda te formulativni zavretak. Kako je Hadem Hajdarevi, tada uenik medrese, kazivanje zabiljeio na hutbi, pripovjedaev iskaz dodan nakon formulativnog
zavretka: Vladar se sjetio sna i enina savjeta: Devri u mladosti, pa je govorio stalno:
Sabur selamet, sasvim je u skladu sa izvedbenim kontekstom koji zahtijeva pounu
usmjerenost. Pogreno bi, meutim, bilo misliti da je religiozno-didaktika sastavnica
potisnula estetsku jer, vjeto balansirajui izmeu elje da bude pouan, a da pritom ne
narui ljepotu kazivanja, Murat ef. Merdan je pripovijedao zanimljivu priu u kojoj su
se, okvireni poetikim zakonitostima usmene novelistike prie, skrili i elementi drugih
usmenoproznih anrova, a religiozno-didaktika komponenta izrijekom je data tek na
samom kraju, jasno i saeto.
Kazivanje zapoinje u asu kada trgovac ima sve sinove kao zlatne jabuke, duane,
blago, robu ili kako je pripovjeda saeo u dvije rijei, ima: ama svega. Dobri (evlija)
kao est lik u predajama i bajkama nastalim u bonjakoj sredini, koji svojom pojavom ili
naruava (predaja) ili je sastavni dio svijeta (bajka), u ovoj prii pripada snu i nagovjetaj
je nesree koja e zadestiti trgovca. ovjek u zelenim haljinama i nije toliko uznemirujui svojom pojavom, jer je to ipak san, koliko je uznemirujue pitanje koje on postavlja:
Kada e onaj koji ga sanja devriti, jer duan je devru? Ova misao izazvat e kod ovjeka
strah: Trgovac se u udu naao. Sve je mislio da je to ala, a bogme nije. Kakvom je to devru duan? ta li je to pogrijeio? Lik dobroga (evlije), kao tradicionalni element predaje
i bajke kazivau u ovoj prii pomae izraziti ideju o ovjekovoj mogunosti izbora. Iako
je sve u ivotu unaprijed odreeno, ovjek ponekad ipak moe djelovati na slijed bitnih
dogaaja, vano je samo biti strpljiv i ustrajati u vjerovanju. Upravo ova mogunost izbora odredie i individualizaciju likova. Trgovac nije idealizirani junak, on je ovjek kao
i svaki drugi, koji se neprestano bori sa svojim sumnjama i strahovima. Vidljivo je to u
asu kada saznaje da mu je ena oteta: ovjeku bi teko, zaplaka, kao dijete u pelenama.
Naredi starijem da donese vode ne bi li ispekao kahvu i barem malo ublaio sikiraciju.
Opisujui ovako glavnog junaka, kaziva ga pribliava sluaocima, on im postaje blizak
i ini se kao da se radi o nekom od njih, nekom poznatom.
Veoma vanu epizodu transformacije osiromaenog i unesreenog trgovca u bogatog vladara kaziva e oblikovati postupkom koji nalikuje predaji. Dotadanji vladar zemlje umrije: Sve pae i veziri se iskupili. Svak hoe za vladara. Nikako da nau zajedniku rije, pa odlue da bude vladar onaj koga sjutra ujutro nau pred gradskim zidinama.
Odnekle naiao onaj trgovac, zalupao na kapiju, a straa mu nije dala ui. Prislonio se
on uz kapiju, pa zaspao. Ujutro krenue, kad tamo, ovjek spava. Postave ga za vladara.
Kako se kaziva nije due zadrao na opisivanju, te je ovjekovo postavljanje za vladara
dato u samo jednoj reenici, bez ikakvog komentara, a u svim ostalim epizodama ove
prie junak je individualiziran i njegove reakcije su manje-vie opeljudske, ini se da je
postupak svojstven predaji prevladao u ovom dijelu novelistike prie. Zavretkom ove
epizode lik trgovca ponovo se vraa pod poetika pravila novelistike prie i junak se
ukazuje opet kao obian, poput ostalih ljudi kojima se u ivotu deavaju neobine stvari.
Kazivanje je blisko ivotu ne samo pripovjedakim postupkom kojim se postie psiholoko nijansiranje likova, nego i lokalizacijom dogaaja ribari koji spaavaju djecu
nisu bili iz jednog memleeta, jedan bio iz Foe, drugi iz Viegrada, ime jedan meunarodno rasprostranjen siejni obrazac poprima lokalna i regionalna obiljeja.
69
Gotovo sedamdeset godina ranije, u odnosu na kazivanje Murata ef. Merdana sa

Tjentita, poetkom 20. stoljea, u asopisu Behar objavljena je pria o trgovcu koji odabire patiti u mladosti, a uivati u starosti. Kazivanje je zabiljeio Mahmud Mehmedbai,
a potom e ga preuzeti i Alija Nametak te objaviti 1944. godine u svome izboru, zbirci
Muslimanske pripoviesti iz Bosne. Kako Mehmedbai nije ostavio podatke o tome od
koga je uo priu i gdje, ostajemo uskraeni za mogunost makar djelomine rekonstrukcije izvedbenog konteksta.
Siejni obrazac ove novelistike, fabularno razvijene prie u odnosu na onu iz sedamdesetih godina 20. stoljea, razlikuje se u vrlo slikovitoj epizodi privremenog gubitka djece jedno dijete je upalo u vodu, a drugo e ugrabiti medvjed, te eninim zatoenitvom na brodu koji plovi nepoznatim krajevima, kao i opisom ivota majke i sinova
na brodu.
Epizoda u kojoj trgovac postaje vladar podsjea stilom na bajku, mada je u ovoj
starijoj varijanti lik trgovca ipak oblikovan prema poetikim zakonitostima novelistike
prie. Za razliku od mlae varijante, u kojoj je religiozno-didaktika sastavnica data
izrijekom na kraju, u starijoj varijanti ona je sastavni dio teksta i tri puta se ponavlja iskaz
iji je smisao u strpljenju i vjerovanju. Prvi put sintagma sabur-selamet javlja se kada
trgovac izgubi djecu. Tjeei enu on kazuje: Sabur selamet, enska glavo, ovako Bog
hoe. Tim ju je dakako malo ohrabrio pa su poli dalje. Drugi put kada se razdvojio od
ene: Ali to njega nita ne smete, nije bio bez nade, znao je da e Bog svoga roba na put
izvesti. Trei put kada bi izabran za vladara, zabezeknut od uda: Nije znao, da li je to
san ili je java. (...) Sad izie ona rije na sredinu: Sabur selamet.
Ovo trostruko ponavljanje iste misli na zavretku vrlo vanih epizoda odrazilo se na
oblikovanje glavnog lika. U mlaoj varijanti, onoj kazivaa Murata ef. Merdana, osiromaeni trgovac ispunjen je strahovima i nedoumicama. Nesiguran u sopstvenu odluku,
pita enu za savjet i tek na kraju spoznaje smisao svega, tj. koliko je vano biti strpljiv i
vjerovati u Boga i Njegove odredbe. U starijoj varijanti glavni lik na kraju bitnih dogaaja u vlastitom ivotu uvijek se podsjea na to da treba biti strpljiv, ak i enu tjei tim
rijeima, to ga sve vie udaljava od obinog ovjeka, a pribliava idealiziranim junacima
koji u stvarnosti jedva da postoje.
Starija varijanta, kako je manje lokalno i regionalno obojena, mnogo je blia tipu
prie koju poznaju i susjedne usmenoprozne tradicije. Primjeri novelistike pripovijetke o bogatom ovjeku koji odabire patnju u mladosti, a uivanje u starosti i koji nakon
gubitka imanja i porodice doivi niz nedaa, ali naposljetku postane kralj od Ingletere
i sretne se sa enom i djecom zabiljeene su krajem 19. stoljea u Cavtatu a sauvane u
rukopisnoj zbirci uvenog pravnog historiara i istraivaa obiajnog prava Valtazara
Balda Bogiia.
Otkrivajui tragove hrvatskih usmenih pria u srednjovjekovlju, Maja BokoviStulli posebno se osvrnula na ovaj tip pripovijetke. Navodei dvije inaice fabularno razvijene novelistike prie o patnji u mladosti, a uivanju u starosti sauvane u Bogiievoj zbirci, Maja Bokovi-Stulli uoava da se njihov sadraj susree u srednjovjekovnim
vitekim romanima, kranskim legendama, renesansnim zbirkama novela i izdanjima
pukih pripovijesti. Kranska legenda u zbirkama Gesta Romanorum, Legenda aurea
i dr. pripovijeda o rimskom vojniku Placidu, koji se nakon obraenja nazvao Eustahije;
doivio sline nedae kao u pustolovnoj pripovijesti, ali su osmiljene u duhu svetakih
hagiografija (Bokovi-Stulli 1997: 44). Prema dosada poznatoj i dostupnoj grai, ini
70
Amira Dervievi: Postojanost novelistikog siejnog obrasca na primjerima iz bonjake...
se da najstariji tekstovi koji govore o sv. Eustahiju pripadaju poetku 14. stoljea, pisani
su glagoljicom i sauvani su u Pazinskim fragmentima. Pored ovog glagoljskog rukopisa,
sauvan je i jedan irilski rukopis srpske redakcije s istom legendom (Graaniki prolog).
Kako je to uobiajeno u usmenoj tradiciji, isti sadraj moe biti uoblien, ovisno o izvedbenom kontekstu, prema poetikim zakonitostima razliitih usmenoproznih anrova.
Panju privlai da dvije spomenute usmene pripovijetke u cavtatskom rukopisu ne nose
nabona legendarna obiljeja (Bokovi-Stulli i Zeevi 1978: 91) i obje su oblikovane
prema poetikim zakonitostima novelistike pripovijetke. Istiui da bi neposrednije
njihovo porijeklo trebalo traiti u domeni usmene pripovjedake literature, Maja Bokovi-Stulli primjeuje ali za postojanje takvih pria u naoj usmenoj knjievnosti i
za potpunije njihovo razumijevanje nije nimalo irelevantno da su kao dublja podloga u
toj sredini kruile i stare srednjovjekovne legende sa adekvatnim sadrajem (BokoviStulli i Zeevi 1978: 91).
ivotne tegobe opisane u kranskoj legendi bile su zanimljive ne samo sudionicima lanca hrvatske usmene tradicije nego i knjievnicima. Jedan od njih Antun Josip
Turkovi, potaknut sadrajem legende, napisao je osmeraki spjev ivot svetog Eustakije
1795. godine i objavio u Osijeku.
Tip novelistike pripovijetke o ovjeku koji odabire patiti u mladosti, a uivati u
starosti, meunarodno je raspostranjen. U Arrne-Thompsonovom katalogu tipova pripovijedaka on je obiljeen pod brojem 938, a u katalogu Eberhard-Boratav pod rednim
brojem 136.
Ovi podaci nedvosmisleno upuuju kako na meunarodnu rasprostranjenost motiva tako i na tanku granicu izmeu anrova usmene proze, ali i neprestano preplitanje
usmene i pisane knjievnosti. Jedan te isti motiv, ovisno o izvedbenom kontekstu, kazivau i sluaocima, moe biti uoblien prema poetikim zakonitostima razliitih anrova,
moe biti vie ili manje regionalno obojen, ali moe posluiti i kao predloak za pisanu
knjievnost.
Izvori
Narodne pripovijetke iz Bosne i Sandaka (1977), Sarajevo
Nametak, Alija (1944), Muslimanske pripoviesti iz Bosne, Sarajevo
Literatura
Bokovi-Stulli, Maja, Divna Zeevi (1978), Usmena i puka knjievnost, Zagreb
Bokovi-Stulli, Maja (1997), Prie i prianje, Zagreb
71
UDK:821.163.4(497.6).09-1:398
Nirha Efendi: Tematika i motivika porodine

pjesme u okviru bonjake usmene lirike
Porodine pjesme kao sastavnica bonjake usmene lirike, biljeene su, zajedno sa drugom pjesnikom graom ve od kraja 19. stoljea, s posebnim intenzitetom u austrougarskom razdoblju, kada su nastale najobimnije zbirke lirskih usmenih pjesama prikupljenih na podruju Bosne i Hercegovine rukopisna zbirka Ivana Zovke i objavljena zbirka
Ludvika Kube, obje sa oko 1000 primjera, te niz manje obimnih (A. Hangija, S. Baagia,
M. F. Kulinovia). U razdoblju izmeu dva svjetska rata, izmeu ostalih, nastaje takoer
znaajna zbirka Smaila Bradaria od 996 jedinica uglavnom lirskih usmenih pjesama
prikupljenih na podruju sjeverozapadne Bosne, a od znaajnih izvora koji se javljaju
u kasnijem vremenu, posebanu vanost posjeduje Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja
BiH zajedno sa rukopisnom zbirkom Arhiva u kojem je pohranjeno vie hiljada lirskih
pjesama zabiljeenih na terenskim istraivanjima ireg bh. podruja, mahom u drugoj
polovici XX st. Teorijsko odreenje porodine lirske pjesme zadralo se tek na saetim
osvrtima u okviru opirnijih pregleda lirskog usmenog pjesnitva. Zbog toga e ovaj rad
najprije razmatrati dosadanja teorijska odreenja ove vrste u literaturi, a zatim ponuditi
i odgovarajuu analizu provedenu na odabranim primjerima porodinih pjesama preuzetih iz najobimnijih izvora zabiljeene bonjake usmenoknjievne lirske grae.
Kljune rijei: usmena knjievnost, lirika, porodina pjesma, motiv, tema
Themes and Motifs of Family Songs in the Frames of Bosniak
Lyrical Folk Literature
Family songs as a part of Bosniak lyrical folk literature have been recorded along with
other literary heritage since the late 19th century, and especially intensely during the
Austria-Hungary period. Most comprehensive collections of lyrical songs stem from this
period the manuscript collection by Ivan Zovko and published collection by Ludvik
Kuba containing around 1,000 units each, as well as a series of smaller but not less important collections (by A. Hangi, S. Basagic, M. F. Kulinovic). An important but less
known collection by Smail Bradaric containing 996 units of lyrical songs collected mainly in North-Western Bosnia was completed in the period between the two World Wars.
The most significant among the collections from the later period until 1960s is the fourvolume collection by Vlado Milosevic, which contains a significant number of family
songs that didnt get an appropriate public attention, left in the shadows of other lyrical
forms, mostly love songs. In their theoretical context, family lyrical songs are covered by
72
Nirha Efendi: Tematika i motivika porodine pjesme u okviru bonjake usmene lirike
brief summaries within the wider framework of reviews of lyrical folk literature in general (V. Latkovic). Therefore, this paper aimed to offer a theoretical definition of family
folk songs, a historical review of the recording of family folk songs and, finally, to analyze
themes and motives of these songs.
Key Words: folk literature, lyrical folk literature, family songs, motif, theme
Jedno rano teorijsko odreenje porodinih pjesama, kao lirske usmenoknjievne vrste
na junoslavenskom prostoru, ponudio je Jaa M. Prodanovi opisujui ih kao pjesme
prepune suza i uzdaha, jada i oaja. U predgovoru antologiji junoslavenske narodne
lirike, koju je Prodanovi naslovio enske narodne pesme, navedene su odreene potekoe sa kojima se ovaj rani prireiva susretao prilikom podjele lirskih pjesama uz
sljedee obrazloenje: Najtee mi je bilo izvesti podelu enskih pesama. U Vukovoj I
knj. one su rasporeene u dvadeset grupa, u V knj. u etrnaest. Ja sam ih podelio u est:
I ljubavne, II svadbene i porodine, III obredne i obiajne, IV verske i pobone, V radne
i VI aljive (Prodanovi 1925: 53). Kako je Prodanovi diobu lirskih pjesama utemeljio
na raznolikosti tema i motiva zateenih u obimnoj pjesnikoj grai kojom je raspolagao,
namjena pjesme i njezina primjena u kontekstu za njegovu podjelu bile su manje vane.
Bez obzira na injenicu da se u Prodanovievoj klasifikaciji meu porodinim pjesmama
nala svadbena lirika, uspavanke i tubalice, pa ak i poneka balada poput Hasanaginice
i balade o smrti majke Jugovia, u tekstu Porodica u narodnoj poeziji: oseanja i odnosi, jasno su ustanovljena razlikovna obiljeja porodine pjesme kao zasebne lirske vrste
(Prodanovi 1932: 92). Ocjenjujui poetske vrijednosti porodinih pjesmama Prodanovi im je dodijelio visoku ocjenu rijeima: I taj bol i tuga koji se obilato rasprostiru kroz
porodine pesme, uz lepotu stihova i bogatstvo pesnikih figura, ine ove pesme najlepim posle ljubavnih pesama (Prodanovi 1932: 92). Meutim, jedna od moguih primjedbi koje bi se mogle uputiti na Prodanovieve priloge opisima porodinih osjeanja u
narodnoj poeziji odnosi se na injenicu da je u veini sluajeva, u navedenom ogledu, kao
predloke za odreena pojanjenja uzimao primjere iz balada ili ak epskih pjesama, a ne
iz iste porodine lirike, poput razmatranja odreenih dionica iz epske pjesme o enidbi
sina Ive Senjanina i drugih slinih primjera.
Posebnu panju porodinim pjesmama posvetio je Vido Latkovi. Prireujui iri
pregled narodne knjievnosti, u presjeku kroz lirsko usmeno pjesnitvo, Latkovi je porodinoj pjesmi dodijelio osobit znaaj. Tamo je ona, meu ostalim, opisana sljedeim
rijeima: Kao optiju karakteristiku porodinih pesama treba navesti i to da u njima
ima manje slika, a vie dijaloga i naracije, te esto prelaze u epsko-lirske pesme. Shvatanja izraena u pesmama o porodinim odnosima i ideali porodinog ivota koji su bili
pred oima pevaa dok su ove pesme stvarali, zasnivaju se na vievekovnom ivotnom
iskustvu kolektiva. Otuda je ivot u njima prikazan preko ustaljenih slika, a shvatanja su,
i pored mestiminih razlika, uglavnom utvrena (Latkovi 1967: 186).
Slino svojim prethodnicima, Vladan Nedi jasno je odijelio porodine pjesme,
ocjenjujui ih, izmeu ostalog, sljedeim rijeima: Blie poznanastvo sa porodinim
lirskim pesmama otkriva jednu istinu. One samo po izuzetku slikaju patrijarhalnu idilu.
Po pravilu, one obasjavaju tamne strane starog porodinog ivota (Nedi 1977: 25). Me-
73
utim, u prohodu kroz jugoslavensku narodnu liriku, Nedi je za vlastitu antologiju izdvojio neke pjesme koje je smatrao porodinim, a rije je o baladama, to ini isti previd
uoiljiv i kod Prodanovievih opisa porodinih osjeanja u nekim usmenim pjesmama.
Naime, sarajevsku baladu o na smrt osuenom Ibrahim-begu, Nedi je svrstao meu
porodine pjesme, to je, ako se uzme u obzir tema pjesme koja upuuje na tragina
zbivanja u porodici, donekle i razumljivo, ali je ova pjesma po svojoj sadrini zaokruena balada te je kao takva u radovima istraivaa usmenog pjesnitva bila i razmatrana,
osobito kod H. Krnjevi i M. Maglajlia.
U poglavlju o narodnoj lirici za Istoriju srpske knjievnosti Jovan Dereti je porodinu pjesmu, vienu u okrilju svekolikog lirskog pjesnitva, predstavio na sljedei nain:
Najvei krug obiajnih pesama, svatovske pesme, u celini je ispunjen raznim vidovima
porodinog ivota. Uspavanke i tubalice su porodine pesme naroite vrste. U ljubavnim pesmama, pored devojke i momka iji su odnosi u prvom planu, u pozadini se javljaju porodini odnosi, kao to je odnos kerke i majke, sina i majke, brata i sestre i dr.
Meutim, ima dosta i takvih pesama u kojima su porodini odnosi najbitniji, u kojima
oni nisu okvir nego tema. U njima je svet patrijarhalne porodice vien iznutra (Dereti
2007 [1983]: 330).1
Izrazitije teorijsko odreenje ove pjesme doneseno je u Leksikonu narodne knjievnosti, u natuknici koju je napisala Radmila Pei. Porodine pjesme su u objanjenju
Peieve oznaene kao krae narodne pesme koje pevaju o ivotu u porodici i zadruzi,
ili se pevaju iskljuivo u porodinom krugu (...) Ove pesme pevaju najee o tuzi u porodinom ivotu i tekoj sudbini ene dovedene u novi dom. Sredini motiv ovih pjesama
je ljubav materinska, a osobito sestrinska. Sestra za bratom oi vadi, suzama more uzmuti ili ga u elji od drveta i svile svija. Ljubav brata prema sestri, ili sestara meu sobom
retko se opeva, kao i oinska ljubav, ili ljubav dece prema roditeljima (Pei 1984: 208).
U drugoj prilici, sastavljajui natuknicu o porodinim pjesmama za Renik knjievnih
termina, Radmila Pei prikazala je ovu lirsku usmenoknjievnu vrstu kao krae narodne pesme, jednim delom obredne, koje pevaju o ivotu u porodici i zadruzi, ili se
iskljuivo pevaju u porodinom krugu (Pei 1984: 623).
Porodina je pjesma u bonjakoj sredini, koja se ravna po strogom patrijarhalnom
svjetonazoru, ponijela velik broj raznolikih motivsko-tematskih sadraja. Ipak, bez obzira na sve, majka je u njima sredinji lik, koji se u veini primjera brine da se patrijarhalni
poredak i ouva. Moglo bi se, zapravo, rei da je takvo stanje bilo odrivo kroz vjekove
vie zahvaljujui majinoj ulozi po kojoj je trebala da sauva davno ustanovljeni red nego
poslovinoj mukoj snazi koja i jest bila stvarni autoritet u porodici opet, najvie zahvaljujui majinom zalaganju meu ukuanima da se oeva linost nedvojbeno potuje.
Kada je ve tako, u porodinim pjesmama, majci se za pomo obraaju keri i sinovi,
ona bdije nad njihovim ivotima, stara se da sakrije ili ublai sve nevolje koje bi mogle
povrijediti oca, jednom rijeju, majka je ovdje sredinji stub za kojeg je cijela porodica
vezana najjaim nitima.
Ima porodinih pjesama koje za temu uzimaju veliku privrenost sestre prema bratu
i moglo bi se rei da je ova vrsta odanosti, kada je rije o krvnim vezama, najjaa. Odnosi
izmeu suprunika, koji su u veini primjera nepovoljni, takoer su tema odreenog
1 Prvo izdanje Deretieve Istorije srpske knjievnosti objavljeno je 1983. godine, ali mi nismo u mogunosti
pozvati se na navode iz prvog izdanja zbog tehnikih razloga.
74
broja porodinih pjesama. Sredinji lik u takvim pjesmama esto je svekrva, mueva
majka, koja nastoji potiniti nevoljnu snahu svojoj starini. Novopridola snaha najvie
razumijevanja nalazi kod djevera, mueva brata, a s druge strane djeveru razboritoj
mukoj glavi veoma esto pripadne uloga da smiri uzburkane odnose izmeu snahe i
ostalih ukuana. Ponekad se dogodi da i brata odvrati od ishitrenih i pogubnih odluka.
Bilo da su ove pjesme govorile o srei u porodici, ili da su opjevavale velike porodine udese i nevolje, to veina porodine lirike i ini, njihova funkcija bila je ista da
se sauvaju drevne narodne mudrosti i da se odre sjeanja na pojedina ivotno vana
iskustva koja e potonjim pokoljenjima u amanet ostaviti uspomenu na unutarnji, porodini ivot jednog naroda, koji se, po svemu sudei, morao odvijati prema nekom davno
uspostavljenom redu.
Porodino osjeanje u lirskim pjesmama iskazuje se u najrazliitijim oblicima: od
najvieg stupnja ljubavi do najstranije mrnje (Prodanovi 1925). U najveem broju
primjera porodinih pjesama nalo se enino pjevanje o zgodama i nevoljama u krugu
porodice. Idilu takvih slika ine doslovce sagledavanja iznutra, uz neizostavno dovijanje
kako da se nakon ustanovljene tegobe uspostavi ispravan lijek. Malo je, naalost, porodinih pjesama koje pjevaju o srei. Jo je manje onih lirskih pjesama koje sluamo iz
ugla mukog pjevaa. Ipak jedan uvjerljiv primjer sauvala je pjesma Stambolu se vrata
ovorie, u kojoj mladoenja obeava nevjesti zanosan ivot opisujui budue blagostanje
u deseterakim stihovima: Kraj bee je tanana robinja, / Nek je danom lila i zabavlja, / A
ja u je nou zabavljati, / Zabavljati na desnici ruci!2
U jednom primjeru ena, takoer, ne tedi sebe kada je rije o panji koju treba pokloniti muu. Zanesena sreom dobijanja, ali i darivanja ljubavi, mlada ena obavezuje
se na vjernost koju utkiva simbolinim vezom po mahrami: Ona veze svu od zlata mahramu, / Da je dadne svome dragom Bajramu.3
Prizori umirujue porodine idile prisutni su u pjesmi Svadili se orli i sokoli, gdje
ponosita majka dri dva blizanca sina u krilu dok je viteki uva vrsta ruka gordog
mua, spremnog da savlada sve prepreke koje bi mogle ugroziti sigurnost porodine sree. Pjesnik ovu zamamnu sliku uobliava desetercima: Bunar uva painica mlada, / Na
krilu joj dva blizanca sina. / Jednom ime sjajna mjeseina, / Drugom ime ogrijalo sunce.
/ Ja da bi se bunar zamutio, / Paa bi im oi izvadio.4 U navedenim stihovima ivopisno
je oslikana okolnost u kojoj se uzorna ena pokazala kao marljiva i predana majka, ime
je, prema narodnom vjerovanju, ispunila svoju dunost estite supruge i time doprinijela
muevom velikom ugledu.
Porodine pjesme sa motivom lijepog odnosa izmeu snahe i djeverova takoer pripadaju onom malobrojnijem krugu porodine lirike u kojem prevladavaju vedrija osjeanja. Djeverovi se obino die nevjestinom glasovitou i ljepotom. Narodni pjesnik
je jedan takav prizor slikao u sljedeim deseterakim stihovima: L jepo ti je kroz tunje
gledati, / Gdje se tunje s liem izmjeale, / A djeveri megju l jepom nevom.5
2 Stambolu
se vrata ovorie, Rukopisna zbirka Ivana Zovke 1893. Tisuu narodnih enskih pjesama M. H.
24. sv. I, br. 223.
3 Kolika je Abuhaja k jalija, Muharem Kurtagi Muslimanske narodne pjesme, enske M. H. 197. sv. VI
(I-VI), br. 57.
4 Svadili se orli i sokoli, Muhamed Hadijahi, Ms 58 Sarajevske narodne pjesme FAZM, Rukopisna zbirka
Odjeljenja za Etnologiju, br. 39. Pjesmu kazivala Razija Kliman iz Sarajeva.
5
L jepo ti je kroz tunje gledati, Zovko, sv. I, br. 248.
75
Velik broj porodinih pjesama svjedoe o ljubavi sestre prema bratu. Ovaj motiv
rasprostranjen je u svjetskoj knjievnosti, a jedan od priznatijih primjera nalazi se u
antikoj knjievnosti, u Sofoklovoj Antigoni.6 U pjesmi Sino paa kroz Sarajvo proe7
najstarija sestra nudi pai tri tovara blaga do joj pusti brata na slobodu. Rjee nalazimo
pjesme koje naglaavaju ljubav brata prema sestri. Ako brojna braa imaju jednu sestru,
onda je seja prikraena njihovom rijeenou da je sauvaju i da ne dozvole nikakvoj
neprilici da joj prie. Sliku djevojke koja se nala pod teretom pretjerane brige i nadzora brae nalazimo u stihovima: uti, dragi, ne govori! / Ja bih rado pola za te, / Al ne
smijem poi za te. / Imam devet devetana, / Devetana, devet bana.8 Ljubav izmeu brata
i sestre, koji zajedno odrastaju dijelei panju i podrku majke, ali i obaveze koje se od
njih oekuju, opisana je u pjesmi Vijala se b jela loza vinova, gdje se u nekoliko zgusnutih jedanaesteraca itaju dokazi meusobne privrenosti i povezanosti: To ne bila b jela
loza vinova, / Ve to bilo dvoje mili i dragi. / Zajedno su jednu majku dojili, / Zajedno
su u mejtefe hodili, / Zajedno su u Musafu uili.9 Ovo osjeanje postojano je i prisutno u
zrelijoj dobi, kada se bratac i sestrica pripremaju krenuti u novi ivot i zasnovati vlastite
porodice, pri emu im je potrebna izdana potpora ukuana u okupljanju svatova i spremanju darova. Slike takvog svearskog raspoloenja nalazimo u pjesmi Raslo drvo tanko
i visoko, gdje se brat i sestra svesrdo ispomau: Pod njim sjedi bratac i sestrica, / Bratac
sestri perli dibu ije, / Sestra bratu uz rukave veze.10
Ljubav izmeu sestara probija iz slika u kojima starija tjei mlau na dan kada treba
napustiti kuu roditelja i zasnovati vlastiti dom u zajednici sa svojim muem: Sjela je
majci ter plae, / Tii je starija sestrica, / ut ne plai, jedina u majke, / Tvoji su dvori
saraji...11
Kada je pak rije o pjesmama koje govore o ljubavi izmeu majke i kerke, onda
se tu gotovo u pravilu susreu slike alobnog djevojakog ispovijedanja majci s jedne, i
majinu toplu utjehu s druge strane. Uspomenu na takve razgovore sauvali su i stihovi
poznate pjesme: Drima li, kerko, ne drimam majko12 u ijem nastavku sluamo sljedei
dijalog spjevan u ne ba estom metru lirskog deseterca: Sanak me mori, sanak me lomi,
/ Na to te, erko, mami tuinko, / Na ute tunje i na limune...
Ljubav sinova prema majci i obrnuto predoena je na jo izraajniji nain. U stihovima razvijene alegorije Ljuto su se vjetri zavadili, / Sve su bistre vode zamutili, / Samo
nisu paina bunara usmjerena je panja na nedvojbenu snagu porodice koja je, zahvaljujui majinom zalaganju, uspjela sauvati zajednitvo i mir meu svojim lanovima
do mjere da im je malo koja sila mogla nauditi. Tu udesnu bliskost koju je majka razvila
prema sinovima i koju joj sada oni uzvraaju, narodni pjesnik je oslikao posredstvom
6 Iz
mitske prie o kralju Edipu, Sofokle je za ovu dramu izabrao motiv Antigonine sahrane brata Polinika
onako kako obred nalae bez obzira na grevito protivljenje kralja Kreonta da se taj in dostojno tradiciji
obavi.
7 Sino paa kroz Sarajvo proe, Bradari, sv. III, br. 60.
8 A djevojko ljepotice, Zovko, sv. III, br. 4.
9 Vijala se b jela loza vinova, Bradari, sv. I, br. 105.
10 Raslo drvo tanko i visoko, Stevo K. Kuki, Ms 102 Narodne pjesme iz Bosne FAZM, Rukopisna zbirka
Odjeljenja za Etnologiju, br. 59.
11 Pod onom gorom zelenom, isto, sv. I, br. 89.
12 Drima li erko, ne drimam majko, isto, sv. I, br. 110.
76
hiperbola prisutnih u sljedeim stihovima: Na krilu joj tri paina sina, / Jednom ime iza
gore sunce, / Drugom ime sjajna mjeseina, / Treem ime rosa do sunaca.13
Veina porodinih pjesama tematski je usredsreena na nevolje ene bilo da su
potekoe ena potaknute svojeglavou mua despota, njegovom bezrazlonom ljubomorom ili pak odlukom da dovede inou, gotovo uvijek je ena, rastrgana izmeu
osjeanja povrijeene supruge i briljive majke, lirski subjekt koji progovara iz pjesme.
Nevolja ene ne ispoljava se samo u odnosima sa muem: veoma esto ona podnosi uvrede zloeste svekrve, zaove ili, tek veoma rijetko, nevjesta mora otrpjeti uvrede svekra.
Ima i primjera meu porodinim pjesama koji svjedoe o spletkama i zavjerama potaknutim ljubomorom nekih lanova zajednice na panju koju mu poklanja eni, ili pak
onih koje pjevaju o ljubomornoj eni koja se buni protiv mueve panje usmjerene na
sestru, tj. nevjestinu zaovu.
Kada je rije o porodinim pjesmama koje kazuju o mrnji i patnji, moe se rei da
je najvie onih koje se bave sukobima meu suprunicima. U veini primjera ena se ali
na mua tlaitelja, zulumara koji je umjesto podrkom i razumijevanjem obasipa
uvredama i ponienjima.
Kada je rije o odnosima meu suprunicima, esto se susree tema ljubomornog
mua, zbog ijeg najee neopravdanog nezadovoljstva neduna ena ispata. Kada
mu dobije vijest od kakvog neobuzdanog jarana da mu ljuba nije vjerna, pohita kui da
iskali bijes i srdbu na eni. Supruga pak ubrzo shvata da je potvorena ili eventualno prokazana. U jednoj pjesmi vragolasta ena nastoji ubijediti ljubomornog mua da u njezinu
veselu pogledu nema nikakve teine te da se on ne treba ljutiti zbog jednog bezazlenog
osmijeha: Ta ako sam koga pogledala, / Ja ga nisam srcem sevdisala: / Oi voda, gledaju
svakoga, / Srce moje nee neg jednoga.14 Mu esto uobrazi da ima pravo na neogranienu vlast nad enom, nad njezinim kretanjem, oblaenjem i pratnjom. Ona zna trpjeti
suprugove pridike o lijepom ponaanju pri emu za njeg nije ni bitno ta je ena zapravo
naumila uraditi. Silina paine ljubomore izbija iz svake slike u sljedeim stihovima: Kud
e sama preko at-mejdana, / Bez sajvana, bez tahterevana, / Bez fenjera i bez hizmeara,
/ Bez ferede i bez jemenija?15
Postoje brojne pjesme koje su opjevale nevolje ene u ivotu s muem pijanicom. U
takvim neprilikama nevoljna ena morala se dovijati kako da prevlada ivotne tegobe
sa kojima je suoena, ali i da ouva branu zajednicu. Nisu ova nastojanja jednostavno
uspijevala, osobito kada bi mu u stanju pijanstva izlagao enu zlostavljanju. Zbog toga
se ona, u trenucima slabosti, u jednoj pjesmi oglaava osmerakom alopojkom: Imam
dragog pijanicu, / Nikad kui ne dolazi, / I kad dojde s jadom dojde. / Sa mnom jadan ne
govori, / Ve govori buzdovanom...16 Motiv naprasitog pijanice u porodinoj lirici esto
prate motivi ljubomornog i sumljiavog mua. Takve okolnosti prisutne su u pjesmi Kad
se aga iz mejhane pomoli,17 gdje pijancu ne odgovara ak ni nevjestina lijepa rije, tavie,
on u njoj vidi ve unaprijed pripremljenu spletku te se nabusito raspituje kakvu mu je
nevjeru ena priredila.
13 Ljuto
su se vjetri zavadili, isto, sv. I, br. 93.

jesam, ni spavala nisam, Husaga ii, Ms. 19 Narodne pjesme, lirske FAZM, Rukopisna zbirka
Odjeljenja za Etnologiju, br. 3.
15 Sino paa painicu kara, isto, br. 29.
16 Tavna noi, tavna li si, Bradari, sv. II, br. 10.
17 Kad se aga iz mejhane pomoli, Bradari sv. IV, br. 124.
14 Dertli
77
Postoje i takvi primjeri porodinih pjesama u kojima pijanog mua grize savjest
zbog loeg ponaanja. Tada on, u nedoumici kako da prie supruzi, a znajui pritom da
je po ko zna koji put grdno pogrijeio, ve vidi njezin spreman odgovor: Vijaju je se po
penderu zarovi, / Iza zara moja drga govori: / Di si bio do vo doba bekrijo?18
U drugom primjeru ena tuguje i samuje, ak ni veerati ne moe zbog neprekidne
brige za muem te zbog njegovih kasnih dolazaka. Njezinu tugu zapamtili su uveni deseterci: Kaharli sam, veerala nisam.19 U nastojanju da svim dobronamjernicima objasni
zato je tuna i nevesela, mlada ena pojanjava: Ni zbog oca, ni zbog mile majke, / Ve
zbog dragog kasno dolazei...
enin ponos najvie je povrijeen kada se suoi sa muevom odlukom da je vrati
roditeljima. Pogoen nezajaljivim naletom ljubomore, mu ponekad donosi ishitrene
odluke i puta ljubu, na ta zlosretna nevjesta nema pravo da se ali, ve se mora pokoriti njegovoj odluci. U stihovima pjesme Ljubu pua Ljuboviu Bego,20 u svojoj nenadanoj tuzi nevjesta se zapita ta je uinila, da bi na kraju ula vijest kako je silni Hrnjetina
Mujo negdje u kafani rekao: Volio bih ljubu Ljubovia, / Neg njegove obadv je sestrice!
ena je prema ustaljenoj praksi islamskog drutva bila vezana za kuu i tek u rijetkim prilikama ukljuena u javni ivot. Zbog toga je ona nastojala odrati porodicu na
okupu i uzorno odgojiti djecu. Ipak, njen trud i portvovanost esto su bivali potcijenjeni, a osioni mu katkad je odlazio za drugom enom. Motiv nevjernog mua, koji odlazi
za drugom enom, prisutan je u trinaesterakim stihovima: Ne mogu ti draga doi, za tri
godine, / Skoro sam se oenio boljom od tebe...21 Vjerna ljuba se ak ne smije ni pohvaliti
kako je uzorno vodila ivot i podizala djecu, jer ve i na takve rijei uzoholjeni mu ima
spreman odgovor: Ako s dvore sagradila, teb se bijele / Ako s dicu poenila stekla s zaminu / Ako s keri poudala, stekla s zetove.22 Kada se povrijeena ena suoi sa okolnou da joj suenik odlazi drugoj, ona alovito i razoarano preispituje osobine te druge
ene uz gotovo neizbjean zakljuak da je zapravo pobjegao manje vrijednoj ili kako to
iskazuje alobnim osmerakim iskazom: Sama sam jadna jadovna, / Od sveg sam srca
alosna, / Gdje dragi dragoj pribie, / Pribie goroj od mene.23
Da bi istom mjerom uzvratila na uvredu i ponienje, ena umije spremno prihvatiti
suprugovu odluku da dovede inou uz uvjet da i ona bude slobodna kako bi se udala
prema vlastitoj sklonosti. Sjeanje na prkos ojaene ene, kao odgovor na dramatini
muki iskaz: Vjerna ljubo, eniu se na te, sauvan je u samosvjesnom odgovoru ene:
en se ago i meni je drago.24
Razlog zbog kojeg uzoholjeni mukarac eli imati dvije ene obino je pripisan jordamu neobinoj vrsti gordosti, kojom je nerijetko iskazivana tek statusna mo. Sjeanje
na nesvakidanju enidbu nekog osionog Ali-bega i to dvjema nevjestama istovremeno,
sauvano je u pjesmi: Kad se eni bee-Alibee, / Od jordama dvima djevojkama, / Iz
Travnika i iz Sarajeva. / Po Travljanku alje milu majku, / Po Sarajku i oca i majku.25
18 Kad
puhnue sabahzorski vjetrovi, isto, sv. V, br. 185.

sam, veerala nisam, Hadijahi, br. 7.
20 Ljubu pua Ljuboviu Bego, Kuki, br. 47.
21 Vezak vezla Adem kada, mlada nevjesta, Hadijahi, br. 19.
22 Knjigu pie virna ljuba Hasanagina, Kurtagi, sv. V, br. 15.
23 Ah, udoviu ne boluj, isto, sv. VI, br. 24.
24 Omer paa na Bosni sjeae, isto, br. 85.
25 Kad se eni bee Ali-bee, Bradari, sv. V, br. 166.
19 Kaharli
78
Obaveza udate ene bila je izmeu ostalog da oprema mua u vojsku i da ga eka
kod kue dok se on sa vojne ne vrati, ako bude te sree. Ona savjesno prihvata taj svoj
zadatak iako esto ne moe sakriti razoarenje i tugu zbog njegova odlaska. Nevjestina
osjeanja potaknuta takvim okolnostima sauvana su u jedanaestercima pjesme Karanfil
se na put sprema i pjeva,26 iz kojih se vidi da udata ena odano ispunjava svoju dunost,
ali ipak eli okolini skrenuti panju na svoje tegobe iskazom pitanjem: Karanfile, rosno
cvie iz bae, / S kim ti mene vako mladu ostavlja? Na te joj rijei suprug utjenim tonom otpijeva: Ostavljam te u mom dvoru kod majke, a neutjena nevjesta poentira: ta e
meni tvoji dvori i majka, / Kad ja nemam tebe dragi kraj sebe.
Nadanje u sretan povratak mua iz vojne znala je prekinuti tegobna vijest da je mladoenja poginuo u kakvom boju te da je nevjesta time stekla status udovice. Motive udoviinih nevolja ponijele su brojne porodine pjesme, koje vjerovatno ine najpotresniju
dionicu porodine lirike. Premda se motiv pogibije u krajinikoj slubi najee javlja u
vojnikim pjesmama, teko je, u razvrstavanju usmene lirike, zanemariti izraze onih trenutaka u kojima su jaka enska osjeanja oblikovala pjesme u krugu porodice, zapravo
pjevala o tegobama i nevolji koje su ih pogaale, posebno kada je rije o odlasku najmilijeg u neizvjesnu borbu, daleko od kue. Ako je odsutni mu u meuvremenu saznao da
ga njegova odabranica ne eka kod kue, rasreni junak u povratku sa vojne krene ruiti
sve pred sobom. On eli saznati ta se dogodilo sa njegovom ljubom: da li je umrla ili se
udala dok je on bio na vojnom popritu. U jednom primjeru, uz provalu ruilake srdbe,
junak se ipak smirujue obraa gradskom dizdaru, stihovima rijetkog lirskog deseterca:
Ne boj se gradu, gradski dizdare, / Nisam ja poo grada robiti, / Ve sam ja poo dragu
viditi, / Jedni mi kau da se je udala, / Drugi mi kau da je umrla.27
Ponekad mlada ena, pritisnuta obavezama braka i neuviavnog odnosa koji u novome domu ispoljavaju prema njoj kao pridolici, uvia da se prevarila u procjeni onoga
za koga e poi, to uveliko oteava njen poloaj nevjeste od koje se oekuje bespogovorna poslunost i dobro raspoloenje. Tada se ona sa alom prisjea svoga prvog aika
smjelo zazivajui sudbinu da ostane udovica kako bi se potom udala za prvog sevdaha.
Nesretna ena tada uz beiku a to su najintimniji trenuci izmeu majke i eda uz najljepe elje koje sadravaju uspavanke, dodaje stihove iji je sadraj daleko od zazivanja
lijepe sree djetetu: Nini, sine, ostao bez babe, / Ko ja majka bez prvog jarana. / Ostala ti
majka udovica, / Pa s udala za svoga sevdaha.28
Mnoge nevolje znali su izazvati ugovoreni ili brakovi uz prinudu. U jednom primjeru nesretna nevjesta, pritisnuta golemom tugom, bolno uzvikuje: to me dade u goru
zelenu, / Za nekakva hajduk Ibrahima!29 Ipak, u drutvu u kojem se zatekla, ena ne
moe promijeniti svoje stanje, nego mora strpljivo podnositi sudbinu, ma kako tegobna
ona bila.
Ponekad i ena zna osjetiti nastup nezajaljive ljubomore. U jednoj pjesmi znatieljna je ena nala u muevoj odjei nepoznati rubac, tj. vezeni jagluk kakav su djevojke
poklanjale momcima kao znak ljubavi i odanosti pa se u provali ljubomore odvaila da
ga upita: Otkud tebi srmom jagluk vezen, / Srmom vezen u ulsiju stopljen? Na te joj je
26 Karanfil
se na put sprema i pjeva, Kurtagi, sv. V, br. 30.

drvee niz more plivae, Bradari, sv. V, br. 168.
28 Vitar pue, a behar mirie, ii, br. 8.
29 arna goro ne zelenila se, Hadijahi, br. 165.
27 Zeleno
79
rijei beg Ali-beg domiljato odgovorio: Ti si mi ga u ruhu donila!30 Nevjesta, dakako,

zna da pronaeni jagluk nije vezla njezina ruka, ali svaki nastavak rasprave samo bi je jo
vie udaljio od mua, to ona nikako ne eli. S druge strane, mladoenja smatra da bi bilo
kakvo pravdanje naruilo njegov ugled, pa je stoga esto znao na smion ali djelotvoran
nain okrenuti opasnu nepriliku u svoju korist.
Kada netrpeljivost izmeu suprunika dosegne vrhunac, oni prekinu branu zajednicu, ali u bonjakom patrijarhalnom drutvu djeca su uvijek postajali svojina oeva,
ostajui da ive u njegovoj kui. Ipak, malodobnoj djeci majka je nezamjenjiva pa su
oevi u nekim prilikama pristajali da mala djeca odu s majkom. U jednoj pjesmi Ali-beg
nakon putanja ljube, zadrava dva starija sina, dok kerku i najmlaeg sina do odreenog vremena preputa majci: Ljubi daje nejaka Beira, / I lijepu erku Sultaniju, / Jer je
nema ko vezu nauit...31
Netrpeljivost izmeu snahe i svekrve esta je tema porodinih pjesama. Teko neshvatljiva ljubomora, koja se u najveem broju primjera javlja kod majke, potakla je nebrojene nevolje zapamene u bonjakoj usmenoj lirici. S druge strane, mlada nevjesta,
esto u elji da se dokae ili da ukae na vanost vlastite uloge u porodici znala je prenagliti u odnosima prema muevim ukuanima, to je takoer uzrokovalo odreene nesuglasnice. Ipak, na samom poetku, svjesni da ih ispoljavanje nepoeljnih osjeanja moe
odvesti predaleko i svekrva i snaha zale su davati sve od sebe kako bi odrale ravnoteu
dobrih odnosa u kui. Meutim, sukobi izmeu dvije ene, ije su brige usmjerene na
istog ovjeka, postaju gotovo stereotip o emu kazuje i sljedea pjesma: Vidjela sam, to
vidjela n jesam, / Gdje ribica nosi vodu hladnu, / Gdje svekrva ljubi nevjesticu, / Al to
kratko vr jeme potrajalo: / Opet voda nosi ribiicu, / A svekrva kara nevjesticu.32
Nevjesta je obino svjesna da muu ne smije govoriti nita protiv njegove majke, ali
ona u isto vrijeme zna i da joj je mu jedina zatita u novoj kui. Iz tih razloga ona ga
smatra osobom kojoj se ima pravo i kojoj se, na kraju, smije ispovijedati. Osim kod mua,
nevjesta umije zatitu potraiti i kod djevera. U jednom primjeru mlada ena eli saopiti djeveru da postoje odreeni nesporazumi izmeu nje i svekrve i to ini tako da zatiti
svekrvin integritet, ali i da razjasni vlastito neraspoloenje u isto vrijeme. Zbog toga ona,
u jednoj pjesmi, na djeverov upit: ta je tebi, Adem-Kado, mlada nevjesto?33, u nastavku
spretno odgovara: Tvoja majka, dobra ena, o zlu govori. Na ovaj je nain mlada ena
zatraila zatitu i razumijevanje od mueva brata, ali mu je u isto vrijeme i naglasila kako
je ipak rije samo o sitnim i prolaznim nesuglasicama potedjevi ga time nelagodnog
poloaja presuditelja izmeu majke i snahe.
S druge strane, svekrva se obino rjee suzdrava od izravnog komentara na snahino ponaanje. Ona se mudro koristi svojim godinama i ugledom u porodici, pa zato i
ne udi svekrvina neposrednost koju zatjeemo u stihovima: Nevistice, sam te Bog ubio, /
Vi mi tvoja igra dodijala!34 Ipak, najbolje je za odnose u porodici da se netrpeljivost, ako
se ve ne moe izbjei, zaustavi izmeu dvije osobe. Da je bilo i drugaijih ishoda, svjedo30 Ali-beg
se s ljubom zavadio, Bradari, sv. V, br. 25.

stalo pa se zagledalo, Kurtagi, sv. I, br. 3.
32 Vidjela sam, to vidjela n jesam, Zovko, sv. II, br. 59.
33 Vezak vezla Adem-Kada, mlada nevjesta, Senija Bajraktarevi, Ms 37 Sarajke. Muslimanske enske pjesme
FAZM, Rukopisna zbirka Odjeljenja za Etnologiju, br. 31.
34 Konj zelenko rosnu travu pase, Kurtagi, sv. I, br. 114.
31 Sunce
80
i potresna pjesma baladine intonacije Zaplakala stara majka, Dafer-begova,35 u kojoj

svekrva potvara snahu sinu, na ije rijei mladoenja silnik ishitreno reaguje. Dramatinost radnje kulminira u posljednjem stihu, u kojem pjesnik ukazuje na najveu, a
ujedno i najneviniju rtvu istom roeno djete: Sablja zveknu, ljuba jeknu, edo zaplaka.
Ako mlada ena u muevu dvoru, osim svekrve, zatekne jo i zaovu, onda je ona u
puno veem iskuenju pred moguim porodinim sukobima. Zaova e uvijek podrati
majku i obrnuto. Osim toga, sestrinska ljubav moe da izrodi ljubomoru prema eni
novopridolici na koju je usmjerena bratova panja. U nekoliko osmerakih stihova
koji slijede, ena se ali na tegobe ivota sa svekrvom i zaovom: A ja jadna ostarila, /
Od zuluma svekrvina, / Od jezika zaovina.36 Sestrino osjeanje ljubomore usmjereno na
nevjestu jasno je opet izraeno u stihovima: Bratac hoda, svoju ljubu voda, / Meni, sestri,
ni mukajet nije.37
Odnos maehe prema pastorku i pastorci u narodnom pamenju je gotovo u pravilu
nepovoljan. Osjeanje netrpeljivosti koje maeha pokazuje prema pastorci sadrano je u
alopojci: Sve sam suze na jastuku lila, / Sve od jada, jada maehina.38 Pastorak takoer
ne uiva maehinu naklonost. U jednoj pjesmi momak je poginuo u ratu, a maeha je tek
nakon godinu dana dola da obie njegov mezar. Narodni pjesnik je u posljednje stihove
pjesme Da j u momka svoja majka / Za dan bi mu jade ula,39 utkao eljenu poentu.
Nisu sve porodine pjesme, koje svjedoe o sukobu nevjeste sa ukuanima, obavezno usmjerene na svekrvin zulum. Postoje i one koje kazuju o snahinoj lijenosti. U
jednom primjeru ukuani se ale da su na vrijeme ustali da sav posao obave dok snaha
spava, ali kada je snaha ustala, pokudila je sav obavljeni posao o emu svjedoe stihovi
veoma rijetkog sedmerca: Kad ustala nevjesta, / Svemu tome maana.40
Narodni pjesnik se u porodinim pjesmama, kao i u drugim vidovima liskog pjesnitva, koristio razliitim stilskim sredstvima, meu kojima prednjai hiperbola. Veoma rasprostranjena upotreba ovog stilskog sredstva u nekim pogledima je dovoena u
vezu sa utjecajima iz orijentalnog pjesnitva. U jednoj pjesmi djevojka je sama, bez oca i
majke, ali ima oi sokolove41 takav dar od Boga da joj nita vie u ivotu nije potrebno,
jer svojim divnim oima sve osvaja. Anafora je takoer esto korieno stilsko sredstvo
u porodinoj lirici, a jedan brojnih primjera izraen je stihovima: Kolo vodi Alibegovica,
/ Kolo vodi po mermer avliji, / Kolo vodi a pjesme izvodi...42, kojima se nastoji skrenuti
panja na otmjenost i visoki poloaj Ali-begove supruge u drutvenoj zajednici.
Kada je rije o oblicima stiha u bonjakoj porodinoj lirici, moe se rei da je raspon
metrikih predloaka srazmjerno irok i da se kree od najzastupljenijeg epskog deseterca: Kaharli sam, veerala nisam43, zatim preko nekoliko takoer rasprostranjenih oblika
stiha simetrinog osmerca: Imam dragog pijanicu,44 nesimetrinog osmerca: Sama sam
35 Zaplakala
stara majka Daferbegova, Hadijahi, br. 106.

suncu i mjesecu, Hadijahi, br. 8.
37 Dragi mi se u soldate sprema, Kuki, br. 50.
38 Kolika mi duga zima bila, Bradari, sv. I, br. 173.
39 Igrali se vrani konji, Bajraktarevi, br. 42.
40 Emka odi stranama, Vuk S. Karadi, Srpske narodne pesme I, Beograd, 1824, str. 270, br. 384. (T).
41 U djevojke ni oca ni majke, Bradari, sv. II, br. 133.
42 Kolo vodi Alibegovica, Bradari, sv. II, br. 70.
43 Kaharli sam, veerala nisam, Hadijahi, br. 7.
44 Tavna noi, tavna li si, Bradari, sv. II, br.10.
36 Blago
81
jadna jadovna,45 trinaesterca: ta je tebi, Adem-Kado, mlada nevjesto,46 jedanaesterca:

San zaspala dilber Mina u majke,47 do onih sasvim rijetkih lirskog deseterca: Drima
li, kerko, ne drimam majko,48 sedmerca: Emka odi stranama,49 dvanaesterca: Divojka
je momku prsten povraala,50 etrnaesterca: Poletila dva goluba iznad mojih dvora,51 i
konano posve rijetkog esnaesterca: Zacvilila eer-ula, Osman-pae vjerna ljuba.52
Porodine pjesme izdvajaju se, u cjelini uzevi, meu ostalim usmenoknjievnim
lirskim oblicima po raznolikosti motivsko-tematskih sadraja. Budui da se radi o vrsti
gdje su porodini odnosi tema, a ne puki okvir, ne iznenauje ni injenica da je majka
najvanija linost porodice jednako u sreditu zbivanja i kod veine porodinih pjesama. Jedno od najjaih ispoljenih osjeanja u porodinim pjesmama ini ljubav sestre
prema bratu. U zabiljeenim stihovima ovog tematskog usmjerenja esto se pjeva o odnosima izmeu snahe i svekrve, snahe i novih ukuana te o popratnim nerazumijevanjima koja se gotovo u pravilu javljaju ako se ivi u zajednici, pri emu je majka, odnosno
svekrva, ponovo nosilac kljunih zbivanja. Znaajan broj porodinih pjesama svjedoe
o odnosima meu branim drugovima, ali ove se teme nadaju kao sporedne naspram
onih drugih, uestalijih koje su zaokupljale enu rastrganu izmeu djece i velike zajednice u kojoj je ivjela te njihovih suprotstavljenih interesa. Najzad, porodine pjesme su
uglavnom pamtile tamnije strane porodinog ivota. Kakvu god tematiku da je obraivala, ova lirska usmenoknjievna vrsta u raznovrsne oblike stiha utkivala je neprolazne
mudrosti i iskustva, prenijevi tako cjelokupan nain ivota, obiaje i vjerovanja drutva
u kojem je nastajala u svijet pjesme, a ona dalje u svijest njezinog batinika i sjeanje
uvara tradicije.
Izvori
a. Rukopisni
FAZM, Rukopisna zbirka Odjeljenja za etnologiju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine:
Ms 19 Narodne pjesme, lirske ii, Husaga
Ms 37 Sarajke, muslimanske enske pjesme Bajraktarevi, Senija
Ms 38 Narodne umotvorine iz Dervente i okolice veinom. sv. I-V Bradari, Smajl O.
Ms 45 Muslimanske narodne pjesme (enske). sv. I, V i VI Kurtagi, Muharem
Ms 58 Sarajevske narodne pjesme Hadijahi, Muhamed
Ms 102 Narodne pjesme iz Bosne Kuki, Stevo K.
Rukopisna zbirka Ivana Zovke, Tisuu narodnih enskih pjesama 1893. M. H. 24.
45 Ah,
udoviu ne boluj, Kurtagi, sv. VI, br. 24.

vezla Adem-Kada, mlada nevjesta, Bajraktarevi, br. 31.
47 San zaspala dilber Mina u majke, Kurtagi, sv. I, br. 155.
48 Drima li, kerko, ne drimam majko, Bradari, sv. I, br. 110.
49 Emka odi stranama, Karadi, str. 270, br. 384.
50 Divojka je momku prsten povraala, Kurtagi, sv. I, br. 27.
51 Poletila dva goluba iznad mojih dvora, Isto, sv. VI, br. 3.
52 Zacvilila eer-ula, Osman-pae vjerna ljuba, Bradari, sv. I, br. 3.
46 Vezak
82
b. Objavljeni
Karadi, Vuk S. (1824), Srpske narodne pesme I, Beograd
Kuba, Ludvk (1984), Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, prir. C. Rihtman, Lj. Simi, M. Fulanovi-oi i Dunja Rihtman-otri, ANUBiH, Sarajevo
Mirkovi, Petar (1886), Srpske narodne pjesme iz Bosne, tamparija brae Jovanovia, Panevo

Literatura
Bokovi-Stulli, Maja (1978), Usmena knjievnost, Povijest hrvatske knjievnosti I, Liber, Mladost, Zagreb
Dereti, Jovan (2007), Istorija srpske knjievnosti, VI izdanje (I izdanje 1983), Sezam book, Beograd
Latkovi, Vido (1967), Porodine pesme, Narodna knjievnost I, Nauna knjiga, Beograd
Maglajli, Munib (2006), Bonjaka usmena lirika, Usmena lirika Bonjaka, Preporod, Sarajevo
Nedi, Vladan (1977), Jugoslovenska narodna lirika, Antologija narodnih lirskih pesama, II izdanje, Srpska knjievna zadruga, Beograd
Pei, Radmila, Nada Miloevi-orevi (1984), Narodna knjievnost, Vuk Karadi, Beograd
Prodanovi, Jaa M. (1925), Uvodna re, enske narodne pesme, Izdavaka knjiarnica Gece
Kona, Beograd
Prodanovi, Jaa M. (1932), Porodica u Narodnoj poeziji: oseanja i odnosi, Naa narodna knjievnost, Narodna misao, Beograd
Renik knjievnih termina (1984), Institut za knjievnost i umetnost, Nolit, Beograd
Simi, Ljuba (1984), Napomene o redigovanju tekstova, Ludvk Kuba, Pjesme i napjevi iz Bosne
i Hercegovine, Drugo izdanje pripremio, dopunio neobjavljenim pjesmama i dodao indekse Cvjetko Rihtman uz saradnju Ljube Simi, Miroslave Fulanovi-oi i Dunje Rihtmanotri, Svjetlost, Sarajevo
Solar, Milivoj (2005), Vjebe tumaenja, Interpretacije lirskih pjesama, Matica hrvatska, Zagreb
83
UDK: 821.163.4(497.6).09-13 : 398
Mirsad Kuni: Problem ruba i centra u

bonjakoj epici (O krajikom / graninom
identitetu jo jednom)
Na korpusu od preko etrdesetak pjesama bavim se razliitim aspektima epske osobnosti junaka erzeleza Alije, a to opravdavam injenicom da je junak najvaniji segment
epske naracije. Epska je radnja u krajikoj epici nadrasla neke klasine oblike i razvila se,
prema Schmausu, sve do epa, a u tako uslonjenoj radnji ni junak nije mogao ostati plono jednostavan. Svu njegovu kompleksnost vie ne moe pokrijti naziv junak, pa se, u
potrazi za boljim, dolazi do termina lik, preuzetog iz pisane knjievnosti, insistirajui
pri tome na potpuno istim modelima motivacije postupaka. U veem korpusu pjesama
uoava se neto to odstupa od stereotipizirane predstave, tako da pored ranije uoene
mitoloke, prepoznajem jo krajiku i porodinu dimenziju ovoga lika. Ova tri izdvojena
seta osobina daju mi za pravo da konstatiram kako se ovdje, zapravo, radi o dinamici a
ne statici, o liku koji se, jednostavno, razvija na isti nain kako to rade njegovi blii i dalji
roaci iz pisane knjievnosti, posebice romana. Krajnje je uzbudljivo bilo uoavati sofisticirane tehnike transformacije mitskoga erzeleza u krajikog junaka u pjesmi Beirbegova enidba Halila Bajgoria, tehnike i postupke njegovog prostornog i simbolikog
premjetanja iz zaboravljenog sredita na krajnje uzbudljivi rub Carstva. I poslije svih tih
avantura u prostoru, naemu junaku ostalo je samo jo da se suoi sa sreditem u sebi u
pjesmi Gerzelez Alija iz zbirke Mehmeda D. Kurta.
Kljune rijei: epski junak, mitski junak, krajiki junak, granica / rub, sredite / centar
Problem of Edge and Center in Bosniak Epic Poetry
(On Boderland / Border Identity Once More)
In the corpus of over forty songs I deal with different aspects of the epic personality of
the hero erzelez Ali, which I justify by fact that hero is the most important segment of
an epic narrative. Epic action in the borderland epics outgrown some classic forms and
developed, according to Schmaus, all to epic (epos), and in this complex action hero could not remain flatly simple either. All the complexities of his personality can no longer
cover the term hero, so, looking for a better one, I come up to the term character,
taken from written literature, insisting in this way on the exact same model of motivation processes. In a larger corpus of poems, something that departs from the stereotyped
performances is seen, so, in addition to the previously observed mythological one, I re-
84
Mirsad Kuni: Problem ruba i centra u bonjakoj epici (O krajikom / graninom...
cognize borderland and family dimension of this character as well. These three separate
sets of features give me the right to conclude that here, in fact, we are talking about the
dynamics rather than statics, about the character who, simply, develops in the same way
as his close and distant relatives of written literature, especially novels. It was extremely
exciting to notice sophisticated techniques of transformation of the mythical erzelez
into a borderland hero in the poem Beir Beys Wedding by Halil Bajgori, techniques and
procedures of its spacial and symbolic transfer from the forgotten center to the exciting
border of the Empire. And after all these adventures in space, our hero had to cope with
the center in himself in the poem Gerzelez Ali from the collection of Mehmed D. Kurt.
Key Words: epic hero, mythical hero, borderland hero, boundary / edge, middle / center

Teorijski pojmovi ruba i centra mogu svoju praktinu primjenu nai i u bonjakoj
usmenoj epici. Koristim ih u sljedeem teorijskom kljuu: usljed zamora metafiziranim
centrom posee se doslovno za njegovim demetafiziranim rubom, pri emu je vie nego
oigledno da se radi o pukom pomjeranju fokusa sa jedne na drugu taku, tako da se one
(take) uzimaju kao suprotni polovi dijalektikog odnosa, kako bi se odnosom napetosti
izmeu njih (teze i antiteze) moglo doi do dijalektikog razrjeenja sinteze. Rub, za
raliku od centra, ne nosi u sebi osjeaj samodovoljnosti, ak, recimo, superiornosti, kao
to je nosio centar, dok je bio u fokusu, jer sebe stalno ovjerava u svome kontekstu
ogledalu.
Problem odnosa ruba i centra u bonjakoj epici moe se sagledati kroz lik Alije
erzeleza. Koristim pojam lik, a ne uobiajeni pojam junak, zato to se u krajikoj epici
desio razvojni pomak u viu fazu postojanja, u kojoj fazi se sa epske prelo na realistiku
motivaciju, zbog ega je moralo doi do proirenja (detaljiziranja) epske radnje, a epski
junak, usljed socijalno-psiholoke uslovljenosti,1 poeo se ponaati kao i svi drugi knjievni likovi. Alois Schmaus je ovu pojavu nazvao umjetnikim obzirima vieg reda
(Razlog, nesrazmernom zbijanju ili proirivanju nije samovolja pevaeva, nego izvesni
umetniki obziri vieg reda. Schmaus 1953: 202), koji, sasvim komotno, korespondiraju
sa procesom epizacije, karakteristinim od svih junoslavenskih jedino za krajiku epiku:
Tek na ovom stupnju, kad peva ne stoji vie pod pritiskom i stegom starih upesmljenih sadraja a s druge strane ima izgraenu novu tehniku za prikaz sloenijih
psihikih procesa, moe pojedinac iz prilino amorfne mase krajinske epske tradicije da stvori novu pesmu sa novim psiholokim jezgrom kao presudnim faktorom
unutarnje, idejne integracije i da time uini najodluniji po naem miljenju korak
ka pravom epu. [...] Mislim da nam je uspelo dokazati da je proces epizacije, za koji
1
Junak se stavlja u viestruku zavisnost. On nije vie jedini nosilac zbivanja koje se odigrava dinamino
i pravolinijski, a sa elemntarnom snagom, i u kome prepreke pretstavljaju samo probni kamen za volju i
borbeni elan. (Schmaus 1953: 178)
Ovim procesom se korenito menja i pojam variante. Jer iako se pripovedna graa za pokuaje potpune
psiholoke reintegracije uzima iz tradicionalnog fonda, vrhovni princip novog jedinstva je odreen karakter
glavne linosti odnosno odreen psiholoki konflikt, tj. zavrna integracija se postizava iz psiholokog
centra, ne iz jezgra starog motiva, nego iz odreenog shvatanja neke dominantne karakterne crte glavne (ili
glavnih) linosti. (Schmaus 1953: 212)
85
krajinska epika daje ilustraciju, zaista u 18. veku tekao ivlje i bre i da je 19. vek preuzeo novi stil uglavnom kao gotovu tekovinu. Skok od pesme do epa je nemogu.
[...] Ujedno je razvio i unutarnje impulse u pravcu traenja novog idejno-psiholokog jedinstva, novih osnovnih tema, kojima je trebalo prevazii funkciju proste
zabave i izdii pesmu na vii plan. ini se da je Kolakovi sa izvesnom doslednou
iao tim putem, i ja se lino ne bih ustruavao da njegovu pesmu o Mehmedbegu
proglasim za jedan mali ep. (Schmaus 1953: 218)
Do motivacije vieg reda dolazi, izmeu ostalog, popunjavanjem epskoga prostora
itavim mnotvom razliitih likova, ime se smanjuje prostor centralnog lika za djelanje,
tako da se on mora postaviti i odrediti naspram svakoga, a radnja se premjeta sa vanjskog na unutranji plan. Sa krajikom epikom deava se neto to je vie odlika romana,
a to je psiholoka motivacija postupaka i iskorak ka romanu. Uz ovaj dogaa se i drugi
ka epu postupcima autoreferencije, autopoetike i sistematske dovrenosti opjevanoga
svijeta.
U takvim okolnostima i pojam Krajine biva na drugaiji nain motiviran, poprima
sasvim drugaija znaenja od uobiajenih. enana Buturovi je Aliju erzeleza nazvala
prvim bosanskomuslimanskim krajinikom, pozivajui se na prvobitni naziv i status
Bosne u sastavu Osmanske imperije Serhat ili Krajite. Bosna je i u petnaestom i esnaestom stoljeu, kada je ivio i djelao stvarni Grz Ilyias, bila pograninom zemljom. U
prvim stoljeima osmanske vlasti tek uspostavljeno Bosansko krajite sluilo je Carstvu
za dalja osvajanja i prodore na zapad, a od osamnaestog stoljea ono sve manje slui bilo
kome osim sebi i svojoj nezavisnosti.
Pjesme
U zbirkama izvan Parryjeve sauvano je 11 pjesama:
1. Nepoznati pjeva, erzelez Alija i Vuk Jajanin, Hrmann 1888, 382 stiha
2. Nepoznati pjeva, erzelez Alija, Hrmann 1888, 450 stihova
3. Salko Vojnikovi, Gerzelez Alija, carev mejdandija, Marjanovi 1898, 1009 stihova
4. Nepoznati pjeva, erzelez Alija i Kraljevi Marko, Buturovi 1997,2 67 stihova
5. Murat Kurtagi, Katal-ferman na erzelez Aliju, olakovi 2004, 1591 stih
6. Beir Islamovi, Marjanovi 18981899, pjesma broj 30, 105 stihova
8. Mehmed Kolakovi, Marjanovi 18981899, pjesma broj 45, 406 stihova
10. Nepoznati pjeva, Marjanovi 18981899, 1367 stihova
11. Nepoznati pjeva, erzelez Alija / erz Elez Ali, Miovi, internetsko izdanje,
187 stihova
Uz ovih jedanaest izvan pridodajem jo 34 (zasada) identificirane pjesme o Aliji erzelezu unutar Parryjeve zbirke:
2 Pjesma
je prvi put objavljena u Beharu br. 2 za 1901. godinu.
86
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
Bajgori Halil, enidba Beirbega Mustajbegova, PN6699, 1030 stihova

Bai Ibro, erzelez Alija i od Karlova ban 6596a, 1444 stiha
Bai Ibro, erzelez Alija i od Karlova ban (sa prianjem), PN 291a, 1391 stih
Bai Ibro, erzelez Alija i od Karlova bane, PN 291, 690 stihova
elebi Mustafa, Sultan Selim uzima Bagdat, PN 12404, 986 stihova
ustovi Hasan, Vuk Jajanin i erzelez Alija PN 1066, 589 stihova
ustovi Hasan, erzelez Alija i tri gorska hajduka, PN 1065, 189 stihova
Dupljak air, Pjesma od Bagdata, PN 12422, 538 stihova
ozo Hajdar, Razbolje se sultan Ibrahime PN 554*3
ozo Hajdar, Bolest sultana Selima PN 562*
ozo Hajdar, erzelez Alija i Starina Novak PN 558*
Ferizovi Hajro, Pjesma od Bagdata PN 12406, 1436 stihova
Ferizovi Hajro, Sultan Selim uzima Bagdat PN 12444, 1217 stihova
Forti Suljo, Pjesma od Bagdata LN 10*
Forti Suljo, Sultan Sulejman uzima Bagdat, PN 676, 880 stihova
Gojakovi Ragib, Sedam Kralja trae glavu erzelez Alije, PN 12407, 3094 stiha
Kalaba Uro, Marko Kraljevi i erzelez Alija PN 538, 84 stiha
Kukuruzovi Mujo, Zadarski ban i erzelez Alija, PN1869, 1810 stihova
Maki Sulejman, erzelez Alija, PN 677, 797 stihova
Maki Sulejman, Sultan Ibrahim uzima Bagdat PN 679, 710 stihova
Meedovi Avdo, Junatvo erzelez Alije, PN12379, 2624 stiha, publicirana u
Z. olakovi: Mrtva glava jezik progovara, pod naslovom Katal-ferman na
erzelez Aliju
Mori Hasan, Jajanin Vuk i erzelez Alija PN 642*
Piurica Stanko, Smrt erzelez Alije PN 6761
keve Ante Antin, Komnen bajraktar i erzelez Alija PN 497*
Tanovi Avdo, Komlen kapetan trai glavu erzelez Alije PN 6313, 95 stihova
(nepotpuna)
Ugljanin Salih, Kraljevi Marko i erzelez Alija, PN 280, 190 stihova
Ugljanin Salih, Sultan Selim uzima Bagdat PN 668, 1620 stihova
Ugljanin Salih, enidba erzelez Alije, PN 277, 1368 stihova
Ugljanin Salih, enidba erzelez Alije, PN 277a, 1272 stiha
Veli Mujo, Tokalija kralj trai glavu erzelez Alije, PN 1913, 614 stihova
Vojii Milovan, Banovi Sekul i erzelez Alija PN 104*
Zubovi Ahmet, erzelez Alija izbavlja er Gazi Hrustanbega iz Petribura PN
6594, 748 stihova
uni Murat, erzelez Alija djeli mejdan sa Sibinjanin Jankom, PN 1936, 567
stihova
uni Murat, Gerzelez Alija ide u Toku, PN 1935, 442 stiha
Iz nemalog broja pjesama vidljivo je da lik nije kompaktan, sazdan samo od jedne skupine linih osobina: u jednima se javlja kao usamljeni junak nadnaravne snage,
u drugima kao junak koji postaje dio krajike druine a u treima kao junak okrenut
3 Pjesme oznaene zvjezdicom (*) ili nisam uspio pronai u prostorijama gdje se uva Milman Parry Collection
ili ih nisam uspio kopirati na svoj disk.
87
porodici. U skladu sa tim se moe govoriti o Aliji erzelezu kao: mitskom, krajikom i
porodinom junaku. Kao mitski junak on lino ima nadnaravne moi, ima konja nadnaravnih sposobnosti i odlikuje ga (mitski) individualizam (uvijek radi sam, kako kae
Murat Kurtagi, ili je alone wolf, kako tvrdi J. M. Foley). Kao krajiki junak on je sada
naravne snage, njegov konj ima naravne sposobnosti te radi u drutvu (krajiki kolektivizam).
I kao mitski i kao krajiki junak erzelez se kree u prostoru javnoga dokazivanja u
mejdanima, otmicama, svadbama, osvajanjima i sl. Kao porodini junak on je, meutim,
potpuno fokusiran na privatnu sferu, na porodicu, posebno na odnos prema ljubi, majci
i kuli. Epski pjeva, kao da je htio svoga junaka sagledati i iz toga ugla, osvijetliti i tu
stranu njegove linosti, kao da je elio pokazati kakav je junak u svojoj kuli.
Ove krajnje pojednostavljene osobine trebaju mi zbog toga kako bih pokazao da
Alija erzele nije statian lik, uvijek isti u svim pjesmama, ve da se njegove karakterne
crte mijenjaju od pjesme do pjesme i da on kao takav poprima osobine dinaminoga lika.
Ako sve pjesme do kojih se moe doi, a koje pjevaju o naemu junaku, posmatram kao
cjelinu, a na okupu ih dri sm junak, onda se, jednostavno, ne mogu oteti utisku da se
ovdje, zapravo, radi o liku koji se mijenja.
Mitski junak
Kosta Hrmann u svojoj zbirci Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini
donosi predaju o snovima i mejdanu Alije erzeleza i Kraljevia Marka dvojice junka
mitskih karakteristika. Kraljevi Marko je sanjao san u kome mu posestrima vila dovodi
Aliju da se pobrati s njim, jer je, kako ona kae, bolji junak od Marka. Isti san je usnio i
Alija, te su obojica krenuli u svijet da potrae jedan drugog. Alija se preoblai u derviko
odijelo i sa jo dva dervia, koji su sanjali isti san, polazi u potragu. Kada naiu na naoruanog junaka na arenome konju, dva dervia mu se sklone sa puta a trei ne htjedne. On
potegne elini nadak na dervia, a dervi mu ga otme iz ruku zajedno sa buzdohanom.
Marko sie sa svoga arca i predloi da popiju vina prije nego mejdan podijele. Mejdan je
trajao punih osam sati; kad je Marko vidio da e biti poraen, pozvao je vile posestrime,
a one mu sa osmijehom na usnama ne htjedoe pomoi. Poto je bio ve savladan, on
zatrai od dervia da mu kae svoje ime. Alija se konano otkriva, a i Marko njemu, te se
tako pobrate, i ispune vilino proroanstvo iz sna.
Bio je puno snaniji od kasnijih junaka i bio je junak kojemu zbog toga nije trebalo
nikakvo drutvo, junak koji je uvijek radio sam (Kurtagi u: olakovi 2004). Murat
Kurtagi ga naziva najveim junakom prve generacije, zajedno sa Markom Kraljeviem,
dok Halila Hrnjicu, naprimjer, dri najveim junakom druge generacije. Kao junak mitskih sposobnosti bio je predodreen da bude carski mejdandija, odnosno, junak koji
u odsudnim trenucima spaava samog sultana i Carstvo. U ematskom pregledu tema
krajike epike Alois Schmaus na prvo mjesto stavlja temu Sultanske i vezirske pjesme,
a kao prvu podtemu Carske mejdandije. Naega junaka erzeleza kao carskog mejdandiju Schamus je prepoznao tek u dvije Marjanovieve i jednoj Hrmannovoj pjesmi.4 Uvidom u dostupnu grau Parryjeve zbirke pokazalo se da je taj broj znatno vei:
1. Bai Ibro, erzelez Alija i od Karlova ban PN 6596a, 1444 stiha
4 Marjanovi
1898/1899, pjesma br. 1 i 31; Hrmann 1996, pjesma br. 8.
88
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
Bai Ibro, erzelez Alija i od Karlova ban (sa prianjem), PN 291a, 1391 stih
Bai Ibro, erzelez Alija i od Karlova bane, PN 291, 690 stihova
elebi Mustafa, Sultan Selim uzima Bagdat, PN 12404, 986 stihova
Dupljak air, Pjesma od Bagdata, PN 12422, 538 stihova
ozo Hajdar, erzelez Alija i Starina Novak PN 558
Ferizovi Hajro, Pjesma od Bagdata PN 12406, 1436 stihova
Ferizovi Hajro, Sultan Selim uzima Bagdat PN 12444, 1217 stihova
Forti Suljo, Pjesma od Bagdata LN 10
Forti Suljo, Sultan Sulejman uzima Bagdat, PN 676, 880 stihova
Gojakovi Ragib, Sedam Kralja trae glavu erzelez Alije, PN 12407, 3094 stiha
Kukuruzovi Mujo, Zadarski ban i erzelez Alija, PN1869, 1810 stihova
Maki Sulejman, erzelez Alija, PN 677, 797 stihova
Maki Sulejman, Sultan Ibrahim uzima Bagdat PN 679
Meedovi Avdo, Junatvo erzelez Alije, PN12379, 2624 stiha
Nepoznati pjeva, erzelez Alija / erz Elez Ali, Miovia, internetsko izdanje,
187 stihova
Tanovi Avdo, Komlen kapetan trai glavu erzelez Alije, PN 6313, 95 stihova
(nepotpuna)
Ugljanin Salih, Sultan Selim uzima Bagdat PN 668, 1620 stihova
Ugljanin Salih, enidba erzelez Alije, PN 277, 1368 stihova
Ugljanin Salih, enidba erzelez Alije, PN 277a, 1272 stiha
Veli Mujo, Tokalija kralj trai glavu erzelez Alije, PN 1913, 614 stihova
uni Murat, Gerzelez Alija ide u Toku, PN 1935, 442 stiha
uni Murat, erzelez Alija dijeli mejdan sa Sibinjanin Jankom, PN 1936, 567
stihova
Radnja ovih pjesama moe se uklopiti u sljedeu narativnu emu: traenje glave Alije erzeleza u zamjenu za bogatu nagradu, rtvovanje zamjenika/bedela umjesto junaka
erzeleza, prevara i prijetnja onih koji su traili pogubljenje, uzaludno suprotstavljanje
monome neprijatelju, pozivanje sakrivenog junaka erzeleza da se suprotstavi neprijatelju, mejdan i pobjeda nad protivnikom, zasluena nagrada i povratak u Bosnu. On
je u ovim pjesmama junak koji ivi u Bosni, a Bosna je unutar Osmanske carevine bila
Serhat, zapadna pokrajina, dakle, u najirem smislu, on je prvi bosanskohercegovaki
krajinik, kako ga je nazvala enana Buturovi. Poto pod nazivima Krajina i Krajinik podrazumijevam mnogo toga podlonog teorijskoj manipulaciji, emu u dati
vie prostora neto kasnije, ovdje u se zadovoljiti ovom odrednicom enane Buturovi,
koja ima isto historijsko znaenje. Kao junak ruba, on svoje junatvo demonstrira, a
junaku egzistenciju ispunjava smislom, u borbama za ouvanje samog sredita Carstva,
Carigrada i sultana, bez kojih, kao takav, jednostavno, ne moe.
89
Granica, u dananjem znaenju te rijei, praktino ne postoji u ekspanzionistikoj

fazi Carstva, u prvoj polovini XVI stoljea, kada je Sulejman Velianstveni bio nadomak
Bea, zbog ega je upisana isprekidanim crtama. Sa porazom Sulejmanove opsade poinje faza gubljenja zauzetih teritorija i pomjeranje granica nautrb Carstva, faza stalne
dekadencije sve do konane propasti u XX stoljeu, zbog ega granica dobija na vanosti.
Junak je mitske veliine, izmeu ostalog, i zbog toga to, uglavnom, u borbama nastupa sam, to kao takav nema potrebu za drugim, nema suboraca, (uglavnom) nema
svoju ljubu, niti porodicu, ali zato ima sultana, kojemu se bespogovorno potinjava. Antimitska je, u pojedinim pjesmama, posebno u paganskoj dimenziji mita, njegova snana
privrenost vjeri, koja se, kao takva, simboliki moe posmatrati kao pokornost sultanu
kao vjerskom autoritetu.
Krajiki junak
Generalno posmatrano, Grz Ilyias, erzelezov historijski prototip, zasluni je ratnik i
timarnik koji svoje zasluge stjee u borbama za proirenje Carstva, a njegovi liki nasljednici iz 17. i 18. stoljea su ratnici koji svoje zasluge stjeu u borbama za ouvanje
bosanske nezavisnosti. Dugo sam vjerovao da je ova historijska relacija primjenjiva i na
epsku zbilju, da erzelez jednostavno, u duhu svoje historijske misije, ne moe biti krajiki junak, da ne moe biti graniar kao Mustaj-beg i njegovi bajraktari, da nije junak
koji svoju sudbinu vee za granicu, da nije junak koji neminovno mora prelaziti preko
granice, da nije junak kome je etovanje osnovna forma epskoga ivljenja, da ne poznaje
begovat kao plemiko-staleku organizaciju drutva, koja ima potrebu za epsko-pograninim dokazivanjima. Vjerovao sam da je neustraiv snaan junak koji snagu crpi samo
iz svoga tla i svoje vjere, dok like nabodice na odreeni nain ne mogu ni bez tuega
tla ni bez tue vjere, da je junak koji nema porodicu, niti svoju druinu, i da uvijek radi
sam.
A onda sam naiao na pjesmu Halila Bajgoria enidba Beir-bega Mustaj-begova u
zbirci Milmana Parryja, PN6699, 1030 stihova, snimljenu 13. 06. 1935. u Stocu. Pjesma,
dakle, poinje s Alijom erzelezom, sa scenom buenja i ispijanja kahve. Stihovima u
beara nema hizmeara, / jer Alija nie nikog nema, / samo sebe i svoga dorata epski
pjeva Bajgori jo jednom potcrtava junakov individualizam (bearstvo), ime, zapravo,
kontrastira njegovu usamljenost kolektivizmu Mustaj-begovih Liana, i ime se snano
90
motivira erzelezova odluka da se pridrui Lianima. Navedeni stihovi otkrivaju jedan vaan psiholoki detalj on prvi put osjea samou, mora da krene bilo kuda, bez
poziva, bez knjige. Motivi za akciju su, dakle, unutranje a ne vanjske prirode.
Prethodno uoena namjera za motivacijom postupaka na sljedeem primjeru biva
potvrena kao pravilo, a ne izuzetak. Naime, ve etabliranoj slici mitskog junaka, koji sa
lahkoom na svome konju preskae Drinu, pridodata je ova ironijska slika junaka koji
iz izama vodu iscijedi, nakon to je sa konjem preplivao rijeku. Skretanje sa glavnog
epskog toka i zalaenje u zbiljske detalje, ovaj brutalan pad junaka iz mitskih visina u
konkretan prostor i vrijeme nije samo ironijsko kontrastiranje mitskome, ve i obol realnome motiviranju radnje. Meutim, ni slika mitskoga junaka nije u potpunosti izblijedjela, nju nam narodni pjeva plasira preko Mustaj-bega, koji iz svoje mejhane posmatra
dolazeeg junaka:
Moj uliu ula te rodila
jev vozdala jednog momka mlada 160
na doratu konju kosmatome.
Dobro jae pretila dorina.
Dobar momak a dobar mu dorat;
na prsima carevi nikani,
more biti neko vod Stambola, 165
vod Stambola stojna carigrada.
Da je soja turskoga sultana,
nije udo momka pa ni konja;
udo mi je dva zelena vuka,
a koko je pa i pripitomijo, 170
va da vidu pa za njim vukovi,
pa da skau sve na krilo momku.5
Kljuni simboli te slike su carevi nikani, odlikovanja koja se dobijaju za najvee
zasluge, i pripitomljeni vukovi, hrtovi, koji ga stalno prate, to su, zapravo, samo ostaci,
krhotine njegove nekadanje mitske veliine.
Prema povijesnim dokazima, Grz Ilyias i Mustaj-beg Hasumovi (ili Mustafa Hurakalovi ili Lipovaa) ivjeli su u razliitim vremenima i nisu se mogli poznavati, u
epskoj pjesmi oni su savremenici i poznanici, junaci iste prie. Epska pripovijest ini
ono to povijest ne moe uiniti, spaja ono to je u povijesti nespojivo i nezamislivo,
te time, jo jednom, ukazuje na potpunu autonomiju sopstvenoga prostora i vremena,
koje u radi lakega razlikovanja jednostavno nazvati epskima. Dakle, samo u epskome
prostoru je mogue da junak erzelez, na svome putu od Sarajeva do Udbine/Krajine,
jae preko Drine, umadije, pa zapadno uz Posavinu do Krajine i Udbine. Njegovi su
postupci motivirani razlozima epske prirode, tako da se ovdje, zapravo, radi o epskoj a
ne zbiljskoj geografiji, koja geografija svoje opravdanje nalazi u potrebi ponovnog suoavanja junaka erzeleza sa rijekom Drinom. Dirljive su rijei Alije erzeleza kojima se
predstavlja Mustaj-begu na Udbini:
5 Beirbegova
enidba, stihovi 159-172.
91
Ja sam samac osto navrh kule,

va ja, bee, nie nikog nemam
samo Boga i dorata moga
pa sam za te uvo na Lijeci
da si, bee, dobar za mlaega,
pa se tebi doo pridvoriti,
da mi kroji krpu i barjaka,
da ja budem eti bajraktare.6
Iz ovih rijei izbija oaj i tuga usamljenika, ali i epska samoa, tuga junaka o kojemu
vie niko ne pjeva. One istovremeno mogu da znae napor i elju kolektivnog uma za
prevladavanjem zaborava, za uspostavljanjem kontinuiteta epskog pamenja, bez kojega
nema dovretka zapoete prie, bez kojega nema ni epa.
Mustaj-beg pokazuje da zna za slavnog junaka, za carevog gaziju, koji je carsku
zemlju proirijo i eli mu odati veu poast od bajraktarske, jer za tebe je, sine, buljubatvo. U slubi autoritativnog Mustaj-bega i u drutvu velikih junaka Muje i Halila
Hrnjice te Budalastog Tale oni e zajedno poi u svatove Mustaj-begovu sinu Beir-begu i suprotstaviti se neprijateljskom junaku Baturi-banu. Epskome pjevau Bajgoriu,
kreatoru ove zanimljive pripovijesti, bilo je vano, u vrijeme kada su se najvie pjevale
pjesme o krajikim junacima, iupati iz zaborava jednog velikog junaka zaslunog za
ouvanje Carevine.
U ovoj pjesmi, kao i u nekolicini drugih, erzelez Alija nije vie okrenut ka Carigradu i sultanu, kao svome centru, nego prema Udbini/Krajini i Mustaj-begu, kao svome
rubu. Moram biti vrlo oprezan sa upotrebom ovih pojmova, jer ono to je vailo nekada
ne vai vie, stvari su se potpuno promijenile. Naime, rub (Sarajevo, Bosna) iz mitske
postaje centar u krajikoj fazi, a rubom se, ovaj put, namee sama Krajina.
Ove elipsoidne vizualizacije rezultat su potrebe da se stvari predstave jednostavnijim nego to jesu. Suavanje prostora sa cijeloga Carstva na Bosnu, pa na Udbinu i Kraji6 Beirbegova
enidba, stihovi 236-243.
92
nu, nuna su posljedica promjena koje su se odigrale na historijskome planu: u poetnoj,

ekspanzionistikoj fazi Carstva Bosna je privremeno nazivana serhatom/krajinom, jer
su se granice pomjerale ka vani. erzelez Alija, kao najvei junak, bio je pozvan da titi
svoje sveto sredite i da uestvuje u osvajakim pohodima, na Bagdat, recimo. Sa gubitkom ekspanzionistike energije/premoi granice se pomjeraju ka unutra, Carstvo se
smanjuje, a Bosna dobija status paaluka, zasebne upravne jedinice. Zasebna upravna
jedinica djelimino zadobija svoj identitet i, to je jo vanije, postaje jedan zaokruen i
zanimljiv svijet svijet koji ima svoje konkretne ljude i obiaje, svoje prie i svoje junake.
Meutim, najzanimljivijim dijelom toga svijeta postaje, ipak, prostor uz granicu
krajina prostor koji ispunjavaju ljudi, i u kome caruje ivot u svim svojim varijacijama. Zato u epskoj pjesmi erzelez u svojoj kuli vie Sarajeva, dok ispija kahvu, osjea
nepodnoljivu samou, koja ga tjera da krene tamo gdje sigurno nee vie biti sam na
Krajinu a Krajina postaje novo, epsko, sredite.
in dovoenja junaka iz drugog vremena (iz prvih decenija osmanske vlasti kada
su junake borbe imale sasvim drugi smisao i cilj) i sa drugog prostora (iz Sarajeva) gest
je prizivanja i uvanja sjeanja na tog junaka, a sa njim i na njegovo vrijeme. Ali i in
povezivanja periferije sa njenim sreditem, jer niti ima periferije bez sredita, niti ima
sredita bez periferije, konano ispunjenje udnje za cjelinom (prostorna dimenzija)
i kontinuitetom (vremenska dimenzija). erzelez kao junak sredita ne moe bez svoje
periferije (a to se vidi u osjeaju nepodnoljive samoe, koja ga tjera na put ka granici/
periferiji), kao to ni krajiki junaci sa granice ne mogu bez svoga sredita (to se vidi iz
njihovog respekta prema dolazeem junaku). Krajiki junaci su zbog svoje udaljenosti od
centra, a jo vie zbog svoje potrebe za stalnim prelaenjem granice, osueni na zaborav,
zato je potrebno dovesti junaka centra (erzeleza) da ih spase od tog zaborava. Meutim, njihovo pamenje nikada nee biti motivirano pamenjem radi pamenja, nego
pamenjem da se ne zaboravi. Njihovo pamenje e uvijek biti u opasnosti da se prekine
onoga trenutka kada se prekine komunikacija sa sreditem, a ta se komunikacija prekida
sa svakim prelaenjem granice, a svaki prelazak granice je prekid u pamenju. Koliko je
junak upuen na granicu, tolika je mogunost da pone zaboravljati. Zapravo je krajiki
junak, svojom vezanou za granicu, osuen istovremeno i na pamenje i na zaborav,
to je, da podsjetim, optimalni uvjet nastanka i trajanja usmene narodne knjievnosti
(zaborav i pamenje u optimalnom odnosu). Usmena se tradicija Bonjaka na taj nain u
svojoj posljednjoj fazi razotkriva kao optimalna i cjelovita tradicija u svakom pogledu
nju krasi tenja ka optimumu i cjelini.7
Porodini junak
Pjesmu Gjerzelez Alija, iz zbirke Mehmeda Delaludina Kurta, sakuplja je atribuirao
kao ensku (Kurt 1902). enska je po odsustvu akcije i junaka te po prisustvu drugaije teme teme porodinih odnosa. Pjesma ima isti ili slian poetak kao u znamenitoj
7U
etnopsiholokom smislu nije teko pretpostaviti, a nae savremene prakse su to i pokazale, ta biva kada
se zaboravi na periferiju i sva panja fokusira samo na sredite (na duhovno, kulturno, vjersko, historijsko
sredite), kada se zaboravi na zaborav a istrajava samo na pamenju, kada se zaborav prohibira kao drutveno
zlo, a pamenje, upravo obrnuto, kao drutveno dobro, dakle, nije teko pretpostaviti da tako obremenjeno
pamenje prijeti da postane, a nae su savremene drutvene prakse najbolje pokazale, mitomansko pamenje
otupjelih ula za bilo ta drugo izvan toga sredita.
93
baladi Hasanaginica, samo to se u gori umjesto Hasan-age razbolio erzelez. Zapravo,

po tome to se Alija razbolio a nije bio ranjen, kao Hasan-aga, pjesma i njen junak gube
vezu sa epskim do te mjere da erzeleza vie i ne doivljavamo kao junaka, ve kao potencijalno traginu linost jedne nagovijetene porodine tragedije.
erzelez se razbolio u planini, ne lijee ga ni ljuba ni majka niti sestrice, ve sivi
soko, koji na ovaj nain vraa uslugu erzelezu to mu je mlade sokolove nekad ranije
spasio. Alija ga moli za dodatnu uslugu, da mu odleti do kule ispod Sinanove tekije u
Sarajevu i vidi je li mu kula mahovinom obrasla, je li stara majka iva, jesu li se sestre
poudale i je li mu se ljuba preudala. Sivi soko donosi vijest da mu kula nije zaputena, da
mu majka i sestrice tuguju za njim i da mu se ljuba preudaje. Alija se preoblai u prosjaka,
ide pred svatove i trai molostinje, a ljuba ga bogato daruje za duu Alijinu a ne za zdravlje budueg mua Hasan-bega. Kada su stigli njenom novom domu, on je moli za dozvolu
da zapjeva i opijeva u pjesmi sve ono to mu se dogodilo do tog trenutka. Pjesma u pjesmi
slui mu da ispria svoju priu, da objasni razloge svoga odsustvovanja, da svojoj ljubi
prui mogunost prepoznavanja i da, na kraju, kroz to prepoznavanje ispita njene reakcije. Sve se u toj njegovoj pjesmi ponavlja od rijei do rijei i sve je u njoj obuhvaeno do
trenutka pjevanja. Na tom mjestu se odigrava kljuni zaokret ka sretnom zavretku ljuba ga prepoznaje i raduje se njegovom povratku. Radnja koja je nagovjetavala tragediju
dobija svoj nagli zaokret, to je tipino za romansu, i zavrava u hepiendu.
Sa isto epskog plana i junakovih podviga u ouvanju Carstva ili Mustaj-begove
Udbine prelazi se na priu o povratku junaka iz boja, s akcentom na savladavanju prepreka na putu do kue i suoavanju sa vjernom ljubom, dakle, stvar se prenosi sa epskog
i vanjskog na porodini i unutranji plan, to je, u sutini, jedna Odisejeva pria. Ako
smo u pjesmi Beirbegova enidba imali Aliju erzeleza pomjerenog iz jednog vremena
u drugo, ovdje ga imamo potpuno izmjetenog iz vremena.
Dok prethodna pjesma barem djelimino uva sjeanje na erzeleza junaka, ova
nudi zaborav na njegovu junaku prolost. Ni romansa ni balada, inae, nisu optereene
historijskom perspektivom, njihove su teme i likovi uglavnom ahistorini, one, naspram
epskoga pamenja, nude historijski zaborav. Od epskog junaka Alije erzeleza u pjesmi
Gjerzelez Alija ostalo je samo ime i mjesto stanovanja kula mu se nalazi ispod Sinanove
tekije u Sarajevu. Ova pjesma poinje tamo gdje epska zavrava, poslije velikih bojeva i
podviga, kada se junak, poslije dugog izbivanja, mora vratiti kui i suoiti sa porodicom,
tanije, sa kulom, majkom i ljubom. Lik erzelez Alije savreni je primjer za pravljenje
takvog eksperimenta da sa javnog bude prebaen na intimni porodini plan, da bude
stavljen i pred tu vrstu iskuenja. Dakle, stvari se sa vanjskog prebacuju na unutranji
plan, u jednu nesvakidanju, rekao bih, graninu porodinu situaciju pred junakom
na mejdanu nisu drugi junaci, ve on sm naspram svoje ljube. Granica je povuena
njegovim dugogodinjim odsustvom, ljubinim zamorom od dugog ekanja i iznuenom
odlukom da se konano preuda. erzelez ostaje dosljedan sebi, ne prihvata ni ovu granicu i svoj junaki dignitet brani odlukom da prekorai i tu granicu, i ponovo uspostavi
ravnoteu, a u porodicu vrati sklad i harmoniju.
Ako sada sve tri faze u razvoju lika erzeleza Alije posmatram u cjelini, onda, za
kraj, moram zakljuiti neto to se namee samo od sebe. Naime, sve se ovdje moe
posmatrati kao razvojni put lika/junaka, koji polazi od mitske, ide preko krajike da bi
doao do faze u kojoj ispoljava porodine karakteristike. Svaka od ovih dimenzija entitet
94
je za sebe, odijeljen od drugog entiteta nevidljivom granicom, tako da se prelazak iz jedne faze/entiteta moe posmatrati i kao prelazak granica. U dubinskim strukturama Alije
erzeleza je krajiki lik, jer je u jednoj zaokruenoj i dovrenoj epskoj tradiciji doivio
i svoje dovrenje, potvrdio se u potpunosti u sve tri dimenzije prostornoj, vremenskoj
i unutranjopsiholokoj. Konano, zar mitska, krajika i porodina faza ne odgovaraju
trima fazama u razvoju ljudske linosti (djetinjstvo, mladost i zrelost), ili, koje se, opet,
kao takve, mogu preslikati na adekvatne faze u razvoju nae kulture i civilizacije.
Literatura
Buturovi, enana, Munib Maglajli (1998), Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj. II,
Usmena knjievnost, Alef, Sarajevo
olakovi, Zlatan, Marina Rojc-olakovi (2004), Mrtva glava jezik progovara, Almanah, Podgorica
Duri, Raid (1984), Pjesme o Budalini Tali, Glas, Banja Luka
Hadiomerspahi, Esad (1909), Narodne junake pjesme, nakladnik i izdava S. Ugrenovi, Banja
Luka
Hrmann, Kosta (1996), Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini, knj. III, Preporod,
Sarajevo
Karadi, Vuk St. (1972), Srpske narodne pjesme III Pjesme junake srednjijeh vremena, Nolit,
Beograd
Karadi, Vuk St. (1974), Srpske narodne pjesme III Pjesme junake srednjijeh vremena: Iz neobjavljenih rukopisa Vuka St. Karadia, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd
Kay, Matthew W. (1995), The Index of the Milman Parry Collection 19331935, Heroic Songs,
Conversations and Stories, Garland Publishing, New York, London
Krauss, Friedrich S. (1886), Smailagi Meho (pjesan naih Muhamedovaca), Dubrovnik
Kurt, Mehmed Delaludin (1902), Hrvatske narodne enske pjesme (muslimanske), Mostar
Lord, Albert B. (2000), The Singer of Tales, 2. izdanje, Harvard University Press, Cambridge
Marjanovi, Luka (1898/1899), Junake pjesme (muhamedovske), I i II, (III i IV), Matica hrvatska,
Zagreb
Nametak, Alija (1967), Junake narodne pjesme bosansko-hercegovakih Muslimana, Sarajevo
Parry, Milman, Milman Parry Collection of Oral Literature, Harvard University, Cambridge, USA,
http://chs119.chs.harvard.edu/mpc/, januar 2012.
Schmaus, Alois (1953), Studije o krajinskoj epici, Zagreb
Vrevi, Vuk (1890), Hercegovake narodne pjesme (koje samo Srbi Muhamedove vjere pjevaju),
Nakladom knjiare D. Pretnera, Dubrovnik
III.
Starija knjievnost
97
UDK 821.163.42 (497.6)-1.09 15 Radojevi, J. G.
Vanda Babi: Gizdelin Jure Radojevia

od Olova
Malo poznati, ali vrijedni pjesnik Jure Radojevi Gizdelin u svojim dvama djelima Okolienje i uzetje grada Budina i Skazanje vazetja lipoga Biograda upuuje svoje verseti
Gospi od Olova. Cijelim njegovim knjievnim radom protee se vapaj za njegovom Bosnom i svetitem Gospe od Olova. Te dvije sastavnice Gizdelina dre i kao pjesnika i kao
viteza koji se osjea pozvanim i potrebnim da svojom pjesnikom rijei odgovori na
izazov vremena u kojima je ivio. U ovom radu autorica e se posebno zadrati na stihovima posveenima Gospi Olovskoj, usporediti legende o nastanku olovskog svetita te
Radojeviev skromni knjievni uradak uvrstiti u okvir hrvatske i bosanskohercegovake
knjievnosti.
Kljune rijei: Gospa od Olova, versi, legende

Gizdelin Jure Radojevi of Olovo
A little known but valuable poet Jure Radojevi Gizdelin in his two works Okolienje i
uzetje grada Budina and Skazanje vazetja lipoga Biograda forwards its verseti to Gospa od Olova. His entire literary work extends to his cry for Bosnia and its sanctuary of
Gospa od Olova. These two components held Gizdelin as a poet and as a knight who
feels called and required to manage his poetic word to answer to the challenge of time in
which he lived. In this paper the author will retain the special verses dedicated to Gospa od Olova, compare legends about the origin of the Marian shrine, and also include
Radojevis modest literary artwork in the framework of literature in Croatian and
Bosnian-Herzegovinian literatures.
Key Words: Gospa od Olova, versi, legends
Malo poznati, ali vrijedni hrvatski pjesnik Jure Radojevi Gizdelin gotovo je nepoznat
u znanstvenim krugovima kao pjesnik. Ostavio je iza sebe dva djela Okolienje i uzetie
grada Budima, koje je tiskano u Padovi 1686. godine i Skazanie vazetia lipoga Biograda
tiskano takoer u Padovi dvije godine poslije. Jedini primjerak, koliko znamo, uva se
u osobnoj knjinici don Rozarija utrina, sveenika u miru u Zadru. Preslik originala i
transkripcija koja je objavljena 2007. u zasebnom izdanju (Babi, Kneevi 2007) trebali
bi ovog pjesnika predstaviti knjievnoj javnosti, ali i sauvati njegova djela.
98
Vanda Babi: Gizdelin Jure Radojevia od Olova
O Juri Radojeviu ne znamo mnogo. Gizdelin mu je nadimak. Naslov zrcali njegovu pjesniku ostavtinu, poglavito onu marijansku, upuenu Gospi od Olova, potom njegovu
vezanost za rodni kraj Bosnu i Olovo i na kraju prema svim odrednicama i kriterijima
hrvatske barokne poetike Jure je Radojevi Gizdelin dobio svoje mjesto unutar korpusa
hrvatske knjievnosti i ovim radom uputili smo na njegovo djelo koje se treba nai i u
okviru bosanskohercegovakog knjievnog izriaja.
1.0. Tko je bio Jure Radojevi Gizdelin?
O biografskim podacima Jure Radojevia Gizdelina znamo vrlo malo1. Veinu njegovih
biografskih podataka moemo rekonstruirati na temelju dva notarska spisa, Gizdelinovih molbenica, koje je u zadarskom arhivu pronaao ime Urli i kao takve uza svoj
komentar i objavio. Na tom temelju saznajemo da je roen 1630. godine. U molbenici
datiranoj na 3. veljae 1653. godine, Jure Radojevi Gizdelin u svoje i u ime svoga oca
Nikole, moli mletakoga duda da im ustupi zemljite na Kamenu u splitskom polju
izmeu Splita i Klisa. (Urli 1915:208) Navodi kako je njegov otac Nikola zajedno sa
svojom braom iz rnovnice, no kada je rnovnica pala pod tursku vlast oni su prebjegli
na podruje mletake drave. Vjerojatno je to bio Split, jer je Radojevieva molbenica,
kako navodi Urli (1983:208), poslana iz Zadra u Split. On, takoer, svoje djelo Skazanje
vazetja lipoga Biograda posveuje Ivanu uri, graaninu splitskom. U molbenici Jure
Radojevi Gizdelin pie kako oekuje novu prigodu da preuzme slubu u kojoj e sluiti
do kraja ivota, a u tim nemirnim ratnim vremenima to je sigurno bila vojnika sluba.
Uz to, Radojevi za sebe u oba svoja djela kae da je vojvoda, i to iz loze bosanskih knezova. U tom spisu Radojevi Gizdelin trai zemlju koja je za turske okupacije pripadala
nekom Turinu Zelaliu, a mletakome dudu obeava da e na tom imanju popraviti i
obnoviti sruene kue te utvrditi daljnju obranu od neprijateljskoga nadiranja.
ime Urli donosi podatke kako je mletaka vlada na Gizdelinovu molbenicu odgovorila tek 1664. godine, te da je odgovor na nju po svemu sudei bio negativan. Iz
molbenice je jasno, da Gizdelini, iako potjeu iz sela rnovnice kraj Splita, dananjoj
poljikoj opini na zapadu, nijesu se u nju vratili ni poslije g. 1648., kada je opet dola pod
vlast mletaku, ve su kao beskunici ili, tono se kae trbuhom za kruhom. Ta Juraj
ni u samoj molbenici g. 1653. nije zabiljeio mjesta, gdje stanom stoji. (Urli 1915:209)
U svojim djelima Okolienje i uzetje grada Budina i Skazanje vazetja lipoga Biograda
Jure Radojevi Gizdelin sebe naziva vojvodom te se tako predstavlja ve na naslovnim
stranicama djela ... sloeno u verseti po meni vojvodi Juri Radojevi GIZDELINU...
Okolienje i uzetje grada Budina, Padova 1686.) ili ... sloeno u kratko u veras po meni
vojvodi Juri RADOJEVI GIZDELINU (Skazanje vazetja lipoga Biograda, Padova 1688.).
Nesumnjivo je da nastavlja on tradiciju pjesnika i vojskovoa Brne Karnarutia,
Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana i mnogih drugih. Ipak, Gizdelin je svjestan svojih neto skromnijih poetskih dostignua, stoga se i sam opravdava stihovima Prosti
prijatelju / ako sam to falijo / zato nisam dragi / mudrinu uio // Mudrinu i knjigu / za
verse initi / nego obsluiti / i sablje nositi. (Babi, Kneevi 2007:163-164)
1 Vie
o djelu Jurja Radojevia Gizdelina u: Babi, Kneevi 2007.
99
Branko e Vodnik izriito kazati da u Gizdelinovo vrijeme sve to se tie plemikih povelja treba prihvatiti s odreenom dozom suzdranosti2 (Drechsler 1909:122-123),
premda vjeruje u Gizdelinovu povezanost s plemikom lozom Grguri-Ohmuevi.
Dragutin Prohaska Juru Radojevia Gizdelina u svom pregledu hrvatske i srpske knjievnosti u Bosni i Hercegovini smjeta u poglavlje bosanskih knjievnika emigranata.
No, u raskrinkavanju Gizdelinova plemikoga podrijetla ne moe se zaobii njegova duboka, pa slobodno moemo kazati i intimna, privrenost pobonosti Gospi od Olova. U
obje svoje knjiice on donosi i crte lika Gospe od Olova ispod kojeg stoji Blaena Gospe od Olova, pomonica i odvitnica od kraljevine Bosne i plemena Radojevi Gizdelina. U
Enciklopediji Jugoslavije o Olovu u Bosni i Hercegovini izmeu ostalog stoji da je nakon
smrti bosanskoga kralja Tvrtka 1391. godine ono prelo u ruke kneza Pavla Radenovia
iji su se potomci po njemu kasnije nazvali Pavloviima (Kovaevi 1965:381). Olovo je u
njihovom posjedu ostalo sve do pada Bosne 1463. godine. Nadalje, o Pavloviima u Enciklopediji Jugoslavije stoji: ... srednjovjekovna vlasteoska porodica, s glavnim posjedom
u istonoj Bosni. Njen uspon je poeo s knezom Pavlom Radenoviem, pred kraj vlade
Tvrtka I (1353-91), koji je drao krajeve oko rijeke Krivaje i Prae. U njegovim rukama
bio je rudnik Olovo, trgovi Bora i Praa, a potkraj XIV. st. takoer Trebinje, Vrm s Klobukom i polovina Konavala s Cavtatom. Kao jedan od najmonijih velmoa, uz Hrvoja
Vukia i Sandalja Hrania, odluno je utjecao na politike prilike u Bosni. (...) Naslijedio ga je prvo stariji sin Petar (poginuo 1420.), zatim mlai Radoslav, najpoznatiji lan
ove porodice. (Kovaevi 1965:447)
Vodnik i Urli navode da je poticaj za pozivanje na svoga slavnog pretka Radivoja
Gizdelin naao u Miniatijevu djelu gdje se spominje porodica Grguri-Ohmuevi. No,
moemo ipak pretpostaviti i ovo: Gizdelin moda i jest poticaj za isticanjem svoga plemikoga podrijetla od kneza Radivoja naao u Miniatijevu djelu, ali iznimna privrenost
Gospi Olovskoj, ije je svetite na posjedu knezova Radenovia, kasnije Pavlovia, iji je
kasnije najslavniji potomak Radoslav upuuje nas i na jedno novo razmiljanje o plemikom podrijetlu Jure Radojevia Gizdelina. Oko 1463. godine Pavlovii su pod najezdom
Turaka bili primorani napustiti Olovo, svakako su se uputili prema hrvatskim zemljama, vjerojatno u nekoliko navrata i nekoliko skupina, a moda su neki od njih tijekom
vremena dospjeli ak i do rnovnice pokraj Splita. Nadalje, ako su Pavlovii, a posebno
s Radoslavom Pavloviem na elu, bili jedna od najslavnijih bosanskih plemikih porodica, nije li Gizdelin svoga mogueg pretka kneza Radoslava Pavlovia poistovjetio s
Miniatijevim Radivojem.
Mogli bismo rei da se Jure Radojevi Gizdelin prema obiteljskoj predaji sjea svoga
plemikoga roda iz Olova i Bosne, te da mu je tada popularno Miniatijevo djelo dobro
dolo da svoju uspomenu uini vjernom pozivajui se na plemiku kuu kneza Radivoja.
Jer, ne bi bilo mogue da se u obiteljskoj predaji nisu spominjala imena obiteljskih junaka
poput kneza Radoslava Pavlovia, a Gizdelin iitavajui Miniatija vrlo je lako mogao
dovesti u svezu kneza Radoslava i kneza Radivoja. Ako li ne moda iz osobnog uvjere2
U pitanjima genealokim valja biti vazda na oprezu, a osobito ne valja nita uizmati na vjeru u XVII. i
XVIII. stoljeu, jer to je doba najveeg falzificiranja plemiskih povelja i grbova. Od hrvatskih krajeva to se
osobito razmahalo u Dalmaciji, gdje je bilo aventuriera, kojima bijae ovaj posao pravo zanimanje. Veliki
historiki dogadjaji, neprekidna useljivanja i politike promjene, a u drugu ruku cvjetanje kroniarstva to
su bili poticaji za ovakav posao.
100 Vanda Babi: Gizdelin Jure Radojevia od Olova
nja, u svakom sluaju bi mu dobro dolo u krajevima pod mletakom upravom gdje se
je sklonio kao izbjeglica predstaviti se kao potomak slavnoga bosanskoga kneza koji je
svoje mjesto naao i u djelu jednoga Talijana.
1.1. Marijansko svetite Gospe od Olova3
Pretpostaviti je da danas malo tko zna kako je svetite u Olovu jedan od najstarijih marijanskih svetita na ovim prostorima4, kao i da je Gospa od krpjela ispred Perasta u
Crnoj Gori, najjunije marijansko svetite u Hrvata, umjetno napravljen otok, i da ga s
razlogom nazivamo hrvatska Sikstina.
Olovo je gradi izmeu Sarajeva i Tuzle u kojemu su poznata nalazita ruda po kojima je i dobio ime. Od 1382. godine tu je postojao franjevaki samostan, a uz njega i
svetite Majke Boje. (Pranji 1997:193) Franjevaki samostan nalazi se na popisu samostana fra Bartola Pizanskoga iz 1385. godine i ide u red najstarijih samostana na podruju Bosne. Dugo je bio naputen, a 1700. svi su se franjevci, osim gvardijana, preselili u
Ilok. U noi 1. na 2. kolovoza 1704. samostan i crkva su zapaljeni, a poinitelj je ne samo
bio poznat ve je naruen i bogato nagraen za takav in.5 Samostan je bio vrlo bogat
dragocjenostima ali su se franjevci zbog velikih nameta i dugovanja morali zaduiti pa
su kod jednog dubrovakog vlastelina ostavili vei dio svojih dragocjenosti, no oni, kao i
mnogi drugi koje su ponijeli sa sobom kad su naputali Olovo su zagubljeni. Nakon poara 1704. godine od samostana i crkve ostale su samo ruevine. Tek 1867., jednu godinu
nakon velikog hodoaa od oko 5000 vjernika, podignuta je drvena crkva koja se 1913.
sruila. Nakon 1923. pokrenuta je akcija obnove crkve i svetita te joj je 1938. postavljen
kameni oltar, a tek 1961. sanirani su i temelji crkve.
injenica jest da se ono unato svim nevoljama, poarima, ratovima nije ugasilo pa
ni onda kada na tom mjestu nije bilo nieg osim crnog kamena oko kojeg su hodoasnici
obavljali svoje zavjete Gospi i na njemu palili svoje zavjetne svijee. Svetite Majke Boje
u Olovu spadalo je meu najstarija hodoasnika mjesta na junoslavenskom prostoru.6
O tome svjedoe i nalazi dobro sauvanih temelja crkve u Bakiima, mjestu tik uz Olovo
gdje se prema zapisima nosila Gospina slika u procesiji od Olova do Bakia. U stvari
smatra se da je manja slika, izraena na drvetu, veliine 70x50 bila od poetka u crkvi u
Bakiima, ali se iz sigurnosnih razloga u tursko vrijeme postavila na pomonom oltaru
svetita u Olovu. Ona se na Veliku i Malu Gospu nosila do crkve u Bakiima, a velika
slika Gospe od Olova stajala je na glavnom oltaru. (Pranji 1997:194) Dodue, nameti,
progoni i pljake jo su u 16. i 17. utjecali na migracije, pa se biljei da je 1655. u Olovu jo
bilo 175 katolikih obitelji spram 54 muslimanske. (Pranji 1997:194) Od turskih vremena Olovo nije upa ve dio upe Vijaka.
3 Vie
o ovome vidi u: Babi 2011.

Svoju privrenost Bosna pokazuje kroz svoja svetita: Gospa od Kondila u Komuini, Gospa od Stupa u
Sarajevu, Gospa od Snijega u Draevici, Gospa ramska u Rami (it), Gospa fojnika u Fojnici, Gospa dolaka
u Dolcu, Gospa lipnika kod Tuzle i Gospa husinska u Husinu.
5 Prema www.bosnasrebrena.ba/v2010/pastoral/svetista/olovo-svetiste-majke-bozje.html
6 Prvi podatak o tome da je olovska crkva svetite nalazi se u Dubrovakom ljetopisu od 10. travnja 1454. g.
4
Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2) 101
Osim zapisa koji datiraju iz 17. stoljea olovsko svetite opjevano je kako u narodnoj
pjesmi, tako i u narodnoj predaji. Vana je spoznaja kako ono nije bilo tovano i posjeivano iskljuivo od autohtonog katolikog puanstva, ve su ga tovali i drugi.
Godine 1640. godine fra Pavao iz Rovinja pie: Vidio sam kako muslimanske ene
mole starjeinu samostana da ostavi crkvu otvorenu kasno u veer kako bi one mogle obaviti svoju pobonost prema Gospi. Na golim koljenima puzale su od crkvenih vrata do
Gospine slike, zazivajui je time najganutljivijim zazivima. (Mijatovi 1983:186)
Isto nam govori i zapis fra Franje iz 1679. godine:
Olovskoj Gospi hodoaste ne samo katolici iz Bosne i Dalmacije nego i inovjerci iz
Bugarske, Srbije i Albanije, i to radi udesnih ozdravljena. Vrhunac je sveanost na
Veliku Gospu. Uoi blagdana, na sam blagdan pred podne i na veer propovijedaju po
dva propovjednika, jedan u crkvi drugi pred crkvom. Redovito dolazi bosanski biskup
i osobno propovijeda. Svi se katolici-hodoasnici ispovjede i prieste: i to javno pred
crkvom na oigled Turaka. Osmanlijske vlasti znadu za sveanosti i uvaavaju ih
(Mati 1980:33:34)
Da je tomu tako svjedoi i putopisni zapis fra Nikole Ogramia-Olovia:
U Olovu sam naao najstariju, po svoj Turskoj i okolinim mjestima, i najglasovitiju
crkvu udotvorne majke Boje, i u crkvi najuzvieniju sliku Djevice, koju je naslikao
sv. Luka. Radi veoma velikih i gotovo svakidanjih udesa Turci i svi inovjerci tuju
ovu Majku Boju. Ba radi ove Gospine asti i tovanja, silne skupine oblinjih naroda: Madara, Slavonaca, Hrvata, Dalmatinaca, Dubrovana, Bonjaka, Turaka, pravoslavnih Grka i idova, dolaze ovamo na Veliku Gospu. Tada najmilostivija Majka
roda ljudskoga pomae svakome u nevolji, osobito onim opsjednutim i na oigled samih nevjernika. (Mijatovi 1983:186)
Bartul Kai u svom djelu ivot Priiste Bogorodice pie:
Pojdite, ako moete, i udite oima gledati udnovate stvari, koje se dogadjaju svako
lito na Veliku Gospu ili Stomorinu, na petnadeste agosta kolovoza miseca po sred
Turske zemlje u Bosni blizu sela Olova imenom. Ovdi ete viditi kakono se strano
mue vragovi prid onom slavnom Prilikom B Gospe, u ljudih i enah kartenih, i jedni
ozdravljahu, izgonei iz njih B. Gospa neiste hudobe, a druzi se mue govorei u prikazanju njim B. Gospa, da ih ne e tada osloboditi, i naredjuje njima, da koji god dan
poste i einjaju, ili kojegod drugo dobro dilo da uine, i da se opet do godita vrate k
njoj, ili do dva, i tada e ih osloboditi; i tako im se dogaja. (Katalini 1983:159)
Osim zapisa usmena je predaja sauvala je duh onog vremena u prii i narodnoj
pjesmi. Tako imamo narodnu predaju o nastanku Gospina svetita u Olovu koju ovdje
donosimo u jednoj od njezinih varijanata:
Poslije tog dogaaja ostavi Gospa svoje mjesto na drvetu i preseli se na jedan breuljak
nedaleko od franjevakog samostana u Olovu. Krani odlue na tom mjestu sagraditi
crkvicu u ast Majke Boje, a dok je ne sagrade odnesoe je na uvanje u samostan.
Meutim, franjevci nagovore narod da je bolje Marijinu crkvicu sagraditi kraj samostana jer bi gore na breuljku bila ugroena od Turaka, no Gospi se nije svidjela ta
odluka. to god bi zidari sagradili preko dana, to bi se preko noi sruilo. Vidjevi u
tome Gospinu elju, svi zajedno odluie i narod i fratri da crkvicu podignu na
breuljku, gdje su nali udotvornu sliku. Na tom je mjestu i gradnja tako brzo napredovala kao da su zidovi sami od sebe rasli iz zemlje. Turcima nije bilo drago to Hrvati
grade crkvu te su traili priliku da sprijee njezinu gradnju. Kada je za to saznala Anica djevojka, pokloni ona sultanu ador7 koji je vezla devet godina. Sultanu se svidio
ador i on joj ponudi nebrojeno blago. No, Anica odbije sve to blago pa je zaueni
sultan upita to bi htjela, a ona mu odgovori:
Daj mi dozvolu da moliti smidnem
Sultan care, iza gore sunce,
Dopusti mi da sagradim crkvu
U Olovu, mjestu estitome.
Iznenaeni sultan udovolji njezinoj elji i naredi svojim begovima u
Olovu da ne ometaju gradnju crkve za koju ga je tako svesrdno molila
pobona Anica djevojka. (uri 2005:37-38)
U Tarinu, u Bosni zabiljeena je pjesma Postanak olovske crkve (Mijatovi 1983:187)
koja takoer govori o djevojci Anici koja veze ador, devet godina i dariva ga caru u
Stambolu i daje nam jo malo podataka o tome kako je nastalo svetite. Iako joj car alje
za uzdarje blago nebrojeno, mlada haznadara s trinaest robinja, Anica ga odbija. A.
Mijatovi (1983:187) prepriava:
Na pitanje cara to bi joj darovao, Anica mu knjigom odgovara neka joj dade izun da
smije moliti. Car joj u knjizi odgovara da e joj darovati sve to ima u svojem carstvu.
Anica mu otpie neka joj dopusti sagraditi crkvu u Olovu, mjestu estitome. Car joj
otpie da moe graditi crkvu dugu i iroku i da e je on obdariti suhim zlatom i dragim
kamenjem. Anica se povjeri fratru Marijanu i trai savjet kome e posvetiti crkvu. Fra
Marijan joj savjetuje da se moli sv. apostolima Petru i Pavlu i oni e je u snu uputiti.
Anica se moli apostolima Petru i Pavlu i kada je bilo noi po ponoi otvore se nebesa,
ukaza se svjetlost velika, te mnotvo anela i Djevica Marija koja kae Anici djevojci,
kad je ve naumila graditi crkvu da je posveti njenom Uznesenju. Ujutro se Anica umije,
pomoli se Bogu, odlazi fratru Marijanu i sve mu kae. U nedjelju fratar oglasi gdje se
treba graditi crkva, puk se prihvati posla i za godinu dana crkva je sagraena. Na njeno
posveivanje skupio se silni narod, oko crkve se jelo kruh i ovnovinu, vino se pilo iz
puaka se pucalo i djevojke kolo igrale. Dolazi fra Marijan, ulazi u crkvu, pred oltarom
se tri puta poklekne te rekne misu na ast svetoj Djevici Mariji. Nakon mise pozove
narod da se zahvali Bogu velikomu i caru estitome. Narod se zahvali Bogu i caru te
razie se kui pjevajui, pukarajui i hvalei Boga velikoga i presvetu Djevicu Mariju.
Ovdje smo naveli samo neke primjere koji su ostali u pukoj biljenici. Narod je
osim pjesama Gospi Olovskoj zabiljeio i manje lijepe dogaaje u svojoj povijesti, tako
pronalazimo i pjesme koje govore o stradanjima Olova, planiranim pljakama, ali i o
uspjenoj obrani od ponekog hajduka (Mijatovi 1983:187). Jednako tako, ustvrditi je da
obiaj tovanja Blaenoj Djevici Mariji u ovom svetitu trajan je od njezina nastanka, bez
obzira na uvjete ivota. To iitavamo u nekim zapisima, primjerice:
Ni u proteklom ratu, u najteim godinama za ovu zemlju, Olovsko svetite nije zamrlo.
7 ator
(tur. cadir).
U ratnom vremenu, godine 1993., na blagdan Velike Gospe ovdje smo imali samo jednu
hodoasnicu Janju Leki iz Vijake, koja je Gospi dola pjeke, bosih nogu.8
ili pak:
Tradicionalno, nae su bake i bake njihovih baka (znate li da se Olovo smatra najstarijim
marijanskim svetitem na Balkanu?) u noi 14/15. 08. pjeice, kroz prelijepu umu,
molei i pjevajui hodoastile Gospi olovskoj. Ovaj poboni ritual dio je naeg varekog
ozraja...9
Prvi put nakon rata, kardinal Pulji hodoastio je 1996. godine i pri tom rekao:
Htio sam da ljudi probude radost vjere, da na neki nain lijee one rane koje nose u dui
i da ojaaju se uz noenje svakdanjeg kria, da se ne boje ivota, a to posebno krijepi
molitva s Marijom i Mariji. Sam sam ovjek koji je ljudski ranjen jer sam brojne jade
vidio. Bogu sam htio zahvaliti prvo to sam preivio, a drugo to stvarno trebam hrabriti
ljude, a da bih mogao hrabriti, moram i sam se ohrabriti!10
1.2. Gizdelinovi Verseti Gospi Olovskoj

Jure Radojevi Gizdelin u svome djelu Okolienje i uzetje grada Budina u pohvalu Gospe
od Olova pie pjesmu Verseti u pohvalu B. D. M. od OLOVA U BOSNI, dok je izriito
kao pokretaa radnje spominje i u pjesmi Skazanje dija ivota i sramotne smrti Baezeta petoga kralja kue Otmanovi koji uze kraljevinu BOSNU. U svome neto kasnijem
djelu Skazanje vazetja lipoga Biograda Gospi od Olova Radojevi Gizdelin posveuje
dvije pjesme Verseti ali pisam B. D. M. od Olova koja prosiva udesi u kraljevstvu
Bosanskomu i Druga pisam B. G. od Olova. Meutim, pobonou i uzdanou Gospi
Olovskoj cjelovito su protkana oba spjeva. Sve to ide u prilog da je Radojevi Gizdelin
zasigurno svojim podrijetlom vezan uz Olovo, a time mogue i za kneevsku porodicu
Pavlovia.
U pjesmi Verseti u pohvalu Bosne i gospode u njoj roeni, njihovo vladanje zapovid
i pleme, i knetvo iz Okolienja i uzetja grada Budina Jure Radojevi Gizdelin iznosei
osnovnu misao svoga djela, ujedno nam otkriva i svoju privrenost Bosni i Olovskoj
Gospi:
Svak trudi ivotom / nie se ne krati / i eli iznova / da s u Bosnu vrati // I na druga
mista / gdi kod ki ostavi / za svak svoje eli / i hvali i slavi // Gospe od Olova / svi tebe
molimo / naa pomonice / da tebe vidimo // U tom naem mistu / u svetoj prilici / da
t se poklonimo / u tvojoj crikvici. (Babi, Kneevi 2007:162)
Zakljuak
Hrvati su uvijek pokazivali posebno tovanje prema svojoj zatitnici Blaenoj Djevici
Mariji kojoj su upuivali zavjete, molitve, krunice, pjesme. U hrvatskoj knjievnosti po8 www.youtube.com/watch?v=rWigw3KmHcM
9 www.youtube.com/watch?v=rWigw3KmHcM
10 www.youtube.com/watch?v=3fiEww5_1N0
veliki je broj pjesama napisanih u ast Djevici Mariji. Mnoge su legende vezane za nastanak njezinih svetita, poput Gospe od krpjela ili Gospe od Olova kojima je zajednika
upravo slika koja je sama pokazala mjesto na kojemu se treba napraviti svetite. U Boki je
to bila hrid na sred mora, na kojoj su Peratani umjetno napravili otok, a u Olovu je to na
vrhu breuljka. udotvorne moi Gospine slike u Perastu ozdravljaju njezine nalaznike,
a u Bosni i kanjavaju Turina. U oba svetita hodoasnici iz svih krajeva, 15. kolovoza
dolaze se pomoliti Majci Bojoj.
No, svetita su oduvijek privlaila i inovjerce, ljude iz razliitih krajeva svijeta koji
su svoj mir i pomo traili i dobivali u okrilju Bl. Djevice Marije. Tako je i danas na oba
podruja.
Gizdelin Jure Radojevia pjev je o rodnom kraju, domotuje, a vezanost za Olovo i
olovsko marijansko svetite utkano je u njegov bitak. U ovom radu predstavljen je dio
do sada nepoznatog knjievnog uratka Jure Radojevia Gizdelina, opisani su marijanski obiaji u Olovu uz legendu o Gospi Olovskoj pa moemo zakljuiti kako su, u ona
vremena, i u ona jo tea, a danas poglavito ovakvi pjesnici dobitak u obje nacionalne
knjievnosti kao svjedoanstvo zajednikog suivota i ivljenja.
Literatura
Babi, Vanda (2011), Od Olova do krpjela, Vrhbosnensia, vol. 15, br. 2, 361379.
Babi, Vanda, Sanja Kneevi (2006), tovanje Majke Boje u djelima Jure Radojevia Gizdelina,
Hum, 91113.
Babi, Vanda, Sanja Kneevi (2007), Gizdelin, HKD Napredak, Zadar
Bogii, Rafo (1991), Hrvatski barokni slavizam, Hrvatski knjievni barok, ur. Dunja Falievac,
Zavod za znanost o knjievnosti, Zagreb
Bosanski franjevci (1994), priredio i predgovor napisao Marko Karamati, Erasmus naklada, Zagreb
uri, Tomislav (2005), Legende puka hrvatskoga, Meridijani, Samobor
Fancev, Franjo (1936/37), Tri priloga za prouavanje hrvatske knjievnosti, 3, Nastavni vjesnik,
god. XLV, br. 1-3, 73.
Georgijevi, Kreimir (1969), Hrvatska knjievnost od 16. do 18. stoljea u sjevernoj Hrvatskoj i
Bosni, Matica hrvatska, Zagreb
Jurii, fra Mario (1976), Majini domovi, Makarska
Kolumbi, Nikica (1991), Neke osobitosti anrova hrvatskoga knjievnog baroka, Hrvatski knjievni barok, ur. Dunja Falievac, Zavod za znanost o knjievnosti, Zagreb
Kombol, Mihovil (1961), Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda, II. izdanje, Matica
hrvatska, Zagreb
Kovaevi, Desanka (1965), Pavlovii, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 6, LKZ FNRJ, Zagreb
Kovaevi, Desanka (1965), Olovo, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 6, LKZ FNRJ, Zagreb
Kragujevi, Milan (1955), Beograd. Osvajanje Beograda 1688., Enciklopedija Jugoslavije, sv. 1,
LKZ FNRJ, Zagreb
Kukuljevi, Sakcinski Ivan (1860), Bibliografia hrvatska, Dio prvi, Zagreb
Kuna, Herta (1974), Hrestomatija starije bosanske knjievnosti, knj. I, Svjetlost, Sarajevo
Ljubi, ime (1869), Ogledalo knjievne poviesti jugoslavjanske na poduavanje mladei, knji. II,
Rieki, Emidija Mohovia, Tiskarski kamen.
Mijatovi, Anelko (1983), Lik Majke Boje u nekim junakim narodnim pjesmama, Mundi
melioris origo, Marija i Hrvati u barokno doba, Zbornik radova hrvatske sekcije IX. Meunarodnog mariolokog kongresa na Malti, Radovi Hrvatskog mariolokog instituta, sv. 78,
Zagreb
Orbini, Mavro (1999), Kraljevstvo Slavena, Povijest hrvatskih politikih ideja, Golden marketing
Narodne novine, Zagreb
Perii, Eduard, Bernardin kunca (2001), Gospa Olovska Olovo, udesnost marijanskih hodoaa, HILP, Zadar
Pranji, Pero (1997), Marijanska svetita u Nadbiskupiji vrhbosanskoj prije i poslije rata 1992.
1995., Marijin lik danas, Zbornik radova XII. Meunarodnog mariolokog kongresa, KS i
HMI, Zagreb
Prohaska, Dragutin (1911), Die Katolische Literatur Die Emigrantenliteratur, Das Kroatischserbische Schrifftum in Bosnien und Herzegovina, Zagreb
abanovi, Hazim (1955), Bajazid I. Jildrim, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 1, LKZ FNRJ, Zagreb
utrin, Rozario (1989), Vjerni pjesnik Marijin, Marija, god. 27, br. 3.
Urli, ime (1907), Ivan Tanzlinger Zanotti i njegove pjesme, Graa JAZU, knj. V, Zagreb
Urli, ime (1915), Nekoliko sitnih vijesti o Jurju Gizdelinu, Nastavni vjesnik, sv. 3, knj. XXIII.
Urli, ime (1920), Juraj Gizdelin imenovan vojvoda g. 1655., Graa JAZU, knj. IX, Zagreb
Vodnik (Drechsler), Branko (1909), Jura Radojevi Gizdelin, knez od Bosne crtica iz stare bosanske knjievnosti, Savremenik, god. IV, br. 3, Zagreb
Vodnik, Branko (1913), Povijest hrvatske knjievnosti, knj. I., Matica dalmatinska, Matica hrvatska, Zagreb
Zloui, Ljudevit (1952/53), Najnoviji podatak o slici Olovske Gospe, Dobri pastir, sv. I-IV, god.
III.
Prilozi
Prilog 1: Crte lika Gospe od Olova iz oba Gizdelinova djela
Prilog 2: Gizdelinovi Verseti ali pisam Blaenoj Djevici Mariji od Olova
UDK: 821.512.161(497.6).09 Mostarac, H.Z.
Alena atovi: Orijentalno-islamska knjievna

tradicija u stvaralatvu Hasana Zijaije Mostarca:
Citatnost klasinog teksta
U istraivanju odnosa stvaralatva Hasana Zijaije Mostarca i orijentalno-islamske knjievne tradicije, rad polazi od analize meutekstualnog dijaloga koji poezija ovog mostarskog pjesnika iz 16. stoljea uspostavlja sa literarnom tradicijom kojoj je pripadala.
Analizirajui korpus za ovaj rad, koji su inila izdanja Zijaijinog Divana i Prie o ejhu
Abdurezaku u latininoj transkripciji, posebno smo se zadrali na kategoriji intertekstualnosti. Intertekstualnost, kao doslovno i efektivno prisustvo nekog teksta u drugom
tekstu, u korpusu se mogla pronai u obliku citata na arapskom i osmanskom turskom
jeziku, i aluzija koji potjeu iz razliitih referentnih podruja. Razmatranje prisutnosti
orijentalno-islamske knjievne tradicije u stvaralatvu Hasana Zijaije Mostarca, sa aspekta citatnosti kao oblika intertekstualnosti, ukazuje da bi, bez poznavanja poetike i
openito ove tradicije, bilo nemogue sagledati i valorizirati knjievni opus jednog od
najranijih bosanskohercegovakih pjesnika na orijentalnim jezicima.
Kljune rijei: citatnost, intertekstualnost, orijentalno-islamska knjievna tradicija
Oriental-Islamic Literary Tradition in the Work of Hasan Ziyai Mostari:
Citation in the Classic Text
Within the wider scope of exploring the relation between the work of Hasan Ziyai Mostari and the Oriental-Islamic literary tradition, this study begins with the analyses of
the dialogue between the poetry written by the 16th century poet from Mostar and the
original literary tradition it belonged to. The materials used in this study include the
original manuscripts as well as the Latin alphabet transcription of both Ziyai`s Divan
and Story about Sheikh Abdurrezzak. While analyzing them, we stopped and focused
thoroughly on the category of intertextuality or of direct and effective appearance of one
text in another, which in Arabic and Ottoman Turkish language is visible through quotations as well as allusions stemming from different fields of reference. Analysis of the
presence of Oriental-Islamic literary tradition in the work of Hasan Ziyai Mostari, from
the aspect of citation as a form of the intertextuality, proves the impossibility of grasping
and correctly valorizing the poetry of this author, one of the earliest Bosnians to create
in oriental languages, without background information on this tradition and its poetic
standards.
Key Words: citation, intertextuality, Oriental-Islamic literary tradition
110 Alena atovi: Orijentalno-islamska knjievna tradicija u stvaralatvu Hasana Zijaije...
Hasan Zijaija Mostarac (umro 1584/5) jeste jedan od najranijih bosanskohercegovakih

divanskih pjesnika koji je stvarao u 16. stoljeu na osmanskom turskom i, manjim dijelom, na perzijskom jeziku. Za sobom je ostavio Divan zbornik poezije (preko 550 pjesama) i Priu o ejhu Abdurezaku u formi mesnevije. Posmatrajui stvaralatvo Hasana
Zijaije iz dananje perspektive, namee se pitanje recepcije koje se ne odnosi samo na
razumijevanje stranog i arhainog jezika, posebnog sistema simbola, motiva, aluzija, ve
i naina na koji je sam Zijaija percipirao orijentalno-islamsku knjievnu tradiciju u svom
stvaralatvu. Imajui u vidu ovakav znaaj kulturnog konteksta, istraivanje semantike
stvaralatva Hasana Zijaije nemogue je realizirati bez obnavljanja pokidanih veza sa
prolou, odnosno, analize autorovog odnosa sa drugim djelima knjievne tradicije kojoj pripada. Semantiki zasieni dijelovi Zijaijinog teksta, kakvi su citati, aluzije, reminiscencije, svoju funkciju i znaenje dobivaju tek u kontekstu ire orijentalno-islamske
tradicije.
U ovom radu posvetit emo posebnu panju fenomenu citatnosti u tekstovima mostarskog pjesnika. Citatnost se u Zijaijinoj poeziji javljaja u razliitim oblicima koje je
ponekad teko klasificirati, ipak u smislu pozicioniranja autora unutar tradicije kojoj je
pripadao mogue ih je podijeliti u dvije grupe prema jeziku na kom su napisani, odnosno
na citate na arapskom i osmanskom turskom jeziku.
Citati na arapskom jeziku

U analizi porijekla citata na arapskom jeziku, koje nalazimo u tekstovima Hasana Zijaije,
uoili smo da dominiraju tri referentna podruja:
1. Kuran;
2. hadis, te fraze i izreke koje pripadaju islamskoj tradiciji u irem smislu;
3. usmena kultura.
Iz navedenih semantikih polja sa kojima se uspostavlja citatni odnos moemo zakljuiti da u prva dva sluaja imamo transsemiotike citate, odnosno citatni odnos koji je
realiziran sa prototekstom, koji ne pripada umjetnosti. Posljednja kategorija ukazuje na
intrasemiotike citate, odnosno citate koji se uspostavljaju na relaciji knjievnost knjievnost; ovdje je to odnos usmene i pisane knjievnosti, odnosno anonimne narodne i
autorizirane knjievnosti.
Gledano tipoloki, mogu se uoiti velike slinosti u ponaanju citata na arapskom
jeziku, bez obzira na njihovo porijeklo. Naravno, citate iz Kurana, pa i hadisa neto je
jednostavnije identificirati u odnosu na fraze i poslovice preuzete iz arapske narodne
knjievnosti, s obzirom na to da su se neke od njih vremenom izgubile, ali su, prije svega,
postale i neprepoznatljive savremenom itaocu.
Ve smo naglasili da je orijentalno-islamska knjievna tradicija njegovala citiranje
iz Kurana, kao posebno cijenjen knjievni postupak koji je kasnije prerastao u stilsku
figuru iktibas. Promatramo li sa ovog aspekta tekstove Hasana Zijaije, citate iz Kurana
moemo identificirati, kako u proznom dijelu teksta (predgovoru Divana), tako i u poetskom. Nastojimo li ih klasificirati prema tipologiji koju je ponudila Orai-Toli (usp.
Orai-Toli 1990), tekstovi u prozi i stihu imat e gotovo identine karakteristike.
Naime, kao prvi kriterij tipologije citatnosti navodi se razlikovanje citata po citatnim signalima, gdje se moe govoriti o podjeli na prave i ifrirane, odnosno one sa
vanjskim i unutarnjim citatnim signalima. Kao vanjski citatni signali, u zapadnoevropskim tekstovima, definiraju se navodni znaci, upotreba kurziva, drugog tipa slova i sl.
Naravno, kada je u pitanju tekst napisan arapskim pismom u 16. stoljeu, bespredmetno
je traiti ovakve citatne signale1. U konkretnom sluaju citata iz Kurana unutar proze ili
poezije na osmanskom turskom jeziku, kao vanjski citatni signal, mogla bi se percipirati,
prije svega, upotreba stranog, arapskog jezika Kurana. Upotreba arapskog jezika stvara
zaudnost pri itanju ili sluanju knjievnog teksta na osmanskom jeziku i kod recipijenta, koji pripada istoj interpretativnoj zajednici, budi oekivanje da se radi o citatu,
vrlo esto iz Kurana. Isti sluaj je i sa citatima koji potjeu iz islamske tradicije kao i
usmene kulture: upotreba stranog, arapskog jezika, kao i izrazita stilogenost citata, ovdje
su vanjski signali citatnosti. Naravno, treba imati u vidu da su ciljani recipijenti divanske
knjievnosti bili, upravo, obrazovani ljudi, esto i sami pjesnici koji su poznavali Kuran,
arapski jezik i islamsku tradiciju, pa im identifikacija ovakvog citata ne bi trebala predstavljati potekou. Imajui u vidu ovakvu recepciju osmanske poezije, upotreba izvornog jezika Kurana, unutar teksta na osmanskom turskom jeziku, moe se promatrati
kao vanjski citatni signal, a citati iz Kurana, hadisa ili usmene kulture kao pravi, a ne
ifrirani citati.
Drugi kriterij tipologije citatnosti jeste onaj zasnovan na opsegu podudaranja izmeu citata i prototeksta. U vezi sa citatima iz Kurana, u tekstovima naeg pjesnika, valja
rei da se ne susreemo ni sa nepotpunim niti vakantnim ili praznim citatima, tj. prisutni su iskljuivo potpuni citati. Iako su kao citat preuzete ponekad samo pojedine rijei ili
samo sintagme iz nekog kuranskog ajeta, one nikada ne dolaze u nekom drugom, osim u
izvornom obliku. Insistiranje na potpunim citatima Hasana Zijaije, ogleda se u pjesnikovom insistiranju da se zadri arapski pade iz prototeksta, iako se on ne uklapa u smisao
stiha. Primjer potpunog citata moemo vidjeti u etvrtom bejtu 344. gazela u Divanu:
Veliki sam bol i nesreu pretrpio u tamnici razdvojenosti od tebe
Ili e se ova nevjernica smilovati ili Vladaru na Dan Vjere2
(Zindn- firkndan ok derd bel ekdm
Rahm ide mi ol b-dn y mliki yevmd-dn)
Dakle, iako bi u drugom misrau sintagma Vladar na Dan Vjere trebala, kao subjekat reenice, doi u nominativu, pjesnik je zadrao izvorni oblik u genitivu iz treeg ajeta
sure Raskrilnica, odakle je preuzet. S druge strane, upotrebom citata pjesnik je ostvario unutranju rimu unutar misraa, kao i posebnu igru rijei, koja se moe percipirati kao
figura paronomazije, odnosno cinasa prema klasinoj stilistici. Na osnovu ovoga, uoava
se da su za pjesnika fonetske karakteristike bile ispred gramatikih, prilikom utkivanja
citata iz Kurana u vlastiti tekst. S druge strane, potpuno citiranje dijelova kuranskih
ajeta sasvim je prirodno, ako imamo u vidu da je tekst Kurana predstavljao apsolutni
1 Stari
arapski tekstovi, u pretklasinom i klasinom periodu, nisu imali nikakve interpunkcijske znakove.
Raskrilnica. 3. ajet: Vladaru na Dan Vjere: 1. Hvala pripada Allahu, Koji Gospodar svjetova je, 2.
Svemilosnom i Samilosnome, 3. Vladaru na Dan Vjere, prev. Esad Durakovi.
2 Sura
uzor i autoritet meu orijentalno-islamskim pjesnicima, sa kojima se i Hasan Zijaija eli

identificirati. Nepotpuno ili pogreno navoenje kuranskog teksta pjesnik bi smatrao
neoprostivim grijehom.
U citiranju hadisa, takoer, u uporedbi sa Poslanikovim rijeima, zabiljeenim u
poznatim zbirkama hadisa, moe se uoiti podudarnost izmeu citata i citiranog teksta.
Kada je, pak, u pitanju citiranje poznatih izreka iz arapske usmene knjievnosti, jednako
kao to ih je teko identificirati, teko je i utvrditi opseg njihovog podudaranja sa originalnim tekstom, s obzirom da veinu njih ne biljee frazeoloki rjenici arapskog jezika.
Islamska orijentacija Hasana Zijaije u citiranju Kurana bit e od presudnog
znaaja i u analizi njegovog citatnog postupka na semantikoj razini, te emo teko, kod
ovako orijentiranog pjesnika, moi govoriti o polemici sa sakralnim tekstom. Ipak, ne
moemo govoriti ni o klasinoj imitaciji, jer pjesnik, ni formom ni stilom, ne nastoji
imitirati Kuran; takav postupak unutar islamske kulture smatrao bi se blasfemijom. Ako
kaemo da je u pitanju dijalog, onda i ovdje treba biti vrlo oprezan, s obzirom da se ne
radi o ravnopravnom dijalogu. Naime, kuranski tekst prisutan je uvijek kao neprikosnoveno uporite, odnosno krajnji argument svih tvrdnji i stavova. U prvom bejtu 385.
gazela lirski subjekt, obraajui se zaljubljenima, savjetuje ih da rtvuju duu kako bi
realizirali svoju ljubav prema voljenoj. Ovu svoju tvrdnju argumentira citatom iz sure
Porodica Imranova:
O, vi koji elite doi do drage na ovom svijetu
Dajte duu jer Dobroinstvo neete postii dok ne budete od onoga to vam je
drago dijelili3
(Ey klanlar lem ire vasl- yr rz
cn virn kim len-tenlil-birre hatt tenfik)
Citat ovdje predstavlja neprikosnovenu istinu kojom se obrazlae i podupire znaenje Zijaijinog teksta. U semantikom pogledu, sadraj citata nadreen je sadraju teksta u koji je integriran. Ovakav odnos izmeu teksta i citata dovodi nas do pitanja na
sintaktikoj razini kategorijalnog citatnog etverokuta, odnosno, da li se radi o subordiniranom ili koordiniranom odnosu. Osvrnemo li se na prethodni primjer, gdje se smisao
teksta oslanja na sadraj citata, moemo rei da je tekst subordiniran u odnosu na citat.
U pogledu sadraja, Kuran, pa tako i islamska tradicija i narodne izreke, prihvaaju se
kao riznica iz koje treba crpiti primjere i argumente za sva ljudska iskustva.
Promatramo li citate na arapskom jeziku sa pragmatike razine, zakljuujemo da
je posebno znaajna njena vanjska dimenzija, koja podrazumijeva odnos recipijenta i
citata u sistemu kulture. Kako bi mogao identificirati citatni postupak, recipijent mora
posjedovati posebno obrazovanje, to i sam Zijaija u predgovoru svome Divanu navodi.
Dakle, italac / slualac poezije treba biti upuen u orijentalno-islamsku knjievnu tradiciju, kuranski tekst, kao i poznate izreke iz islamske i narodne tradicije. Orijentiranost
citata na recipijentovo poznavanje sakralnog teksta, islamske tradicije i usmene kulture,
ukazuje na citatni postupak koji ima za cilj afirmiranje i ouvanje upravo tih tekstova.
3 Sura Porodica Imranova. 92. ajet: Dobroinstvo neete postii dok ne budete od onoga to vam je drago
dijelili, a koliko god udijelili Allah e za to znati, prev. Esad Durakovi.
Citiranje ovih tekstova odreivalo je ne samo karakter poezije i pjesnikovu poetiku ve i

kulturu kojoj je pripadao. Drugim rijeima, orijentalno-islamska kultura, u kojoj se pjesnici u svojim tekstovima oslanjaju na riznicu tekstova, mogla bi se okarakterizirati kao
kultura vertikalnog tipa, u kojoj se osnovna funkcija citatnosti zasniva na reprezentaciji
i afirmaciji te kulture.
Citati na osmanskom turskom jeziku
Za razliku od citata na arapskom jeziku, koji uglavnom potjeu iz sakralnog teksta i
tekstova koji se odnose na islamsku tradiciju, odnosno uglavnom ne pripadaju knjievnoumjetnikim tekstovima, citati na osmanskom turskom jeziku, koje smo identificirali
u opusu Hasana Zijaije, uglavnom su u odnosu knjievnost knjievnost. Drugim rijeima, citati na osmanskom turskom predstavljaju odlomke ili itave pjesme (anrovski
to su prvenstveno gazeli) koje su preuzete od drugih pjesnika i integrirane u viestrofne
forme musammat naeg autora. Ovakav postupak bio je vrlo est u divanskoj knjievnosti 16. stoljea i na njemu su se zasnivali poetski anrovi poput tahmisa i tesdisa.
U Divanu Hasana Zijaije nalaze se etiri tahmisa: jedan na gazel Vusuli-bega,
jedan na gazel Emrija elebija i dva na gazele Baki-efendije. Poznato je da su pjesnici
piui tahmise zapravo birali, kao predloak pjesme, autore koje su posebno cijenili i sa
kojima su se eljeli nadmetati u pjesnitvu. U anru tahmisa susreemo se sa zanimljivim fenomenom meutekstovnog semantikog nadovezivanja stihova u pjesniku cjelinu. Kao prototekst ovdje imamo gazele Vslja, Emrja Bakja, koje je Hasan Zijaija
citirao u svojoj pjesmi i na njih spjevao vlastite stihove, koji su semantiki subordinirani
spram prototeksta. Sama forma tahmisa ima strogo definiranu paradigmu citiranja koja
izgleda ovako:
3 originalna polustiha + distih prototeksta = 5 polustihova jedne strofe
Ovakvo nizanje strofa nastavlja se kroz cijeli gazel koji ini prototekst, odnosno
koliko bejtova (distiha) ima gazel, toliko e i forma tahmisa imati strofa.
Ako se prisjetimo tipologije citatnosti prema citatnim signalima, odnosno podjele
na prave koji posjeduju vanjske citatne signale kao to su navodni znaci, drugi tip slova,
navoenje izvora, i ifrirane citate iji unutranji signali mogu biti navoenje naslova
citiranog teksta ili imena njegovog autora, u kontekstu tahmisa, moramo imati u vidu
da se radi o tekstu napisanom u 16. stoljeu, arapskim pismom i u specifinoj pjesnikoj
formi, koja je u orijentalno-islamskoj knjievnoj tradiciji poznata kao anr primarno
baziran na citatnom postupku. Navodni znaci ili pisanje kurzivom jesu, prije svega, odlike interpunkcije i grafije u razliitim jezicima evropske kulture. S obzirom da klasini
arapski ili pak osmanski jezik ne poznaje ovakve vanjske citatne signale, ne mogu se ni
smatrati validnim citatnim signalima za arabiki tekst. S druge strane, arabiki tekstovi,
kao eventualne vanjske citatne signale razvili su korienje tinte u drugoj boji, najee
crvenoj, ili specifinu upotrebu margine. Meutim, to nije sluaj sa tahmisom njegov
osnovni citatni signal jeste mahlas (pseudonim) pjesnika na ije stihove je tahmis spjevan, kao i strogo odreena forma tahmisa, koja tano definira poziciju prototeksta u
odnosu na vlastiti tekst. U tom smislu, samu formu tahmisa trebalo bi posmatrati kao
vanjski citatni signal.
Strogo definirana forma tahmisa, takoer, jeste determinirajua, kada je u pitanju

tipologija citata prema njihovom opsegu podudaranja sa prototekstom. U ovom smislu
razlikujemo potpune, nepotpune i vakantne ili prazne citate. Imajui u vidu strukturu
samog tahmisa, kao i drugih slinih formi u divanskoj knjievnosti baziranih na citiranju prototekstova, koji citirajui pjesniku tradiciju, u isto vrijeme, i uva i afirmira,
nema prostora za sumnju da se radi o pravim citatima. Ustvari, divanski pjesnik nema
ni namjeru da eventualno skriva citatni postupak, njegov cilj i jeste da odmjeri vlastite
snage sa citiranim tekstom. Ovakav pristup od velike je vanosti u pogledu opsega podudaranja citata, odnosno odgovora na pitanje da li imamo potpune, nepotpune ili, pak,
vakantne citate, gdje je presudna pjesnikova namjera da se takmii sa ve afirmiranim
tekstom, to e ga svakako potaknuti da operira sa potpunim citatima. Same anrovske
odlike forme tahmisa u divanskoj knjievnosti, takoer, zahtijevaju od pjesnika da potpuno citira prototekst.
Interesantno je da Hasan Zijaija u citiranju stihova pokazuje odreene razlike u
odnosu na tekstove gazela koje nalazimo u izdanjima divana Bakja i Emrja. Sasvim je
mogue da postoje odstupanja i od izvornog teksta gazela pjesnika Vuslja, ali budui
da njegov divan do sada nije objavljen, nemogue ih je utvrditi. Kada su u pitanju razlike u odnosu na tekst Emrijevog gazela, one se mogu uoiti na osnovu kritikog teksta
njegovog divana koje je priredio Yekta Sara u svojoj neobjavljenoj doktorskoj disertaciji
(usp. Sara 1991). Na osnovu Saraevog rada moemo utvrditi da u prvom distihu, koji
Zijaija citira umjesto rijei haddn, to bi znailo tvoje lice, koja se nalazi u kritikom
tekstu, nalazimo rije hsnn, to bi znailo tvoja ljepota. Slino je i u etvrtom bejtu,
gdje kod Zijaije pronalazimo rije dehrde u znaenju na zemlji, umjesto rijei erhte
na (nebeskom) toku, ili u petom bejtu, gdje umjesto hndan, u znaenju od tvog uzdaha, imamo szndan od tvoga plamena i, konano, u posljednjem, sedmom bejtu
umjesto sintagme tg u tr-i Emr, koja znai Emrijeve strijele i sablje, upotrijebljena je
sintagma tr-i h-i Emri, u znaenju strijele Emrijevog uzdaha.
Takoer, podudaranje Zijaijinih citata sa tekstom dva Bakijeva gazela iz izdanja Divana koje je priredio Sabahattin Kk (usp. Kk 1988) nije potpuno, odnosno moemo uoiti manja odstupanja. U prvom tahmisu nalaze se dva takva odstupanja, prvo
u drugoj strofi, odnosno citatu drugog bejta, gdje je umjesto imenice safya u dativu
ista upotrijebljena u apsolutnom padeu, te u treoj strofi, odnosno bejtu gdje je, umjesto
rijei bardak, upotrijebljena rje zevrak. Razlika u padeu u drugoj strofi ne samo
da utjee na metriku stiha, koji sa jednim slogom manje gubi svoj kalup aruz metra, ve
i sam bejt gubi svoje znaenje. Prema Kku, navedeni distih bi trebao izgledati ovako:

Ako se doe do kraja ivota i radosti sa napunjenim (aama)
Neka se u flae opet napuni slatkog vina
(Kenr- ay u safya geilse tolmi ile
Yine pr olsa mey-i ho-gvr zevrakda)
Kod Zijaije, pak, prvi stih izgleda ovako:
Kenr- ay u saf geilse tolm ile,
to bi se moglo prevesti: Ako kraj ivota i radosti se provede sa napunjenim. Ovakav

oblik stiha, odnosno sama razlika u padeu znaajno mijenja smisao, ili, bolje rei, potpuno ga gubi.
Nedosljednost u citiranju sljedeeg Bakijevog stiha ne predstavlja tako znaajno
odstupanje, budui da se rijei zevrak i bardak, zbog jednakog broja i duine slogova,
ponaaju istovjetno u pogledu metra, a upotrijebljene u lokativu tvore istu rimu. Takoer, u pogledu semantike, posebno upotrebe rijei zevrak u divanskoj poeziji, mogu se
smatrati bliskoznanicama. Naime, rije zevrak, ije primarno znaenje jeste amac,
koristila se i u znaenju flaa, posuda, testija, to je vrlo blisko osnovnom znaenju rijei
bardak, tj. aa. Upotrijebivi rije zevrak u citatu, Hasan Zijaija je stvorio svojevrsnu igru rijei koja glasi ovako:
arb zerak ile imenn zamn degl
Efendi ketyi kdda suy zevrakda (2002: 121)
(Nije vrijeme da se vino pije amcima / flaama
Gospodaru, lae na papiru a vodu u amcima / flaama)
Prema izdanju koje je priredio Kk, drugi dio Bakijevog bejta ima sljedei oblik:
Efendi ketyi kdda suy bardakda (Gospodaru, lae na papiru, a vodu u aama).
I u drugom tahmisu na Bakijev gazel moe se zapaziti nepotpuno podudaranje citata sa tampanim izdanjem gazela. Naime, u treoj strofi u prvom misrau kod Zijaije stoji
oblik klmaz glagola klmak (initi, raditi, stvarati), dok prema tekstu koji je priredio
Kk ovaj stih zavrava oblikom olmaz glagola olmak (biti, postati). Ovakvo odstupanje ne remeti metriku i rimu bejta, ali znaajno utjee na njegov smisao, odnosno stih
u obliku u kome ga Zijaija navodi postaje besmislen:
Bin-y aka tfn- havdis kr-ger klmaz
(Potop ne ini onog koji utjee na kuu ljubavi)
U ovom kontekstu vrlo je vano znaenje rijei kr-ger (uinkovit, aktivan, utjecajan), koje teko moe ii uz prijelazni glagol kakav je klmak. U kombinaciji sa glagolom
olmak, stih dobiva suvislo znaenje, pa nas to upuuje da izvorni oblik treba izgledati
ovako:
Bin-y aka tfn- havdis kr-ger olmaz
(Potop ne moe nita uiniti kui ljubavi)
Analiza ovih leksikih odstupanja zahtijeva poseban oprez, jer ne znamo koji je
predloak teksta Zijaija imao ispred sebe kada je spjevao svoje tahmise. Pjesnik je mogao
itati ove gazele iz nekog rukopisa divana ili ak samo neke medmue, u koje prireivai
kritikih izdanja Divana nisu imali uvida. Takoer, vrlo je mogue da Hasan Zijaija nije
ni itao tekst predloka, ve da ga je samo uo, to je bila vrlo rairena praksa u recepciji
divanske poezije u to vrijeme, naroito, ukoliko znamo da je tada dominirala usmena
kultura i da se gazel esto izvodio na razliitim skupovima i usmeno prenosio. U slua-
ju usmene recepcije gazela, vrlo su mogue odreene devijacije teksta, odnosno vrlo je
mogue da recipijent pogreno uje pojedine dijelove teksta, pa ih tako upamti i zapie.
Tome u prilog, u konkretnom Zijaijinom sluaju, ide i injenica da je on, prema Sarau i
Kk, originalne lekseme iz prototeksta zamijenio, po znaenju i obliku, vrlo bliskim,
odnosno leksemama koje se na fonetskoj razini mogu uiniti vrlo slinim. Takoer, nepodudaranje citata sa izvornim tekstom ne mora, a priori, biti Zijaijin propust, odnosno,
sasvim je mogue da potjee od prepisivaa Divana, posebno jer znamo da jedini rukopisni primjerak Divana nije autograf.
Gledano sa semantike razine, podreenosti teksta tahmisa citatima doprinosi i
rima koja je ve zadana unutar citiranog gazela. Sama injenica da rima, ponekad izraena odreenom leksemom ili ak cijelom predikatskom frazom, kao to je u estoj strofi
Tahmisa na Emrijev gazel, koja se zavrava na srh olur u znaenju postaje crven /
crvena / crveno, determinira jedinstvo znaenja, kao i pjesnike slike koju pruaju citat
i tekst:
Suze mojih oiju od odraza rubina drage postaju crvene
I u grudima mi tuno srce od njih postaje boje crvene
Ako kae strijele tvojih trepavica u srcu od krvi postaju crvene
Ne misli da su strijele tvog pogleda u srcu od krvi postale crvene
Vatra tuge je uzrok to su otrice strijela crvene (2002:120)4
Osnovno pitanje na sintaktikoj razini bavi se odnosom prototeksta i teksta, tj.
Emrijevog, Bakijevog ili Vusulijevog gazela i Zijaijinog tahmisa. Vidjet emo da su Zijaijini stihovi bili subordinirani u odnosu na predloak, emu je posebno doprinijela
forma, rima i atmosfera koju je na pjesnik morao ouvati. Na nivou sintaktike, odnosno
unutar teksta kao mikrosistema, Zijaijini dijelovi teksta jesu subordinirani u odnosu na
citate. S druge strane, ako ih promatramo ire u sistemu kulture, odnosno na razini sintaktike anrovsko-medijalnog sistema, odnos prototeksta i autoteksta odreen je okvirima samog anra tahmisa, koji podrazumijeva da autotekst afirmira i imitira prototekst,
kako u pogledu forme, tako i sadraja unutar knjievne tradicije kojoj pripada.
Knjievna tradicija ima znaajnu ulogu i u analizi tahmisa na pragmatikoj razini,
odnosno pripadnosti recipijenta orijentalno-islamskoj knjievnoj tradiciji u irem, to jeste, poznavanje osmanske lirike 16. stoljea u uem smislu preduvjet je za odgovarajuu
recepciju i interpretaciju tahmisa. To znai da e recipijent moi prepoznati anr i samim
tim usmjeriti svoju percepciju citatnog postupka, odnosno novonastalog teksta u odnosu
na prototekst, te eventualno kod afirmiranih pjesama prepoznati porijeklo citata,
odnosno prototekst. Recipijent koji ne pripada datoj interpretativnoj zajednici teko se
moe snai u tekstu tahmisa, odnosno on ne spada u grupu primatelja prema kojoj je
orijentiran citatni tekst, i njegov obzor receptivnog oekivanja svakako e se razlikovati
od onog kanoniziranog orijentalno-islamskom knjievnom tradicijom.
Koliko je pripadnost odreenoj kulturi primatelja citatne poruke znaajna na pragmatikoj razini, toliko je odreena kultura bitna, kao sistem u kome citatni tekst obavlja globalnu kulturnu funkciju. Drugim rijeima, kulturna funkcija teksta odgovara na
pitanje da li se radi o reprezentaciji tueg teksta i kulture, to bi se moglo definirati kao
vertikalna kulturna tradicija ili, pak, prezentaciji vlastitog teksta i vlastite kulture, to
4 Prev.
Alena atovi.
se realizira unutar horizontalne kulturne tradicije. U ovom kontekstu, orijentalnoislamska knjievna tradicija za Hasana Zijaiju, slino kao to su rimski klasici bili za zapadnu srednjovjekovnu kulturu, predstavljala je dragocjenu riznicu koju je trebalo crpiti
i citatno oponaati. Tahmis kao poetski anr, pa tako i tahmis Hasana Zijaije, usmjeren je
ouvanju i afirmiranju te tradicije, a samim time i potvrivanju postojee kulturne tradicije i konvencionalnog obzora itateljskog oekivanja, to bi se definiralo kao reprezentacija tueg teksta i kulture. Naravno, kada je u pitanju orijentalno-islamska knjievna
tradicija, teko ju je, a priori, definirati kao horizontalnu, odnosno vertikalnu knjievnu
tradiciju; ipak, nakon odreenog perioda ekspanzije, ona je svakako postala vertikalna
kulturna tradicija koja je opstajala upravo odravanjem autoriteta po vertikali. U tom
smislu, i tahmis kao poetska forma, s obzirom da se u osmanskoj knjievnosti javlja tek u
15. stoljeu, svakako je produkt vertikalne kulturne tradicije i tako ga treba posmatrati.
Valorizacija stvaralatva svakog pjesnika zahtijeva njegovo smjetanje u odreeni
drutveno-kulturni kontekst. U tom smislu, tahmisi Hasana Zijaije mogu biti od posebnog znaaja u sagledavanju njegovog odnosa spram knjievne tradicije i kulture kojoj je
pripadao. Tahmisi, jednako kao to svjedoe o knjievnoj tradiciji koju nastoje afirmirati
i ouvati, tako nam i ukazuju na pjesnikov ukus, njegove uzore u pjesnitvu, ali i njegovu
stvaralaku mo da odgovori zahtjevima tradicionalno strogo utvrene forme.
Literatura
Adallah al-Hmid, ur. (1994), Al-Adab, Gmiat al-mm, Riyad
Andrews, Walter G. (2000), iirin Sesi, Toplumun arks letiim Yaynlar, stanbul
Dilin, Cem (1995), rneklerle Trk iir Bilgisi, Trk Dil Kurumu Yaynlar, Ankara
Durakovi, Esad (2007), Orijentologija univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo
Durakovi, Esad (2005), Prolegomena za historiju knjievnosti orijentalno-islamskoga kruga,
Connectum, Sarajevo
Genette, Gerard (1997), Palimpsestes Literature in the Second Degree, prev. Channa Newman &
Claude DoubinskyUniversity of Nebraska Press, Lincoln and London
Hasan Ziy (2002), Hayat- Eserleri-Sanat ve Divan, ur. Mberra Grgendereli, Trk Tarih
Kurumu basmevi, Ankara
Kk, Sabahattin (1988), Bk ve Divanndan Semeler, Kltr ve Turizm Bakanl Yaynlar,
Ankara
Kuran s prijevodom na bosanski jezik (2004), prev. Esad Durakovi, Svjetlost, Sarajevo
Makovi, Z., M. Medari, D. Orai-Toli, P. Pavlii, ur. (1988), Intertekstualnost & intermedijalnost, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb
Moranjak-Bambura, Nirman (2003), Retorika tekstualnosti, Buybook, Sarajevo
Nametak, Fehim (2007), Pojmovnik divanske i tesavvufske knjievnosti, Orijentalni institut,Sarajevo
Nemec, Kreimir, (1995), Tragom tradicije, Matica hrvatska, Zagreb
Orai-Toli, Dubravka (1990), Teorija citatnosti, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb
Orr, Mary (2005), Intertextuality: Debates and Contexts, Polity Press, Cambridge
Sara, Yekta (1991), Emr ve Divan, . . Sosyal Bilimler Enstits Yaynlanmam Doktora Tezi,
stanbul
UDK: 821.163.42(497.6).09
27-789.32(497.6)13/18
Dolores Grmaa: Spisateljstvo franjevaca Bosne

Srebrene u knjievnoj historiografiji
U knjievnim je povijestima redovito naglaavan doprinos franjevaca Bosne Srebrene
dopreporodnoj hrvatskoj knjievnosti. Stalna mjesta u knjievnoj historiografiji koja se
mogu uoiti polaze od injenice da se o hrvatskoj knjievnosti u Bosni moe govoriti
iskljuivo zahvaljujui fratrima na periferiji monog Osmanskog Carstva. Potom da je
rije o knjievnosti koja je inicirana ciljevima katolike obnove, te je stoga iskljuivo utilitarna i didaktino-nabona karaktera. Posebice se istie iznimna popularnost na koju
nailaze knjige vjerskoga sadraja, koje sa sobom nose svu prtljagu srednjovjekovnog katolicizma (Kreimir Georgijevi). S jedne strane dakle knjievni povjesniari istiu pragmatinu ulogu i nisku estetsku razinu franjevake knjievnosti, dok s druge pak strane
upuuju na vitalnu ulogu franjevake jezine prakse u 17. i 18. stoljeu u stvaranju temelja hrvatskoga jezinoga standarda. Svojevrsni je paradoks u tome to je mjesto franjevake popularne knjievnosti koja sudjeluje u vanim integracijskim procesima razvoja
knjievnog jezika u knjievnoj hijerarhiji posve marginalno. Stoga se nadaje nunim
propitivanje strategija oblikovanja mjesta kulturne periferije koje se nudi franjevakoj
knjievnosti u hrvatskome knjievnome kanonu, to ga posreduju i odravaju knjievne
historiografije. Rasvjetljavanje mehanizama oblikovanja nacionalnoga kanona trebalo
bi rei neto vie o pozicioniranju popularne knjievnosti i sociokulturnome kontekstu
knjievnosti u Bosni i Hercegovini.
Kljune rijei: franjevaka knjievnost, Bosna Srebrena, knjievna historiografija, jezini
standard, integracijski procesi, knjievni kanon
The Treatment of Literary Works of Franciscans from the Province of Bosna Srebrena
in Literary Historiography
The important role of franciscans from the province of Bosna Srebrena in the pre-19th
century Croatian literature has regularly been recognised in literary historiography.
Some of the facts that have been commonly stressed include, for instance, the claim that
it was only through the activities of franciscan monks on the periphery of the powerful
Ottoman Empire that Croatian literature existed in Bosnia in this period. Furthermore,
their literary activities have generally been desribed as inspired by Catholic Revival, and
hence as primarily religious and didactic. The most popular are said to have been different religious texts carrying all traditional baggage of medieval catholicism (Kreimir
Georgijevi). Thus, on the one hand, literary historians insist on the pragmatic role and
low aesthetic value of franciscan literature, but, on the other, emphasise the crucial role
of franciscan literary activities in the 17th and 18th centuries, which paved the way for
120 Dolores Grmaa: Spisateljstvo franjevaca Bosne Srebrene u knjievnoj historiografiji
the establishment of modern Croatian standard language. It seems therefore paradoxical that franciscan popular literature, which participated in the key processes of standard language formation, has been completely marginalised in Croatian literary canon.
This paper focuses on various strategies employed in defining the position of franciscan
literature within this canon, which is as a rule located within the borders of cultural
periphery. Uncovering the mechanisms of national canon formation should provide
further insight into the process of positioning of popular literature and the socio-cultural context of literature in Bosnia and Herzegovina, which, having developed no forms
of high literature during the 17th and 18th centuries, existed only in its popular forms.
Key Words: franciscan literature, Bosna Srebrena, literary historiography, standard language, integration processes, literary canon

1. Uvod: polazita
Poeci hrvatske knjievnosti u Bosni i Hercegovini vezani su uz franjevce redodrave
Bosne Srebrene, najjae katolike crkvene organizacije u najzapadnijoj osmanskoj pokrajini, koja se do poetka 18. st. prostire od Jadrana do Crnoga mora i od Budima do
Albanije. Povijest tog prostora prisutnost franjevaca kroz sedam stoljea pamti kao dominantno kulturoloku. Tijekom razdoblja osmanske vlasti (14631878) jedini nositelji
(hrvatske) pismenosti bili su franjevci, te samostani nisu samo jedina sredita vjerskog
(katolikog) ivota nego i jedine prosvjetno-kulturne institucije.1 U knjievnim je povijestima redovito naglaavan doprinos franjevaca Bosne Srebrene dopreporodnoj hrvatskoj knjievnosti. Toka uporita u knjievnoj historiografiji upravo je injenica da se
o hrvatskoj knjievnosti u Bosni moe govoriti iskljuivo zahvaljujui franjevcima kao
nositeljima odreenog tipa popularne kulture na periferiji monog Osmanskog Carstva.
U prvom dijelu rasprave kratko u prelistati pojedine knjievnopovijesne preglede
te recepciju franjevake knjievnosti sumirati u nekoliko kljunih postavki. U drugom
dijelu ukazat u na neke paradokse koji izranjaju u kontekstu strategija oblikovanja kulturne periferije to se nudi franjevakoj knjievnosti u hrvatskome knjievnome kanonu,
koju posreduju i odraavaju knjievne historiografije. Zakljuni dio rada otvara pitanje
pozicioniranosti franjevake knjievnosti u bosanskohercegovakome knjievnome
kanonu.
2. Knjievnopovijesna promiljanja
Sve reprezentativnije hrvatske knjievne povijesti posveuju dosta prostora etiri stoljea dugoj spisateljskoj tradiciji bosanskih franjevaca.2 Uz odreene prosudbe koje postaju
historiografska stalna mjesta, iz povijesti u povijest sele se najvaniji franjevaki autori
i opisi njihovih djela. Knjievni povjesniari obino autorski niz zapoinju s utemeljiteljem franjevake i bosanskohercegovake knjievnosti Matijom Divkoviem (15631631)
1 Uvodne
konstatacije redovito se ponavljaju od najstarijih knjievnopovijesnih pregleda do novijih studija.

Vidi primjerice: urmin (1898), Kreevljakovi (1912), Bogii (1994), Lovrenovi (2002, 2012), Pranjkovi
(2000; 2005; 2008), Daja (2001), Peji (2002; 2004), Ivankovi (2007; 2010).
2 Prema nekim istraivanjima nastanak franjevake nabone literature mogao bi se pomaknuti puno dublje
u prolost, naime ibenska molitva iz 14. st. nosi peat franjevake duhovnosti. No kontinuitet franjevake
knjievne produkcije tee tek od poetka 17. st. Vidi o tome Daja 1979. i Daja 2001.
i njegovim djelima na bosanici: Nauk krstjanski za narod slovinski i Sto udesa aliti
zlamenja (Mleci, 1611), Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i Besjede (Mleci,
1616).3 Nezaobilazan je i Ivan Bandulavi (izmeu 1580. i 1585. oko 1655) koji je svojim
lekcionarom na latinici Pitole i evanelja priko svega godita (Mleci 1613) izvrio velik
utjecaj na autora prve hrvatske gramatike Bartola Kaia. Potom Stjepan Matijevi (oko
15801654?) s djelom Ispovjedaonik (Rim 1630), Pavao Papi (1593 nakon 1650) s prijevodom djela Sedam trublji za probuditi grenika na pokoru, Pavao Posilovi (16001653)
sa svojim djelima Naslaenje duhovno (Mleci 1639) i Cvijet od kripostih duhovni i tilesnije (Mleci 1647), Ivan Ani (16241685) sa svojim vjerskopounim djelima Vrata nebeska
i ivot vinji (Ancona 1678), Svitlost krstjanska (Ancona 1679) i Ogledalo misniko (Ancona 1681), Stjepan Margiti (oko 16501730) s djelima Izpovijed krstjanska (Mleci 1701)
i Fala od sveti (Mleci 1708), Lovro itovi (16821729) sa stihovanim pukim prikazom
teolokoga nauka o paklu Pisma od pakla (Mleci 1727), Toma Babi (16801750) s pobono-pounom itankom Cvit razlika mirisa duhovnoga (Mleci 1726), Jeronim Filipovi
(16881765) sa svojim vrlo popularnim propovijedima o kranskom nauku (Pripovidanje nauka krstjanskoga, Mleci 1750) i njegov uenik Petar Kneevi (17011768) s vrlo
popularnim pasionskim spjevom Muka Gospodina naega Isukrsta i pla matere njegove
(Mleci 1753).
Niz franjevakih spisatelja u (hrvatskim) povijestima knjievnosti obino se zatvara
Filipom Lastriem (17001783), zaetnikom bosanskohercegovake historiografije, Ivanom Franom Jukiem (18181857), prvim bosanskohercegovakim prosvjetiteljem i zanimljivim putopiscem (Putovanje po Bosni 1842, Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine
1852. mjeseca svibnja), i Grgom Martiem (18221905), najplodnijim epskim pjesnikom
meu bosanskim franjevcima (Osvetnici) te njegovim memoarskim Zapamenjima. U
nekim se knjievnim povijestima tom autorskom nizu pridruuju samostanski ljetopisci Nikola Lavanin (17031750), Bono Beni (oko 1708 1785), Marijan Bogdanovi
(17201772) i Jako Balti (18131887).4 Sa spisateljskom tradicijom franjevaca Bosne Srebrene povezani su i franjevci mletake Dalmacije Filip Grabovac (16971749) s Cvitom
razgovora naroda i jezika ilirikoga (Mleci 1747) i Andrija Kai Mioi (17041760) s
Razgovorom ugodnim naroda slovinskoga (Mleci 1756, 1759).5 Obojica su, naime, obrazovani u Provinciji Bosni Srebrenoj od koje su se za njihova ivota 1735. odijelili samostani
pod mletakom vlau u samostalnu Provinciju Sv. Kaja (od 1743. Provinciju Presvetog
Otkupitelja).6
3 U strunoj literaturi esto citirana tvrdnja Midhata Begia (1982: 20) izreena povodom 350. godinjice smrti
Matije Divkovia, da je naime Divkovi utemeljitelj kako bosanske franjevake, tako i, moderno reeno,
cjelokupne knjievnosti Bosne i Hercegovine, u novije je vrijeme marginalizirana te se i samo obiljeavanje
400. obljetnice prve tiskane knjige u BiH na narodnom jeziku Divkovieva Nauka iz 1611. tijekom 2011.
potiho dogaalo. Na to preuivanje vanih dogaaja iz kulturnog pamenja, koje razotkriva razdrtost i na
kulturnoj kako i na politikoj sceni dananje BiH, reagiraju Lovrenovi (2011) i Ivankovi (2011: 5-7).
4 Sudbinu ljetopisa u knjievnopovijesnim pregledima istraila je Iva Beljan (2011a: 5-14).
5 Vidi primjerice Vodnik (1913: 330) i Kombol (1961: 355-366).
6 Do kraja 17. stoljea samostani Bosne Srebrene nalaze se u veem dijelu Dalmacije, u Slavoniji, u Srijemu,
Bakoj, Banatu, junoj Ugarskoj, u okolici Beograda te u Rumuniji i Bugarskoj. Nakon Bekog rata (1683
1699) Bosna Srebrena se nala u trima dravama: velik je dio Dalmacije pod vlau Mletake Republike, svi
krajevi sjeverno od Save pripali su Habsburkoj Monarhiji, u Bosni, i dalje pod turskom vlasti, ostala su samo
tri samostana (Kraljeva Sutjeska, Kreevo i Fojnica), ostalih sedam je spaljeno i/ili iseljeno. Nakon odvajanja
dalmatinskih samostana, odvajaju se i prekosavski 1757, te je Bosna Srebrena svedena na podruje Bosne i
Hercegovine. Polovicom 19. stoljea odjeljuju se i hercegovaki franjevci u samostalnu kustodiju, koja 1892.
postaje provincijom.
Korpus franjevakog spisateljstva u knjievnoj se povijesti promatra kao zatvoren

sustav unutar kojeg se nudi pregled najvanijih franjevaca i njihovih djela postavljenih
na vrh hijerarhije vie kulturnopovijesnih negoli knjievnih vrijednosti. Franjevaki
spisatelji koji su djelovali u 20. st. spominju se samo u knjievnopovijesnim pregledima Bosne i Hercegovine (Rizvi 1985). U bosanskohercegovakom e knjievnohistoriografskom okviru biti zastupljeni i manji i neki suvremeni franjevaki spisatelji, ali
samo u ediciji Hrvatska knjievnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga Matice hrvatske i
Napretka u Sarajevu.
Vanost franjevake spisateljske uloge u oblikovanju hrvatske kulturne tradicije
istie ve zaetnik (hrvatske) knjievne historiografije Vatroslav Jagi (1867), a temelje
ozbiljnome prouavanju franjevake knjievnosti postavlja njegov beki student Dragutin Prohaska (1911).7 Prohaskino je istraivanje spisateljske batine franjevaca Bosne
Srebrene i nakon stotinu godina jo uvijek najiscrpnije te u njegovu pregledu svoje mjesto nalaze brojni franjevaki spisatelji. Prohaskina je knjiga uvelike poravnala putove do shvaanja koje je u nae vrijeme poelo utemeljivati sliku o cjelovitosti hrvatske
knjievnosti, jezinoga razvoja i svega kulturnoga i duhovnog ivota (Katii 2003: 32).
Trajna je vrijednost Prohaskina prinosa knjievnoj povijesti dakle u razumijevanju uloge franjevake knjievnosti kao mosta izmeu hrvatskih regija. Takav e kartografski
smjetaj franjevakog spisateljstva usvojiti gotovo sve hrvatske knjievne povijesti u 20.
stoljeu, bez obzira na razliitost njihovih metodolokih pristupa, to e bitno utjecati
na vrednovanje ne samo franjevake kulturne djelatnosti nego i cjelovite slike hrvatske i
bosanskohercegovake knjievne pisane rijei.8 Recepcija franjevakog spisateljstva kakvu oblikuju i posreduju knjievne povijesti kree se po koordinatama koje je zacrtao
Prohaska: od ocrtavanja povijesnog okvira i opih obiljeja, pa do isticanja kulturnopovijesnih injenica.9 Uz te ope karakteristike, knjievnopovijesni prikaz spisateljske
batine bosanskih franjevaca moe se saeto sagledati u nekoliko vanijih postavki: 1.
kulturnopovijesna vrijednost, 2. umijee pripovijedanja, 3. ciljevi katolike obnove i 4.
vitalna uloga u stvaranju nadregionalne jezine norme.
2.1. Kulturnopovijesna vrijednost
Plodna i raznovrsna spisateljska djelatnost bosanskih franjevaca obuhvaa raspon
od teolokih i filozofskih spisa, propovijedi i katekizama do jezikoslovnih djela (latinske
gramatike, lingvistike rasprave i sl.), memoarskih zapisa, ljetopisa, eseja i putopisa, pripovijesti i romana, lirskih i epskih pjesama, politikih proglasa, prirunika za osnovno
obrazovanje (bukvari ili poetnice) i ljekarua. Na takvu raznolikost tekstova u knjievnim su povijestima obino primjenjivani suvremeni kriteriji te su zaobilaeni svi rubni
anrovi. Premda je ve odavno u teoriji posve jasna razlika izmeu predromantiarske
7 Na
Jagievu inicijativu Prohaska se ukljuuje u projekt enciklopedije slavenske filologije, koju je na ruskom
izdavala Petrogradska akademija, sa zadatkom da obradi knjievnost u Bosni i Hercegovini. Kao posljedica
Prohaskinih idejnih stajalita iz njegove knjige izostaje knjievnost muslimana u Bosni i Hercegovini.
Detaljnije o tome vidi Katii (2003).
8 Iznimka je povijest Ive Frangea (1987) u kojoj izostaje franjevaka knjievnost, to je ispravljeno u
dopunjenom njemakom izdanju (Frange 1995) u koje je ukljuena. Vidi takoer Frange 2000.
9 Primjerice da su franjevci u mnogoemu prvi u Bosni i Hercegovini, prvi lijenici, prvi autori latinskih,
hrvatskih i turskih gramatika, konkretnije, Matija Divkovi je prvi pisac na narodnom jeziku, Filip Latri je
prvi moderni historiograf, Ivan Frano Juki pokreta prvog asopisa, Augustin Mileti zaetnik kolstva itd.
poetike i suvremenog poimanja kategorije originalnosti koje batinimo od romantizma,

ipak je hijerarhijska ljestvica knjievnih vrijednosti sazdana na kriteriju originalnosti i
visokokanoniziranih anrova. Time je stavljen znak jednakosti izmeu originalnosti i
umjetnike vrijednosti, a kako franjevaka spisateljska tradicija ne odgovara takvim parametrima, izlaz je pronaen u tretmanu franjevakih tekstova kao kulturnopovijesnih
spomenika.10
Uz isticanje vanosti injenice postojanja izravne veze izmeu Bosne i Hercegovine
i Hrvatske u kulturnome, knjievnome i knjievnojezinome smislu, u knjievnim se
povijesima obino, kao svojevrsna isprika za nedostatak estetske vrijednosti knjievnosti
bosanskih franjevaca, eksplicira kulturnopovijesna vrijednost. To se istie ve u jednoj
od prvih knjievnih povijesti i postaje stalnim mjestom u prikazu franjevakog spisateljstva:
Ako i jesu franjevci pisali u duhu nabonom, ipak se njihove knjige razlikuju od prijanjih spomenika narodu pristupnih, za to i pripadaju u literaturu, koja nije isto
pouna, ali ni sasvim zabavna, a ne spadaju u literaturu strogo crkvenu. Lijepe knjievnosti ili poezije nema, poradi ega se i ne moe s estetine strane govoriti o njoj; no
ova franjevaka knjievnost ima u tome svoju vrijednost, to predouje isti narodni
govor kao najbolja hrvatska proza u XVII. stoljeu; znamenita je ta literatura i za
kulturnu povjest, budui da se obazire na narodne potrebe i njegove pogrjeke, i to se
udeavalo prema narodnim potrebama, a narod njezinu nauku mnogo puta primao i
dalje je obraenu irio. (urmin 1898: 115)
2.2. Umijee pripovijedanja
Franjevako stvaralatvo ve Vatroslav Jagi (1867) stavlja kao uzor popularnog pripovjednog diskursa, istiui pritom posebice ulogu pria (prilika):
Iz naih fratarskih knjiga srednjega vieka, osobito bosanskih, dade se liepo razabrati,
to i kako se je neko propoviedalo narodu. Svetenici nastojahu svaku nauku zasladiti po kojom priom, to bjee as iz knjiga izvadjena, as dosjetljivo izmiljena, te
se nekoje ismedju njih odlikovahu tolikom ivosti, da ih je narod lako i rado pamtio i
dalje pripoviedao sa svojimi pridjevci. Evo nam dakle jedno bogato vrelo narodnoga
pripoviedanja. (Jagi 1867: 105)
Nedostatak originalnosti i estetske vrijednosti franjevakih tekstova u knjievnopovijesnim je pregledima nadomjeten isticanjem popularne dimenzije takve knjievnosti,
kojoj i nije bio cilj umjetniki izraz, nego praktina namjena, to je istaknuto, primjerice,
u jednoj od najutjecajnijih povijesti knjievnosti:
A bosanski Franjevci, koji su se tijesno privili uz svoje duhovno stado u posljednjim
zaklonitima, kad se openo radilo oko obnovljenja i utvrdjenja kranske nauke
prosvjetnim sredstvima, i sami su osjetili u sebi probudjenu kulturnu snagu, to je
bila kao obamrla u sredini bez kulturnih tenja, te su podupirani iz Rima upravo oni
stvorili najljepu i najvaniju protivureformatorsku nabono-pounu knjievnost na
hrvatskom jeziku. (Vodnik 1913: 217)
10 Detaljnije o takvome knjievnopovijesnome pozicioniranju franjevake knjievnosti na primjeru Matije
Divkovia vidi Beljan (2011b: 113-131).
Prosudbu bosanske franjevake knjievnosti kao najljepe i najvanije nabono-poune proze Vodnik oprimjeruje njezinim rodonaelnikom Divkoviem kojemu i nije
bila svrha, da pie samostalna djela; on sam ne mjeri knjievnom mjerom svoj rad, ve
mu je glavno, da stvori dobru puku knjigu u duhu novog vremena, i to je postigao, pa
njegova djela zapremaju i u razvitku hrvatske knjievnosti odlino mjesto, jer ga u toj
svrsi nitko ne prestie i jer su ta djela poeci naega knjievnog rada u Bosni (Vodnik
1913: 219). Rjeavanje pitanja vrijednosti franjevakog spisateljstva premjetanjem naglaska na umijee pripovijedanja ponavljat e se u knjievnim povijestima metaforikim
prosudbama o vjetome nainu prianja, oivljavanju istroenih pobonih pria lijepim
jezikom i sl. sve do najnovijih radova. ivahno i slikovito pripovijedanje, umijee transformacije predloka i prilagodbe iroj publici franjevakim djelima priskrbljuje osobitu
popularnost i prihvaenost u narodu.11 Upravo e inzistiranje na promatranju franjevakog spisateljstva kroz oite fenomena popularnog diskursa u novije vrijeme postati jedan od plodnijih pristupa. U interakciji izmeu primatelja poruke, posrednika poruke
i poruke same stvara se zanimljiv prostor utjecaja u kojem se izostankom originalnosti i individualnosti otvara mogunost za ostvarivanjem popularnosti, kao izrazito
recepcijskog fenomena, a time je prosvjetiteljska uloga bosanskih franjevaca dolazila do
izraaja (Maji 2009: 17, 24).
2.3. Ciljevi katolike obnove
U knjievnoj se historiografiji obino istie da je presudnu ulogu u oblikovanju
franjevake kulturne povijesti odigrala katolika obnova koju je inicirao Tridentski koncil (15431563) kao odgovor na protestantsku reformaciju. Knjievnost koja nastaje u
tom kontekstu nosi utilitarna i didaktino-nabona obiljeja, u njezinu je sreditu ostvarivanje komunikacije s pukim primateljem i prilagoavanje njegovu horizontu. To
se moe oprimjeriti citatom iz povijesti knjievnosti Kreimira Georgijevia (1969: 149150):
Knjievnost franjevaca u Bosni ne ini posebno, izdvojeno poglavlje od ostalog toka
knjievnosti u naim krajevima: ona po svojim osnovnim crtama i tendencijama
ulazi u okvir protureformatske knjievnosti, kakva se razvijala u Dalmaciji, Hrvatskoj
i Slavoniji. Osobito i znamenito je to to je ona na tokavskom dijalektu, uglavnom
ijekavskom govoru, to ona kri put jedinstvenom jeziku u knjievnosti, kako Hrvata
tako i Srba. Karakter knjievnosti bosanskih franjevaca odreen je [...] i duhovnom
razinom njihove bosanske pastve, jer se veina tampanih knjiga ne izdie iznad
moi shvaanja prosjenog itaoca, uljuljkanog u predrasude srednjeg vijeka.
Popularne knjige s vjerskim sadrajem (a drugih knjiga nema) nose sa sobom svu
prtljagu srednjovjekovnog katolicizma misticizam, legendarnost, anegdotinost s
intervencijama pobonih fratara i sveenika.
11 O
tome govore brojna izdanja i omiljeni narodni nazivi pojedinih djela: Fratarica za Divkovieve Besjede,
Babua za Babiev Cvit razlika mirisa duhovnoga, Stipanua ili Stjepanua za Izpovijed krstjansku Stjepana
Margitia, izmar za Oduzame Filipa Lastria, Biskupovaa za katekizam Istomaenje stvari potribiti nauka
krstjanskoga biskupa Augustina Miletia. U knjievnoj je historiografiji esto ponavljana Fortisova anegdota
o utjecaju Divkovieva Nauka krstjanskoga kod morlakih obana koji ispravljaju svoga upnika. Vidi
primjerice Vodnik 1913: 222, Georgijevi 1969: 152.
Pri uspostavi vrijednosnog koncepta franjevake knjievnosti vjerojatno je najvei

kamen spoticanja upravo kontekst katolike obnove, jer, Georgijevievim rijeima, takve
knjige sa sobom nose svu prtljagu srednjovjekovnog katolicizma. Knjievna historiografija uoava kako je takvo tivo postalo vrlo popularno, ali obino previa injenicu
da u Bosni protestantizam uope nije ni uhvatio korijena.12 Meutim, u pozadini
franjevakog spisateljstva jest odnos prema vjerski Drugome, nevjerniku, otpadniku, te je kljuni pragmatini cilj uvrstiti u vjeri pripadnike vlastitog tabora, ponuditi
obinome vjerniku ivopisne, lako pamtljive i primjenjive, primjere kako treba a kako ne
treba kranski ivjeti. Upravo zato to je vjerskoga sadraja i to je iskljuivo pounonabona karaktera takvo stvaralatvo doivljava iznimnu popularnost. K tome, franjevaka je knjievnost oblikovana na granici pisanog i usmenog medija, iako napisana,
namijenjena je auditivnoj recepciji, odnosno prenoenju putem propovijedi nedjeljama i
svetkovinama. U takvoj horizontalnoj, pukoj usmjerenosti knjievnog djelovanja vano
je nekoliko elemenata: umijee izbora tekstova koji e biti razumljivi svima onima kojima su namijenjeni, prilagoenost kranskoj pouci u skladu s duhovnim horizontom
i intelektualnim mogunostima recipijenta te memorija primatelja zahvaljujui kojoj
poruka postaje dio kulturnog pamenja. ivot na granici dviju kultura, pisane i usmene,
determiniranost usmenim medijem i vjerski sadraj klju su fenomena popularnosti i
prihvaenosti franjevakog stvaralatva.13
2.4. Vitalna uloga u stvaranju nadregionalne jezine norme
Franjevaka je spisateljska djelatnost u tenji da njihova rije bude razumljiva i dostupna to veem krugu recipijenata odigrala i iru kulturnu ulogu: ona je imala nadregionalni karakter. U razdoblju od 17. do 19. stoljea stizala je do svih hrvatskih regija,
sudjelujui u nastanku nadregionalne jezine norme i pripremajui odabir tokavtine
kao knjievnog jezika. Vrijednost toga projekta naglaava i inae vrlo strogi nasljedovatelj Croceovih estetikih postavki Mihovil Kombol:
Ako ta djela i nisu imala, ili su samo izuzetno imala i knjievnih osobina, ipak ona nisu
bez kulturnohistorijskog znaenja, navlastito zbog toga, to se u njima ogleda tadanja
hrvatska proza, koja se ni sad nije u naoj ostaloj knjievnosti mnogo njegovala. [...] Ali
ima neto, to pojedinim piscima ove knjievnosti daje naroito obiljeje, a to je njihovo
svijesno nastojanje oko izgradnje jedinstvenog hrvatskog knjievnog jezika. (Kombol
1961: 215)
Takve postavke eksplicira i jedna od posljednjih knjievnih povijesti:
Franjevci su imali istanan osjeaj za rubno, za sve to se odnosilo na periferiju. [...]
Sve vie je knjievnost bosanskih, podunavskih i dalmatinskih franjevaca postajala
univerzalnom hrvatskom injenicom, njihove knjige i njihov jezik ili izbor vrijedili
su u svakom kutku Hrvatske, pomaui da i oni koji su govorili i pisali kajkavskim i
akavskim knjievnim jezikom osjete tokavski jezini izbor i kao svoj. (Novak 1999:
901-902)
12 Na
cijelome prostoru Bosne Srebrene protestanata je bilo tek na rubnim dijelovima June Ugarske.
Veze franjevake s usmenom knjievnosti tema su su brojnih studija. Vidi primjerice Zbornik radova o
Matiji Divkoviu (Kuna 1982), Ivankovi 2008.
13
Upravo je zbog uloge jezinog mosta izmeu sjevera i juga, od Jadrana do Drave,
te vitalne uloge u stvaranju nadregionalne jezine norme u istraivanjima franjevakog
spisateljstva najvie jezikoslovnih radova.14 Hrvatska, naime, standardnojezina tradicija gotovo je iskljuivo (zapravo sve do pred kraj 19 stoljea) vezana za djelatnost franjevaca Bosne Srebrene (Pranjkovi 2008: 27).
3. Paradoksi: kulturna sredita i periferije
U temelju knjievnopovijesnih promiljanja franjevake knjievnosti sagledanih kroz
nekoliko stalnih mjesta te ilustriranih citatima iz starijih i novijih knjievnih povijesti,
moe se uoiti nekoliko proturjenih postavki. Prvi je paradoks u tome to nema kritikih izdanja veine bosanskih franjevakih tekstova. Vei je dio tog korpusa vrlo teko
dostupan, to zbog starih izdanja koja su ve odavno u raritetnom knjinom fondu, to
zbog injenice da su brojni tekstovi jo u rukopisima rasijani po samostanskim knjinicama i arhivima. Tako veliki dio knjievnopovijesnih pregleda, pa i strunih studija
nastaje na antologijama, panoramskim izborima, hrestomatijama, a ne na izvornicima.15
Ne treba ni napominjati kako i na koji nain stoga u fokus prouavanja dolaze uglavnom
samo najutjecajniji predstavnici bosanskih franjevaca, dok cjelina i kontinuitet njihova
kulturnog djelovanja ostaje u magli kroz koju se vaniji elementi tek naziru. Nije se teko
sloiti sa zaetnicima filologije da su tekstoloka kritika i dobro poznavanje izvora temelj svim znanstvenim pristupima. Tek su pojedine obljetnice franjevakog spisateljstva
prigode da se pone neki franjevaki pisac sustavnije prouavati.16 Drugi je paradoks u
tome to se korpus franjevakog spisateljstva u hrvatskoj knjievnoj povijesti promatra kao zatvoren sustav na ijem poetku stoji Matija Divkovi a na kraju Grgo Marti,
nakon kojeg kao da nijedan franjevaki autor nije nita (vrijedno) napisao. Drugim rijeima franjevako je spisateljstvo dio samo starije (hrvatske) knjievnosti, odnosno do
kraja 19. stoljea, dok se posve previa franjevako knjievno stvaralatvo 20. stoljea.
Tim se paradoksima mogu pribrojiti i dvije opreke koje izranjaju iz recepcije franjevakog spisateljstva u knjievnoj historiografiji, i koje valja iscrpnije eksplicirati, vezane uz
proces stvaranja knjievnog kanona i standardizacije zajednikog jezika.
3.1. Opreka centar periferija
U razdoblju od 16. do 18. stoljea na hrvatskoj kulturnoj karti izdvaja se nekoliko
regija: dubrovako-dalmatinska, sjevernohrvatska (s ozaljskim krugom), bosanska i slavonska (nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699). Znatna veina djela koja ine blago
starije hrvatske knjievnosti visoke umjetnike razine nastala je u dubrovako-dalmatinskome kulturnome krugu te su u knjievnoj historiografiji ostale regije omjeravane o
ta dostignua. Na taj se nain uspostavlja opreka kulturnog centra koji predstavlja idealni model za kulturu koja nastaje na periferiji, premda je rije o kulturoloki drugom
14 Vidi popis literature u Pranjkovi 2008: 148-177. Moe se uoiti kako su autori prvih monografija o jeziku
bosanskih franjevaca srpski filolozi, koji franjevaku knjievnost ukljuuju u srpsku. U novije vrijeme
prevladavaju radovi hrvatskih jezikoslovaca.
15 Najvanije su izbore priredili: Kuna (1974), Lovrenovi (1982), Karamati (1994. i 2006), Gabri-Bagari
(2004) i Pranjkovi (2005).
16 Znanstveni skupovi koji se pritom organiziraju bili bi daleko korisniji kad bi uz zbornike radova priredili i
koje kvalitetno izdanje djela pojedinog franjevakog autora.
prostoru u kojem vlada drugo vrijeme.17 Dok su u jadranskim gradovima satovi izbijali
renesansu, barok, rokoko; izvan zidina kao da se vrijeme zaustavilo u naizgled nepokretnom vremenu srednjeg vijeka jer kulturni karakter toga drugog prostora odreuje
sustav koji je stvorilo hrvatsko srednjovjekovlje (Rapacka 2005: 367). Franjevaki pisci,
poevi od Divkovia, prenose neke elemente dubrovake i dalmatinske kulturne batine
na iroki prostor Bosne Srebrene od Jadrana do Drave, ali ne one kulturne elite, nego
uglavnom djela koja zauzimaju neto nie mjesto na hijerarhijskoj ljestvici knjievnih
vrijednosti.
U temelju je usporedbe bosanske s dubrovako-dalmatinskom regijom injenica
raslojavanja izmeu visoke i puke kulture, odnosno rascjep izmeu estetske i popularne knjievnosti koji je dio procesa autonominacije nacionalne knjievnosti (Protrka
2008: 72). S tom je polarizacijom u procesu stvaranja i legitimacije nacionalne zajednice
povezana polemika oko izbora knjievnog kanona, pojanjava Marina Protrka (2008).18
Na jednoj e se strani tako nai estetiari koji zagovaraju estetske zasade visokog kanona u ijem su sreditu dubrovaki velikani 17. stoljea: Gunduli, Palmoti, urevi
i dr. Na suprotnoj su strani populisti, zagovornici pukog kanona na ijem je vrhu
Andrija Kai Mioi, ija djelatnost izravno proizlazi iz tradicije puke knjievnosti franjevaca Bosne Srebrene te predstavlja njezin kraj, a ujedno i vrhunac. Time je skromna
franjevaka knjiga za puk Razgovor ugodni naroda slovinskoga postala narodnim klasikom i zauzela mjesto pored Osmana Ivana Gundulia kao drugi, popularni pol modela
narodne tradicije.19
3.2. Sudjelovanje knjievnosti niske estetske razine u standardizacijskim
procesima
Navedene opreke nastale u istodobnom procesu stvaranja knjievnog kanona i standardizacije zajednikog jezika rezultiraju paradoksom bez presedana. S jedne strane
knjievni povjesniari istiu pragmatinu funkciju i nisku estetsku razinu franjevake
knjievnosti, dok s druge pak strane upuuju na vitalnu ulogu franjevake jezine prakse
u 17. i 18. stoljeu u stvaranju temelja hrvatskoga jezinoga standarda. Svojevrsni je dakle
paradoks u tome to je mjesto franjevake popularne knjievnosti koja sudjeluje u vanim integracijskim procesima razvoja knjievnog jezika u knjievnoj hijerarhiji posve
marginalno, na to upuuje poljska slavistica Joanna Rapacka (2005: 369). U oblikovanju
drugih zapadnoeuropskih nacionalnih kultura integrativnu je, naime, ulogu imala kultura koju je prije svega stvarala elita (ibid.: 371). Drutveno uvjetovan nain postojanja
starije hrvatske knjievnosti zapravo je pridonio tome da je integrativnu ulogu odigrala
kultura niskog stila (usp. ibid.). Unutar sustava popularne knjievnosti, koji povjesniari knjievnosti tretiraju kao drugorazrednu pojavu i koji ima kontinuitet od poetka
sve do 18. stoljea, naime, odvijalo se ono najvanije za oblikovanje openacionalne hrvatske knjievnosti. Stoga Joanna Rapacka (2005: 369) zakljuuje da se tako susreemo
sa situacijom, gotovo bez presedana, odvajanja glavnoga pravca razvoja knjievnosti od
17 O
centrima i periferijama starije hrvatske knjievnosti vidi Rapacka 2005.

Ovdje je posebice relevantan prvi dio poglavlja Strategije oblikovanja kanona u hrvatskoj knjievnoj
periodici 19. st. u Protrka 2008: 53-84.
19 Tome je, dakako, pridonijela predromantika i romantika fascinacija folklorom, tokavski jezini izraz i
vizija junog slavenstva kao zajednice, to je odgovarala ilirskim narodnim koncepcijama.
18
glavnoga pravca razvoja knjievnog jezika. Unato tome to je knjievna, znanstvena,

popularnojezikoslovna i uope kulturna djelatnost franjevaca Bosne Srebrene presudno
vana za povijest hrvatskoga jezika, posebice za njegovu standardizaciju utemeljenu na
(novo)tokavskome narjeju, ta injenica, meutim, nije ni do danas na odgovarajui
nain osvijetena ni vrednovana (usp. Pranjkovi 2000: 6). tovie, u jezikoslovnoj svijesti prevladava miljenje da je u standardizacijskim procesima franjevaka knjievnost
odigrala vaniju ulogu negoli estetski neusporediva i neprocjenjivo vrijedna knjievnost
starog Dubrovnika.
4. Epilog: strategije oblikovanja knjievnog kanona
Iznesena promiljanja i uoavanje paradoksa nameu nunost propitivanja razloga pozicioniranja franjevake knjievnosti na marginu u hrvatskome knjievnome kanonu.
Ako je popularna knjievnost imala integrativnu ulogu, onda se valja sloiti s Joannom
Rapackom (2005: 371) da se u sredite zanimanja mora staviti ono to se do sada smatralo
kulturnom marginom. Bosanski su franjevci simbol neobino vanog tijeka hrvatske
kulture, koji se smatra znaajnijim od narodnoga, pukog pravca, a ujedno su i simbol
hrvatske prisutnosti u Bosni (Rapacka 2002: 18), pa samim time i simboliki kapital.
Standardizacija jezika i stvaranje knjievnog kanona u procesu oblikovanja nacionalne
zajednice posljedica su odnosa snaga unutar drutva, te raspodjele drutvene moi i
ideologije (Protrka 2008: 12). U procesu oblikovanja knjievnog kanona, dakle, estetska
je vrijednost manje djelatna nego to je to politika moi (ibid.). Rasvjetljavanje mehanizama oblikovanja (hrvatskog) nacionalnog kanona trebalo bi rei neto vie o pozicioniranju popularne knjievnosti i sociokulturnome kontekstu knjievnosti u Bosni i
Hercegovini. Time se otvaraju vana i aktualna pitanja. Na koji e se nain knjievnost
bosanskih franjevaca pozicionirati u potencijalnome kanonu knjievnosti Bosne i Hercegovine i kakva e joj funkcija biti dodijeljena u oblikovanju njezine kulture? Stavljaju
li strategije integracijske ideologije, neuhvatljivi i sveprisutni oblici moi, franjevaku
knjievnost kao simboliki kapital na marginu ili u sredite nacionalnog kulturnog
pamenja?
Pitanje oblikovanja bosanskohercegovakog knjievnog kanona na junoslavenskoj
je kulturnoj karti vjerojatno jedno od najsloenijih, jer jo uvijek nije znanstveno obraena cjelovita povijest knjievnosti koja bi bila odrediva tim imenom.20 Proces je knjievne kanonizacije u BiH proces specifinih pregovaranja (Kodri 2010: 155) u kojem
se razotkriva ideoloka motiviranost odnosa prema kulturnome naslijeu. injenica da
je franjevako spisateljstvo vjerskoga sadraja i da je poteklo iz pera pripadnika male
brae, zasigurno je presudna u pozicioniranju u knjievnome kanonu.21 Vjerojatno su
upravo u tom okviru granice izmeu diskurza znanosti i ideologije, rijeima Sanjina
Kodria (ibid.: 164), izrazito propusne i meusobno zamjenjive. U forsiranju zasebnosti
vlastite nacionalne knjievnosti vjerski sadraji zauzimaju vrlo visoko mjesto na ljestvici
20
Tu je problematiku iscrpno istraio Sanjin Kodri u poglavlju Nevolje s kanonom: sluaj bosanske i/ili
bonjake knjievne historije. (Na primjeru okolnosti i karaktera ranog kanonizacijskog rada M. Begia) u
Kodri 2010: 151-176.
21 U tom je smislu vrlo indikativna primjedba D. Prohaske (1911: 146) da je u sluaju franjevake proze vjerski
sadraj iskljuivi krivac to se ne cijeni vie nego dubrovaka renesansna knjievnost u stihovima.
kulturnih vrijednosti, no, s gledita univerzalnijih knjievnoteorijskih paradigmi, mogu

odvesti u izoliranost u odnosu na druge jednakovrijedne sastavnice drugih nacionalnih
kultura koje nastaju na istom prostoru. U kojem god kulturnome kontekstu da nastaje
bosanskohrvatskome, bosanskosrpskome ili bonjakome rije je o knjievnosti kakva
je mogla nastati samo na rubu Zapada i na rubu Istoka i koja se oblikuje u dinaminome
odnosu prema Drugom i drugaijem te je kao takva neodvojiva od topografije duha
prostora stvaranja. Nadalje, bosanskohrvatska i bosanskosrpska knjievnost u kulturnome e ivotu i tijeku svoga matinoga konteksta hrvatske odnosno srpske knjievnosti
uvijek biti na periferiji, omjeravane u odnosu prema centrima koji su oblikovani negdje
drugdje, te e u knjievnome kanonu biti smjetene na marginu. Komplementarno je
takvim procesima stavljanje u sredite svijesti o karakteristinosti bosanskohercegovakoga kulturnoga stvaralatva i imperativ interkulturalnosti. Tek u tom kontekstu knjievno stvaralatvo, bez obzira na pripadnost odreenoj sastavnici, moe pokazati svoju
pravu, knjievnopovijesnu vrijednost.
U tom je smislu vana cjelovita povijest knjievnosti svake od triju knjievnosti u
BiH kao i povijest cjeline bosanskohercegovake knjievnosti, u kojoj bi umjesto zapletenosti u raspodjelu kulturne batine i trvenja triju nacionalno (i vjerski) distingviranih
knjievnosti, ravnopravno ostvarivale svoje pravo na vrijednost pregovaranjem razliitih kulturnih slojeva. Temeljno je pitanje, dakako, kakav bi model knjievne povijesti u
tom sluaju uope mogao biti mogu. Jedno od plodotvornih rjeenja svakako je Begiev
koncept bosanskohercegovakog knjievnog dinamizma, na koji upuuje Kodri (2010),
kao i poredbena odnosno interkulturna povijest knjievnosti, koju zagovara Zvonko Kova (2011), u ijem bi sreditu bile specifinosti interkulturnog dijaloga, a reflektirala bi,
uz nacionalnu i poredbenu knjievnost, zaseban identitet interkulturalne knjievnosti
(Kova 2011: 142). Moda bi adekvatne odgovore mogla ponuditi i socioloka povijest
knjievnosti koja bi prouavala djelovanje i institucije, tehnike, obiaje i kolektivne mentalitete, povijest u kojoj bi siva zona izmeu ideolokog i estetskog prestala biti traumatinim mjestom vlastite (nezrele za europskim knjievnostima zaostale) knjievne
povijesti (Protrka 2008: 21).
Unato bezrezervnoj vjeri u knjievnu povijest i usprkos krizama i smjenama
metodolokih paradigmi historiografskog pisma kao temelju knjievnoga identiteta,
njihovu ulogu sve vie nadomjetaju leksikoni, enciklopedije i panoramski izbori autora
i tekstova koji preputaju odgovornost itatelju da ih umrei te postavi u iri kulturoloki i socioloki okvir. Ako su takvi projekti nosiva konstrukcija svakog manje ili vie
ambicioznog modela knjievne povijesti, tim je akutniji imperativ dostupnosti knjievnih tekstova suvremenoj itateljskoj javnosti. Da je, primjerice, cjelovit franjevaki spisateljski korpus dostupan, onda bi dijalog s vanim dijelom kulturne tradicije bio lake
uspostavljen. Otvorio bi se, izmeu ostaloga, prostor za interdisciplinarno prouavanje
cijeloga niza dosad nedotaknutih tema, od franjevake uloge u procesu demokratizacije
knjievnosti, kriterija emocionalnosti te poimanja emocija i grijeha do openito kulturno i knjievnoantropolokih, etnolokih te imagolokih dimenzija utkanih u franjevako spisateljstvo.
Konano, umjesto mitologiziranja i instrumentaliziranja kulturnoga naslijea, valjalo bi staviti u sredite stvaranje interkulturne platforme za odgovorno prouavanje i
(u)poznavanje tradicije u komunikacijskome prostoru razumijevanja knjievnih odnosa
u BiH. Do ravnopravna dijaloga s riznicom tradicionalne kulture, mirnoga koegzistiranja i integriranja mnogostrukosti kulturnoga, pa i svakog drugog oblika mirnog (su)
ivota s onim Drugim, bez kojega ne moemo pravo razumjeti i spoznati ni sami sebe,
ini se da je dalek put. O tom se putu zasigurno puno moe nauiti i iz franjevake kulturne tradicije.
Literatura
Beljan, Iva (2011a), Pripovijedanje povijesti. Ljetopisi bosanskih franjevaca iz 18. stoljea, Synopsis,
Zagreb Sarajevo
Beljan, Iva (2011b), Fra Matija Divkovi u znanosti o knjievnosti: Zbornik radova iz 1982. godine, Bosna franciscana XIX/34, 113-131
Bogii, Rafo (1994), Knjievnost bosansko-hercegovakih franjevaca u hrvatskoj knjievnoj
matici, u: M. Karamati, ur., Znanstveni skup Sedam stoljea bosanskih franjevaca 1291
1991. Zbornik radova, 183-196, Franjevaka teologija Sarajevo, Samobor
Daja, Sreko M. (1979), Tlo nastanka i protubogumilska komponenta ibenske molitve?, Croatica Christiana Periodica III/3, 80-92
Daja, Sreko M. (2001), Spisateljstvo bosanskih franjevaca i bosnicitet, u: I. Pranjkovi i S. Jelii, ur., Zbornik u ast dr fra Rastislava Drljia i dr fra Berislava Gavranovia, 93-106, Udruga
aka Franjevake klasine gimnazije Visoko, Zagreb
Frange, Ivo (1987), Povijest hrvatske knjievnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske Cankarjeva
zaloba, Zagreb Ljubljana
Frange, Ivo (1995), Geschichte der kroatischen Literatur. Von den Anfngen bis zur Gegenwart,
Bhlau Verlag, Kln Weimar Wien
Frange, Ivo (2000), Bosna Argentina. Knjievno i kulturno djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini od 13-20. stoljea, Vijenac VIII/167, Zagreb, 27. srpnja 2000. (http://www.matica.
hr/Vijenac/Vij167.nsf/AllWebDocs/Knjizevnoikulturnodjelovanje).
Gabri-Bagari, Darija (2004), Primjeri bosanskohercegovake pismenosti i knjievnosti od 11. do
19. stoljea, HKD Napredak, Zagreb
Georgijevi, Kreimir (1969), Hrvatska knjievnost od 16. do 18. stoljea u sjevernoj Hrvatskoj i
Bosni, Matica hrvatska, Zagreb
Ivankovi, eljko (2007), Povijest kao kulturna povijest (ili Bosna Srebrena kao kulturoloki fenomen), Bosna franciscana XV/26, 81-90
Ivankovi, eljko (2008), Katolika usmena, nabona i duobrinika knjievnost u Bosni XVIII
stoljea, u: M. Karamati, ur., Zbornik o Marku Dobretiu, 189-204, Opina Dobretii Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene Sarajevo, Sarajevo Dobretii
Ivankovi, eljko (2010), Kraljeva Sutjeska kao mjesto nastanka znaajnih djela knjievnosti Bosne Srebrene, u: M. Karamati, ur., Zbornik radova Stoljea Kraljeve Sutjeske, 507-521, Franjevaki samostan Kraljeva Sutjeska Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene Sarajevo,
Kraljeva Sutjeska Sarajevo
Ivankovi, eljko (2011), Slovo na poetku, u: . Ivankovi, ur., etiri stoljea nauka krstjanskog
fra Matije Divkovia 1611.-2011., 5-7, HKD Napredak, Vare
Jagi, Vatroslav (1867), Historija knjievnosti naroda hrvatskoga i srbskoga, knjiga prva: Staro
doba, Zagreb
Karamati, Marko (1994), Bosanski franjevci, Erasmus naklada, Zagreb

Karamati, Marko, prir. (2006), Hrvatska knjievnost Bosne i Hercegovine od sredine XVIII. do
konca XIX. stoljea, Matica hrvatska u Sarajevu, HKD Napredak Sarajevo, Sarajevo
Katii, Radoslav (2003), Knjievni povjesniar Dragutin Prohaska u svjetlu svojega prikaza starije pismenosti u Bosni i Hercegovini, u: T. Matrovi, ur., Zbornik o Dragutinu Prohaski
knjievnom povjesniaru i knjievnom kritiaru. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Osijek, 16. i 17. svibnja 2002., 27-36, Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
Kodri, Sanjin (2010), Knjievna prolost i poetika kulture. (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovakoj knjievnohistorijskoj praksi), Slavistiki komitet, Sarajevo
Kombol, Mihovil (1945, 21961), Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda, Matica hrvatska, Zagreb
Kova, Zvonko (2011), Meuknjievne rasprave. Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti.
Glasnik, Beograd
Kreevljakovi, Hamdija (1912), Kratak pregled hrvaske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas, Prva hrvatska tiskara Kramari i M. Raguz, Sarajevo
Kuna, Herta, prir. (1974), Hrestomatija starije bosanske knjievnosti. Srednjovjekovna knjievnost i
hrvatska knjievna tradicija, knj. 1, Svjetlost, Sarajevo
Kuna, Herta, ur. (1982), Zbornik radova o Matiji Divkoviu, Institut za jezik i knjievnost, Sarajevo
Lovrenovi, Ivan (1982), Knjievnost bosanskih franjevaca. Izbor tekstova iz starije hrvatske knjievnosti, Svjetlost, Sarajevo
Lovrenovi, Ivan (2002), Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture,
Durieux, Zagreb
Lovrenovi, Ivan (2011), Jubileji zaborava i razdora, http://ivanlovrenovic.com /2011/11/jubilejizaborava-i-razdora/ (10. 01. 2011)
Lovrenovi, Ivan (2012), Knjievnost bosanskih franjevaca. (Enciklopedijski prikaz), http://ivanlovrenovic.com/2012/02/knjizevnost-bosanskih-franjevaca/ (07. 02. 2012)
Maji, Ivan (2009), Biblijski tekst kao popularni intertekst (na primjeru bosanskih franjevaca),
Bosna franciscana XVII/30, 17-25.
Novak, Slobodan Prosperov (1999), Povijest hrvatske knjievnosti. Od Gundulieva poroda od tmine do Kaieva Razgovora ugodnog naroda slovinskog iz 1756., knj. 3, Antibarbarus, Zagreb
Peji, Marko (2002), Mjesto franjevaca u kulturnom i socijalnom ivotu u prolosti BiH, Bosna
franciscana X/17, 275-279.
Peji, Marko (2004), Doprinos bosanskih franjevaca drutveno-kulturnom identitetu bosanskohercegovakog drutva u periodu 1878-1918. godine, tamparija Fojnica, Fojnica
Pranjkovi, Ivo (2000), Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, Matica hrvatska, Zagreb
Pranjkovi, Ivo, prir. (2005), Hrvatska knjievnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII.
stoljea, Matica hrvatska u Sarajevu, HKD Napredak Sarajevo, Sarajevo
Pranjkovi, Ivo (2008), Franjevako spisateljstvo na hrvatskome jeziku, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
Prohaska, Dragutin (1911), Das kroatisch-serbiche Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina
von den Anfngen im XI. bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX. Jahrhundert, Verlag der
Buchhandlung Mirko Breyer, Zagreb
Protrka, Marina (2008), Stvaranje knjievne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj knjievnoj
periodici 19. stoljea, Sveuilite u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagreb
Rapacka, Joanna (2005), Centri i periferije starije hrvatske knjievnosti, u: D. Falievac, J. Lisac
i D. Novakovi, ur. Hrvatska knjievna batina, knjiga 4, 359-373, Ex libris, Zagreb
Rapacka, Joanna (2002), Leksikon hrvatskih tradicija, Matica hrvatska, Zagreb
Rizvi, Muhsin (1985), Pregled knjievnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Maslea, Sarajevo
urmin, uro (1898), Povjest knjievnosti hrvatske i srpske, Lav. Hartman, Zagreb
Vodnik, Branko (1913), Povijest hrvatske knjievnosti. Knjiga I. Od humanizma do potkraj XVIII.
stoljea, Matica hrvatska, Zagreb
UDK: 821.512.145 (474.3).09

003.332.5.038.811.512.145
:

XVI .
,
, ,
, (), () .
, . . ()
, (), ,
. , XIX
XX , .
.
, , , , , . ,
, .
.
: , , , ,
,
Lithuanian Tatars Slavic Writing in the Arabic Alphabet
Lithuanian Tatars manuscript tradition is a unique cultural phenomenon, which was
born in XVI century, when Lithuanian Tartars lost their Turkic language, and it composed an exclusive heritage feature of Grand Duchy of Lithuania. The scientific literature refers to four literary languages recorded in Lithuania Tartars manuscripts. These
are Chorezm, Chagatai, old Ottoman and Crimean Tatar languages. Over the centuries,
134 :
Tatars have not lost connection with their compatriots in the East. There is much information about Tartars trips to Istanbul, the Balkans and Mecca. However, inaptitude of
the liturgical Arabic language and loss of the Turkic language was the reason why Lithuanian Tartars were constrained to change their religious literature into Old Belorussian
and later into Polish. In this way, Lithuanian Tartars manuscript tradition was born,
when Slavic text was written in the Arabic alphabet. One of the peculiarities of these
manuscripts is that it is a multilingual monument. In manuscripts, beside the Slavic
languages, there are many texts written in Arabic and old Ottoman words. Lithuanian
Tartars writing tradition, little bit modified and modernized, remained till our days. At
the end of XIX century Chamail written in Cyrillic alphabet appeared, whereas Kitab
written by printing-machine in the Latin alphabet appeared in 1980s. The oldest Tartars
manuscripts (kitabs, chamails, tefsirs and tedvids), written in the old Belorussian and
Polish languages in the Arabic alphabet, are dated back in the middle of XVII century.
The meaning of the word kitab in the Arabic language is a book. However, kitab refers
only to a very large size and scope of a book. Kitabs for Lithuanian Tartars had a great
cultural and educational value. It was possible to learn from them about Muslim rituals,
traditions, and access to popular hadith stories about prophet Muhammed and his predecessors. There were also a lot of Eastern stories, folklore, sometimes biblical legends.
Chamail (prayer-book) consists of prayer text written in the Arabic and Turkic languages and explanation of the text in old Belorussian and Polish. It is also possible to find
knowledge about Muslim chronology, advices how to heal disease by praying, dreams
interpretations, lucky and unlucky day predictions. Quran reading rules are stated in
tedvid. Tefsir is the Quran with narration between the lines and comments in Polish. It
helps to understand content of the Scripture. All the written forms are equally important
and reflect the unique Lithuanian Tartars culture and its links with other cultures.
Key Words: Lithuanian Tatars, Slavic languages, Arabic alphabet, Kitab, Chamail, Tefsir

, .
,
. , ,
( ). ,
, , (Suter 2004: 13).
.
, ,
XVI .,
. (1969, 1989)
(1968). Hirvat Trkisi 1588 (Suter 2004: 13),
XVII . (Mikinien 2001). , -
: , ,
,
.
XX .,
. , XX .,
19411942 . (Suter 2004: 16). , , , , ,
,
.

XVI . ,
.
, , - (, 2009: 15).
, , ,
(),
() . ,
. . (), (),
, .
, :
(Deringer 1972: 525). , XIX XX , .

.
, , , , ,
(Mikinien 2001: 15).
.
, , .
, .
:
, , :
,
, , -
136 :
- .
, , (Mikinien 2009: 9). .
. . , . . , ,
, ,
, , , ( 2007: 144). ,
: (Woronowicz 1937:
13). , ,
, ,
.

, . , , ,
. ( ) .
.
,
. -,
,
(i-ii, 1995; Majda 1995: 139158; Gllda, Mikinien
2008). , , ,
, ,
- ,
, , .
, XVIXVII
,
.
,
, .
, .

XVXVI .,
(XVIIXX .) .
, ,
.
.
. 1957 ,
72 (Krycziski 1935).
. .
, Rocznik
Tatarski ( ) .
.
1939 .
(
1987: 243).
(Mikinien 2001: 2940). 1961 1968 .
1961 .
. , - , (apicz
1986: 165).
1968 . . . , , -
, , , , - .
, , , 1997, 2000, 2003 2005 . (i i ...1997; Drozd, Dziekan, Majda 2000; i i ... 2003; , ,
2005).
, 181 (i 2009:
4962). 70 .
, 25 , ().
(i 2006: 147156).
181 27
. 16 ,
11 . 3
. , 47 41 .
( F 3-392) ( F 3-391) (,
, 2005: 1112, 5861).
138 :
. ( F 150).
,
(1868 .) ,
(, , 2005: 6264). . ( 2009: 231238).
XVIXVII .,
, , , , , .
, .
. ,
( 2007: 263285; 2009: 8890). . , , , , , .- ..

, ,
. . (Fleischer 1838: 450451). , , . .
, . . ,
, ( 1857). , .
,
XIX XX . .
(1915) .
( ) , .
,
(i 1920: 2839; i 1924: 4652).

. , , -
(1968).
-.
- , .
, ,
.

. .

(apicz 1986). . . , , . , 1988 .
-893, XVIXVII ., -
, XVIIIXX .,
, . - .
,
. ,
(Mikinien 2001; Mikinien 2009; Akiner 2009).
, , (Jankovski, apicz 2000; Mikinien
2001; Mikinien 2009).
, , ,
, ,
.

. ,
.
, , .
,
, , ,
,
. . . (, 2009). . , .
, . , .
, . , . , . (Drozd 1999; Gllda, Mikiniene 2008; , 2009; Suter 2004).
- ,
. , , .
: - ;
140 :
; - . , ,
-, , . . ,
, .
, . , ,
: ; e ; e ; ; ..

.
,
. (Biblia 1572) , , ( 1997: 234250).

, ,
, ,
. - , : - . ,
, - .
, , ,
. - , , ,
.. , , , , ;
, .. , .
,
, ,
.
- .
, .

.
i-ii, i; , (1995), -i i 1836

i ii ii, New York
, (1968), , , - ,
, . ., (1987), , , , : :
. . , 238253,
, ; , (2009), ,
: Lietuvos Didiosios Kunigaiktysts kalbos, kultros ir ratijos tradicijos: [straipsni rinkinys], 357375, Lietuvi kalbos institutas, Vilnius
, (2007), :
. I , , 144.
i, I. (1920), i ( I i), : i:
i, 2839,
, (1997), (
XVII .), : Krakowsko-Wileskie studia slawistyczne: seria powicona staroytnociom sowiaskim 2, 234250, Krakw
, ; , ; , (2005),
,
, (2007), -1446, : Senoji Lietuvos literatra 24, 263285.
, (2009), , : Kalbotyra 54 (2), 231238.
, ; , (2009), : . [ ]
, (1857), i i i , -
i i ... (1997), i i ii i :
, i
i i ... (2003), i i XVII
XX i iii ii
i: [: I , I
i, i i ], i
i, (1924), -i, : i, 4652,
, i; , I (2009), i i. i ii-i
i i i i, i
, . . (2009),
( , :
: (,
1618 2009 .), 8890,
142 :
i, (2006), i i i i i, :
:
, 147156,
i, (2009), i i i
, : i: ii i, 4962, i
Biblia (1572), Biblia, to jest ksigi Starego a Nowego Przymierza, znowu z jzyka ebrejskiego, greckiego y aciskiego na polski przeoone, Niewie
Deringer D. (1972), Alfabet, czyli klucz do dziejw ludzkoci, Warszawa
Drozd, Andrzej (1999), Arabskie teksty liturgiczne w przekadzie najzyk polki XVII wieku, Dialog, Warszawa
Drozd, Andrzej; Dziekan, Marek; Majda, Tadeusz (2000), Pimiennictwo i muhiry Tatarw polskolitewskich, Warszawa
Fleischer, H. O. (1838), Codices Arabici, Persici, Turcici, u: Catalogus librorum manuscriptorum
qui in Biblioteca senatoria civitatis Lipsiensis asservantur. Ed. Nauman A. G. R.,
450451,Grimae
Gllda, Nesrin; Mikiniene, Galina (2008), Litvanya Tatarlarna ait el yazmalarndan TrkeLehe klavuz (yl 1840), Lietuvi kalbos institutas,Vilnius
Jankovski, Henryk; apicz, Czesaw (2000), Klucz do raju: ksiga tatarw litewsko-polskich z XVIII
wieku, Warszawa
Krycziski, L. (1935), Bibliografia do historii Tatarw polskich, Zamo
apicz, Czesaw (1986), Kitab Tatarw litewsko-polskich: (paleografia, grafia, jzyk), Toru
Lehfeldt, Werner (1969), Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum der bosnisch-herzegovinischen Muslime. Transkriptionsprobleme, u: Beitrge zur Kenntnis Sdosteuropas und des
Nahen Orients 9, Trofenik, Mnchen
Lehfeldt, Werner (1989), Eine Sprachlehre von der Hohen Pforte. Ein arabisch-persisch-griechisch-serbisches Gesprchslehrbuch vom Hofe des Sultans aus dem 15. Jahrhundert als Quelle fr die Geschichte der serbischen Sprache / Mit Beitrgen von Tilman Berger, Christoph Corell, Gnther S. Henrich und Werner Lehfeldt / hrsg. Von Werner Lehfeldt,
u: Slavistische Forschungen 57, Kln, Wien, Bhlau
Majda, Tadeusz (1995), TurkishByelorussianPolish Handbook, u: Rocznik Orientalistyczny 49
(2), 139158, Warszawa
Mikinien, Galina (2001), Seniausi Lietuvos totori rankraiai: grafika, transliteracija, vertimas,
tekst struktra ir turinys, Vilniaus universiteto leidykla, Vilnius
Mikinien, Galina (2009), Ivano Luckeviiaus kitabas Lietuvos totori kultros paminklas,
Lietuvi kalbos institutas, Vilnius
Suter, Paul (2004), Alfurkan Tatarski: Der litauisch-tatarische Koran-Tefsir, Kln
Woronowicz, Ali (1937), Jzyk polski w transkrypcji arabskiej, ycie Tatarskie 1, 13.
UDK: 930.85(497.6) 1380/1416 Hrvatini, H.

091.31](497.6:438:474.5) 12/13
Emilian Szymon Praat: Rukopisna batina

srednjovjekovne Bosne i Hercegovine kao
primjer kulturnih odnosa izmeu
Istoka i Zapada
Ovaj je rad posveen rukopisnoj batini Bosne i Hercegovine, formiranoj prije pada Bosne 1483., koja je odraz kulturnog bogatstva nastalog u tom prostoru kroz povijest. U
isto vrijeme tekstovi rukopisa i njihove iluminacije pokazuju elemente iz razliitih tradicija, za koje je glavna odrednica bila ispovijed (Slavia Latina, Slavia Orthodoxa). Ova
posebna crta je suoena sa suvremenim politikim i kulturnim prilikama u Poljskom
kraljevstvu i malo kasnije u Poljsko-litvanskom kraljevstvu (Kraljevina Poljske i Veliko
vojvodstvo Litve, Res Publica Utriusque Nationis). Primjer Hrvojevog misala i dvorske
kapele u Lublinu najbolji su dokaz vitalnih struja povezanih s infiltracijom razliitih etnikih skupina i njihovih umjetnikih tradicija. Ova je injenica pridonijela tome da su
te dvije dualistike zemlje postale znaajna sredita umjetnosti i vorovi kulturne komunikacije s izuzetno jakim utjecajem. Posebno mjesto u radu e imati analiza perspektive
i iluminacije u kulturolokom pogledu, uzimajui u obzir granini karakter umjetnosti
Balkana, njezinu homogenost i heterogenost. Ovom prigodom neophodno je spomenuti
i politiku povijest tog prostora, njegovu multikulturalnost i razliite vjeroispovijesti.
U raspravi u takoer pokuati predoiti problem junoslavenskog minijaturnog
slikarstva, slabo prisutnog u svijesti istraivaa, a koji e omoguiti puniji i koherentniji
prikaz umjetnike karte srednjovjekovne Europe. Osnovni argument ove teme je njezina
valjanost za kulturnu obnovu potpune slike Junih Slavena u srednjem vijeku.
Kljune rijei: rukopis, Hrvoje Vuki Hrvatini, Bosna, Kraljevina Poljske i Veliko vojvodstvo Litve, Jagelovi, iluminacije, homogenost, heterogenost, batina, odnosi
The manuscript heritage of the medieval Bosnia and Herzegovina as an example of
cultural relations between East and West
The article is devoted to the legacy of selected manuscripts from Bosnia and Herzegovina, formed before the fall of Bosnia in 1463, which is the reflection of the cultural wealth
that was created in the area throughout history. At the same time in the texts of manuscripts, their illuminations, we can see elements from different traditions, which main
determinant was confession (Slavia Latina, Slavia Orthodoxa). This specific feature will
144 Emilian Szymon Praat: Rukopisna batina srednjovjekovne Bosne i Hercegovine...
be confronted with the contemporary political and cultural situation of the Polish Kingdom and slightly later Polish-Lithuanian Commonwealth (Polish Kingdom and Grand
Duchy of Lithuania, Res Publica Utriusque Nationis).
Example of Hrvoje Vukcic Hrvatinic Missal and the chapel at Lublin Castle is the
best paradigm of vital currents associated with infiltration of various ethnic groups and
their nurtured artistic traditions. This fact made those two dualistic countries significant
centers of art and cultural communication nodes with an extremely strong influence on
Europe at this time.
A special place in the article will take analyze the cultural perspective and illumination, taking into account the border nature of Balkans art, its homo-and heterogeneity.
On this occasion, may be necessary to appeal to the complicated political history of the
area, its multiculturalism and multi-confessional nature.
Article will also attempt to bring the problem of South Slavic miniature painting, in
a little present in the minds of western researchers, which will allow for fuller and more
coherent view of the artistic map of Europe in the Middle Ages.
The basic argument for the desirability of taken theme is its validity from the
standpoint of cultural reconstruction of the full picture of South Slavs in the medieval
period, which is an important aspect of miniature paintings, tested and well known in
relation to Western Europe.
Synchronous perspective of history and culture of BiH and the Polish-Lithuanian
Commonwealth will find the universal elements, as well as those who contributed to the
uniqueness of the analyzed area.
Key Words: manuscript, Hrvoje Vuki Hrvatini, Bosnia, Polish Kingdom and Grand
Duchy of Lithuania, Jagelovi, illuminations, homogeneity, heterogeneity, heritage, relations
Pregledajui popularne rasprave, kao i strunu literaturu posveenu srednjem vijeku, a
posebno tadanjim rukopisima, neemo nai spomenike iz podruja Balkanskog poluotoka (osim moda grkih rukopisa). Glavnu dominantu odreuju francuski, njemaki,
talijanski, engleski i irski rukopisi. Rjee se navode poljske, eke ili ruske starine. Odakle taj trend? Zar Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija, Bugarska nemaju sauvanih
srednjovjekovnih rukopisa? Zar nisu ureeni na jedinstven nain, koji esto prelazi razinu umjetnikih radova sa Zapada? Zato se u svijesti zapadnih znanstvenika ignorira
to nasljee?
U modernim vremenima promiu se zatita nacionalnih manjina, priroene
tradicije, naglaava se uloga pograninih podruja. Taj se kontekst ini najbolji da se
kroz njegovu prizmu gleda politika situacija i prepoznaju kulturne ovisnosti Bosne i
Hercegovine izmeu 11. i 15. stoljea.

Ovaj je rad posveen rukopisnoj batini Bosne i Hercegovine, formiranoj prije
pada Bosne 1483., koja je odraz kulturnog bogatstva nastalog u tom prostoru kroz povijest. U isto vrijeme tekstovi rukopisa i njihove iluminacije pokazuju elemente iz razliitih
tradicija, za koje je glavna odrednica bila ispovijed (Slavia Latina, Slavia Orthodoxa).
Ova posebna crta je suoena sa suvremenim politikim i kulturnim prilikama u Polj-
skom kraljevstvu i malo kasnije u Poljsko-litvanskom kraljestvu (Kraljevina Poljske i

Veliko vojvodstvo Litve, Res Publica Utriusque Nationis). Primjer Hrvojevog misala i
dvorske kapele u Lublinu su najbolji dokaz vitalnih struja povezanih s infiltracijom razliitih etnikih skupina i njihovih umjetnikih tradicija. Ova je injenica pridonijela tome
da su te dvije dualistike zemlje postale znaajna sredita umjetnosti i vorovi kulturne
komunikacije uz izuzetno jak utjecaj na tadanju Europu.

Posebno mjesto u radu e imati analiza perspektive i iluminacije u kulturolokom pogledu, uzimajui u obzir granini karakter umjetnosti Balkana, njezinu homogenost i heterogenost. Ovom prigodom neophodno je spomenuti i politiku povijest tog
prostora, njegovu multikulturalnost i razliite vjeroispovijesti.

U raspravi u takoer pokuati predoiti problem junoslavenskog minijaturnog slikarstva, slabo prisutnog u svijesti istraivaa, a koji e omoguiti puniji i koherentniji prikaz umjetnike karte srednjovjekovne Europe. Osnovni argument ove teme je
njezina valjanost za kulturnu obnovu potpune slike Junih Slavena u srednjem vijeku.
Polonia versus Bosna
14. kolovoza 1385. u Krevu je potpisana unija izmeu Kraljevine Poljske i Velikog vojvodstva Litve, koja je spojila u jedno dravno ustrojstvo dvije mone nacije. Glavni razlog za formiranje takvog ugovora bili su napadi Teutonskog reda na pagansku Litvu te
potreba da se sauva kontinuitet dinastije u Poljskoj. Nemajui mukog nasljednika, Ludovik I. Anuvinac dao je poljskom plemstvu povlasticu u Koicama i stoga je dopustio
prijenos prijestolja na jednu od svojih keri. 1384. Hedwiga, ki Elizabete Kotromani,
postala je kraljica Poljske: Hedvigis Dei Gracia Rex Poloniae, necnon terrarum Cracoviae, Sandomiriae, Syradiae, Lanciciae, Cuyaviae, Pomeraniaeque domina et heres, etc..

Ubrzo nakon toga, 15. veljae 1386. pokrstio se prema rimskom obredu Jagelo,
veliki vojvoda Litve (ranije krten u pravoslavnoj crkvi [Zernov 1967:119 Krtenje je primio zbog majke Juliane Alexandrovne Tverske ( )]),
tri dana kasnije oenio je Hedvigu u Vavelskoj katedrali u Krakovu. 4. oujka 1386. godine Jagelo, koji je na krtenju dobio ime Ladislav, bio je okrunjen za kralja Poljske [Wladislaus dei gracia Rex Polonie, nec non terrarum Cracovie, Sandomirie, Siradie, Lancicie, Cuyauie, Lituanie princeps supremus, Pomeranie, Russieque dominus et heres, etc.].
Personalna unija, koju je vezala osoba monarha, preivjela je do 1. srpnja 1569. godine,
kada je u Lublinu, zahvaljujui Sigismundu II. Augustu, sklopljen novi savez, polurealan,
tvorei Poljsko-litavsko kraljestvo ( lub ,
Res Publica Utriusque Nationis), koje je postojalo do konane podjele Poljske 1795. godine.

Jagelo je zbog svoje majke, princeze od Tvera, bio snano povezan s Pravoslavnom crkvom, a time i s kulturom, koju je ona (ta Crkva) stvorila. Koliko je jaka bila ova
povezanost pokazuje donacija Ladislava Jagelovia u dvorskoj kapeli u Lublinu. 1407.
godine kralj ju je dao obnoviti u gotikom stilu, a 1418. godine majstor Andrija je prekrio
unutranjost rusko-bizantskom polihromijom. Ikonografski program Istoka bio je prilagoen unutranjosti, u kojoj se slavila liturgija zapadne Crkve. Osim vjerskih predstava,
slike dvaput prikazuju lik Jagelovia. Moglo bi se rei da vjerska tolerancija, koja je ka-
snije postala pozanata u Poljsko-litavskom kraljestvu, svoj poetak ima u slikama dvorca
u Lublinu.
Tadeusz Chrzanowski tako komentira taj sluaj na umjetnikoj karti Poljske:
Naalost, fenomen ove koegzistencije trajao je kratko i bili su razliiti uzroci buduih polarizacija pojava, nesumnjivo je da je u 15. stoljeu bilo bitno natjecanje
izmeu umjetnikih vrsnoa rusko-bizantskog i gotiko-latinskog slikarstva koje se
zavrilo pobjedom tog drugog. [Chrzanowski 1993:295]
Da bi se prikazale neke paralele izmeu Poljske i Bosne tog vremena, treba spomenuti i Ljudevita I. Anuvinca, koji osim to je bio poljski kralj, takoer je vladao kao
hrvatsko-maarski kralj (1342.-1382.). Tijekom svoje vladavine osvojio je Slavoniju,
Dalmaciju s dijelom Bosne i Bugarske. Vjenanje s kerkom Stjepana II. Kotromania
zapeatilo je utjecaj kralja na sudbinu Bosne. Mletaka republika, poraena u to vrijeme, odrekla se cijelog dalmatinskog kopna [Malcolm 1994:15]. Drava kojom je vladao
Ljudevit i njegovi nasljednici, irila se od Baltika do Jadrana i bila je mozaik etnikih
skupina, jezika, religija, povijesti i umjetnike tradicije.
U isto vrijeme u Bosni takoer su se dogodile znaajne promjene koje su utjecale
na cijelu povijest regije. Susjedne drave Maarska i Srbija su ojaale i postale opasne
za dravu, koja je ostala u rukama nekoliko istaknutih obitelji i bila je de facto podijeljena. Kruna svetog Stefana pokuala je ukrotiti Bosnu, navodei potrebu borbe protiv
krivovjerja crkve. Kao rezultat toga bosansko je sveenstvo bilo podreeno Maarskoj.
Sjeverna Bosna, zahvaljujui Stefanu Kotromaniu, koji je oenio nasljednicu Vojvodstva Mave (jugoistoni dio Bosne) izraenog od Maarske, postala je jezgra obnovljene
samostalne drave [Malcolm 194:16]. 1322. godine obitelj Kotromani preuzima Banat
Bosne, sakupljajui u ruci znaajnu politiku snagu. Suradnja s Raguzom, Dubrovakom
republikom, i maarskim vladarima u suzbijanju ustanaka plemstva u Hrvatskoj, pojaava poloaj vladara Bosne na politikoj areni. Meutim, kao problem, hereza, smatrana
je nacionalna Bosanska crkva, koja je bila uzrok sukoba s papstvom. Iz tog razloga 1340.
u Bosnu dolaze franjevci, koji e igrati jednu od glavnih uloga u politikoj i kulturnoj
povijesti zemlje. Na podruju Balkana osnovana su etiri samostana koji su postali vrata
zapadne infiltracije, po uzoru na apeninsku umjetnost [Visoko, Lava, Sutjeska, Olovo].
Osim franjevakih samostana, postoje i neki drugi izvori utjecaja. Teko je zapravo
identificirati odreena sredita umjetnike djelatnosti, no komparativne analize djela
susjednih naroda omoguuju procjenu puta proimanja umjetnikih impulsa. U procesu prilagodbe stvaralatva Istoka, a osobito Bizantskog carstva, vano je posredovanje
podruja Srbije, gdje se mora traiti utjecaj na stvaralatvo Bosne i Hercegovine. Malo je
lake identificirati izvor zapadnih inspiracija. Politiki savezi sklopljeni izmeu Bosne i
snanih gradskih opina Dalmacije, kao to su Dubrovnik, Zadar i Split, u rezultatu odnosili su se ne samo na ekonomski prosperitet nego i na kulturne razmjene. Bitan znaaj
ima takoer tradicija Venecije ili Maarske kao politikih sredita koje su desetljeima
utjecale na Balkan. Treba takoer imati u vidu da su u kancelarijama vladara i plemstva
radili predstavnici svijeta Slavia Latina, najee sveenici. S druge strane, koegzistirale
su tri crkve: Bosanska, Katolika i Pravoslavna svaka s vlastitim pismom, knjievnou, kulturnom batinom i malo drugaijim ikonografskim resursima.
Meutim, dugo prije nego to su bosanski franjevci stigli u Bosnu, domai skriptoriji stvorili su mnoga djela koja su vidljiva svjedoanstva proimanja kultura, pismenih
i slikarskih tradicija. Rukopisni spomenici omoguuju periodizaciju kulturne povijesti
podruja koje nas zanima. Zahvaljujui njima moemo razlikovati sljedea razdoblja:
1. 12. i 13. stoljee, kada su postali evanelje humskog kneza Miroslava i Gligorovi-Giljferdingovi odlomci
2. polovina 14. stoljea i u njemu Mostarsko evanelje, evanelje Divoa Tihoradia
3. kraj 14. i 1. polovina 15. stoljea, koje reprezentiraju Hrvojev misal, Hvalov
zbornik i i vie iluminiranih rukopisa [Aneli 1984:506]
Analiza iluminacije spomenika stvorenih u razliitim periodima naglaava kulturne specifinosti, istovremeno omoguuje da se utvrde mogui putevi za pojedine ikonografske uzorke i svjedoi ne samo o politikim nego i kulturnim kontaktima u povijesti.
Evanelje kneza Miroslava pokazuje prisutnost utjecaja romanike i manjih pozajmica od Bizanta. U ukrasu dominiraju teratoloke teme i mnoga obiljeja ivotinja i
ljudi umetnutih u inicijale. U Gligorovi-Giljferdingovim odlomcima vidimo arhaine
elemente koji vuku korijene od staroslavenskih rukopisa i predstavljaju tzv. narodnofantastiki stil [Aneli 1984:507].
Modifikaciju ovog tematskog resursa vidimo u evanelju Divoa Tihoradia, gdje se
osim klasinog repertoara ukrasa (romanika i raniji rukopisi) pojavljuju crtei koji veu
znaajke romanike i gotike. Ovaj spomenik je tipian primjer tzv. bosanske minijature,
ije su karakteristike:
[] sklonost za dekorativnosti u ornamentu, tako da i figuralne kompozicije vie
djeluju svojom dekorativnou nego ikonografskim sadrajem. Sve iluminacije su, u
stvari, obojeni crtei, bez ikakvih tonskih efekta, a kao glavne boje su:; crvena, plava,
ljubiasta, crna i uta odnosno zlatna [Aneli 1984:510].
Vee promjene odvijaju se u 15. stoljeu, gdje tipine teme doseu novu, posredno
s drugim umjetnostima. Kao primjer navodimo Beogradsko etvoroevanelje, Kopitarovo, ajniko i Pripkovievo evanelje, Giljferdingov apostol i Rukopis krstjanina Radosava. Malo kasnije, dominantan poloaj u knjievnom slikarstvu zauzimaju gotiki
uzorci. Najbolji primjer takvih rukopisa su Mletaki zbornik, Nikoljsko, Daniievo,
Srekovievo evanelje [Aneli 1984:509].
Najzanimljiviji su rukopisi iz etvrte skupine spomenika, s prepoznatljivim Misalom Hrvoja i Hvalovim zbornikom. Obojica, po narudbi Hrvoja Vukia Hrvatinia,
predstavljaju bogatstvo ikonografskih tema, odjek su stare tradicije u obliku prikaza
radova u svakom mjesecu u godini ili nadovezivanje na utjecaje francuske provenijencije. Navedeni spomenici izuzetno dobro ilustriraju homogenost kulture Bosne, koja se
temelji na heterogenom mozaiku impulsa sa Istoka i Zapada. Na konaan izgled Misala
utjecali su politiki imbenici, koji su bili izraz orijentacije samog donatora (ktitora).
Marija Panteli [1970:39-96] savreno pokazuje odnos izmeu izbora imaginarija svetaca i elje donatora (ktitora) za ulazak u sferu francuske kulture koja je promicala kult
dinastikih svetaca kao faktora koji ujedinjuje razliite sfere utjecaja. Oigledan primjer
toga je portret svetaca kralja Ljudevita I. Blizak kontakt s Francuskom bio je rezultat
injenice da je Hrvoje bio uvuen u sukob izmeu Ladislava Napuljskog i igmunda

Luksemburkog oko prijestolja Napuljske kraljevine. Opredijelivi se za stranu prvog,
jamio je sebi suverenitet banovine Hrvatske i Dalmacije. Stojei uz Stjepana Dabiu angairao se u borbama protiv Turaka, formalno je jamio kraljevsku vlast kao vazal, ime
je zaradio zahvalnost vladara. Snaan politiki odnos s Napuljskom kraljevinom, pa linijom Anjou-Valois prouzroio je da se ambiciozni Hrvatini naao u orbiti francuskog
utjecaja. Dinastija Capeta i njihovi nasljednici irili su kult svetaca: Marije Magdalene,
Marte i Lazara. Posebno potovanje imali su oni u Provansi pod vladavinom Napulja.
Njegovi vladari promicali su taj kult u Italiji. tovanje svetaca od francuske vladarske
kue naglaeno je u Misalu.
Posebna vrsta koegzistencije i primjer prijenosa obrazaca i ideja jeste iluminacija
kupanja Krista. Ovaj je motiv preuzet iz bizantske tradicije, apokrifa a posebno iz boine ikone [Charkiewicz 2004:96]. Bizantska teologija objanjava da je Boja Rije, koja je
preuzela ljudski oblik, trebala njegu kao svako novoroene. Prezentacija kupanja morala je naglasiti autentino ljudstvo Spasitelja. Prema apokrifima, pri Kristovom kupanju
pomagale su dvije slukinje Salome i Maja. U analiziranom prizoru obje imaju tunike
bez rukava koje simboliziraju slubeniki odnos. Boje Dijete u aureoli stoji u zlatnoj
kadi, koja alegorino predstavlja prvo krtenje vodom. Prizor je dopunjen krtenjem iz
ruke Prodromosa, koje nalazimo malo dalje u tekstu. Kao to je spomenuta ikona sadravala u sebi teoloko tumaenje, koje se odnosi na roenje, bogojavljenje i krtenje
Gospodnje, tako minijatura kojom se bavimo, minimalno koristei verbalne osnove tei
za maksimalnim teolokim sadrajem. Misal, koji je jedna od najvanijih liturgijskih
knjiga, kao kanon liturgije i ex definitione nepromjenjiv njezin element, ukraen je nekanonskim prikazima. Imamo dakle primjer mijeanja kanonskih i nekanonskih tradicija,
odnosno legitimiranje usmene tradicije i narodnih vjerovanja u tekstu visokog ranga.
Ovdje nemamo izravnu referenciju u obliku odlomaka teksta apokrifa, ali je njegovu
ulogu preuzela slika, postavi piktogramski komentar Svetog pisma.
Analizom odabranih iluminacija mogu se takoer vidjeti utjecaji orijentalne provenijencije. Istok je vezao u jedan komad prizore roenja, poklonstva mudraca i kupanja,
dok je slikar Hrvojevog misala ove dogaaje podijelio. Scena bogojavljenja ne nalazi se
u perikopi, kao to je predvieno za ceremoniju tog dana, ali je u oktavi Boia, prema istonoj tradiciji zajedno s bogojavljenjem ide scena krtenja Gospodnjeg [Panteli
1970:45-47]. Nain na koji Prodomos dri Kristovu aureolu u spomenutoj sceni takoer
je rezultat ikonografije, to je tipino za carigradsku tradiciju, kao i primjerice Spasitelj
koji sjedi razgovorajui sa Samarijankom ili predstavljenje duhova u simbolikom obliku
kao goluba koji sjedi na knjizi Evanelja ili stupu [Panteli 1970:58]. U tom mjestu mora
se spomenuti prisutnost Bizanta na Zapadu. U 8. stoljeu kao rezultat ikonoklastinih
nereda, veina tovatelja ikone nala se u podruju Apulija i Kalabrije. Poetkom 9. stoljea podruje Egipta, Sirije i Palestine ukljueno je u krug arapske kulture. Mnotvo
imigranata trae utoite u junoj Europi. Mnogo Basiliana dolo je pod nadlenost benediktinskog opata, posebno opatije La Cava. Samostan koji se moe usporeivati sa
samostanom iz Clunyja odigrao je vanu ulogu u duhovnom i kulturnom preoporodu Crkve. Umjetniko stvaralatvo tog sredita ima zajednike karakteristike s minijaturnim slikama Toskane [Elba 2009:63-73]. Njezina tradicija oituje se u minijaturama
Hrvojevog misala, to je dokaz podora umjetnikih uzora iz Italije, iz podruja gdje je
dolo do simbioze istone i zapadne tradicije. Prema Wickhoffu [1891:110] ikonografske

kompozicije misala su povezane s umjetnou Bizanta, dok se stilski oblik pribliava
slikarstvu Giotta, Firence i toskanske kole.
U kontekstu Hrvoja i njegove politike uloge, a prilikom uspomene izabranog kulta
svetaca, moraju se spomenuti lokalni zatitnici, iji su likovi vidljivi na stranicama misala. Nalaze se tamo iluminacije zatitnika Splita: svetih Dujma, Mihovila, Lovra, Kuzme
i Damjana, Apolinara, Jere, Kirijaka, Martina, Anastazije, Franja, Antonija i Klare [Panteli 1970:62-65]. Crkva duguje franjevcima stjecanje vjernika u Bosni, dakle povezivanje
ovih informacija s biografijom Hrvoja svjedoi s jedne strane o snanom poloaju reda,
s druge naglaava njihovu misionarsku karizmu. Kako to se moe vidjeti, mnogi od
navedenih svetaca pripadali su redu asikoga siromaha. U Splitu su se nalazile tri crkve
posveene navedenim svecima. Redakcija liturgijskih tekstova koja se odnosi na njihove
svetkovine jednaka je franjevakoj, naglaavajui ideoloki odnos autora teksta i iluminacije prema susjednom franjevakom sreditu u Toskani i njezine umjetnike batine.
Sveti Kirijak, ranokranski muenik, bio je potovan od Pravoslavne i Katolike crkve.
Povezan je s kultom svetog kria, koji se u jeruzalemskoj verziji naao u grbu Anujaca [kumenisches Heiligenlexikon]. Njegove su relikvije pokopane u Anconi, iz koje se
vjerojatno irio kult svetog Kirijaka prema Dalmaciji i dalje Bosni. Ranije spomenuti
Dujam i Anastazija bili su zatitnici dvaju glavnih gradova u regiji, Splita i Zadra, dakle
ne iznenauje prisutnost njihovih slika.
Gore spomenute analize ograniene su samo na nekoliko znamenitosti i prizora;
ipak pokazuju bogatstvo umjetnike tradicije koja ulazi u jedinstvenu kulturu srednjovjekovne Bosne. Zatim, teko je odgovoriti zato je ovakvo naslijee rukopisne batine
u tom podruju zapravo neprisutno u univerzalnoj povijesti umjetnosti. Jezika barijera
nije problem, kao i dostupnost povijesne grae, koja je preivjela unato traginim dogaajima Drugog svjetskog rata. Nije to samo naslijee Bosne i Hercegovine, ve, u irem
kontekstu, svih Slavena.
Bosna, koja je stoljeima bila sredite komunikacije u kojem su se proimali razliiti
umjetniki trendovi i tendencije, postala je neka vrsta ikonografskog i ideolokog centra
revitalizacije i transformacije tema koje su ve stoljeima funkcionirale paralelno, ali
ipak zajedno:
U bosanskoj historiji bilo je sukoba i meusobne penetracije i slabljenja uticaja Istoka i Zapada, ali se ovdje snano i neoekivano za ovako mali prostor pojavila jo
jedna reakcija: u konstelaciji sukoba, meusobnog proimanja i slabljenja elemenata
istone i zapadne kulture dolo je do pojave jo jedne komponente strvaranja novih, originalnih, vlastitih kulturnih kvaliteta. U osnovi ovog originalnog stvaranja
lee vrednote staroslavenske kulturne batine, u kojoj se, na ovom prostoru i u ovo
doba, jo nije bila izvrila polarizacija u pravcu Istoka i Zapada. [Aneli 1984:439]
Duboki osjeaj svoje prolosti izraava se ak i u onim ranije spomenutim primjerima iluminacije nastalim u prvom razdoblju formiranja bosanskog stila minijaturnog
slikarstva. Bosna je sauvala ono to je poljska umjetnost izgubila u dvorskoj kapeli u
Lublinu, znai: raznolikost i sinkretizam. Nesumnjivo je eksperimentima na podruju
formalnih inovativnosti pomagala glagoljica i irilica, zajedno s velikim resursom diftonga, koji su postali okvir za iluminacije koje predstavljaju cvjetne i zoomorfne motive
ili likove svetaca. Osim jezika i pisma, bitne su i doktrinarna i ideoloka pozadina koje
iza njih stoje, a zbog kojih se stoljeima BiH vidjela kao podruje gdje se credo liberalnije
interpretira, da se ne kae da je to njegova antiteza. Snana pozicija Bosanske crkve i
njezine veze s istaknutim politiarima, kao to je nekoliko puta spomenuti Hrvoje, pridonijela je naglaavanju vlastitog identiteta i kreativne osobnosti. Istie to Noel Malcom
u odnosu na monaki pokret, navodei da je ovaj pokret bio baziran na vladavini sv. Basilija, podrijetlom iz tradicije istonog kranstva, iako su formalno bazilijanski samostani u Bosni bili u papinoj nadlenosti [Malcom 1997]. Nedvojbeno, istona duhovnost
kao temelj bazilijanskog reda utjecala je i na umjetnost. Jaki poloaj Bosanske crkve u 14.
i 15. stoljeu, brojni samostani plaani od plemstva i magnata, pridonijeli su stvaranju
mnogih knjievnih djela na istoj razini kao to vidimo kod franjevaca i dominikanaca.
Da zakljuimo: kad bismo za analizu povijesnih rukopisa koristili teoriju Aby Warburga, kad bismo stvorili atlas Mneme s iluminacijama, tada bi se pred oima gledatelja
otvorila perspektiva slina kolau inspiracija, tema, stilova, misli, koje se proimaju, podravaju i stvaraju koherentnu cjelinu. Srednjovjekovni odnosi i dijalog izmeu Istoka
i Zapada, zatim mozaika homogenost kulture tadanjeg vremena postaju univerzalni i
nalaze odraz u sadanjosti, kao to je primjerice Bosanskohercegovaki slavistiki kongres, gdje se Istok i Zapad ponovo susreu u Bosni.
Bibliografija:
Aneli, P. (1984), Doba srednjovjekovne bosanske drave [u:] Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Sarajevo, Veselin
Maslea, Sarajevo, 435-587.
Charkiewicz, J. (2004), Ikonografia wit z liczny dwunastu, Warszawska Metropolia Prawosawna,
Warszawa
Chrzanowski, T. (1993), Sztuka w Polsce Piastw i Jagiellonw, Wydawnictwo Naukowe PWN,
Warszawa
Cyriacus, kumenisches Heiligenlexikon, http://www.heiligenlexikon.de/BiographienC/Cyriacus.htm
Elba, E. (2009), Between Southern Italy and Dalmatia: Missal MR 166 of Metropolitana Library,
Zagreb [u:] Zograf 33, 63-73.
Fenomen Krstjani u srednovjekovnoj Bosni i Humu [2005], [u:] Zbornik radova, Institut za
istoriju Sarajevo, Hrvatski institut za povijest Zagreb
Jagi, V., Thallczy, L., Wickhoff, F., (1891), Missale glagoliticum Hervoiae ducis Spalatensis, Vindobonae typis Adolphi Holzhausen, Vindobonae
Malcolm, N. (1994), Bosnia. A short story, Basingstoke, London
Malcolm, N. (1997), Koci Boniacki [u:] Krasnogruda Nr 7 Bractwa narodowe i religijne
Mikuli, P. (2000), Bosanski i humski iluminirani rukopisi, [u:] Bosna franciscana: asopis Franjevake teologije, Sarajevo 8 [2000], 13, 134-176.
Panteli, M. (1970), Povijesna podloga iluminacije Hrvojeva misala, [w:] Slovo: asopis Staroslavenskog instituta, No. 20 Rujan, 39-96.
Zernov, N. (1967), Wschodnie chrzecijastwo, PAX, Warszawa
IV.
Novija knjievnost
821.163.4(497.6).09-2]: 3551992/1995
821.163.42.09-2]: 3551992/1995
821.163.41.09-2]: 3551992/1995
Sava Anelkovi: Boravita komike u dramama o

novobalkanskom ratu u Bosni i Hercegovini
Mnogi dramski tekstovi, pa i oni koji govore o traginim dogaajima u BiH u periodu 19921995., nisu lieni komikih elemenata. U radu se ispituju komino i smeno u
dramskim tekstovima napisanim na BCHS jeziku sa zajednikom temom: ratni sukobi
na prostoru Bosne i Hercegovine. Granice smenog i kominog, kao i njihova funkcija u
ideologiji drame, odreuju se u delima autora iz Bosne i Hercegovine: Almira Imirevia
(Kad bi ovo bila predstava) i Zlatka Topia (Sretna nova 1994!!!), Hrvatske: Damira
odana (Zatiena zona) i Srbije: Isidore Bjelice (Saga o UNPROFORU) i Gorana Markovia (Turneja).
Kljune rei: bonjaka / bosanskohercegovaka knjievnost, hrvatska knjievnost, srpska knjievnost, Almir Imirevi, Zlatko Topi, Damir odan, Isidora Bjelica, Goran
Markovi
The place of the comic in dramas about the new Balkan war in
Bosnia and Herzegovina
The author deals with drama texts written in the BCMS language about the war in Bosnia
and Herzegovina between 1992 and 1995, and discusses comic and humourous elements
in them. He determines the function of the comic in the plays of authors from Bosnia
and Herzegovina: Almir Imirevi (If This Were a Performance) and Zlatko Topi
(Happy New Year 1994!!!); from Croatia: Damir odan (Protected Zone); and from Serbia:
Isidora Bjelica (The Saga About UNPROFOR) and Goran Markovi (The Theatre Tour).
He concludes that odan means to convey that the former common state (Yugoslavia)
used war to treat the madness which had struck all levels of society. Imirevi speaks
about love, which constantly tries to overshadow hatred in his play, with characters and
witnesses that should point out the culprits, but since it is nevertheless impossible to do
so, the verdict is left to swearwords. Bjelica tries her hand at the genre of propaganda
drama, using militant humour to try to prove that the Serbs (especially in Bosnia) are
the most courageous. Markovi manages to amuse with an interesting play about actors
in the war, but does not succeed in equalizing the misdeeds of all the belligerents. Topi
shows how war frightens and destroys, but his subconscious and implicit thesis is that
life is killed by war itself, and not by the shell fired by a warrior.
Key Words: Bosniak / Bosnian-Herzegovinian literature, Croatian literature, Serbian literature, Almir Imirevi, Zlatko Topi, Damir odan, Isidora Bjelica, Goran Markovi
154 Sava Anelkovi: Boravita komike u dramama o novobalkanskom ratu u Bosni i Hercegovini
1. Izbor
Svaki izbor teme, kojom planiramo da se bavimo, otkriva naa interesovanja, afinitete ili
namere. Govorei o drugima mi, i nehotei to, govorimo o sebi. Jo vie, pisati dramske
tekstove na temu sveih novobalkanskih ratnih dogaanja, znai istovremeno govoriti
o sebi, koliko o drugima u tom vremenu. Veina drama koje se bave ratnim dramskim
pismom imaju oslon u realnosti i/ili fikciji zasnovanoj na elementima te realnosti, sa
namerom da prue piev doprinos svedoenju o tom vremenu. Ma koliko bio uasan
rat na balkanskim prostorima, u dramama koje se njime bave ima replika sposobnih da
izazovu smeh (poput onog koji se ponekad otme na sahranama), ali i komikih situacija, pripremljenih i osmiljenih da deluju na smanjenje tenzije o neuralginim i bolnim
dogaajima.
U radu emo ukazati na ovakve malobrojne elemente kominog i smenog u dramskim tekstovima napisanim na BCHS jeziku koji imaju temu ratnih sukoba na prostoru
Bosne i Hercegovine. Razmatraemo pet dramskih tekstova autora sa razliitih (zaraenih) bivih teritorija iste bive drave: Zatiena zona (2001.) Damira odana,1 Kad
bi ovo bila predstava (1997.) Almira Imirevia,2 Sretna nova 1994!!! (2005.) Zlatka
Topia,3 Turneja (1996.) Gorana Markovia4 i Saga o UNPROFORU (1993.) Isidore Bjelice.5 Svi navedeni tekstovi, osim poslednjeg, izvedeni su i nagraeni. Ove drame su plod
spisateljske imaginacije sa oslonom na neke stvarne dogaaje koje autori nude pozorinoj
i italakoj publici. Obratiemo panju na smeno i komino i pokuaemo da vidimo
njihovu funkciju u ideji drame, nameravanoj ili nesvesnoj, koja se otela autoru.
1.1. odan: Metafora jugoslovenske ludnice
U savremenoj drami ludnicu, kao simbol opteg ludila u novobalkanskim ratovima
pre odana je iskoristio Filip David u dramskom oratoriju (koji nije zavren niti se pojavio na sceni) sa naslovom Zemlja palih anela ili Brod ludaka iji je odlomak objavljen
mnogo kasnije. (David 2004) Radnju svog prvog dramskog teksta Damir odan je smestio u jednu duevnu bolnicu usred takozvane zatiene zone (odan 2001:8) kakva je
bila i Srebrenica. U razgovoru za zagrebaki Nacional on kae: Drama je blago bazirana
1
Damir odan (Split, 1964.), pesnik i prevodilac, autor je drama: Zatiena zona (izvedena u Zagrebakom
kazalitu mladih 2002.), Kain ili njegov brat (2002.), groteske No dugih svjetala (2005. izveo Teatar mladih
u Mostaru) i dramoleta Hrvatski idol (izveden 2008. u Herceg Novom u okviru predstave Na ovjek koju
potpisuje vie autora).
2 Almir Imirevi (Biha, 1971.), dramski pisac i docent na dramaturgiji sarajevske Akademije scenskih
umjetnosti, autor je drama Kad bi ovo bila predstava (1997.), Balkanski avo Sram (1998.), Playback
sevdalinka (1999.), Cirkus Inferno (2001.), Po istinitoj prii, igra plakanja (2007.) i Mousefuckers (2009.).
3 Zlatko Topi (Sarajevo, 1955.), knjievnik, direktor i umetniki rukovodilac sarajevskog Kamernog teatra
55, autor je knjiga drama Kolaps (1988.), Drame (1995.), Izbjeglice (1998.), Time Out (2001.), Osam komada
(2005.) i Gola koa (2007.)
4 Goran Markovi (Beograd, 1948), dramski pisac, pozorini i filmski reditelj, profesor na Fakultetu dramskih
umetnosti u Beogradu i autor je vie drama: Turneja (1996.), Govorna mana (1997.), Parovi (1999.), Pandorina
kutija (2002.), Villa Sachino (2004.), Delirium tremens (2005.) i Falsifikator (2009.); dok mu je tampana
knjiga Osma sednica i druge drame.
5 Isidora Bjelica (Sarajevo, 1967.), pored 40 knjiga proze, 2001. objavila je knjigu drama Psovai druge drame
(Samertajm, Dramopsovai i dve biografske drame o Simeunu Nemanji i Isidori Sekuli), sama je
reirala svoju dramu Sarajka u Beogradu ili sevdah Stane Popike; inae je koautor knjige Nova srbska drama.
na stvarnom predloku jer se nekoliko puta za vreme rata u Bosni dogodilo da je osoblje
ostavilo duevne bolesnike [] (Anonimus 2002).
I pored izvesnih manjkavosti, tekst je nagraen u Nemakoj upravo zbog izbora mesta dramske radnje i injenici da komad govori o traginim deavanjima na kominorealistini nain. To je prikaz nae balkanske ludnice, naeg usuda, one stvarne i one
na izgled imaginarne, koji je izmeu skea i estetizovanog dokumentaristikog prikaza
represije u doba ratnih stradanja. (Vrgo 2003:14) U komediji ima mnogo likova: Hanka, neostvarena folk pevaica, provincijski roker eger, Profesor, heidegerovac i lakanovac (uz to, teoretiar postmoderne) lik koji podsea da su kreatori ratne stvarnosti iz
intelektualnih krugova drutva, dok su ostali koji upotpunjuju galeriju razliitih tipova:
reimski umetnik, zatim dva direktora velikih preduzea, rudar, konobar koji studira,
sitni vercer... i svi su bolesni i komini u svojoj bolesti, jer imaju pravo na svoje sumanute poglede na svet. Najvei bolesnik meu njema je Gvozden koji je umislio da je drug
Tito. Pored ludaka na sceni su mirovnjaci u uniformama sa zadatkom da evakuiu
ostavljene bolesnike, zatim lica koja ovima prevode na engleski ludilo ratne stvarnosti:
Miranda i Hikmet i, naravno, predstavnici zaraenih strana: Jovan, Ante, Hakija, sa linim obezbeenjem.
U takvom interesnom krugu zanimljivih likova komiki potencijal vrlo obeava,
kasnije emo obrati panju na njihove dijaloge i komiku koju oni nude.
1.2. Imirevi: Zatiena zona pozorine scene
Govorei o svakodnevnici Sarajeva i njegovih graana na snajpreskom nianu, Almir Imirevi u Kad bi ovo bila predstava... locira svoje protogoniste u jednu drugu zatienu zonu na teritoriju pozorine scene. Svakodnevne sarajevske drame on pretvara u pozorinu igrariju, zasnovanu na kenoovskim stilskim poigravanjima oko jednog
traginog dogaaja ubistva mladia u gradskom prevozu. U ovom modernom tekstu u
kome se negiraju klasine dramske kategorije lika i akcije, verzije nesrenog dogaaja
variraju shodno likovima koje glumci igraju.
O Imireviu i njegovom reprezentativnom tekstu Kad bi ovo bila predstava... je
prilino reeno (bilo je predmet izglanja na vie meunarodnih skupova o savremenom
dramskom tekstu odranih u Parizu: P-L. Thomas, S. Anelkovi, T. Mileti-Oruevi,
Lj. Ostoji, [Anelkovi 2004], u Podgorici: P. Pejakovi [Anelkovi, Vojvodi 2005] i
u Zagrebu: G. Muzeferija [Anelkovi, Senker 2007]), tako da njega ne treba posebno
predstavljati, kao ni ovo delo, ali vratiemo im se kad budemo govorili o komici i smehu.
1.3. Topi: Novogodinje granate
U Sretnoj novoj 1994!!! Zlatka Topia, scene iz Sarajevu se smenjuju sa simultanim
scenama koje se dogaaju u Londonu poslednjeg dana 1993. god. Na sceni su roditelji bez
svojih sinova: Rade i Mina, bez Tarika/Srana, koji je izbeglica u Londonu, a John i Eli,
bez Billa, privremenog itelja Sarajeva. Dok je Bill kao vojnik UNPROFOR-a morao doi
u Bosnu, sin sarajevskog nacionalno meovitog para (za majku je Tarik Osvaja, dok je za
oca Sran) morao su skloniti iz svog grada Jer svi imaju pravo na jednu polovicu naeg
sina, koja, meutim, nikom nije dosta. (Topi 2005:253) Scene iz londonskog hotela
Palace i scene iz Sarajeva se pretapaju nastavljanjem isto zapoetih replika ili su odeljene
meuigrama u kojima mladi snima video-pisma goludravoj kalendarskoj Pleyboy
lepotici. Sarajevski roditelji na poetku komada upoznaje Billa, sprijatelje se sa njim, dok
u pretposlednjoj sceni, pred njihovom kuom, granata pogaa vozilo UNPROFOR-a.
Londonski par saznaje da je konobar koji treba da im donese ampanjac u hotelsku sobu
Bosanac i da se zove Tarik.
Sudei prema ovom rezimeu nita u komadu ne obeava smeh, osim mladieve video-korenspodencije sa papirnatom lepoticom bujnih oblina. Meutim, bie jo rei o
Topiu.
1.4. Bjelica: Srpska Vila Republike Srpske
Najprovokantniji dramski tekst iz itavog korpusa ratnog dramskog pisma
junoslovenske interliterarne zajednice dolazi iz pera Isidore Bjelice, spisateljice, dramskog pisca i deklarisane hrianske fundamentalistkinje. Njena tehno-pastorala Saga o
UNPROFORU, koju je pisala izmeu Urala i Pala, poinje prologom u kojem nastupaju
dva hora, etniki i UNPROFOR-ovski, dok se prva scena dogaa Usred Bosne, usred
ume po ijim je ivicama prosuta srpska, hrvatska, muslimanska i francuska krv. (Bjelica 1994:131) Slede prizori iz neimenovanog malog srpskog mesta u Bosni negde na
koridoru (blizu Brkog) (str. 168), dok se pastorala zavrava na livadi u (Republici
Srpskoj) (str. 175).
Glavna junakinja je Srpkinja, Nebesna, vila i prevoditeljica u koju su zaljubljeni etniki komandant Stevan i francuski vojnik an. Ona u jednoj sceni puca sebi u stomak
pokazuji anu da joj metak ne moe nita. Zbog predvianja Nebesne, Crnac Filip,
anov prijatelj u nameri da sprei masakr nad muslimanskim stanovnitvom intervenie kod komandanta Dejzona da ranije nego to je planirano prikupe srpsko oruje, ali
avaj, balije pobiju 200 srpskih civila. Filip u pretposlednjoj sceni ubija Nebesnu tako
to uniti njenu kosu verujui da nije vila ve srpski pijun. Kad uvidi svoju greku, i
sam se ubija. U poslednjoj sceni an juria u etnikoj uniformi na srpske neprijatelje;
uostalom to je zov njegove krvi jer je njegov ukundeda bio Srbin. Motiv vile iz usmene
narodne knjievnosti integrisan je u strukturu dramskog teksta i razvijen do naglaene
metafore u cilju poetizuje mita i glorifikacije (srpske) ratnike hrabrosti.
U tekstu (kao i u iznoenju njegovog sadraja) ima smeha, ali ne treba misliti da se
radi o montepajtonovskoj komediji. Detaljnije emo videti ta nudi repliki tekst dijaloga.
1.5. Markovi: Tezgaroi na minskom polju
Drama Gorana Markovia poinje i zavrava se u Beogradu, odakle pozorina trupa
glumaca, nadajui se zaradi, polazi na turneju po Srpskoj krajini, gde se susreu sa realijama rata, udaljenog samo stotinak kilometara od njihovog bezbrinog velegradskog
ivota. Najpre su prinueni da se u Srbobranu odreknu honorara u korist Kola srpskih
sestara Konfrontacija ratnika i umetnika postaje ea kada se trupa nae na hrvatskoj, potom na muslimanskoj teritoriji na kojoj se knjievnik i veliki Srbin Ljubi odrie
svog identiteta pred muslimanskim komandirom kada ovaj bolno prepoznaje beogradske glumce koje je nekada voleo.
Markovi veto balansira izmeu traginog i kominog u zadatku koji je sebi postavio umetnost kao tema preivljanja. Prema ovoj drami, napisanoj 1996. on je posle 12
godina napravio istoimeni film koji je imao mnogobrojniju publiku od itateljske i one
koja je videla njeno izvoenje. Stoga je, ovde, predstavljanje drame svedeno na osnovne
podatke.
ta u ovoj drami obeava smeh i komiku? Najpre to je ponaanje publike za vreme
izvoenja predstava sa neprlinim upadicama i glumako snalaenje u razliitim situacijama da bi izbegli smrt, dosetka da se poslue hrvatskom jezikom varijantom, nauenom na pozorinoj akademiji ili usavravanom na lektorskim probama, kao i iskorienim komikim postupcima.
2. Smeh i smeno, komika i komino
Smeh je psihofizioloki fenomen izazvan opaanjem smenog. Postoje razliite vrste
smeha na skali izmeu burnog, smeha kroz suze i tihog smeha ili smeha u sebi. Ima
komedija u kojima smeh ne deluje, kao to ima smeha u delima koje nisu komedije. Smeh
je iri pojam od kominog i smeno ne mora istovremeno da bude i komino. Viktorov
razgraniava kategoriju smenog na statiko smeno i dinamino smeno sa stanovita
receptora, i jo na prirodno (ridikulno) i vetaki smeno (komino) sa stanovita pisca. Kategorija statiki smenog zanemaruje faktor vremena, dok na verbalnom planu
neobino ime ili ljudske mane spadaju u statiko smeno. Vreme u dinamiki smenom
igra bitnu ulogu. Kada se ispune oba uslova, prema njemu, re je o statiko-dinamino
smenom, kada statiki smeno lice vri radnju dinamiki smenog. (Videti: Victoroff
1953:19-127)
Kod odana izbor imena Tito ili Klinton za psa avlijanera izazivaju smeh: eger:
Vid budale. Pa ta to radi, drue Tito, jebem te luda! (str. 17) i Generalni: Imamo
problem jer se usro Klinton. (str. 9)
Komino, koje pripada iroj oblasti smenog je pripreman i osmiljavan postupak
sa ciljem da se izazove odreena reakcija i zato je komino estetska kategorija koja, kao
takva, ne mora uvek da se ispolji smehom. Estetski nivo kominog ima dozu angaovanosti jer se izazvan smeh zalae se za afirmaciju jedne vrednosti na utrb druge. Vladimir Prop u Problemima komike i smeha (1984) pojmove kominog i smenog obuhvata
jednim terminom komiko; ali je ipak predloio razlikovanje podrugljivog smeha od
drugih oblika smeha (dobroudnog, zlobnog, cininog, vedrog, raskalanog, obrednog
itd). Kao i mnogi autori, on razlikuje komiku rei, karaktera i situacije.
Istiemo an-Mark Defajsove distinkcije smeha kao fiziolokog efekta i komike kao:
intelektualnih stimulansa koji izazivaju smeh jer su namerno pripremani i/ili svesno
sraunati u odnosu na takav efekat, dok je smenost svaki intelektualni stimulans koji
moe da izazove smeh (ako su za to povoljni uslovi). (Defays 1996:8)
3. Ekstralingvistika komika
Komika ije je poreklo u nelingvistikim elementima (mimika, gest, radnja) vezana je
za dijaloki tekst, prethodi mu, prati ga ili se javlja kao reakcija na njega. Nelingvistiki
elementi ispoljavaju se kao dekor govora, upotpunjuju tekst dijaloga i esto su naznaeni
u didaskalijama. Ponavljanje i mehaniko izvoenje gestova, prema Bergsonu je jedan
od osnovnih uzroka smeha. Dranje, gestovi i kretanje ljudskog tela su smeni upravo
u tolikoj meri koliko nas to telo podsea na prostu mehaniku (1940:22-23) jer se udalja-
vaju od ivotnosti i vre automatske kretnje, kao u Topievom komadu koje mogu biti
komine:
[] glumci bez rijei, i u beskraj, ponavljavaju niz nauenih radnji: John ustane do
kunog bifea, naspe pie, zavili se u fotellju i promijeni kanal na tv. Zatim opet i opet. Ela
takoer [] (Topi 2005:234)
U komediji, kao i u svakom drugom pozorinom tekstu, naznaene radnje imaju
cilj da dopune i nekada pojasne odnose u dijalokom tekstu i pre svega da vizualizuju
delovanja likova. Pomenimo slikovitost didaskalijskih tekstova Isidore Bjelice, npr. kad
njena junakinja doji vojnika, jer su najvei junaci srpske usmene knjievnosti odhranjeni
mlekom vila:
Nebesna u sceni sa anom vadi svoju desnu dojku koja je bela, obla i sa prekrasno
ruiastom bradavicom na sredini [] Nebesna mu gurne usta na bradavicu i on kao beba
prvo sporo a onda sve smelije i smelije pije [] i zaista, on sutradan izbegne skoro sigurnu
smrt i od obinog vojnika UNPROFORA postaje junak, hrabar kao da je Srbin. (Bjelica
1994:150 i 153)
4. Verbalna komika
Verbalna ili detaljna komika, kao osnovni oblik izraavanja komike, poiva na jeziku
komikih likova. Razlikujemo komiku koja proizlazi iz karaktera likova i iz situacija u
kojima se nau, od komike u izboru rei (grupa rei ili reenica). Gipkost i bogatstvo,
isto koliko krutost i siromatvo u govoru likova sudeluju u komikim konstrukcijama
scenskih situacija koje otkrivaju njihove karaktere:
Hanka (Pjeva): Mila majko ti ne roni suza, lijepo stoji partizanska bluza.
eger (Udari je po stranjici.): A i guza dobro stoji, je li.
Hanka: Vala stoji, ali neu s tobom. (odan 2001:18)
Lale: Ja nisam Srbin, ja sam glumaaaac!!!
Sonja: ta se dere, konju jedan! Ko da mi nismo glumci?!!! (Markovi 2002:57)
Rad na stvaranju komike je vrlo kompleksan zadatak, jer smeh koji ona treba da
proizvede mora biti opravdan, doziran, izdejstvovan njom samom, osmiljen i nameran,
a ne sluajan (ili, to je najgore, izazvan neumeem). Skoro je nemogue odrediti koja
pravila treba potovati da bi se stvorila dobra komedija: Sudiji je potreban zakon da bi
sudio, kritiaru su potrebna pravila. A ova, takorei, ne postoje za komiku. Na nju se
primenjuju ona pravila koja postoje i koja su prihvatljiva i u ozbiljnim delima. (Sareil
1984:40) Imirevi i odan su sposobni da itav lik okarakteriu jednim detaljem
markantnom osobinom govora uzrasta, odnosno profesije dramskog lica:
Beba djetinjasto: Bila sam u tlamvaju bloj tli...to je ovojiko, tli, jedan, dva, tli. Onda
smo pjoli poled hoteja Hojidej Inn, i onda je puco metak i jedan ciko, ciko je bio u clnoj
majici, on je pao... ovako. Onda je jedna teta pocela da vlisti, ona je bila sva klvava i onda
je i ona paja...ovako. Ja sam onda poslije opet vidjeja tu tetu, tamo kod, kako se ono zove,
kod one vejike kuce... kod Katedjale; ona vise nije padaja nego je plicala sa jednom dlugom
tetom. (Imirevi 2001:16)
Profesor: Falikom funkcijom predstavljena je mo openito, a gubitak moi kastracijom. Gdje god je falus u funkciji javlja se i mogunost kastracije. Kastracija u ovom
smislu nema nita sa odstranjivanjem organa, ve predstavlja gubitak moi, ili njeno umanjivanje. (odan2001:14)
Vea ili manja, burnija ili umerenija, povrnija ili sadrajnija kominost se postie optom atmosferom u komadu. Ona je u stvari osnovna namera pisca komedije, a u
scenskom izvoenju i reditelja, glumaca i drugih saradnika u elji da je stvore u komadu
koji izvode.
Igra rei i nesporazumi zbog krivog shvaanja rei je est izbor pisca komedije, pa i
odana. Ima ih dobro izabranih:
eger: e-ti-na-ri, a ne etniari, jebem te luda. Zimzeleno drvee, to je ono kojemu
ne opada lie. (odan 2001:10)
Lanois: Ladies and gentlemen, his royal highness the envoy of the High Commissioner
and his crew! (Izgovori his crew tako da zvui screw.) (odan 2001:27)
i nasilno umetnutih:
Hanka: [] da mu pjevam kao ona iz Denis & Denis.
ovani: Iz penis i penis. (odan 2001:12)
Ante: Ko ti je taj Hoki?
Brzi: Pa Haim?
Ante: Hai? (odan 2001:34)
Profesor: Hm, vrsta bitka tih bia i jeste priuenost.
eger: Re je o piu a ne o biu, kretenu! (odan 2001:24)
Izbor rei iz neodgovarajueg leskikog registra je dobar teren za komiki proizvod. Tako se u ljubavnom video-pismu lepotici Playboya neoekivano javljaju pojmovi
iz ratnih izvetaja: List s vaim uspjelim fotosom bio je namijenjen potpali neophodne vatre, ali sam otrom i rezolutivnom intervencijom sprijeio taj gnusni in. (Topi
2005: 225)
Gotove formule mogu da zasmeju u zavisnosti od situacije u kojoj su upotrebljene,
kao i ove pretee konstrukcije (zbog nedoline ishrane) iz posmrtnica:
Ela (deklamuje): [] Otiao je kada nam je najvie trebao! I Nikada neemo iz
sjeanja izbrisati njegov plemeniti lik i djelo! i Pamtiemo ga sve dok ga sutra ne zaboravimo! (Topi 2005:248)
4.1. Ponavljanje i ritam

Samo po sebi, ponavljanje nije komino. Ono postoji u drugim knjievnim rodovima, kao i u umetnosti uopte (muzika, film, arhitektura) kojima se postiu sasvim drugi
efekti, dok je u komediji ponavljanje jedno od najeih sredstava da se izmami smeh.
Ponavljaju se rei, sintagme, itave reenice, ali i pokreti ili specifian izgovor, kao to
postoji i repetativnost istih situacija. Ali komino se ne postie samo jednostavnim ponavljanjem. Njemu prethodi razmiljanje o smislu i znaenju, pretraga po drugim planovima, pokuaj i/ili iznalaenje skrivenog smisla i naina povezivanja sa ranije izreenim.
U komediji ponovljeno skoro nikada nije ponovljeno na isti nain, mada je najee
ponovljeno bez veih promena. Kada jedan lik ponavlja, postoje tonske i intonacijske,
logike varijacije, to je uoljivije u scenskom izvoenju kada se po pravilu ponovljanje
realizuje drugaijim ritmom, tonom i emotivnom motivacijom ili sasvim suprotnom
emocijom.
Kada Topiev John govori o jagnjeim kotletima, ritam replika njegove supruge
kadar je da nasmeje, upravo zbog dozirane ritmizacije:
Ela (deklamuje): Trigliceridi. Holesterol. Arterioskleroza. Angina pektoris! Infarkt
miokarda. Embolija plua. Modani udar! Aritmije! Kateteri! Bajpasi! Pejsmejkeri! []
(Topi 2005:248)
Imirevi koji je sagradio itavu dramu na ponavljanju sa razliitih varijacija, stvarajui komiku odstupanjima od ustanovljene verzije centralnog dogaaja nesree u
gradskom prevozu. Kao npr. u replikama srpskog Politiara na TV-u lai jer on, pored
sasvim izmenjenih identiteta rtve i ostalih uesnika, daje i lano mesto dogaaja. Ponavljanje u komikoj svrsi dobro funkcionie kada Snajperista nemilosrdno upotrebljava
pridev neprijateljski (za tramvaj, osobu, enu, Katedralu, ak za sladoled). Oba navedena
monologa navode itaoca/gledaoca na smeh i zbog toga to se on, zahvaljujui Imirevievom postupku, emocionalno ne odreuje prema likovima koji su predstavljeni glumcima koji ih igraju.
4.2. Preuveliavanja, kontrasti, komparacije
Komedija inae podrazumeva izvesna preuveliavanja na situacijskom nivou, u karakterima likova, kao i njihovih oseanja. Preuveliavanje i njegov ekstremni vid preterivanje kao komiki prosede je esta praksa u komikim tekstovima, ali se moraju
opravdati intencijama lika u datoj dramskoj situaciji. Da bi preterivanje bilo komino,
ne treba da izgleda kao cilj, ve jednostavno sredstvo kojim se destinator slui (Bergson
1940:21-22), kao to nije est sluaj u odanovoj komediji.
Poreenja u komikom tekstu imaju komiki efekat ako su spontana, neobina ili
neoekivana, ali uvek oba poredbena inioca moraju biti poznata. Naini poreenja se
obino ostvaruju upotrebom priloga kao ili hipotetikim reenicima:
Filip: [] dva meseca odlazi na front kao na plau, gleda u metke kao u zvezde.
(Bjelica 1994:162)
ovani: Pa uj je, majke ti, zavija ko duboks, ko da je progutala cijeli PGP RTB. A
ti kae njeno pjeva. (odan 2001:8)
ovani: Da je bilo kasnije sad bi pio na slamku ko eunuh u haremu. (odan 2001:13)
Rade: Liim li ja na muhu, gospodine? [] da jesam muha, s lakoom bih odleprao
iz ovih govana. (Topi 2005:229)

Pored komparacija, kontrasti mogu da poslue da se akcentuje ili detektuje odstupanje od norme, pa se kao takvo izraava smehom.
Ela: Nego?! Gdje se nalazi to Sarajevo, ako ve nije na obali Crnog mora?! (Topi
2005:266)
4.3. Interferencija serija
Interferencija serija prema Bergsonu (1940: 73-74) je situacija koja istovremeno pripada dvema serijama dogaaja, sasvim nezavisnim, a koja moe u istom trenutku da
se razliito interpretira. Zasniva se na verbalnom nivou, odnosno na razumevanju dva
znaenja rei ili diskursa ciljanog od adresanta i drugaije, najee krivo, prihvaenog
od adresata. Deniz urdon za interferenciju kae da se: [] dogaa na dva nivoa razumevanja, sve je dvostruko i to je, u duhu onoga koji se smeje, veza dva oznaena za jedan
oznaitelj ili dva oznaitelja za jedno oznaeno koji vode smenom. (Jourdon 1995:30)
Tako moemo razlikovati verbalne interferencije serija u horizontu oekivanja i izvan
njega. U horizontu oekivanja su interferencije nastale kada asocijacija iz druge serije,
koja je izazvala replika ili re iz prve serije, pripada istom leksikom polju:
TITO: Gospodine Alighieri, ima li poruka od Winstona za mene?
OVANI: Ima li od gospodina Marlbora za nas? Nema veze moe i zlatni i crveni. Mi
puimo sve ta nam se da. Bez predrasuda. (odan 2001:27)
Sa interferencijom serija izvan horizonta oekivanja sreemo se kada ciljano znaenje i asocijacija koja ju je proizvela nemaju isto leksiko polje. Ovakve interferencije su
uspenije, kreativnije i zasmevaju svojom nepredvidivou, a da ne izgledaju apsurdne,
jer iza svake ovakve interferencije serija vrsto stoji lik sa jednim od svojih obeleja koja
omoguavaju asocijaciju druge i sasvim drugaije serije, kao to je u replici lika mlade
glumice:
aki: Da uzmemo Kadinjau. Ili ono Deset na jednoga []
Sonja: Uzmi Smrt majke Jugovia
Jadranka: Ona je bila baba! (Markovi 2002:39)
5. Ideja drame
Povrina svakog dramskog teksta se lako iitava, ali ne u do nevidljive ideje drame koja
se nalazi u ideologiji i nesvesnom, gde je sve latentno i implicitno. Ovakav sadraj esto se prenosi podtekstom, utoitem najvanijeg u poruci. ta to ele da nam kau ovi
dramski pisci, odnosno ta njihov tekst nesvesno izraava?
Damir odan poruuje da su itelji bive drave bili neuraunljivi i da je njihovo
ludilo zahvatilo sve slojeve drutva i prouzrokovalo novobalkanske ratove, da je Jugoslavija sa narodima razliitih nacionalnosti bila zabluda koje se trebalo reiti. Ludilo kao
metafora u Zatienoj zoni je najlake objanjenje za sve to se dogodilo. Latentna ideja
njegove komedije je da je biva zajednika drava leila ludost ratnim razaranjem i
ubijanjima. A da li je ba tako? I moemo li itanjem teksta ili gledanjem predstave da
doivimo komiku katarzu i krenemo iznova?
Almir Imirevi eksplicitno tvrdi da ne moe napisati dramu o ratu, pokretajui
(ne)mogunost pisanja tragedija u savremenom drutvu. U tekstu koji nosi materijalni
trag scenskog iskustva obilno se posluio Kenoom, ali je pokazao da se principom variranja moe napisati moderan dramski tekst o opsednutom Sarajevu koji je u stanju i
da zasmeje. Meanje leksikih polja pozorita i rata je prirodno i sasvim opravdano u
drami u kojoj se voli ivot i govori o ljubavi koja sve vreme pokuava da zaseni mrnju.
Glumci kao dramska lica, pisac (kao uesnik pozorinog ina) zajedno sa publikom (kao
sastavnim delom komada Kad bi ono bila predstava) jesu lica i svejdoci. Na njima
je, mnogo vie nego na itaocu, da odrede krivce, to je ipak nemogue kada se lice rata
i teatra spajaju u jedan odraz; stoga se na kraju javlja psovka koja je reitija od svega to
ona moe da izrazi.
Isidora Bjelica, inae Sarajka u Beogradu, vai za autoricu lake proze koja se prodaje u velikom tirau, a ne za dramskog pisca, pa stoga njena herojska pastorala nije
izazvala nikakvo interesovanje, kao ni kod onih koji se bave savremenim dramskim pismom ona za njih kao da i ne postoji. Izvesno je da Saga o UNPROFORU zasluuje
mnogo vie panje od svih njenih romana, zbog iskuavanja anra tehno-pastorale
protkane militantnim humorom, jo vie zbog anra propagandne drame u slubi politike agitacije kakva nije pisana ni u periodu 19451948. god.
Goran Markovi dobro poznaje ivot na daskama i van njih. Za razliku od Bjelice,
on nije bio patriotski-nacionalno nastrojen. Svestan zla koje je proizlilo iz nacionalizma,
bio je i aktivan u opoziciji reimu Slobodana Miloevia, a ipak je, suprotstavljajui svet
umetnika i ratnika, napisao Turneju koja jeste da govori protiv rata i ljudi koji na bilo koji
nain u njemu uestvuju, ali koja neravnopravno pokazuje lice nacionalizma kod zaraenih naroda. Dok su u drami Hrvati i Srbi skoro izjednaeni po ratnim nedelima, Muslimani su prikazani kao najgori uesnici rata. Ipak treba uzeti u obzir vreme u kome je
delo nastalo. Markovi se ve usudio da srpskoj publici prikae stvarnost srpskih ratnika
na frontu, ali kako bi ta ista publika mogla da proguta ovu istinu, bilo mu je potrebno
da nekog drugog oslika krvolonije i neovenije. Greku iz ove drame je pokuao
da ispravi u istoimenom filmu iz 2008. u kojem se ne pominje da je muslimanski voa
kastirao ratnog hukaa, srpskog knjievnika Ljubia (inae, dramski lik bez pievih
simpatija).
Topieva drama ima mnogo plemenitije namere. Da pokae da su svi ljudi sagraeni od istog materijala, da poseduju iste emocije i elje, da ih mue isti ljudski problemi. U
komadu Sretna nova 1994!!! jedan isti mladi igra i Billa i Tarika/Srana. Ukoliko nestane jedan od njih, nema ni drugog. Smejui se ponekad njegovim likovima, u homeopatskim dozama i briljivo odabranim situacijama, mi se smejemo sebi samima. injenica
da rat zastrauje i unitava nije toliko naglaena u drami, koliko je jasna implicitna teza
da rat ubija ivot, a ne granata koju je ispalio ratnik.
Literatura
Anelkovi, Sava, ur. (2004), Dramski tekst danas u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj
Gori (Meunarodni simpozijum univerzitetskih predavaa, teatrologa i pozorinih kritiara,
Universit Paris IV Sorbonne), Sterijino pozorje, Meunarodna asocijacija pozorinih kritiara (AICT), Novi Sad
Andjelkovi, Sava, Radmila Vojvodi, ur. (2005), Dramski tekst u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i
Srbiji i Crnoj Gori: Mogunosti dramaturkih itanja, Fakultet dramskih umjetnosti, Cetinje
Andjelkovi, Sava, Boris Senker, ur. (2007), Govor drame govor glume. Dramski tekst u Bosni i
Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori, Disput, Zagreb.
Anonimus (2002), Damir odan: znao sam da e moji luaci osvojiti zagrebaku publiku,
Nacional, br. 332, 26. 03.
Bergson, Henri (1940), Le Rire, PUF Quadrige, Paris
Bjelica, Isidora (1994), Saga o UNPROFORU, Nove srbske drame, 123-177, Orbis, Beograd
David, Filip (2004), Zemlja palih anela ili Brod ludaka, Kovine, IV 6, 47-50.
Defays, Jean-Marc (1996), Le comique, Seuil, Paris
Imirevi, Almir (2001), Kad bi ovo bila predstava Kad bi ovo bila predstava... Balkanski avo
sram, 5-29, Akademija scenskih umjetnosti, Sarajevo
Jourdon, Denise (1995), Du comique dans le texe litteraire, Duculot, De Boeck, Bruxelles,
Louvain-la-Neuve.
Markovi, Goran (2002), Turneja (Na tihoj vatri), Osma sednica i druge drame, 9-81, Dnevnik,
Novi Sad
Prop, Vladimir (1984), Problemi komike i smeha, Dnevnik, Knjievna zajednica, Novi Sad
Topi, Zlatko (2005), Sretna nova 1994!!!, Osam komada, 221-268, Drutvo pisaca u BiH,
Sarajevo
Sareil, Jean (1984), Lcriture comique, PUF, Paris
odan, Damir (2001), Zatiena zona, Scena, XXXVII 1-2, 7-39.
Victoroff, David (1953), Le rire et le risible, PUF, Paris
Vrgo, Dubravka (2003), Tranzicijski izgledi hrvartskog teatra, Scena XXXIX 1-2, 10-21.
UDK: 821.163.4(497.6).09-055.1
821.163.42.09-055.1
Lidija Ban: Muko ljubavno pismo u suvremenoj

hrvatskoj knjievnosti i muki pristup motivu
ljubavi u suvremenoj bosanskohercegovakoj
knjievnosti
Cilj je ovoga rada rei neto vie o pojavi mukog ljubavnog pisma na hrvatskoj knjievnoj sceni te dovesti u interkulturalni odnos muko poimanje ljubavi i razotkrivanje
intime u novijoj hrvatskoj i bosanskohercegovakoj knjievnosti. Nastojat e se odgovoriti na nekoliko pitanja: je li muka ljubavna proza odgovor na ensko popularno pismo
chicklit, koja su osnovna stilska i tematska obiljeja takvog izraza na primjeru knjievnih
djela dvojice autora, Kreimira Pintaria i Gorana Samardia, a ustvrdit e se i kada i
zato dolazi do pojave tog fenomena na svjetskoj razini te kako se i je li se on uope u
cijelosti manifestirao u bosanskohercegovakoj i hrvatskoj knjievnosti ili je tek rije o
nekolicini autorskih ostvarenja.
Kljune rijei: hrvatska suvremena knjievnost, bosanskohercegovaka suvremena knjievnost, muka proza, motiv ljubavi
Lad lit in Contemporary Croatian Literature and Male Approach to the Motif of Love
in Contemporary Bosnian-Herzegovinian Literature
This paper discusses position of male authors in the context of contemporary mens fiction. Mens notion of love and exposure of intimacy are being discussed within the domain of intercultural relations of contemporary Croatian and Bosnian-Herzegovinian
literature. Paper will try to answer the question whether the lad lit is a response to popular female chicklit. Basic stylistic and thematic characteristics of male fiction will be
discussed in the case of two authors: Kreimir Pintari and Goran Samardi. Also, this
paper addresses questions regarding when and why this phenomenon of lad lit emerged
on a global level and how it is being manifested in the Bosnian-Herzegovinian and Croatian literature can we speak about full manifestation of phenomenon or just about a
few attempts in the male fiction prose.
Key Words: contemporary Croatian literature, contemporary Bosnian-Herzegovinian
literature, mens fiction, motif of love
166 Lidija Ban: Muko ljubavno pismo u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti i muki pristup...
1. Uvod
Suvremena knjievnost plodno je tlo za reafirmaciju nekadanjih pripovjednih formi i
anrova ispunjenih ironiziranjem tradicije i stvarnosti ili pak metaforikim aludiranjem
na zbilju, brisanjem granica izmeu stvarnog i fantastinog u tekstovima natopljenim
ludizmom, hermetinim izrazom ili pak literarno zamaskiranim, autobiografskim ispovijedanjima. No, ona je i plodnim tlom za razvoj novih anrova, ili barem inovativnih
iskoraka u odabiru teme koja je esto odraz doba u kojem ivimo, ali i stvaranje unutar
okvira starijih pripovjednih ili anrovskih modela koji su poluili uspjeh kod publike i
kojih se ona nikada nije zasitila. Ukoliko se osvrnemo na hrvatsku suvremenu knjievnu produkciju posljednjih desetak godina, zamijetit emo raznoliku knjievnu ponudu
tematskih i anrovskih odabira. U bosanskohercegovakoj suvremenoj knjievnosti, veina je knjievnih djela i dalje natopljena iskustvima rata te raznolikim individualnim
pristupima njihove interpretacije tadanje mune stvarnosti, ali i ove dananje koja jo
uvijek teko zaboravlja duboko usjeene prizore ljudske patnje.
Prema Baldicku (2008:181) lad lit (u hrvatskoj se knjievnoj teoriji ustalio naziv
muko ljubavno pismo) je marketinki termin nastao u Velikoj Britaniji 1990. godine i
odnosi se na novu vrstu popularne proze, drei lad (gospodu, mukarce) toga razdoblja
navodno bezbrinim hedonistima koji uivaju u nogometu, pivu, glazbi i neobveznom
seksu. Kljuni su tekstovi toga anra rani romani Nicka Hornbya, Fever Pitch (1992) i
High Fidelity (1995), s protagonistom kojim dominira tipina muka opsesija (nogometni
klub Arsenal, zbirka ploa) koja istie njegovu nesposobnost komuniciranja sa enama.
Ostali autori povezani s ovim novim valom proze o nedoraslim britanskim mukarcima su Tony Parsons, Tim Lott i Mike Gayle. Termin lad lit u literaturi se povremeno i
retrospektivno proirio kako bi obuhvatio raniju prozu o sebinim, mladim mukarcima. S obzirom da je britanski lad lit u Ameriku stigao neznatno kasnije nego daleko
uspjeniji prvi val chicklit-a1, pogreno se vjerovalo da je rije o reakciji protiv fenomena
Bridget Jones. Zapravo je toan odgovor na pitanje Tko je doao prvi dame ili mukarci? mukarci. Bentley (2008:15) smatra da je 1980. godine poela kruiti slika Novog
Mukarca koja se odnosila na mukarca (obino heteroseksualca) koji je bio u dodiru sa
svojom enskom stranom i koji se openito slagao s idejom o jednakosti ena. Mnogi
muki autori poinju istraivati nove okvire unutar kojih se prouava rodnost, koji su
bili u nastajanju zbog uspjeha i vidljivosti feminizma, i njihov utjecaj na razvoj nove
definicije muevnosti. Pisce poput Martina Amisa i Juliana Barnesa u 1980. i Nicka Hornbya, Tonya Parsonsa i Johna Kinga zanimalo je u to se pretvorila muevnost u 1990. i
koliko se to promijenilo od generacije njihovih oeva. Pojava novih anrova popularne
1
esto se literatura vezana uz pojavu lad lita-a dovodi u svezu s enskom varijantom toga naina pisanja
chicklitom. Andrea Zlatar smatra kako chicklit s jedne strane, termin svoje porijeklo vodi od naziva za
kaogumu, pa je prva asocijacija knjievnost za razbibrigu, za neto to razvlai i smiruje ivce poput gume
za vakanje; s druge strane, nesretni dio sintagme chick uvodi nas u svijet literarne peradi, stvara asocijacije
tipa knjievnost za pilei mozak, knjievnost za kokoi i slino. I jedno i drugo su evaluacijski negativne
oznake, koje podupiru razlikovanje visoke i niske knjievnosti, ozbiljne i trivijalne literature, dakle
upravo one diferencijacije protiv kojih ustaje popularna kultura. Zlatar u tekstu Tendencije chicklita u
suvremenoj hrvatskoj knjievnosti tvrdi da iskopana ratna sjekira izmeu chicklita i ozbiljne knjievnosti nije
ni danas zakopana, uvjerenje da su enske kolumne slabija knjievnost toliko je jako da esto i same autorice
glatko odbijaju svaku povezanost s chicklitom (Zlatar).
fikcije, kojima su dana provokativna imena chicklit i lad lit, odraavala je ovu zabrinutost
pomou novih parametara enskosti i mukosti, a individualci, koji su odrastali u suvremenom drutvu, prisiljeni su nositi se s tim novim pojavnostima.
Kada govorimo o autorima u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti koji su se u svojim
romanima dotaknuli ljubavne tematike moemo spomenuti Borivoja Radakovia (Virusi), Zorana Feria (Djeca Patrasa), Ivicu Prtenjau (Dobro je, lijepo je), Romana Simia
Bodroia (U to se zaljubljujemo) te Kreimira Pintaria (Ljubav je sve, U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo). Rije je o autorima koji su tematizirali pojam
zabranjene ljubavi, seksualnog i emotivnog oslobaanja proizalog iz braka bez tjelesne
strasti ili pak literarno zabiljeili zaljubljivanje i odljubljivanje, a kao najii primjerak
anra izdvajaju se djela potonjeg autora koji ljubavi nije posvetio tek nekoliko epizoda,
nego izmeu ostalog i dva romana, ali i zbirke pjesama kojima se prvi puta obratio knjievnoj publici. Ukoliko se osvrnemo na suvremenu bosanskohercegovaku knjievnost
(koja, kao to je napomenuto, i dalje u velikoj mjeri biljei iskustva rata) prema Enveru
Kazazu (2007), zbirke pria Tajna dema od malina Karima Zaimovia, avo u Sarajevu
Nenada Velikovia, Kesten Damira Uzunovia, Sikamora Gorana Samardia, Sarajevski malboro Miljenka Jergovia i ivot i djelo Alphonsea Kaudersa Aleksandra Hemona
predstavljaju uobliavanje poetike nove pripovjedake Bosne.
() bosanskohercegovaku knjievnost na prelazu iz 20. u 21. stoljee karakterizira
ne samo veliki poetiki obrat iz visokog modernizma u postmodernizam, te pad
postmodernistike poetike i pojava postistikih poetika, kritikog mimetizma, osjetilnog realizma i nove osjeajnosti, nego i reakcija knjievnosti na rat i njegov uas,
gdje primarnu ulogu ima nova knjievna generacija. Ona e presudno obiljeiti pripovjedaku, ali i poetsku produkciju postavljajui nov poetiki poredak, estetske i
etike kriterije u knjievnosti. Iznikla na fonu ratnog haosa i njime temeljno obiljeena, ova generacija za osnovno tematsko podruje svojih pria, ali i poezije uzima
stravino ratno iskustvo (Kazaz 2007).
2. O muko-enskim odnosima iz muke perspektive
Kreimir Pintari pripadnik je mlae generacije spisatelja koji je na hrvatskoj knjievnoj
sceni debitirao 1997. godine zbirkom pjesama i proznih tekstovaTour de force. Ovo je
djelo odmah dobilo panju kritike koja se raspisala o njegovim inovativnim metodama
postmoderne referencijalnosti. Meuljudske relacije bile su glavni motivi, kroz koje su
se provlaile i melankolina raspoloenja i autoironija. (Crnjac 2008) Nakon jo dvije
zbirke pjesama, Divovski koraci (2001) i Commedie (2002), Pintari se itateljima obraa
duhovitom zbirkom pria Rebeka mrzi kada kokoi tre bez glave u kojoj nastavlja biljeiti crtice iz ivota, tako obine i svakodnevne, s vrstim uporitem u Njoj.
Rije je o mukom autoru koji se ne srami otkriti javnosti svoje osjeaje i onda nastaviti ivjeti u toj stvarnosti. Biljeei literarizirane svakodnevne pojavnosti, koje ne
namjeravaju svjedoiti o velikim ljubavnim spajanjima ili pak emocionalnim usponima
i padovima koji bi trebali odrati napetost fabule, autor nas vee uz tekst obinim pregledom dana i svog obinog ivota, ni po emu zanimljivijeg ili dosadnijeg od naeg vlastitog. U Ljubav je sve svjedoimo bijegu () od velikih, politikih i nac. tema u korist
ljubavne prie, ispripovijedane nepretenciozno i bez patetike (Viskovi, ur. 2011:362).
Publika je oigledno bila voajerski gladna neeg svakodnevnog i opipljivog, a enski dio
osobito oduevljen uvidom u svijet mukarca koji ljubav i osjeaje ne ismijava, skriva
ili pak metaforiki pridaje u vlasnitvo imaginarnih likova. Njegovo cjelokupno stvaralatvo muzej je njegove prolosti s Njom, a njihovu svakodnevicu, ivotne zavrzlame
koje im donosi novi dan, sitne ljubomore, nesporazume i dragocjenosti ivota u dvoje,
pratimo neprestance svakim novim objavljenim tekstom. Velik je uspjeh poluio kod
enskog dijela publike koji je eljan ogoljenih informacija iz svijeta mukaraca i koji je
eljan spoznaje da su na posljetku i mukarci i ene jednako sposobni patiti i voljeti.
Glavni lik u romanu Ljubav je sve odlikuje se nesigurnou, paranoidnou, povremenom tjeskobnou te potrebom za pretjeranim razlaganjem dogaaja na manje detalje,
odnosno izraenom zaokupljenou i promiljanjem o odreenoj temi to emo opet
radije, stereotipno, pripisati ponaanju zaljubljene ene budui da mukarci ne govore i
ne zamaraju se pretjerano mislima o problemima u ljubavnom odnosu. Sam je autor u
intervjuu za portal za knjigu i kulturu Moderna vremena Info (Pintari 2005) izjavio da
je od iznimnog znaaja kako neto napisati, a ne to ili o emu pisati te se tako uhvatio u kotac s temom koja je svojevrstan odmak od uobiajenog prikazivanja ljubavi u
knjievnosti, svjestan kako je odmak na kompozicijskoj razini morao imati svoj odraz na
stilskoj razini te stoga u svom romanu donosi kombinaciju humora i autoironije upakiranu u paljivo izbruene reenice. I premda itatelj podsvjesno oekuje ili se pak nada nekakvom preokretu koji e zainiti njihovu svakodnevicu i dovesti do nekih prijelomnih
dogaaja, do posljednje stranice romana u unutarnjim monolozima pripovjedaa, koji
naknadno komentira sve ono to im se dogaa, do izraaja dolaze strahovi i sumnje,
vjene teme nerazumijevanja meu spolovima, kao i javno vidljiva glavna teza romana;
zadovoljstvo pripovjedaa jer je spoznao kako se smisao nalazi upravo u kratkom iskazu
iz naslova romana (Poganik 2006:245).
Ukoliko se osvrnemo na karakteristike stila u djelima Kreimira Pintaria, zamijetit
emo obilje dinaminih, duhovitih dijaloga i unutarnjih monologa proetih autoironinim komentarima pripovjedaa, ali i jednostavan izraz i prohodnu sintaksu. Autor njeguje stilski minimalizam zbog ega nije manje intelektualno izazovan, nego je rije o slikovito ispisanim doivljajima vezanima uz muko-enske odnose i svakodnevicu dvoje
ljudi koja nosi brojne pozitivne i negativne osobine, a o kojima nenametljivo govori i koje
nesebino dijeli itateljima uporabom kratkih i jednostavnih reeninih konstrukcija.
Pintari je sklon detaljistikom pristupu tijekom opisivanja ili rekonstruiranja odreenog dogaaja, odreenoj slikovitosti, no ipak pretjerano ne posee za stilskim figurama
niti tekst optereuje hermetinim internim dosjetkama, nego svoju estetiku teksta uobliava naelom minimalizma i jezgrovitou izraza. Govorna karakterizacija lika moe
iznimno doprinijeti ritminosti teksta, a kod Pintaria zamjeujemo skladnu uporabu
standardnog i razgovornog jezika ime omekava standardni diskurz i time ga pribliava
itatelju, ini ga prirodnim i srodnim onom jeziku kojim se koristi sam itatelj. Uporaba
standardnog jezika kod itatelja moe izazvati odbojnost zbog artificijelnosti izraza, no
i usiljena uporaba leksika svojstvena odreenom dijalektu ili argonu ponekada moe
biti kontraproduktivna. Pintari pak nije liio jezik urbanog senzibiliteta, no nije ga niti
opteretio kolokvijalizmima. U tekstu susreemo frazeme i duhovito preneseno znaenje
pojedinih rijei koji su umnogome svojstveni mlaoj generaciji kojoj autor pripada ili se
tako osjea ime svjesno utjee na aromu teksta. Sam tijek prie, prikaz stvarnog doga-
aja ili razmiljanja o njemu, nerijetko prekida epizodama koje su u neposrednoj svezi
s glavnom temom, no ipak se na neki nain od nje udaljavaju. Glede uporabe sredstava
koja su svojstvena knjievnim tekstovima postmodernizma zamjeujemo tek zanemarivanje pravopisne norme u zbirkama poezije, intertekstualnost te intermedijalnost koja
takoer doprinosi karakterizaciji likova. Njegov je tekst otvoren prema vezi s filmom i
glazbom kao i urbanom jeziku i senzibilitetu.
Premda se Pintariu dosljedno pripisuje titula predstavnika mukog ljubavnog pisma, spomenute romane ne moemo nazvati ljubavnima jer ne zadovoljavaju osnovne
kriterije anra niti temeljni razvoj radnje2 koji je svojstven popularno nazivanim ljubiima. I sam se autor ogradio od takve klasifikacije rekavi da nije napisao ljubavni
roman i ne vidi nikakvu poveznicu s tim anrom na tematsko-kompozicijskoj razini.
U samom poetku romana kod Pintaria moemo zamijetiti izrugivanje tradicijskim
odrednicama anra to je svojstveno postmodernizmu.3 Uvodni su signali, odstupanje
od stereotipnih junaka ljubavnog romana i odstupanje od stereotipnog razvoja radnje,
dovoljni putokazi kako je rije o knjievnom ostvarenju temeljenom na originalnosti i
individualnom peatu koji je ostavio u svojim tekstovima ogolivi jednu sasvim obinu
ljubavnu priu na sasvim jednostavan, ali ipak neoekivan nain. Pintari se usprotivio
nametnutom klasinom idealizmu u ljubavi moda jer je bio revoltiran stalnim prikazima idealnog u medijima, a osobito enske opsjednutosti navedenim, a moda jer je htio
obznaniti da i ove opipljive, obine ljubavne prie, koje sa sobom donose razmirice i male
tjeskobe i ljubomore, nisu manje vane niti literarnog biljeenja niti ivljenja. Razbijanjem iluzija o samo jednom obliku savrene ljubavi, njegov je roman odreena protutea
njezinom uhodanom predoavanju i upuuje na odreeno odstupanje u obradi pojava iz
drutvene zbilje.
Meu mnogim autorima suvremene bosanskohercegovake knjievnosti, izdvojit
emo Gorana Samardia te na temelju njegove zbirke poezije i kratke proze Ljudi koje
su na krilima donijele guske promotriti pristup tematiziranju ljubavi. Autor svoje ratno
iskustvo javno nikada nije isticao. O njemu posredno govore njegova prozna djela jer je
pisanje o ratu i porau gotovo neizbjena tema svih autora na ovim podrujima (Crnjac
2008). Kao pjesnik javio se zbirkom poezije Lutke iz 1990. godine. Nakon pet godina
uslijedila je zbirkaOtkazano zbog kie, a 1996. godine Izmeu dva pisma. Kratke prieSikamora objavljene su 1997. godine. Njegov najvei kreativni, ali i komercijalni uspjeh
dogodio se u Hrvatskoj gdje je Samardiev prvi roman umski duh (2004) postao vrlo
uspjean.
Autor je u romanu kolairao iskustva i sjeanja vezana za djetinjstvo i odrastanje,
ostavivi na stranicama znaajnu galeriju likova koji zauzimaju ili su zauzimali posebno
mjesto u njegovom ivotu. Izmeu redaka, itatelju je dao na znanje kako su sve prie
kozmetiki tretirane osim one o piscu Oskaru Daviu. Rije je o romanu u kojem poezija
prije svake pripovijetke itatelju slui kao svojevrsna uvertira u svijet koji se otvara pred
nama. Nanizao je tako slike iz najmlae dobi, pisavi o ocu, njegovoj bolesti i nevjeri,
2 Helen
Mae Sterk zapazila je osobine tipinog ljubavnog romana i devet osnovnih koraka u razvoju radnje
ljubavnih romana: slatki susret, komplikacije, okolnosti blizine, eskalacija privlanosti, skladnost, izdaja
(prevara), kriza, zajednitvo i posljednje iskuenje i srea do kraja ivota (Sterk 1986).
3 Slian primjer poigravanja s uhodanim elementima ljubavnog romana, odnosno parodijsko preoblikovanje
osnovnih obrazaca klasinog ljubia (Luki 1995) zamjeujemo i kod autorice Dubravke Ugrei u njezinom
romanu tefica Cvek u raljama ivota.
majci, djevojkama te anegdotama koje vezuje uz njih, prijateljima, ali i neizbjene slike
rata. Poput literarizirane kronologije jednog ivota za koju nismo sigurni koliko je istinita, a koliko nije budui da se odvija na tankoj crti izmeu stvarnog i izmiljenog. Ljubav mu pomae pobjei od rata, ponekada nosi sa sobom razmirice i bolesnu ovisnost,
a ponekada prua utoite od zbilje koliko god posesivnosti nosila u sebi. Premda kod
Samardia ne moemo govoriti o anru ljubavnoga pisma, posebnu emo pozornost
obratiti na autorov pristup u portretiranju ljubavnih epizoda te odnosu mukarca prema
eni, vienju ena i nainu na koji su opisane one i dogaaji u kojima sudjeluju. Samardi uglavnom govori o seksualnoj privlanosti, sinergiji dvaju tijela koja izgaraju od
udnje koju posvjedouje eksplicitnim slikama spolnog odnosa, a manje o unutarnjim
osjeajima ime se u potpunosti razlikuje od Pintaria. Mjesto gdje pokazuje otvorenu
emocionalnu privrenost prema eni ostvareno je u pripovijetci u kojoj govori o eni i
djetetu koji ga ekaju kod kue, usprkos tomu i dalje se mora suzdravati od tjelesnog
kontakta s drugim enama i obuzdavati svoju matu. Budui da njegov opis odnosa
meu partnerima obiluje seksualnom energijom dok su emocije potisnute i neizgovorene, u umskom duhu smatraju da bi osjetljivije itatelje afektirana frajertina i prenaglaeni maizam lako mogli iritirati (Alajbegovi 2005), moemo rei kako se itatelj
susree s uvrijeenim prikazom muko-enskih odnosa.
Samardi u svojim tekstovima gaji urbanu poetiku dinaminog, fragmentarnog
pripovijedanja, si(u)rovih i oporih dijaloga, turog i saetog, gotovo asketski ekonominog stila sa reenicama s kojih je oglodana i najmanja naznaka banalnosti (Alajbegovi
2005). Njegov je izraz jednostavan, a prie su, kako je i sam spomenuo na kraju pripovijetke Oskarovi Bubnjevi, pune lai osim ove koja to priznaje i koja je oito podvrgnuta
izvjesnom kozmetikom tretmanu (Samardi 2007:110). Moda je upravo zbog nastojanja za ouvanjem i ogoljivanjem dijelova svojih sjeanja posegnuo za hermetinim
izrazom na pojedinim mjestima koja su nam teko prohodna poput prie Otkazano zbog
kie. Njegov jezik kombinacija je govora beogradskih i sarajevskih ulica4 ime jo vie
stjeemo dojam kako autor ovom zbirkom poezije i proze nije samo ostavio homagge
jednoj generaciji nego i svim svojim dosadanjim iskustvima skupivi ih izmeu korica
u jednu literariziranu autobiografiju. Prostor je vidno utjecao na autorovo stvaralatvo i
ostavio je traga u njegovim tekstovima.
Budui da se u konkretnim mjestima konzerviraju slojevi vremena, urbani prostor
tretira se kao medij, poticaj za sjeanje. Tekstovi koji se temelje na upisivanju sjeanja u prostor i retrospektivnom pripovijedanju pokazuju neke slinosti i/ili podudarnosti u oblikovanju narativnih strategija. Najee su posrijedi fragmentarne mozaine strukture s labavo povezanim dijelovima i s asocijativnom tehnikom
koja ne slijedi kronologiju nego formira samostalnu vremensku dinamiku (Nemec
2010:201).
4 Gnzel (2007) tvrdi da poseban model tekstualne proizvodnje grada ine proze koje se temelje na upisivanju
sjeanja u (urbani) prostor. U takvoj koncepciji grad nema vie samo objektivna, fizika svojstva ve postaje
produktom sloenih relacija i interakcija izmeu osobnih i drutvenih, politikih, ekonomskih i umjetnikih
praksi. Prema Nori (2006:25), tekstura prostora u znaku je rekreiranja mnotvo dogaaja, emocija, trauma,
susreta i osobnih veza koje supostoje u vremenu. Sve te komponente mogu biti biografski relevantne jer su
na neki nain odredile autora teksta, tj. presudno utjecale na njegovo formiranje, a on ih svojim prisjeanjem
obino s veim vremenskim odmakom restaurira, deifrira, arhivira i pretvara u posve osobnu priu.
Pamenje se ukorjenjuje u konkretnom u prostoru, inu, slici i predmetu.
Tekst obiluje psovkama i eksplicitnim slikama spolnog odnosa ime je autor vjerojatno htio izbjei neuvjerljivost i neprirodnost u izrazu pribliavajui likove itatelju
i temeljei njihovu karakterizaciju na stvarnosnim uporitima, crpei materijal s ulice
i svakodnevnog ivota. Svaka pria zavrava s godinom svoga nastajanja ime se ova
zbirka pribliila dokumentarnom romanu, gdje su nam ostavljeni tragovi koji dodatno
zamuuju razliku izmeu fikcije i stvarnosti. Paljiv kada je rije o zamjeivanju detalja,
ime itatelja vezuje uz tekst natapajui tekst banalnim svakodnevnostima, Samardiev
se izraz odlikuje visokom razinom humora, onog intelektualnog, a ne banalnog iako bi
nam se na trenutke moglo uiniti da mu se pribliio. Uvjerljiva govorna karakterizacija
kao i autorova ironina, crnohumorna i esto sarkastina zapaanja razlogom su uspjenog komuniciranja s itateljem.
Pintarievo se knjievno stvaralatvo svrstava u muko ljubavno pismo zbog drugaijeg pristupa motivu ljubavi i tematiziranju intimnoga ivota mladog para. Prema
dostupnim podatcima u bosanskohercegovakoj knjievnoj kritici nije zamijeena takva
pojava niti se Gorana Samardia svrstava u pripadnike takvog stvaralatva. Ovdje se
suodnosi s Pintariem prije svega jer je rije o pripadniku mlae generacije suvremenih
knjievnika, ali i zbog motiva ljubavi koji je realiziran u njegovim djelima. Premda se
Pintari u iznoenju svojih pogleda na ljubav i zajedniki suivot udaljuje od stereotipnog oekivanja iznoenja emocija iz muke perspektive, a Samardi je pak blii tom
oekivanju, nikako se ne eli rei da su svi autori iz suvremene bosanskohercegovake
knjievnosti skloniji potiskivanju emocija te isticanju eksplicitnijih slika spolnog odnosa, a autori iz suvremene hrvatske knjievnosti otvorenom progovaranju o ljubavi i
ljubavnom odnosu. Rije je o usporedbi dvojice spisatelja mlae generacije i njihovom
tematiziranju ljubavi i ljubavnog odnosa (Pintari je tome gotovo u potpunosti posvetio
svoje knjievno stvaralatvo, a kod Samardia je taj motiv ravnopravno isprepleten s
drugim motivima) bez ikakvih aluzija na ostatak knjievnoga stvaralatva obiju knjievnih scena. Moemo rei kako je na hrvatskoj knjievnoj sceni odjeknula pojava lad lita i
kako se u knjievnom stvaralatvu suvremenih hrvatskih autora pojavila slika drugaijeg mukarca dok se u bosanskohercegovakoj knjievnosti (prema dostupnim podatcima iz suvremene kritike) takva pojava nije zabiljeila u znaajnijem obliku.
Izvori
Pintari, Kreimir (2005), Ljubav je sve, Profil, Zagreb
Pintari, Kreimir (2008), U tvome zagrljaju zaboravljam svako zlo, Profil, Zagreb
Samardi, Goran (2007), Ljudi koje su na krilima donijele guske, Profil, Zagreb
Literatura
Alajbegovi, Boidar (2005), KRITIKA: Goran Samardi umski duh (2004), http://knjigoljub.blog.hr/2007/05/1622645321/kritika-goran-samardi-umski-duh-profil-2004.html (14.
3. 2011.)
Baldick, Chris (2008), The Oxford dictionary of literary terms, Oxford University Press, Oxford,
New York
Bentley, Nick (2008), Contemporary British fiction, Edinburgh University Press, Edinburgh
Bun, Jennifer C. (2007), The Effects of Romance Novel Readership on Relationship Beliefs, Romantic Ideals,and Relational Satisfaction, Boston College, Boston
Crnjac, Ivan (2008), Kreimir Pintari, http://www.booksa.hr/dossier/47 (14. 3. 2011.)
Crnjac, Ivan (2009), Goran Samardi, http://www.booksa.hr/dossier/51 (14. 3. 2011.)
Gnzel, Stephan, ur. (2007), Topologie. Zur Raumbeschreibung in der Kultur-und Medien Wissenschaften, Transcript Verlag, Bielefeld
Kazaz, Enver (2007), Nova pripovjedaka Bosna. Nacrt pripovjednih modela, Sarajevske sveske,
br. 14, http://www.sveske.ba/bs/content/nova-pripovjedacka-bosna (10. 4. 2011.)
Luki, Jasmina (1995), Ljubi kao arhetipski anr, proza Dubravke Ugrei, http://www.zenskestudie.edu.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=162 (14. 3. 2011.)
Nemec, Kreimir (2010), itanje grada: Urbano iskustvo u hrvatskoj knjievnosti, Naklada Ljevak,
Zagreb
Pierre, Nora (2006), Izmeu Pamenja i Historije. Problematika mjesta, u: Kultura pamenja
i historija, prev i prir. Maja Brkljai, Sandra Prlenda, 2343, Golden marketing-Tehnika
knjiga, Zagreb
Pintari, Kreimir (2005), Napisao sam roman o ljubavi, a ne ljubavni roman, http://www.mvinfo.
hr/izdvojeno-razgovor-opsirnije.php?ppar=279 (10. 2. 2011.)
Poganik, Jagna (2006a), Novi hrvatski roman, Jedno mogue skeniranje stanja, Sarajevske sveske, br. 13, http://www.sveske.ba/bs/content/novi-hrvatski-roman (10. 2. 2011.)
Poganik, Jagna (2006b), Proza poslije FAK-a, Profil, Zagreb
Solar, Milivoj (1995), Laka i teka knjievnost: Predavanja o postmodernizmu i trivijalnoj knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb
Sterk, Helen M. (1986), Functioning Fictions: The Adjustment Rhetoric of Silhouette Romance Novels, University of Iowa Press, Iowa
Viskovi, Velimir, ur. (2011), Hrvatska knjievna enciklopedija 3, Ma-R, Leksikografski zavod Miroslava Krlee, Zagreb
Vukovi, Tvrtko (2003), to je stvarno u stvarnosnom pjesnitvu? Etika itljivog teksta, 146160,
u: Postmodernizam, iskustva jezika u hrvatskoj knjievnosti i umjetnosti: Zbornik radova s II.
znanstvenog skupa s meunarodnim sudjelovanjem (29. XI.-30.XI. 2002.), ur. Cvjetko Milanja, Altagma, Zagreb
Zlatar, Andrea (2006), Tendencije chicklita u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti, Zagrebaka slavistika kola, www.hrvatskiplus.org (15. 2. 2011.)
UDK: 821.163.4(497.6).09-2
821.161.1.09-2
Almir Baovi: Smijeh kroz suze (Na primjerima

iz ruske i bosanskohercegovake drame)
U evropskoj tradiciji od njenog poetka postoje dvije vrste smijeha. Jedna vrsta smijeha
je ona koja se zasniva na distanci, emotivnoj neutralnosti, suspenziji osjeanja u odnosu
na ono emu se smijemo. Ta vrsta smijeha karakteristina je za onu liniju evropske komedije koja insistira na vanjskoj perspektivi, komedija zasnovana na ovom tipu smijeha
svoj vrhunac doivljava u vodvilju ija radnja ne proizvodi znaenje, ta komedija je puno
blia igri nego klasinoj knjievnosti. Drugi tip smijeha u evropskoj tradiciji zasniva se
na suosjeanju, njega karakteriziraju sjeta i bol, bliskost sa onim emu se smijemo. Linija
evropske komedije koja se gradi na ovom tipu smijeha traje jo od stare atike komedije i
ta komedija svoje porijeklo ne duguje drutvenim ve religijskim izvorima. Ta komedija
u pravilu ima i spoznajnu funkciju, ona se zasniva na unutarnjoj perspektivi, smijui se
likovima i njihovim egzistencijalnim situacijama, mi se zapravo smijemo i sebi samima.
Smijeh karakteristian za ovu liniju evropske komedije jeste smijeh kroz suze. Moj rad
se bavi ovom pomalo potisnutom linijom evropske komediografske tradicije, bavi se komedijama koje se ne dogaaju drugom ve nama. Kao primjer iz ruske knjievnosti uzima se Revizor Nikolaja Vasiljevia Gogolja, sluaj komedije koja promovira smijeh kroz
suze. Kao primjer ovog tipa komedije iz bosanskohercegovake knjievnosti uzimaju se
drame Abdulaha Sidrana i Devada Karahasana.
Kljune rijei: smijeh kroz suze, tipovi komike, komedija distance, komedija suosjeanja,
totalitet
Laughter through Tears (Examples from Russian and Bosnian-Herzegovinian Drama)
This text consists of three parts. The first part of the text deals with comical means in The
Government Inspector by Nikolai Vasilievich Gogol, the play which is the first to promote
laughter through tears. Comical means in The Government Inspector are treated through
influential theory of comical/laughter of Henri Bergson. However, it is also revealed how
in relation to the type of comedy based on human society and emotional distance The
Government Inspector displays certain surplus. The second part of this text examines two
examples from Bosnian-Herzegovinian drama plays Childhood Disease: When Father
Was Away on Business by Abdulah Sidran and Grow in Width by Devad Karahasan.
Starting from reflection on stylistic tendencies introduced by Volker Klotz in his book
on closed and open forms of drama, this text shows that Sidrans play is written entirely
in accordance with the rules of open form of drama, while Karahasans play is written
174 Almir Baovi: Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i bosanskohercegovake drame)
in accordance with the rules of closed form. Finally, in the third part, this text shows
that, despite the difference in style, these two plays demonstrate certain resemblance
with the tradition of laughter through tears which was introduced by Gogol in his The
Government Inspector. This leads to conclusion that this type of comical/laughter is broader than the notion of style and that it could be described as a genre in the European
dramatic tradition.
Key Words: laughter through tears, types of comical, comedy of distance, comedy of
compassion, totality
Smijeh u Revizoru
Ovaj rad kree od poetne pretpostavke o organskom jedinstvu onoga to ulazi u sastav
drame, jedinstvu koje se prilikom opisivanja drame i ralanjivanja materijala mora uzeti u obzir, onako kako to piui o problemima dramaturke analize predlae Sergej Baluhatyj (1969:7). To u ovom sluaju znai da smijeh kroz suze kojim se ovaj rad bavi jeste
organski povezan sa razliitim aspektima drame zasnovane na tom smijehu; zadatak koji
ovaj rad stavlja pred sebe jeste ukazati na vezu izmeu tog tipa smijeha i nekih osobina
konkretnih drama koje se na tom tipu smijeha zasnivaju.
Pojam smijeh kroz suze povezuje se sa romanom Mrtve due Nikolaja Vasiljevia
Gogolja. Kako je to u svom radu o tehnici komikog kod Gogolja sugerirao Aleksandar
Slonimski (1990), taj pojam je od poetka povezan sa enjom za totalitetom. Piui o
humoru i grotesci, Slonimski kree od razmiljanja Jeana Paula koji kao bitno obiljeje
humora navodi totalitet, a drugi period Gogoljevog pisanja okarakterisan je znakom
sveoptosti, irokog obuhvata ivota i ujedno jaanjem kominog elementa (1990:440).
Slonimski tu podsjea da sam Gogolj za poetak smijeha kroz suze smatra komediju Revizor, nakon koje je osjetio potrebu za jednim potpunim djelom, u kojem ne bi bilo samo
ono emu se treba podsmijevati. Ovdje e se ponuditi samo letimina analiza tipova
komike u Gogoljevom Revizoru, dakle u komediji koja promovira smijeh kroz suze, ukazat e se na vezu izmeu tih komikih sredstava i cjeline ovog komada. Nakon toga e
se neke osobine smijeha kroz suze razmatrati na primjeru dvaju bosanskohercegovakih
autora, u dramama Djeija bolest: otac na slubenom putu Abdulaha Sidrana i Rasti u
irinu Devada Karahasana.
ini se da bismo u Revizoru mogli prepoznati gotovo sve tipove kominog koje
u svojoj utjecajnoj studiji o smijehu izdvaja Henri Bergson (1987). Uzimajui u obzir
Bergsonovu teoriju smijenog, Vladimir Kralj (1966:128-129) komad Revizor navodi kao
primjer za komediju situacije. Od komikih sredstava Kralj u vezi sa Revizorom naglaava mehaniko ponavljanje, koje on prepoznaje u ponovljenim posjetama trgovaca i
inovnika umiljenom Revizoru. Bergson ponavljanje tretira kao jednu od osnovnih karakteristika vodvilja, u kojem se grupa lica iz ina u in vodi kroz najrazliitije sredine
i pritom, u uvijek razliitim okolnostima, ponavlja isti niz dogaaja ili neprilika, meu
kojima postoji simetrian odnos (62). U Revizoru se ponavljanje pojavljuje i na kraju, u
replici koju izgovara andar informirajui Gradonaelnika i ostale likove da je stigao revizor, a vidjet emo da to ponavljanje ima vanost pri razmatranju cjeline ovog komada.
Sa cjelinom Revizora povezana je i profesionalna komika, za koju Bergson kae da

njen okvir priprema samo drutvo i da se ona najlake gradi ako je utvrdimo unutar
jezika kojim se slui. U Revizoru potar ita tua pisma; bolesnici lie na kovae i pue
jak duhan, sreski ljekar ne zna ruski jezik i isputa neke udne zvukove; u sreskom sudu
nalaze se guske sa guiima, a na ormaru sa aktima nalazi se lovaki korba; lan suda
zaudara na rakiju, i to se objanjava time da ga je dadilja povrijedila kad je bio mali;
nastavnici prave udne grimase i zanose se lekcijama iz historije do te mjere da razbijaju
inventar... Bergson profesionalnu komiku povezuje sa iluzijom o dostojanstvenosti koja
opravdava postojanje profesija ija je korisnost sumnjiva; Gogolj u Revizoru specifinim
korienjem profesionalne komike gradi svijet pomjerenih proporcija, to je kao vaan
Gogoljev postupak naglasio Boris Ejhenbaum u svom tekstu Kako je napravljen Gogoljev
injel. Kao to se iz gore navedenih primjera moe zakljuiti, profesionalna komika u
Revizoru mogla bi se povezati sa obratom, preokrenutim svijetom, drugim postupkom
koji Bergson navodi kao karakteristian za vodviljski tip kominog.
Osim u tretiranju profesija, obrat ili preokrenuti svijet u Revizoru je prisutan naprimjer i kao nadmetanje majke i kerke, Ane Andrejevne i Marije Antonovne, za naklonost Hljestakova. Na izvjestan nain bi se i odnos Hljestakov Osip mogao povezati sa
preokrenutim svijetom. U Napomeni gospodi glumcima Gogolj navodi da je Hljestakov
priglup, da govori i radi bez ikakvog razmiljanja, a za Osipa se kae da je pametniji od
svog gospodina i voli da mu oita lekciju. Ovaj odnos Hljestakov Osip jeste preokrenut
posebno ukoliko imamo u vidu dugu tradiciju odnosa gazda sluga koji u evropskoj tradiciji traje jo od rimske komedije i koji je uvijek podrazumijevao da se to u sebi udvojeno djelatno lice dijeli na plan refleksije koji pripada gazdama i plan akcije koji je ostavljen
slugama. Osim to mu je uslovno govorei oduzet plan akcije, u Revizoru Osip odudara
od sluga iz komediografske tradicije i zato to pokazuje suprotnu inicijativu: on nagovori
svoga gazdu da napuste i grad i sve poasti koje im se u tom gradu dodjeljuju.
Kao posebnu vrstu obrtanja zdravog razuma Bergson navodi sluajeve kada nastojimo oblikovati stvari prema nekoj svojoj ideji, a ne svoje ideje prema stvarima, to obrtanje
sastoji se od toga da pred sobom vidimo ono na ta mislimo, umjesto da mislimo na ono
to vidimo (118). Na toj vrsti obrtanja Revizor se u prvom redu gradi kao komedija zabune, dakle kao komedija iji sie je put ka otkrivanju pravog identiteta centralne linosti.
Zbog zabune koja stoji u osnovi Revizora, itav sie mogli bismo povezati i sa komikim
postupkom ukrtanja nizova, treim postupkom komedije koji navodi Bergson: Neka
je situacija komina kad je povezujemo istovremeno sa dva niza meusobno potpuno
nezavisnih dogaaja i kad je moemo tumaiti istodobno na dva razliita naina (118).
itav niz dogaaja u Revizoru moemo istovremeno tumaiti iz perspektive grada kao
djelatnog lica i iz perspektive para koji ine Hljestakov i Osip.
Shvaen kao komedija zabune, Revizor od osme scene drugog ina, od susreta Gradonaelnika i Hljestakova, funkcionira kao tip komada za koji J. L. Styan kae da nam
prua zadovoljstvo jer dogaaji potvruju nau mudrost. Styan dodaje: U tom je prava
ironija drame i pomou nje dramatiar obavi vei deo svog posla; privilegovanom gledaocu se stalno i uporno saoptavaju znaenja skrivena od linosti u komadu (1970:46).
Ovako shvaen, Revizor bi se mogao povezati sa kominim koje promovira nadmo italaca/gledalaca u odnosu na likove komada. Taj tip smijenog razmatra Charles Baudelaire u svom tekstu O sutini smijeha i uopte o kominom u umjetnosti (1979:223-245),
piui da komino uvijek lei u posmatrau i da se ono uvijek zasniva na osjeanju nadmoi, bilo da se radi o sopstvenoj nadmoi ili nadmoi ovjeka nad prirodom.
Na tragu ovog razmiljanja o kominom i prirodi, Bergson polazi od definiranja
smijeha kao drutvene geste (20), tvrdei kasnije da komedija prihvaa drutveni ivot
kao prirodnu okolinu (109). Tretirajui smijeh kao drutveni fenomen, Bergson kao da je
u potpunosti komediju liio mogunosti suosjeanja, jer on tvrdi da smijeh nema veeg
neprijatelja od emocije (11). U tom smislu, Revizor bi mogli shvatiti kao drutvenu satiru, posebno imajui u vidu razmiljanje o satiri Andrea Jollesa (1978:181), koji kae da je
satira poruga s onim to korimo i to nam je daleko, pa ne elimo imati nita zajedniko
s prekorenim, otro smo mu protivni, otud ga rjeavamo bez suuti, bez samilosti.
Vano iskustvo knjievne teorije dvadesetog stoljea sadrano je u injenici da korpus knjievnih tekstova od kojih teoretiar polazi bitno odreuje mogunosti njegove
teorije. U skladu sa dominantnom komediografskom praksom na kojoj temelje svoja razmiljanja o komediji, razliiti autori o toj formi razmiljaju uzimajui kao okvir ljudsko
drutvo i emotivnu distancu od kojih veina komedija devetnaestog i dvadesetog stoljea
zaista ivi. Tako da su razumljivi razlozi zbog kojih suze naruavaju istou ovako definiranog smijeha. S tim u vezi, Vladimir Volkentajn pie:
Smeh je neprijatelj suza. Komedija koja u pojedinim momentima izaziva suze, ozbiljno duevno uznemirenje, nije komedija istog anra. Teorija smeha kroz suze
nastala je delimino na osnovi dela gde se smeni momenti stalno smenjuju sa dramatinim, na primer u Gogoljevim Zabelekama ludaka, delimino kao samoodbrana
autora komedija tog istog Gogolja, koji je pokuao da opravda spoljnu neozbiljnost
svoje umetnosti. I zaista, naruavajui smeno prikazivanje nikolajevske Rusije, Gogolj je na kraju stvarao efekt tuge, utuenosti, u svima u kojima su jo bila iva drutvena oseanja (1966: 68).
Ovakva razmiljanja o komediji zasnivaju se na dugoj tradiciji razumijevanja tog
fenomena, tradiciji koja se jo od Aristotelove Poetike zasniva na usporedbi komedije
sa tragedijom. Moglo bi se rei da na izvjestan nain jo od Aristotela traje uvjerenje
da temeljna razlika izmeu tragedije i komedije jeste razlika u perspektivi, jer tragedija
itaocu i gledaocu nudi unutranji pogled na dogaaje i mogunost da egzistencijalnu
situaciju likova doivi kao sopstvenu, a suprotno od toga komedija bi bila zasnovana
na promatranju izvana. Smijeh kroz suze oigledno dovodi u pitanje mogunost jasnog
diferenciranja tragedije i komedije.
U vezi sa Revizorom razliiti autori koji su se bavili ovom Gogoljevom komedijom,
kao uostalom i sam Gogolj, veliku panju posvetili su kraju komada. Jurij Lotman pomou poetka i kraja definira okvir umjetnikog teksta, navodei da poetak ima odredbenu modelativnu funkciju, da on nije samo svjedoanstvo o postojanju nego i zamjena
kasnije kategorije uzronosti. Isti autor kae da kraj ne svjedoi samo o zavretku nekog
siea, nego i o konstrukciji svijeta u cjelini (1976:281-286). Upravo poetak i kraj Revizora, njihova simetrinost, moda na najbolji nain svjedoe o svijetu u kojem ive likovi
tog komada. Komad poinje i zavrava informacijom o dolasku revizora, to na najbolji
nain definira dramsku radnju.
Kako je to primijetio Vladan vacov (1976), svaki ljudski postupak ima svoje unutarnje i vanjske uzroke i svoja ogranienja. Dramska umjetnost postavlja i demonstrira
konkretnu, neponovljivu mjeru odnosa meu uzronim nizovima. Ona, kae dalje vacov, pita i djelomice odgovara na pitanje: ta ovjek u datim okolnostima moe uraditi?
U tom je smislu drama pitanje koje se postavlja i na koje se odgovara radnjom. Tu radnju,
zakljuuje vacov, obiljeava ishodina situacija, organizirano kretanje i situaciji primjeren ishod. Ishodina situacija Revizora, nijema scena na kojoj Gogolj insistira, svjedoi o
preobraanju linosti u okamenjene poze, radnje u sliku, a ivih ljudi u lutke, kako je to
primijetio Boris Uspenski (1979:208).
Vratimo se jo jednom sa te zavrne scene na poetak komada i razmotrimo implikacije koje proizlaze iz injenice da komina umjetnost moe imati izvore koji nisu
socijalni ve religiozni (Mauron 1981:411). Naime, drama je, kako kae Manfred Pfister
(1997:27), umjetnost neposrednog predstavljanja, koju odlikuje dojam neposredne sadanjosti prikazanog dogaaja, istovremenosti prikazivanog s prikazivanjem i postupkom recepcije. To znai da se u drami ono odsutno u sadanjost doziva radnjom. Teko
bi se naao neki komad u evropskoj dramskoj tradiciji, bez obzira na njegov anr, u kojem se u tolikoj mjeri prizivaju Bog i onostrano, kao to je to sluaj sa Revizorom.
Odmah nakon informacije koju Gradonaelnik dijeli sa ostalim likovima o tome
da im dolazi revizor, slijedi Gradonaelnikova ispovijest o snu u kojem je vidio pacove,
crne i neprirodno velike, a san je u evropskoj dramskoj tradiciji uvijek znaio anticipiranje budueg vremena i vrstu vezu sa onostranim. Zatim na pitanje otkud revizor, isti
lik odgovara da je to oigledno sudbina. Uzimanju mita, dakle radnji koja bi mogla biti
predmet istrage revizora, Gradonaelnik suprotstavlja optubu da sreski sudija Amos
Fjodorovi ne vjeruje u Boga, da ne ide u crkvu, a ovjeku se die kosa na glavi kad on
govori o postanku svijeta. Na vijest Bopinskog i Dopinskog da su vidjeli revizora, Gradonaelnik reagira replikom: Gospode, smiluj se nama grenicima!; isti lik kasnije govori
o tome kako e Bogu, im se od revizora oprosti, upaliti najveu moguu svijeu. Dajui
prvi put Hljestakovu novac, Gradonaelnik se poziva na hriansko ovjekoljublje.
Dozivanje Boga u Revizoru povezano je i sa tatinom kao komikom osobinom, koju
Bergson imenuje kao najpovrniju i najdublju manu, kao divljenje samom sebi (110-111),
tvrdei da je smijeh specifian lijek protiv tatine (112). Specifinost upotrebe ovog komikog sredstva povezana je sa specifinom siejnom konstrukcijom Revizora, sa injenicom da Hljestakov nije djelatno lice u pravom smislu rijei. Hljestakov tokom dramskog siea samo pristaje na sliku drugih likova o sebi, a on za te likove postepeno dobija
gotovo boanski status. Hljestakovljeva tatina i djelovanje ostalih likova dovode do toga
da u jednom trenutku Hljestakov izgovori: Ja sam sebe poznajem. Ja se svuda nalazim.
Svuda! (III, 6) Ovdje Gogolj oigledno bira replike koje povezuju definiranje Jahve iz
Starog zavjeta: Ja sam onaj koji jesam! sa Descartesovim definirajem i sebe i modernog
ovjeka: Mislim, dakle jesam.
Nakon tih replika Gradonaelnik muca, i ta nemogunost govora kao da priprema
zadnju, nijemu scenu koja dolazi nakon prepoznavanja kao dramske radnje. Iako je na
poetku reeno da taj lik ne vjeruje u Boga, IV in poinje rijeima sudije Amosa Fjodorovia: Zaboga... Upravo je sudiji pripala dunost da Hljestakovu prvi ponudi mito, i taj
lik u susretu sa Hljestakovom vie puta zaziva Boga i presvetu Bogorodicu (IV, 3), pripremajui scene u kojima e Hljestakov funkcionirati kao jedna vrsta boanstva u odnosu
na koje su mehaniki prostor i mehaniko vrijeme relativni. U istom inu, Hljestakov
staratelju sirotita kae: Recite mi, molim vas, meni se ini kao da ste vi jue bili malo nii
rastom, nije li tako? Na to mu Artemije Filipovi odgovara: To je vrlo moguno. (IV, 6)

Odmah u narednoj sceni Dopinski moli Hljestakova da njegovom sinu koji je roen prije braka prizna pravo na prezime, to implicira Hljestakovljevu mogunost da promijeni
mehaniki, pravolinijski vremenski tok.
I u molbi Bopinskog sadrano je istovremeno tuno i smijeno uvjerenje o Hljestakovljevim mogunostima: Bopinski moli Hljestakova da obavijesti vane ljude u Petrogradu kako u takvoj i takvoj varoi ivi Petar Ivanovi Bopinski (IV, 7), to upuuje
na paralelu sa ispovijestima likova iz Danteovog Pakla. Naime, Boanstvena komedija
obiljeena je time to je u svakoj ispovijesti imanentno prisutna molba Danteu da putem
pjesme prenese ljudima da je vidio onog ko se ispovijeda, a to je istovremeno molba
Bogu koja sadri kajanje lika i opis strahota Pakla (Delilovi 2008). Siejna pozicija
Bopinskog i Dopinskog, likova koji funkcioniraju kao jedan lik i u ijim je imenima
i postupcima Gogolj sugerirao pretvaranje organskog u mehaniko kao valjda najstariji
oblik kominog, neodvojiva je od njihove motivacije. Upravo ti likovi u Hljestakovu prvi
prepoznaju revizora, kojeg se ne boje nita manje nego to se inae boje svih drugih
ljudi. Ono po emu se Bopinski i Dopinski razlikuju od ostalih predstavnika grada,
samo naglaava slinost svih likova u odnosu na Hljestakova, koji sve vrijeme umjesto
Boga priziva anonimnu silu, najprisutnije motivacijsko sredstvo u formama graanskog
teatra: sveprisutni sluaj.
Prije itanja pisma iz kojeg ostali likovi saznaju da Hljestakov nije nikakav revizor,
Gradonaelnik izdaje naredbu da se objavi kakvu je sreu njemu Bog poslao, da ker udaje za takvog kakav jo nije postojao na svijetu, koji sve moe uraditi, sve, sve, sve! (V, 1) To
definitivno potvruje status koji Hljestakov ima za stanovnike grada, a iznenadni izlazak iz scenskog prostora i Gradonaelnikovo obraanje publici: emu se smijete? Sebi se
smijete! (V, 8) povezuje se sa cjelinom ovog komada. Slonimski kae da se upravo u tom
monologu Gradonaelnika pojavljuje mogunost suosjeanja i da se tu otkriva subjektivna strana humora posmatranje itave ukupnosti dogaaja, posmatranje njihovog
sveopteg znaenja (441). U prihavatanju i razumijevanju takvog djela, kae dalje Slonimski, sudjeluje elemenat uivljavanja, koji je nespojiv sa isto-posmatrakim stanjem
svijesti, kakvo trai komiko poimanje (443).
To bi Revizor dovelo u vezu sa ironijom kako je definira Jolles (1978:181-182), koji
naglaava da ironija nije protivna onome emu se ruga, ve ukljuuje sudionitvo. U
ironiji, kae Jolles, osjeamo neto od naklonosti i povjerljivosti, a svijest o tome da sami
spoznajemo ono emu se rugamo ini da u ironiji moemo s kominim povezati sva
sjenenja, od sjete do boli. Razlika izmeu satire i ironije, kako te tipove smijeha definira
Jolles, jeste u tome to je satira ogorena na svoj predmet, a ironija ini da ono gorko
otkrivamo u nama samima.
Odnos izmeu satire i ironije u Revizoru mogli bismo povezati sa cjelinom ove komedije, jer se sva komika sredstva karakteristina za satiru uklapaju u ironijski modus u kojem se ovaj komad ostvaruje kao cjelina. Kraj komada sugerira da e, u skladu
sa prirodom pravog revizora, sve mane likova biti uinjene nekodljivim za drutvo.
Imajui u vidu odnos izmeu poetka i kraja ove drame, odnosno uzimajui u obzir da
kraj komada znai vraanje na njegov poetak, mogli bismo se upitati o smislu dogaaja
smjetenih u sredinu ove prie. U tom smislu bismo Revizor mogli definirati onako
kako je litvanski reditelj Oskaras Korunovas (2002) definirao Sofoklovu tragediju Car
Edip. Naime, objanjavajui svoju postavku ovog slavnog komada, Korunovas kae da
je za njega to pria o ovjeku koji se prestao bojati Boga i poeo se bojati svega ostalog.
Ovako proitan, Revizor bi mogao biti pria o odnosu ovjeka prema odsutnom Bogu, a
smijeh kroz suze bi mogao svjedoiti o tenji za totalitetom izgubljenim u devetnaestom
stoljeu, stoljeu koje je konano ubilo Boga.
Otvorena drama o bolesti i zatvorena drama o smrti
Prije nego to se pozabavimo smijehom kroz suze na primjerima dviju bosanskohercegovakih drama, moda treba podsjetiti na polaznu pretpostavku iznesenu na poetku
ovoga rada, na uvjerenje o organskoj prirodi drame. Ovdje se sasvim prihvata uvjerenje
Etiennea Souriaua (1958:287) da je umjetniko djelo bie koje valja unaprijediti, ostvariti
ono to je u njemu jedinstveno, nezamjenjivo. To uvjerenje znai da razmatranje elemenata smijeha kroz suze ne znai previanje razlika meu dramama Djeija bolest: otac
na slubenom putu Abdulaha Sidrana i Rasti u irinu Devada Karahasana. Smijeh kroz
suze e se razmatrati na primjerima dviju drama koje se po svojim stilskim tendencijama
u znaajnoj mjeri razlikuju, to bi moglo znaiti da naslijee jednog tipa smijenog koje
poinje sa Gogoljevim Revizorom jeste ire od pojma stila i da moda postoji mogunost
da se u radu ambicioznijem nego to je ovaj to naslijee opie kao anr.
Drama Abdulaha Sidrana Djeija bolest: otac na slubenom putu u velikoj mjeri se
podudara sa tipom dramskog pisma koji Volker Klotz u svojoj utjecajnoj knjizi Zatvorena i otvorena forma u drami zove dramom otvorene forme. Radnja otvorene drame kako
je definira Klotz (1995:89) odrie se ekspozicije i ve konstelacija prve scene pokazuje
partnere u borbi, a to su persona dramatis i svijet. Sidranova drama poinje u psihijatrijskoj ordinaciji u kojoj pred psihijatrom Kreimirom Klariem, kao pred isljednikom,
sjedi centralni lik drame Sabahudin Zolj. Mnotvo disperzivnih scena i raznoliki svijet
koji se u njima otkriva, u ovoj drami otvorene forme na okupu dri centralno Ja (Klotz
1995:88).
Vane karakteristike otvorene forme u Sidranovom komadu proizlaze i iz injenice
da se u njemu dramska napetost gradi na odnosu izmeu tridesetogodinjeg Sabahudina
i istog tog lika dok je bio djeak, to naglaava irok vremenski raspon, a pravilno ritmiko vraanje iz mnotva mjesta koja se u drami pojavljuju u prostor psihijatrijske ordinacije ukazuje da se vrijeme tretira kao besciljno kruenje (Klotz 1995:94) i da se radnja u
komadu Djeija bolest: otac na slubenom putu ne kree naprijed, ne napreduje linearno
od odreene polazne take ka odreenom cilju, nego se kruno vraa na poetak.
itava Sidranova drama gradi se od fragmenata sopstvene ivotne historije, to je
pribliava ekspresionistikoj drami za koju Peter Szondi jo kae da umjesto radnji koje
se odvijaju meu ljudima, oblikuje put kroz otueni svijet (1995:94). Ta drama figuru
putovanja ima i u svom naslovu, a slubeni put povezuje privatnu nit Oevog kurvaluka
sa javnom niti politikog progona. itav sie u ovoj drami se na izvjestan nain gradi kao
u drami stanica. Oevo doslovno putovanje (sugerirano estim promjenama mjesta: Zagreb, kupe voza, Sarajevo, Goli otok, Kreka, Drina, Zvornik, Banja Koviljaa, pa ponovo
Sarajevo) komentira se Sabahudinovim metaforikim putovanjem. Polimitija, kao sljedea vana karakteristika drame otvorene forme, ogleda se u tome to su te dvije radnje
isprepletene, meusobno uravnoteene, imaju jednaku teinu i znaaj (Klotz 1995:81).
Osim centralnog Ja i figure putovanja, dogaaji u ovom komadu dre se na okupu

i pomou principa komplementarnih niti to je, kako kae Klotz, jedno od sredstava da
se rasutost zbivanja u drami otvorene forme usmjeri, da se raupanoj radnji postave
osnovne linije, da se uspostavi unutarnja komunikacija meu spolja razbacanim i usamljenim dijelovima (85). Te niti se pojavljuju i na intimnom i na javnom planu, prije
svega u meusobnom komentiranju ljubavnih trouglova Majka Otac Ankica i Otac
Ankica Faruk te kao paralelizam izmeu Oeve i sudbine Vlade Petrovia koji se
potcrtava zavrnom scenom svadbe Dininog dajde Fahre i Vladine kerke Natae Petrovi. Ti ljubavni trouglovi se kometiraju i Dininom ljubavlju prema Maenjki. Komad
zavrava Dininim glasom kao izvjesnim komentarom svih dogaaja.
DININ GLAS:... ja tebe, Maenjka, svaki dan stalno puno volim i neu te
zaboraviti nikada dok sam iv. Ja hou da se ti uda za mene kad jo malo
porastemo pa da budemo mu i ena. Ako ti nee da se uda za mene, to jest,
ako ti mama ne da, ja u biti najtuniji ovjek na ovoj planeti. A tebe onda
molim da se nikad ne uda za mua koji ide na slubeni put jer je to neto
najgore na svijetu... A najbolje je da ti doe u Sarajevo pa da opet budemo
stalno zajedno... Meni je ovako glupo da ivim. (Epilog)
Dinina ljubav prema Maenjki funkcionira kao jedna vrsta integracione take u
ovom komadu. Taj odnos nije najmanje vaan za ono to Klotz zove metaforikom ligaturom, koja se u ovoj drami jasno povezuje sa centralnim Ja. Maenjkina bolest povezuje
se sa Sabahudinovom djeijom boleu koja se lijei u psihijatrijskoj ordinaciji. Na kraju
Drugog dijela uje se zvuk klofanja ilima sa poetka komada, zatim slijedi dijalog Sabahudin Doktor:
SABAHUDIN: Neko opet klofa ilim. ujete li?
DOKTOR: Da. Stvarno: neko opet klofa ilim.
SABAHUDIN: Stvarno ujete? Onda meni nije nita?
DOKTOR: Nije ti nita, Dino. Djeija bolest.
(39. scena, Ordinacija...)
Istovremeno, djeija bolest se povezuje sa Oevom egzistencijalnom situacijom i njegovom enjom za Sarajevom. U Banji Koviljai, doktor Ljahov Ocu uspostavlja istu onu
dijagnozu koju Sabahudinu uspostavlja psihijatar:
OTAC: Sad je, Ostoja, moja na redu. Ali, imam molbu! Doktore ti e me podrat, tu
smo isti.
OSTOJA (Kome se ne dopada ovo naglo uozbiljenje): Nemoj srat! Kakva, bre, molba?
OTAC: Da kau: za drutvo iz Sarajeva.
OSTOJA: Znaju, bre, svi ko smo, odakle smo!
OTAC: Nek znaju. Za moju duu. Da ujem!
OSTOJA: (Vratio policijsku sabranost) Ili si debelo prefrigan, ili stvarno budala! Nek ti
bude.
LJAHOV: Ni budala ni prefrigan, Cekiu - nego dete! Dete! Ja ti kao lekar kaem:
deija bolest!
(26. scena, Banja Koviljaa)

Nakon uspostavljanja dijagnoze, slijedi pjesma Je l Sarajvo gdje je nekad bilo, a istu
tu pjesmu na poetku i na kraju komada pjeva Ankica. Sasvim u skladu sa stilskom tendencijom ovog komada, jer metaforiki materijal se u otvorenoj drami ne hrani iz mitologije, historije i knjievnosti, nego je pristupaan svakom ovjeku (Klotz 1995:153-156),
kod Sidrana je slikovni svijet povezan sa narodnim pjesmama. Osim pjesme o Sarajevu
kao simptomu Oeve djeije bolesti, ponavlja se i pjesma o Zemlji usred Balkana koja
se pjeva na priredbi u dvoritu i u Banji Koviljai. Pjesme u strukturi Sidranove drame
potvruju otvorenost dramske forme, jer funkcioniraju kao ono to Klotz zove singularnim medijem za vlastiti problem i nadindividualnim izvorom metaforikog materijala.
Ovaj Sidranovov komad naglaene osobine otvorene forme pokazuje i na planu
vremena i na planu prostora. Okvir koji ine scene iz ordinacije naglaava u kojoj mjeri sadanjost zatvara centralnom liku povratak u rezervate refleksije (Klotz 1995:98), a
na planu prostora tjeskoba ordinacije, kao podruje savjesti i privatnog, suprotstavlja
se irini otovrenog prostora kojim dominira historija (Klotz 1995:104). U prostornom
smislu bi se dvorite kue moglo smatrati vanom integracionom takom. Nije sluajno
da prostor ordinacije vie puta u komadu (na prelazu sa 1. na 2., a zatim sa 7. na 8. scenu
u Prvom dijelu, kao i izmeu kraja Drugog dijela i Epiloga) smjenjuje prostor dvorita i
da se kao lajtmotiv kroz razgovor Sabahudina i Doktora provlai klofanje ilima u tom
dvoritu. U otvorenoj drami mnotvo pojedinanih iveraka radnje, kako kae Klotz,
samo se skicira, a nain da se skrivena koncepcija otvorene drame osvijetli jeste integraciona taka kao taka presjeka razliitih perspektiva (91). Upravo se u dvoritu kao
graninom prostoru susreu intimno i javno, unutranje i vanjsko, a u tom prostoru se
spajaju Sabahudinove opsesije i konani kraj Oevog putovanja: Majin pucanj koji Oca
vezuje za invalidska kolica.
Kraj drame Djeija bolest: otac na slubenom putu takoer svjedoi da je to cjelina
u isjecima, kako Klotz definira otvorenu dramsku formu, u kojoj se spoljanja radnja
probija izvan granica koje su date poetkom i krajem drame (176). Iako za podnaslov ima
odrednicu Pozorini komad u dva dijela sa epilogom i dvostrukim zavretkom, posljednja
didaskalija u ovom Sidranovom komadu upuuje na nemogunost da se ta drama smisaono zaokrui. U toj didaskaliji stoji da glumci izau na poklon, a zatim: Majka, pred
sobom gura invalidska kolica, u njima sjedi otac, u krilu mu ono (...) to bijae u njenom
trbuhu. (Epilog)
Drama Rasti u irinu Devada Karahasana spada u tip drame koju Klotz imenuje
kao zatvorenu dramsku formu. Za razliku od drame otvorene forme koja se gradi od u
sebi zaokruenih scena, zatvorena forma naglaava vanost inova. Sasvim u skladu sa
karakteristikama zatvorene drame, Karahasan naglaava kontinuitet onoga o emu se
raspravlja u dijalogu, a granice jednog segmenta i novi poeci javljaju se samo prilikom
promjene ina. U ovom Karahasanovom komadu mogu se primijetiti sva kompoziciona
obiljeja zatvorene drame: simetrija, analogija i proporcija (Klotz 1995:57). Simetrinu
strukturu zatvorene drame istie njen prostor, taj prostor je i u ovoj drami zatvoren prostor koji zaklanja prirodu i spoljanji svijet. Simetrija se u komadu Rasti u irinu ogleda
i u tretiranju vremena, jer izmeu inova prolazi po est mjeseci, a tu simetriju naroito
naglaava injenica da su svi inovi graeni kao ceremonijalna okupljanja motivirana

smru koja kao dogaaj svaki put ostaje izvan scene.
Karahasanovi likovi su karakteristini likovi zatvorene dramske forme po tome to
su povezani sistemom referencija koji im je zajedniki, bilo da je rije o religiji ili o humanistikom obrazovanju (Klotz 1995:52). Nurija je novinar, Alma je kustosica muzeja,
Sabit i Mile su ljekari, Kliment je student filozofije, Milanka je vii socijalni radnik, Ivan
je sveenik. Kako kae Klotz, u zatvorenoj dramskoj formi linost je istovremeno individua i funkcija, ovjek i uloga, ta linost postupa i reagira kao ovjek, ali imajui u vidu
nain postupanja i reagiranja koji iziskuje uloga nosioca pogleda na svijet (48).
U prvom inu drame Rasti u irinu likovi su okupljeni u kui Sabitovog oca kojem
je tog dana obavljena denaza. Karahasanov izbor likova, odnosno fond zajednitva koji
postoji meu njima, omoguuje da se prvi in gradi kao aranman razliitih pogleda na
smrt Sabitovog oca, kao dijalog o upravo zavrenoj denazi. Od rasprave o konkretnoj
denazi, likovi svoj pogled na svijet pokazuju postepeno raspravljajui o smrti uope, i
to u irokom rasponu: od Milinog materijalistikog stava da se mrtvaci sahranjuju da ne
zagauju okolinu, ne ire infekciju i zarazu, preko pogleda na smrt kao pitanja socijalne
hijerarhije koji uvodi Sabit vodei rauna o tome ko je sve poslao vijenac na grob njegovog oca, pa do Klimentovog hegelijanskog pitanja: ko je subjekt sahrane.
Sasvim u skladu sa injenicom da se zatvorena drama bavi unutranjim procesima
u ovjeku, da otkriva duevne nijanse, zbog ega su iz scene uklonjene sve otre akcije
(Klotz 1995:26), radnja u komadu Rasti u irinu se vie odnosi na svijet ideja. Nedostatak
otrih akcija Karahasan potcrtava neznatnom fizikom radnjom koja se u svim inovima pojavljuje kao bacanje papira u zrak, a tom radnjom se gradi shematinost, uslovno
govorei opozicionih parova. Na kraju prvog ina Sabit baca listove herbara uvis, pokazujui svoj odnos prema Nuriji. Upravo zato to nastupa i kao uloga kao otac djeaka
sa kojim je Nurija pregledao herbar umjesto da ide na denazu, kao glava porodice i
sin ovjeka kojeg su taj dan sahranili Sabit osjea obavezu reagirati na Nurijinu elju
da ostane nevidljiv na ceremonijalnom okupljanju oko kojeg se gradi ovaj in. Sabitovo
proglaavanje Nurije ovjekom koji mu rui oevu denazu vodi ka njihovom moguem
sukobu, a poto se klasino graena drama zasniva na napetosti a ne na sukobu, tu prvi
in ovog komada zavrava.
Drugi in dogaa se u stanu Mile Tice, a organiziran je oko posljednje veere koju
Mile prireuje jer eli sa Ivanom i svojim mrtvim sinom otputovati u Palestinu. inu
prethodi Milin i Ivanov izlazak iz zatvora, u kojem su bili zbog skrnavljenja groba Milinog sina. Milin pokuaj da ponovo sahrani sina, ovaj put uz vjerski obred, pokazuje
da se promjene u ovoj Karahasanovoj drami ne zasnivaju na vanjskim dogaajima, ve
se pravo dogaanje, u skladu sa obiljejima zatvorene forme, odigrava u junakovoj dui
(Klotz 1995:75). Milina radikalna promjena i sve to se dogodi izmeu prvog i drugog
ina svjedoi o kontinuitetu kao osobini zatvorene drame u kojoj se sve ono to se ne
prikae, nadoknadi tako to se ispria (Klotz 1995:20).
Za razliku od likova u otvorenoj dramskoj formi, likovi u zatvorenoj drami za vremensko stajalite uzimaju historiju ili mit. Drama Rasti u irinu je zajedno sa dramom
Tamo je dobro objavljena u knjizi pod zajednikim nazivom Misionari. Karahasan upravo
u drugom inu ove drame najjasnije opravdava naziv knjige, ali i njenu anrovsku odrednicu: dvije komedije. Mile koji u prvom inu tvrdi da prava historija poinje sa nama, lik
koji eli brisati granice meu ljudima izmiljajui komunistiki pogrebni obred, zavri
u zatvoru jer je pokuao po kranskom obredu sahraniti sina; lik koji u prvom inu
vjeruje iskljuivo u materijalistiki svijet, u drugom inu se pretvorio u misionara koji
u snu doivi otkrovenje i dobije nalog da posjeti Svetu zemlju... Svi Karahasanovi likovi
su komini upravo zbog nedostatka korelacije izmeu onoga to govore, onoga to rade i
onoga to im se tokom siea dogaa.
Onako kako u prvom inu rasprava o upravo obavljenoj denazi prerasta u raspravu
o smrti kao temi na koju likovi reagiraju u skladu sa obrisima svojih karaktera i svojom
ulogom nosilaca pogleda na svijet, tako se u drugom inu otkriva vanost procesa u
dui dramskih linosti. Poseban vremenski kvalitet nekog spoljanjeg dogaaja u ovoj
drami postaje beznaajan. Drugi in funkcionira kao jedna vrsta ose simetrije u kojoj
se ogledaju prvi i trei in. Tu se potvruje da se ova drama manje zanima za ono to se
upravo dogaa, a vie za uzajamni uticaj, akciju i reakciju koju dogaaji izazivaju u svijesti dramskih linosti. Ono to se moe dogoditi i ono to se zaista dogaa, kae Klotz u
vezi sa zatvorenom formom, postaje ravnopravno (35). Ovaj in poinje tako to Nurija
baca uvis Miline dokumente pokazujui svoj odnos prema Milinom novootkrivenom
misticizmu i lanom redu u drutvu, a na kraju tog ina isti lik baca uvis novine, izgovarajui monolog o nedostatku dubine i visine u svijetu u kojem se moe rasti samo u
irinu. Izvjesni kontinuitet izmeu prvog i drugog ina ogleda se u injenici da je i ovdje
Nurija suprotstavljen svim drugim likovima.
Trei in dogaa se u Alminom stanu, a razlog okupljanja je Nurijina smrt. Od svih
likova koji se u ovoj drami o smrti pojavljuju, Nurija jedini umire, to takoer naglaava
njegovu vanost za dramsku konstrukciju. Posljednji in poinje tako to Alma baca
novine na Sabita, preuzimajui osim ove fizike radnje i Nurijin pogled na novine, na
Sabita, na svijet... Govorei Sabitu kako smrt nije priredba i soda-voda da bi se oglaavala
te da svi misle kako imaju pravo na svoj dio lea, Alma kao da preuzima Nurijinu ironiju
koja je razotkrivala ispraznost ceremonijalnih okupljanja u prva dva ina. Nurijinu perspektivu Alma preuzima i oivljavajui prolost snanim slikama, podsjeajui Sabita na
dogaaj iz djetinjstva kada je Nuriju tjerao da pia na grob starca kojeg je Nurija volio
vie od svojih roditelja.
itav niz paralela povezuje Nuriju i tog starca Bahtijara, a to se posebno naglaava stalnim tematiziranjem Bahtijarovog herbara kao ukroenog pejsaa koji, kako kae
Klotz, ima cilj da bude spomenik i istovremeno dragocjenost koja upuuje izvan sebe
(40). Ako bismo mogli rei da u Karahasanovoj drami koja nema glavnih i sporednih
likova postoji junak, onda bi upravo herbar koji zavri na kolskoj izlobi umjesto da
svjedoi o enji za nevidljivou, mogao biti signal o vanosti Nurijinog lika. elja za
vidljivou i rastom u visinu na kojoj se zasniva poredak svijeta, potvrdila bi vezu ove
drame sa zatvorenom formom, jer bi se Nurijina smrt mogla shvatiti kao propast junaka
koja potvruje zakoniti poredak cjeline (Klotz 1996:174). Nurija koji iskorai i sa trotoara
i iz ivota i Alma koja na kraju drame odahne jer je konano ostala sama, moda najbolje
svjedoe o prirodi te cjeline.
Gozba suza
Ovdje se pokualo pokazati da dvije drame koje su bile predmet rasprave pripadaju razliitim stilskim tendencijama, da je Sidranova drama graena kao otvorena, a Karahasanova drama kao zatvorena dramska forma. Sada se jo eli ukazati na njihovu slinost
u vezi sa naslijeem smijeha kroz suze koje proizlazi iz Gogoljevog Revizora. Te slinosti
pokazuju se u okviru koji je iri od pojma stila, ve je reeno da se one moda mogu
obuhvatiti pojmom anra koji u sebi okuplja i sadrajnu i formalnu stranu, a u svakom
sluaju te slinosti se tiu osjeanja povezanog sa dramom kao cjelinom.
Vidjeli smo da Revizor kao cjelina upuuje na nepominost svijeta. U Sidranovoj
drami sie se gradi na figuri putovanja koja samo jo vie naglaava sutinsku nemogunost bilo kakve promjene. Otac koji tokom komada ezne za Sarajevom i koji je pokretljiv
protiv svoje volje (gotovo da bi se moglo rei kako u Sidranovoj drami prevozna sredstva
voz, splav, kamion ine vano djelatno lice), na kraju doe u Sarajevo i tu ostane bukvalno nepokretan, vezan za invalidska kolica. Na poetku komada Djeija bolest: otac
na slubenom putu Oev slubeni put je ifra za njegovu aferu s Ankicom, zbog te afere
Otac odlazi na slubeni put politikog progona, a na kraju komada se nije nita promijenilo: Otac i Ankica vode ljubav u dvoritu. Ista nepokretnost prisutna je i u drugoj niti
ove drame: umjesto da izlijei Sabahudina, psihijatar na kraju i sam uje klofanje ilima
koje, kako kae zadnja didaskalija prije Epiloga, iz nestvarne dolazi u realnu akustiku.
Svi Karahasanovi likovi imaju neke elje koje u dramu uvode napetost na planu vremena, kao iekivanje koje dramu vodi naprijed, tu s jednakim pravom ive jedno pored
drugih realnost doista odigranih i potencijalnost planiranih, eljenih, pretpostavljenih
dogaaja (Klotz 1995: 75-76). Kod Karahasana na kraju svi likovi odustaju od svojih
elja: Nurija od Lubecka i od ivota; Ivan od misionarstva; Kliment od juga i apsolutnog
duha; Alma od putovanja u Veneciju; Mile od odlaska u enevu, zatim i od odlaska u Palestinu; Sabit bi volio otii u Afriku ili arapske zemlje kako bi se tamo borio za ljude, a na
kraju se pretvara u funkcionera; Milanka koja sve vrijeme kuka o svom nepodnoljivom
muu na kraju ostaje ivjeti sa njim... Alma je na poetku komada sama, ona je jedina
ena muslimanka u mukoj sobi, tu je usamljena i zato to Nurija sa malim Amerom
razgleda herbar, ona ak poinje koketirati sa Milom ne bi li tako privukla Nurijinu panju. Komad zavrava njenom replikom: Otili su. Dobro je.
Gogoljev komad svojim naslovom sugerira radnju koju bismo mogli definirati kao
reviziju. Pojam revizije ima i znaenje polaganja rauna, ovaj pojam bi se mogao dovesti
u vezu sa pojmom suenja, a to cjelinu ovog komada povezuje sa dramom onako kako je
definira Emil Staiger, koji kae:
ivot se tako u drami i u sudnici ne prikazuje, nego mu se sudi. Zato drama iznutra,
iz same sebe, i tei prema izvanjskom obliku sudita, o emu svjedoi velik broj kazalinih djela iz razliitih razdoblja (...) Najvia instanca pred kojom se vodi proces
ne suodreuje savrenost (to znai stilsko suglasje) neke drame, ali suodreuje njezin
rang, njezino dublje znaenje (1996: 156-157).
Ta najvia instanca pred kojom se ivotu u drami sudi neodvojiva je od vrijednosti
zajednikih za publiku i autora drame. U svojoj knjizi Elementi drame Styan (1970) kae
da se komad ne nalazi na pozornici, ve u svijesti. Styan kao elemente drame navodi
one koji grade dogaaje, zatim elemente koji su vezani za nain sklapanja tih dogaaja i
elemente koji se tiu reakcije gledaoca a koje Styan zove vrijednosti. Styan insistira na
tome da se vrijednost ne pojavljuje kao problem sve dok komad ne osjetimo kao cjelinu. U antikoj drami se, nakon raspada olimpijske religije, kao vrijednost i kao instanca
pred kojom se dogaajima u tragediji sudi uvodi porodica. Kod Euripida su svi dogaaji
naglaeno povezani sa tom vrijednou, njegovi bogovi sa maine esto djeluju zapravo
kao roaci heroja koji stoji u centru drame. Porodicu kao okvir moemo prepoznati i u
Shakespeareovim tragedijama, posebno nakon to se pone dovoditi u pitanje totalitet
koji je garantiralo prisustvo Dobrog Boga, a Racineove tragedije uvijek uvode napetost
na planu: porodica dravni zakon razum. U Revizoru kao gorko iskustvo koje ostaje
nakon zavretka komada jeste gubljenje i ono malo ugleda to ga je imala Gradonaelnikova porodica.
U Sidranovoj drami tema jeste doslovni, brutalni raspad porodice Zolj, raspad porodice Dinine majke i porodice Petrovi. U Karahasanovoj drami porodice, nakon to
su se raspale, sa dosta ironije ostaju na okupu. Mili se vratila njegova ena emsa, koja je
bila pobjegla sa automehaniarem. Milanka ostaje sa svojim muem iako je ona u prvom
inu u ljubavnoj vezi sa Milom, a u drugom inu sa Klimentom. Sabit u svijet drame ulazi
govorei o firmi, kombiju, vijencima i autobusu za denazu svoga oca (112), pretvarajui
porodini gubitak u statusni simbol, a u treem inu se Sabitov i Ismetin brak tretira
doslovno kao prepreka njegovoj karijeri (182).
Nemogunost da se barem u porodici nae neko sredite naglaava u kojoj mjeri, kako povodom utjecajnog Lukacsevog razmiljanja o modernoj drami kae Marvin
Carlson (1997), subjektivnost karaktera proima itav svijet moderne drame. Karakter
je, kae se dalje, pomina, neustaljena stvar, a moderna drama predstavlja potragu za
vitalnim sreditem koje suvremeni ivot ne nudi. I Sidran i Karahasan uvode temu djetinjstva, i tako kao da pokuavaju likove vratiti u prostor koji bi im ponudio kakvu-takvu
stabilnost i cjelovitost. Sidranova drama je u sutinskom smislu pokuaj da se razumije
mogunost gradnje klasinog karaktera, povodom kojeg Mihail Bahtin kae da u pitanju
ko sam? zvui pitanje ko su moji roditelji, kakvog sam roda? (1991:191). Ta potraga
kod Sidrana je naglaena u didaskaliji koja kae: Sabahudin u hipnotikom snu, potonuo u svoj negdanji identitet, kazuje svoju duu, s one egzistencijalne ivice gdje je desno
smijeh, lijevo pla. (7. scena, Ordinacija) U Karahasanovoj drami Nurija jedini stvarni
dijalog uspostavlja sa djeakom Amerom, pokuavajui tako shvatiti dogaaj iz vlastitog
djetinjstva koji ga je zauvijek obiljeio i moda ak naveo na samoubistvo.
Obje drame tematiziraju i smrt kao mogunost da se identitet zaokrui. Smrt Vlade
Petrovia kometira se cirkusom od sahrane, obredom tokom kojeg se sahranjuje prazan
koveg. Maenjkina smrt ostaje izvan scene, a Dino nikad nije saznao je li ona zaista
mrtva, ili ga to brat samo zeza. Dedo koji vie puta u drami lano umire, Oevu situaciju
prvo komentira rijeima da je jedna selidba ko pola smrti, a kasnije kae da su dvije selidbe ko smrt. Kod Karahasana smrt je centralna tema drame, ona prerasta u vrhunski
analogon. Njegovi likovi o toj temi toliko govore, da bi se kao njihova osnovna osobina
mogla navesti strast za analizom smrti. Za razliku od komedije distance koja svu metafiziku reducira na ljudsko drutvo, u dramama koje su se ovdje razmatrale, komika
proizlazi i iz injenice da smrt kao metafiziku kategoriju likovi pokuavaju prevesti na
jezik drutvenih rituala, pokazujui tako tenju za bilo kakvom dovrenou.
U Platonovoj Gozbi, dakle u prvom spisu koji se bavi vanou komedije, upravo
komediograf Aristofan ali to je Zeus rasjekao ljude, alei tako za izgubljenom cjelovitou. Nije sluajno to da se vanost komedije naglaava u spisu koji se bavi spoznajom,
jer bi se iz toga mogao izvui zakljuak da je komedija ozbiljna forma ija se spoznajna
funkcija moda ogleda i u njenoj sposobnosti da kroz smijeh koji nas boli iskae sasvim
konkretnu, ljudsku i ovozemaljsku enju za totalitetom. enju koju tragedija kao totalna forma i komedija reducirana na ljudsko drutvo ne mogu poznavati.
Izvori
Gogolj, Nikolaj Vasiljevi (1972), Revizor, Svjetlost, Sarajevo

Karahasan, Devad (1989), Misionari, Svjetlost, Sarajevo
Sidran, Abdulah (1983), Djeija bolest: otac na slubenom putu, Zajednica profesionalnih pozorita Bosne i Hercegovine, Sarajevo
Literatura
Aristotel (1983), O pjesnikom umijeu, August Cesarec, Zagreb
Bahtin, Mihail (1991), Autor i junak u estetskoj aktivnosti, Bratstvo-jednstvo, Novi Sad
Baluhatyj, Sergej (1969), Problemy dramaturgieskogo analiza. ehov, Wilhelm Fink Verlag,
Mnchen
Baudelaire, Charles (1979), Slikarski saloni, Narodna knjiga, Beograd
Bergson, Henri (1987), Smijeh, Znanje, Zagreb
Carlson, Marvin (1997), Kazaline teorije 2, Hrvatski centar ITI, Zagreb
Delilovi, Muhamed (2008), Slaveni o Danteu, Connectum, Sarajevo
Ejhenbaum, Boris (1970), Kako je napravljen Gogoljev injel, u: A. Petrov, ur., Poetika ruskog
formalizma, 245-263, Prosveta, Beograd
Jolles, Andre (1978), Jednostavni oblici, Studentski centar Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
Klotz, Volker (1995), Zatvorena i otvorena forma u drami, Lapis, Beograd
Korunovas, Oskaras (2002), Biljeka u Programskoj knjiici za Sofoklovu predstavu Car Edip u
reiji Oskarasa Korunovasa, Oskaro Korunovo Teatras, Vilnius
Kralj, Vladimir (1966), Uvod u dramaturgiju, Sterijino pozorje, Novi Sad
Lotman, J.M. (1976), Struktura umetnikog teksta, Nolit, Beograd
Mauron, Charles (1981), Pobednika mata, u: M. Mioinovi, ur., Moderna teorija drame, 409427, Nolit, Beograd
Pfister, Manfred (1998), Drama. Teorija i analiza, Hrvatski centar ITI, Zagreb
Platon (1983), Gozba, Bigz, Beograd
Slonimski, Aleksandar (1990), Humor i groteska, u: Z. Lei, ur., Teorija drame kroz stoljea III,
438-450, Svjetlost, Sarajevo
Staiger, Emil (1996), Temeljni pojmovi poetike, Ceres, Zagreb

Souriau, Etienne (1958), Odnos meu umjetnostima, Svjetlost, Sarajevo
Styan, J. L. (1970), Elementi drame, Umetnika akademija, Beograd
Szondi, Peter (1995), Teorija moderne drame, Lapis, Beograd
vacov, Vladan (1976), Temelji dramaturgije, kolska knjiga, Zagreb
Uspenski, Boris (1979), Poetika kompozicije. Semiotika ikone, Nolit, Beograd
Volkentajn, Vladimir (1966), Dramaturgija, Umetnika akademija, Beograd
UDK: 821.163.4(497.6).09-31 Imamovi, J.
Mirta Bijukovi Mari: Prostor grada u

romanima Jasmina Imamovia
Jasmin Imamovi, bosanskohercegovaki knjievnik, u svojim romanima Ubijanje smrti, Besmrtni jeleni, Oboavatelj trena i Molim te, zapii pokazao se kao izvrstan kroniar
duha vremena. Rad prikazuje na koji je nain Imamovi ispisivao urbani identitet, i to:
analizirajui naine kako je upisivao individualna sjeanja i doivljena iskustva u urbani
prostor, promatrajui specifinosti pieve drutveno-kulturne konstrukcije grada i traei u tekstovima manifestacije svakodnevnih praksi u gradskom okruenju.
Kljune rijei: roman, grad, dokumentarnost, identitet, svakodnevica
Urban space in Jasmin Imamovis Novels
Jasmin Imamovi, Bosnian writer, in his novels The killing of death, Immortal deer, The
adorer of a moment and Please, write proved himself as an excellent chronicler of the
Zeitgeist. The paper shows the way in which Imamovi inscribed urban identity, including: analyzing ways that was either experienced individual memories and experiences
in urban space, watching the writers specific socio-cultural construction of the city and
looking for events in the texts of everyday practice in an urban environment.
Key Words: novel, city, documentariness, identity, every-day life

0. Pisac i grad
Pisac i grad, to je gotovo posebni status; jedva se moe nai pjesnik koji se nije baktao
gradom kao poetskom temom, opjevao njegove ari, njegove tajne, ovjekovjeio ga ili
udario na njegove mitove. U Parikim slikama Baudelaire pjeva da pjesnik poput kralja
silazi u grad da oplemeni stvari. On veli: U labirintima velikoga grada, ak i uas neke
arolije krije. Za Whitmana je grad ljubavnik, ondje se orgija uz bljesak oka; za Borgesa
je Buenos Aires labirint, on ga stalno uti, jer spojeni nismo ljubavlju ve strahom. On
svoj grad smatra osobom koja ne voli njegovu poeziju. Italo Calvino izabrao je Torino
kao idealni grad za pisanje, jer poziva na strogost i stil, a nadasve krase ga vrline sline
vrlinama mojih sunarodnjaka. On tvrdi da gradovi utjeu na pisca isto koliko i knjige
koje ita. Pariz naziva enciklopedijom. Uostalom, Calvino je autor divne knjige Nevidljivi gradovi u kojoj uzbudljivo pripovijeda o imaginarnim gradovima kao simbolima
190 Mirta Bijukovi Mari: Prostor grada u romanima Jasmina Imamovia
traganja za nekim svojim carstvom, jer grad sa svim proturjenostima jest carski posjed.
Calvino, kao i glasoviti nizozemski arhitekt Rem Koolhas, doivljava grad kao metafiziku os; unato svim svojim stvarnim crtama, prljavtini, izlokanim ulicama, urbanom
kaosu ili pak ljepoti i skladu prekrasnih zdanja i trgova, lijepih katela i dobro ureenih
perivoja. Uza sve, za Calvina je grad enski princip. (Kova 2008:13 )
1. Grad kolijevka
Grad je ivo bie u kojemu pulsira skup svih svojstava njegovih itelja, svih razlika kulturolokih, povijesnih, antropolokih, klasnih i dr. U nj se saima sve ono to vam daje
pravo da bez susprezanja rabite termine da je grad nekoga prihvatio, prognao, proslavio, oduio mu se, ubio ga, itd., jer smo ga uzdigli do osobe i poistovjetili sa ivotom.
Rodni grad je, kako Pessoa veli, kao kolijevka; za nj nas dre uspomene, boje, mirisi
djetinjstva, prijateljstva, blinji, pa ipak smo toliko puta matali o bijegu iz te kolijevke i
tjeskobe, sukobljavali se s gradom, proglaavali ga neprijateljem ili ga pokuali mijenjati.
(Kova 2008:13)
Pripovjedaka autorska proza je neraskidivo vezana za grad, kako historijski, svojim
nastankom, tako i tehniki, uvjetima koji su neophodni za postojanje i normalan ivot
pripovjedake knjievnosti. (Karahasan 2008:156) Jasmin Imamovi takoer je neraskidivo vezan za grad, kako svojim politikim i kulturnim djelovanjem tako i knjievnim
stvaralatvom. U ovome emo se radu baviti samo posljednjim knjievnim. Iitavanjem cjelokupnog Imamovieva knjievnog opusa da se zakljuiti kako je on kulturoloki dokument grada Tuzle druge polovine 20. stoljea i to romanima Ubijanje smrti,
Besmrtni jeleni i Oboavatelj trena. Imamoviu je Tuzla kolijevka, ishodite, stalna asocijacija, ali i idealan grad za pisanje kao, prije navedeno, Calvinu Torino.
2. Tuzla, rat i svakodnevica
Roman Ubijanje smrti poinje 1980., smru Josipa Broza Tita, ali je primarni fokus interesa na 1990-ima i ratnim strahotama u Bosni i Hercegovini, kao i u romanu Besmrtni
jeleni. Autor razotkriva strahotu rata i njegov utjecaj na svakodnevicu.
Tipino vrijeme u kojem su ljudi izloeni estokim doivljajima je vrijeme rata. U
njemu se dogaaji smjenjuju brzinom slike gledane kroz prozor brzog voza. Nema
vremena za mirno sagledavanje i prilagoavanje. Novi dogaaj prei je od prethodnog. Zato svaki trenutak spoznaje brzo i povrno, potiskuje u stranu, jer ne smije
stati, niti se okretati. U tom vrtoglavom slalomu kroz vrijeme i strane doivljaje na
nogama ostaju samo vjeti, snani i sretni. Kada se, savladavi sve prepreke, nekako
povuku i stignu na cilj, shvatie da su platili visoku cijenu. (Imamovi 2000:5)
Imamovi u romanima Ubijanje smrti i Besmrtni jeleni prikazuje ratnu svakodnevicu, ispisuje intiman doivljaj grada Tuzle kroz svakodnevne prie iz vlastitog ivota,
kao i iz ivota sebi bliskih ljudi i daje izniman ratni mozaik prostora. Svakodnevica koja
se prikazuje poprima sasvim nova obiljeja, primjerice uobiajena etnja s djetetom pretvara se u opasan i rizian poduhvat. Sjeanja na djetinjstvo jedina su poveznica s mirnodopskim vremenom.
Ulice kao najee prve asocijacije na pojam grada zauzimaju poasno mjesto u leksikonu urbanizma. Ulice imaju glavnu ulogu u uspostavljanju urbanog ivota, ali one u
ovom kontekstu postaju prostor destrukcije grada, prostor kojim e zavladati neuobiajen mir i praznina u meuprostoru jake buke rata. Ulice su sve praznije. (Imamovi
1996:18)
Zatekao sam se tog sunanog jesenjeg dana usred raskoraka izmeu elja i mogunosti. Valjda zbog naroitog umora i nervoze, odluio sam da povratak kui pretvorim u ugodnu etnju gradom, bez obzira na stalno prisutnu opasnost od granatiranja. Rizino je etati po asfaltu izbrazdanom granatama i stalno oekivati zlokobni
fijuk, ali ovjeku nekada oprez dosadi i dogodi mu se da pone otvoreno i svjesno
uivati u opasnosti.
etajui lagano, doao sam i do Oktobarske ulice. Sve ulice Tuzle smatram stazama
svoje mladosti, za svaku njenu stopu vezane su moje drage uspomene, ali Oktobarska zauzima posebno mjesto. Ljepom od ostalih ini je besprijekoran drvored brijestova. Tog jesenjeg dana 1993. godine, grane i oktobrom iarane listove brijestovog
drveta savijao je i okretao topli jugo. Miris blagog vjetra probudio je u meni neka
nejasna, ali lijepa i prijatna sjeanja. Bilo mi je dobro dok sam punim pluima udisao
odavno poznati miris drage ulice. (Imamovi 2000:122)
Udahnuti poznati miris ulice, proetati ulicom u potrazi za sjeanjem, pronai trenutak za malo mira elje su Imamovievih likova. Junaci su to svakodnevnog ivota,
likovi ulice, likovi s margine, ali na svojim leima nose grad, oni su grad. Ti se likovi
hazarderski nose sa svakodnevnim trenucima. U Imamoviev meki grad upisani su i neobini likovi, dobri duhovi grada, ljudi koje djeca zadirkuju i u koga pokazuju prstom,
ljudi koje svi poznaju i vole... sjetne slike na dobre due. Ante Daske, Muharema Pike,
Sadana i mnogih drugih, bezazlenih i dobrih. (Imamovi 1996:59) Uobiajene dnevne
aktivnosti poprimit e nove dimenzije okrutnog okruenja, a intima (posebice enska)
bit e u potpunosti naruena brutalnom agresijom.
Moj grad se budi. Potei e potoci iz slavina i vodokotlia, upalie se radio-aparati,
nastae guva u kupatilu izmeu onih koji se briju i onih koje se minkaju, usput e
vriskati djeca i onda e odjednom, u zadnji as, svi istrati na ulice. Evo, na ulicama
nisu vie samo plavi autobusi. Pune ih i automobilima. Jure, ure, pa na semaforu
stanu. Onda opet jure. Trotoari su prepuni. ene su interesantne kad ure. Lupkaju
tiklama, prou, a iza njih ostaje miris... vode i sapuna. Mnogo je lijepih ena u
ovome gradu. Svake godine pojavljuju se itava jata novih. Uvijek dolete sa nekom
novom modom. Oi su im sjajne, a pogledi drski. Starija jata tad prelaze na skupu
garderobu i dijetu. Nekad su im mukarci bili odvratni zato to se neprekidno udvaraju, a sad im ne valjaju to se ne udvaraju. Neke e jutros otii na fakultet, neke
u kolu, na posao, a neke na kiretau. Na ginekologiji ovih dana prekidaju i eljene
i neeljene trudnoe. Nakon pokolja koji srbijanski faisti poinie ovog proljea,
nestade kod ena elje za trudnoom. (Imamovi 1996:15-16)
Moj grad odjednom postade veliki, prostrani logor. Opkoljeni od Karadievih
barbara, opkoljeni od svih, izgladnjeli, prestraeni i umorni ubijani smo i ranjavani
svakoga dana. Glad, neizvjesnost, pusto i smrt. (Imamovi 1996:61)
Jasmin Imamovi autobiografskim zapisima upisuje sebe i svoju obitelj u prostor

grada Tuzle. Intimna pria postaje dokument prostora. Britanski esejist Jonatan Raban
u interakciji pojedinca i grada opisuje mekou grada: nasuprot tvrdome gradu (hard
city) koji se moe locirati na mapi ili pronai u sociolokim, demografskim, geografskim
ili arhitektonskim monografijama, meki grad (soft city) onaj je koji nastaje upisivanjem identiteta, koji poziva stanovnike da ga prerade, prilagode, oblikuju. To je grad koji
pojedinac prisvaja i transformira, humanizira, investira s kulturom i oblikuje svojom
svakodnevnom snalaljivou (Guli Zrni 2009). Time se ukida svaki pretpostavljeni
prostorni, arhitektonski i urbanistiki determinizam i u sredite se interesa stavlja svakodnevno i individualno iskustvo grada. Imamoviev je grad taj meki grad, nastaje
upisivanjem identiteta i mikropovijesti, lomova pojedinaca, hrabrosti pojedinaca, razdvajanjem obitelji, upuivanjem majki i djece u sigurnije prostore, preuzimanjem novih
ivotnih uloga, preoblikovanjem prostora, primjerice prostori igre postaju prostori straha. Tuzla se uvlai u svoju utrobu, zateena je u pokretu i skamenjenoj gimasi.
Lana, u Tuzli e biti opasno i runo. Ti i mama idete u drugi stan. Nitko ne smije
znati gdje se nalazite i zato vas neu posjeivati. Dok ovo ne proe ne smije izlaziti.
(...) izali smo na glavnu ulicu. Moje dijete i ja. Drali smo se za ruke. Neprekidno je
govorila, pokuavala zakoraiti bre i due kako bi mi mogla vidjeti lice. udila se
zato utim kad me neto pita. A ja sam se opratao od svog jedinog djeteta. Ja sam
se s njom opratao! (Imamovi 1996:27-28)
Dogodilo se u centru grada. Neki su poli po cigarete, neki u videoteku, drugi u
veernju etnju. I djeca su se u dvoritima igrala. Poneki mu je zalupio vratima...
dosta je njemu pridike... i dogodio se prasak. I vriska. Pucnjava, grmljavina, vatra i
crni dim. U dvoritima su ostali bicikli, lopte, o klin okaene jakne, djeija kolica...
nitko nije imao vremena. Stepenita su tutnjala od krovova do podruma i itav grad
se uvukao u svoju utrobu. Zateen u koraku, pokretu i skamenjenoj grimasi. (Imamovi 1996:39-40)
Gore desno, prema istoku su nove gradske etvrti, blokovi, kule i superblokovi. Preteno bijeli. Izgledaju kao lego-kockice. Bezbroj prozora. Iza svakoga po jedna drama. Prekinuti ovu moru i pobjei daleko, to dalje... ili ostati ovdje pa ta bude. Jedna
majka itavu no plae jer sin student sino joj ree da ide u Optinu da se pridrui
braniocima Tuzle. U depu mu je nala amblem sa ljiljanima. (Imamovi 1996:17)
Kad mi kau kola, pomislim na djeiju graju, guvu oko vrata, skakanje po klupama i smijeh. U mojoj koli smjeteni su protjerani ljudi. Iako je meu njima mnogo
djece, graje i veselosti nema. Ova djeca se vie ne smiju. Kau da naa svjeina zavisi
od lijepih sjeanja iz djetinjstva. ta e ova djeca sa svojim sjeanjem? Ve su proivjeli i svoj ivot i svoju smrt. Oni su ve bili s onu stranu ivota i vidjeli ono to su do
sada znali samo mrtvi. (Imamovi 1996:20)
Ratne prizore upotpunio je Imamovi medijem glazbe, stihovima Iana Gillana
(hard rock grupe Deep Purplea), Azre, ali i zvukovima Bedricha Smetane i sevdalinki.
Vltava stie do Viegrada, a Drina do naeg Viegrada. I ponovo voda, njen tok,
prolaznost, vjenost vjeite prolaznosti, neprekidnog kretanja, ubor vode, ljepota i
velianstvo Smetanine muzike, a onda sevdah, kao dubok i tuan uzdah. (Imamovi 1996:73-74)
Glazbenim mozaicima, na prvi pogled nespojivih komponenti, Imamovi pokazuje

svoju tankoutnost za prostor grada, kao i za prostor teksta. Rat daje prostor za prikaz
razliitih i dijametralno suprotnih lica grada; nosi okrutna lica ratnika osvajaa, nosi
hrabro lice svojih branitelja, njena lica majki, uplaena lica djece i tuna lica prekinutih
ljubavi.
2.1. Planet Sarajevo
Stalni je topos Imamovievih romana, osim Tuzle, i grad Sarajevo. U poglavlju nazvanom Planeta Sarajevo prikazuje prijeratno Sarajevo s osobitim potovanjem. To je posve
idilian prostor, prostor ugodne svakodnevice, prostor slobodnih i uzvienih ena, prostor za oputanje, zabavu i kao prostor interkulturalnog dijaloga.
Sputamo se niz Masarikovu i ulazimo u rijeku arenog mnotva. Sarajevo nou
poprima poseban, naroito svean i praznian izgled. Danju je ovaj grad ozbiljan,
uurban i neugodno buan. I zgren u tipino evropskoj uurbanosti. A Bosanci se u
urbi ne snalaze. Ona im stvara neprirodan izraz lica, gr i nervozu. Uvee, oputaju
se sarajevske due. Naroito su slobodne i uzviene ene. Izgledaju nasmijano ak i
kada se ne smiju. Privlane u svojoj samouvjerenosti, ukraene odjeom, biranom
sa osjeajem mjere i dobrog ukusa, etaju, smiju se, razgovaraju i gledaju s visine.
(Imamovi 1996:92)
Ratno Sarajevo opisuje Imamovi s jo veim iskazima potovanja i podie ga na
pijedestal svetosti. Ono postaje simbol stradanja, ali i obrane Bosne i Hercegovine.
Dolazim i ja sa kolonama hodoasnika iz itave Bosne i itavog svijeta. elim se
pokloniti Njemu i njegovoj svetoj patnji. Izraziti potovanje naem eheru koji ve
1000 dana, usprkos svemu, odolijeva barbarskoj opsadi. (Imamovi 1996:96)
3. Kulturoloki mitemi Tuzle 60-ih i 70-ih godina 20. stoljea
Urbana svakodnevica 1960-ih i 1970-ih tematska je okosnica romana Oboavatelj trena
koji prati odrastanje skupine djeaka u Tuzli. Radnju romana autor pritom usredotouje
na glavni lik i njegov proces sazrijevanja. Slika djetinjstva pritom se iri na oslikavanje specifinog drutvenog horizonta, njegove kulture i sustava vrijednosti, ideolokih i
politikih simbola, amblema i znakova, odnosno na proces raspada jednog drutvenog
obrasca. Roman je kronika jednog odrastanja koji postaje humoristina slika razaranja
jednog drutvenog obrasca pa se Imamoviev roman nuno ukazuje i kao kulturoloka
pria koja iz pozicije alternativne subkulture provocira i analizira centar, odnosno ideoloki postavljen slubeni, vladajui kulturni model. Roman je pisan u prvom licu. Djeak
iz naselja Tuanj u Tuzli upisuje djeja razmiljanja i doivljaje vezane kako za samu
obitelj tako i za drutvo u kojem se kree.
Tuanj ima rudnik. Mnogi imaju rudnike, ali rudnik soli, osim Tunja, nema nitko.
Ima i stadion, mezarje, prugu i itaonicu. I najbolju raju. Iz Tunja su narodni heroji
Paaga Mandi i Jusuf Jakubovi, ovdje su bokseri Bene i Brandalek, Tunjar je i
onaj pisac Mea Selimovi. Moglo bi se kazati da smo, u itavoj Tuzli, glavni.
Tuanjska pruga. Sjajna kao escajg. ekamo voz. (Imamovi 2003:23)

Na poetku romana djeaku je samo pet godina i on upisuje zanimljivosti koje ga
okruuju, s pravilima koja vladaju u njegovoj okolini i naravno sa svojim drutvom. U
estoj bosanskoj ulici nauio sam da nije vano da li se boji ili ne boji. Vano je strah
od drugih dobro sakriti, da od tebe ne bude jai. (Imamovi 2003:31) Voa drutva je
najjai, a samim tim i najpametniji meu njima, Tarzo, kome se svi sklanjaju s puta i
dodvoravaju. Prvi preokret u ivotu ovog djeaka je polazak u kolu, sljedei je ve gimnazija, a iza nje dolazi vojska, to u prvom redu ukazuje na mozainost prie. Svaka
od kockica mozaika predstavlja priu za sebe, najee anegdotalnog karaktera. Na tako
postavljenom romanesknom okviru Imamovi uspijeva u vrlo napetoj, ponekad poetski
intoniranoj, ponekad humoristinoj, pa ironinoj prii opisati kako individualnu, tako i
iru, drutvenu dramu.
U to doba samo su oevi ili na posao. Majke su govorile kako spremaju, kuhaju i
peru, podiu djecu i kako ih boli glava. A po itavo jutro su ile s kafe na kafu i tek
popodne pravile frku, panino i u zadnji as iznosile pred oeve vrela jela. Tee kune poslove ostavljale su za vikend da dokau muevima da su kuni poslovi daleko
tei od njihovih. (Imamovi 2003:6)
Roman Oboavatelj trena predstavlja neobinu kombinaciju narativnih i nenarativnih oblika teksta koji se meusobno nadopunjuju, oni kao intermedijalni dokumenti
vremena daju potpunu kulturoloku sliku prostora, primjerice: stranice stripa, reklame
koje nude neki domai proizvod te stranice novina, citati iz filmskih asopisa, pjesme
o Che Guevari, pjesme Indexa, Deep Purplea, grafiti iz zatvorskih elija, citati filozofije
sofizma i taoizma... Navode se i nazivi slatkia: Negro bomboni, 505, sportska okolada,
rum-ploica, Braco i seka... kino predstave: u Radniku igra La Dolce Vita, u Mladosti
Roko i njegova braa, a u Centru Pobuna na brodu Bounty, dolazi Kleopatra (Imamovi
2003:16), kao i navike starijih lanova susjedstva: Ljudi su tih godina voljeli irom otvoriti prozor i do daske pojaati gramofon. Kupovali su male ploe sa arenim omotima s
kojih su se smijeili Meksikanci s brkovima, sombrerima i gitarama. (Imamovi 2003:5)
Posebno je znaajan urbani mitem ulice. Ulica je prostor koji se posjeduje, kojem
se pripada, prostor prijateljstva i sukoba. Ulica je proireno shvaanje okruenja doma,
kue, prostor dijaloga, prostor za alu i upadice, prostor jasnih hijerarhijskih odnosa.
U mojoj se ulici govorilo drugaije nego u koli. (Imamovi 2003:9)
...osmjehnuo se i uradio mi to to ne volim da radi u mojoj ulici uhvatio me za
ruku. Idemo ulicom. Kod itaonice stoje Tarzo, uti, Tergalka i ostali. (Imamovi
2003:15)
Ulice su simboli grada i prve asocijacije na grad. Boravak u Sarajevu opisan je iz
perspektive pravog etaa/flaneura:
Izali smo iz Kamernog teatra 55, do suza nasmijani predstavom Nije ovjek ko ne
umre. Zagrljeni smo otili na Baariju, pojeli evape u elji i navratili na pie u
kafe 071. Idemo prema Principovom mostu. Na trotoaru u koji su utisnuli, kobajagi,
Principove stope, da bi se znalo s kojega je mjesta pucao u Franza Ferdinanda i njegovu trudnu enu, u Principove stope stao pijanac i kaiprstom puca u prolaznike.
Pucao je i u nas. Nije prestao ni kada smo preli ulicu. Smijemo se budali i ekamo
tramvaj. (...) Tramvaj je obiao Baariju, sjurio se niz Titovu i stao na stanici preko
puta zgrade Predsjednitva. Zastave Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, Saveza komunista i Republike Bosne i Hercegovine sputaju tri ovjeka u uniformama i s bijelim rukavicama. (Imamovi 2003:116)
4. Srednjovjekovni gradski prostori
Srednjovjekovni je grad upisan u roman Molim te, zapii. Roman obuhvaa razdoblje
14. stoljea, poinje 1332. godinom. Na ugarskom je prijestolju tada kralj Lajo I. Veliki
koji pokazuje svoju mo gradnjom gradova. U posljednjih nekoliko godina izgradili
smo sigurna gradska utvrenja, vie nego bilo ko u svijetu. Dok se u svijetu utvrenja i
gradovi rue, mi ih ovdje gradimo. (Imamovi 2009:121-122)
Imamovi u tekst upisuje i natpise sa starih steaka i time dobiva na dinaminosti,
ivosti, ali i autentinosti. Glavni je lik romana Gorin, vlastelin iz Soli, u slubi bana
Stjepana II. Kotromania, osoba od velikog povjerenja obitelji Kotromani. Progovara
o povijesti, povijesnim osobama, Srebreniku, Soli, neostvarenim ljubavima, njegovim
slubenim posjetima Dubrovniku, ugarskom kralju i Veneciji, Viegradu na Dunavu,
Carigradu, ratovanju protiv srpskog cara Duana. Imamovi se kree izmeu povijesnog
romana i romana o povijesti (Matanovi 2009). Istiui kronologijske povijesne slijedove, pozivanjem na povijesne dokumente, navodei povijesne osobe i potujui povijesnu zbilju (odnosi Dubrovnika, Venecije, Bizanta i bosanskih vladara, Bitka za Bobovac,
svjedoenja o Crkvi bosanskoj, zapisi sa steaka...) roman pripada kategoriji povijesnog
romana, ali subjektivan odnos pripovjedaa u romanu, ljubavne epizode likova, upisivanje ivotnih iskustava ukazuju na kategoriju romana o povijesti. Povijesni se dokumenti
ne uzimaju kao jedina istina, autor sumnja u vjerodostojnost povijesnih dokumenata te
tako ulazi u otvoren dijalog sa iteteljem.
Osim toga, Duana uvijek prate pisari. Oni piu o onome to je bilo. Ako se desilo
neto to nije po elji Duanovoj, oni napiu onako kako bi po njegovoj volji bilo. To
rade i ostali vladari. (Imamovi 2009:170)
4.1. Srebrenik
Grad Srebrenik opisuje se kao najtvri i najljepi grad u ovom dijelu Bosne. U
podgrau, guva. Pazarni je dan, ljudi prodaju sueno voe, sir, kovinu, nakit, vosak...
Panju mi privlae posude od ukastog i zelenkastog stakla, penjaci u oblicima aa,
posue, raznovrsne, bogato ukraene keramike i staklene svjetiljke, noevi, britve, nakit i srebrom ukraene tkanine. Prodaje se sve to se prodavati moe. Trgovci uzvikuju,
lijepo obuene dvorske dame zagledaju robu, pokazuju prstom, a sluge plaaju i nose.
Akrobate i gutai vatre izvode uda, muziari sviraju, pjevai vieglasno pjevaju, brda
odjekuju. Prolazimo pored glumaca. Neto govore i pleu. Oko njih okupljen narod se
smije i radosno uzvikuje. Prepoznao sam grupu komedijanata izbjeglih iz june Francuske. Nedavno su bili i u Soli. (Imamovi 2009:8)
Volim Srebrenik. To sasvim jasno osjetim kad ga, na povratku s dalekog putovanja,
ugledam u daljini. Iznad visokih, zelenih brda izdie se sivi greben ukraen gradom
boje srebra. Diem duboko i gledam, svaki put iznova opinjen njegovom ljepotom.
Ne znam da li vie volim gledati Srebrenik izdaleka ili s njegovih debelih zidina
posmatrati zelenoplave daljine. (Imamovi 2009:89)
4.2. Soli
Soli su kolijevka, mjesto roenja i ponovnih raanja. Od svih mjesta na svijetu najvie volim Soli. Idem poetak ljeta doekati u svojoj Soli. Samo tu mogu zalijeiti duu
ranjenu iznenadnom oevom smru i tijelo koje su surovo batinali inkvizitori. Kod kue
sam dosta pisao i do kasno u no s majkom razgovarao. Prijepodneva sam provodio pored slanih izvora, pokuavajui u slanici izlijeiti izudarano tijelo. (Imamovi 2009:65)

4.3. Carigrad
Grad od kojeg se strahuje, grad koji se potuje, grad duge tradicije, ali i stalnih prevrata. Carigrad je pamtio i veliao svoje velike pobjede, a poraeni i opljakani su pamtili i svakoj novoj generaciji prenosili svoju tugu, gorinu i ozlojaenost zbog nanesene im
sile i nepravde, a onaj koga jednom svirepo osvoji, opljaka i popali, vratit e ti. Kadtad. (...) Carigrad je oduvijek bio poprite surovih prevrata i meusobnih ubistava, to je
moralo dovesti do njegovog unutarnjeg slabljenja i gubitka teritorija. Prevrati, obmane,
intrige i zasjede postali su dio njegove tradicije. Sve vrijeme boravka u Carigradu imao
sam osjeaj da se tamo svaka greka plaa glavom. (...) Ljudi u Carigradu se meusobno
toliko mrze da je sasvim jasno da ovaj grad mora propasti. (Imamovi 2009:81-82)
4.4.Viegrad na Dunavu
Viegrad na Dunavu, ugarska prijestolnica, u Gorinu izaziva divljenje, ali i prazninu. Grad nestaje iseljavanjem njegovih stanovnika. Dok smo splavom plovili Dunavom
divio sam se ljepoti Viegrada. itavo brdo predstavlja tvrava. Na razliitim visinama
brda stoje debele kamene zidine i kule s krovovima na etiri vode. Njihove zidine upadljivo su deblje od naih, bosanskih. Unutranjost tvrave na vrhu brda izgleda isto. Sve je
izgraeno od kamena, drveta i keramike. Ugari dosta panje posveuju lijepom izgledu
svojih graevina. Kao da su svaku graevinu gradili za vjenost. (...) Kau da Viegrad
ima vie mrtvih nego ivih stanovnika. (Imamovi 2009:118-119)
5. Grad prostor
Prostor grada u romanima Jasmina Imamovia upisan je kao idealiziran prostor, kao
prostor iz kojeg se bjei, prostor u koji se bjei, kao prostor sukoba i kao prostor ljubavi.
Temeljni je gradski topos ulica i u njoj se oslikavaju sve promjene gradskog prostora.
Imamoviev se pripovjedni zanos razvijao iz romana u roman. Prvotna kratka reenica i
kratki prozni zapis, zadravanje na trenutku i jednom liku u posljednjem romanu Molim
te, zapii prerastaju u suptilno razvijenu dugu reenicu, razgranatu fabulu i niz likova.
Stalna Imamovieva stilska oznaica od koje ne odstupa svakako je poetinost diskursa,
posebno naglaena u naslovnim i podnaslovnim sintagmama. Stalna je karakteristika i
dokumentarnost, nastojanje upisivanja dokumenata u tekst (tekstovi steaka, povijesni
dokumenti, glazbeni trendovi, filmski kino naslovi, reklame i sl.). Upravo tim upisivanjem dokumenata vremena u prostor teksta ti su romani postali i kulturoloki dokumenti gradova o kojima govore, a ponajvie kulturoloki dokumenti grada Tuzle.
Izvori
Imamovi, Jasmin (1996), Besmrtni jeleni, Radio Kameleon, Bosanska biblioteka, Tuzla
Imamovi, Jasmin (2000), Ubijanje smrti, Meandar, Zagreb
Imamovi, Jasmin (2003), Oboavatelj trena, Meandar, Zagreb
Imamovi, Jasmin (2009), Molim te, zapii, V.B.Z., Zagreb
Literatura
Fajf, Nikolas (2002), Prizori ulice, Clio, Novi Sad
Gulin Zrni, Valentina (2009), Kvartovska spika, Institut za etnologiju i folkloristiku, Naklada
Jesenski i Turk, Zagreb
Karahasan, Devad (2008), Pripovijedati grad, 156179, Sarajevske sveske, 2122
Kova, Mirko (2008), Pisac i grad, 1321, Sarajevske sveske, 2122
Matanovi, Julijana (2009), Zapisala sam, Jasmine, u: Jasmin Imamovi, Molim te, zapii, V.B.Z.,
Zagreb
UDK: 821.163.4(497.6).09-1:398
Adriana Car-Mihec i Iva Rosanda igo: Zato i

kako tri Hasanaginice i jedan Hasanaga?
Posveeno Gordani Muzaferiji
Na primjeru etiriju scenskih tekstova dvadesetog stoljea: Hasanaginici (1909) Milana
Ogrizovia te istoimenim dramama Alije Isakovia (1981) i Nijaza Alispahia (1999) te
Hasanagi (1991) Tomislava Bakaria (1990) autorice razmatraju razlike u nainu tumaenja i transpozicije narodne balade o Hasanaginici.
Kljune rijei: Hasanaginica, balada, drama, segmentiranje prie, segmentiranje prikazivanja
Why and how-three Hasanaginicas and one Hasanaga?
Hasanaginica (1909) by Milan Ogrizovi, the two homonymous plays by Alija Isakovi
(1981) and Nijaz Alispahi (1999), as well as the play Hasanaga (1990) by Tomislav Bakari are four examples of twentieth-century theatrical texts whereby the authors consider
the difference in interpretation and transposition of the folk ballad Hasanaginica.
Key Words: Hasanaginica, ballad, drama, story segmentation, representation segmentation
Narodna balada o nesretnoj Hasanaginici preko dvjesto godina predmetom je znanstvenog interesa koji ne jenjava ni do dananjih dana. Mnogobrojne studije, eseji, kritiki lanci ispisani tijekom vremena bavili su se razliitim pitanjima vezanim uz njeno
postojanje, a poticajom naeg istraivanja znanstveni je rad Dagmar Burkhart, objavljen
pod naslovom Hasanaginica kao predloak dramatizacije u asopisu Umjetnost rijei
iz 1998. godine u kojem autorica poznatu narodnu baladu razmatra kao predloak dramatizacije u scenskim tekstovima Milana Ogrizovia, Ljubomira Simovia i Tomislava
Bakaria. Pria na kojoj se sve njihove obrade temelje po njenu je sudu strukturirana prema klasinim strukturalnim dijelovima zatvorene dramske forme1, epski joj je karakter
1 Autorica,
slijedei Pfisterova promiljanja istie: Balada je strukturirana prema klasinim strukturalnim

dijelovima zatvorene dramske forme: uvod/ekspozicija ( pobuujui moment) porast napetosti vrhunac
( tragini moment) pad/obrat ( moment finalne napetosti) katastrofa. (Burkhart 1998: 47)
200 Adriana Car-Mihec i Iva Rosanda igo: Zato i kako tri Hasanaginice i jedan Hasanaga?
rudimentaran, a eliptinu joj je i skokovitu priu mogue s razine dubinske strukture2

prikazane prie segmentirati u dvadeset i dvije sintagmatske tekstne3 cjeline koje dobiva
vodei se primarno semantiko-loginim razlozima, a koje za potrebe naega rada preuzimamo u potpunosti. Autoriino smo, pak, ralanjivanje prie o Hasanaginici u pet
faza donekle revidirale4 vodei se promiljanjem da se pri stvaranju faza radnje, kao i pri
odreivanju pojedinih radnji valja pridravati promjene situacije s tom razlikom to na
razini faza radnje promjena situacije mora biti obuhvatna, a ne odnositi se jedino na neki
ogranieni broj likova. (Pfister 1998: 336)
Baladu o Hasanaginici u kontekstu naeg istraivanja tretirale smo kao priu, zajedniki kostur nepromijenjenih odnosa koji na razliite naine korelira s povrinskostrukturnim slojem u etirima scenskim tekstovima: Hasanaginici Milana Ogrizovia,
istoimenim dramama Alije Isakovia i Nijaza Alispahia te Hasanagi Tomislava Bakaria. Dakle zato i kako nai autori poseu za priom o Hasanaginici pitanje je na koje
emo pokuati dati odgovor kako bismo, parafrazirajmo Alispahiev epiloki prostor,
2O
razlici izmeu povrinsko i dubinsko strukturalnog segmentiranja prie vidi u: Pfister 1998.
3 Dvadeset i dvije sintagmatske cjeline koje autorica navodi umnogome korespondiraju Pfisterovu tumaenju
pojma radnje (u smislu pojedine radnje lika u odreenoj situaciji). Usporedi: Pfister: 1998: 290. - Burkhart
1998: 4445.
4 Priu o Hasanaginici (koja je, pfisterovskim rjenikom reeno, predstavljena kao jedna jedinstvena sekvenca
radnje koju povezuje neprekidni kauzalni slijed radnji i dogaanja) ralanile smo u pet faza: (I) sukob,
(II) protjerivanje, (III) prosidba, (IV) priprema vjenanja, (V) smrt. Tim slijedom I. faza u naoj raspodjeli
obuhvaa prve 4 baladne cjeline, II. faza cjeline 5 11., III. faza 12 16, IV. faza 17 19, V. faza 20 22 (usp.
s Burkhart 1998: 44 45). U takvu kontekstu povrinsko-strukturnim rezovima izmeu pojedinih dijelova
drama koje smo analizirale ne mogu ovdje u smislu dubinske strukture odgovarati nikakvi rezovi izmeu
potpuno ili relativno samostalnih sekvenca, nego moda samo neki, slabije obiljeeni rezovi izmeu pojedinih,
kronoloki poredanih i kauzualno povezanih faza radnje. (Pfister 1998: 332)
Prva od baladnih faza, ona ekspozicijska zapoinje uvodnom formulom, poznatom slavenskom antitezom
(to se b jeli u gori zelenoj?...), nakon ega se opisuje poetna situacija u kojoj teko ranjeni Hasan-aga iz bijelog
atora u kojem ga posjeuju majka i sestra alje svojoj vjernoj ljubi (koja ga od stida nije mogla posjetiti)
poruku da ga ne eka ni u dvoru, ni u rodu njegovu. U drugoj fazi balade primivi pismo (i shvativi njegov
sadraj) oajna Hasanaginica zauje topot konja te pohita na kulu kako bi se bacila s prozora, no za njom
tre dvije keri i zovu je neka se vrati jer nije doao Hasanaga, ve njen brat Pindorovi beg. Hasanaginica se
vjea bratu oko vrata i ali se zbog nanijete joj sramote potjerat e je i odvojiti od petoro djece. Potom utke
beg izvadi knjigu oproenja koja Hasanaginici jami povrat cijelog miraza te povratak majci. Proitavi
pismo Hasanaginica poljubi svoja dva sina i svoje dvije keri, no od najmlaeg djeteta, dojeneta u kolijevci,
ne moe se rastati. Stoga ju brat otrgne od kolijevke, posjedne je kraj sebe na konja i odjae s njome dvoru
bijelome. Slijedi trea, sredinja faza prie u kojoj se opisuje kako niti tjedan dana Hasanaginica nije bila kod
svoje rodbine, gdje su je salijetali prosci, a meu njima najvei je prosac imotski kadija. Hasanaginica moli
svoga brata da je nikomu vie ne daje za enu kako joj se srce ne bi slomilo kad ugleda svoju siroad. Brat ne
mari za Hasanagiine molbe i daje ju imotskom kadiji za enu. Sestra ga pritom moli da u njeno ime poalje
pismo kadiji u kojem ga moli da ponese za nju dugu koprenu kojom bi se zakrila u svadbenoj povorci kako
ne bi vidjela svoju siroad dok prolaze kraj Hasanagina dvora. Nakon toga slijedi slijedea faza balade (ili tzv.
pad po miljenju D. Durkhart) u kojoj, primivi pismo, kadija okuplja goste te u svadbenoj povorci dolazi po
mladu na njen dvor. Prolazei pokraj Hasanagina dvora keri ugledaju svoju majku, a sinovi je pozivaju da se
vrati i uina s njima. uvi te pozive Hasanaginica moli starjeinu svatov da se zaustavi kako bi podijelila
darove svojim siroticama. Slijedi zavrna faza, tj. tragian rasplet konji stanu i Hasanaginica dijeli darove:
svakom sinu pozlaen no, svakoj keri dugu ohu, a najmlaem sinu u kolijevci uboke haljine. Kad to
vidi Hasanaga, zove k sebi sinove, sirotice svoje, kazujui kako im se majka nee smilovati, jer da je u nje
prostako srce (kod V. Karadia: srce od kamena). uvi te rijei Hasanaginica problijedi i pade na zemlju
te od bola izdahne duu pred svojom djecom.
dale skroman prilog (poticaj) otvorenoj i nikada zavrenoj raspravi o traginoj sudbini
jedne bez-imene ene.
Pogledajmo sada redom na koji se nain ovakvo segmentirana pria realizira u povrinskim realizacijama naih etiriju dramskih varijanti.
1. S obzirom na povrinsku strukturu, tj. razinu prikazivanja, prvi tekst kojeg valja
spomenuti je Hasanaginica Milana Ogrizovia iz 1909. godine. Ta je modernistika drama podijeljena u tri ina kojih su granice definirane potpunom promjenom konfiguracije
likova, prekidanjem prostorno-vremenskog kontinuiteta te zavjesom i pauzom.5 Njena
tri ina razliita su opsega (najopirniji je prvi, potom trei, dok je opsegom najkrai drugi in to moemo prikazati kao odnos: x, z, y) i razlikuju se u broju prizora (I. in 10
prizora, II. 6, III. 7, tj. x, z, y). Dakle, s obzirom na odnos opsega i broja prizora (kojih
je ukupno dvadeset i tri) u ovoj modernistikoj drami ne dolazi do veih odstupanja.
U pokuaju odgovora na pitanje ima li takva struktura teksta svoj korelat u segmentiranju prie, tj. podudara li se raspodjela na inove s rezovima, tj. fazama radnje u baladi
moramo odmah primijetiti da njeno segmentiranje u pet faza nije sukladno sa segmentiranjem fabule, tj. prikazivanjem u tri ina. Naime, prva i druga faza balade smjetene su
u I. in Ogrizovieve drame, trea faza okupira gotovo cijeli II. in, a posljednje su dvije
faze situirane u III. in drame. Povrinsko je segmentiranje, za razliku od onog dubinskog, dakle, sueno na tri velike cjeline6 tipine aristotelovske fakture, pa u tom kontekstu slijed inova u ovoj drami moemo oznaiti kao slijed: proteza epitaza katastrofa.
Iako gotovo u potpunosti slijedi baladni predloak i pojedine faze rasporeuje po
naelu rasta njenih sastavnih dijelova, autor bitno u odnosu na priu mijenja njihov opseg te neke od pojedinih radnji/dogaanja ponavlja i varira u vie razliitih fabularnih
faza. Prvu (najkrau opsegom) i drugu (najduu) fazu iz predloka uokviruje u zasebnu
prvoinsku cjelinu. Pritom je upravo prva faza u potpunosti narativno posredovana,7
kao i baladne jedinice kroz koje se opisuju okolnosti u kojima je Hasanaga donio odluku
o protjerivanju svoje ene kroz susret Hasanaginice i keri joj Sultanije kojima se pridruuje sluga Husein u treem prizoru ovoga ina.8 Ovakvim dvostrukim narativnim
posredovanjem postie se prijenos informacija iz druge ruke ime autor otvara prostor
novoga, osobitoga i bitno drugaijega u odnosu na polazinu priu tumaenja te s nji-
Zanimljiv je nain na koji autor gradacijskim poigravanjem s konvencionalnim signalom segmentiranja

teksta zavjesom ritmizira, pojaava patetinost teksta, ali i semantiki uslonjava njegovo znaenje. Na
kraju, naime, svakog ina lanovi gradacijskog niza poredani su klimaktino (od slabijeg prema jaemu)
na kraju I. pada zavjesa (sugerirajui postojanje nesuglasja meu suprunicima, ali dajui istovremeno
mogunost da se ono eventualno i razrijei), na kraju II. lagano pada zavjesa (tj. sukladno inu kojeg zatvara
potencira se njegova usporenost, statinost, dodatno se iri neizvjesnost i potencira Hasanagiin oaj), a III.
in, tj. kompletna drama zavrava snanom finitivnom sintagmom padne zavjesa (istiui pritom dojam
tragine konanosti).
6 Neovisne o injenici sadre li pojedine faze radnji preokret u radnji ili ne.
7 Nakon prvog prizora u kojem je prezentiran prostor Hasanagina dvora, mermer-avlija u kojoj su prikazana
bezbrina djeca u idilinoj igri (dakako simbolinoj svatovskoj) i iekivanju oeva povratka slijedi
poznata baladna formula s antitezom koja je u Ogrizovievu dramu ugraena kroz dijalog sluge Husejina i
sina Ahmeda u drugom prizoru drame.
8 Okolnosti protjerivanje Hasanaginice iz njena doma, kao i sadraj same poruke koju je Aga odaslao eni
bitno su nadograene u odnosu na predloak te prikazane narativnim posredovanjem.
me usko vezanog diktiranja dramskoga tempa.9 Jer, za razliku od baladne prie u kojoj
je naglasak na majinskoj ljubavi, Ogrizovi u svojoj drami semantiko teite stavlja
na problematiku branoga odnosa.10 Emocionalni konflikt izmeu glavnih protagonista Hasanaginice i Hasanage (uokviren, dakako, slavensko-muslimanskim moralnim
kompleksom i socijalnom hijerarhizacijom) postavlja u sredite svoga fokusa, a ini to
kontroliranjem fokusa prikazivanja, osobitim rasporedom i nainom posredovanja te
proirenjem opsega pojedinih segmenata polazine prie. Insistirajui na prikazu nesporazuma dvoje nesretnih bia iji se osjeaji, unato nizu traginih okolnosti zapravo nisu
promijenili dramatiar ve od samog poetka svoje drame bitno proiruje konfiguracija
likova u odnosu na predloak posebno mislimo pritom na uvoenje ve prethodno
spomenutih posrednika, tj. sluge koji prenosi (a samim time i komentira) Hasanaginu
odluku, te najstarije keri Sultanije koja postaje glavnim posrednikom izmeu oca i
majke.11 Opsegom, pak, najdominantnija scena prvog ina ona je u kojoj konflikt (koji
neprestano vibrira na granici mogueg pomirenja) izmeu suprunika dodatno potiu
Hasanagina majka Umihana i beg Pindorovi, dakle ponovno posrednici koji se u baladi
tek usputno spominju. Sve su netom spomenute scene, dakle, ne samo konfiguracijama
bitno transformirane u odnosu na ishodinu priu ve i svojim opsegom bitno utjeu na
pomake u tumaenjima.12
Slinu situaciju imamo i u narednim inovima trea baladna faza smjetena je,
kako smo ve i konstatirale, unutar kompletnoga (dodue opsegom najkraega) drugog
ina i njoj Ogrizovi, u odnosu na baladni predloak posveuje mnogo vie panje. Tu
pratimo dvije radnje onu glavnu kroz koju se oslikava Hasanaginiina situacija u roditeljskom domu (ime se dodatno potencira njena perspektiva prie te otvaraju mnogobrojna pitanja vezana uz poloaj muslimanskih ena u obitelji i drutvu posebno u vrlo
opirnoj, drugoj sceni), ali i onu sporednu u kojoj se kroz Sultanijinu priu itatelj/gledatelj upuuje u Hasanagino duevno stanje nakon enina odlaska. U tom je inu opsegom
9 Otvara se, naime, prostor iekivanja i tumaenja proturjenih informacija o svim nerazumljivim razlozima
Agina ina (posredujua uloga automatski nalae mogunost da se dobivena informacija tumai kao
eventualno lana ili barem donekle iskrivljena).
10 O Ibsenovu utjecaju vidi u Burkhart 1998, Shakespearovu Senker 1989, Pavlii 1985.
11 Upravo scenama u kojima Sultanija razgovara s jednim od roditelja autor najsnanije doarava nesporazume
uvjetovane nekomunikacijom suprunika. Kako bi istaknuo fokus, navedenim scenama daje i u smislu
opsega dominantne uloge i u prvom i u drugom inu scene u kojima Sultanija posreduje u odnosu izmeu
roditelja opsegom teksta druge su po veliini, dok je u treem inu scena u kojoj dolazi Sultanija otkriti ocu
da je posjetila majku najdua unutar ina.
Ovom prilikom valja napomenuti da, za razliku od Ogrizovia, posredniku ulogu u Isakovievu tekstu ne
preuzima ker Sultanija, ve Agina sestra Ajkuna.
12 Spomenute scene u kojima se javlja lik Sultanije tematiziraju ujedno i jedan od sredinjih motiva ove
modernistike drame motiv smrti koji, samozatajno prisutan tijekom dramske radnje od njena poetka pa
sve do samoga kraja, svojim varijacijama predstavlja jednu od kljunih komponenti u definiranju napetosti,
tj. tempa ove drame (vidi: Vidanec 2011). Jedan od svakako najeklatantnijih primjera vezanih uz tu temu je
Hasanagiin pokuaj samoubojstva ta se cjelina (u baladi esta po redu) u raznima varijacijama (neposredno
ili narativno posredujuim putem) javlja vie puta tijekom teksta i time dobiva bitnu, integrativnu funkciju
na samom poetku (kao pokuaj injenja), u sceni s begom Pindoroviem (kao priznaje slabosti), na kraju
prvog ina (kroz Hasanagino posrnue), potom u sredinjem prizoru II. ina u kojem Sultanija opisuje majci
Hasanagina unutarnja previranja (kojima se, dakako, ponovno otvara mogunost eventualnog sretnog
okonanja sukoba) i na kraju u prvom i drugom prizoru III. ina u scenama dijaloga Hasanage i Vlahinjice,
tj. Hasanage i majke Umihane u kojima spomenuti in Hasanaga prepoznaje kao dokaz Hasanagiine ljubavi.
dominantan prizor izmeu Hasanaginice i imotskoga kadije koji zrcalno (dakle, opet
posredniki) tematizira problem ljubavi, erosa.13 Trei, pak, in Ogrizovieve drame zapoinje prizorima u kojima Hasanaga razgovara s Vlahinjicom, tj. majkom, a potom i
Sultanijom, dakle, prizorima kojih nema u predloku nadopunjujui njima opet svoju
viziju prie. etvrtu i petu baladnu fazu potom smjeta u sam kraj drame intenzivirajui
na taj nain dinamiku traginoga zavretka teksta.
injenicom da prvu i drugu fazu smjeta u I., treu u II. a etvrtu i petu fazu u III.
in Ogrizovi svaki od svojih inova organizira kao zatvorenu tematsku cjelinu. Stanku
izmeu svakog od njih premouje na specifian nain pred sam kraj prvog ina (u
deveti prozor) ubacuje lajtmotivsku temu koja se u baladnoj cjelini pojavljuje na samom
poetku druge faze onu vezanu uz pokuaj Hasanagiina samoubojstva. Na taj nain
otvara prostor daljem preispitivanju temeljnog sukoba izmeu suprunika u smjeru voenja radnje na stalnoj, tijesnoj granici pomirenja, tj. konanog kraha. Kraj, pak, drugog
ina obiljeen je Hasanagiinim oajnikim krikom to uini aga, Hasanaga! to uini
da od Boga nae! (Ogrizpvo 2002:125) ime Ogrizovi potencira dojam predstojee,
neumitne strahote i vodi nas ka konanom traginom krahu, tj. zavrnom prizoru ove
drame u kojem autor zgusnuto i pregnantno smjeta sve tri posljednje baladne jedinice.
Spomenuti postupci u strukturi pojedinih inova koji, dakako, pojanjavaju njihovu
semantiku komponentu, ne ograniavaju se samo na svretke inova, ve ukljuuju i
ostale pozicije u ovom dramskom tekstu. Oni su istovremeno i u suglasju s osobitim tretmanom opsega, trajanja i smjetanja konfiguracije likova unutar svakog od ina ponaosob.14 Peterolana, linearna struktura baladne prie, transformira se tako u Ogrizovievu sluaju u trolanu, simetrinu, vrsto zaokruenu cjelinu pri emu upravo elementi
kojih u baladnoj prii zapravo i nema postaju presudnima (primjerice, scena povrataka
Hasanage u prvome inu, razgovor Hasanaginice i kadije u drugome inu, tj. Sultanijino
priznanje ocu da je razgovarala s majkom). Proizvodnja novih smislenih odnosa, dakako, na taj je nain i vie nego oigledna.
2. Hasanaginica Alije Isakovia objavljena je 1974. godine kao rezultat dugogodinjega autorova bavljenja povijesnim okvirom i estetskim vrijednostima poznate narodne
bonjake balade. Podijeljena je u dvadeset i jednu scenu razliita opsega ije su granice
definirane potpunom promjenom konfiguracije likova, ali i, za strukturu samog teksta izrazito vanom, promjenom mjesta radnje. Jer, upravo su prostorne opozicije temelj
semantikih opozicija ove drame jedinstvene scene iji segmenti, kako tvrdi sam autor,
omoguuju naizmjenino, zapravo paralelno odvijanje radnje. Suprotstavljajui, nai13 Valja
ovom prilikom dodati da, promatramo li drugi in u odnosu na preostala dva, vidimo da Ogrizovi
meu njima uspostavlja odnose na nain radnja dogaanje radnja. Dodamo li istome i faktor promjene
mjesta radnje onda takoer dobivamo trolanu strukturu: kula dom kula.
14 Prvi in tako svoj vrhunac dostie u velikoj, masovnoj sceni smjetenoj pri njenu samom kraju (8. scena).
U svoj svojoj raskoi, prenapregnutosti emocijama, sukobima, strastima, sveobuhvatnosti svojih tema koje iz
njega isijavaju on postaje sredinjom peripetijom komada nakon koje, neminovno, slijedi nagli pad scenu
u devetom prizoru naputaju prvo Hasanaginica i beg Pindorovi, a potom, u posljednjem prizoru, i svi
ostali sudionici. Hasanaga tako ostaje sam te skren ulazi na vrata svoga doma. Taj se postupak ponavlja i u
drugome inu u kojem na sceni potpuno sama ostaje Hasanaginica (kao i u 1. inu i tu je izmeu umetnuta
jedna meuscena u kojoj se postupno smanjuje broj prisutnih protagonista). Potencirajui na taj nain duboki
nesporazum izmeu dvoje nesretnih i u traenju razrjeenja potpuno osamljenih pojedinaca, Ogrizovi svoj
tekst na samome kraju okonava masovnom scenom u kojoj svi sudionici radnje, poput grkog kora, svjedoe
neumitnosti i veliini njihove tragedije.
me, lijevi, raskoniji i povieniji prostor odaje u kui bega Pindorovia s desnim, neto
skromnijim i niim odajama u kui Hasan-age Arapovia, Isakovi potencira kontraste
temeljene na drutvenoj opoziciji (begovi / kadije). Potonje postaje tako sreditem zanimanja ovoga dramskog djela uokvirenog dvama izrazito simbolinim scenama (prvom
pred Hasan-aginim atorom, te drugom na svatovskom putu).15 Na spomenuti nain
strukturiran prostor svoj korelat nalazi u segmentiranju prikazivanja koje, pak, bitno
odudara od segmentiranja dubinskoga nivoa prie koju slijedi. Prvu i drugu fazu prie
autor smjeta na sam poetak u prvu i etvrtu scenu,16 treu, sredinju fazu prie u
sedamnaestu i osamnaestu te dvadesetu scenu, a etvrtu i petu, posljednju fazu prie
situira u posljednji prizor svoje drame. Dakle, pet je faza baladne prie sueno na tri cjeline uvodnu i zavrnu koje poput prstena uokviruju petnaest prizora treeg, sredinjeg
dijela koji predstavlja svojevrstan prazan prostor (u odnosu na predloak) rezerviran za
nadopisivanje autorovih refleksija usmjerenih ponajprije na socioloki i povijesni okvir
prie.17
Tomu valja dodati i slijedee za razliku od Ogrizovieva raskona, stilizirana i
emocijama do maksimuma prenapregnuta, melodramatina konteksta fokusiranoga
primarno na nesporazum ljudi koji se strasno vole, Isakovi dinaminim smjenjivanjem
prostorno i semantiki kontrastnih scena stvara ritminu scensku strukturu. Kroz niz,
posebice u njenu sredinju dijelu, izrazito opsegom kratkih scena izmjenjuje pregnantne
i koncizne replike likova u permanentnom sukobu brzo i bez veih pauza, dok pritom
situacije ostaju zapravo nepromijenjene. Brzi tempo povrinske strukture ove drame
stoji tako u stalnoj opoziciji spram dubinske strukture prie ije su pojedinane faze
rasporeene sukcesivnim, linearnim, relativno jednolinim, bitno usporenijim slijedom.
Oslobaa se tako prostor nadasve funkcionalnog nesklada koji autoru ostavlja mogunost za nova i drugaija tumaenja. Najoitije to, ponavljamo, dolazi do izraaja u sredinjem, krajnje ouujuem i stiliziranom prostoru koji je dodatno potpuno ispranjen i
od Hasanagiina prisustva. Na taj nain odreen, on postaje izrazito signifikantan glede
definiranja tragine uvjetovanosti njena bia. Jer, za razliku od Hasanaginiina lika u
Ogrizovievu tekstu, Isakovieva je zamjenika ona svojom beznadnom majinskom
zarobljenou, suprunikom bezimenou blia baladnoj kaduni. Ova je Hasanaginica,
parafrazirajmo rijei Gordane Muzaferije, sazdana od nesalomivog ponosa svojstvenog
plemenitu sloju i veliini rtve, ali i potpuno bespomona u svojoj sudbinski ukletoj
podijeljenoj (porodinoj /branoj) kastinskoj ulozi te slobodna tek u odluci da bezglasno
prihvati smrt kao jedino mogue rjeenje.18
Isakoviev tretman opsega, trajanja i smjetaja konfiguracija likova unutar pojedinih prizora krajnje je funkcionalan i znakovit poetni, kao i zavrni prizori njegove
drame u kojima se, slijedom predloka, izlau temeljne faze balade opsegom su, za ra15 O
simbolici umetnutih scena vidi: Muzaferija 2011.

izostavlja, tj. supstituira baladnu uvodnu antitezu putem mizanscenskih rjeenja. Prijelaz izmeu
prve i druge faze svoje fraze Isakovi naglaava didaskalijskim naputkom blago zatamljenje, a na prijelazu
izmeu druge i tree faze scenu, pak, preplavljuje dim iz puaka. Usp. s Ogrizovi 2002.
17 Vezanost uz vrsti povijesni okvir Isakovi potvruje i uvodnom napomenom: Dogaa se u prvoj polovici
17. stoljea u Zagvozdu, podno Biokova, i na Klisu. (Isakovi 2009:11) ime se bitno razlikuje od Ogrizovia
ije je doba prikazivanja, kako i tvrdi B. Senker, odreeno neuobiajenom ali time indikativnom
sintagmom: hrvatska narodna pjesma. (Senker 1989:139)
18 Vidi: Muzaferija 2000.
16 Pritom
zliku od onih sredinjih, bitno dui. Brojem, pak, protagonista odudara drugi prizor u
kojem sa svrhom uvoenja u kontekst sukoba te opisivanja Hasanaginiina lika osim
Hasanaginice i Hasan-agine majke nalazimo i Ajkunu i djecu. Odudara brojem i sedamnaesti, opsegom najdui prizor u kojem Ajkuna donosi vijest da je Hasanaginica isproena nakon ega kroz dijalog majke i sina pratimo Hasan-agine dvojbe, a kroz prisustvo djece dodatno se podcrtavaju nepremostive razlike izmeu suprunika. Spomenuti
prizori korespondentnim tretmanom pojedinih motivskih jedinica ujedno zaokruuju
priu o traginom sukobu.19 Usmjeravaju je prema krajnjoj, zavrnoj sceni u kojoj autor,
koristei (kao i Ogrizovi) konfiguraciju ansambla, dodatno naglaava teinu Hasanagiina usamljenika usuda postupkom njena potpuna iskljuenja pred oima cjelokupne
zajednice. Hasanagiina smrt, njeno potpuno i duhovno i tjelesno unitenje odvija se,
dakle, u istom onom okruenju u kojem je formiran i njen karakter i njeni pogledi. Obiljeena definitivno svojom sredinom, tjelesnou i biografijom Hasanaginica je upravo u
spomenutu dijelu ispisana, pfisterovskim rjenikom reeno, iskljuivo tuim komentarima kroz repetitivna variranja podudarnih konfiguracija ije distribucije u ovome tekstu nisu nimalo sluajne.20
Isakovieva je drama21 organizirana na svojoj povrinskoj strukturi kao kombinacija vie jednakovrijednih sekvenci i dogaanja koje, dakako, nisu predstavljene kao zatvoreni, ve otvoreni sustav kronolokih i kauzalnih odnosa smjetenih simultano na istoj
razini fikcije.22 Sekvence su, dakako, povezane tematskim podudarnostima i sa svrhom
kako intenziviranja napetosti, tako i s integrativnim ciljem, gotovo bismo mogli rei
glazbenom simetrijom. Takvi su podudarni odnosi istovremeno korespondentni u tematskom, a kontrastni u prostornom i konfiguracijskom smislu; dosljedno su provedeni
tijekom cijelog Isakovievoga teksta zrcalei, naizmjenino pojanjavajui, ali i dovodei
u pitanje te ironizirajui ekvivalentne pristupe sredinjoj temi teksta. Ponavljajui zapravo slino, autor svakim novim prizorom proiruje znaenje sukoba potencirajui uas i
neminovnost nadolazeeg traginog uinka.
Peterolana, linearna baladna pria ovdje je, zakljuimo, transformirana u repetitivnu, dvadeset i jedno prizornu strukturu unutar koje zamjeujemo jasnu, trodijelnu
19 Posebno
mislimo pritom na potenciranje odnosa snaha svekrva. Vidi: Softi 1988.

sve od petog do sedamnaestog prizora svoje drame autor naizmjence ponavlja konfiguracije Hasan-age
i bega Pindorovia s nekim od njima pridodanih sugovornika kroz ije se dijaloge razotkrivaju i pojanjavaju
temelji sukoba na relaciji age begovi, odnosno refleksije koje posljedino definiraju Hasanagiinu sudbinu.
Ovakvim viestrukim tematiziranjem nepremostivog sukoba izmeu begova i aga Isakovi postie funkciju
emfatinosti, privlai panju na svoj osobiti vid interpretacije, pobuuje napetost i, to je najvanije u
ovome tekstu, kontrastira razliite, dijametralno suprotne perspektiva sueljenih strana. Neprekidnim
prekidanjem, tj. izmjenjivanjem simultanih tijekova dogaanja vrsto vezanih uz drutveni okvir teksta u
sredinjem dijelu svoje drame situacijskim i tematskim ekvivalencijama, kao i preklapanjem konstelacije
njihovih protagonista (Aga, Majka/Beg, Hasanagiina majka; Beg Pindorovi, Guslar/Hasko, Hasan-aga i sl.)
Isakovi gradi uoblienu dramsku strukturu zatvorenu i uokvirenu zavrnom scenom u kojoj kumulira ak
pet sintagmatskih baladnih cjelina potencirajui dodatno dojam tragine neminovnosti.
21 Za razliku od polazne prie koja je, kako smo ve i napomenule, organizirana kao jedinstvena sekvenca
radnje.
22 Posebno je to vidljivo, kako smo ve i spomenule, u sredinjem dijelu drame u kojem se kao vremenski
podudarne niu jedna za drugom radnje/dogaanja povezane ponajprije povijesnim, drutvenim, ali i
dravnim okvirom, te tematskim podudarnostima kao to je, primjerice, definiranje poloaja ene te
potivanjem tradicionalnih obiteljskih vrijednosti.
20 Jer,
raspodjelu.23 Za razliku od Ogrizovieveve interpretacije koja putem podrobno analiziranih protagonista teite stavlja na tragian nesporazum dvoje usamljenih bia, na njihovu strastvenu ljubav24, Isakovieva u sredite svoga zanimanja stavlja problem njihova
podrijetla. Iz tog se razloga vraa izvornom tekstu balade, dublje prodire u njegovu drutvenu dimenziju, a ljubavniku komponentu odnosa potpuno zanemaruje25 te putem
uglavnom tipski i u funkciji klasne pripadnosti oblikovanih, kontrastno organiziranih
protagonista teite vraa na materinsku ljubav. Lirska, tj. epska komponenta raskonog
i patetikom na trenutke preoptereenoga Ogrizovievoga teksta26 u Isakovievu je sluaju pritom u potpunosti reducirana u korist izrazito kontrastno, temperamentno satkane,
ekonomine dramatinosti. Organizirana je kroz dinaminu smjenu kratkih i pregnantnih scena koje u pravom staccato, morajuem27 ritmu okonavaju nakon ironijski, komino-tragino organizirane epizode na svatovskom putu ba kao i u baladi, jedinim
moguim rjeenjem utnjom zaogrnutim smrtnim Hasanaginim posrnuem.28
3. Hasanaginica Nijaza Alispahia (1999) suvremeno je dramsko tivo organizirano,
ba kao i Ogrizovieva drama, u dvadeset i tri odjelita segmenta. No za razliku od njega (strukturiranog u tri vrsto zaokruena ina), izgraena je od dvanaest slika i devet
meuprizora na poetku kojih autor umee Prolog, tj. Epilog na njenu samom kraju.
Fabulu temelji u tipinoj postmodernistikoj maniri na mrei intertekstualnih odnosa,
tj. kako istie Gordana Muzaferija njegova je drama svojevrstan metatekst i predstavlja kreativni komentar ne samo balade nego i Ogrizovievoga, kao i antievoga i Isakovievoga teksta. Na bazi citatnosti, reminiscencija i aluzija u odnosu na prototekst,
Alispahi gradi vlastito originalno djelo, koje se odlikuje konzistentnou strukture na
svim razinama. (Muzaferija 2000:15) Dakle, pri analizi ove drame moramo neprestano
imati u vidu usporedbu ne samo s baladnim predlokom, ve i s na njemu izgraenim
dramatizacijama.29 Prva i druga faza balade tu su smjetene u njene prve etiri jedinice,
druga kroz slijedeih pet, trea je u potpunosti ubaena u njen deseti segment, a posljednja faza (bitno reducirana u odnosu na predloak) u dvadeset i drugi30 segment teksta31
nakon koje slijedi izrazito autoreferencijalni organizirani Epilog. Autor se pritom slui
osobitim postupkom zgunjavanja, tj. pojedine baladne jedinice najee smjeta unutar
23 Ponovimo
prve dvije faze balade smjetene su u samu poetnu fazu Isakovieve drame, posljednje tri na
njen kraj, a cijeli sredinji prostor otvoren je za upisivanje novog i drugaijeg tumaenja prie tijekom kojeg
autor razvija konfliktni potencijal prie na potpuno novi i u odnosu na svoje prethodnike drugaiji nain.
24 Koja je, kako tvrdi B. Heimovi, to dvoje oprenih stvorenja dovela do raskida, a zatim i do konane
tragedije, jer su se sukobili nazori i shvaanja. (Heimovi 1976:136)
25 Samim time iskljuuje i lik imotskog kadije koji se, kao i u baladi, tek usputno spominje.
26 Vidi Heimovi 1976:137.
27 Ba kao to i nad Hasanaginicom neprestano poput maa stoji ono mora.
28 Baladna je pria pritom i ovdje na svojoj fabularnoj razini bitno izmijenjena, transformirana kao i u
Ogrizovievu sluaju u trolanu, ali nizom kontrastnih prizora bitno olabavljenu dramsku strukturu u kojoj
se, uokviren dvama ciklinim i simetrinim cjelinama, izdvaja upravo njen sredinji dio kao poprite novog
tumaenja bezvremene prie.
29 O tematsko fabularnom utjecaju balade Hasanaginica, kao i drugih djela usmene poezije na Alispahievu
dramu vidi u: emsovi 2011.
30 Pritom ne smijemo zaboraviti injenicu da je balada, kako smo ve i pokazale na poetku, podijeljena u
dvadeset i dvije faze!
31 Tonije, njegovu dvanaestu sliku.
jedne do dvije slike nakon ega slijedi nadopisivanje autorskim ili pak intertekstualnim
sklopovima.32
Zanimljivo je da u Alispahievu primjeru Hasanaginica i Hasanaga nisu oni koji
sami odluuju, ve oni to tek moraju initi posrednim, citatnim putem. Naime, ne postaju oni dramski likovi svojim unutranjim razvojem kao u Ogrizovia ili svojim funkcijskim usudima kao u Isakovia33, ve ih autor na otvorenoj pozornici pokazuje izvana,
posredstvom drugih oni zapravo postaju djelatnim likovima.34 Upravo ti drugi koji zapravo i nisu dramski likovi ve svojevrsna personifikacija drame u drami, tj. Kazivai i
Pehlivani u ovom tekstu imaju viestruku ulogu: oni komentiraju i sugeriraju tumaenja
balade,35 recitiraju baladni tekst,36 pomau u dramskoj akciji.37 Kroz njihovo prisustvo
u prvi plan zapravo dolazi kazalite, neto to baladu o Hasanaginici kao dramu u suvremenom dobu, zapravo, tek ini moguom.38 Ono to u takvom kontekstu balada za32 Tako, primjerice, u Prologu autor donosi gotovo sve informacije vezane uz prvu fazu balade. Potom kroz
prvu i drugu sliku, te kroz prvi meuprizor tematizira socijalne i porodine uvjetovanosti Hasanagiina
i Hasanagina poetna sukoba kombinirajui elemente Ogrizovieva, ali velikim dijelom i Isakovieva
i antieva teksta posebice u tretmanu svekrvine uloge u spomenutu sukobu (tretman laitmotivskih
sekvenci u Alispahia umnogome korespondira onomu u Ogrizovia, kao i pridavanje veeg opsega
pojedinim tematskim cjelinama primjerice scena dijaloga Hasanaginice i imotskog kadije). U Prologu
su pritom prve tri sintagmatske cjeline iz balade narativno posredovane kroz dijalog Pehlivana i Kazivaa,
a nakon njih u prvoj i drugoj slici fokus se usmjerava prema etvrtoj baladnoj cjelini vezanoj uz Aginu
poruku vjernoj ljubi da ju odbacuje. Ta prva faza zavrava kod Alispahia u etvrtoj cjelini, tj. prvom
meuprizoru u kojem sputajui se iz neba dva cuga i dva konopca, ahin i Tamburija donose poruku
Hasanaginici dakako u svojoj interpretaciji (Alispahi 2000:565) ime autor zaokruuje uvodni dio drame
snano potencirajui znaaj trenutaka u kojem su se zakopitile i pjesma i pria o lijepoj aginici (Alispahi
2000:561). Ve ovaj ekspozicijski dio ponajbolji je pokazatelj odmaka ovoga teksta u odnosu na sve dosad
spomenute dramatizacije balade o Hasanaginici. Jer, upravo u prolokoj sekvenci dva Kazivaa i dva
Pehlivana problematizirajui nain graenja drame iz sebe same, tako da je i u literarni i u scenski aspekt
djela inkorporiran autoreferencijalni koncept. Kazivai u dijalokom prijepletu govore baladu i oni donose
dah starine dajui metafiziku dimenziju zbivanjima koja slijede, kao pri antikim inscenacijama mita, a
Pehlivani komentiraju njihovu priu iz aspekta suvremenog ovjeka i unose komina olakanja u tragini ton
baladeskne grae. Ova dvoslona funkcija likova produava se i u daljnjem toku drame i kroz spiraloidnoj
kompoziciji slika urasta u tkivo agona kao unutarnji glas autora sa kojim se realizira modernost izraza i
univerzalnost problema. (Muzaferija 2000:15)
33 Razlika u tretmanu likova kod do sad spomenutih dramatiara reflektira se i kroz tretman prostora u
Ogrizovia, vidjeli smo, to je prostor hrvatske narodne pjesme, kod Isakovia to je prva polovica 17. stoljea
u Zagvozdu, podno Biokova, i na Klisu, dok u Alispahia izostaje bilo kakvo jasno odreenje prostora i
vremena odvijanja radnje.
34 A sad, narode moj, poimo da zajedno pogledamo kako e glumci priu o lijepoj Hasanaginici predstavljati
i izigravati. (Alispahi 2000:561.)
35 Primjerice: More biti da je tako bilo. More biti da i nije bilo! (Alispahi 2000:561)
36 U Prologu autor didaskalijskom natuknicom otvoreno kae: Kazivai govore integralni tekst balade
HASANAGINICA (Alispahi 2000:560)
37 Jedan od najoitijih primjera svakako je onaj u kojem se Pehlivani poput svojevrsnog deus ex machina
iz antike tragedije sputaju s neba usmjeravajui tako radnju drame k neizbjenom i, dakako, traginom
sukobu.
38 Isto ponajbolje moemo iitati iz ulomka kojim zavrava ova drama: Predstava se nikada ne zavrava,
vjena je kao i pria o plemenitoj Hasanaginici. Ovaj epiloki prostor ostaje otvoren: za domiljanje
koreografskih numera, scenske metafore ija je poruka u trajnoj vrijednosti etikih proplamsaja kojima
vjekovima zrai, i trajno e isijavati svjetlost diljem svijeta poznata balada. (Alispahi 2000:609) Spomenuti
fragment, napomenimo, svojim pokazivakim potencijalom podsjea na antiku parabazu.
htijeva od svojih protagonista ispunjava se dokle god djeluje predstava, dok pria traje.39
Autoreferencijalnim umetcima, kao i komentarima Pehlivana i Kazivaa reflektiraju se
baladni, ali i nizom dramatizacija pre/do/raeni likovi, radnje i dogaanja refleksija rastvara njihovu prisutnost povratkom kroz sjeanje njezinim temeljnim dilemama.
Djelovanje baladnih likova podlijee tako ironiji njihove glume, a kraj komada preosmiljava se i otvara novim univerzalnim, vjeitim i beskrajnim, uvijek obnavljajuim i
trajno isijavajuim poecima.
Posredstvom komentatora u prostor Alispahieva teksta prodire i komika iako, dakako, sam komad nije komian time kako zavrava, ve time to se u samom sebi predstavlja kao autoreferencijalnou i intertekstualnou obojena kazalina igra i iznoenje.
Baladu o traginu stradanju ona ne pripovijeda tek jo jednom, nego je prevodi na pozornicu s bremenom tuih prerada i izlae igri komedije stremei iskustveno sadraju
svake istinske tragedije. Fokusira se prema njenoj razornoj ironiji, odnosno djelovanju
koje teei vlastitu uspijevanju nuno zapada u neuspjeh i nesreu onoga koji djeluje.
Zato, nadograujui se na mnogobrojne izvore ili, kako i sam kae, spjevajui i dopjevavajui u pokuaju davanja odgovora na kljuno (a u ovom tekstu i posljednje Hasanagiino) pitanje zato, Alispahi svoju dramu organizira na povrinskoj strukturi kao
otvorenu kazalinu konstrukciju osobite formalne organizacije labavo povezanih slika i
meuprizora uokvirenih prolokom i epilokom sekvencom koje se u epskoj, brehtovskoj maniri, za razliku od prethodnika, ne usredotouju na razvoj i krizu. tovie, nudi
prekide, izdvojene fragmente40 ija je supstancijalna izdvojenost premoena naslovima saecima izdvojenih scena, tj. meuprizora, te esto i autorskim didaskalijskim
natuknicama na njihovim zavrecima. Upadicama likova-komentatora prekida dramsku iluziju, naglaavajui tako artificijelnost vlastitog djela kojemu prua mogunost da
ironijski prepozna samoga sebe kao reprezentaciju, ali i upozori na ogranienje vlastite
reprezentacije. Izmjenom proznih i verificiranih odlomaka/meuprizora Alispahi, zakljuimo, vjeto tematizira vlastiti tekst, u autoreferencijalnoj maniri brie/premouje
njegove anrovske granice. Brzim, gotovo vrckavim i nadasve funkcionalnim tempom
povrinske strukture svoje drame temeljenim na mahom opsegom vrlo kratkim segmentima i dinaminoj izmjeni replika malog broja likova vjeto gradi suvremeno dramsko
tivo reinterpretiranjem svih dosadanjih raspoloivih resursa (Horozi, Alispah
2011) stvarajui pri tome kompleksni, metatekstualni sustav novih, izvornih znaenja.
4. U svom dramskome tekstu Hasanaga (1990.) Tomislav se Bakari u tipinoj postmodernistikoj maniri razliitim figuralnim i autorskim tehnikama karakterizacije
likova, osobitim nainom konstituiranja likova u njihovim jezinim replikama, kao i
39 Ili, dodale bismo, upravo stihovima Kazivaa kojima se zaokruuje drama ovoj se prii-drami razvidnom
daje sadanjost, budunost, tovie i njena vjenost, njen univerzalni smisao.:
Bijel duvak nebo puno zvijezda
Leti lasta oko svoga gnijezda
Bjee vedro pa se naoblai
Lastu zgodi damla iz oblaka
S teka slova olovna bolovna
Osta lasta bez svojega gnijezda

I postade najsjajnija zvijezda (Alispahi 2000:609)
40 Posebno to do izraaja dolazi od 10. do 21. cjeline Alispahieve drame.
anrovskim poigravanjima odmie od predloka na kome gradi svoj tekst. Prvi element
koji pri susretu s njime zamjeujemo svakako je naslov koji kao tzv. jaka pozicija teksta41 prua osnovne informacije o sadraju koji slijedi, ali i izraava njegovu osobnost
i samosvojnost. Njime se neminovno referira na prototip, tj. otvoreno eksplicira intertekstualno okruenje na kojem drama poiva, ali se istovremeno potencira i njegov pomak rije ovdje vie nije o Hasanaginici, ve se fokus zanimanja premjeta na ratnika
Hasanagu i njegovu, kako i slijedi iz podnaslova, traginu priu u sedam prizora. Naslov je, dakle, u ovom sluaju etioloka sintagma koja polazei od vlastita imena pria
priu ija je namjera opravdati itanje tog istog imena izdvojenoga iz tradicionalnoga,
ne samo baladnoga, ve i razliitim dramaturkim preradama nadograivanoga okruenja. Realizirana je ona snanim isticanjem, osamljivanjem spomenuta, vlastita imena,
tj. glavnoga protagonista ime autor itatelju nesumnjivo namee protokol nekog novog
itanja, tj. potencira potpuno novu, samosvojnu vizuru i semantiku fokusiranost koje
se potom realiziraju tijekom teksta koji slijedi. Pridodanom anrovskom odrednicom,
kao i bitnim izmjenama u popisu likova u odnosu na svoje prethodnike, dodatno upuuje na pomake u nainu transpozicije balade u odnosu na klasini predloak, potencira
muku stranu baladne prie, izvlai ju iz kanoniziranog oblika obiteljsko-suprunikih
odnosa ljubavi, stida i bijesa i (ulazi...) u polje egzistencijalnih pitanja pojedinca u okvirima politiko-drutvene drame (Muzaferija 2005:171). Osim, dakako, spomenutim elementima, autor bitno drugaije u odnosu na prethodnike na povrinskoj strukturi svoga
teksta preraspodjeljuje faze radnje iz narodne balade. Kako i navodi u podnaslovu, tekst
organizira u sedam odjelitih prizora od kojih prva etiri ine njegov prvi, a preostala tri
njegov drugi dio. Indikativno je da, u odnosu na sve dosad spomenute dramatizacije, u
Bakarievom Hasanagi izostaje najvei broj sintagmatskih cjelina baladnog predloka
u prvi prizor smjetene su tek druga, trea i etvrta, u drugom se etvrta, uz petnaestu, nanovno tematizira, u treem deveta te, napokon, u sedmom prizoru nalazimo
dvadeset i prvu i dvadeset i drugu, zavrnu cjelinu. Dakle, u ovom sluaju dolazi do
najveeg odstupanja u odnosu na prethodnike: druga baladna faza gotovo sasvim izostaje (tematizira se tek povrat knjige oproenja), iz tree autor tek navodi podatak da
brat Hasanaginicu udaje za imotskog kadiju, etvrta faza vezana uz pripremu vjenanja
u potpunosti je izostavljena, a posljednja se fokusira na zavrni, traginim ishodom obiljeen konflikt suprunika. Valja dodatno napomenuti da su granice izmeu pojedinih
prizora obiljeene djelominom ili potpunom promjenom konfiguracije likova te veim
dijelom i promjenom mjesta radnje. Pritom imamo indikativnu situaciju do promjene
mjesta radnje ne dolazi jedino u etvrtom i petom prizoru teksta iako upravo njihove
unutarnje granice predstavljaju prijelaz izmeu prvog u drugi dio drame. Promatramo
li sukladno toj injenici kvantitativne odnose dominacije likova, primijetit emo da se
lik Hasanage pojavljuje ovdje u svim, osim spomenutim prizorima. tovie, upravo se u
njima neometano (jer to su jedini prizori koji se odlikuju stalnim konfiguracijama) kroz
dijaloge bega Pindorovia i Hasanaginice, tj. bega i kadije (dakle, posredno) tematizira
njegov lik. Prvim dijelom drame pritom dominira odnos Hasanage prema fra Lovri i
41 J.
Derrida tvrdi da rije u naslovu uvijek zvui kao svojevrsna obaveza. Vidi: Derrida 1988; G. Genette pak
dodaje kako isti ima funkciju zavoenja itatelja vidi: Genette 1997. O naslovu kao tzv. jakoj poziciji teksta
vidi i Katni-Bakari 2001.
begu Pindoroviu, a drugim Hasanagin prema kadiji.42 Temeljem iznesenog, dalo bi se

zakljuiti da ovakvom (dvodjelnom) strukturom Bakari na specifian nain (pre)rasporeuje, ali istovremeno i vjeto zaokruuje odjelite tematsko-formalne sklopove svoga
teksta iz kojih izranja iznimno suptilno satkan, nadasve kompleksan psiholoki profil
glavnog lika drame. Hasanaga je tu doveden u jedinstven, osamljeniki odnos prema
svim ostalim protagonistima, nosiocima odreenih psiholokih, moralnih, egzistencijalnih, emocionalnih, epistemiolokih, drutvenih, politikih, vjerskih i inih dilema;
unaprijed je izmanipuliran, parafrazirajmo rijei Gordane Muzaferije, voljom carskog
vrha, u situaciji u kojoj mu se otima sve ega se dohvati njegova osobna udnja. U irokom rasponu tema iskazuje se sva veliina njegove tragine sudbine u ratom i politikim
djelovanjem ogranienom okruju razuma, poretka i pravde. Odnosno, parafrazirajmo
Stainera, i unutar i izvan Bakarieva Hasanage postoji drugost svijeta kojeg u ovom
sluaju moemo nazvati politikom koja mu se ruga i u potpunosti ga unitava.
U sedmom, zavrnom, opsegom (ba kao i u svim ostalim predlocima) najduem
prizoru Bakari na scenu dovodi sve protagoniste svoje drame. Time, kao i Ogrizovi,
Isakovi i Alispahi, potencira dramatinost radnje, tonije njenu neumitnu traginost,
no (za razliku od njih) Hasanaginu sudbinu obiljeava ponajprije ironinom dramskom
figurom. Jer, jedino njegov Hasanaga u bezumnom, slutnjama nadolazeeg rata strahom
natopljenom, prepolovljenom svijetu provodi postupak sudbonosnog preispitivanja vlastitih ina kao velikih pogreaka koji, dakako, neminovno vodi ka presuivanju samome
sebi. Postajui autor vlastita suda, on sam sebe ini (dramskom) osobom koja moe
samo jo naknadno izgovoriti ono to joj je propisano, jo samo izvriti ono to su joj
odredili. (Menke 2008: 81)
Zakljuimo stoga, Tomislav Bakari najradikalnije u odnosu na svoje prethodnike
pristupa baladnom predloku na kojem tumai vlastiti tekst. Fragmentarnim, krajnje
reduciranim posezanjem za odabranim segmentima balade otvara prostor za potpuno
novo, iz dananjeg kuta gledanja gotovo proroansko43 preusmjeravanje konotativnih
vrijednosti izvornika, tj. specifinim premjetanjem pojedinih faza balade u odabrane
segmente svoje drame gradi osobito i inventivno intertekstualno postmoderno dramsko tivo samosvojne interpretacije bitno obiljeene politikim, drutvenim trenutkom
u kome je ono nastalo.
Literatura
Alispahi, Nijaz (2000), Hasanaginica, u: Muzaferija, G., Rizvanbegovi, F., Vujanovi, V., ur.
Antologija bosanskohercegovake drame XX vijeka, 555-610, Alef, Sarajevo
Bakari, Tomislav (1994), Hasanaga, u: Bakari, T., Malleus Maleficarum. Malj koji ubija, 229332, AGM, Zagreb
Burkhart, Dagmar (1998), Hasanaginica kao predloak dramatizacije, Umjetnost rijei, 1, 4354.
Derrida, Jacques (1988), Istina u slikarstvu, Svjetlost, Sarajevo
Genette, Grard (1997), Paratext. Thresholds of interpretation, Cambridge, New York, Melbourne
42 Vidi:
Lederer 2004.
1994:341.
43 Mrdulja
Heimovi, Branko (1976), 13 hrvatskih dramatiara. Od Vojnovia do Krleina doba, Znanje,

Zagreb
Horozi, Asim, Alispahi, Nijaz (2011), Hasanaginica prva bosanskohercegovaka opera, URL:
http://vkbi.open.net.ba/Tribine/000408.html (8. 01. 2011)
Isakovi, Alija (2009), Hasanaginica, u: Bonjaka knjievnost, URL: http://knjiga.files.wordpress.com/2009/05/hasanaginica1.pdf (3. 09. 2010.)
Katni-Bakari, Marina (2001), Stilistika, Sarajevo
Lederer, Ana (2004), Vrijeme osobne povijesti, Ljevak, Zagreb
Menke, Christoph (2008), Prisutnost tragedije: ogled o sudu i igri, Multimedijalni institut, Zagreb
Mrdulja, Igor, Oporbeno glumite u: Bakari, T., Malleus Maleficarum. Malj koji ubija, 333341, AGM, Zagreb
Muzaferija, Gordana, (2000), Predgovor, u: Muzaferija, G., Rizvanbegovi, F., Vujanovi, V., ur.
Antologija bosanskohercegovake drame XX vijeka, 5-16, Alef, Sarajevo
Muzaferija, Gordana (2005), Tomislav Bakari: Hasanaga, u: Kazalite 21/22, 171-173.
Muzaferija, Gordana (2009), Isakovieva Hasanaginica, u: Bonjaka knjievnost, URL: http://
knjiga.files.wordpress.com/2009/05/hasanaginica1.pdf (3. 09. 2010.)
Ogrizovi, Milan (2002), Hasanaginica, u: Klasici hrvatske knjievnosti, drama i kazalite, Bulaja naklada, Zagreb
Pavii, Pavao (1985), Stih u drami & drama u stihu, Zagreb
Pfister, Manfred (1998), Drama. Teorija i analiza, Hrvatski centar ITI, Zagreb
Senker, Boris, (1989), Hrvatska drama 20. stoljea, Logos, Split
Softi, Aia (1988), Balada o Hasanaginici u dramama Milana Ogrizovia i Alije Isakovia, u:
ari, Z., ur., Motivi narodne knjievnosti u modernoj suvremenoj jugoslavenskoj drami, 266281, Sterijino pozorje, Novi Sad
emsovi, Sead (2011), Tematsko fabularni utjecaj balade Hasanaginica na dramu Nijaza Alispahia, URL: http://www.bosnjaci.rs/tekst/105/tematsko-fabularni-utjecaj-balade-hasanaginicana-dramu-nijaza-alispahica.html (11.1.2011)
Vidanec, Dafne (2011), Hasanaginica od Fortisa do Ogrizovia, URL: http://www.centar-fm.org/
index.php/component/content/article/122 (10.01.2011.)
UDK: 821.163.42.0918
323.1 : 821.163.42.
Suzana Coha: Reprezentacije i funkcije etnikih,

kulturnih i politikih granica u procesima
hrvatske nacionalne identifikacije
u prvoj polovini 19. stoljea
U radu se, s obzirom na njegovo etniko i kulturno relacioniranje prema (junome)
slavenstvu te politiko pozicioniranje u Austrijskome Carstvu, interpretiraju znaajke
utemeljivanja hrvatskoga nacionalnog identiteta u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda. Predstavljenim se interpretacijama nastoji ukazati na razloge zbog kojih se preporodna kultura te jedan od njezinih najfrekventnijih toposa Vojna krajina (granica) u
suvremenoj hrvatskoj kulturi doivljavaju kao kontroverzni, paradoksalni ili kao otvorene rane (Rapacka). Zakljuuje se da ti razlozi proizlaze iz ambivalentnih funkcija to su
ih oba analizirana fenomena, pojedinano i u meusobnome odnosu, imali u stvarnome
ili simbolinom otvaranju i zatvaranju nacionalnih granica.
Kljune rijei: hrvatski narodni preporod, Vojna krajina, (juno) slavenstvo, Austrijsko
Carstvo, hrvatska nacionalna identifikacija

Representations and Functions of Ethnic, Cultural and Political Borders
in the Processes of Croatian National Identification
in the First Half of the 19th Century
The paper examines the processes of national identification during the Croatian National Revival, taking into consideration its relations with (South) Slav ethnic and cultural
identity and Croatian political position in the Austrian Empire. It aims to show the possible reasons why the Croatian National Revival and Vojna krajina (Military Border),
as one of its most frequent motifs, are perceived as controversial, paradoxical or as open
wounds (Rapacka) in contemporary Croatian culture. In conclusion, the origin of such
perceptions is found in the ambivalent functions which the Croatian National Revival
and Military Border have had in the processes of real or symbolic opening and closing
of national borders.
Key words: Croatian National Revival, Military Border, (South) Slavs, Austrian Empire,
national identification
214 Suzana Coha: Reprezentacije i funkcije etnikih, kulturnih i politikih granica u procesima...
1. Nadilaenje upravno-politikih, regionalnih i dijalektalnih granica otvaranjem

prema (junom) slavenstvu
Status kljunoga razdoblja hrvatske politike i kulturne povijesti pripada, kao to je poznato, prvoj polovini 19. stoljea, kada su se u okrilju hrvatskoga narodnog preporoda uspostavile pretpostavke formiranja i institucionaliziranja modernoga nacionalnog
identiteta.1 U to su vrijeme u sklopu Austrijskoga Carstva hrvatske zemlje bile administrativno razjedinjene. Dok su austrijskoj upravi izravno podreene bile Vojna krajina
(pod nadlenou sredinjih vojnih vlasti) te Istra i Dalmacija, Banska Hrvatska, koja je
obuhvaala tri tzv. hrvatske (Zagrebaku, Krievaku i Varadinsku) i tri slavonske upanije (Virovitiku, Poeku i Srijemsku), bila je pod ugarskom ingerencijom. Iako politiki autonoman, s banskom i vlau Hrvatskoga sabora, taj je prostor administrativno
bio podreen, s jedne strane, Ugarskome namjesnikom vijeu te, s druge, bekoj vladi,
pri emu su u specifinome, zavisnijem poloaju bile slavonske upanije, koje su svoje
izaslanike slale u Hrvatski sabor, ali su bile zastupane i izravno u Pounu te obvezane
posebnim porezom. Neposrednoj su ugarskoj upravi bili podreeni i Rijeka i Meimurje
(iako je Meimurje bilo dijelom Zagrebake biskupije, dok je rijeki upravitelj, makar i
neredovito, sudjelovao u radu Hrvatskoga sabora).2
Suoeni s, u odnosu na konstelaciju vlasti u habsburkome imperiju, subordiniranim politikim statusom i upravnom rascjepkanou teritorija ijoj su nacionalnoj integraciji teili, inicijatori su se i promotori hrvatskoga narodnog preporoda usredotoili
na strategije nacionalne identifikacije specifine za uvjetno nazivane kulturne (Kulturnation) (F. Meinecke), istone (H. Kohn)3 ili etniko-genealoke nacije (A. D. Smith).4
Iako je preporodna nacionalna identifikacija pretpostavljala i niveliranje stalekih razlika, koje su tada jo uvijek dijelile hrvatsko drutvo, glavni joj je cilj, kao i u slinih romantiarskih pokreta inspiriranih Herderovim poimanjem duha naroda, bio postizanje
kulturne homogenosti, koja, meutim, nije bila nita lake dostinom od one politike.
Pored upravno-politikih granica kojima se hrvatski teritorij dijelio izvana, on je zbog
svoje tradicionalne regionalne diferenciranosti, koja je za sobom povlaila i kulturoloku
heterogenost, najoitiju u jezinim, dijalektalnim i grafijskim, divergencijama, bio rascjepkan i iznutra. Zbog dijalektalnih razlika koje su hrvatski nacionalni korpus dijelile
na akavska, tokavska i kajkavska podruja, oteavajui u sluaju dvaju potonjih diferencijaciju od srpskoga i slovenskog jezinog identiteta, on u oima nekih od onodobnih
vodeih slavista koji su narode identificirali preko jezika nije zauzimao poseban status,
to je i glavni razlog zbog kojega se hrvatski narodni preporod u svojim sredinjim etapama nije odvijao iskljuivo pod nacionalnim imenom (koje se kao horvatsko vezivalo
primarno uz kajkavski identitet), ve pod nadnacionalnim, ilirskim, koje je referiralo
na sve june Slavene. U tome smislu, shvaajui jezik kao uporinu osnovicu i kljunu
legitimaciju nacionalnoga identiteta, voa se hrvatskoga preporodnog pokreta, Ljudevit
1 O tome razdoblju hrvatske povijesti usp. npr.: Ivelji 2010, Kessler 1981, Stani, ur. 1985b, idak 1973, 1981a,
idak, Foreti, Grabovac, Karaman, Stri, Valenti 1990, ii 1913, urmin 1902, 1903, 1904.
npr. Ivelji 2010: 15-16, Markus 2000: 35-37, idak, Foreti, Grabovac, Karaman, Stri, Valenti 1990:
166.
3 Prikaz i kritiku Meineckeove i Kohnove teorije nacionalnih identiteta i nacionalizama usp. npr. u: Katunari
2003: 140, zkrml 2000: 41-43 i Smith 1993: 8, 80-81.
4 Usp.: Smith 1993: 79-84.
2 Usp.
Gaj priklonio shvaanjima onodobne slavistike koja je, rijeima Nike Stania (1989:
100), polazila od uvjerenja o postojanju jednog slavenskog jezika i naroda koji se nakon
prvobitnog jedinstva raspao na brojna narjeja a zatim na varijetete tih narjeja. Ugledajui se na etverolanu podjelu slavenskih jezika koja je prema konceptu Jna Kollra
kao stoerne podrazumijevala rusku, poljsku, eku i srpsku jezinu (i narodnu) skupinu, Gaj je umjesto potonje poeo govoriti o junoslavenskom i(li) ilirskom narjeju
suprotstavivi se time i ondanjim slavistikim autoritetima Jerneju Kopitaru, Vuku Stefanoviu Karadiu i Pavelu Jozefu afriku, koji su junoslavenski jezini i, posljedino,
narodnosni areal dijelili na slovenski (kajkavski) i srpski (tokavski).5
Nastojanja za kulturnim (poglavito jezinim) prevladavanjem drutvenih i regionalnih razlika odredila su, meu ostalim, i program i sadraj sredinjih preporodnih
medija, Gajevih Novina Horvatzkih te njihova knjievnog priloga Danicze Horvatzke,
Slavonzke y Dalmatinzke od samoga poetka njihova izlaenja, to se vidi npr. u Oglaszu kojim se njihov urednik 20. listopada 1834. obratio Szvetloj y Prepostuvanoj Gozpodi vszakoga Ztalisha y Reda szlavnoga Naroda Szlavenzkoga vu jusneh ztrankah, kakoti: Horvatom, Slavonczem, Dalmatinom, Dubrovnichanom, Szerblyem, Krajnczem,
Stajerczem, Korushczem, Iztrianom, Boshnyakom, ter oztalem Szlovenczem, vszem zadnyich Roda nashega y Jezika Lyubitelyem y Zavetnikom.6
Narod reprezentiran hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim imenom istaknutim u naslovu prvoga godita Danice svoj je identitet legitimirao dravnopravnom tradicijom
Trojedne Kraljevine7, a njegova uklopljenost u slavenski etniki i kulturni korpus ilustrirala se predodbom goleme zajednice manjih, biolokim, rodbinskim i jezinim sponama povezanih narodnosnih skupina. Tako npr. poznati Gajev lanak Na narod,
objavljen u Danici (1835, 34: 234-236), inspiriran afrikovom Geschichte der slawischen
Sprache und Literatur nach allen Mundarten (1826)8, govori o narodu goropadnoga tla
ije kosti i meso jesu bratja Slavjani, dok mu je krv jedna narodnost Slavenska
(234). Kao poseban odvjetak slavenskoga naroda, personificiranoga u slici goropadne
velikoe orijaa (ibid.), Gaj je, umjesto afrikova srpskog (koje je ukljuivalo i Slavonce
i Dalmatince) i hrvatskog, izdvojio ilirsko koljeno uvrstivi u njega Slovence, Horvate,
Slavonce, Dalmatine, Bonjake, Cernogorce, Serblje i Bugare (235-236).9
5 O tome usp. opirnije: Stani 1985a, 1989: 97-116, 1997. Slino Kopitaru, Karadiu i afriku, i otac je
suvremene slavistike, Josef Dobrovsk junoslavenske jezike dijelio na kajkavski i tokavski, no kajkavski je
identificirao kao hrvatski, a ne slovenski. Usp. npr. Stani 1989: 101.
6 Novine Horvatzke i njihov knjievni prilog Daniczu Horvatzku, Slavonzku y Dalmatinzku Gaj je objavljivao
u Zagrebu poevi od sijenja (kajkavski Proszincza) g. 1835. Isprva na kajkavskom narjeju i s pripadajuom
grafijom, ti su mediji s vremenom preli na tokavtinu i novi, reformirani Gajev ortografski sustav.
Definitivan prijelaz s kajkavske na Gajevu grafiju evidentan je u 29. broju prvoga godita Danice, iji se
dometak u naslovu otada pie kao Horvatska, Slavonska i Dalmatinska. U razdoblju 1836-42. list se zvao
Danica Ilirska, a od g. 1843, nakon to je upotreba ilirskoga imena u Hrvatskoj zabranjena, ponovno svojim
prvotnim imenom. Nakon predbroja iz 1849, koji u naslovu osim osnovnoga imena nije sadravao nikakve
druge atribucije, Danica ponovno izlazi kao Ilirska te je s br. 31 od navedene godine obustavljena. U ovome se
radu njezini citati donose u izvornim dijalektalnim i grafijskim verzijama prema pretisku iz 1970-72. Citirani
oglas objavljen je u sklopu 1. knjige reprinta.
7 O Kraljevni Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji kao znaku politikoga subjektiviteta koji je povezivao
srednjovjekovnu s hrvatskom dravnou u 19. stoljeu pregledno usp. Rapacka 2002: 110-113.
8 Usp. Stani 1990: 62-71.
9 Usp. ibid.
Nasljedujui koncepte identificiranja sa slavenstvom i ilirstvom prisutne u hrvatskoj

politikoj i kulturnoj tradiciji od ranije10, preporoditelji su si u zadau postavili zbliavanje junoslavenskih regionalnih, etnikih i politikih zajednica, vjerujui da one dijele
istu jezinu jezgru, poistovjeujui je s jedinstvenim narodnim iskonom. Stoga je npr.
urednik Danice u proglasu za njezino drugo godite, a ujedno i prvo u kojemu e izlaziti
pod ilirskim imenom, junim Slavenima, iju je domovinu Iliriju prispodobio liri poloenoj u ruke djevojke Europe, poruio: Prestanimo svaki na svojoj struni brenkati, sloimo liru u jedno soglasje, jerbo je i ona samo jedina, premda su nje[z]ine strune, svaka
za se vie, ili manje od pervoga naravskoga glasa odaljene (1835, 48: 292-293, cit.: 292).
Odreujui se etniki i kulturno (juno)slavenskom pripadnou, o emu bi, osim
netom spomenutih Gajevih proglasa, mogao posvjedoiti i niz drugih kanonskih, ali i
manje poznatih preporodnih, kako publicistikih, tako i knjievnih tekstova, hrvatska se
nacionalna identifikacija u prvoj polovini 19. stoljea oslanjala i na svoje dravnopravne
argumente11, posredstvom kojih se njezin identitet nuno oblikovao u ovisnosti spram
ostalih (sub)dravnih entiteta Habsburkoga Carstva. Oponirajui sve izrazitijim maarskim hegemonijskim aspiracijama, hrvatske su se politika i kultura (tada nerazdvojivo povezane) koncentrirale na ekspliciranje lojalnosti habsburkim carevima (najprije
Franji, a potom Ferdinandu), pri emu, meutim, nije izostala ni kritika austrijskoga
imperijalizma. Posebno pogodnim toposom izraavanja ambivalentnih poruka monarhijskoj sredinjici pokazala se Vojna krajina (granica), odnosno hrvatski prostor koji se u
15. stoljeu poeo organizirati u svrhu suzbijanja turskih najezdi, a koji se, nakon to su
vlast u Hrvatskoj u 16. stoljeu preuzeli Habsburgovci, upravno odvojio od matice zemlje
da bi se s njom sjedinio tek 1881. godine.12
2. Vojna krajina (granica): bolni corpus separatum i(li) najvre uporite nacionalne
identifikacije; lojalnost Monarhiji i(li) subverzija njezine politike
Preporodna percepcija Vojne krajine moe se, meu ostalim, provjeriti na stranicama u
prethodnim dijelovima ovoga teksta spominjane Danice, koja je ve naslovnicom svojega
prvog broja (1835) sugerirala istaknutu vanost Krajine, donijevi na njoj, osim prigodne, kajkavskom grafijom otisnute pjesme Dragutina Rakovca naslovljene Danicza i slavonskom grafijom tiskanu pjesmu Granici i Danici Vjekoslava Babukia. Dok je prva
pjesma simboliku imena glasila to ga je najavljivala i promovirala povezivala sa simbolikom zvijezde Danice, odnosno njezinom ulogom u buenju identiteta funkcionalnih
u simbolikoj reprezentaciji i konsolidaciji narodnoga kolektiva (od ratara preko trgovca
do junaka), druga je opjevavala povratak hrvatskih vojnika iz Italije. Zanimljivo je da se
10 Pregledno
o tome usp. Rapacka 2002: 74-77, 113-115.

modelima tzv. jezine i dravne nacije u hrvatskoj povijesti 19. st. usp. Stani 1999.
12 U meuvremenu, kako sumira J. Rapacka (2002: 195-202, cit.: 197), krajiki su vojnici participirali u svim
ratovima koje je Austrija vodila u Europi u 18. i 19. stoljeu: u Ratu za sukcesiju (1741-1748), u Sedmogodinjem
ratu (1756-1763), u Ratu za bavarsku sukcesiju (1778-1779), u ratovima protiv revolucionarne Francuske
(1792-1800), u Napoleonskim ratovima (1805-1815), u ratovima s Italijom (1848-1849, 1859, 1860), kao i 1848.
godine u ratu protiv revolucionarnih snaga u Ugarskoj i Austriji. Prikaze i interpretacije pojedinih aspekata
povijesti Vojne krajine usp. npr. u: Holjevac 2007, Horvat 2002, Ivelji 2010: 134-174, Kaser 1997, Krajasich
1974, Moaanin 1981, Moaanin, Valenti 1981, Pavlievi, ur. 1984, Roksandi 1988, Rothenberg 1960,
Schumacher [1940], Valenti 1981, Vanek 1875. i dr.
11 O
u objema, inae slabije poznatim pjesmama mogu prepoznati sadrajne interferencije s

dva stoerna preporodna teksta koji e se u Danici objaviti nekoliko brojeva kasnije. Dok
su Rakovevi stihovi Divojchicze brusze szerpe,/ Zterni senyu, sznope verpe sadrajno
nalik jednoj od slika iz prototeksta hrvatske himne, poznate Mihanovieve Horvatske
domovine, objavljene u br. 10 prvoga godita ([37])13, Babuki je u svojoj pjesmi opjevao
Horvatjane sastav kojih se dobrim dijelom poklapa sa sastavom Horvata Ztare Dersave
iz uvene pjesme Lj. Gaja Horvatov szloga y Zjedinenye za szvojega vszelyublyenoga
Czeszara y Kralya Franyu I. proti Franczuzom vu letu 1813., publicirane u 5. broju istoga
godita ([17]-18).14 Gajevim Horvatima Ztare Dersave, koji su u jednome dijelu Daniine naklade specificirani kao Ztaroj Szlavi verni szvati/ Z Like, Kerbave,/ Krajnczi,
Stajer, Gorotanczi/ Y Szlavonija,/ Boszna, Szerblji, Iztrijanczi/ Ter Dalmaczija ([17])15,
odgovarali bi Babukievi Horvatjani, u opseg kojih ulaze stari Horvati, Serblji, Bosna,
Hercegovci brati, Shtajerci i Krajnici, Gorotanci ([1]). Pored identificiranja hrvatskoga s
drugim junoslavenskim entitetima, Gajeva se i Babukieva pjesma podudaraju i u izrazima lojalnosti Caru. Dok Gajeva naslovom eksplicira g. 1813, kada su krajinici u leskoj Glogovi napustili Napoleonove i priklonili se austrijskim etama, u Babukievoj su
pjesmi Horvatjani, prije nego su otputeni, pohvaljeni od svojih generala jer su vjernost
pokazali Caru,/ Pradidovah svojih krjepost staru (ibid.).
Ipak, premda na prvi pogled djeluju kao nedvojbena potvrda hrvatske podlonosti
austrijskome ezlu, i Gajeva i Babukieva pjesma mogu se itati i kao tekstovi ambivalentnih politikih poruka. Dok se u Babukievoj krajika odanost Caru (nagraena
otpustom!) interpretira kao prvi korak na putu do identifikacije Horvatjana, Gajeva je
prvotno i bila napisana bez referenci na carske i monarhijske institucije.16 tovie, ona
se i u kolektivno nacionalno pamenje upisala svojim prvim stihom Jo Horvatska nij
propala, nakon to je bez naslova iz Danice i bez zadnjih dviju strofa koje su slavile Cara,
a kojih nije bilo ni u prvopisu, iste, 1835. godine objavljena u zbirci Glogovkinje horvatske
zajedno s pjesmom Ljudevita Farkaa Vukotinovia sline sudbine.17 Potonja je, nakon
to je pod naslovom Psma Horvatov vu Glogovi leto 1813. publicirana u 13. broju
Danice ([49]), u Glogovkinjama takoer objavljena bez navedenoga naslova, proslavivi
13 Posrijedi
su Mihanovievi stihovi enju serpi, mau kose,/ Dd se uri, snope broji,/ kriplju vozi, brano
nose,/ Snaa predu mlo doji:
14 Inae, prva verzija te pjesme napisana je otprilike dvije godine ranije, u vrijeme nakon to je njezin
autor razradio dvolanu strukturu junoslavenskoga (ilirskog) naroda, samo to nije, poput npr.
Karadia i Kopitara, govorio o slovensko-srpskoj, ve o hrvatsko-srpskoj diobi. Nju je temeljio ne samo na
ustanovljavanju jezinih osobitosti, ve i na interpretaciji dravne povijesti (pa se hrvatski etnikum nije dijelio
izmeu kajkavskoga i tokavskog), pri emu je, kako je zakljuio N. Stani, mogao biti inspiriran i tezama
iznesenima u poznatoj Disertaciji Janka Drakovia (1832). Usp. Stani 1989: 131-142. Od ovakve je dvolane
strukture Gaj poeo odustajati u drugoj polovini 1835, priznajui i Slovencima njihovu samosvojnost, to se
odrazilo i na njegov ranije spomenuti lanak Na narod. Usp. ibid.: 139-140.
15 U Danici su, naime, bile objavljene dvije verzije pjesme o kojoj je rije. Gore citirana varijanta postala je
poznatijom, meu ostalim i stoga to je objavljena u Daniinu pretisku iz 1970-72. Ta je varijanta g. 1835. bila
uvrtena u onaj dio naklade koji je raunao s recepcijom irom od kajkavske Civilne Hrvatske. Druga je po
sastavu Horvata stare drave odgovarala Gajevu prvopisu i nije spominjala Srbe. Usp. ibid.: 19-47.
16 Usp. ibid.: 39-41.
17 Usp. ibid.: 31-32, 47-49.
po svojemu prvom stihu Nek se hrusti aka mala.18 Osim toga, u oblicima u kojima
su slavile njihov prelazak na austrijsku stranu, ove su pjesme svjedoile i o tome da su
krajinici svojevrsno bili i orue Napoleonovih osvajanja.
Izotravanje janusovskoga karaktera preporodnih poruka Austriji evidentno je naroito u posljednjim dvama goditima Danice, tj. 1848. i 1849, kada su u (post)revolucionarnoj atmosferi najprije kulminirala hrvatska oekivanja od Dvora, da bi se onda,
nakon to su ostala neispunjena, ona preobrazila u najvee razoaranje.19 Tako se npr.
u br. 8 iz 1848. ([29]-30) objavljuje pjesma Jove Blagaia Pozdrav iz domovine naoj
vojnikoj bratji slav. ogulinske i slunjske graniarske regimente u Italii sa stihovima
koji prenose krajike iskaze Sliedimo uviek zapoviedi/ Cara naeg dobroga ([29]), a u
sljedeem Piesma Prve ete Druge banovake krajike narodne regimente, pri polazku
njezinom na vojsku 21. V[!]eljae 1848. iz Petrinje Ognjeslava Utjeenovia Ostroinskog ([33]-34), koja poziva na borbu za Cara, vieru i dom (34). U sljedeem je broju
osvanula pjesma Odlaz prve ete I. banske regimente, dne 20. veljae god. 1848. Josipa
Maria ([41]-43), koja, uz to to ih pismom i na usta Josipa Jelaia (koji e 19 dana nakon objavljivanja pjesme postati hrvatskim banom) poziva na vojnicu,/ U lijepu zemlju
Italiu ([41]), poruujui im neka se sjeaju da su grane od onoga stabla,/ Na kojima od
davnih vriemenah/ Carski oro savio je gnjezdo (42), u ime iskaznoga subjekta progovara o iscrpljenome krajikom puku koji se odaziva svakome nalogu Dvora i istovremeno
uva u velikoj oskudici na marginama Carstva strau dok oholost, koja ne zna za zlo i
nevolju, mirno spava (43). Slino Marievome, ni iskazni subjekt Blagaievih stihova
odlazak krajinika ne prati s veseljem, ve sa alou jer ostavljaju svoj mili dom, domovinu i zaviaj ([29]). Marieva, pak, pjesma, proklamirajui krajiku jed(instve)
nost (Jelai se vojnicima obraa kao Hrvatima, a Slavonce naziva nae gore liem),
ukazuje i na njezino cijepanje: prije nego to e otii u rat, eta se razbije na dvoje te
svaka polovina odlazi po blagoslov u svoju crkvu da bi se ponovno sjedinila pod carskom
zastavom (42-43).20
Razlog zbog kojega je upravo Vojna krajina postala jednim od sredinjih preporodnih toposa moe se povezati sa simbolikom njezina prostora, odnosno ulogom to ju je
on imao u razgranienju Monarhije, ali i u nadilaenju unutarnjih hrvatskih granica.
Interpretirana, pored Dalmacije i dijela bosanskih zemalja, kao bolni corpus separatum
Hrvatske Kraljevine, Krajina je ujedno, proteui se od istoka Hrvatske do Primorja i
graniei s Bosnom, povezivala razdvojene hrvatske membra disiecta.21 Za hrvatski nacionalni identitet Vojna krajina je predstavljala prostor odvajanja od Drugoga, izlaganja
za Drugog i kontakata s Drugim, ali i prostor razdvajanja i povezivanja unutar vlastitoga
sebstva. Njezina povijesna geostrateka funkcija simbolizira ambivalentnost granice kao
takve, kao linije kojom zavrava jedan i poinje drugi identitet ili kao prostora najizrazi18
Osim u Danici obje su pjesme u kontekst svjedoenja krajike/ hrvatske odanosti Monarhiji dovedene i
tako to su izvoene u zagrebakoj predstavi Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin Josefa Schweigerta, u kojoj su
se prikazivali, kako je stajalo u Daniinoj najavi (1835, 4: 15-16), dogaaji iz 1813. po kojih hrabreni Krajine
nashe vitezovi neozkrunyenu vernozt, opet y nazopet vszemu szvtu odicheno dokazali szu (17).
19 O tome razdoblju hrvatske povijesti usp. opirnije npr. Markus 2000, Stani 2002: [175]-180, idak 1979,
1981b.
20 O Krajini kao aritu vjerskih (katoliko-pravoslavnih) i posljedino etnikih (hrvatsko-srpskih) sporova
usp. sumarno Rapacka, 2002: 198-200.
21 O ideologemu membra disiecta usp. ibid. 2002: 127.
tijih disocijacija i konstruiranja razliitosti, ali i njihova nunog i stoga najlakeg pribliavanja i proimanja.
3. Graninost: destabilizirajua i(li) utemeljujua injenica hrvatskoga nacionalnog
identiteta
Kao granini prostor par excellance, Vojna krajina je postala sinegdohom hrvatskoga
poloaja u Monarhiji i u Europi uope. Pitanje u kojemu su se interpretacije Krajine i
interpretacije hrvatskoga narodnog preporoda preklopile i u kojemu se preklapaju do danas svodi se na temeljni prijepor oko kojega se izgraivala moderna hrvatska nacionalna
kultura, odnosno na dvojbu to ju je J. Rapacka (2002: 84) artikulirala kao dvoumljenje
oko toga da li Hrvatska jest ili nije na Balkanu, ini li ona njegov zapadni rub ili pak
istoni rub Srednje Europe ili, govorei drugaije: ex Oriente ili ex Occidente lux.
Budui da je neupitno da Hrvatska ne moe pobjei od identiteta graninoga prostora i granine kulture, nerijeenim ostaje jedino to hoe li se graninost o kojoj je rije
interpretirati kao nepoeljna prijetnja stabilnosti nacionalnoga identiteta ili kao neosporan uvjet njegova postojanja. Ukoliko bi se ilo za potonjim, ne bi trebalo prezati od analiza koje graninost inherentnu procesima nacionalne identifikacije nee zaobilaziti, koje
je nee ublaivati, poto-poto prilagoavati jednoj strani ili svoditi na jedan predznak,
ni onda kada je rije o fenomenima poput preporoda ili Vojne krajine, koji su se u nekim
svojim aspektima nastojali prikazati u ovome radu, a koji se u suvremenoj hrvatskoj
kulturi jo uvijek doivljavaju kao kontroverzni, paradoksalni i kao otvorene rane (usp.
Rapacka 2002: 78-84, 195-202).
Literatura
Danica Ilirska. [1835-1849. Reprint izdanje] (1970-72), ur. Ivo Frange, Mladen Kuzmanovi, Liber, Zagreb.
Holjevac, eljko (2007), Hrvatsko-slavonska Vojna krajina u ranome novom vijeku, u: isti, Nenad Moaanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlau Osmanskoga carstva u
ranome novom vijeku, 9-107, Leykam international, Zagreb.
Horvat, Darko (2002), Vojna krajina u doba francuske vladavine, Lucius 2, 101-113.
Ivelji, Iskra (2010), Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijeenog apsolutizma do 1848. godine, Leykam international, Zagreb.
Kaser, Karl (1997), Slobodan seljak i vojnik, prev. J. Brki, Naprijed, Zagreb.
Katunari, Vjeran (2003), Sporna zajednica. Novije teorije o naciji i nacionalizmu, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo, Zagreb.
Kessler, Wolfgang (1981), Politik, Kultur und Gesellschaft in Kroatien und Slawonien in der ersten Hlfte des 19. Jahrhunderts. Historiographie und Grundlagen, R. Oldenbourg Verlag,
Mnchen.
Krajasich, Peter (1974), Die Militrgrenze in Kroatien, Verband der wissenschaftlichen Gesellschaften sterreichs, Wien.
Markus, Tomislav (2000), Hrvatski politiki pokret 1848.-1849. godine. Ustanove, ideje, ciljevi, politika kultura, Dom i svijet, Zagreb.
Moaanin, Fedor (1981), Drutveni razvoj u Vojnoj krajini, u: Mirjana Gross, ur., Drutveni
razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), 83-101, Sveuilina naklada Liber,
Zagreb.
Moaanin, Fedor, Mirko Valenti (1981), Vojna krajina u Hrvatskoj, Povijesni muzej Hrvatske,
Zagreb.
zkrml, Umut (2000), Theories of Nationalism. A Critical Introduction, St. Martins Press, New
York.
Pavlievi, Dragutin, ur. (1984), Vojna krajina. Povijesni pregled Historiografija Rasprave, Sveuilina naklada Liber, Centar za povijesne znanosti Sveuilita u Zagrebu, Zagreb.
Rapacka, Joanna (2002), Leksikon hrvatskih tradicija, prev. D. Blaina, Matica hrvatska, Zagreb.
Roksandi, Drago (1988), Vojna Hrvatska. La Croatie Militaire. Krajiko drutvo u Francuskom
Carstvu (1809-1813), kolska knjiga, Stvarnost, Zagreb.
Rothenberg, Gunther Erich (1960), The Austrian Military Border in Croatia. 1522-1747, The University of Illinois Press, Urbana, 1960.
Schumacher, Rupert von ([1940]), Des Reiches Hofzaun. Geschichte der deutschen Militrgrenze im
Sdosten, Ludwig Kichler, Darmstadt.
Smith, Anthony D. (1993), National Identity, University of Nevada Press, Reno, Las Vegas, London.
Stani, Nika (1985a), Gajeva klasifikacija junoslavenskih jezika i naroda u vrijeme nastanka
Kratke osnove Horvatsko-slavenskoga pravopisanja iz 1830. godine, Radovi, Sveuilite u
Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest 18, 69-106.
Stani, Nika, ur. (1985b), Hrvatski narodni preporod. 1790-1848. Hrvatska u vrijeme Ilirskog
pokreta, Povijesni muzej Hrvatske, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej grada Zagreba, Globus,
Zagreb.
Stani, Nika (1989), Gajeva Jo Horvatska ni propala iz 1832-33. Ideologija Ljudevita Gaja u
pripremnom razdoblju hrvatskog narodnog preporoda, Globus, Zavod za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta, Zagreb.
Stani, Nika (1990), Na narod Ljudevita Gaja iz 1835. godine, Radovi 23, 53-80.
Stani, Nika (1997), Ideja o slavenskoj uzajamnosti Jna Kollra i njezina hrvatska recepcija,
Radovi, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest 30, 65-76.
Stani, Nika (1999), Hrvatski identitet kao razlika u Europi nacija 19. stoljea, Historijski zbornik LII, 143-147.
Stani, Nika (2002), Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Barbat, Zagreb.
idak, Jaroslav (1973), Hrvatski narodni preporod ideje i problemi, u: isti, Studije iz hrvatske
povijesti XIX stoljea, 95-111, Sveuilite u Zagrebu Institut za hrvatsku povijest, Zagreb.
idak, Jaroslav (1979), Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49., Sveuilite u Zagrebu
Institut za hrvatsku povijest, Zagreb.
idak, Jaroslav (1981a), Ilirski pokret, u: Mirjana Gross, ur., Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16.
stoljea do poetka 20. stoljea), 191-215, Sveuilina naklada Liber, Zagreb.
idak, Jaroslav (1981b), Hrvatski pokret u doba revolucije 1848-49., u: Mirjana Gross, ur., Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), 217-230, Sveuilina naklada
Liber, Zagreb.
idak, Jaroslav, Vinko Foreti, Julije Grabovac, Igor Karaman, Petar Stri, Mirko Valenti (1990),
Hrvatski narodni preporod. Ilirski pokret. II. Izdanje, kolska knjiga, Stvarnost, Zagreb.
ii, Ferdo (1913), Hrvatska povijest. Trei dio: Od godine 1790. do godine 1847, Matica hrvatska,
Dionika tiskara, Zagreb.
urmin, Gjuro (1902), Biljeke za hrvatski preporod, Dionika tiskara, Zagreb.
urmin, uro (1903), Hrvatski preporod. I. Od godine 1790. do 1836., Tisak Dionike tiskare, Zagreb.
urmin, uro (1904), Hrvatski preporod. II. Od godine 1836. do 1843., Tisak Dionike tiskare,
Zagreb.
Valenti, Mirko (1981), Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, Sveuilite u Zagrebu Centar za povijesne znanosti, Odjel za hrvatsku povijest, Institut za historiju
radnikog pokreta Hrvatske, kolska knjiga, Zagreb.
Vanek, Fr.[anjo] (1875), Specialgeschichte der Militrgrenze, aus Originalquellen und Quellenwerken geschpft, Aus der Kaiserlich-kniglichen Hof- und Staatsdruckerei, Wien.
UDK: 821.163.42.09-2 Krlea, M.

821.163.4(497.6).09-2 Muratbegovi, A.
Almedina engi: Ekspresionistiki porivi kao

antagonizam ratu (Vujak Miroslava Krlee i
Pomrina krvi Ahmeda Muradbegovia)
Rad se bavi poetikom ekspresionizma i antiratnim stavom u dramskom djelu Miroslava Krlee i Ahmeda Muradbegovia. Posebno su fokusirane drame Vujak M. Krlee i
Pomrina krvi A. Muradbegovia. U tom smislu, naroita panja posveena je junacima
ovih dramskih tekstova Krleinom Kreimiru Horvatu i Muradbegoviom Ekrembegu.
Kljune rijei: poetika ekspresionizma, dramska knjievnost, rat
Expressionist Impulses as Antagonism to War
(Vujak by Miroslav Krlea and Pomrina krvi by Ahmed Muradbegovi)
The paper deals with poetics of Expressionism and anti-war position in Miroslav Krlea
and Ahmed Muradbegovis dramatic works. It specially focused the plays Vujak by M.
Krlea and Pomrina krvi by A. Muradbegovi. In this connection, particular attention
was paid to the main characters of these dramatic texts Krleas Kreimir Horvat and
Muradbegovis Ekrembeg.
Key Words: poetics of Expressionism, dramatic literature, war
Ekspresionizam kao pravac nije u potpunosti slijedio liniju razvoja knjievno-umjetnikog prosedea. On je bio rezultat bunta grupacije intelektualaca koji su u sublimaciji
elemenata ratnog stradanja i postratnih trauma teili da izraze makrokosmiki revolt
populacije iji je opstanak doveden do krajnje kritine take egzistencije. Sukus tragedije, beznaa i bezizlaznosti stvorio je zaahurenu krunicu obavijenu ljudskom patnjom
koja je motivski mamila i usmjeravala umjetniki poriv itave jedne generacije pisaca
ovog burnog perioda civilizacije.
Uklijeten temporalnom odrednicom neshvatljivo kratke pauze izmeu Prvog i
Drugog svjetskog rata, ekspresionizam je u svojoj negativnoj odrednici spram vrijednosti ljudskog ivota kulminirao u svoj svojoj veliini umjetniki uobliujui ljudsku
patnju i stradanja kroz zastraujui krik ranjenog ovjeanstva. S druge strane, kao knjievni pravac, on je ustvari eksplicitna reakcija na dogaanja koja su obiljeila prve dece-
224 Almedina engi: Ekspresionistiki porivi kao antagonizam ratu (Vujak Miroslava Krlee...
nije XX stoljea. Erupcija koherentnih buntovnih reakcija kao rezultat stradanja ovjeka
i ovjeanstva tokom Prvog svjetskog rata i trajnih posljedica koje su znaajno poljuljale
svijet, u potpunosti e idejno usmjeriti ovaj pravac.
Suvremenici ovog nihilistikog perioda, u odnosu na poimanje vrijednosti ljudskog
ivota, na poetku modernog doba, svjedoci su bahatosti homo sapiensa ija se kreativnost, od njegovog prvog pojmovnog odreenja do tog perioda krajnje destruktivnog
i ruilakog djelovanja, u potpunosti banalizuje i ponitava. Taj pomahnitali razumni
ovjek, krajnji rezultat evolucionog razvoja, gubi kontrolu nad sobom i sopstvenim postupcima, i u svojim mislima luta prostranstvima dementnog uma, s tenjom da povrati
mir i vjeru u vrijednosti ivota i opravdanost ivljenja, te da potvrdi smisao svog postojanja u jednoj taki na kosmikoj liniji izmeu dvije krajnje odrednice univerzuma erosa i
tanatosa. Kao jedinka, on nakon svih iskuenja koja je proao, potpuno je dezorijentiran
i izgubljen, raspoluen izmeu konfesionalno odreenog patrijahalnog mira i neizvjesne
emancipacije novog vremena koje dolazi. To neminovno prouzrokuje kidanje veza koje
su u nekom drugom vremenu, u urbanoj ili ruralnoj sredini, svejedno, znaile sigurnost
u idealiziranom poimanju osnovne drutvene jedinice, porodice, kao i potpuni raskid sa
tradicionalnim poimanjem idilinog doma. Kreui se eliptinom krunicom zemaljske putanje, on ne moe da shvati da se konstantno iznova vraa na haotini poetak
u delirijumskom transu i fiktivnoj zanesenosti. Ostavi bez nade i ideala, raspoluen
izmeu vjekovne stereotipne prolosti i atipine neizvjesne budunosti, taj junak traginog vremena postaje vodei lik ekspresionistikog uoblienja i sinonim svih stradalnika
koji su proli strahote ratnih dogaanja, dok e sam ekspresionistiki prosede postati
najreprezentativniji nain plasiranja antiratnih ideja i pacifistikih stremljenja, pogotovo
u skupinama mladih avangardnih pisaca sa prostora Balkana, kao i gotovo cjelokupnog
evropskog tla.
Dokazano je da je u osnovi ljudskog postanka sukob. Bez sukoba koji je pokrenuo
promjene u antropolokom poimanju nastanka ovjeka, ovjeanstva i njegovog sveukupnog okruenja, vjerovatno, dananji svijet ne bi ovako izgledao. Sve dok je sukob dvije
oprenosti kontrolirala i uslovljavala priroda i njene zakonitosti, on je bio u skladu sa
promjenama. Meutim, onog trenutka kada je ovjek preuzeo dominaciju u iniciranju
nepredvidivih promjena, svijetom su zavladale zakonitosti i prava jaeg, mijenjajui i
diktirajui ak i sudbinu kao apsolutnu odrednicu u budunosti.
Rat kao najvii nivo eskalacije sukoba meu ljudima, potpuno je poremetio funkcionalnu svrhu ustaljenih promjena. U svojoj nasilnosti, neopravdanosti i krvoproliu, promijenio je i ovjeka i stvorio dvije kategorije unutar ovjeanstva, one koji su tendenciozno inicirali ratna dogaanja i profitirali na njima i one koji su stradavali i gubili sve od
tih istih djelatnosti. Nesree i posljedice rata pokrenule su veoma snaan emotivni poriv
koji je traio put da iskae sva nezadovoljstva i stalnu patnju koju je doivjelo ovjeanstvo. Ta ekspresionistika eksplozija negativnog i bolnog doivljaja zbog raspadanja
cijelog jednog sistema, drutva i zajednice, kao i totalno unitenje ovjeka i pojedinca,
bila je motiv mladim avangardnim piscima, dvadesetih godina XX stoljea, da se hrabro
upuste u projiciranje umjetnike vizije traginog iskustva o ivotu ovjeka.
Specifikum tog umjetnikog uoblienja predstavljala je posebna dezorijentirana
skupina, koju su pisci ovog doba preferirali u svojim tekstovima, jer se nije uklapala ni u
kakve ablone, osim obiljeja determiniranog fenomenom postratnog sindroma koji je u
moralnom i psihikom smislu obiljeio generaciju potpuno deformiranih i destruktivnih pojedinaca i skupina. Oni su u sopstvenom strahu ruili i unitavali itave civilizacije, drutva, porodice, povodei se krivicom iji uzrok i poetak nisu nikada mogli realno
spoznati ni prihvatiti, a to ih je neminovno vodilo linom traginom kraju.
Knjievnost je u svojim umjetnikim uoblienjima mogla konkretno pruiti najreprezentativniji model onim piscima koji su bili suvremenici tih traginih vremena, i
koji su mogli, u sferama sopstvenog iskustva, izraziti taj i takav duboko lociran tragini
psiholoki poremeaj u ovjeku. Taj doivljaj je eskalirao u kriznim periodima velikih
svjetskih sukoba, svjetskih ratova, koji su u svojoj morbidnoj determinanti zapoeli onda
kada je i zapoeo period simptomatinog naziva moderno doba ovjeanstva.
ovjek je postao simbolom topovskog mesa i opravdana rtva kolaterarne tete u
uobrazilji ratnih voa da ine dobro ovjeanstvu. Suvremenici tog okrutnog poetka
ljudske agonije i straha od stalne kulminacije sukoba jesu i pisci iji je prosede odreen
trajnim peatom pacifistikih ideja sa krajnjom eljom i nastojanjima da upozore i spase
ovjeka, a time i samo ovjeanstvo. Drutveno-politiki sistem u totalitetu je naruen
i uslovljen velikim preokretima u svjetskom poretku, u svom analognom procesu nihilizirao je sve vrijednosti ljudskog bitisanja i ivljenja. ovjek je satjeran u sami kut
svog ivotnog okruenja, jer viruozna epidemija stradalnitva i posljedica rata osvaja sve
prostore ljudskog obitavanja.
Drutvena uvjetovanost ekspresionizma kao pravca s poetka XX stoljea time je
jasno odreena. Ovaj pravac se istovremeno javio na podruju vie evropskih drava,
ali upravo ta drutvena uvjetovanost, proizala iz historijsko-politike situacije u pojedinim zemljama, uslovila je njegovu arolikost u tretiranju tematskih odrednica. Mada
je tematski, uglavnom, vezan za globalni otpor ovjeka protiv negativne tehnologizacije (uglavnom koritene za napredak ratne tehnologije), vremenom su specifina idejna
usmjerenja ovog pravca podilazila problematici pojedinih prostora koji su u sopstvenom
empirijskom doivljaju tretirali temu rata i ratnih posljedica.
Zemlje balkanskog prostora, koje su tada jo bile pod austrougarskom vlau (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina), potencirale su, prije svega, problem odnosa meu
nacijama, socijalnu problematiku, problematiku raspadanja drutvenog sistema i podaniki poloaj itavih nacionalnih grupacija u odnosu na vladajuu Monarhiju.
Dakle, pored spomenute problematike koja se nainom prezentacije ukljuivala u
moderne ekspresionistike tokove, uoljiv je i veoma specifian razvoj modernistikih
doktrina ovog pravca. Pisci su konkretno zaintrigirani za veoma eksplicitan problem
totalne dezorijentacije puka i njihovu poremeenu svijest, a knjievnost pribliena govornom jeziku, bliska sukusu traginih dogaanja i njihovih posljedica, ima moralnoetiku funkciju.
Knjievno-kritike odrednice usmjeravaju pisce ka otvorenom komentiranju ruralnih i urbanih sredina i njihove populacije koje, pritisnute poslijeratnom krizom, ekonomskim (ne)slobodama i linom egzistencijom, zapadaju u sve veu psihozu dezorijentiranosti i duhovne raspoluenosti. U genezi ekspresionizma na podruju Balkana
jasno su izdiferencirane dvije razvojne linije. Prva je prepoznatljiva u recepciji evropskih
knjievnih smjernica i uzora; druga u okviru autohtonih i lokalno odreenih ekspresionistikih impulsa.
Vrijednost pojedinih dramskih tekstova sa prostora Balkana koji su napisani i plasirani u periodu izmeu dva svjetska rata, a konotiraju sa destruktivnim utjecajem na
ovjeka i cjelokupnu populaciju, parira aktualnim pravcima onoga vremena i najveim
dramskim autorima u cijeloj Evropi.
Na ulicama, po gradovima, u daljinama golemih prostora urlao je ovaj hijenski odvratni rat, povampirio se narodni ivot vijekova, nagomilala se ogromna koliina patnje. Patnja je tekla na sve strane rijekama, patnja je plazila po naem balkanskom
reljefu u vidu nevjerovatnih, mranih zlosutnih zmijurina, patnja je buala kao crna
ponornica pod svakom stopom, tlo se treslo pod grmljavinom antipatinih slijepih
vulkana, a u naoj knjievnosti nekoliko lirika simuliralo je pobonost i harmoniju
Zdravomarija i samostanskih litanija. U svakoj vojnikoj rugalici, kao istoj improvizaciji po vagonima i grabama na ratitu, bilo je vie duha, vie pameti i vie
narodne i evropske svijesti nego u itavoj naoj salonskoj lirici kakva se njegovala kod
nas prije trideset godina. Osjealo se na sve strane u tim vojnikim karmanjolama,
kako je narodnim masama uzdu i poprijeko dozlogrdilo sve to se zvalo trgovinom
konvencionalnih lai po gradovima. Kroz vijekove ilo je u ovom narodu podjednako
zlo i naopako. Vuci i Turci, tuinska pravda, vapska pera, solunski lihvari, arnautske
i kurdistanske, austrijske i venecijanske krvopije, Grci, Fanarioti, Latini, turske orde
i fratarske torbe, a hljeba sve manje. U Solunu akire marija, a do Soluna sto somuna, a od Soluna sto somuna, na sve strane turska kopita i mletaki cekini, a sada je
jo i ovaj rat zagrdio sasvim i ne e biti reda dok ne stigne narod do Bea pak da tamo
preispita kako se to carska pravda kroji? (Krlea 1981:411)
Unitarizam je, u plasiranju vodeih ideja tog vremena, osobito prepoznatljiv kod
dva velika knjievnika Miroslava Krlee (18931981) i Ahmeda Muradbegovia (1898
1972), koji dramski uobliavaju motive stradanja jedinke, a time i cjelokupnog drutva
pod pritiskom dvije velike katastrofe izazvane haotinim stanjem ljudskog uma i njegove neracionalnosti.
Krlein Horvat i Muradbegoviev Ekrem nose peat stradalnitva i krivnju bez krivice poput afirmativne sublimacije negativnih emocija u traginom junaku. Ovi junaci
uglavnom egzistiraju na margini ivota, potpuno dezorijentirani i distancirani od okruenja i sredine iz koje su ponikli i kojoj su nekada pripadali; a koja se opet, optereena
neizvjesnou i pritisnuta osnovnim egzistencijalnim problemima, gubi u sopstvenoj
autentinosti. Oni ive u tekim vremenima, dobu izmeu dva svjetska rata, vremenu
straha, stradanja, neimatine, neizvjesnosti i poremeenosti psihe prouzrokovane nasiljem. Pojam ogoljelog ovjeka, u znaenju naputene individue koja u duhovnom poimanju luta bez cilja i bjei od istine, jedan je od reprezentativnih naina skiciranja lika
u ekpresionistikom prosedeu. Tako je potpuno opravdano su da kulminacione take
negativnog djelovanja njihovih likova locirane u gluhim nonim satima kada duhom
ovjeka vladaju sjene i prikaze i kada se um potpuno predaje nagonima i porivima.
Simptomatino je to da ova dva suvremenika, reprezentativna ekpresionistika pisca sa ovih prostora, M. Krlea i A. Muradbegovi, gotovo istovremeno objavljuju svoje
tekstove, pamflete, u svrhu pacifistikog iniciranja buenja svijesti ovjeka i ovjeanstva, uobliujui ih u tragine prie o jedinki, stradalniku koji projicira stradalnitvo
rata na sopstveno okruenje i sebe samoga. Bjeei od sredine okuene ratom i sukobima
njihovi likovi se preputaju nekontroliranoj agoniji, koja se jo traginije i kompleksnije
razvija u njihovoj svijesti.
Drama Vujak prvi put je tampana 1923. godine. Ona je druga drama ekspresionistiko-realistikog ciklusa M. Krlee (druga verzija u jo kompleksnijem ekspresionistikom prosedeu dopunjena bjesomuno-skandaloznim snom Kreimira Horvata, napisana je 1953. godine, to e i nakon dueg perioda potvrditi pievo jasno opredjeljenje ka
specifinom nainu dorade teme, koju je ve ranije umjetniki uobliio).1
Drama Vujak, nazvana po selu, u kome se radnja odigrava, bila je sastavljena od
fragmenata proze, najavljene u obliku romana pod naslovom Zeleni Barjak (god.
1920-21)
Zeleni Barjak, zamiljen kao dekorativni panneau posljednjih dana Austrije, kada
je carstvo izdisalo na samrti, polaganim je svojim ritmom bio kronika zelenokaderaki motiva, kada je kod nas, u Podunavlju i po itavoj Srednjoj Evropi dozrijevala
objektivna revolucionarna situacija, ona ista, koja je dala Lenjinski oktobar.
Do tampanja Zelenog Barjaka nije dolo, jer je poslije donoenja Zakona o zatiti
drave cenzura pokazivala iz dana u dan sve vei nemir i nepovjerenje, i tako, iz istih
razloga, i u scenskoj obradi ove teme, anabaza glavnog lica, Kreimira Horvata, svrava upravo u onome trenutku, kada se ovjek naao na rubu propasti meu zelenokaderakim buntovnicima. Sama drama bila je tako prekinuta vie manje nelogino,
sa sentimentalnim sordinom jednog histerinog samoubijstva, u momentu kada svi
elementi teksta smjeraju logino spram uspona i daljnjeg porasta same scenske radnje.
(Krlea 1955:492)
Drama Pomrina krvi A. Muradbegovia je, takoer, prvi put tampana 1923., to
svakako nije koincidencija, nego rezultat istih interesnih sfera dvaju modernih pisaca
sa podruja junoslovenskih zemalja, razliitih nacionalnih pripadnosti, ali svakako
istih emocionalnih poriva prouzrokovanih alom nad traginom sudbinom rtvovanog
ovjeka, kao posljedicom ispraznih ideala rata i opravdanja ratovanja, ali i potpunog
nerazumijevanja intelektualne i kulturoloke sredine u kojoj su ti avangardni tekstovi
izazivali podozrenja i nevjericu, ne u kvalitetu, nego u razumijevanju njihove tematike
i naina na koji je uobliena. Ta odbojnost je kod samih autora izazivala suprotan efekt,
tako da su oni sami traili nain da uvjere sopstveno okruenje u validnost novonastalih
djela, koja e kasnije postati krucijalni svjedoci veliine njihove umjetnike kreacije.
Kasnije dou ferije i ja se zaputim u Bosnu. U kupeu sam sjedio sam i bila je veer... To
je poetak prie o nastajanju moje druge drame... Sunce krvavo i nebo krvavo. Suton
oboje gasi, kao da gasi crvenu ljudsku krv. Nastaje pomrina krvi...
1 Usp.: Vujak prikazivan je u Zagrebu prvi put 30. XII.1923., tri godine poslije Galicije, i nagraen
Demetrovom nagradom za tu godinu. Vujak je igran u Beogradu 13. III. 1924. prigodom prvog gostovanja
zagrebakog Narodnog kazalita. Vujak tampan je god. 1923. u Savremeniku, a u Koprivnici u knjizi god.
1924. i u Zagrebu deset godina kasnije godine 1934, i godine 1947. Varijanta posljednje scene Vujaka, koja
se objaljuje u ovom izdanju, odigrana je po kolektivu Beogradskog Dramskog pozorita, u reiji Predraga
Dinulovia, od godine 1953. pedesetak puta. (Krlea 1955: 492, 493)
Katkada je dovoljna samo jedna izreka, jedan usklik, pa da se u ovjeku probudi itav
niz psiholokih zbivanja, doivljaja, da se uzbuni mata i otpone materijalizirati na
papiru, platnu, u glini...ono to je ovjek doivio. Tako je bilo i kod mene. Mata je
radila, krv se uzbunila i ja sam gledao pred sobom scenu za scenom, sa groznim sukobima i lomljavom raspaljenog ljudskog mesa, kojim tee crna, pomraena krv. Preao
sam Savu i doao u hotel gdje u prenoiti a sutra nastaviti put. Kad je osvanuo dan
imao sam nekoliko prizora svoje nove drame pod naslovom Pomrina krvi.
Radio sam na toj drami jo pola godine i kad je bila gotova odnio sam je Ogrizoviu da
ujem njegov sud i vidim dojam koji je proizvela. Iskreno da priznam, ja sam mislio
da sam sa tom dramom konano postigao svoj san. Meutim, poslije tri dana doao je
Ogrizovi i pomalo se smjekao:
Vidi se da ste Bosanac.
Zato?
Htjeli bi sve najedamput, pa navalite svom snagom bez ikakove ekonomije. A drama
nije novela, ni roman, pa da imate odrijeene ruke. Ostavite malo i za kasnije, nije
ovo valjda jedina vaa drama. A to je kao kad voda provali brijeg i ponese i zemlju sa
sobom.
Mislio sam da mi se ruga, uzeo sam dramu pod pazuho i odnio je gosp. Bahu, koga
sam istom upoznao. Gosp. Bah je tu stvar po poznatom svome sistemu u jednu no
proitao. I rezultat toga itanja je bio nepovoljan. Iao sam dalje. Odtampao sam
dramu u Vijencu i predao je Gavelli. I Gavella ju je odbio... (Muradbegovi 1998:147)
Oba teksta koncipirana su strukturalno u tri ina, a naslovima Vujak (drama u
tri ina s predigrom i intremecom) i Pomrina krvi (drama iz bosanskog muslimanskog
ivota u tri ina2), konotiraju sa simbolistikim znaenjem i alegorijskim poimanjem i
tematski su predisponirani kao prie koje govore o krvolonosti kojom je ljudska svijest
zatrovana.
Prividno, Krlea, kao i njegov suvremenik Muradbegovi, dramsku radnju koncentrira u seosko-prigradskoj sredini, ali je to ustvari slika mutnog vremena koja se odraava u zrcalnom prikazu sveukupnog evropskog poslijeratnog vremena. Ovi pisci ne konkretiziraju niti direktno dotiu vrijeme rata koje je prouzroilo neminovna dogaanja u
njihovim dramama i postupke njihovih likova, ali je simptomatina ovisnost vremena
koje oni projiciraju u svojoj viziji i o kojem oni piu, u odnosu na ratni period. Ta stvarnost je inicirana afektivnim doivljajem svijeta koji se u svijesti njihovih glavnih likova
rui i nestaje, nakon ega njihovim umom zavlada beznae. Krajnji rezultat emotivne
povezanosti ta dva doba je bio identian, neminovno odreen tragedijom kao apsolutom
i za pojedinca i za drutvo, kao suvremenike tog doba. U simbolinom prikazu civilizacijskog napretka ovjeanstva koji se potvruje kroz ratne uspjehe ogrezle u krvi i
smrti; projicirana je slika mutnog vremena i neizvjesnost koja dominira evropskim tlom
ak i u najzabaenijim prostorima ovog starog kontinenta.
Ova dva velika intelektualca i umjetnika sukusom sopstvenog iskustva gotovo identino profiliraju dramsku priu kao lini doivljaj tragedije pojedinca i posljedica koje
trpi sveukupno drutvo. Osobenosti tih postupaka su odreene dijelovima koji su skoro
faktografski precizirani i prikazani kroz pojedine scene i likove. Oni se mogu u pot2 Praizvedba:
Gradsko pozorite Teanj, 26. IV 1998, reija: Vojislav Vujanovi.
punosti poistovjetiti sa stvarnim linostima i dogaanjima iz biografiji M. Krlee i A.

Muradbegovia.
13. III 1916.
Otro pucanje na Kajzerici sa punom ratnom spremom. itav bataljon u ratnom sastavu. U svakome vodu ezdeset domobrana. U razvijenim linijama, u blatnoj vlanoj
travi, meu krtinjacima, sve blatno i teko. Cvjetaju topole nad svijetloplavim ogledalom vode, a boja topolinih cvjetova boja je blijedog, posve prozirnog crvenkastog
porculana. Neobino harmonian odnos palete tih blijedoruiastih porculanskih latica sa jakom tamnomodrom dinamikom azura. Nebo je tako veselo kao djevojaki
smijeh. Tiha voda, tihe vrbe, tiha ravnica, ptice, a u ovim lirskim koprenama, u ovim
velovima sunanog dana miris baruta sasavim smolav; hefajstovska kovanica puna
dima, gdje se vatrenim avlima zakivaju gvozdeni sanduci na ovim posmrtnim poastima duha ljudskog. Svako je tane ognjen avao u nau pamet. Brutalno. Prolaze vozovi i odjekuje tutanj voza na tramovima starog mosta i sve klepee kao mlin u paklu.
Putuju ete na Kvarner. Proljetno jutro. Orai kreu se mokrim brazdama; dostojanstvena rabota koja prati sve zloine u historiji. Nije bilo takvog zloinstva u prolosti
ovjeka da ga nije pratio dostojanstveno uzvieni i tihi hod oraa. (Krlea 1981:103)
Kreimir Horvat u Krleinom uoblienju predstavlja njega samoga jer ideje i misli
koje autorov lik proteira u drami prepoznatljive su kao dio onoga to je sam autor govorio i zapisivao. Gotovo da je i sam ekspresionistiki poriv time odreen, jer pisac je u
stanju tako precizno proniknuti u svijet nutrine svojih junaka samo ako je i sam doivio
njihovu sudbinu i sjedinio se sa tim duboko intuitivnim emotivnim nabojem bola i stradanja.
HORVAT: Izai, izai bi trebalo iz svega toga blata! Ja sam bio iluzionist! Ja sam sve
to dekorativno shvaao! Ja sam sebi utvarao da u negdje u vinogradu leati i oblake
gledati kako mi nad glavom prelijeu! Ha- ha! Oblaci nad glavom! Kako moe gledati
oblake nad glavom kad pakao u sebi nosi? (Krlea 1988a:227)
Ovaj lik, u mnogim postupcima prikazanim kroz umjetniku projekciju, jasno prenosi stavove i miljenja koja su u svojoj krajnosti poistovjeena sa tvrdnjama i porukama
koje je M. Krlea plasirao u svojim kritikim osvrtima; kao to je i Ekrembeg profilirani
lik A. Muradbegovia, uoblien na osnovu prepoznatljive skice koloritno obojene etnolokim nijansama njegove zaviajne sredine i specifikuma obiaja i naslijea podneblja u
kojem je ovaj pisac roen. Istovremeno na makro planu, ova dva lika su u svom krajnjem
opredjeljujuem stavu i konstanti konanog djelovanja univerzalni predstavnici i zagovornici prava ovjeka i ovjeanstva.
Iako tematizira rasap tradicionalnih vrijednosti u jednoj staroj bonjakoj porodici,
Pomrina krvi svojom metafizikom dimenzijom nadrasta realnu sferu sukoba, pa
mimetiki postupak intimno-psiholoke drame podie do univerzalnog znaenja ekspresionistike scenske parabole u kojoj vlada imperativ sverazarajueg unutarnjeg
diktata mesa i damara. (Muzaferija 2000:7)
Muradbegoviev tekst Pomrina krvi je sukus simbola, metafora i alegorija isforsiranih psihotinim stanjima pomraenog ljudskog uma, sukobljenog sa samim sobom, koji
je u stanju opsjednutosti prizorima kasapnica na bojnim poljima Prvog svjetskog rata.
Duboko uranjajui u ovjekovu nutrinu i njegovu svijest, i opisujui ga u potpunosti kao
autentinu i specifinu figuru, odreenu okruenjem, ovaj pisac e inicirati spontanu
reakciju lika, kao revolt na sve promjene koje su destruktuirale njegovu etnoloku i genetsku koegzistenciju. On analitikim postupkom zalazi duboko u svijest svojih glavnih
junaka, u kojoj su u jednom antagonistikom gru istovremeno isprepletene i suprotstavljene dvije krajnosti ljudskog karaktera, dobro i zlo. U toj bjesomunoj borbi ovjek gubi
kontrolu nad sobom, a negativna energija, koja svoje izvore crpi upravo iz nihilistikog
odnosa prema povjerenju, raste i kulja u mlazovima straha i mrnje. Ta asocijalna agonija inicira potpunu izolovanost u realnom poimanju stvarnosti i reprodukuje se kroz
stanja apsolutne dezorijentiranosti i latentne depresije. Muradbegovievi likovi tako postaju potpuno predani spostvenoj tragediji, ne prezajui ak ni od toga da zajedno sa
svojim rtvama i svjesno srljaju ka traginom kraju.
Taj inovativni nain sagledavanja tragine stvarnosti i projiciranje slike traginog
junaka u ekspresionistikom prosedeu Muradbegovi e kao specifikum uobliiti osobenim postupkom, otkrivajui tako umjetnikom kreacijom, svijetu gotovo nepoznatu,
svoju zaviajnu sredinu i njeno okruenje uklijeteno izmeu prolog vremena odreenog strogom tradicijom i suvremenog doba odreenog nasilnim promjenama.
Pomrina krvi bi se anrovski mogla odrediti upravo kao porodina tragedija: otac
jedno svoje dijete ubija metaforiki (udajui ga za primitivnog starca), a drugo bukvalno (davei ga). Na klasinu tragediju se aludira i potivanjem jedinstva zbivanja su koncentrirana na jedno mjesto (Zijahbegova kua), u jedan dan (dodue ne
od izlaska do zalaska sunca, ali zato od jutra do kasne noi) i objedinjena su jedinstvenom radnjom (potragom za golim ovjekom, za onim mitskim, supstancijalnim,
najdubljim u ovjeku). Ali se aludira i visokim socijalnim krugom likova (klasina
tragedija se uvijek dogaa u viim drutvenim slojevima, naprosto zato to tragiki junak mora imati znaaj za itavu socijalnu sredinu, a Zijahbeg ga ima jer je s
prinevima sjedio i doivljava kao znak svoje smrti to to mu se ni ime u mahali
ne uje, a ponajvie geometrijskim rasporedom likova, njihovih uzajamnih odnosa i
postupaka. (Karahasan 1998:159)
I Krlea i Muradbegovi u svojim tekstovima potenciraju prikaz mikrosredine u
kojoj njihovi junaci trae spas od globalizacije ratnih stradanja, s osnovnom tenjom i
nadom da e u njoj pronai svoj izgubljeni spokoj i ponovno uskladiti ritam ivota utapajui se u stereotipnost svakodnevnice. To ustvari i postaje okosnica centralnog sukoba
u njihovoj psihi, jer shvatajui neminovnost promjena i u takvom okruenju oni doivljavaju apsolutno razoarenje koje potencira njihovu dezorijentiranost. Horvat i Ekrem
po inerciji zapadaju u zamke vlastitih zabluda i neminovno srljaju ka traginom kraju
koji se ne manifestira krajem ivota, nego poetkom vlastite patnje i vjenog nemira. Ovi
pisci u sukusu sopstvenog iskustva modeliraju dramsku priu. Osobenosti tog postupka
odreene su dijelovima faktografski prikazanih dogaaja kroz autentinost pojedinih
likova i preciznost scena. Tako se u krajnjim odrednicama pistovjeuju stavovi pisaca i

njihovih glavnih protagonista.
HORVAT: Htio bi ja da to sve istrgnem iz sebe! Htio bih da ustanem iz svega toga,
naprosto u dvadesetietiri sata da ustanem i da odem! Zar misli da ja to moda ne
bih htio? Ali ne mogu! Preduboko je sve to zadrlo u mene, a da bih mogao! Preduboko!
Jest! Ja sam mislio ovako: poloit u te piljive rigoroze pak otii nekamo u provinciju na koju gimnaziju za profesora. (Konano netko mora biti profesor.) Tamo u
na gimnaziji odlajati onih svojih petnaest ili sedamnaest sati na nedjelju, a drugo e
vrijeme biti lino moje! Bit u u ona etiri zida, razumije li, sam sa sobom, odmorit
u se u onoj tiini, ivjet u svoj ivot tamo kako mene bude moja sveta volja! Izlijeit
u se od svega onoga! Zaboravit sve ono glupo, idijotsko, kretensko, sve u ono zaboraviti! Frontu u zaboraviti i to da sam bio carski soldat! Zna li ti, eno to to znai biti
carski soldat? One uasne i beskrajne noi kada se ovjek smlavljen i umoran kao dotueni pas povlai po onom blatu i osjea u nosnicama dim to kulja ispod slamnatih
krovova, i sve je crno, aavo, zadimljeno, i sve je zaguljivo! Ne vidi se nigdje nita!
Samo jedna u plazi po vratu! Bijela masna sita u! Oh, pa onda ona redakcija! eno!
Pakao gdje novine smrde!... (Krlea 1988a:210)
Horvatovo nastojanje da pronae oazu mira u buri stradanja, nakon svih strahota
koje je prouzrokovao veliki svjetski sukob, kao i njegov bijeg od haotinog stanja urbane
sredine koja je te strahote zadrala u sebi, dugo vremena poslije sukoba kao ve prepoznatljivi poslijeratni sindrom, isto tako je utopijski postupak kao i tenja Ekrembega da
pronae mir u skrivenoj sredini toplog doma, koja je u njegovoj matovitoj projekciji
ostala netaknuta prije nego to je otiao u rat. Ta izolirana sredina u viziji sigurnog utoita, kojoj tei Horvat, a Ekrembeg pokuava da je ponovno doivi, u realnom poimanju
postaje paradoksalna parafraza o idilinom poimanju sretnog ivota i ivljenja.
Kroz saznanje da je ta intimizirana vizija idiline sredine samo projekcija mate koja
se hranila nadom, i Horvat i Ekrembeg doivljavaju potpunu i krajnju transformaciju
na intelektualnom i psiholokom nivou. U mikrosredinama koje tu transfomaciju do
krajnosti intenziviraju, a u kojima se ova dva lika nalaze u kljunim momentima svog
preoblienja, dolazi do erupcije i eksplozije emotivnih naboja nagomilanih u sublimaciji
ratnog stradalnitva. Taj emotivni naboj definitivno razara psihu ovjeka vukui ga ka
potpunoj destrukciji linosti i potpunom nihiliziranju svih humanih vrijednosti ljudskog ivota. Ne nalazei odgovore na kljuna egzistencijalna pitanja o vrijednosti ljudskog ivota i opravdanosti ivljenja, ta pomahnitala zvijer u podsvijesti jednog sasvim
obinog i dobrodunog ovjeka postupa van svih zakona prirode i srlja ka unitenju svih
humanih vrijednosti oko sebe i konanom samounitavajuem kraju, bez mogunosti
razumnog djelovanja.
EKREMBEG: Ali ja moram znati ta je sa mnom bilo? ta se to navalilo na me, pa
stee, davi gui...Oh, kako je strano niega se ne sjeati...Ja nita vie ne shvaam...
Jesam li ja poludio ili sam jo pri svijest...?Zato sve pilji u me...? Kakvi su to milioni
oiju. Reetke...eljezna vrata... drveni kapci... kapije... balvani... mandali... Ja sam u
ludnici... u pilji, pod zemljom, ili nad zemljom. Gdje sam ja? Aaa. Ja sam zadavio
svoje dijet! Eno ga tamo zakopanog u dueke i jastuke... Ja sam ubojica! Krv mi se
pomraila... (Muradbegovi 2000:233)
Bilo da se miri sa zlom ili ga prihvata kao jedini mogui izraz svog djelovanja, u oba
sluaja ekspresionistiki ovjek gubi kontinuitet u poimanju normalnog ivota i prihvatanju postojeeg okruenja.
HORVAT: Jasno, sasavim jasno gledao sam lice svoje pokojne matere! Sirota! Ona se
mnogo patila u ivotu! I sve je to bilo zapravo bez rezultata! Ja sam sve jasno gledao,
ali nikako nisam mogao (razumije li?) da zahvatim u stvar! Da se bacim u borbu!
Uostalom, u snu esto puta ovjek mnogo jasnije vidi stvari nego na javi! I zapravo
i jesam neka nemogua kreatura! U boju s maglama i fikcijama, da, tu sam ja tvrd
i intransigentan! Ovako s fantomima mogu da se borim cijele noi! A sve se to moe
oduhnuti kao ovaj dim ovdje! (Krlea 1988a:227)
Bjesomuno skandalozni san Kreimira Horvata (1953.) u drugoj je verziji Krleinog teksta Vujak dopisani dio, ali je tendencionalno prepoznatljiva tenja autora da
upravo ova scena predstavlja centralni motiv ekspresionistikog prosedea ovog dramskog djela.3 U svojoj idejnoj uobrazilji on je gotovo identian halucinativnom stanju u
koje zapada Muradbegoviev Ekrembeg kada u nonim satima poini ubojstvo vlastitog
mukog potomka u potpuno nesvjesnom aktu samoodbrane i straha od onoga to je sam
proivio i onoga to bi to dijete moglo proivjeti u sopstvenoj budunosti. Ako je san
K. Horvata halucinacija podsvijesti sa tendencijom njenog preispitivanja u stvarnosti,
onda bi se moglo pretpostaviti da je halucinativno stanje podsvijesti Ekrembega rezultat
tendencije prelaska u vjeni san bez povratka u stvarnost. Dok Horvat vidi trudnu enu,
majku, oca, prijatelje i neprijatelje u formi iniciranog polusvjesnog sna, dotle Ekrembeg
gotovo istovjetne likove: bremenite supruge, neroenog sina, majku, oca iz stvarnosti
projicira u memorisanu sliku idilinog doma koji je napustio prije polaska u rat. Bjeei
od stvarnosti, oni se preputaju nekim drugim silama ija snaga upravlja njihovim porivima dok nekontrolirano divljaju u svojim pomahnitalim i krvolonim postupcima nasilja i ubojstava. Faze tih halucinacija u projekcijama sna i polusvjesnih stanja u oba ova
teksta eksaliraju u svojim negativnostima, pritiu svijest i savjest glavnih protagonista.
Oni kao takvi okajavaju krivicu bez krivice i prelaze u agonalno stanje potpune inercije
u odnosu prema sopstvenom ivotu.
EKREMBEG: Da. Sjetio ga sam se i vidio ga. I njega i avla, obojicu: Kad sam ulazio
unutra, da ga zadavim, udan sam san usnio... Moda je to i privienje, moda sam
to negdje i uo ili proitao, ko bi znao kako se to zbiva u naim duama. Na jednom
obrazu moga sina sjedio je Bog, a na drugom avo. Obadva manja od makova zrna.
3
Usp.: Podvesti ovu dramu nasilno pod jedno stilsko jedinstvo, to je i injeno izbacivanjem scene sna iz
treeg ina, znai samo osiromaiti je, dati joj po svaku cijenu istu formu. Upravo ta scena sna, sa ijim
se iskljuivanjem, po rijeima Gavele, sam Krlea pomirio, daje cijeloj drami jednu dopunsku dimenziju, ona
je slika itavog sistema odnosa u kojem lee korijeni onog prolaznog, dubokog nesporazuma koji je glavni
uzronik svih potonjih Horvatovih lutanja, onog prvog pogrenog koraka na putu ka Srei. Tim snom
sudbina glavnog junaka prerasta kroniku zelenokaderakih motiva i dobija novu dimenziju postaje: slika
ljudske sudbine. (Mioinovi 1975:224)
avo je vikao: Ubi! A Bog vikao: Poljubi! A oba su bila preslaba, da me nagovore. Ja
sam uo samo hujanje svoje krvi i kucanje svojih damara i tako sam radio, kako
sam u sebi utio... Sasvim neovisno, svojom voljom... A tako se valjda i uvijek radi.
(Muradbegovi 2000:235)
Smiraj koji osjeaju poslije paranoine ekstaze u kojima izvre zloine, nije katarza,
nego potpuno predavanje stihiji bezumlja. Djelovanje ovih junaka biva zaustavljeno u
jednom trenu njihovog ivota i postojanja. Njihova budunost nije neizvjesna, ona ne
postoji, iako oni i dalje ive, ali je njihov ivot okonan onog trenutka kada shvate njegovu nesvrsishodnost. Svrha ljudskog postojanja, u tom traginom vremenu, jo se jedino
moe definirati lucidnim intervalima poremeenog uma da ciljevi rata i ratovanja mogu
biti opravdanje za sva zlodjela, ubojstva i stradanje nevinih ljudi u dvije sukobljene strane.
Aktuelnost ove teme je u svojoj konstanti univerzalizirana od prvih sukoba ovjeka
do krajnosti zaraenog ovjeanstva. Rat i ratovanje kao rjeenje postojeeg problema
je, naalost, paranoino otisnuto u ljudskoj psihi i uvijek primjenljivo kao krajnji ishod.
To saznanje individuu, kao osnovnu jedinku drutvenog ustrojstva, dovodi u poziciju
napadaa ili branjenika i u tom agonalnom transu izlae je opasnosti od samoinicijativnog ugroavanja produetka ljudske vrste i egzistencije ovjeanstva. Samo jedan pokret
ljudske ruke, kako kae M. Krlea, u stanju je da srui civilizacije, da uniti svijet i da
Zemlja kao planeta nestane zauvijek.
MORGENS, kao da se vratio na ovaj svijet: Evo svjetlosti! Tu svjetlost poklonila nam
je ljudska ruka. Ne sjeam se tko je to od starih hipokratika rekao da ne zna da li je
ovjek najmudrija ivotinja zato jer ima ruke ili ima ruke jer je najmudrija. U svakom sluaju ljudska ruka je savrenstvo od remek-djela kome se ne bi moglo nita ni
dodati ni oduzeti.
APATRID B: Da, ali ima tamo jedna Aretejeva emendacija toga galenskog apokrifa.
Ima tamo jedan a ipak! A ipak je to remek-djelo ruka majmuna. (Krlea 1988b:115)
Vrijeme individualne tragedije, ope tragedije, vrijeme ljudskog bola, vrijeme uasa
i patnji pojedinca i kolektiva, jeste doba prvih decenija XX stoljea, u kome i M. Krlea, a i njegov suvremenik i sljedbenik po vokaciji, A. Muradabegovi, ive i projiciraju
umjetnost. Obuhvatajui sfere ljudskog djelovanja od historijskih odrednica, politike,
kulture, etike i morala, ovi pisci namjenski pokuavaju osvijestiti ovjeka, upravo kroz
vizuru likova koje e na osnovu sopstenog empirijskog doivljaja i uobliiti. Neprilagoavanje i bunt tih likova prema svim promjenama unutar historijskih zbivanja proizvest
e nesporazum i sukob na relaciji vijekova u dramaturkom smislu. Poimanje svjetske
katastrofe koja se dogaala upravo tu pred njima i nemogunost da se inicira bilo kakva
pozitivna promjena u tom haotinom stanju, rezultirala je okvirnom dramskom priom,
koja pritisnuta agonijom rata, ubistava, zloina, pulsira u skladu sa vojnikim batom,
zastraujuim fijucima metaka, granata i bolnim umiruim kricima ovjeka zabiljeenim u svijesti njihovih junaka i dugo nakon to je potpisano primirje. Krajnji rezultat
tog doivljaja je zlo u ovjeku koje se kree u koncentinim krugovima kroz knjievna
djela, jednako nazad i naprijed kroz historiju, sa konstatacijom da se iz takvog haosa rata
i ratnih dogaanja profilirala bolesna, u umjetnikom uoblienju prepoznatljiva, krleijanska skupina, Mrder und Falschspieler (ubojice i varalice).
Literatura
Karahasan, Devad (1998), Potraga za golim ovjekom, u: Gordana Muzaferija, prir., Bonjaka
knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjievnost Drama, knj. V, Alef, Sarajevo
Krlea, Miroslav (1955), Tri drame, Zora, Zagreb
Krlea, Miroslav (1981), Dnevnik 191417, Osloboenje, Sarajevo
Krlea, Miroslav (1988a), Drame, Osloboenje, Sarajevo
Krlea, Miroslav (1988b), Aretej, Osloboenje, Sarajevo
Lei Josip (1991), Dramska knjievnost III, Institut za knjievnost, Svjetlost, Sarajevo
Mioinovi, Mirjana (1975), Eseji o drami, Vuk Karadi, Beograd
Muradbegovi, Ahmed (1987), Kako se postaje dramatiar, u: Izabrana djela, knj. III, Sarajevo
Muradbegovi, Ahmed (2000), Pomrina krvi, u: Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegovi, Vojislav Vujanovi, prir., Antologija bosanskohercegovake drame XX vijeka, Alef, Sarajevo
Muzaferija, Gordana, prir. (1996), Antologija bonjake drame XX vijeka, Alef, Sarajevo
Muzaferija, Gordana, prir. (1998), Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjievnost
Drama, knj. V, Alef, Sarajevo
Muzaferija, Gordana, Fahrudin Rizvanbegovi, Vojislav Vujanovi, prir. (2000), Antologija bosanskohercegovake drame XX vijeka, Alef, Sarajevo
UDK: 821.163.42-055.2 18
Josipa Dragievi: ene i slavenska ideja u hrvatskoj preporodnoj ideologiji

Poetkom 19. stoljea dodjeljivanje vane uloge enama u provedbi preporodnih ideja
pronalazimo u svim slavenskim zemljama zahvaenima preporodnim gibanjima, a na
hrvatskim e prostorima posebnu ulogu u stalnom poticaju za ukljuivanje ena u preporodni krug imati asopisi. U izlaganju e se analizirati onaj dio tekstova iz asopisne
produkcije koji e na primjeru ena iz drugih slavenskih nacija poticati enski drutveno-kulturni i knjievni angaman u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na Kollrovu ideju
o slavenskoj uzajamnosti i njezinu recepciju kod hrvatskih preporoditelja.
Kljune rijei: hrvatski narodni preporod, ene, slavenska ideja, Jan Kollr, Danica ilirska
Women and Slavic Idea in Croatian National Revival Ideology
At the beginning of 19th century within national revival movements in Slavic countries an important role in spreading new ideas was assigned to women. Considering Jn
Kollr's idea of Slavic interdependency and its reception in Croatia, this presentation
deals with articles on women's national revival engagement in other Slavic nations published in Croatian periodicals in order to induce the same womens response in Croatia.
Key Words: Croatian National Revival, women, Slavic idea, Jan Kollr, Danica ilirska
1. Hrvatski narodni preporod i slavenska ideja
Kada je rije o hrvatskom narodnom preporodu koji obuhvaa razdoblje od kraja 18. do
sredine 19. stoljea moe se govoriti o njegove tri faze: pripremnom (17901830), neposredno pripremnom (18301835) te punom preporodnom razdoblju (18351848) (Stani 2008:6). Poetak potonjeg vezan je uz pokretanje Gajevih Novina i Danice ilirske oko
kojih se pod ilirskim imenom organizirano okupljaju hrvatski preporoditelji. Preporoditelji su pred sobom imali zadau ouvanja odnosno reafirmacije hrvatskog nacionalnog
identiteta koji je, posebice od druge polovice 18. stoljea, pod utjecajem austrijske i maarske politike gubio svoju prepoznatljivost unutar Habsburke Monarhije. U takvom
je nastojanju Ljudevit Gaj, uvidjevi vanost pokretanja novina s obzirom da taj medij
prostorno dopire dalje i bre od knjige te ire i bre mijenja socijalnu i kulturnu sliku
pokrivenoga prostora (Brei 2005:108), odigrao iznimno znaajnu ulogu.
236 Josipa Dragievi: ene i slavenska ideja u hrvatskoj preporodnoj ideologiji
Sve konkretne akcije preporoditelja, ijim dijelom je i bilo pokretanje Danice ilirske
koje postaju nositeljem poduzetih akcija, polazile su od pokuaja rjeavanja jezinog pitanja odnosno stvaranja jedinstvenog hrvatskog standardnog jezika i grafije (Gaj objavljuje Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja 1830, novi pravopis uvodi u Danicu ilirsku poetkom 1836) to je trebalo stvoriti pretpostavke za kulturno povezivanje
cijelog, tada teritorijalno razdijeljenog, hrvatskog prostora i to ponajvie kroz stvaranje
zajednike knjievnosti. No, preporodna proklamirana ideoloka pozadina bila je daleko sloenija i funkcionirala je na nekoliko razina: od kroatizma, preko junoslavenstva
ili ilirizma do slavenstva. Iako je hrvatska ideja bila u temelju preporodnih gibanja od
samih poetaka (usp. Stani 1990, 2008), upotreba ilirskog imena i pozivanje na ilirsko
podrijetlo Hrvata trebalo je ukazati na dugu hrvatsku tradiciju, a zbog spomenute razjedinjenosti hrvatskog prostora ilirska ideja dijelom je imala i funkciju neutralizacije hrvatskih pokrajinskih partikularizama (Stani 2008:10). Junoslavenska ideja ujedno je
bila direktno povezana sa slavenskom idejom koja je temeljena na izgradnji zajednikog
prepoznatljivog jezino-kulturnog identiteta slavenske zajednice nasuprot dominantnih
neslavenskih nacija u Habsburkoj Monarhiji.
Slavenska ideja, iako nastala kao reakcija na politiku situaciju, prema vani se predstavljala kao povezivanje Slavena iskljuivo na knjievnom i kulturnom planu. Veinom
na temelju rezultata filolokih istraivanja gradila se u zaseban ideoloki sustav, a pojavilo se nekoliko njezinih varijacija meu kojima je za ideologiju hrvatskog narodnog pokreta najznaajnija Kollrova ideja ideja o slavenskoj uzajamnosti koju je u konanom
obliku Kollr predstavio iroj javnosti na njemakom jeziku u djelu O kulturnoj uzajamnosti izmeu razliitih plemena i narjeja slavenskog jezika objavljenu 1837.1
S Kollrovim se razmiljanjima o potrebi meusobnog slavenskog pribliavanja
Gaj upoznao jo 1829. za vrijeme kolovanja u Peti, a u svom nacrtu autobiografije ak
ustvrdio da je Kollr ideju o slavenskoj uzajamnosti stvorio njegovim kazivanjem legende o gradovima brae eha, Leha i Meha iznad Krapine odakle su se braa razila
i stvorila eku, poljsku i rusku dravu (Gaj 1875:29). No, bez obzira koliki je stvaran
bio Gajev utjecaj na Kollrovu konkretnu ideju o slavenskoj uzajamnosti, vjerojatno je
da je njihovo druenje potaknuto slinim razmiljanjima bilo plodonosno za obojicu
emu u prilog svjedoi injenica da i Gaj i Kollr istodobno, 1830. godine, objavljuju
svoja znaajna djela kreirana upravo u skladu s mislima o potrebitosti kulturnog pribliavanja slavenskih naroda Gaj Kratku osnovu, a Kollr djelo Rozprawy o gmench,
potkch i staroitnostech narodu slawskho a geho kmen (usp. Stani 1997). U biljeci u Rozprawy Kollr govori o meusobnom kulturnom ujedinjenju glavnih slavenskih
plemena, kojih, smatra, ima etiri, kroz ujednaavanje grafije i pribliavanje jezika.
Gaj u Kratkoj osnovi takoer zastupa ideju o pribliavanju slavenskih jezika do razine
etiri knjievna jezika. No, dok Gaj etiri glavna narjeja ne imenuje, Kollru su nositelji glavnih narjeja etiri slavenska glavna plemena Rusi, Poljaci, esi i Srbi. Za
hrvatske je preporoditelje takva klasifikacija bila neprihvatljiva (kao i za dio Slovaka koji
su prema Kollrovoj podjeli kao podpleme s podnarjejem pripali ekom glavnom
plemenu), odnosno onaj dio koji je june Slavene Hrvate, Slovence, Srbe i Bugare objedinio pod srpskim imenom, pa su i hrvatski i slovaki preporoditelji uputili primjedbe
1 Johann Kollr, Ueber die literarische Wechselseitigkeit zwischen den verschiedenen Stmmen und Mundarten
der slawischen Nation, Trattner-Krolyischen Schriften, Pesth, 1837.
Kollru. No, unato neodgovarajuim nazivljima spomenutih slavenskih glavnih grupacija, Kollr hrvatsku etniku i jezinu individualnost ne osporava (kao ni slovaku), pa
je time, za razliku od afaikove i Kopitarove klasifikacije prema kojoj se negira hrvatska
nacija, a hrvatski prostor dijeli izmeu Slovenaca i Srba, Kollrova ideja za hrvatske preporoditelje bila prihvatljivija varijanta.
Milivoj repel u lanku Jan Kollr i Hrvati Kollra proglaava kumom ilirizma,
razdoblja u kojem je, smatra, u potpunosti zaivjela slavenska ideja koja ivi u hrvatskoj
knjievnosti gotovo od poetka knjige (1893:466). No, ini se da su ilirci najvie oduevljenja pokazivali prema Kollru kao pjesniku, posebice zbog njegove poeme Slvy dcera,
koja je bila brevijar u rukama oduevljene omladine ilirske (repel 1893:467) i koja je
imala velikog utjecaja na pjesnitvo preporodnog razdoblja (usp. ivanevi 1968), pa
e tako Gaj u jednom pismu Rakovcu u otrom tonu o Kollru napisati da je kao poeta
velik, kao historik mal, a kao politik najmanji (repel 1901:254). Konkretna ideja o slavenskoj uzajamnosti, iako najblia hrvatskim preporoditeljima od ostalih slavenskih
ideja, nije ula u hrvatsku preporodnu ideologiju u cijelosti, ve se radi tek o prihvaanju
njezinih odgovarajuih elemenata (usp. Stani 1997) (Kolar 1836). O tome svjedoi i
lanak u Danici O slovstvenoj uzajemnosti medju kolni i narji slavenskimi, prijevod Kollrovog teksta preuzetog iz asopisa Hronka, gdje se primjerice srpski naziv za
sve june Slavene i narjeja zamjenjuje nazivom ilirski (tu e izmjenu, iako nekonzistentno, Kollr provesti objavljujui sljedee godine O kulturnoj uzajamnosti izmeu
razliitih plemena i narjeja slavenskog jezika). No, jedna takva ira ideja, kako je ve
navedeno, preporoditeljima se inila potrebitom radi afirmacije hrvatskog nacionalnog
identiteta kao dijela velike slavenske zajednice u svrhu opozicije neslavenskim identitetima (maarskom i njemakom) Habsburke Monarhije. Ipak, u pokuajima pribliavanja
razdijeljenih hrvatskih prostora ona se izmeu ostaloga javlja i kao potvrda ispravnosti
nastojanja hrvatskih preporoditelja koji svojim djelovanjem postaju dijelom aktualnih
europskih kretanja, pa se kao takva nala kao uporina toka veine tekstova preporodnog doba. U tu su svrhu preporoditelji na stranicama tadanje periodike itatelje
redovito izvjeivali o kulturno-knjievnim gibanjima u ostalim slavenskim zemljama
veinom kroz kratke vijesti o njihovoj knjievnoj proizvodnji ili pak preuzimanjem i
prijevodom lanaka koji se javljaju u stranim publikacijama.
2. Poticaji prinosu ena hrvatskoj preporodnoj ideologiji kroz primjere iz drugih slavenskih naroda
Na ideju o slavenskoj uzajamnosti pozvat e se i jedan od prvaka hrvatskog preporodnog
pokreta grof Janko Drakovi u knjiici Rije veledunim kerima Ilirije o starijoj povijesti i o najnovijem preporodu knjievnosti njihove domovine, objavljenoj na njemakom
jeziku 1838., kojom poziva ene da se prikljue preporodnim nastojanjima (Drakovi
1838, 2007). Knjiica je kompilacija vie radova i donosi Drakoviev tekst o povijesnokulturnom razvoju tzv. Ilirije; pjesmu Ignjata Gjorgjia Krijesnica s njemakim prijevodom Dimitrije Demetra kako bi se pokazala ljepota skladanja na hrvatskom jeziku u
najuzvienijoj pjesnikoj formi; afaikov pohvalan tekst o nastojanjima Ljudevita
Gaja oko jezika, pravopisa, novina i tiskare; te tekst Dimitrije Demetra koji ponovno
govori o hrvatskom jeziku i knjievnosti istiui vaan Gajev prinos u potrebitom uspostavljanju jednog, za sveobuhvatan hrvatski prostor, standardiziranog hrvatskoga jezika.
Takvo predstavljanje novih kretanja na kulturno-knjievnom polju kako bi ene

pridobio u preporodni krug i uope argumentacija za prihvaanje preporodnih ideja
temeljena na dugoj ilirskoj tradiciji, na pozivanju na rairenost ideje o slavenskoj uzajamnosti i na autoritete, u ovom sluaju afaika, ne razlikuju ovu knjiicu od veine
tekstova iste intencije te se u konanici moe zakljuiti da Drakovievo djelo zapravo i
nije posebno prilagoeno enama. enama je posebna uloga dodijeljena u naslovu djela
odnosno u imenovanju primatelja informacija i tek nekoliko reenica na poetku teksta,
ali je njegov najvei znaaj upravo u tome to se Drakovi izravno i ekskluzivno obraa
inae zanemarenom faktoru u raspodjeli javne drutvene odgovornosti enskom dijelu
populacije.
Da to nije usamljen sluaj govore i brojni tekstovi u hrvatskoj periodici tog razdoblja
namijenjeni enama, a koji se bave ulogom ene i njezinim znaajem za drutvo te istodobno slue kao poticaj hrvatskim enama da se ukljue u preporodni krug i prihvate
preporodne ideje koje su ve prigrlili mukarci. Preporodna politika prema enama odvija se na nekoliko paralelnih razina irenje materinjeg jezika meu enama, uenje i/li
prihvaanje materinjeg jezika te njegova stalna uporaba, a vanost je pridodana enama
kao znaajnoj itateljskoj publici, pa se potie proizvodnja tiva namijenjena enskom
ukusu (pri tomu treba imati na umu i ekonomski faktor potranja potie proizvodnju
to direktno utjee na razvoj domae knjievnosti). Preporoditelji su istodobno, imajui
na umu vanost odgoja kao sredstva za usaivanje narodnog duha kod mladei te raspodjelu drutvenih uloga toga doba a eni je prvenstveno pripadala uloga odgajateljice,
prepoznali ene kao kljuni faktor koji e omoguiti, ne samo tadanjem narataju, ve i
buduima da usvoje dobre temelje na kojima e se nadograivati hrvatski identitet.
Dodjeljivanje vane uloge enama u ostvarivanju preporodnih ciljeva ne nalazimo
samo kod hrvatskih preporoditelja; takva nastojanja vidljiva su i u ostalim slavenskim
zemljama zahvaenim vlastitim preporodnim gibanjima. Za ovaj rad od znaaja je onaj
dio tekstova koji se javlja u hrvatskoj preporodnoj periodici, prvenstveno Danici ilirskoj,
vezan uz tematiku ena drugih slavenskih zemalja. Oni se ugrubo mogu podijeliti u dvije skupine: u prvoj su lanci preuzeti iz stranih asopisa u kojima se tematizira problematika odnaroenih ena ili koji govore o iskoracima koje ene poduzimaju u prihvaanju
novih kulturnih kretanja dok su u drugoj skupini vijesti o aktivnostima ena u svijetu
knjievnosti. Ovi potonji obuhvaaju informacije o objavljenim djelima ekih, poljskih
i ruskih knjievnica te obavijesti o asopisnoj i knjievnoj produkciji gdje su ene na
mjestu urednica i kod njih je znakovito da je u naslovu ili sadraju uvijek naglaeno da
se radi iskljuivo o enskom udjelu u knjievnoj proizvodnji.
lanci preuzeti iz strane (slavenske) periodike odraz su i hrvatskih prilika; radi se
o istom shvaanju vanosti ene i potrebi za njihovim prihvaanjem preporodnih ideja
te istim problemima pri pokuajima da se te ideje priblie enskom dijelu populacije.
Nerijetko se takvi lanci u prijevodu dijelom i prilagoavaju, ne gubei svoju idejnu podlogu, pa e tako Babukiev prijevod lanka iz ekog Kwetyja govoriti o ilirskim enama
koje odbacuju narodni jezik i obiaje (Babuki 1838). Autor lanka se poziva na susrete s
pojedinim enama koje su se bilo sramile govoriti materinjim jezikom bilo da su ga ismijavale kada ga je sam upotrebljavao. Prijekor enama zbog takvog stava prema vlastitom
identitetu dodatno je naglaen oprenim odnosom mukarca i ene; mukarci su u ovom
sluaju osvijeteni pripadnici ilirskog naroda, ponosni na svoje podrijetlo, tradiciju i
jezik, dok se ene tek susreu sa zadaom da to postanu. Poziv za sjedinjenjem mukarca
i ene u narodnosnom oitovanju odvija se u skladu s ilirskim jezino-stilskim inventarom mukarci su braa, a ene sestre zajednike majke Ilirije, a njihova trenutana
razjedinjenost rezultat je vanjskih utjecaja, a nikako prirodnog razvoja.
Navedeni lanak u cjelini ne uvodi znaajniji pomak u diskursu spram ostalih tekstova s tematikom ena, ali je zanimljiv zbog otvorene sumnje u brzo ostvarenje preporodnih nastojanja smatrajui da e tek budui narataji u potpunosti ostvariti preporodne ciljeve ime zapravo deklamatorski stavlja u sredite enu-odgajateljicu kao najvaniji
imbenik za opstanak nacionalnih ideja.
Danica donosi jo jedan Babukiev prijevod teksta objavljenog u Kwtyju u kojemu
se autor osvre na irenje ekoslavjanskih nacionalnih ideja, jezika i literature, a s
posebnim zadovoljstvom istie prihvaanje narodnog jezika kod djevojaka (iako Njihov
broj nije tako velik, Babuki 1841:62) za to su zasluna prvenstveno eka kazalita i
govori na ekom jeziku koji poticajno djeluju i na zaokret prema ekoj literaturi (Babuki 1841). Pri tom e izdvojiti, za razliku od uobiajene prakse koja nalae strane odgajateljice i uenje stranog jezika od roenja, vrlo rijedak primjer vodkinje djece odnosno
bonne koja je ehinja i koja djeci ita knjige na ekom jeziku drei vanim da djecu
prvo naui materinjem jeziku, a tek potom stranom, ovdje francuskom. Istovremeno e
se osvrnuti na vie slojeve drutva i njihove odgajateljice koje, smatra, treba postupno
upoznavati s domaim jezikom kako bi ga prenijele na djecu to e nadalje dugorono
povezati s obogaivanjem knjievnosti, ali i to e na izobraenje i ublaenje naega
naroda silno i dugotrajno dlovati... (Babuki 1841:64).
Meu tekstovima preuzetima iz Kwtyja nai e se jo onih vezanih uz ene i njihov
poticaj u uporabi narodnog jezika. Tako e se javiti i tekst o slovakim enama koje u sve
veem broju govore materinjim jezikom, pjevaju narodne pjesme, itaju knjige na slovakom, a u svakodnevicu se vraaju stari slavenski obiaji, posebice plesovi gdje je slovaki
narodni ples zamijenio uobiajeni Magyar szl. Tekst e uz pohvalu domoljubnim
Slovakinjama znakovito zavriti: A takove ... kad ljube svoj jezik, svoj narod, moraju i od
pravih sinovah njegovih potovane i ljubljene biti (Anonim 1840:16).
Posebnu pozornost privui e tekst epistolarnog oblika jedne Slovakinje upuen sestri u Petu (M. P. 1841) u kojemu otvoreno negoduje zbog pokuaja maarizacije koji
se odvijaju prvenstveno kroz nametanje maarskog jezika. Ne treba zaboraviti da se sve
aktivnosti vezane uz hrvatski narodni preporod odnosno ideje (juno)slavenstva i slavenske uzajamnosti predstavljaju s iskljuivo kulturnim predznakom, pa je uzimajui u
obzir otri ton pisma, njegovo objavljivanje zapravo kanaliziranje hrvatske problematike
kroz oi Drugoga, Slovaka ija je, pak, politika pozicija bliska hrvatskoj te bi sljedei
citat zasigurno autorizirao bilo koji Daniin suradnik:
Nek Magjari, kako jim je volja, na nas nasrtaju, znamo mi cilj njihov, koi je Slovakom
sladkozvuni materinski jezik i slavjanski ivot uzeti, i njima tudji jezik skrpljenu
magjartinu nametnut. Ali tim nasilnim natrivanjem sami Magjari njih trostruno oivljavaju. Oni nek zadre jezik svoj (prem vei dio iz naega slavjanskoga imaju), a mi emo jezik na zadrat, i unitit ga nedamo. Dunost je svakoga pravoga
Slavjana, hrabro branit majku Slavie, to jest jezik slavjanski. (M. P. 1841:172)
Odjeci ideje o zajednitvu slavenskih naroda, usmjereni ka legitimaciji i prihvaanju

slavenskog identiteta od neslavenskih naroda, nerijetko su zauzimali prostor u Danici.
Kada je rije o enama, vijest e biti eka pjevaica Tonnerova koja je u Weimaru oduevila njemaku kazalinu publiku kada je neoekivano tijekom izvedbe Seviljskog brijaa
izvela ariju na ekom jeziku (Anonim 1846a). Uskoro je pozvana kao goa na weimarski dvor gdje je izvela tri eke narodne pjesme za to je bila i nagraena.
Nai e se i zanimljivosti poput svojevrsne anegdote iz ekih kulturno-knjievnih
krugova kada su se pojavile pjesme, izvorne, narodnoga duha pune, stanovite Marije
ack, koju nitko nije osobno poznavao (Anonim 1846b:138). Potraga za njezinim identitetom rezultirala je pretpostavkom da se radi o seljanki iz hrudimskog kraja, a vijest
o njezinoj smrti izazvala je veliku alost. Naknadno se saznalo da je autorica hvaljenih stihova ugledna Frantika Bohunka Pichlov koja e kasnije svoju zbirku pjesmama
objaviti, a ona e doivjeti vie izdanja (Psn Marie ack, Prag 1857).
Kada Jan Kollr objavljuje svoj Cestopis, u Danici se predstavlja to netrpljivo oekivano dlo (Kollr 1843:98), a objavljuje se izbor iz djela na temu slavenske narodnosti
u Trstu (Kollr 1843). Kollr pie o Hrvatici Sofiji Runov, ro. ini rodom iz Zelendvora kraj Varadina, koja ivi u Trstu, a koju e prozvati slavoilirskom Safo te o njoj rei
da izobraeniu, otroumniu, uz to pako gorljiviu ljubiteljicu ukupnoga naega naroda,
nego je ona, nisam jo vidio (Kollr 1843:98). Kollr e detaljno progovoriti o domoljublju Runerove koja se osim pjesnitva bavi i pisanjem knjiga o narodnom odgoju, posebice djece i mladei smatrajui da se ljubav prema domovini i materinjem jeziku treba
usaditi jo kod male djece, a u tom domoljubnom duhu odgaja i vlastitu djecu.
No, druga vrsta informacija moda je bila plodonosnija kao poticaj enama za konkretnim akcijama i to ona koja se bavi rezultatima enskog kulturno-knjievnog angamana. Tako e Danica, koja iz broja u broj na svojim stranicama, najee u obliku
izvjea unutar svojih stalnih rubrika, iznosi podatke o knjievnoj produkciji drugih
slavenskih naroda, donositi i vijesti o enskom prinosu knjievnostima na narodnim
jezicima. Godine 1843. Danica javlja o projektu izdavanja slovara za ene na kojemu
ve tri godine rade ene, a u njemu e se okupiti sve, togod duhovno i gospodarstveno
izobraenje lpoga spola, te ljubav k domovini i narodnosti unaprediti moe (Spisatelji 1843:131) dok e ilustracije, djel Vclava Merklasa, prikazivati kako znamenite ene
tako i druge prikaze korisne za njih. Obavijest je ujedno i poziv drugim enama da se
svojim prilozima (o naoj domovini, o slavnih Slavjankah, narodnih obiajih, domaem
ivotu, osobito pako lanci o domaitosti i spodobne stvari, Spisatelji 1843:131) prikljue
realizaciji slovara. U duhu slavenske ideje lanak je zakljuen mislima o vanosti zajednitva, odnosno potrebi meusobnog povezivanja za postizanje viih drutvenih ciljeva.
U Danici iz 1864. godine nai e se najava za slinu knjigu sa ivotopisima slavnih ena
iz svih slavenskih naroda, koju e 1868. u Pragu objaviti Frantiek Sk. Steyskal-Laansk
pod nazivom Vnec slvy en slovanskch (Anonim 1864).
Kada je rije o poljskoj knjievnosti i enskom udjelu u knjievnoj proizvodnji, Danica e ih okarakterizirati kao neuveno knjievno gibanje medju krasnim spolom, jer
ima sad tamo vie spisateljkah nego u itavoj eskoj, a o naoj Iliriji niti da nespominjemo (Anonim 1842:48) pri emu e navesti ak 16 imena ekih knjievnih djelatnica.
Zanimljivo je da ih se u lanku navodi prema njihovom branom statusu, pa e navesti
gospoe: Orlowska, Izabela Barciska, Ludwika Jdrzejewiczowa, Eleonora Ziemicka,
Katarzyna Lewocka, Paulina Krakowowa, Joanna Widuliska, Wanda Malecka, Tekla

Biesiekierska, Anna Nakwaska i Antonina Jachowiczowa. Navedene gospoice su: Jsefa Prusiecka, Walentyna Trojanowska, Jzefina Osipowska, Albina Ostrowska i grofica
Lubieska. (Anonim 1842:48) No, njihove radove neemo pronai na stranicama Danice, niti e se u veoj mjeri pratiti njihova produkcija. O Poljakinjama e se jo neto
rei u lanku Spisateljice poljske, preuzetom iz Jutrzenke, gdje e biti rijei o knjigama
autorica objavljenima u Varavi: Myli o wychowaniu kobiet (1843) Eleonore Ziemicke,
Zgliszcza kocioa Maryi-Dziewicy i Anna Pauline Wilkoske (1842) te Powieci dla siostry Florentine Kunicke. Ujedno e se spomenuti asopisi koje ureuju ene: Zorza, list
za mlade urednice Pauline Krakowowe koja ureuje i almanah Pierwiosnek u kojem
objavljuju samo ene, a objavit e se i najava za jo jedan asopis za mlade, pod urednitvom Jzefe Prusiecke. (Anonim 1843)
Kasnije se u Danici moe proitati i tekst o objavljivanju djela Marzenia i rzecziwisto
Karoline H. S. i Powieci nieboszczyka Pantofla Eleonore Sztyrmerove koja je pak mukarac Ludwik koji objavljuje pod supruginim imenom. (Anonim 1845)
O ruskoj enskoj knjievnoj produkciji nai e se samo jedan lanak sa turom informacijom o izlasku knjige pjesama grofice Rostopin te kako su meu suvremenim
ruskim knjievnicama najpoznatije gospoe: Pavlov, Sukov, Isimov i Teplov; gospodina Durov, koja je kao oficir Aleksandrov poznata, broji se medju muke glave. (Anonim
1841:188)
3. Prema zakljuku
Zakljuno se moe rei da je, uz hrvatsku i junoslavensku, slavenska ideja znaajan dio
ideologije hrvatskog narodnog pokreta, posebice Kollrova ideja o slavenskoj uzajamnosti. Prihvaanjem te ideje Hrvati se prikljuuju snanim novim gibanjima na slavenskom
prostoru deklarirajui se dijelom slavenskog kulturnog identiteta ime rade znaajan otklon od dominatnih neslavenskih nacija u Habsburkoj Monarhiji. Sve navedene ideje
ugraene su u tekstove preporodnog doba, pa i one namijenjene enama koje preporoditelji prepoznaju kao neizostavan element za ostvarivanje preporodnih ciljeva. Iz tekstova
namijenjenih enama, posebice u Danici ilirskoj, vidljiv je napor koji su hrvatski preporoditelji ulagali kako bi potaknuli njihov angaman u preporoditeljskim krugovima.
Iako ne u veem broju, ene se ipak odazivaju; pokreu salone kao mjesta drutvenih
okupljanja te organiziraju zabave s iskljuivo hrvatskim predznakom, a javljaju se i kao
autorice, veinom domoljubnih stihova slabije knjievne vrijednosti, ali od kojih neke
ostvaruju i ozbiljnu knjievnu karijeru (primjerice Dragojla Jarnevi i Ana Vidovi). No,
iako hrvatski preporoditelji mukarce i ene ravnopravno pozicioniraju u svojim nastojanjima, na primjeru osobnog dnevnika Dragojle Jarnevi, inae vanog svjedoanstva
jednog vremena i njegovih aktera, moe se posumnjati u pragmatinu prirodu takve
ravnopravnosti, ali i zakljuiti da je stereotipna raspodjela rodnih uloga, gdje eni pripada uloga brige za kuu i obitelj, ipak duboko ukorijenjena u hrvatskom/slavenskom/
europskom drutvu toga doba. Iako nijedan Daniin suradnik nije nita slino napisao,
za ilustraciju treba izdvojiti citat iz lanka objavljenog u Danici, a preuzetog iz poljske
Jutrzenke:
Nismo mi priatelji mukobanah (Mannweib) i prenapetoga affektiranja mukih dlah;

doputamo, da je literatura muki posao: nu s radostju pozdravljamo na ovom polju
gospoje, koje ni ovd naznaeno sebi od naravi podruje neprestupljuju; kojim nestoji
do tate slave, nego do izobraenja svojih sestarah i dce. (Anonim 1843:199200)
Ipak, hrvatski preporoditelji, koji se vode naelima da je narodnosno odreenje neodvojivo od onog jezinog, prihvaanje hrvatskog jezika povratak korijenima nacionalnog identiteta, a uvoenje narodnog jezika u svaki dom preduvjet za uspjeh preporodnih
ideja u emu dodjeljuju najvaniju ulogu enama, enama otvaraju mogunost ireg djelovanja. Preporoditeljska nastojanja da se ene ukljui u novonastala kulturno-knjievna
gibanja, u koju se svrhu, izmeu ostaloga, i objavljuju informacije o takvom prinosu ena
u drugim slavenskim narodima, postavljaju temelje i za pokuaje ena kasnijih razdoblja
da zauzmu znaajnije mjesto u drutvenom ivotu i nadvladaju oekivane rodne uloge. Ti e pokuaji zaivjeti tek u drugoj polovici 19. stoljea, i to uvelike potpomognuto
dostupnijim institucionaliziranim obrazovanjem, kada zapoinje afirmacija hrvatskog
enskog identiteta u kulturno-drutvenom ivotu Hrvatske.
Literatura
Anonim (1840), Iz Slavie ugarske. (Polag eskih Kwt), Danica ilirska, 6/4, 16.
Anonim (1841), (Ruske spisalice.), Danica ilirska, 7/45, 188.
Anonim (1842), (Krasno spisateljstvo poljsko.), Danica ilirska, 8/12, 48.
Anonim (1843), Spisateljice poljske, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 9/50, 199200.
Anonim (1845), Poljska knjievnost. (Konac.), Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 9/8,
32.
Anonim (1846a), Slavjanska vst, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 12/1, 4.
Anonim (1846b), (Iz eske.), Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 12/34, 138.
Anonim (1864), (esko-slovaka.), Danica ilirska, 18/47, 376.
Babuki, Vjekoslav (1838), Domorodkinjam ilirskim za lto 1838. Polag Dragutina bar. Villania,
Danica ilirska, 4/4, 1516.
Babuki, Vkoslav (1841), Nto o narodnom ivotu literarnom u ekoj. (Od Fr. D.), Danica
ilirska, 8/16, 6264.
Brei, Vinko (2005), itanje asopisa, Matica hrvatska, Zagreb
acka, Maria (1857), Psn Marie ack, Tisk a sklad Kateiny Jebkov, Prag
Drakovi, Janko (1838), Ein Wort an Iliriens hochherzige Tchter ber die ltere Geschichte und
neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes, Druck der k. ilir. Nat. Typographie von
Dr. Ljudevit Gaj, Agram
Drakovi, Janko (2007), Rije veledunim kerima Ilirije o starijoj povijesti i o najnovijem preporodu knjievnosti njihove domovine, s njemakog jezika preveo Ante Stama, Kolo, 17/3,
1445.
Gaj, Velimir (1875), Knjinica Gajeva. Ogled bibliografijskih studija, Tisak narodne tiskare Gajeve,
Zagreb
Kolar, Ivan (1836), O slovstvenoj uzajemnosti medju kolni i narji slavenskimi, Danica ilirska,
2/2931, 114120, 122123.
[Kollr, Jan] (1843), Narodnost u Trstu*), Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 9/25 i 37,
9899, 146.
M. P. (1841), Iz Slavie ugarske. (polag eskoga cvtja.), Danica ilirska, 7/42, 172.
Spisatelji svenaunoga slovara (1843), Isvstje o izdavanju svenaunoga slovara eskoga (Conversations-Lexicon.), Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 9/33, 130131.
Stama, Ante (2007), Koju je to Rije, i kakvu, Drakovi uputio kerima Ilirije?, Kolo, 17/3,
813.
Stani, Nika (1990), Na narod Ljudevita Gaja iz 1835. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku
povijest, 23, 5380.
Stani, Nika (1997), Ideja o slavenskoj uzajamnosti Jna Kollra i njezina hrvatska recepcija,
Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 30, 6575.
Stani, Nika (2008), Hrvatski narodni preporod ciljevi i ostvarenja, Cris, 10/1, 617.
repel, Milivoj (1893), Jan Kollr i Hrvati, Vienac, 25/2931, 466468, 484486, 497499.
repel, Milivoj (1901), Iz ostavine Dragutina Rakovca, Graa za povijest knjievnosti hrvatske,
3, 241293.
ivanevi, Milorad (1968), Kollrov ilirski krug, u: Literrne vztahy Slovkov a junch Slovanov, Sbornik prc z vedeckej konferencie v Smoleniciach od 30. 10. do 1. 11. 1966, 158182,
Vydavatelstvo Slovenskej akademie vied, Bratislava
UDK: 821.163.4(497.6).09-93-94 Filipovi, Z.

821.163.42.09-93-94 Toma, S.
Dragica Dragun: Usporedno itanje

bosanskohercegovake i hrvatske dnevnike
proze za djecu i mlade (Zlatin dnevnik Zlate
Filipovi i Mali ratni dnevnik Stjepana Tomaa)
U radu se daje usporedna analiza dvaju dnevnikih predloaka. Razmatra se nefikcionalno (Zlatin dnevnik) i fikcionalno (Mali ratni dnevnik) dvaju subjekata Zlate i Cvijete
te njihovo motrenje dvaju ratnih prostora sarajevskoga i osjekoga, bosanskoga i hrvatskoga. Dnevnici se prepoznaju kao mjesto psiholoke autopomoi, ali i kao dokumenti
vremena. Sredinja je tematska linija rat, koji Osijeku i Sarajevu donosi razaranje grada,
obitelji, prijateljstava, smrt... Oba su dnevnika subjekta priblino iste dobi, a razdoblje
djetinjstva provode u podrumu, mjestu uvjetne sigurnosti, ili odvojene od roditelja. Tragove rata prije svega primjeuju na najbliima. Iako je sredinja tematska linija rat, Zlatini i Cvijetini zapisi otvaraju i neke posve neratne teme, drutvene i kulturne, osobne (one
koje se u dnevnike najee upisuju), ali koje su samo privremene digresije to ih raa
potreba za odmakom od egzistencijalne zabrinutosti djevojica koje, suoene s traginim
ratnim kontekstom, prerano sazrijevaju.
Kljune rijei: Stjepan Toma, Zlata Filipovi, Osijek, Sarajevo, dnevniki subjekt, Cvijeta, Zlata, rat, dokumentarizam, privatno, metatekstualni segmenti
Comparative Reading of Bosnian-Herzegovinian and Croatian Diary Prose
for Children and Young Readers
(Zlatas Diary by Zlata Filipovi and Small Wartime Diary by Stjepan Toma)
The paper represents a comparative analysis of two diary specimens. It considers the
non-fictional (Zlatas Diary) and the fictional (Small Wartime Diary) of two diary subjects Zlata and Cvijeta and their observations regarding two war-stricken areas
of Sarajevo and Osijek, Bosnia and Croatia. The diaries are recognised as a source of
psychological self-help, but also as documents of the specific time. The central topic is the
war, which both in Osijek and in Sarajevo brings about destruction of towns, families,
friendships; death... Both diary subjects are more or less of the same age and they spend
the described period of their childhood in a cellar place of conditional safety, or separated from their parents. They both notice the consequences and traces of war primarily
on the people closest to them. Although the central line of both stories is the war, both
246 Dragica Dragun: Usporedno itanje bosanskohercegovake i hrvatske dnevnike proze...
Zlatas and Cvijetas records deal also with some topics which are not related to the war,
whether on the social, cultural or personal level (the ones which are most frequently
recorded in diaries), which are however only temporary digressions sprung from the
need to take a distance from the existential anxiety of the girls who, faced with a tragic,
wartime context, reach maturity before their time.
Key Words: Stjepan Toma, Zlata Filipovi, Osijek, Sarajevo, diary subject, Cvijeta, Zlata,
war, documentary fiction, private, metafictional segments
Kada govorimo o hrvatskim knjievnoznanstvenim tekstovima i studijama koje opisuju
i/ili usustavljuju knjievnu produkciju nastalu ratnih godina i onu koja o ratu govori, mislimo prije svega na Hrvatsko ratno pismo 1991/92.: apeli, iskazi, pjesme (2003.), Poetika
buke: antologija slavonskog ratnog pisma (2010.) te Hrvatska knjievnost u domovinskom
ratu (2011.), zbornik radova o Domovinskome ratu. Malo je knjievnoznanstvenih studija o Domovinskome ratu u okviru hrvatske knjievnosti za djecu i mlade, moemo
izdvojiti studiju Hrvatska djeja knjievnost o ratu Dubravke Zime (2002.) kojom se koristimo u ovome, uvodnome dijelu teksta. Ve je Milan Crnkovi (1990: 153) isticao da
grozota i apsurdnost rata nikada nije stranija nego kada se odraava u zrcalu djejih
oiju. Iz povijesnih ili anrovskih pregleda o djejoj knjievnosti mogu se saeti odrednice u svezi s hrvatskom djejom knjievnou o ratu. Rije je, kao prvo, o strukturiranju korpusa u dvama velikim tematskim krugovima djeja knjievnost o Drugome
svjetskom ratu te djeja knjievnost o Domovinskome ratu, tj. o ratu devedesetih na
prostorima bive Jugoslavije. I u jednome i u drugome sluaju uglavnom je rije o prozi.
Autori koji piu o ratu u hrvatskoj djejoj knjievnosti referiraju se na dva stvarna, doivljena rata, na povijesne i drutvene injenice u svezi s njima. Da bi rat uope mogao
biti percipiran kao sadrajni element u djejoj knjievnosti, autor odabire djeju pripovjednu perspektivu. Govorei o djejoj knjievnosti o ratu, Zima (2002: 84) kae da u
hrvatskoj djejoj knjievnosti o ratu autori gotovo bez iznimke odabiru izmeu dvije
pripovjedne instancije. Prva je pripovjedna instancija ona koja pokuava pripovijedati o
ratu onako kako ga vidi i doivljava dijete (to podrazumijeva odsutnost ili barem ublaavanje autocenzure, tenju da se neshvatljivo pretoi u barem djelomino shvatljivo,
inzistiranje na predoavanju svakodnevice, na utjecaj rata na djetetov ivot, odnosno
djeji ivot i ivot uope). Druga je pak instancija ona koja rat prikazuje onako kako ga
odrasli djetetu pripovijedaju, tumae i opisuju (to ukljuuje i ideologiziranost diskursa, shematinost, djeje likove s funkcijom). Te se dvije instancije, meutim, u mnogim
sluajevima prepleu i spajaju i tek poneki autor konzekventno primjenjuje samo jednu
od njih, smatra Zima.
Reena, poetna perspektiva ovoga izlaganja/ rada moe se potvrditi na primjeru
dvaju dnevnikih pisama i njihova usporednoga iitavanja rije je o Zlatinu dnevniku
bosanske, sarajevske autorice, u trenutku pisanja jo djevojice, Zlate Filipovi1 i Moj
1 Zlata Filipovi (Sarajevo, 1980.), kada poinje rat jedanaestogodinjakinja koja vodi dnevnik. Dnevnik je
prvi put objavljen u jeku sukoba u Bosni i postaje bestseler. Zahvaljujui dnevniku, uspijeva krajem 1993. izii
iz Sarajeva. ivi u Irskoj. Suurednica je, s Melanie Challenger, knjige Stolen Voices (Ukradeni glasovi), u koju
je uvrteno 14 dijelova dnevnika djece koja ive u ratnim zonama irom svijeta.
tata spava s anelima (Mali ratni dnevnik) hrvatskoga prozaika, Osjeanina Stjepana
Tomaa2.
Rije je o stvarnome, privatnome dnevniku Zlate Filipovi, koji objavljivanjem postaje knjievnim predlokom, i fikcionalnome dnevniku, u kojemu autor progovara kroz
fikcionalni dnevniki subjekt djevojicu Cvijetu.
Specifinost dnevnika Stjepana Tomaa Moj tata spava s anelima (Mali ratni dnevnik) jest u tome to se drutveno-povijesni kontekst teksta podudara s onim dnevnike
radnje te odreuje profiliranje svih strukturnih sastavnica teksta. Kako podnaslovno
stoji, rije je o zbilji promijenjenoj ratnim vremenom i prostorom, a naslov otkriva i perspektivu motrenja te zbilje. Rije je o svojevrsnome infantilnome subjektu, odnosno o
dobno ogranienoj pripovjedakoj svijesti o devetogodinjoj Cvijeti Matkovi, koja,
oevidno iz naslovnoga eufemizma, pronalazi vlastiti mehanizam suoavanja s traginim ratnim kontekstom, a, itanje pokazuje, ogranienje dobi iezava nunim preranim sazrijevanjem. Isto e se dogoditi i sa sazrijevanjem Zlate Filipovi, dnevnikoga
subjekta stvarnoga, nefikcionalnoga dnevnika.
Kompozicijska je sloenost Tomaeva dnevnika ostvarena spajanjem dijelova dnevnike trilogije Moj tata spava s anelima (1992.) i Maloga ratnoga dnevnika (1993.) u
kojemu se uz Sto pinkafeldskih dana i Mir, ali rat pojavljuje i prvoobjavljeni dio Moj tata
spava s anelima. Novo ruho tekstovi poprimaju ujedinjavanjem naslova, kada se poinju pojavljivati pod nazivom Moj tata spava s anelima (Mali ratni dnevnik) 2002. godine, te ih pod takvim, konanim naslovljavanjem i promatramo ne zaboravljajui, dakako,
i prijanje godine pojedinanih objava (to su godine kada rat jo traje, 1992. i 1993., to
pridonosi autentinosti, iako fikcionalnoga zapisa).
Vjerodostojnost, pa onda i emotivna dojmljivost Tomaeva dnevnika, dakako i Filipovikina, ostvaruje se upravo interpoliranjem dokumentaristikih elemenata (stvarno
vrijeme rata 1991. i 1992. godine i mjesto zbivanja Osijek radnja utemeljena na stvarnim dogaajima) u fikcionalnu fabulu. Autor ne pie iz promatrake perspektive odmaknutosti, iz medijskih informacija, nego iz iskustva vlastite koe, upravo kao i Zlata.
Zlatin dnevnik, prvo objavljivanje3 u Hrvatskoj 1994. god., Znanje, Zagreb, u biblioteci Hit Junior. Takav tip podatka o biblioteci najee biljeimo u fusnotnome prostoru,
ali spominjemo ga u glavnome dijelu teksta ne elei da ostane, eventualno, neregistriran,
elimo istaknuti kako je Zlata djevojica koja ita te su mnogi od proitanih naslova,
2 Stjepan Toma (Nova Bukovica, 1947.), prozni i dramski pisac. Prvu knjigu kratkih proza naslovljenu Sveti
bunar objavljuje 1972. godine. Napisana u anru fantastike, pojavila se u godini u kojoj su Tomaeve naratajne
kolege, tzv. fantastiari i borgesovci, svoje prvijence objavljivali u omladinskim bibliotekama, u tada vodeoj
biblioteci Razlog. Mijenjajui prozne modele, od fantastike do novopovijesnoga romana, Toma je uvijek
pokazivao dovoljno pripovjedake spretnosti, zbog ega ga itatelji i knjievni kritiari primaju kao jednoga
od najvanijih prozaika njegova proznoga narataja. Pie za odrasle i za djecu.
3 Dnevnik je prvi objelodanio francuski izdava Bernard Fixot, zahvaljujui kojemu je Zlata izila iz Sarajeva.
Zlata o tome, s vremenskim odmakom (29. 1. 2007.), kae: 23. prosinca 1993. godine bio jejedan jakovaan
dan u mom ivotu i u ivotu mojih roditelja to je dan kada smo uspjeli da izaemo iz Sarajeva. Jedini razlog
zato smo uspjeli da izaemo, bila je velika intervencija od strane francuskih izdavaa koji su prvi izdali moj
dnevnik, i francuske Vlade. To je bio jedan veliki poduhvat. Uspjeli smo izai, doli smo u Pariz, nakon ega
je uslijedila velika turneja po itavom svijetu. Moj dnevnik je izdat u raznim zemljama po Europi, u Americi,
Kanadi... Putovala sam, priala o svojim iskustvima, o Sarajevu i svima onima koji su ostali, koji nisu uspjeli
da izau jer nisu napisali taj dnevnik, jer to je bio jedini razlog zato sam ja uspjela izai iz Sarajeva. http://
dalje.com/hr-scena/dnevnici-djece-u-ratu/17851; 20. 11. 2011.
vjerojatno, naslovi spomenute izdavake kue, tj. poznate biblioteke za mlade, to je, pretpostavljamo, Zlatu itateljicu profiliralo i u Zlatu pisateljicu. Zapis iz dnevnika datiran 26.
7. 1992. govori da je od osam knjiga koje je autorica u to vrijeme itala4 pet iz biblioteke
Hit Junoir. Meu naslovima je i Tajni dnevnik Adriana Molea. Moemo pretpostaviti da
su spomenuti Tajni dnevnik Adriana Molea te Dnevnik Ane Frank i anrovski usmjerili
Zlatu.
Metatekstualni segmenti u Malome ratnome dnevniku i Zlatinu dnevniku uobiajeni
su dijelovi, ali s neto drukijim smjerom razmiljanja, koji opet uvjetuju ratne okolnosti.
I ovdje pisateljice Cvijeta i Zlata razmatraju razloge voenja dnevnika uope, kao i svoje
intimne pobude, koje Cvijeta iznosi u svojevrsnome predgovoru svojih zapisa, a Zlata
neto poslije poetnoga biljeenja. Osim to u dnevniku prepoznaju mjesto psiholoke
autopomoi u egzistencijalno kriznome vremenu, pripovjedaice dnevnike zapise prepoznaju kao dokument vremena i kao terapijsko mjesto identifikacije za one s identinim
egzistencijalnim ratnim iskustvom: Zapisati ili ne. Svoju preveliku muku ne moe
zadrati u sebi. Kada je izgovori, olaka si duu. Podijeli li s nekim svoju bol, ona e se
kau prepoloviti. Traim li ja to opravdanje za odluku da ponem pisati svoj mali ratni
dnevnik u opkoljenom gradu, u zaposjednutom zaviaju? Moda, iako mi se ini da je
zato pisati krivo postavljeno pitanje. Pravo je pitanje da li je mogue ne zapisati. Kako
ne zapisati ono to se dogaa meni, mojoj obitelji, mojim susjedima i sugraanima, mojoj
domovini?... (Toma 2006), ili: /etvrtak, 26. 12. 1991./ 17,45h. Nisam ti se dugo ispovijedala, Dnevnie! Eh, pa ovako, idem redom. (Filipovi, 1994: 23); /Ponedjeljak, 30. 3.
1992./ Ej, dnevnie! Zna ta mislim? Poto je Ana Frank svoj dnevnik nazvala Kitty,
moda bih i ja tebe mogla zvati nekim imenom? Moda: ASFALTINA... Odluila sam!
Zvat e se MIMMY... (Filipovi, 1994: 35). Pozivajui se na Anu Frank, Zlata sugerira
svjesnost o ratu i svemu to on moe donijeti.
Sva tri kompozicijska dijela Maloga ratnoga dnevnika uglavnom su formalno tipini
dnevniki zapisi. Pod uglavnom mislimo na datacijsku organizaciju vremena/zapisa godina je naznaena na poetku svakog dijela trilogije, a iznad zabiljeki stoje zagradno
spomenuti nadnevak i dan. Kako zagrada upuuje na neposrednu hijerarhijsku sekundarnost, ali i nunost informacije, moemo pretpostaviti da takva gesta vremenskoga
oznaavanja u prvi plan stavlja dvije stvari tekstualnu grau i godinu koja poput naslova
semantiki natkriljuje itav tekst, dok su datumi i dani orijentacijske toke. Moj tata spava s anelima, prvi dio dnevnike trilogije, obuhvaa razdoblje od 6. rujna do 2. prosinca
1991. godine. Dnevniki subjekt poinje pisati svoje zapise prvoga dana nove kolske godine, koja ne poinje nastavom, nego ratnom opsadom grada, ime se prikazuje jedan od
mnogih oblika ratnoga destruiranja svakodnevlja: /6. rujna, petak/ U utorak je trebala
zapoeti nova kolska godina, ali nije. (Toma 2006: 17). Drugi dio, Sto pinkafeldskih
dana, obuhvaa prognanike mjesece u austrijskome gradiu, s dnevnikom datiranou
od 4. prosinca 1991. do 11. oujka 1992. godine, a trei ciklus dnevnikih biljeki (naslovljenom Mir, ali rat, Cvijeta je opet u Osijeku) datira od 14. oujka do 7. lipnja 1992. godine.
Datacijska je organiziranost Zlatina dnevnika neto drugaija, ona ima potpunu
nadnevaku informaciju: Ponedjeljak, 2. 9. 1991. (poetak biljeenja) / Nedjelja, 17. 10.
4
/Nedjelja, 26. 7. 1992./ ... Do sada sam proitala sljedee knjige: Mama, volim te, Mala Toto, Ringo star,
Sumrak genijalaca, trklja Hockerica se fiksa, Hajduk u Beogradu, Slijedi me, Tajni dnevnik Adriana Molea.
Fino! (Filipovi, 1994: 80)
1993. (kraj biljeenja). Poetak se biljeenja podudara kao i kod Cvijete s poetkom
kolske godine: /Ponedjeljak, 2. 9. 1991/. Iza mene dugo toplo ljeto, bezbrini dani raspusta, a ispred mene nova kolska godina. Kreem u V. razred. Poeljela sam se svoje kolske
drugarice, ponovna druenja i u koli i van nje. (Filipovi 1994: 5). Iako obje djevojice
zapoinju dnevnike biljeke poetkom nove kolske godine, vidljive su razlike. Dok se
Zlata veseli novome poetku, prijateljima i druenju, Cvijetin je odlazak u kolu odgoen,
to izaziva tugu: /6. rujna, petak/ Lani bi me zakanjeli poetak kolske godine radovao,
ali ove, rastuuje me. (Toma 2006: 17).
Prostor zbivanja, odnosno prostorni pomaci uvjetovani su ratnim okolnostima. Javni se prostor privatizirao, intimizirao sa svojim likovima, to na stvarnoj ili fikcionalnoj
razini, to na razini intimne percepcije. Javni Grad, Osijek i Sarajevo, postao je Dom,
ba kao i prostori sklonita i podruma. Semantika Kue suena je na fiziki prostor privremenoga boravka i ne nuno sigurnosti. Sve je to razaznatljivo iz Zlatina i iz Cvijetina
dnevnika koji postaju njihovi mali privatni prostori, ba onako kako pie Zima (2002.) za
Cvijetin dnevnik mali privatni prostori u kojem je mogue ostati dijete. One zapisuju to
se dogaa s njihovim roditeljima, susjedima, prijateljicama, biljee dan za danom opsjednutoga grada koji vie nije blizak i prisan prostoru njihova odrastanja, nego prepoznatljiva i tuna svakodnevica ograniena na vlastitu ulicu i kuu iz koje je opasno izai, ba
kao to je opasno i u njoj ostati. Djevojice nemaju izlaza: one moraju pisati kako bi uope
mogle posvijestiti ono to im se dogaa i kako bi mogle preivjeti neizvjesnost i tmurnu
jednolinost ratnih popodneva i veeri.
U obama dnevnicima vanu ulogu ima element dokumentaristinosti koja se ostvaruje i posredno, pismima, radijskim izvjeima, tekstovima iz lokalnih glasila Glasa
Slavonije, osjekih, tj. sarajevskih radiopostaja, Deutsche Wellea, Jutela..., subjekti grade
status svojevrsnoga kroniara tog ratnoga vremena, interpolirajui ih u svoje dnevnike
zapise kao autentine osobe i mjesta. Zlata i Cvijeta (kao i subjekti drugih proza ratne
tematike) rat ne razumiju i ne pokuavaju ga razumjeti, nego zapisuju vlastito iskustvo i
ono to je dostupno kao tumaenje rata na temelju interpretacija odraslih, pria svjedoka
i medija.
Dnevniki zapisi obaju predloaka, nadalje, pokazuju kako se u tragino promijenjenim okolnostima prevrjednuju neke konvencionalne socijalne relacije, primjerice odnos
uenici kola, koji, inae uobiajeno opozicijski, postaje posve inverzan i literariziran
subjektovom emotivnou naime objema kola nedostaje: /29. listopada, utorak/ Nedostaje mi razred i kolsko dvorite. Vika djeaka i smijuckanje djevojica; juri na izlasku
iz zgrade (pa makar me deki i gurali i vukli za kosu). Nedostaju mi igra na ulici, etnja
sa Zlaticom po parku i sunce, pa bilo i zubato. Zrak, pa bio i maglovit, jesenji. (Toma
2006: 46).
Rat, osim to je primarni generator svih dogaanja te postupaka i osjeaja likova,
izobliuje i vana egzistencijalna razdoblja poput sazrijevanja, koje se za Cvijetu odvija
mimo obiteljskoga pokroviteljstva (odlaskom u Pinkafeld), a za Zlatu u skuenu sarajevskome prostoru bez mogue intime: /Srijeda, 6. 1. 1993./ ... Sada nam je kuhinja i kuhinja, i dnevni boravak i spavaa soba, pa i kupatilo. Kupanje je posebno neobino. Prostru
se najloni a onda kaf je kada, bokal tu, i tako to. (Filipovi, 1994: 131).
Sredinja je tematska linija rat. Rat u Osijeku i u Sarajevu donosi razaranje grada,
razaranje ovjeka, obitelji, prijateljstava, smrt... Oba su dnevnika subjekta jedinice, mi-
ljenice koje prije svega primjeuju tragove na najbliima, svojim roditeljima: /Ponedjeljak, 28. 12. 1992./ ... Pod svjetlou kandila (svijee vie nemamo pa pravimo kandilo
od ulja), neto mi jo tunije djeluju. Gledam tatu. Ba je smrao. Na vagi je to 25 kg, a
ovako, kada ga gledam, ini mi se da je jo vie. ak mi se ini da su mu i naoale prevelike. A mama, i ona smrala. Nekako se skupila, rat joj ucrtao bore. Boe, ta ovaj rat ini
od mojih roditelja! Pa oni vie ne lie na moju staru mamu i starog tatu: Hoe li prestati
ove nae patnje, pa da i moji roditelji budu kao to su bili a bili su vedri, nasmijani,
dotjerani. (Filipovi, 1994: 126-127).
Ve spomenuta semantika Doma kao prostora sigurnosti suena je na prostor podruma, privremenoga boravka, u koji se sputaju radi sigurnosti (no podrumi nisu nuno
sigurni). Podrumski su prostori obaju gradova (kao uostalom i sami gradovi razbijeni
izlozi, granatirana proelja, usmreni ljudi...) vrlo slini, i ivot u njima: osjea se hladnoa i vlaga, skromno osvjetljenje plamiaka svijee, uokolo odbaene i nekoritene stvari,
improvizirani leaji... Poetna perspektiva doivljaja podruma kao runoga i za boravak
neprihvatljivoga prostora poprima sasvim druge konotacije, on postaje mjesto jedine sigurnosti, a samim time postaje i lijepo: /Subota, 2. 5. 1992./ Podrum je ruan, mraan,
smrdljiv. Ma, poto se uasno boji mieva, borila se sa dva straha. Sve troje smo bili u
onom istom oku od neki dan. Sluali smo tresak granata, pucnjave, grmjelo je iznad nas.
uli su se avioni. U jednom trenutku sam shvatila da je ovaj runi podrum jedini spas
za nae ivote. Poeo je biti ak topao i lijep. (Filipovi 1994: 48). Nadalje, Zlata zapisuje:
/28. 12. 1992./ ... Kada izaem i kada se ne puca, ini mi se kao da je rat gotov, ali ova
struja, voda, mrak, ova nestaica drva i hrane... (Filipovi 1994: 126), ime ukazuje na nedostajanje osnovnih ovovremenih civilizacijskih, ali i egzistencijalnih standarda (hrana),
s ime se svakodnevno i mjesecima susreu graani Sarajeva. No u takvim se uvjetima, i
usprkos njima, u Sarajevu svakodnevno raa, simbolino proslavljaju roendani, ispraaju stare i doekuju nove godine... ivot se ipak odvija.
Odlazak iz Osijeka, onako kako se u ratnim vremenima svakodnevno naputao grad,
Cvijeti kao dnevnikome subjektu, odnosno Tomau koji kroz subjekt progovara, omoguava zabiljeiti jo jedan segment tematsko/motivske (izvan)knjievne zbilje. Izmjetanjem iz prostora ratne izloenosti Cvijeta vie nije ivotno ugroena, no nee prestati
biti optereena ratom i ivotnom ugroenou svojih najbliih. Cvijeta, nakon vijeanja
s roditeljima ostati ili otii, protivljenja, suza (/1. prosinca, nedjelja/ ... Jecala sam glasno
iako sam nastojala plakati najtie to mogu. Poslije je dola mama. I ona je plakala. (Toma 2006: 66)), naputa grad, stie u idilian austrijski gradi Pinkafeld, ali razdvojenost
od roditelja, izmjetenost iz svoga grada teko podnosi. Dani su joj ispunjeni brigom, iekivanjem telefonskih poziva. ini se da je slika telefonske komunikacije o kakvoj govori
Cvijeta: /16. prosinca, ponedjeljak/ im zaujemo zvonjavu telefona, sjurimo se na hodnik (Austrijanci sigurno misle da smo poludjeli), sudaramo se nestrpljivi da ujemo koga
od nas zovu iz zaviaja. Brzopleti, kakvi jesmo, danima smo grijeili. Zaboravljali bismo
da telefon mora triput zazvoniti prije nego to smijemo podii slualicu. Inae bi se veza
prekidala. Znali smo to ali im bismo zauli telefon, na to bismo zaboravili.... (Toma
2006: 83) upravo ona slika u kojoj se mogu prepoznati svi oni koji oni su organizirano ili
samostalno, radi sigurnosti, devedesetih godina, bilo da su ivjeli u Hrvatskoj ili Bosni,
naputali svoje gradove.
Iako je sredinja tematska linija rat, oba teksta otvaraju i neke posve neratne, drutvene i kulturne teme, koje su ipak samo privremene digresije to ih raa novi prostor
i podsvjesna potreba za odmakom od egzistencijalne zabrinutosti: /26. veljae, srijeda/
Protei e zima a u Austriji, u Pinkafeldu, neu ugledati snijeg. Mislila sam da je Austrija
est mjeseci pod snijegom. Ovih smo dana gledali prijenos zimskih olimpijskih igara iz
Francuske, iz Albertvilla. Da je Pinkafeld bio domain zimskih olimpijskih igara, one se
ne bi mogle odrati. (Toma 2006: 114).
Valja se dotaknuti jo jednoga prostora dnevnikih zapisa, jezika. Upravo je tretiranje jezika ono to razotkriva raskorak izmeu dobi i sposobnosti percepcije svijeta
dnevnikih junakinja. One svjesno stiliziraju svoje zapise, one ne samo da konstatiraju
emociju nego je i izvode stilskim postupcima: /3. svibnja, nedjelja/ Bojim se. Bojim se
od ranog jutra do kasne noi. Trzam se u snu i buncam nerazumljive rijei. Mama kae
da je to zato to gledam filmove strave, uasa i jeze koje donosim iz videoteke. Ne gledam vie takve filmove, ali i dalje se bojim. Bojim se po cijeli dan. Bojim se kad mama
i tata odu na posao a ja ostanem sama. to je dulje tiho, sve je vea vjerojatnost da e se
oglasiti sirena oznaavajui opu opasnost, pa se bojim i tiine... (Toma 2006: 152), ili: /
Nedjelja, 17. 10. 1993./ ... OPET! Opet i opet su nam sve lae potopili, sve nade oduzeli i
spalili. Prialo se da nee vie. Da e uskoro kraj, da e se sve raspetljati. DA E SE ZAVRITI OVAJ GLUPI RAT!... Ponekad mislim da bi bolje bilo da stalno pucaju, tako da
nam ne pada teko kada ponovo pone. A ne ovako, malo se opusti, a onda OPET! Sada
sam sigurna da se nikada nee zavriti. (Filipovi, 1994: 212). Ponavljanje je gesta koja
se redovito povezuje s isticanjem, naglaavanjem. Ponavljanje sintagme bojim se (ponovljeno je deset puta) kod Cvijete ili OPET, UAS... kod Zlate (u izdvojenome navodu opet
je ponovljeno pet puta) dodatno je pojaano grafemskom izvedbom podebljavanjem
slova, ili kurzivom, to dvostruko umnoava potrebni uinak. Na strah se ukazuje kao na
rubno egzistencijalno stanje koje postaje identitetno, iracionalno i paralizirajue obiljeje
dnevnikih pripovjedaica.
Spomenuto svjesno stiliziranje zapisa u odnosu prema Zlatinu dnevniku potrebno je
dodatno objasniti. S obzirom na objavljivanje dnevnika dok se rat jo vodi, i dnevnik jo
ispisuje, svjesno u ovome sluaju ne znai svijest s ciljem, s namjerom, nego kao dio odnosa prema intimnome prostoru biljenici u koju se katkada ima potreba ulijepiti sliica, neto nacrtati, poarati, zapisati reenicu na brzinu ili, pak, stilizirati i/ili literarizirati
misao. Dakle, to stiliziranje/literariziranje ne dogaa se radi objavljivanja. Naime, prve
informacije da bi dnevnik jedanaestogodinje sarajevske djevojice, privatni dnevnik,
mogao postati javan saznajemo iz zapisa koji datira od 21. 10. 1992., godinu dana nakon
poetnih biljeki (2. 9. 1991.), i kada Zlata zapisuje: ... I tako ti neki dan mene Maja pita:
Pie li ti dnevnik, Fipo? (moj nadimak). Ja kaem: Piem. Pa kae Maja: Je li to
dnevnik pun tvojih tajni, ili ratnih dogaanja? Ja joj kaem: Sada, ratnih dogaanja. A
ona kae: Fipo, ti si Bog. To je tako rekla jer treba neki djeji dnevnik da izae, a to bi,
moda mogao biti moj dnevnik, tj. TI, MIMMY... A ja upravo sada dobijem vijest da e
se ti, Mimmy, tampati. Za Nedjelju UNICEF-a izai e knjiga koju sam ja napisala.
(Filipovi, 1994: 106). Potom, nakon neto vie od sedam mjeseci iz zapisa koji datira od
13. 6. 1993.: Dear Mimmy! Danas sam dobila pet primjeraka TEBE. Onaj dio mog ispovijedanja tebi odtampan je, odnosno fotokopiran je moj rukopis. Na naslovnoj strani
je moja slika, a u pozadini je neko oko. Nije loe! Ali, da se ne pravim vana! (Filipovi
1994: 167) saznajemo da je objavljen. Nakon toga uslijedila je i medijska pozornost pa

Zlata 23. 7. 1993. biljei: Od 17. jula oko mene se vrte neki ljudi novinari, fotoreporteri, snimatelji. Neki panjolci, Francuzi, Amerikanci, Englezi... A juer mi je bila ekipa
ABC-NEWS-a. (Filipovi 1994: 178), ili etiri dana poslije, 27. 7. 1993.: Dear Mimmy!
Novinari, foto-reporteri, TV i radio-ekipe iz svih dijelova svijeta (ak i Japan). Zanima
ih ti, Mimmy, pa sa mnom razgovaraju o tebi i o meni. (Filipovi 1994: 179). Kada govorimo o objavljivanju, dnevnik je objavljen odmah, iz sad!5, znai bez odmaka, sreivanja
dojmova, intervencija koje odmaci, a posebice odrastanje, nose. Ovako, odmah, iz sad!
ini dnevnik jednim od najautentinijih predloaka djeje knjievnosti nastale u ratu, i
o njemu, bosansko-hercegovakoga prostora i njezine knjievnosti, ali i ire.
Izvedeno, i opisano, usporedno itanje dvaju dnevnika zahtijeva i pojanjenje zato se pristupilo tekstu Moj tata spava s anelima (Mali ratni dnevnik) kao dnevniku,
a ne kao romanu, kako je inae imenovan/odreen u tekstovima o hrvatskoj djejoj
knjievnosti. Autobiografska proza (dnevnici, memoari, pisma) nedjeje knjievnosti
intenzivnije se knjievnopovijesno i knjievnoteorijski prouava tek od devedesetih godina dvadesetoga stoljea. U hrvatskoj djejoj knjievnosti dnevnik nije promatran kao
autonomni autobiografski anr, nego najee kao strukturna varijanta kojega drugoga
anra, primjerice romana6. Znaajna pojava autobiografskih ili pseudoautobiografskih
djela i tzv. metafikcionalne proze u sredite suvremenih knjievnoteorijskih razmatranja dovodi rasprave o fikciji i zbilji. U tim se raspravama odnos izmeu fikcije i zbilje
najee razmatra iz naratoloke perspektive. Primjerice polazei od miljenja Johna Searlea, za kojega ne postoji tekstualno, sintaktiko ili semantiko obiljeje koje bi
omoguilo identifikaciju teksta kao fikcijskoga djela i miljenja Kte Hamburger da se
u fikcijskim djelima nalaze neprijeporni tekstualni tragovi fiktivnosti. Grard Genette
dolazi do zakljuka da ne postoji ista fikcija ni ista faktografska pria. Upravo je takvo razumijevanje fikcije i fakcije te primjena spoznaja knjievnih teoretiara7 koji se
bave autobiografskim modelima, time i dnevnikom, dovelo do zakljuka kako i Tomaev
Moj tata spava s anelima (Mali ratni dnevnik) moemo promatrati kao dnevnik, a ne
kao roman. Uvaavajui definiciju dnevnika kakvu nudi Manfred Jrgensen: Dnevnik registrira dnevne poticaje koje Ja doivljava istovremeno kao privatni individuum i
kao drutveni suvremenik. Dnevnik postaje povijesnim svjedoanstvom toga Ja: ono u
dnevniku svjedoi o sebi i svome svijetu, o sebi i svome vremenu. U tom smislu dnevnik je reprezentativno-subjektivna povjesnica; u njegovim zabiljekama itatelj susree
individualnu historijsku egzistenciju. (Jrgensen 1991: 234), moemo rei da su promatrani dnevniki subjekti, bilo da je, dakle, rije o fikcionalnome Tomaevu subjektu
Cvijeti ili stvarnome dnevnikome subjektu Zlati, upravo kolski ispisali promatrane
dnevnike naslove, a time i pribliili djeci i mladima uvid u intimno ispisivanje iznimno
tekoga povijesno-drutvenoga trenutka kao to je rat.
5 Koristim
se sintagmom Gorana Rema koji je rabi u Poetici buke: antologiji slavonskog ratnog pisma (2010.).
Pregledu hrvatske djeje knjievnosti Stjepan Hranjec (2006.) istie posebnu strukturiranost fabule nekih
djela (fabula se dogaa dnevniki, spominju se nadnevci, vrijeme od do i kao kronoloki niz).
7 Knjievnoteorijska promiljanja o autobiografskome anru u hrvatskoj su knjievnoj teoriji zapoeta
radovima Mirine Veli (Otisak prie, 1991.) i Vinka Breia (Autobiographies by Craotian Writers, 1992.),
nastavljena istraivanjima Andree Zlatar (Autobiografija u Hrvatskoj: Nacrt povijesti anra i tipologija
narativnih oblika, 1998.) i Helene Sabli Tomi (Intimno i javno, 2002.).
6U
Literatura
Brei, Vinko, ur. (1997), Autobiografije hrvatskih pisaca, AGM, Zagreb
Crnkovi, Milan, Dubravka Teak (2002), Povijest hrvatske djeje knjievnosti, od poetaka do
1955. godine, Znanje, Zagreb
Culler, Jonathan (2001), Knjievna teorija vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb
Hranjec, Stjepan (2006), Pregled hrvatske djeje knjievnosti, kolska knjiga, Zagreb
Toma, Stjepan (1992), Moj tata spava s anelima, Mladost, Zagreb
Toma, Stjepan (1993), Mali ratni dnevnik, Alfa, Zagreb
Toma, Stjepan, (2006), Moj tata spava s anelima, Mozaik knjiga, Zagreb
Crnkovi, Milan (1990), Djeja knjievnost, kolska knjiga, Zagreb
Filipovi, Zlata (1994), Zlatin dnevnik, Znanje, Zagreb
Genette, Grard (2002), Fikcija i dikcija, Ceres, Zagreb
Jeli, Dubravko, Martin Grgurovac (2011), Hrvatska knjievnost u Domovinskom ratu, u:
Zbornik radova uz 20. obljetnicu Domovinskoga rata, 1991.2011., Privlaica, Vinkovci
Jrgenson, Manfred (1991), Dnevnik: Uvod, 231247, Gordogan, 313233, Zagreb
Lejeune, Philippe (1999), Autobiografski sporazum, u: Autor, pripovjeda, lik, ur. Cvjetko
Milanja, 201236, Biblioteka Theoria Nova, Osijek
Rem, Goran, ur. (2010), Poetika buke: antologija slavonskog ratnog pisma, Privlaica, Vinkovci
Orai Toli, Dubravka, ur. (2003), Hrvatsko ratno pismo 1991/92.: apeli, iskazi, pjesme, Zavod za
znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb
Sabli Tomi, Helena (2002), Intimno i javno, Naklada Ljevak, Zagreb
Sabli Tomi, Helena (2008), Hrvatska autobiografska proza, Naklada Ljevak, Zagreb
Zima, Dubravka (2002), Hrvatska djeja knjievnost o ratu, 81122, Polemos, IV, 2
Zlatar, Andrea (1998), Autobiografija u Hrvatskoj, Matica hrvatska, Zagreb
UDK: 821.163.4(497.6).09 Horozovi, I.
eherzada Dafi: Irfan Horozovi

interkultur(al)na veza hrvatske i
bosanskohercegovake knjievnosti
Irfan Horozovi, kao primjer pisca koji je stvarao izvan teritorijalnog, jezinog, ideolokog i egzistencijalnog okvira matine sredine, postao je sredite zanimanja novijeg teorijskog promiljanja kojim se u prvi plan stavlja njegov identitet/diverzitet. Ovaj rad ima
drugaiji pristup usmjeren ka tome da se na Horozovia ne gleda kao na dvopripadnika
ve na hrvatsku i bosanskohercegovaku knjievnost kao svojevrsne interkultur(al)ne
knjievnosti. Postavljaju se pitanja zato je o Horozoviu pisano u kritikama i studijama
o hrvatskim fantastiarima (B. Donat, V. Viskovi i J. Pavii), a istovremeno se nalazi
u svim zbornicima bosanskohercegovake knjievnosti i sam se opredjeljuje kao bosanskohercegovaki pisac. U radu e se pokuati odgovoriti na ta pitanja, odnosno potvrditi
teza da interkulturna povijest knjievnosti moe viestruko koristiti i pomoi kroatistici ne oduzimajui joj nita od sociokulturne, rodoljubno-prosvjetiteljske funkcije ni
od njezine nacionalno-drutvene vanosti, tako da osloboenije shvati svoju iznimnu
diferenciranost, knjievnost svoje dijaspore, pa onda i svoju interkulturalnu svojevrsnost
u kontekstu junoslavenskih/slavenskih kultura (Z. Kova). Krajnji cilj rada je i da se na
primjeru Irfana Horozovia ukae na to kako naglaena osobina bosanskohercegovake
knjievnosti da dijeli svoje pisce sa drugim knjievnostima ustvari nije nedostatak
nego prednost, budui da time ona dobiva na raznovrsnosti i interkulturalnosti, otvorenosti i posebnosti, to su sve vane karakteristike suvremene knjievnosti uope.
Kljune rijei: interkulturna knjievnost, nacionalna knjienost, hrvatska knjievnost,
bosanskohercegovaka knjievnost, Irfan Horozovi
Irfan Horozovi Intercultural connection between Croatian and
Bosnian-Herzegovinian Literature
Irfan Horozovi, as an example of a writer who has been writing out of territorial, linguistic, ideological and existential framework of the home environment, has become a
spotlight of the recent theoretical considerations which emphasizes his identity / diversity. This paper takes a different approach aimed to see Horozovi not as two-literature
writer but Croatian and Bosnian literatures as a kind of intercultural literatures. The
question is why it was written about Horozovi in critical papers and studies of Croatian
fantasists (B. Donat, V. Viskovi and J. Pavii) while we can found him in all Bosnian-
256 eherzada Dafi: Irfan Horozovi interkultur(al)na veza hrvatske i bosanskohercegovake...
Herzegovinian literature books and while Horozovi himself chooses to be a BosnianHerzegovinian writer. This paper attempted to answer these questions and confirm the
thesis that intercultural history of literature can be useful in many ways and help Croatian studies not taking away anything from their socio-cultural, patriotic-enlightenment
functions or of their national and social importance, so that they can, in a more relaxed
way, understand their particular differentiation, literature of their diaspora, and then
their intercultural specificity in the context of South Slavic / Slavic culture (Z. Kova).
The ultimate goal of this paper is also to show, in the case of Irfan Horozovi, that specific feature of Bosnian-Herzegovinian literature to share its writers with other literatures
is, in fact, not a disadvantage but an advantage, the more so because it gets in this way
diversity and interculturalism, openness and specifics, which are all important characteristics of modern literature.
Key Words: intercultural literature, national literature, Croatian literature, BosnianHerzegovinian literature, Irfan Horozovi
Uvod: Balkanski specijalitet
Ne tako davne 1988. godine, pisac Irfan Horozovi nije ni slutio da e lik Grga u romanu Kalfa rijeima da je nacionalno internacionalno, a internacionalno nacionalno
(1988:75), istiui kako je to balkanski specijalitet, prorei budunost i predvidjeti dananja strujanja u knjievnosti i kulturi. Naime, ovaj balkanski specijalitet nai e se na
trpezi mnogih knjievnih teoretiara i kritiara koji e od njega uzimati samo pare koje
im odgovara i time izazvati razliite (ne)mogunosti tumaenja odreene knjievnosti.
Izmeu ostalog, to e biti razlogom pojave nacionalnih govora koji umjesto da otvore
odreenu knjievnost, zatvaraju je i ograniavaju.
U neto blioj prolosti (2003. godine) Frantz Fanon u svom tekstu Klopke nacionalne svijesti istie da u borbi za nacionalnu svijest, u malim jo nerazvijenim zemljama
koje su u utrci da postignu nezavisnost, pored onih koji se dre monolokih, nacionalnih govora punih mrnje i zaziranja od drugoga, uvijek postoje i intelektualci koji (ne)
posjeduju veoma precizne ideje o politici te koji su instinktivno nepovjerljivi prema trci
za pozicije, vlast, mo. Oni nastoje da na fini nain izgrade nove identitete i Fanon naglaava da moramo znati kako iskoristiti te ljude u odlunoj borbi koja treba da dovede
do zdravijeg izgleda nacije (2003: 101). Sa druge strane, nacionalisti pokuavaju razoriti
sve zajednike mostove. Takvi nacionalni zahtjevi su faza koju je ovjeanstvo ostavilo
za sobom, doao je dan velikih usuglaenih akcija i nazadni nacionalisti bi kao posljedicu toga trebalo da isprave svoje greke (2003 :112). Stoga je pogrean stav drati se
nacionalnih monologa i zatvarati naciju jer upravo nacionalno oslobaanje vodi naciju
ka tome da bude dio svjetske historije.
U skladu s tim, javljaju se nove ideje o komparativnim, interkulturalnim izuavanjima knjievnosti i kultura to je od posebnog znaaja za knjievnost jer ona je oduvijek
bila poprite meunarodnih dodira i utjecaja (Maarevi 1974, Beker 1995). To podrazumijeva da nijedna kultura nije potpuna i da nuno u sebi nosi tragove druge sredine.
Na temelju toga, moemo istraiti u kolikoj mjeri se proimaju dvije (ili vie) knjievnosti, u ovom sluaju, hrvatska i bosanskohercegovaaka.
U prvome redu, presudno za razvoj i vezu izmeu ove dvije knjievnosti je filoloko
i kulturno naslijee. U drugome redu, geografska, odnosno teritorijalna blizina koja e
biti dobar povod za mnoge knjievnike da pod razliitim okolnostima mijenjaju mjesto
boravka iz jedne u drugu zemlju, ostavljajui traga i na jednoj i drugoj teritoriji, pruajui time mogunost razvoja i jedne i druge struje onih koji e prisvajati te pisce, drei se
nacionalnih kanona i onih koji e u tim piscima vidjeti sponu/vezu i svoje ideje temeljiti
na kulturnim/knjievnim proimanjima.
Interkulturno prouavanje hrvatske knjievnosti
Vrstu pomirenja izmeu onih koji su se zalagali za nacionalni model i onih koji su
skloni vraanju zajednikim korijenima, koji u drugim kulturama vide mogui dijalog, ponudila je ideja interkultur/al/ne1 povijesti knjievnosti. U hrvatskoj knjievnosti,
ugledajui se u nekim aspektima na njemaku i slovaku knjievnost2, za takav pristup
zalae se Zvonko Kova istiui da kriza povijesti knjievnosti nije bila kriza povijesti,
knjievnopovijesnoga studija, nego kriza mononacionalnoga pristupa, monolokih govora, nacionalnih filologija (Kova 2001: 114). Kova smatra da se taj kulturni dijalog,
odnosno knjievna proizvodnja sve vie odvijala u meunarodno zavisnim drutvima i
to u posebnim meuknjievnim zajednicama. Unutar hrvatske knjievne historiografije, Kova zaziranje od uvianja i prouavanja o proimanjima sa drugim kulturama, kao
i mononacionalni pristup knjievnosti, vidi kao nedostatak, naglaavajui bespotrebnu
brigu:
Interkulturna povijest knjievnosti moe viestruko koristiti i pomoi kroatistici ne
oduzimajui joj nita od sociokulturne, rodoljubno-prosvjetiteljske funkcije ni od
njezine nacionalno-drutvene vanosti, tako da osloboenije shvati svoju iznimnu
diferenciranost, knjievnost svoje dijaspore, pa onda i svoju interkulturalnu svojevrsnost u kontekstu junoslavenskih/slavenskih kultura. (Kova 2001: 124)
Na slinu tezu, sa malo drugaijim pristupom, ukazuje Dubravka Orai Toli koja
dvije struje u hrvatskoj knjievnosti vidi jo u 19. stoljeu kada je hrvatska kultura stvorila dvije ideologije: kroatocentrizam (u politici A. Starevi, u knjievnosti A. G. Mato)
i junoslavizam (u politici J. J. Strossmayer, u knjievnosti Miroslav Krlea). Zbog toga
je sudbina hrvatske nacije stalna, nezavrena i nezavriva diseminacija tih dviju ideja i
njihovih simbolinih svjetova (Orai Toli 2006: 29). Nacionalni pristup knjievnosti
zatvara knjievnost. Takav pristup knjievnosti oduvijek je snano pritiskao nacionalnu
knjievnu historiografiju i teko je bilo doi do autonomnog prostora koji bi ostavljao
1
Termin interkulturelle preuzet je iz njemakoga jezika. Termin interkulturelle prevodi se dvojako:

interkulturno i interkulturalno i ti prijevodi se koriste kao sinonimi, s tim da interkulturno ukljuuje i
interdisciplinarno, a da se interkulturalno odnosi na ui pojam (usp. Kova 2001: 108).
2 U slovakoj knjievnosti, odnosno knjievnoj teoriji slian koncept dao je Dionyz uriin, koji uvodi
sintagmu meuknjievne zajednice i istie da je jedan od oblika knjievnopovijesne sinteze opih tvorevina
kakve su meuknjievne zajednice prouavanje njihovih pojedinih komponenata u uvjetima njihove
uzajamnosti. Cilj je istraivanja otkrivanje, demonstriranje oblika i mjere njihova povijesnog suivota,
koegzistencije, a time i unutranje esencijalne uzajamnosti. (uriin 1991: 37)
dovoljno slobode autoru da ne mora pisati iz neke a priori odreene pozicije: npr. nacionalne funkcionalnosti, podlonosti nekoj ideologiji ili robovanju ideji nekoga presumptivnoga zajednitva (npr. ilirizam ili jugoslavenstvo) (Nemec 2010: 47). U slinom
kontekstu Dubravka Orai Toli naglaava da je traginost hrvatske kulture upravo u
njezinoj ideolokoj bipolarnosti i kao kultura maloga naroda Hrvatska ima perspektivu
pod uvjetom da svoju tradicionalnu ideoloku dualnost usmjeri prema dijalogu, a ne
prema polemici, da se izvue iz binarne klopke prema sloenijim modelima miljenja i
simboline tvorbe identiteta (2006: 43). Ovu tezu potvruje i Kramari naglaavajui da
oni koji ele suzbijati druge/tue glasove, koji inzistiraju da njihov glas ostane jedini,
trebali bi znati da jedan takav projekt, zapravo nije ostvariv (Kramari 2009).
Na temelju svega navedenog moemo zakljuiti da je za hrvatsku knjievnost veoma
bitno da neprestano bude u kontaktu sa drugim knjievnostima i tradicijama (Kova
2001, Orai Toli 2006, Kramari 2009, Nemec 2010), posebno to se njena kulturna povijest razvijala u zajednitvu sa drugim zemljama (ukljuujui i bosanskohercegovaku).
Interkultur(al)no prouavanje bosanskohercegovake knjievnosti
Gledam te knjige i ini mi se da je to putokaz za unutranju zemlju, za moju unutranju zemlju. (Irfan Horozovi)
Kada je u pitanju inetrkultur(al)no izuavanje bosanskohercegovake knjievnosti, najboljim zakljukom se ini zakljuak Enesa Durakovia, koji u knjizi Bonjake i bosanske
knjievne neminovnosti u vlastito polje izuavanja uvodi interkulturalni model povijesti
knjievnosti, i to interliterarne zajednice koju nudi Dionyz uriin, interkulturalne procese u meuknjievnim zajednicama koje nudi Zvonko Kova3 te nacionalne i interkulturalne zajednice koje nudi Mihailo Panti. Kako Durakovi i sam naglaava, do takvoga
stava je doao nakon preitavanja knjievne tradicije duge stoljee i po. Po njemu bi iz
interkulturalne perspektive bilo mogue prevazii nacionalno definiran koncept kulture
u pravcu regionalnosti i interregionalnosti pa bi se na adekvatniji nain mogle objasniti
interkulturalne veze izmeu bi- ili viekulturalnih regija. Time se tematiziraju kulturalne hibridnosti i knjievnonauni, kao i knjievnopovijesni, diskurs koji bi pokrivao polje od pojedinanih tekstova do kulturalnih polisistema (Durakovi 2003). Na ovaj nain
Durakovi sugerira smjer metodolokog pristupa bosanskohercegovakoj i bonjakoj
knjievnosti i ukazuje na koncept njene mogue ostvarivosti. Ovim inom, autor bonjaku knjievnost i njenu povijesnu dimenziju sagledava u dvostrukoj perspektivi kao
povijest nacionalne knjievnosti i kao sastavni i integralni dio bosanskohercegovake
knjievnosti.
Priznati, u zadnje vrijeme, najaktivniji kritiar bosanskohercegovake knjievnosti,
Enver Kazaz, u svojim se radovima, posebno u studiji Nacionalni knjievni kanon mjesto moi, (in)direktno zalae za interkulturno izuavanje bosanskohercegovake knji3 Za ideju interkulturnog izuavanja bosanskohercegovake knjievnosti, Kova se posebno zaloio u knjizi
Meuknjievna tumaenja, u tekstu Interkulturna povijest bosanske knjievnosti, gdje uz vrlo studiozno
obrazloenje donosi stav da se bosanska knjievnost (i bosanskohercegovaka i bonjaka), mora
razumjeti, naglaenije nego li bilo koja druga nacionalna slavenska knjievnost, kao dio ire junoslavenske
meuknjievne zajednice, odnosno kao svojevrsna interkulturna knjievnost (Kova 2005: 57).
evnosti. Kazaz istie da akademska institucija unutar svake kulturne zajednice nastoji
nametnuti jedan, normativni, sveti kanon koji bi suzbio svako apokrifno itanje i time
hibridiziranje kulture i identiteta te zajednice:
Konstruiranje ortodoksnog kanona i nije nita drugo do bliska, najtjenja saradnja
vladajue ideologije i akademske institucije. U toj raboti ideologija nastoji sebi podrediti estetiku normu kako bi je natjerala da razvije onaj sistem vrijednosti to e
biti u slubi realizacije takve vrste identiteta koji e ideologiju uiniti injenicom
kulture, tj. kulturalnim proizvodom, neim to izgleda prirodnim, izniklim iz same
biti kulture date zajednice. (Kazaz 2005: 120)
Drugim rijeima, Kazaz daje prednost interkulturnom proimanju (izuavanju) naspram vladajue nacionalne ideologije.
Sa druge strane, neki kritiari bosanskohercegovake knjievnosti smatraju da e
interkulturno prouavanje ove, unutar nje bonjake nacionalne i kulturne povijesti dovesti do gaenja identiteta geneze naroda, jezika, vjere, granice, imena, kulturnog
naslijea, nesvjesni da upravo takvo razmiljanje koi razvoj ove knjievnosti. Takvo
razmiljanje, kroz historiju bilo je uzrokom slabijeg razvoja knjievnosti i usmjeravanja
na bitno. Izmeu ostalog, bilo je uzrokom da se
prije demokratskih promjena tokom dvadesetih godina 20 st. ovdanja akademska
zajednica nee intenzivnije i bez zadrke ukljuiti u irom evropskih knjievnih
studija odavno prisutno i aktuelno karakteristino prestrukturiranje tradicionalne
knjievnoznanstvene hijerarhije (Kodri 2010: 131),
to nas vodi ka zakljuku da se bosanskohercegovaka knjievna historiografija treba okrenuti bitnijim pitanjima, ukljuiti u aktuelna pitanja ire (evropske, junoslavenske) knjievne zajednice te svoju interkulturalnost gledati kao svojevrsnu prednost.
Ukoliko se u potpunosti okrene interkulturnom izuavanju, bosanskohercegovaka
knjievna historiografija dobit e na specifinosti i svojoj posebnosti jer kao multi u
svim aspektima (multikulturna, multinacionalna, multijezina), ova knjievnost je Begievim terminom raskre i domovina mnogih kultura i knjievnosti, ali i privremeni
dom, raskrsnica mnogim piscima na putu do neke druge kulture.
Vama Horozovi, nama Irfan
Zato je u njegovim dokumentima pisalo njegovo ime, ime njegova oca i prezime. A
sva su ta imena bila pogrena, pogrena za vrijeme i ulicu kad su ga u njoj legitimirali. (Irfan Horozovi)
Sva prethodna pria o interkulturnoj knjievnosti svoju najbolju potvrdu nalazi u piscima koji su svojim opusom i bogatstvom pisanja ostavili traga na vie frontova. Takav
pisac upravo je Irfan Horozovi.
Naime, nemogue je raditi pisca kao to je Horozovi, a da se u odreenom momentu ne upitate kome pripada!? Razlog tome nije njegovo knjievno stvaralatvo, posmatranje njega kao hibridnog autora, niti je upitno njegovo vlastito opredjeljenje i porijeklo,
ve knjievna kritika i percepcija ovoga pisca u oima hrvatske i bosanskohercegovake
knjievnosti. Tako e Horozovi svoje mjesto nai u antologijama hrvatske fantastine

proze, u antologijama hrvatskog povijesnog romana, bit e okrunjen preteom hrvatske avangarde, bit e smatran uzorom ostalim hrvatskim piscima. Radei na njegovom
opusu nemogue je izbjei nedoumicu gdje svrstati tog autora i onda sami doete do
zakljuka da je to svrstavanje nemogue pa i nepotrebno. I kako sad objasniti autora
koji je stvarao u dvije knjievnosti, a opredjeljuje se za jednu!? Jedini ispravan odgovor
bio bi da su knjievnosti u kojima je Horozovi stvarao interkulturne. Kao uporite ovoj
tezi navest u nekoliko primjera.
Kao uzor vrsnog hrvatskog fantastiara, Horozovi e se nai u mnogim antologijama hrvatske knjievnosti. Prije antologija naao se u tekstu Branimira Donata u Astrolabu za hrvatske borhesovce (1972)4, gdje ga autor stavlja u skupinu sa ostalim hrvatskim
fantastiarima.
Isto to ini i Jurica Pavii naglaavajui kako su hrvatski fantastiari svoje radove
poeli objavljivati u periodici i zbirkama, a prvi list u kojem su se poeli okupljati je bio
Studentski list: Studentski list otvara rubriku kratke prie i poinje sustavno objavljivati
prie buduih fantastiara Horozovi, ui, Kekanovi, Buimski, Pavlii i embera
(Pavii, 2000: 15).
Jagna Pognaink u Izboru iz hrvatske fantastine proze Prodavaonica tajni, smjeta
Horozovia u krug hrvatskih fantastiara sedamdesetih godina naglaavajui kako je
to pisac koji je po vlastitom opredjeljenju pripadnik bonjake i hrvatske knjievnosti
(2001: 537). Uz to naglaava kako ga kritika smatra najveim talentom meu fantastiarima uz hrvatske pisce Pavliia i Tribusona.
Julijana Matanovi u raspravama i esejima o povijesnom hrvatskom romanu Krsto
i Lucijan (2003) u novopovijesni hrvatski roman ubraja i roman Irfana Horozovia. Matanovi na sarkastian nain kritiare knjievnosti (posebno mislei na kritiarski osvrt
na rad Irfana Horozovia) naziva higijeniarima povijesnoknjievnih kretanja i pita se
kako e oni, dakle higijeniari:
objasniti prekid Irfanove banjaluke faze, faze kojoj knjievni kritiari dodjeljuju
redni broj dva, ako znamo da je u pripovjednom modelu ostao dosljedan samom
sebi (...), hoe li biti dovoljno jaki da zabiljee da je i u prvoj, onoj zagrebakoj, pisao
o svom gradu, ali da je i u treoj, zapoetoj devedesetih godina prolog stoljea, i to
u danima progonstva u kojima e se uz Berlin, na putu prema dananjem prebivalitu u Sarajevu, ponovno nai i studentski Zagreb, i dalje ostao istom prostoru?
(Matanovi 2003: 182)
Ovim Matanovi naglaava kako je upravo nebitno gdje je Horozovi prisutan,
gdje boravi fiziki ve je bitno gdje boravi duhom, odnosno kroz svoja knjievna djela.
Iako je Irfan Horozovi istisnut iz Panorame novije hrvatske fantastine proze, Velimir Viskovi (1983) ga izdvaja od svih hrvatskih fantastiara i govori o njegovoj originalnosti kada je u pitanju kratka forma fantastike proze.
4 Branimir Donat je u tekstu Astrolab za hrvatske borgesovce prvi put nazvao skupinu (zagrebakih) pisaca
borgesovcima i tu je uvrstio: Gorana Tribusona (Zavjera kartografa, 1973), Pavla Pavliia (Laa od vode,
1972), Irfana Horozovia (Talhe ili edrvanski vrt, 1972), Dragu Kekanovia i Stjepana uia (Donat 1979:
136).
Sline poglede dat e i mnogi kritiari, posebno u novije vrijeme, kada se pokuava
na Horozovia gledati kao na autora koji je dao djela neprocjenjive vrijednosti, stvarane
u razliitim okolnostima i prostorima. Tako je i poetika Irfana Horozovia skup konstanti i promjenljivih, gdje iz pozitivistike perspektive dominiraju oznaitelji vezani za
biografske detalje (studije, urednitvo i egzil), a koji se tiu toponima: Zagreb, Banjaluka,
Zagreb Berlin Sarajevo5 (Deli 2008: 124).
eljko Grahovac u tekstu udnja je putokaz i klopka za putnika navodi kako tvrdnja da se Horozovi moe smatrati jednim od utemeljivaa avangardne pripovjedake
proze u Hrvatskoj (1999: 133), koliko god bila tana i prihvatljiva, nekonsekventno je
izveden zakljuak o stvarnoj intencionalnosti i karakteru Horozovievog genetskog
opredjeljenja da bude pisac. Ako je, dakle, ta tvrdnja i tana, nije za njega i programski relevantna, jer se Horozovi ni u vrijeme onih sedam osam godina provedenih u
Zagrebu, a niti kasnije, nije trudio biti zaetnikom nekakvih avangardnih umjetnikih
stremljenja; nije traio stvaralake uzore, a niti je uznastojao biti nekome uzor (Grahovac 1999: 133). Ovim se vidi nastojanje bosanskohercegovake knjievne kritike da se
vea panja posveti Horozovievu knjievnom opusu i njegovoj vrijednosti nego tome
kome e ovaj pisac pripadati.
Bosanskohercegovaka knjievna kritika, za razliku od hrvatske, eli Horozovia
pokazati svima i ukazati na njegov knjievni doprinos. Stoga bi bilo posve pogreno
Irfana Horozovia i njegovo stvaralatvo bez ostatka situirati u okvire i znaenjske atribucije bosanskohercegovake (bonjake) knjievnosti bez obzira koliko oni bili iroki i
vrijednosno relevantni, jer:
njegovo knjievno djelo prekorauje sva regionalna, nacionalna i kulturoloka ogranienja, kao to se opire i svim anrovskim, stilskim i knjievnoteorijskim klieima.
Stoga je, u najmanju ruku, nedostatno, da ne kaemo pogreno, Horozoviu kao
stvaraocu traiti uzore u obrascima pomodnih literarnih trendova poput borhesovskog strukturalistikog modernizma, a pogotovo u tzv. postmodernstikoj orijentaciji jednog dijela avangardno nastrojenih knjievnih stvaraoca sa prostora bive
Jugoslavije. (Obradovi 1996: 8)
Od svoje prve do posljednje knjige njegova osnovna preokupacija je biti pisac takvim ga i treba posmatrati, pri tom vrednujui i istraujui posebnost i specifinost njegova bogatog knjievnog opusa.
Ka zakljuku
To sam ja. Moram znati kakav sam. emu bojazan. Nije to toliko strano. Mora se
suoiti sam sa sobom. (Irfan Horozovi)
Na temelju svega navedenog moemo zakljuiti da je za obje knjievnosti, i hrvatsku i posebno za bosanskohercegovaku, najadekvatniji model interkulturnog izuavanja knjievnosti. Svojim poloajem, svojom prolou, istim korijenima, filolokim i kulturnim
temeljima, ove dvije knjievnosti vezane su dubokim vezama, tako da je svaki pokuaj
5
Horozovia je ivotni put dva puta doveo u Zagreb, jednom kao studenta knjievnosti, a drugi put kao
prognanika iz ratom zahvaene domovine (usp. Odjek, LXI, 2, 124).
da se hrvatska i bosanskohercegovaka knjievnost, unutar nje i bonjaka knjievnost,

meusobno zatvore na dui rok osuen na propast. S druge strane, otvoren pristup
ovim knjievnostima, dakako, i njihov otvoren pristup prema drugim knjievnostima,
ukazuje na njihovu posebnost, vrijednost, raznovrsnost, bogato kulturno naslijee te na
neprocjenjivo kulturno bogatstvo.
Irfan Horozovi je pisac kojeg treba posmatrati iz perspektive njegova knjievnog
stvaralatva i svi odgovori na pitanja o njegovom stvaralatvu, njegovoj linosti nalaze
se u njegovim knjievnim djelima: to je pisac kojeg je ivotni put odveo u hrvatsku knjievnost pa ga opet vratio u bosanskohercegovaku (on ima svoje mjesto i u jednoj i u
drugoj). Takvim posmatranjem njega kao jedinstvenog knjievnog stvaraoca njegovom
identitetu dodjeljuje, umjesto hibridni titulu unikatni autor, a hrvatskoj i bosanskohercegovakoj knjievnosti nudi mogunost neraskidive interkulturne veze.
Na ovom primjeru (ali i mnogim drugima), vidimo da je u neposrednoj budunosti
neophodno da se okrenemo onome to je zajedniko i kulturoloki blisko za obje knjievnosti. To moe biti osnova za kulturne mostove, istovremeno i baza za zajedniko ili
paralelno kulturno djelovanje i razvijanje unutar budue Evrope jer kulture nema bez
povezivanja, bez interkulturalnosti, bez interkulturnog dijaloga. Naposljetku, dozvolimo da koncept interkulturne interpretacije i interkulturne povijesti knjievnosti, kako je
svojevremeno prorekao Horozoviev lik Grga, doista bude balkanski specijalitet.
Literatura
Beker, Miroslav (1995), Uvod u komparativnu knjievnost, kolska knjiga, Zagreb
Deli, Dinko (2008), Protiv rtvovanja, Odjek, LXI, 2, 124134.
Durakovi, Enes (2003), Bonjake i bosanske knjievne neminovnosti, Vrijeme, Zenica
Donat, Branimir (1979), Astrolab za hrvatske borgesovce, Pribliavanje beskraju, 116144, Nolit,
Beograd
uriin, Dionyz (1991), Daljnje mogunosti i perspektive istraivanja meuknjievnog procesa,
Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti, knj. 4, 2843, Zavod za znanost o
knjievnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb
Fanon, Frantz (2003), Klopke nacionalne svijesti, Razlika / Differance, 3-4
Grahovac, eljko (1999), udnja je putokaz i klopka za putnika, Novi Izraz, 5
Horozovi, Irfan (1988), Kalfa, Svjetlost, Sarajevo
Kazaz, Enver (2005), Nacionalni knjievni kanon mjesto moi, Sarajevske sveske, 8/9, 123135.
Kodri, Sanjin (2010), Knjievna prolost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovakoj knjievnohistorijskoj praksi), Slavistiki komitet, Sarajevo
Kova, Zvonko (2001), Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Biblioteka knjievna
smotra, Zagreb
Kova, Zvonko (2005), Meuknjievna tumaenja, Biblioteka knjievna smotra, Zagreb
Kramari, Zlatko (2009), Identitet, tekst, nacija, Naklada Ljevak, Zagreb
Maarevi, Vlado (1974), Knjievnost i revolucija, August Cesarec, Zagreb
Matanovi, Julijana (2003), Krsto i Lucijan: Rasprave i eseji o povijesnom romanu, Biblioteka razotkrivanja, Zagreb
Nemec, Kreimir (2010), Prokletstvo zaborava. Neki problemi hrvatske knjievne historiografije
nakon raspada Jugoslavije, Desniini susreti 20052008: Zbornik radova, 4657, Centar za
komparativnohistorijske i interkulturalne studije Filozofskog fakulteta, Zagreb
Obradovi, Dafer (1996), Kroz nepredvidive hodnike knjiga, Preporod, Sarajevo
Orai Toli, Dubravka (2006), Hrvatski kulturni stereotipi, Koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima, FF press, Zagreb
Pavii, Jurica (2001), Hrvatski fantastiari jedna knjievna generacija, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb
Poganik, Jagna (2001), Prodavaonica tajni: Izbor iz hrvatske fantastine proze, Znanje, Zagreb
Viskovi, Velimir (1983), Mlada proza, Znanje, Zagreb
UDK: 821.163.42.09-31 Doma, J.
Sanja Frankovi: Obiteljska kronika o prerastanju

kulturnih i povijesnih granica (Nebo na Zemlji
Jasminke Doma)
Roman Nebo na Zemlji Jasminke Doma obiteljska je kronika kojoj su glavne nositeljice
ene iz triju narataja zagrebake idovske obitelji. Struktura romana je dvoslojna: na
prvi pogled sasvim obina ivotna pria iz prvoga sloja asocijativnim se vezama uestalo
prekida priom o ljubavnoj prolosti bake Haje, fotografkinje koju je posao odveo u Indiju, zatim priom o ratnom djetinjstvu i odrastanju majke Ade te razmiljanjima njezine
keri, djevojke Lior, koja se suoava sa ivotnim izborom (odabirom studija). Preplitanje
svakodnevnice sa sjeanjima iz prolosti ili s razmiljanjima o budunosti uspostavlja se
asocijativnom vrijednou pojedinih motiva (uporabnih predmeta, hrane, drutvenih i
vjerskih obiaja idovske i indijske kulture) te dnevnih situacija koje podsjeaju na neki
od posebnih dogaaja iz prolosti likova. Valja istaknuti duhovni odnos prema traginoj
idovskoj sudbini tijekom Drugoga svjetskoga rata i seobama na koje je obitelj bila prisiljena. enski likovi romana i otac Hagaj prihvaaju svoje postojanje kao nerazdruiv
splet vlastitoga, pojedinanoga ivota sa sudbinom Bojega, Izabranoga naroda, to je
vidljivo u povezivanju vlastitih ivotnih situacija sa situacijama iz starozavjetnih pria.
U duboku potovanju prema daru ivota njihov odnos prema gubicima svoje obitelji i
naroda nadilazi tragiku oslanjajui se na duhovni sustav idovske vjere i kabale, mistinoga uenja o Bogu i svijetu. Stoga obiteljska kronika nije postala pravom povijesnom
kronikom, nego je prerasla u jedinstveno iskustvo svijeta i ivota kao dimenzije u kojoj
supostoje sve vremenske kategorije, a ljubavlju se nadilaze sve kulturne granice.
Kljune rijei: obiteljska kronika, povijest kao analeptiki umetak, asocijativno pripovijedanje, vjerski obiaji, transcendentalni svjetonazor, starozavjetni intertekst
Family Chronicle on Outgrowing Cultural and Historical Boundaries
(Sky on the Earth by Jasminka Doma)
Key Words: family chronicle, history as an analeptic inset, associative narration, religious customs, transcendental worldview, Old Testament intertext
The novel Sky on the Earth by Jasminka Doma is a family chronicle whose main bearers
are the women from three generations of a Jewish family from Zagreb. The structure
of the novel is twofold: on the first sight totally ordinary life story from the first layer is
266 Sanja Frankovi: Obiteljska kronika o prerastanju kulturnih i povijesnih granica...
being interrupted by associative connections with the story about love past of grandma
Haja, a photographer who had been taken to India by her work, then with the story
of war childhood and growing up of mother Ada and with reflections of her daugther,
girl Lior, who is faced with a life choice (choosing of the study). The interlacing of the
everyday life with the memories from the past or with the reflections about the future is
established by the associative value of particular motifs (applied things, food, social and
religious customs of the Jewish and Indian culture) and daily situations that remind of
some of the special events from the characters past. What has to been emphasized is the
spiritual relation towards the tragic Jewish destiny during the Second World War and
migrations the family was forced on. The female characters of the novel and father Hagaj
accept their existence as an inseparable intersection of their own individual life with the
destiny of Gods Elected nation, which is visible in the connecting of their own life situations with situations from the Old Testament. In deep respect to the gift of life their relation towards the family and national losses outgrow the tragic leaning on the spiritual
system of Jewish religion and Kabbalah, mystical doctrine about God and the world. So
the family chronicle has not become the true historical chronicle, but has outgrown into
a unique experience of the world and life as a dimension in which all time cathegories
coexist, and all cultural boundaries are being outgrown by love.
1. Odnos obiteljske i povijesne prie
Okvir romana tvori svakodnevni ivot zagrebake idovske obitelji, koju ine baka Haja,
njezina ki Ada sa suprugom Hagajem i kerkom Lior. Opisuju se zajedniki obroci i
razgovori, odlasci na idovske sveanosti u sinagogu te meditacije bake i unuke. Obiteljsko i povijesno pamenje javljaju se kao asocijativni analeptiki umeci u pripovijedanju.
Svakodnevna zbivanja, stanja i osjeaji likova usporeuju se sa starozavjetnim situacijama i tako ovjeravaju u ogledalu idovske tradicije. Pripovijedanje povlai uspomene u
sinkroniju; analepse nastaju asocijativnim putem, potaknute svakodnevnim situacijama
(spomenom nekoga uporabnoga predmeta, toponima, obiaja, situacije iz prolosti).

Kontrapunkt pripovijedanja odvija se na relaciji od blagovaonice do razliitih
prostora iz osobne prolosti. Tradicionalna kuhinja, obiaji i duhovne vrijednosti suprotstavljeni su suvremenoj potroakoj kulturi (sapunicama, hollywoodskim filmovima,
gaziranim piima). Rjenik na kraju romana objanjava nazive pojedinih jela, blagdana,
religijske zazive i izraze. Roman predstavlja refleksivno putovanje iz svakodnevnice u
osobna sjeanja, povijesno i politiko kao izvore problema sadanjega vremena (nasilje
je problem svih vremena, samo se naziva drugim imenima). Batinei u sebi minula
stoljea, pojedinac je svjedok ponavljanja povijesnih patnja, ali i ivotne nade. Povijesna
se zbivanja u romanu iznose samo kako bi se pokazao njihov trag u ivotu obitelji, pa
se udio povijesti svodi na manje analeptike umetke. Svaki lan obitelji kao fokalizator
predstavlja odreeni svjetonazor i razmilja o vanim ivotnim pitanjima. Otac Hagaj,
matematiar i fiziar, racionalnim pogledom na svijet propituje kulturne, nacionalne i
meunarodne odnose. Njegova supruga Ada praktina je domaica, posjeduje osjeaj za
lijepo, zbog ega je idovska zajednica esto poziva na prireivanje sveanosti. Njezina
sjeanja prikazuju stradanja idova u Drugome svjetskom ratu, vlastitu prisilnu odvo-
jenost od roditelja i upoznavanje s buduim suprugom Hagajem. Adina majka Haja, po

zanimanju fotografkinja, posjetila je Indiju, gdje je doivjela nesretnu ljubav, zahvaljujui kojoj njezin pogled na svijet objedinjava vie svjetonazor: idovsku vjeru, kabalu i
indijsku jogu. Unuka Lior u baki vidi ivotni uzor. Tri su ene jake svaka na svoj nain,
a otac Hagaj spojem racionalnosti i duboke ljudskosti odrava ravnoteu meu njima.
2. Pozicija pripovjedaa i identitet subjekata fokalizacije
Pripovjedaki glas u romanu odgovara Stanzelovu personalnome pripovjedau koji pripovijeda u treem licu (tj. objektivno), ne sudjeluje u radnji i dobrim se dijelom povlai
u korist glavnoga lika (Pele 1999:62). Prema Genetteovu modelu takav je pripovjeda
ekstradijegetski heterodijegetski jer ne sudjeluje u radnji (ekstradijegetika razina) i pripovijeda o drugima (heterodijegetiki odnos) (Pele 1999:79) . U heterodijegetskoj fikciji
nema podudarnosti izmeu autora, pripovjedaa i lika. Razdvajanje lika i pripovjedaa
upuuje na heterodijegetski reim pripovijedanja, a neistovjetnost autora i lika upuuje
na alobiografiju (biografiju drugoga), koja moe biti fikcijska ili faktografska. Iako se u
romanu Nebo na Zemlji pripovjeda ne predstavlja, odnos izmeu autora i pripovjedaa
ipak nije istovjetan. Da bi bio takav, autorica bi morala preuzeti odgovornost za tvrdnje
iznesene u prii i ne bi smjela davati autonomiju bilo kojemu drugom pripovjedau (Genette 2002:56-61). U romanu pripovjeda u treem licu iznosi misli i zbivanja iz vizure
lanova obitelji, pa je rije o unutarnjoj fokalizaciji, iznoenju zbivanja iz perspektive
sudionika (Pele 1999:73).
Prema kriteriju subjekta fokalizacije nizozemska teoretiarka Mieke Bal razlikuje vanjsku fokalizaciju s integralnim subjektom pripovjedaa, koji je izvandijegetian
(kao u pripovijedanju u 3. licu) ili unutardijegetian (kao u pripovijedanju u 1. licu), i
unutarnju fokalizaciju s podvojenim subjektom u tekstovima (u 1. i 3. licu) gdje je pripovjeda izvandijegetian, a fokalizator unutardijegetian. U romanu Nebo na Zemlji
javlja se unutarnja fokalizacija s podvojenim subjektom, pri emu su likovi fokalizatori,
tj. subjekti iskaza, a pripovjeda je subjekt iskazivanja. Jacques Fontanille fokalizaciju
shvaa kao postupak diskurzivacije kojim se osvjetljavanje jedne dimenzije iskaza (subjekta iskaza ili fokalizatora) povezuje sa zamuivanjem druge (subjekta iskazivanja), pri
emu se njihov diskontinuitet potvruje ili smanjuje (Biti 1997:101-102).
U romanu Nebo na Zemlji izmjenjuju se razliite pripovjedne tehnike (pripovijedanje i unutarnji monolozi, ei od dijaloga) i tekstovni oblici (pripovjedna proza, meditacije, proricanja). Pripovjeda esto likovima preputa svoju ulogu: netko od njih u
razgovoru iznosi sjeanje iz obiteljske prolosti ili razmilja o ponaanju drugoga lana
obitelji. Stoga se djelovanje i svjetonazor likova otkrivaju iz razliitih perspektiva: meusobnih zapaanja i pripovjedaevih komentara. Uz to, u unutarnjim monolozima javlja
se i slobodni neupravni govor. Radi se o komentarima likova: Za znanstvenika jednako
kao i za pustinjaka, smatrao je Hagaj, postignuta svjesnost nije drugo nego put k osloboenju. (Doma 2010:172) ili retorikim pitanjima, primjerice Liorinim dok razmilja o
baki: Je li mu Haja to oprostila? I to ju je vie smetalo ili boljelo? To su bila samo neka od
pitanja na koja je eljela dobiti odgovor. (Doma 2010:159) Komentar ili retorika pitanja
likova nisu navedeni u navodnicima kao upravni govor, ali ni kao neupravni govor, koji
se prepoznaje po vezniku. Rije je o govoru s obiljejima kazivanja i prikazivanja, u
kojemu se glas lika uklapa u glas pripovjedaa tako da se prvo lice mijenja u lice pripovjedaa, ali izostaje veznik koji bi taj govor pretvorio u neupravni. Pripovjeda se ovom
tehnikom slui kada se potpuno ne povlai iz pripovijedanja, nego se u monologu zadrava i pozicija pripovjedaa i pozicija lika te leksika i stilska obiljeja njihova govora.
Slobodni neizravni monolog omoguuje da se povee neutralan obzor pripovjedaa i
svijest samoga lika. (Pele 1999:111-114).
Sjeanja iz obiteljskoga i povijesnoga pamenja otkrivaju svjetonazor likova, ali ne
kao stalno obiljeje, nego kao proces stalne mijene. Postmodernistiki su teoretiari razvili drugaiji pogled na prirodu jastva, rabei radije izraz subjekt jer upuuje na podreenost ljudi uvjetima koji su konstruirani ideolokim diskursima moi, bili oni toga
svjesni ili ne. Prema Catherine Belsey ovjek je proturjeno bie promjene, stalno u procesu i konstrukciji. Christopher Butler naglaava postmodernu svijest o brojnosti imbenika koji utjeu na oblikovanje osobnoga identiteta: Postmodernistika teorija nam
pomae da shvatimo da smo konstituirani u irokom spektru subjektivnih pozicija kroz
koje se tee ili lake kreemo, pri emu smo svi kombinacije klasnih, rasnih, etnikih,
regionalnih, generacijskih, seksualnih pozicija, kao i pozicija spola. (Butler 2007:53-56)
Identitet je openito zamiljen kao () veza koja dri neki kolektiv na okupu, a
iskljuuje druge koji ne ispunjavaju kriterije pripadanja. Ali, spona, uz svoju afirmativnu stranu, moe predstavljati (kada govorimo o pojedincima) i svojevrsno socijalno zarobljenitvo, socijalni pritisak da ostanu unutar neke zajednice iako iz nje ele izai.
Pripadnost zajednici potreba je svakoga ivoga bia. Zajednica ne prua samo tjelesnu
sigurnost nego ovjek u njoj otkriva smisao svojega postojanja. Meutim, ljudi tijekom
ivota mogu pripadati veemu broju razliitih zajednica, meu kojima nestaju jasne granice, a nije stalan ni skup njihovih vrijednosti. Uz pripadnost dananji ljudi jednako, ili
ak vie, cijene svoju neovisnost. Zato opstanak zajednice sve vie ovisi o pregovaranju i
povjerenju. (Mesi 2006:281)
U lanku Kome treba identitet Stuart Hall (2001:218-219) pie o identitetu kao
strategijskom i pozicijskom pojmu. U kasnome modernom dobu identiteti se sve vie
umnaaju te se u diskurzivnim praksama grade s obzirom na razlike prema onome to
je izvan njih, tj. Drugome. Oni su u stalnom procesu mijene, pa ih treba sagledavati s obzirom na njihovu suvremenu reprezentaciju, a ne povijesno podrijetlo. Iako izgleda kao
da svoje porijeklo prizivaju iz historijske prolosti s kojom su i nadalje u vezi, prava se bit
stvarnih identiteta nalazi u pitanjima povezanima s upotrebom resursa povijesti, jezika i
kulture u procesu postajanja, prije negoli bivanja: ne tko smo ili odakle dolazimo, nego
to bismo mogli postati, kako smo reprezentirani i kako to utjee na nau reprezentaciju nas samih. Identiteti proizlaze iz pripovjednog posredovanja jastva, ali obavezna
fikcionalna priroda ovog procesa niti na koji nain ne umanjuje njegovu diskurzivnu,
materijalnu ili politiku uinkovitost () Upravo zbog toga to su identiteti konstruirani
unutar, a ne izvan diskurza, trebamo ih razumjeti kao proizvode specifinih strategija
i iskazivanja u specifinim historijskim i institucionalnim mjestima u kojima se koriste
specifine diskurzivne formacije i prakse.
Svaki je ovjek obiljeen razliitim pripadnostima. U knjizi U ime identiteta. Nasilje
i potreba za pripadnou (1998.) Amin Maalouf (2002:16-17) pie: Velika veina ljudi,
naravno, pripada nekoj vjerskoj tradiciji; nacionalnosti, ponekad dvjema; etnikoj ili jezinoj skupini; manjoj ili veoj obitelji; zanimanju, ustanovi, odreenoj drutvenoj sre-
dini... () Iako su mnoge pripadnosti este, pojedinaan sklop ovjekovih pripadnosti

nikada se ne moe ponoviti na isti nain.
Maalouf (2002:24, 28) naglaava da ovjeanstvo tvore razlike i posebnosti, a svaki
ovjek ima sloen identitet koji ga ini nezamjenjivom osobom. Identitet se izgrauje
i mijenja tijekom cijeloga ivota. Malo se njegovih elemenata prisvaja roenjem: neka
tjelesna obiljeja, boja koe, spol. ak ni tada nije sve naslijeeno. Primjerice, drutvena
sredina odreuje smisao spolne pripadnosti. Identitet pojedinca poinje se izgraivati u
ranome djetinjstvu, kada usvaja obiteljska vjerovanja, svjetonazor, obrede, obiaje, strahove, predrasude, tenje te osjeaje pripadnosti i nepripadnosti.
Naglaavajui da je identitet jedan od osnovnih teorijskih pojmova psihologije i sociologije 20. stoljea, Jrgen Straub razlikuje osobni identitet od kolektivnoga po procesu
stjecanja subjektivnosti. Osobno ja nije samo nositelj drutvenih uloga nego cjelovita
osobnost koja ima racionalni i emocionalni nadzor nad vlastitim ivotom. Kolektivni
identitet podrazumijeva ljudski rod, etniku zajednicu ili naciju, drutvo ili kulturu. Stereotipi kolektivnih identiteta pojavljuju se u zajednicama gdje se kolektivni identitet ne
lui od osobnoga, nego ga ideologijski obuhvaa. Konstrukcija identiteta odvija se u povijesnom procesu uspostave drutvenih mrea znaenja. Stoga je svaki kolektivni identitet kao drutveni konstrukt projekcija nekog imaginarnog ili zbiljskog zajednitva.
Kolektiv ine pojedinci sa svojim sociokulturnim podrijetlom i tradicijom, koja podrazumijeva simbolino i ritualno ponavljanje naina djelovanja i odnosa prema ivotnoj
okolini. Kolektivne identitete ne obiljeavaju samo jezik i kulturno pamenje zajednice
nego i svijest o zajednikoj pripadnosti odreenom sustavu vrijednosti (Pai, 2005:98)
U romanu Nebo na Zemlji identitet likova odreen je mreom povijesnih okolnosti,
idovskih tradicionalnih obiaja i osobnih odabira. Bjeei pred holokaustom u Drugome
svjetskom ratu, obitelj naputa Zagreb, odlazi u Italiju i potom u vicarsku. Po zavretku
rata vraa se u Zagreb i ubrzo seli u Izrael, gdje ivi u kibucu. Kada joj suprug pogine u
vojnoj operaciji, Haja se s keri konano vraa u Zagreb. Snana silnica identiteta bake
Haje oblikovala se pod utjecajem hinduizma i joge dok je ivjela u Indiji s mukarcem
kojega nikada nije preboljela. Pred njima je njegova obitelj postavila previe zapreka: rasnih, religijskih, nacionalnih, a i drugaije shvaanje enske (ne)samostalnosti. Radi se o
stereotipima, koje Dubravka Orai Toli (2006:30-31) naziva okamenjenim identitetskim
slikama. Kulturni stereotipi nastaju u romantizmu poetkom 19. stoljea. To je vrijeme
stvaranja modernih nacija. Moderni nacionalni, rasni, rodni i civilizacijski identiteti
proizili su iz jakoga monolokoga govora utemeljena na binarnim oprekama izmeu vlastitoga/svojega i tuega/njihova.
3. Likovi kao predstavnici obiteljske i povijesne prie te osobita svjetonazora
Svjetonazor je oslonac koji obitelj dri na okupu, omoguuje prevladavanje rana i progona koje nanosi povijest, ali i svakodnevni ivot (prijetnja deloacijom). To je vidljivo i u
jezinom oblikovanju romana, gdje se za ivotne situacije pronalaze ekvivalenti u Starome zavjetu. Tako i nevolje postaju neto oduvijek poznato, to je mogue prevladati, jer
se mogu ovjeriti u kanonskim tekstovima idovskoga naroda.
Kaleovim rijeima, svjetonazor daje ovjeku sigurnost ili vrsto uvjerenje da u svijetu vlada red, da je svijet smisleno i svrhovito ureen, i tako ovjeka i njegov ivot stavlja
u jedan iri kontekst kontekst reda i smisla (2003:86). Meutim, iako im je idovski
svjetonazor zajedniki, svaki lan obitelji ima i vlastite vrijednosti, kojima usklauje svoje djelovanje. Vrijednosti daju smisao ljudskome ivotu, a najvea je vrednota vjera u
poredak ili njegova tvorca (Kale 2003:98). U ovome je romanu rije o idovskoj vjeri u Jahvu kao tvorca svijeta, no baka Haja obiteljskoj vjeri pridodaje kabalu (mistino idovsko
uenje) i jogu. Zet Hagaj ne shvaa mijeanje razliitih duhovnih naslijea, ali u obitelji
su svi navikli da Haja i nije sva od ovoga svijeta.
Praktian svjetonazor majke Ade oituje se u organizaciji svakodnevnoga ivota. Jo
je kao maloljetnica postala svjesna Hajine nesnalaljivosti u kuhinji, pa je na sebe preuzela obvezu kuhanja i kunih popravaka. Iz Adine perspektive itatelj saznaje o povijesnim
zbivanjima. Miris tek ispeena kruha poticaj je za sjeanja u kojima se iznose zgusnute
slike povijesti. S roditeljima je u ratu napustila zagrebaki stan, naviknuta da se ne odaziva na idovsko ime. S krivotvorenim dokumentima koje je nabavio otac Samuel stigli
su u Italiju, gdje su ivjeli do kapitulacije. Tada su pjeice preli vicarsku granicu, preko
koje su puteni zahvaljujui oevu odlinu poznavanju njemakoga jezika, na kojemu je
objasnio da u vicarskim bankama ima poloen novac. Ada je bila odvojena od roditelja
kao i sva izbjeglika djeca, iji su roditelji po cijele dane radili u tvornici. Gladna su djeca
tijekom etnje skupljala nagnjile jabuke, koje im je s gaenjem oduzimala ena to ih je
uvala. Godinama poslije, kada bi netko pred Adom spomenuo neutralnu vicarsku,
nju su istog asa od te neutralnosti hvatale munina i glavobolja. (Doma 2010:26-27)
U poratnoj Jugoslaviji nicali su logori za politiki nepodobne ljude, a u Zagrebu
obitelj vie nije imala poznanika. Kada je 1949. stigla obavijest da se idovi mogu seliti
u Izrael, otili su. Morali su se odrei dravljanstva i stana, to su saznali tek pri ukrcaju
na brod u rijekoj luci. Uslijedilo je novo odvajanje Ade od roditelja zbog pravila ivota u
kibucu. atori su nicali na sve strane i Ada je prvi put u ivotu poela razmiljati to zapravo znae rijei iz molitvenika Kako su lijepi atori Tvoji, Jakove, stanovi Tvoji Izraele.
(Doma 2010:29) Dolazak u kibuc pamti po mirisu peena kruha, pa odatle asocijativna
veza izmeu prolosti i idilina obiteljskoga trenutka u sadanjosti. Zbog odvajanja od
roditelja i brojnih selidaba vezana je za prostor kuhinje kao za svoje utoite. Po povratku
u Zagreb trebalo joj je vremena da nakon brojnih jezinih mijena pone misliti na hrvatskome. Nedostajao joj je Hagaj, prijatelj iz kibuca kojemu e nekoliko godina kasnije
pronai dokaz da je kao dijete s roditeljima ivio u Zagrebu. Oni su izgubili ivot u nacistikome logoru, ali je Ada u predratnome imeniku pronala broj telefona Hagajeva oca,
koji je imao trgovinu s kiobranima. Hagaj e je iznenaditi svojim dolaskom. Postat e joj
mu, ali e dugo ekati na roenje keri jedinice.
Hagaj je voen umom matematiara i fiziara. Umije izmjeriti vrijednost svega, ali
na apstraktnoj razini, jer nije praktian u svakodnevnome ivotu. Punicu Haju ljuti kada
pomijea mlijene i mesne namirnice u hladnjaku, to je za nju svetogrdno nepotivanje
tradicije. U obiteljskim dijalozima Hagaj pokazuje interes za suvremeni idovski identitet te kulturna i politika pitanja. Odlikuje ga smirena humanost, zbog koje je radije
usmjeren na zacjeljivanje idovskih nacionalnih rana nego na kanjavanje onih koji su
njegov narod nastojali unititi. Pravu smrt vidi u ustrajavanju na mrnji.
Lior u ljubavi svojih roditelja vidi uzor za kojim valja teiti. Hagaj je toliko blag da
rukom iznosi muhu iz prostorije. Meutim, kada je Lior u pitanju, rabi snane usporedbe: kae joj da se za svoje mjesto u ivotu mora boriti poput lavice.
Zahvaljujui ljubavi prema planinarenju, sauvao je mladenaki izgled. Iako je miroljubiv te obitelji ulijeva nadu u pobjedu mira nad nasiljem, ljubomorno uva uniformu
u kojoj je sluio vojni rok u Izraelu. Rado pripovijeda o etiopskim idovima, koji su u
pustinji imali samo jednu Toru. Okupljajui se oko nje, nauili su je itati iz svih moguih poloaja.
Tako je i Hagaj za svoje ensko pleme u kui imao spremne odgovore umotane u dogaaje, premda ve odavno ne stanuju u Jakovljevim atorima. Samo prie ive i u njima
elja za utjehom, jer to opstaje? Samo nada i vjera da e netko priu prenijeti dalje
kao amajliju koja titi od svih uroka i nevolja na ovome svijetu. (Doma 2010:47-48)
Hagaj znanosti pretpostavlja mo boanskoga reda, koji se razlikuje od onog to
ovjek moe uoiti vaui materiju i ispitujui svjetlost koja se zgusnula i zgasnula. ()
dobro je znao da se s Bojim naumom ne moe natjecati. (Doma 2010:172)
Drugi svjetonazorni pol predstavljaju baka Haja i unuka Lior. Ime Haja znai ivot, a Lior moje svjetlo. Imenima i duhom one su srodne due.
Povratkom u sjeanja Haja naputa ovozemaljsku dogaajnost te postaje blia
Nebu nego Zemlji. Njezin tibetanski ormari s knjigama zadrao je miris borove smole
i nakon mnogo godina. Upio je u sebe prirodni krajolik iz kojega potjee njegova graa
i duhovnost podneblja u kojemu je izraen. U njemu su knjige iz razliitih kultura, sa
slovima na hebrejskom, hrvatskom, sanskrtu, engleskom, francuskom i staroj njemakoj
gotici. Knjige sadre neprolaznu mudrost, stoga ih se ne smije ukaljati ostacima jeftine
potroake kulture: Ona ih je sve uzdigla na razinu svetosti, a na neemu to je sveto ne
moe se ba samo tako ostaviti koticu od marelice, zguvani ostatak staniola okoladne
tortice ili napola ispijenu au Cole. (Doma 2010:10)
Hajini duhovni vodii, koji je poznaju bolje od nje same, kazuju joj to e se dogoditi,
bilo joj to drago ili ne. Unuci pria i o vlastitoj mladosti, primjerice o uhienju u Maarskoj, kada joj je policajac naao znaku Mao Ce Tunga, koju je sluajno imala u torbici.
Smijala se apsurdnosti situacije, pa ju je pustio mislei da nije pri sebi. Njezini roditelji tri
dana nisu znali gdje je. Kaznili su je utnjom, ali su joj oprostili kada je dobila groznicu.
Sama sebi dugo nije oprostila, nazivajui se keri razmetnom. Haja je priom istaknula
vanost obiteljskoga zajednitva i iskrenosti. Lior se pita jesu li bakine prie istinite ili
samo provociraju njezinu mo zakljuivanja. U svakom sluaju smatra ih osloncem u
sazrijevanju.
Haja svoje bie vidi kao presjek brojnih ivota predaka, koji svi zavravaju u okrilju
boanskoga bia. ivotni put utjecao je na njezino prihvaanje razliitih duhovnih uenja. U Indiju je trebala otii s prijateljicom, ali ona se razboljela. Unato strahu, u noi
prije puta Haja je intuitivno osjetila da se vraa kui. Jogom se bavi i nakon povratka
u Zagreb te joj na satove dvaput tjedno dolaze uenici. Prethodno je i sama pohaala
satove indijskoga uitelja joge, ali patnji za voljenim ovjekom nije nala lijeka ni u jednome duhovnom uenju. Budui da ivot ne shvaa kao linearan slijed, Haja smatra da
se u kruenju ivot opet mora susresti s njim, ije ime godinama ne izgovara. Nije se
znao oduprijeti iroj obitelji koja je na njega vrila pritisak da ostavi Haju. Nastojao ju je
zatititi, ali bijela ena, uz to samostalna fotografkinja, nije ostala nezapaena makar se
trudila prilagoditi obiajima sredine. Zapreke nisu mogli nadii i Haja je otila. Indijac je
nije prestao voljeti iako je prihvatio enu koju mu je obitelj namijenila. Prije konanoga
rastanka posjetio ju je u Zagrebu. Tijekom godina nazivao ju je da joj kae kako mu nedostaje, a Haja je uvijek utjela. Kada je osjetio skori kraj, nazvao ju je i ona je pristala na
susret u Beu. Po povratku u Indiju umro je u zrakoplovu.
U dvojbenim trenucima Lior i Ada trae da im Haja prorie iz kabalistikih karata,
emu se Hagaj protivi jer je proricanje zabranjeno u idovskoj vjeri. Meutim, ene ga ne
sluaju. Haja predvidi kako Adi ususret ide dvoje zaljubljenih ljudi i kako e se djeca pred
njom igrati kada ona bude na vrhuncu svojega ivota. (Bit e to Liorina ljubav.) Karte se
odnose na pojedine anele koji ovjeku pomau u otklanjanju zapreka, stjecanju mudrosti i otkrivanju smisla ivota. Haja savjetuje Adi strpljenje i otvorenost prema novim
uvidima i iznenaenjima (Lior e odabrati studij i zemlju kojoj se roditelji ne nadaju).
U jednoj epizodi romana Haja je nadnaravnim moima utjecala na skori kraj ratnoga zloinca akia. Nitko se nije usudio pitati to je uinila dok se na nekoliko dana
povukla u osamu. Iako je bio srpanj, Lior je zapazila led na prozorskome staklu. Bio je to
jedini put da je Haja duhovne moi koristila u negativne svrhe. Kajui se, bila je svjesna
svoje odgovornosti duhovnome svijetu i znala je da unato svim zloincima treba traiti
mir.
Lior u baki vidi duhovni uzor, a ona je ukljuuje u svoje meditacije. Nalazei se pred
odabirom studija, Lior oslukuje putove duha, ali je zainteresirana i za suvremena ivotna pitanja svojega naroda. Boravei jednoga ljeta u vojsci u Izraelu, preivi teroristiki
napad u kojemu je bilo ljudskih rtava, mladih ljudi poput nje. Aktivno sudjeluje u idovskim vjerskim sveanostima. Omiljena je u obitelji, rado putuje i svuda kasni, to joj se
prata zbog duhovitosti i arma. Od majke je naslijedila smisao za modu. Odabire studij
alternativne medicine u Indiji, gdje e na etvrtoj godini studija pronai ljubav. Tamo
gdje je baka morala ostaviti svoju sreu, ona ju je nala. Njezin je izbor zbunio roditelje,
ali ne i baku, koja umire na vrhuncu njezine sree i ostvarenih ciljeva.
4. Kulturni kontekst obiteljske i povijesne prie
Starozavjetni intertekst u romanu slui za prikazivanje suvremenih situacija, tenji,
stanja i osjeaja likova. Na taj se nain upuuje na svevremeno ponavljanje ljudskih situacija, ali i upisanost religije u osobni svjetonazor i vrijednosti. Pojedinani se ivot
prispodobljuje s tekstom vlastite civilizacije. Roman ivot obitelji prikazuje kao multikulturoloki (idovski, indijski, hrvatski) i literarni tekst u kojemu se sastavnice vie
duhovnih sustava ne iskljuuju, nego prihvaaju po naelu i-i. Svjetonazor utjee i na
odnos prema povijesti. idovski se narod i u suvremenosti moe poistovjetiti sa svojim
precima koji su lutali pustinjom prema Obeanoj zemlji. Patnje i stradanja ponavljaju se
tijekom povijesti, i samo se mijenjaju imena za razliite oblike nasilja. Ljubav u obitelji i
iroj vjerskoj zajednici upuuje pojedincu poruku da nije sm. Iako baka Haja odskae
osobitim duhovnim sklonostima i stavovima, sva joj uenja pruaju potvrdu da je uz
patnju i borbu kruna i ovjekova ljubav te nova raanja.
Literatura
Biti, V. (1997), Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Matica hrvatska, Zagreb
Butler, Ch. (2007), Postmodernizam, prev. D. Jani, ahinpai, Sarajevo
Doma, J. (2010), Nebo na Zemlji, Fraktura, Zagreb
Genette, G. (2002), Fikcija i dikcija, Ceres, Zagreb
Hall, S. (2001), Kome treba identitet?, Re, br. 64/10, 215-233 http://www.fabrikaknjiga.co.rs/
rec/64/215.pdf
Kale, E. (2003), Uvod u znanost o kulturi, Pan liber, Osijek Zagreb Split
Maalouf, A. (2002), U ime identiteta. Nasilje i potreba za pripadnou, Prometej, Zagreb
Mesi, M. (2006), Multikulturalizam. Drutveni i teorijski izazovi, kolska knjiga, Zagreb
Orai Toli, D., i E. Kulcsr Szab, ur. (2006), Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima, FF press, Zavod za znanost o knjievnosti, Zagreb
Pai, . (2005), Politika identiteta. Kultura kao nova ideologija, Antibarbarus, Zagreb
Pele, G. (1999), Tumaenje romana, ArTresor Naklada, Zagreb
UDK: 821.163.4(497.6).09-32 Dizdarevi, Z.

821.163.4(497.6).09-992 Dumhur, Z.
Dijana Hadizuki: Prostor kasabe kao

semiotiki prostor u romanu Ive Andria,
pripovijeci Zije Dizdarevia i
putopisu Zuke Dumhura
U radu se posmatra uloga grada unutar strukture romana Na Drini uprija Ive Andria,
nekoliko pripovjedaka Zije Dizdarevia i nekoliko putopisa Zuke Dumhura, i to one
specifine vrste grada koju autori nazivaju kasabom. Kasaba je grad arhitektonski zasnovan na antikim, odnosno meditaranskim obrascima, sa sreditem kao socijalnim
prostorom, otvorenim i javnim, te rubom koji ine privatni posjedi. U tekstovima pronalazimo razliita znaenja i funkcije kasabe, od prostornih do simbolikih. Ukazuje se
i na vanost kasabe kao oblikotvornog elementa u postupku karakterizacije likova, kasabe kao mjesta historijskog i kulturnog pamenja, posebno uzimajui u obzir njen rubni
poloaj. Na kraju, razmatra se odnos naratora spram kasabe i tradicionalno uvrijeenog
miljenja o njenoj zaostalosti i potisnutosti na margine drutvenih zbivanja.
Kljune rijei: Ivo Andri, Zija Dizdarevi, Zuko Dumhur, kasaba, grad, roman, pripovijetka, putopis
Space of Kasaba as a Semiotic Space in Ivo Andris Novel, Zija Dizdarevis Short
Story and Zuko Dumhurs Travelogue
This paper analyses the role of a town (often marked as kasaba in Bosnian-Herzegovinian culture) within the structure of Ivo Andris novel The Bridge over the Drina, Zija
Dizdarevis several short stories and Zuko Dumhurs travelogues. The town / kasaba,
whose architecture is based on ancient and Mediterranean concepts, has a center and an
edge. Center symbolizes sociality, while the edge, with a great number of public places,
doesn`t have that meaning. Various meanings and functions of the town / kasaba are
found in mentioned works of Ivo Andri, Zija Dizdarevi and Zuko Dumhur. Some
of them are highly symbolical. The town / kasaba is the crucial element in the inner
structure of those works, seen also as the place of historical and cultural remembrance.
Seen through narrators eyes, town often symbolizes social backwardness, which is best
known stereotype about town (kasaba).
Key Words: Ivo Andri, Zija Dizdarevi, Zuko Dumhur, kasaba, town, novel, short
story, travelogue
276 Dijana Hadizuki: Prostor kasabe kao semiotiki prostor u romanu Ive Andria...
O kasabi kao prostoru odigravanja dogaaja u romanu Na Drini uprija Ive Andria i
pripovijetkama Zije Dizdarevia u kritikim je tekstovima ve mnogo pisano. Tako e
Velibor Gligori Andriev roman nazvati povesnicom kasabe i letopisom bosanske
kasabe (Gligori 1977:181), Muhsin Rizvi je kasabu Zije Dizdarevia nazvao sredinom koja nuno uvjetuje sasvim odreenu psihologiju (Rizvi 1978:372) te mrtvo more
kasablijske amotinje, Branko opi smatra da je u tekstovima data naa tipina bosanska kasaba, zamrla i gluha (opi 1968:229), u kojoj trune iva ljudska dua. Midhat
Begi kasabu vidi kao poprite dogaaja u Andrievim romanima i ustajalu i zaostalu
drutvenu sredinu (Begi 1968:233) o kojoj pie Dizdarevi. Imajui na umu politiko
uvjerenje i revolucionarne stavove Zije Dizdarevia, nee nas zauditi Begieva konstatacija da Dizdarevi kasabu vidi kao prostor sistematski zadravan u srednjovjekovnom
mraku, daleko od svake prosvjete i kulture (Begi 1968:233). I brojni drugi kritiari kasabu doivljavaju na slian nain kasaba je simbol bosanske prolosti, simbol umirueg
starog svijeta i prostor koji trajno raovjeuje ovjeka, tu je jedno bosansko, kasablijsko,
zaostalo, anahrono i beznadeno bitisanje. Nije teko uoiti iskristalisani stav o kasabi
kao prostoru zaostalosti i potrebi da se unutar nje neto mora promijeniti. S druge strane, u tekstovima koji su predmet moga zanimanja kasaba je mnogo vie od fizikog prostora, to je prostor koji motivira pripovijedanje, ima simboliku vrijednost, ona je vaan
oblikotvorni elemenat u postupku karakterizacije likova, nosilac historijskog znaenja i
mjesto kulturnog pamenja. Ili, kako Devad Karahasan pie o gradu, to je prostor koji
ulicama i trgovima na neki nain odreuje zbivanje i sudjeluje u njemu (Karahasan
2008). Prostor zbivanja u tekstovima Andria i Dizdarevia ostvaren je kao specifina
fikcionalna struktura koja hronotopski funkcionie i mimo relacije sa izvantekstualnim
prostorom. Neto drugaija situacija je sa putopisom koji po svojoj definiciji podrazumijeva i dokumentarizam, a to dalje znai da u tekstovima Zuke Dumhura tumaenje
kasabe ne moemo u potpunosti odvojiti od mimetike semantike koja podrazumijeva protosvijet na kome se temelji svijet naracije. U sluaju narativne proze govorimo
o semantici moguih svjetova ne zaboravljajui da ipak postoji specifina veza izmeu
stvarnog Viegrada ili Fojnice i moguih, u jeziku ostvarenih Viegrada i Fojnice. Ovakav odnos Doleal naziva trans-svjetovnim identitetom. Sva tri autora uzimaju grau
iz stvarnog svijeta i transformiu je, s tom razlikom da Andri i Dizdarevi u tekstu
stvaraju svoj Viegrad i Fojnicu, dok Dumhur daje samo svoj doivljaj stvarnih Jedrena.
Tako bi, po Dolealu, putopis bio predstavljaki, a narativna proza konstruktivni tekst. U
tom smislu i Mirko Kova, govorei o Andrievom negativnom odnosu prema Viegradu, zakljuuje: Dakako, gradovi u njegovim romanima (Viegrad, Travnik, Sarajevo),
opisani umjetnikom rukom, imaju mitsku vrijednost i izvan su ove prie. (Kova 2008)
U putopisima Zuke Dumhura sama rije kasaba ne spominje se esto, a kad se
pojavi, nosi tano utvreno znaenje zabaenosti i zaboravljenosti. Sarajevo i Mostar
Dumhur nikada ne naziva kasabom ve eherom, Konjic je mjesto ili gradi, svi ostali
koje je posjetio i o kojima je pisao su gradovi. Kasabom e nazvati arikaru mali grad
na granici Afganistana, rei e da je arhitektura Soluna ista kao u svim balkanskim kasabama, dok je pria Pamti Huso, inae anegdotalnog tipa, smjetena u bezimenu bosansku kasabu na granici. Jedini veliki grad koji ovaj putopisac naziva kasabom jesu Jedreni
u putopisu Kasaba na granici. To je grad ostavljen na granici, iskljuen iz svih vanih
historijskih zbivanja kojima je nekada bio poprite i, zato, kasaba. Nekadanji glavni
grad velikog carstva sad je Kasaba iz koje je iscurio ivot kao voda iz napukle stare inije
po ijoj se ivici zadrao bledi trag starinske pozlate. (Dumhur 1991:21-22) Od starog
sjaja ostala je impozantna Selimija, sama i nesretna meu epencima i vrbama, i simboliki mrak koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stuti bjesomuno i
sa svih strana i sa evropske i sa azijske. (Dumhur 1991:21-22) Mnogo ee Dumhur
pie o arijama. Zato? Pozicija putopisca uvijek je vanjska; on dolazi u grad koji ne pripada njegovom emotivnom iskustvu i pamenju, on ga posmatra u njegovoj otvorenoj i
kolektivnoj pojavnosti koja je vidljiva ili u znamenitim graevinama ili na trgu, odnosno
ariji. Putopisac kakav je Dumhur, otrog oka i britkog jezika, poznat je po zapisima
koji nisu opisi nego doivljaji, a doivjeti grad moemo samo u ariji, posmatrajui njen
ivot i oslukujui govor njenih protagonista. Gradovi su mamci za pisce i putopisce
(Kova 2008:17) kojima Dumhur ne odolijeva, a njegov Nekrolog jednoj ariji saetak je
putopieve vizije grada. Poznata historija i u trenutku opaen detalj dovoljni su za sliku
Istanbula: Trule tarabe, drvene kue, desetak kubeta, stotine automobila i jablanovi
(Dumhur 1991:38); Poitelja: Sada mu u batama sruenih starih amama venu poslednje devojke s ibrikom u ruci ...pune mladea, viklera i sevdaha (Dumhur 1991:10);
Soluna: Volebni arobnjaci periferijskih ulica, skverova i izgubljenih balkanskih mahala u crnom platu iskrpljenih trulih arafa (Dumhur 1991:66); ili Travnika: Lutam
starim sokacima po kojima je nekada ivjela jedna drugaija, bogata i svemona arija
koja je dizala bune, sticala, otimala, prijetila, druge ismijavala i sebe opjevala i vodila
jednu svoju, samo njoj potrebnu i korisnu politiku. (Dumhur 1991:118)
Ono to je zajedniko Andriu, Dizdareviu i Dumhuru, jeste poloaj kasabe Viegrad i Jedrene su na granici, Istanbul je posljednja mahala Evrope, a Fojnica na kraju
puta. Ili, rijeima Muhsina Rizvia, to je prostor sa teretom historijskih i duhovnih slojeva na sebi (Rizvi 1976:372). I kako god kasaba ima svoj semiotiki centar i rub, tako
na irem geografskom i prostoru historije, kasaba postoji uvijek kao rub. Njeno unutarnje jedinstvo se pojaava svaki put kada postoji ugroenost izvana, ona tada funkcionie
kao kolektiv koji uva zajednike vrijednosti. U romanu Na Drini uprija kao i pripovijetkama Zije Dizdarevia unutar fabularnih kretanja likova ne postoji promjena prostora. S obzirom da se struktura prie ne odvija kao putovanje ili potraga, prostor je statian
pa moemo govoriti o mjestu koje je samo po sebi znakovito i bitno. Kako je poznato da
su kljuna mjesta pamenja pismo, slika, tijelo i mjesto, nije teko prepoznati bosansku
kasabu kao simboliki markiran prostor unutar kojeg je pohranjeno povijesno sjeanje. U Andrievom sluaju dinamika je uspostavljena protokom vremena, nizanjem
historijskih dogaaja i izuzetnih likova, a u tekstovima Zije Dizdarevia pronalazimo
motive koji sauestvuju u gradnji osobene atmosfere te, ono to su kritiari soc-realizma
uoili kao slabost, izdvojene i lirski markirane likove. Ukoliko bismo prostor kasabe
htjeli posmatrati kao semiotiki sistem u Lotmanovom smislu, onda moramo istai dva
temeljna pitanja: odnos prema svijetu koji lei izvan njegovih granica i, drugo, odnos
statike prema dinamici (Lotman 1998:5). Kasaba, kao zatvoreni svijet, funkcionie na
principima suprotnosti izmeu kolektivnog, uobiajenog i normalnog, i izgreda koji podrazumijeva izrazitu individualnost. Osim neuobiajenim postupkom ili ludou, kod
oba autora pronalazimo likove izdvojene iz kolektiva fizikim izgledom, bilo da se radi
o ljepoti ili runoi. Svako naruavanje statinosti u tekstu se realizira kao dogaaj jer
je junak preao u novo semantiko polje, za njega dotada nedostupno. U tom smislu je
Midhat Begi napisao da Andri voli neobine karaktere i izuzetne situacije (Begi
1987:291). Svi Andrievi likovi ostvaruju sebe u suodnosu sa kasabom, odnosno uprijom kao njenim centralnim socijalnim prostorom, i nije potpuno sigurno, kako narator
kae, Da li je kapija napravila od kasabalija ono to su ili je, naprotiv, ona zamiljena u
njihovom duhu i shvatanju i sagraena prema njima i njihovim potrebama i navikama?
(Andri 2006:6) Jedno je sigurno: da je sudbina svakog izuzetnog lika vezana za upriju.
Od Andrievih likova koje moemo posmatrati kao budale, normalne i lude, gdje
izrazitu prednost dajemo ludama (naravno, na nain na koji ih tumai Lotman), moramo spomenuti Daut-hodu, koga je kasaba dugo pamtila, orkana, koji je pripadao
svima i nije bio niiji i koji je sluio kasablijama za alu i podsmeh isto toliko koliko i za
posao a iji se podvig ubraja u velike dogaaje koji e se pamtiti dok je mosta i kasabe
na Drini, kao i skok Fate Avdagine. ivot i sudbinu mirne lude Ilinke odredila je gradnja mosta i legenda o rtvovanju, Plevljak je izgubio razum na poslovima oko mosta, a
neki Murat, zvani Muta, malouman mladi zapoeo je opasan hod po kamenoj ogradi
mosta. Kapija je utjecala na sudbinu Milana Glasnianina i Avrama Gaona, koji je imao
neki lud vetar u glavi, kao i na tragian zavretak Fedunovog ivota. Pa ipak, najupeatljivija i andrievski najsnanija scena jeste orkanov hod po zaleenoj uprijskoj ogradi,
pred zoru, nakon noi provedene u pijanstvu. Iako se motiv ponavlja tri puta, ni Muratov hod a ni, kasniji, hod po ogradi Nikole Pecikoze, inae blesavog mladia i dobriine,
nemaju vrijednost orkanovog podviga. orkan i njemu slini ljudi postoje u svakoj kasabi, Oni su neto kao umetnici u jednoj sredini u kojoj je umetnost nepoznata. Takvih
ljudi i ena, pevaa, aldija, osobenjaka i lakrdijaa ima uvek u kasabi. Kad jedno od njih
dotraje i umre, zameni ga drugi, jer poznatih i uvenih razvijaju se i dorastaju novi, koji
e prikraivati vreme i uveseljavati ivot novim naratajima (Andri 2006:197). Kasaba
stvara izuzetne pojednince iako se na prvi pogled ini da tei izjednaavanju i nepominosti. Meu takvim likovima u pripovijetkama Zije Dizdarevia posebno se istiu Ibriim, Abidaga i ehab kao specifini arijski osobenjaci, zatim nekoliko siromanih ijim
ponienjem ili ludou se hrani ostali svijet i ispunjava svoje bezline dane. U ovom
kontekstu je osobito vaan lik Naze, stare djevojke ijim se snovima o udaji arija ruga,
na koju kasaba gleda s podsmijehom, a ipak je takva da bi svakog proljea (...) sobom ispunila kasabu (Dizdarevi 1968:156) (Ne zaboravimo koliko je kasaba velika praznina).
Nazin krik nad bezizglednom amotinjom slian je orkanovom bestjelesnom lebdenju
nad mostom i kasablijama, krik koji Naza unosi u svoj vez grevitim potezima koji jure
negdje vijugajui i gubei se.
U svakom od spomenutih sluajeva, likovi kao pripadnici unutarnjeg prostora kasabe dovode do promjene u njenoj strukturi. Podrazumijevajui kasabu prostorom koji
ima svoj semiotiki centar, ovakve likove emo doivjeti kao rubne ija je uloga destabilizacija i naruavanje centra. S obzirom da se radi o izrazito stabilnoj strukturi, svaki
poremeaj biva prihvaen i pretvoren u pravilo (naprimjer dolazak Meana ore, spram
poara). Naviknuto i uobiajeno ine kasabu takvom kava jeste, njene unutarnje sile uvijek uspijevaju dogaaje koji donose pomjeranja prihvatiti i pretvoriti u konvencionalne.
A spomenuti lakrdijai, kako bi rekao Bahtin, i nisu tu da znae sobom ve uvijek imaju
simboliku vrijednost.
Promatramo li prostorno ustrojstvo kasabe, kod svih autora emo uoiti podjelu na
ariju i mahale arija je socijalni prostor koji ima ulogu pozornice, dok su mahale
prostor iza kulisa, privatni, neznatno podloan dogaajima i promjenama. U pripovijetkama Zije Dizdarevia svaki dogaaj koji podrazumijeva okrutnost prema siromanim i
nesretnim ljudima ini arija. Ne kasaba. Za kasabu, kao nadreeni pojam, Dizdarevi
vee svoje statine i lirske motive, pojedinca i njegovu osjeajnost. Ideju o nepominosti i vjeitoj nepromjenljivosti kasablijskog ivota on realizira slikama izrazito pjesnike
emotivnosti. Upotrebom semantikih stilskih figura, od kojih je personifikacija najfrekventnija, Dizdarevi slika razliita godinja doba u kasabi, meu kojima je jesen, kao
stanje prirode i ljudske svijesti, simboliki najprimjerenije njegovoj slici svijeta: Sipljivo
disanje jeseni obuhvatilo je kasabu... (Dizdarevi 1968:35), umara se i malaksava kasaba (Dizdarevi 1968:59), pogurila se kasaba u svom blatu (Dizdarevi 1968:113);
Rane jeseni iz mog djetinjstva pjevale su bojama i suncem (Dizdarevi 1968:168); jeseni
su bile rumene, svijetle, zadihane, slatke i blago nasmijane (Dizdarevi 1968:169). Poetski je dato i ljeto: Bolesno sunce leglo po praini (Dizdarevi 1968:28), arija se vue
kroz ljetno prijepodne; zima i snijeg: Padaju bijele tiine iz neba i slijeu se (Dizdarevi 1968:39), napolju se slau bijele tuge (Dizdarevi 1968:42), kao i opa slika kasabe
koja istrajava u nepominosti vremena: Tako prolaze, lutaju sati kasabom(Dizdarevi
1968:35). Nad nepokretnom kasabom vise olovna pitanja (Dizdarevi 1968:29). Na
potpuno drugaiji nain je ostvarena funkcija arije; ona je prostorni i dogaajni centar
i, po Dizdareviu, centar negativne moi kolektiva nad pojedincem. arija je zajedljiva,
ona se smije, arija se igra ljudima kao predmetima, ona se moe uvrijediti, postoji arijski tribunal, arijski zloin, osana gledaju zlobne oi arije, na ariji e se sruiti snovi
Naze vezilje. Umrtvljenim arinlijama su potrebni ljudi spram kojih e mjeriti svoju
veliinu, a takvih nikada ne nedostaje: Pobenavi tako svake godine poneko u kasabi i
time se onda hrani ostali svijet, za tog luaka uhvati se itava arija kao utopljenik za
slamku ivot je ispunjen neim (Dizdarevi 1968:96).
U Andrievom sluaju, dogaajnost i promjene su esto vezane za utjecaje izvana
(kod Dizdarevia nikada). Viegrad mijenjaju i iznutra rastau ratovi i bune, kao i prirodne nepogode. Tako se povijest kasabe podudara sa povijeu kulture, odnosno, kako
pie Lotman, povijest kulture bilo kojeg naroda moemo razmatrati s dvaju gledita:
prvo kao imanentan razvoj, a drugo kao rezultat razliitih vanjskih utjecaja (Lotman
1998:80). Prvi velik i vaan dogaaj koji se sruio na kasabu bio je poetak gradnje
uprije, to je vrijeme kada je kasaba uvuena u vrtlog da bi iz svega, konano, izronio most na jedanaest monih lukova, savren i udan u svojoj lepoti, kao nov i stran
predeo za kasablijske oi (Andri 2006:60-61). Slijedi velika poplava koja baca celu
kasabu unazad (Andri 2006:72), u vrijeme ustanka prolaze vojske, uju se topovi, kasaba postaje granica meu dravama. Veliki historijski dogaaji dovode do preklapanja
dva sistema, to u krajnjem sluaju rezultira stvaranjem nove strukture. U namjeri da
sauvaju svoju kasabu i svoje kue, Viegraani ne uestvuju u ustanku 1878. godine. Novi gospodari su zavladali kasabom, sputaju se u kasabu i pribliavaju mostu
i kasabi. Veliki preokret u kome se kasaba menja vidno i brzo naruio je uobiajeni
red i strukturu, ali kad se sve smirilo i prole prve godine nepoverenja, nesnalaenja,
oklevanja i oseanja privremenosti, kasaba poe da nalazi svoje mesto u novom redu
stvari (Andri 2006:180). Ni popravak mosta nije slutio na dobro ni po kasabu ni po
nas, da bi, konano, 1914. donijela novu oluju koja se sruila na kasabu (Andri 2006).
U navedenim sintagmama je nemogue ne uoiti red vrijednosti za kasablije na prvom
mjestu je most i strah za njega, slijedi kasaba i tek onda kue. Na taj nain se historijski
i drutveni dogaaji prepliu sa linim. U Andrievom romanesknom svijetu u prvom
planu su historijski i drutveni dogaaji, dok je kod Dizdarevia u fokusu doivljaj kasabe kroz pojedinane sudbine. Kod prvoga se kolektivno vee za most, kod drugoga za
ariju, kod obojice za bahtinovski trg.
Dakle, kasaba jeste prostorni strukturalni elemenat, historijska pozornica i granini prostor, mjesto koje stvara ali i prilagoava izuzetne pojednice svojim pravilima i,
konano, kasaba je mjesto koje stvara kolektivni identitet. A, kako kae Assmann, on
je onoliko slab ili jak koliko je iv u svijesti lanova grupe i koliko je u stanju motivirati
njihovo miljenje i djelovanje (Assmann 2005:155). U romanu Na Drini uprija kasaba
su i ljudi koji je ine, i mentalitet, i nain ivljenja; granica prema drugome je izrazito otra. Tu su kasablijske i begovske raspikue, stranci koji bi za koju godinu slube puili
kao prave kasablije, zatim, kasablijske sevdalije, pa i majstor Pero koji je s vremenom
postao pravi kasablija. U romanu su likovi podijeljeni na kasablije i one druge, a tu je i
Fehim Bahtijarevi koji je bio samo po majci kasablija. esti su iskazi ovog tipa: kasaba
je posmatrala, kasaba je govorila, kasaba se podsmijavala, u kasabi se znalo, i tako dalje.
I dok mladii koje odlaze u svijet nose svoje uroene kasablijske osobine, svi ostali
zamrene konce svojih kasablijskih sudbina. Dio kolektivnog kasablijskog identiteta
Andrievih likova ini i njihova sklonost ka razmiljanju i sanjerenju; na kapiji uprije
je u njih ulazila nesvesna filozofija kasabe: da je ivot neshvatljivo udo, jer se neprestano troi i osipa, a ipak traje i stoji vrsto kao na Drini uprija (Andri 2006:79). Rijeima
Mirka Kovaa: Grad je ivo bie u kojemu pulsira skup svih svojstava njegovih itelja,
svih razlika kulturolokih, povijesnih, antropolokih, klasnih i dr. (Kova 2008). Kasaba Zije Dizdarevia, ili kako on uvijek pie moja kasaba (uz svu kritiku njene zaostalosti
evidentna je emotivna vezanost), takoer je mjesto kolektivnog identiteta i naina ivljenja. Kasaba brine svoje brige svakodnevno, ivotari, die, boluje, umire i raa se, danju
plae i tegli a nou strepi od svakakvih zala... (Dizdarevi 1968:59).
Svaki grad, takav kakav jeste, stvorio je ovjek, a onda taj isti prostor utjee na njega,
njegove osobine i psiholoko ustrojstvo. Svojom specifinou unutarnjeg ustrojstva i
specifinou odnosa prema vanjskome svijetu, te nagomilanim pamenjem i mogunou realiziranja raznovrsnih likova, kasaba kao protosvijet nudi obilje mogunosti
u stvaranju svijeta knjievnog djela. Ili, kako kae Dumhur, u crtaku biljenicu ne
moe ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do
Bagdada i Dijar-Bekira (Dumhur 1991:22).
Izvori
Andri, Ivo (2006), Na Drini uprija, Logos-art, Beograd
Dizdarevi, Zija (1968), Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo
Dumhur, Zuko (1991), Nekrolog jednoj ariji, Osloboenje Public, Sarajevo
Literatura
Assmann, Jan (2005), Kulturno pamenje, (2005), Vrijeme, Zenica
Begi, Midhat (1968), Zija Dizdarevi: Pripovijetke, Zija Dizdarevi, Sabrana djela, Svjetlost,
Sarajevo
Begi, Midhat (1987), Estetski humanizam Ive Andria, Raskra III, Veselin Maslea, Svjetlost,
Sarajevo
opi, Branko, Rije-dvije o piscu, Zija Dizdarevi, Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo
Gligori, Velibor (1977), Romani Ive Andria, Ivo Andri u svjetlu kritike, ur. Branko Milanovi,
Svjetlost, Sarajevo
Karahasan, Devad (2008), Pripovijedati grad, Sarajevske sveske, br. 21/22, 156-178.
Kova, Mirko (2008), Pisac i grad, Sarajevske sveske, br. 21/22, 13-21.
Lotman, Jurij (1998), Kultura i eksplozija, Alfa, Zagreb
Rizvi, Muhsin (1978), Socijalna podloga u tkivu Dizdarevievih proza, Kritiari o Ziji Dizdareviu, ur. Minka Memija i Aleksandar Ljiljak, Svjetlost, Sarajevo
UDK: 821.163.4(497.6).09-1 Dizdar, M.
Adijata Ibriimovi-abi: Prijevod jedne

Makove pjesme na ruski jezik (Kolo bola)
Djelo Mehmedalije Maka Dizdara prevoeno je na engleski, njemaki, francuski, italijanski, maarski, finski (Modra rijeka), holandski (Kameni spava), ruski, poljski, eki,
slovaki, slovenski, makedonski, turski, albanski, esperanto, a u posljednjih nekoliko godina pojavili su se prijevodi Kamenog spavaa na urdu i arapskom jeziku. Ovakva recepcija ukazuje na to da je svijet u Dizdarevom djelu prepoznao istinsku pjesniku i umjetniku vrijednost. Ovakva recepcija ukazuje i na potrebu da se panja usmjeri na oblast
prijevodne kritike / kritike prijevoda, uz kljunu napomenu i ogradu da cilj ove znanstvene discipline nije lov na greke, ve mogunost dubljeg i temeljitijeg razumijevanja
ne toliko izvornog jezika koliko poetike jednog pjesnika, osobite svjetoslike koju nudi
odreeno knjievno djelo, ali svakako i boljeg razumijevanja historije, tradicije i kulture
na ijoj pozadini dato djelo izrasta. U ovom radu autorica pristupa analizi prijevoda Makove pjesme Kolo bola (Kameni spava, 1966) na ruski jezik, koji je objavljen u Antologiji
srpske poezije (Antologija serbskoj poezii, Vahazar, Ripol klassik, Moskva, 2004, ur. A. B.
Baziljevski, str. 260), s ciljem da na konkretnom primjeru pokua odgovoriti na pitanje:
ta se dogaa u sluajevima kada je prevodilac prevashodno usmjeren na ciljni jezik i
ciljnu kulturu, i kada prevlada odluka adaptiranja, usljed nedovoljnog poznavanja, ili
nepotpunog razumijevanja izvornog kulturnog koda, odnosno poetike pjesnika?
Kljune rijei: Mak Dizdar, prevoenje, prijevod, prepjev, ciljni jezik, ciljna kultura, jezik originala, izvorna kultura, horizont oekivanja, kulturoloki kod, steak, ekfrazis,
prijevodna kritika
Translation of One of Maks Poems into the Russian Language (Kolo of Sorrow)
The work of Mehmedalija Mak Dizdar has been translated into English, German, French,
Italian, Hungarian, Finnish (Blue River), Dutch (Stone Sleeper), Russian, Polish, Czech,
Slovak, Slovenian, Macedonian, Turkish, Albanian, Esperanto, and in recent years there
appeared translations of Dizdars Stone Sleeper into Urdu and Arabic languages. Such
response implies that the World has recognized the true poetic and artistic value of
Dizdars work. It also indicates the need to focus on the translation criticism, taking
into account that the goal of this scientific domain is not hunting for mistakes, but the
possibility of a deeper and more thorough understanding, not so much of the primary
language, as much as the poetics of the poet, the particular image of the World offered
by a certain work of literature, and certainly, a better understanding of historical, tradi-
284 Adijata Ibriimovi-abi: Prijevod jedne Makove pjesme na ruski jezik (Kolo bola)
tional and cultural background on which the work of art came to be. In this paper, the
author approaches the analysis of the translation of Dizdars poem Kolo of Sorrow (Stone
Sleeper, 1966), into the Russian language, which was published in the Anthology of Serbian Poetry (Anthologiya serbskoy poezii, Vahazar, Ripol Klassik, Moscow, 2004, edited
by A. B. Bazilevskii, p. 260 ), with a goal to try to answer the question: What happens in
the case when the interpreter is primarily focused on the target language and the target
culture, and when the decision of adaptation prevails, due to insufficient knowledge, or
incomplete understanding of the original cultural code, or the poetics of the poet?
Key Words: Mak Dizdar, translating, translation, adaptation, the target language, the
target culture, the language of the original, authentic culture, horizon of expectations,
cultural code, tombstone (steak), ekphrasis, translation criticism
Svjesna injenice da bi za temeljitiju analizu i studiju o kvaliteti prijevoda poezije Maka
Dizdara na ruski jezik bio potreban znatno vei korpus, a ne samo jedan prepjev ili nekoliko njih, te da bi bilo potrebno istraiti i okolnosti koje su uticale na izbor poezije, zatim
zavisnost prevodilakih principa i strategija od historijskih uvjeta i jo mnogo toga, ipak
sam u ovom tekstu pristupila analizi prijevoda na ruski jezik jedne Makove pjesme: Kolo
bola iz Kamenog spavaa (ciklus Slovo o nebu). Uinilo mi se da bi ovaj primjer bio vrlo
dobra ilustracija za ispitivanje prirode transformacija u prijevodu, i to onih transformacija koje proistjeu prevashodno iz nepotpunog poznavanja kulturnog koda na kojem
je izvornik ponikao. Na razmiljanje o ovoj temi potakli su me, prije svih drugih, tekst
akademkinje Hanife Kapidi-Osmanagi pod naslovom Nepoznavanje kulturnog kda
kao izdaja poezije. Jedan primjer prevoenja Maka Dizdara na francuski (usp. Kapidi-Osmanagi 2004b) i knjiga Prvoditeljev put Francisa Jonesa, prevodioca Makovog
Kamenog spavaa na engleski jezik.
U prijevodu na ruski, naslov Makove pjesme Kolo bola glasi Skolko boli...,1 to doslovno prevedeno ponovno na na jezik znai Koliko bola... Prema ouvanoj grafikoj
strukturi pjesme (etiri distiha i posljednji usamljeni i grafiki izdvojen stih) te na osnovu aliteracije, nije bilo teko prepoznati o kojoj pjesmi je rije. U obratnom prijevodu sa
ruskog na na jezik, u cijelosti Makova pjesma zvui ovako: Koliko gorine (jada, nevolje,
nesree) od gore do mora / Koliko bola od rijeke do polja... // Koliko napora (prenaprezanja, premaranja) od doma do vrta / Koliko (seoskih) grobalja od mosta do mosta // Oh
koliko krvi iz rana e istei / Koliki e nestati dok Sud se izvri! // Ta koliko gorine od gore
do mora / Ta koliko bola od rijeke do polja... // Rijeka i polje od bola do gorine.//
1 Navodim ovdje Makovu pjesmu na bosanskom jeziku i ruski prijevod u transkipciji kako bi itatelji koji ne
poznaju ruski jezik imali mogunost da, bar jednim dijelom, usporede izvornik sa prepjevom: Kolo bola//
Koliko kola od dola do dola/ Koliko bola od kola do kola// Koliko jada od grada do grada/ Koliko greba od brega
do brega// Koliko krvi od usudnih rana/ Koliko smrti do suenog dana// Koliko kola od dola do dola/ Koliko
bola od kola do kola// Kolo do kola od bola do bola//.
Skolko boli //Skolko gorja ot gory do morja/ Skolko boli ot rechki do polja// Skolko nadsady ot doma
do sada/ Skolko pogostov ot mosta do mosta// Oh skolko krovi iz ran nastruitsja// Skolkih ne stanet poka
Sud svershitsja!// Skolko zhe gorja ot gory do morja/ Skolko zhe boli ot rechki do polja... //Rechka da polje ot
boli do gorja//.
Smisao u originalu naravno izrasta i narasta iz specifinosti grafike, zvukovnih ponavljanja, specifinog poloaja i susjedstva rijei, suoenja njihovih znaenja, ponavljanja kljunih rijei i svega drugog to podrazumijevamo pod formalnim. To znai da
svako pomjeranje na ovom jezikom ili formalnom nivou dovodi i do promjene smisla
i znaenja same pjesme. U takvim sluajevima skoro da je nedopustiva promjena rijei
i to tako da se razliite (ak su/protupostavljene po znaenju) rijei pojavljuju tamo gdje
original zahtjeva ponovljenog oznaitelja. Mak kae: od dola do dola, prijevod kae: od
gore do mora; Mak kae: od kola do kola, prijevod kae: od rijeke do polja... uz dodatne
tri take (to znai: i tako dalje u geografski beskraj, kroz realni, zbiljski prostor, ili,
u najboljem sluaju, imaginarni prostor, ali u osnovi horizontalni, vodom i kopnom).2
Oigledno je Makova pjesma itana u drugom kljuu koji je nametnuo svoja pravila.
Meutim, ono to elim posebno istai jeste slijedee: Ako smo svjesni injenice (a
morali bismo biti!) da i ova, kao i druge pjesme iz Kamenog spavaa, svoje nadahnue
nalazi u motivu, u ovom konkretnom sluaju, estom motivu kola, uklesanom na srednjovjekovnim bosanskohercegovakim grobnim spomenicima, prvo to sam se zapitala
bilo je: ta se dogodilo sa kljunom rijeju kolo, koja je, opet ne samo u ovoj, ve i drugim
pjesmama Kamenog spavaa u kojima se pojavljuje, nosa slike, nosa metafore kao
centra iz kojeg se raa smisao? U ruskom jeziku postoje rijei kolovratnyj, kolovrshchenije, kolovorot slinog semantikog opsega u znaenju vrtloga, vira, neprekidnog okretanja,
vrtnje, dakle ruskom itaocu ne bi bio tako veliki problem ui u semantiku nae rijei
kolo u pitanju je ipak slavenski jezik. Ako usporedimo ovaj ruski prepjev sa prepjevom
iste pjesme na engleski jezik, vidjet emo da se prevodilac Francis Jones, nakon mnogih
traganja i nakon to je pjesma, kako svjedoi, leala nedovrena est godina u ladici, odluuje da ostavi kljunu rije kolo u njenom izvornom obliku, bez obzira to se u svijesti
italaca engleskog govornog podruja zasigurno ne mogu pojaviti nikakve asocijacije
vezane za samu rije (Jones 2004:61).3 Kontekst e odluiti. Stoga mislim da prevodilac
ove pjesme na ruski jezik nema opravdanja za njeno izbacivanje.
Ako je inspirativni zasnov ove pjesme, kao i itavog Kamenog spavaa, steak kao
dio jedne autohtone tradicije, to spada u oblast likovnih umjetnosti, onda ovu pjesmu
treba itati kao ekfrazis, jer, po definiciji, ekfrazis se kao poetski tekst nadovezuje i dopunjuje izvedbu likovne umjetnosti, u ovom sluaju, izvedbu starih srednjovjekovnih
majstora kovaa. To znai da italac, slijedei autora, treba znati da je referenca pjesme
zapravo umjetniki, likovni prikaz motiva kola i, iitavajui smisao pjesme, moe operirati na bar tri nivoa. Prvi nivo nivo zbiljskog ili realnog, priziva u svijest itaoca
bosanskohercegovaku puku kulturu, narodnu igru: kolo se igra prilikom svetkovina i
slavljenja svadbi i roenja, u slavu ivota, novog raanja. Postoje i svjedoanstva o svetkovinama proljea, poljskih radova, sjetve i etve, to su obiljeavani ovom igrom koja
2 Potrebno je napomenuti da je u prijevodu upotrijebljen deminutiv od rijei rijeka: rjeka rjeica, ali treba
uzeti u obzir da su deminutivni oblici jako esti u ruskom jeziku te ne podlijeu onoj vrsti stilske obojenosti
koju imaju u naem jeziku. To je razlog to sam ovaj ruski deminutiv prevela pozitivom rijeka, da bih,
izmeu ostalog, izbjegla suvine konotacije u obratnom prijevodu.
3 Radi boljeg uvida, navodim i prepjev pjesme na engleski jezik prema Dizdar 1999: 65: Kolo of sorrow// How
long the kolo from hollow to hollow/ How long the sorrow from kolo to kolo// How long the dread from stead
to stead/ How long the tombs from coomb to coomb// How long the blood we are judged to pay/ How long the
deaths till the judgement day// How long the kolo from hollow to hollow/ How long the sorrow from kolo to
kolo// Kolo to kolo from sorrow to sorrow//.
286 Adijata Ibriimovi-abi: Prijevod jedne Makove pjesme na ruski jezik (Kolo bola)
simbolizira i prirodni i ivotni krug (u pukoj, narodnoj kulturi sauvano do danas).

Ali, Mak Dizdar je savremeni pjesnik te se ovo kolo kao ivotni krug prirode i ovjeka u
njegovom stvaralatvu prelamaju i sueljavaju sa egzistencijalnim krugom te nije sluajno da jedna od njegovih zbirki poezije nosi naslov Okrutnosti kruga (1960), dok, recimo,
pjesma Svatovska iz Kamenog spavaa kao da sabire u sebi sve ove smislove i konotacije
na jednom mjestu, a ni ovo nije usamljeni primjer za Dizdarevo osebujno iskazivanje
semantikog opsega jedne rijei kola.
U ovom konkretnom sluaju, u sueljavanju sa Makovom pjesmom Kolo bola, u svijesti itaoca pojavljuje se pored gore navedenog i ono znakovito gluho, nijemo kolo,
bez pratnje muzikih instrumenata ili ljudskog glasa, to se iscrpljuje u samom ritmu
tupog bata koraka. Gluhoa ove narodne igre nadovezuje se na drugi nivo uklesan u
kamenu steka motiv kola, to isto tako gluh i nijem, zaustavljen u kretnji, svjedoi usud
jedne zemlje i bol ovjeka na njoj poniklog. udesno spleteni ivot i smrt: nadgrobni
spomenik, svjedoei smrt u nijemosti, nepokretnosti i monolitnosti, svojim motivima,
ornamentikom i grafikim prizorima oivljava, progovara i svjedoi ivot, stojei kao dio
nekropole, grada i/ili stanita mrtvih kao jo jednog kruga kola steaka.
Makova pjesma zapravo je trei nivo verbala refleksija o objektu, referenci i, istovremeno, re/interpretacija datog motiva. /D/a bih otkrio slike u kolo bola svjedoi
Francis Jones u svojoj knjizi zatvorio sam oi da bih vidio ta je pjesnik htio da ja vidim.
Naao sam sebe kako letim kao ptica nad beskrajnom zemljom s brdima na ijim su vrhovima bili grozdovi bijelih grebnih kamenova, u dolovima s ratrkanim selima, ije su kue
gorjele a njihovi heretiki stanovnici ubijani. (Jones, 2004: 61)
U ovakvim pjesmama, motive i simbole sa steaka oigledno ne moemo vie razumijevati kao izdvojene referente, ve kao itave sisteme, itave semiotike sustave sa
svojim vlastitim modelom svijeta, specifinim svjetonazorom i osobitom svjetoslikom...
Makova pjesma u ruskom prijevodu je oigledno itana u drugom kljuu, kao
letristika, u kojoj je akcenat na poigravanju rijeima i formalnim, jezikim elementima. (Ako bih posmatrala prijevod iskljuivo sa tog stanovita, smatrala bih ga zapravo
uspjelim.) Iskustvo ruske avangarde, prije svega ruskih futurista i njihovih zahtjeva za
osloboenom rijeju i rijeju kao takvom, to je dovelo i do stvaranja tzv. zaumne
poezije osloboene smisla, ija su naela prisutna i u tekstu Kamenog spavaa, sigurno
utiu na ruskog itaoca, iz ega proistjee ovakva recepcija nekih Makovih pjesama.
Neke deformacije smisla izvornika u ovom konkretnom primjeru ogledaju se svakako i u odabiru leksike u ruskom prijevodu. Uvoenje rijei kojih nema u originalu (more,
rijeka, vrt, most, ako se usudimo da rije polje itamo kao dol) ne vodi recipijenta teksta
ini mi se dalje niti dublje od prvog nivoa, razine realnog i zbiljskog (u najirem smislu,
razumijevajui i jezik i sam umjetniki tekst kao dio zbilje), ali onog zbiljskog kojeg nema
u izvorniku. A ukoliko ipak pretpostavimo da je rije o geografiji kao zbilji, onda to moe
biti samo geografija Bosne i Hercegovine, i to srednovjekovne, bogumilske i heretike,
one u kojoj su nikli i na kojoj poivaju ovi jedinstveni spomenici. Zbog svega navedenog,
mislim da ruski prevodilac nije bio upoznat sa temeljnom referencom iz koje su nastali
Makovi stihovi.
Prevodioci na ruski jezik inae bi morali biti oprezniji upravo kod takvih Makovih pjesama koje u asocijativno polje prizivaju naela ruske avangarde. Kao to sam ve
spomenula, ova naela jesu prisutna u tekstu Kamenog spavaa, ali su primjenjivana i
koritena na drugaiji nain, u drugaijem kontekstu, sa drugaijim iskustvom i imaju

drugaiju funkciju.4
Meutim, svaki prijevod, pa bio on manje ili vie uspjean, svojevrsni je podvig koji
zasluuje panju, jer prevoenje je uistinu misija vrijedna truda...
Literatura
Bazilevskij, A. B. ur. (2004), Antologija serbskoj poezii, Vahazar, Ripol klassik, Moskva
Dizdar, Mak (1999), Kameni spava / Stone Sleeper, preveo: Francis R. Jones, pogovor: Rusmir Mahmutehaji, pogovor i biljeke: Francis R. Jones, grafiko oblikovanje: Devad Hozo, DID,
Sarajevo
Dizdar, Senada, Majo Dizdar, ur. (2008), Slovo Makovo, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo
Dizdar, Senada, Majo Dizdar, ur. (2008), Slovo o Maku, prijevodi s njemakog i engleskog: Gorin
Dizdar, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo
Durakovi, Enes (1979), Govor i utnja tajanstva. Pjesniko djelo Maka Dizdara, Svjetlost, Sarajevo
Ibriimovi-abi, Adijata (2010), Kameni spava Maka Dizdara i ruska knjievna avangarda,
Slavistiki komitet, Sarajevo
Jones, Francis R. (2004), Prevoditeljev put. O jezicima i lojalnostima u bivim Jugoslavijama, prijevod: Rusmir Mahmutehaji, Buybook, Sarajevo
Kapidi-Osmanagi, Hanifa (2004a), Moderna teorija i vrhunska praksa prevoenja. Francis
R. Jones, Prevoditeljev put, Buybook, Sarajevo 2004, Novi Izraz, april-septembar 2004, 127
132.
Kapidi-Osmanagi, Hanifa (2004b), Nepoznavanje kulturnog kda kao izdaja poezije. Jedan
primjer prevoenja Maka Dizdara na francuski, Slovo Gorina, 26, 197198.
Ovim pitanjima, izmeu ostalog, posveena je i moja knjiga Kameni spava Maka Dizdara i ruska
knjievna avangarda (usp. Ibriimovi-abi 2010).
UDK: 821.163.4(497.6).09-31 Andri, I.

728.1 (497.6)14/18
Irina Ivanova: Travnik kao orijentalni balkanski

grad (Travnika hronika I. Andria)
Rad je posveen kulturolokom konceptu balkanski grad, iji su elementi karakteristini i za druge junoslovenske gradove u sastavu Osmanlijskog carstva. Mnoge njegove
osobine dole su do izraaja u Andrievom romanu Travnika hronika. To se odnosi, naprimer, na sve to je vezano s pojmom arija. Travnik nam prua tipinu sliku
orijentalnog grada. Poto je na novim, balkanskim teritorijama bila preuzeta stara, jo
selduka tradicija organizacije gradskih naselja, on se delio na trgovako-zanatlijski
deo, ariju, i stambene etvrti, mahale. arija, taj deo grada koji se sastojao od mnogobrojnih ulica i sokaka koje su sainjavale prizemne graevine, radnje i prostorije za trgovinu, isto tako je ukljuivao i javne zgrade koje su predstavljale arhitektonski akcenat
u njegovom urbanistikom obliku: hanove, karavan-saraje, hamame, medrese, damije.
Ovde se odvijao privredni i javni ivot. arija je bila otvorena svakodnevno od ranog
jutra do zalaska sunca. Zatvarala se samo u teka vremena ako je grad bio ugroen ili
u znak protesta arinlija za vreme nemira. Iskljuiv znaaj koji je za ceo grad imao in
zatvaranja arije prikazan je u Travnikoj hronici. U radu je rije i o nainu izgradnje i
simbolici balkanske kue.
Kljune rei: arija, balkanski grad, balkanska kua, mahala, divanhana, eher
Travnik as a Balkan City of the Oriental Type (Ivo Andris Travnik Chronicle)
The paper is devoted to the cultorological concept Balkan town, whose features can
also be found in other Southern Slavic localities which developed under the Ottoman
rule. Elements of this concept are visible in the Travnik Chronicle by Ivo Andri. Thus,
a very important role in the novel is played by charshia. Travnik was built as a Turkish
city. The old Seljuk tradition of urban dwelling organization was transferred onto the
newly acquired Balkan territories. Thus, each city was divided into charshia, a market
and craftsmens area, and mahals, residential areas. Charshia was the place for economic
and social life. This area consisted of numerous streets, composed of low-rise wooden
buildings, workshops and stores. Charshia also housed community buildings, which
used to be architecturally accentuated in oriental cities. These buildings included inns, a
caravan-serai, baths, educational institutions and mosques. The charshia was open daily
from early morning till sunset. It was closed only in difficult times when the town was
facing some serious threat or when the town dwellers wanted to protest in times of public
unrest. The Travnik Chronicle describes the unrest. The paper also deals with typical
structure of a Balkan town, as well as a Balkan house.
Key Words: charshia, Balkan town, Balkan house, mahala, divanhana, sheher
290 Irina Ivanova: Travnik kao orijentalni balkanski grad (Travnika hronika I. Andria)
Rad je posveen kulturolokom konceptu balkanski grad, iji su elementi karakteristini i za druge junoslovenske gradove u sastavu Osmanlijskog carstva. Mnoge njegove
osobine dole su do izraaja u Andrievom romanu Travnika hronika. To se odnosi,
naprimer, na sve to je vezano s pojmom arija.
Sva vea gradska naselja centralnog dela Balkanskog poluostrva, dakle ona na teritoriji Srbije, istone Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Bugarske, severne
Grke i Albanije, pre poetka 20. stolea, odlikovala su se slinim osobinama. Sva su
predstavljala balkanski grad orijentalnog tipa (Koji 1976:7). Svaki grad je imao trgovaki deo, ariju, trg na kojem se nalazio hamam i stambene etvrti, mahale, povezane
uskim krivudavim sokacima (Koji 1976:20).
Od predturskih vremena u Travniku se sauvalo staro utvrenje, Stari Grad (Katel), odakle je ovo naselje i poelo. Dolazei na nove teritorije, Osmanlije su koristili
postojee utvrene gradove. Naveemo opis travnike tvrave:
uz zapadni zid do ulaza u tvravu Turci su podigli damiju. Od nje se sauvala
samo kamena munara ugraena direktno u zid tvrave. U nauci je podijeljeno miljenje oko toga na ije ime je damija podignuta da li je na Mehmeda II ili Bajezita
II. Travniani su je prozvali gradska damija. Pretpostavlja se da je bila sagraena
krajem XV ili poetkom XVI stolea. Nakon to su zauzeli tvravu, Turci su je proirili prema jugoistoku i u njoj sagradili zgrade za smetaj vojske, stoke i opreme.
(Travnik.net)
Promene na postojeim graevinama u starom utvrenom gradu veoma su tipine.
Husref Redi belei da su Osmanlije koristili stare tvrave za vojnu posadu, pa su ih i
pregraivali:
Glavne promjene oni su izveli na uglovima tvrave izgradnjom takozvanih tabija,
niskih bastiona za smjetaj topova. U nekim sluajevima tvrave su proirene izgradnjom novog prstena bedema i kula. Silueta utvrenja se unekoliko izmijenila
zbog damije sa minaretom, koja se gradi unutar zidina. (Redi 1982:86)
Travnika tvrava u romanu je jedan od objekata panje austrijskog konzula Jozefa
fon Miterera, koji u jednom velikom referatu za vojne vlasti u Beu opisuje do najmanjih pojedinosti travniku tvravu, njeno poreklo, ono to se o njoj misli i govori, i njen
stvarni kapacitet, vrednost poloaja, debljinu zidova, broj topova, koliinu municije, mogunost snabdevanja vodom i hranom (Andri 1963:138).
Na novim teritorijama Carstva dolazilo je i do pregraivanja na ovom prostoru postojeih hrianskih crkava. O tome u Andrievom romanu govori doktor Kolonja:
zadrite se kod Jeni damije. Oko celog zemljita je visok zid. Unutra, pod ogromnim drveem, grobovi za koje niko ne zna iji su. Za tu damiju se zna u narodu
da je nekad, pre dolaska Turaka, bila crkva Svete Katarine. I narod veruje da i sada u
jednom uglu postoji sakristija koju niko nikakvom silom ne moe da otvori. (Andri
1963:278-279)
Travnik se gradio kao turski grad. Na nove balkanske teritorije proirila se davna,
jo selduka tradicija organizacije gradskih naselja. Grad se delio na trgovako-zanatlijski deo, ariju, i stambene jedinice, mahale. arija, taj deo grada koji se sastojao od
mnogobrojnih ulica i sokaka koje su sainjavale prizemne graevine, radnje i prostorije

za trgovinu, a isto tako ukljuivao je i javne zgrade koje su predstavljale arhitektonski
akcenat u njegovom urbanistikom obliku: hanove, karavan-saraje, hamame, medrese,
damije, igrala je veliku ulogu u njegovom obliku. U ariji se odvijala celokupna privredna delatnost. U monografiji Husrefa Redia Islamska umjetnost itamo:
ariju ini gusta mrea ulica i uliica sa mnogobrojnim drvenim duanima sa epenkom u kojima su bile smjetene trgovine i razni zanati po principu: jedna ulica
jedan zanat. U prostornoj kompoziciji arije glavni njeni akcenti su tvrdo zidani
sakralni objekti. (Redi 1982:35)
U Travniku su poetkom XIX veka postojale dve arije, Gornja i Donja. Donja arija nastala je u XVI veku u donjem toku reke Lave. Gornja arija poela je da se izgrauje u XVIII stoleu. arija je bila otvorena svakodnevno od ranog jutra do zalaska
sunca. Tokom dana zatvarala se samo u teka vremena, ako je grad bio ugroen ili u
znak protesta arinlija za vreme nemira. U Andrievom romanu nalazimo opis obinog
stanja arije: arinlije su godinama nepomino sedeli, mirni, uredni, isti, sa podvijenim nogama, gordo usluni (Andri 1963: 153). U Travnikoj hronici je prikazan i taj
iskljuiv znaaj koji je za ceo grad imao in zatvaranja arije:
Taj njihov ritualni pokret i zagluna lupa vrata i epenaka dovoljni su da se po celoj
okolini... pronese glas:
Zatvorila se arija.
To su sudbonosne i teke rei; njihovo znaenje je svakome jasno. Tada ene i neja
slaze u podrume. Ugledni arilije se povlae u svoje kue, spremni da ih brane i
poginu na pragu...
I to traje dan, dva, tri ili pet, kako kada i kako gde, sve dok se ma ta ne razbije, ne
zapali, dok ne padne ljudska krv, ili dok se uzbuna prosto ne istutnji i ne splasne
sama od sebe. Jedan po jedan otvore se tada duani, povue se svetina, a arilije,
kao postieni i mamurni, ozbiljni i bledi, nastave svoj posao i svoj ivot oduvek.
Tako izgleda, tipino uzevi, postanak, razvoj i svretak uzbuna po naim varoima.
(Andri 1963: 153)
Mahale su se u balkanskim gradovima sastojale od jedne ili nekoliko ulica s 30-40
kua. Ovde se nalazila damija, poetna verska kola mekteb, pekara, zelenara, brijanica (Redi 1982: 36). Razvoj gradskih kvartova odvijao se bez ikakvog plana, i zato ulice i sokaci nikad nisu pravi, nego se granaju i vijugaju. Tome doprinosi i brdovit karakter
tla, tipian za bosanske gradove. Arhitekta Jovan Kruni objanjava tu prividnu haotinost razvoja balkanskog grada time to je vremenom dolazilo do usitnjavanja zemljinih
parcela zbog njihovog deljenja potomcima. Zbog tenje za izolovanou u svom domu
izbegava se pribliavanje kue ulici, te zato radi pristupa unutarnjim parcelama nastaju
kratke zatvorene uliice, orsokaci. Zbog toga se i nove parcele prilagoavaju prolazima
i dobijaju izduene, vijugave oblike, dok se dno orsokaka obrazovalo od samih kapija,
prilaza deformisanim parcelama (Kruni 1996:38). Kruni govori o jednoj rafiniranoj
elji za intimnou porodinog ivota zbog koje se postie izolacija stambenih zona i od
saobraaja i od prolaza:
Nedostatak poprenih ili produnih prolaza kroz blok onemoguava tranzit stanovnika susednih blokova. Znai ceo blok je iskljuivo namenjen stanovnicima koji u
njemu ive. Ni oni ne mogu pretravati preko njega, nego samo svojim orsokakom
pristupiti svome domu. (Kruni 1996:38)
Takvu osobinu orijentalnog naselja belei Andri na poetku romana:
U toj uskoj dolini gotovo nigde nema prava puta ni ravna mesta Sve e strmo i
neujednaeno, izukrtano i isprepleteno, povezano ili isprekidano privatnim putevima, ogradama, ikmama, batama, grobljima ili bogomoljama. (Andri 1963:14)
U granicama jedne mahale bilo je mogue stanovanje predstavnika raznih verskih
zajednica, ali je bilo mnogo udobnije da se sve verske tradicije i obiaji odravaju u izoliranim kvartovima meu jednovernicima. U Travniku na poetku XIX veka ive Turci,
ili muslimani, katolici, pravoslavci, Jevreji. Andri pie da Turci ive u samoj varoi, a
raja od sve tri vere je rasturena po strmim okrajcima ili sabijena u odvojenom predgrau (Andri 1963:13).
Odvojeno ivljenje raje od muslimanskog stanovnitva, obino u perifernim delovima grada, uticalo je na izgled kua u tim etvrtima:
U hrianskim mahalama, oskudnim u prostoru, vrt je bio malen, ili ga uopte nije
bilo, pa su kue zbijene i tee uvis. Ovde sreemo tip dvospratne ili trospratne kue,
koja doksatima poveava povrinu svakog sprata (Redi 1982:37).
Sve graevine na teritoriji Srbije, Makedonije i Bosne u periodu dominacije Osmanlija gradile su se u skladu s tradicijom koja je dola iz Male Azije.
Tradicionalna turska kua jednospratna je graevina. U prizemlju je bila smetena
letnja kuhinja, prostorije za zimsko stanovanje i ostava, na spratu se nalazila glavna prostorija u kui divanhana, koja se otvarala prema bati, oko nje su se nalazile sobe, svaka
od kojih je imala uzidane ormare i malo kupatilo hamamdik. Prizemlje je zidano od
kamena sa malim prozorima, kao pomoni deo kue, dok su na spratu prozori mogli da
budu u nizovima. Sprat je bio obino drven ili su konstruktivni delovi, kao i divanhana, imali drveni skelet, to je vrilo estetsku funkciju. U prizemlju se nalaze kuhinja,
prostorije za zimsko stanovanje i ostave. Graeno od kamena, sa malim prozorima, ono
deluje zatvoreno.
Francuski konzul an Davil stie u Travnik zimi, krajem februara. To je doba kad
porodice ive u prizemnim prostorijama koje su toplije od onih na spratu. Sada se moe
razumeti da se porodica najbogatijeg i najuglednijeg Jevrejina u Travniku Josifa Baruha povukla u hladniji deo kue ponudivi visokom gostu najbolje mesto u kui: Celo
prizemlje kue bilo je preputeno njemu i gospodinu Pukvilu (Andri 1963:22). Iako se
radi o prizemlju, i ovde je bogat ovek kakav je bio Josif Baruh uspeo da povee kuu sa
prirodom preko velikih prozora, to je bilo poeljno, ali ne i dostupno svakoj porodici:
...soba je bila na uglu, velika; dva prozora su gledala na reku, a dva, sa drvenim demirima, u batu koja je bila pusta i zamrzla, pokrivena slanom koja se nije topila celog dana
(Andri 1963:22).
Prvobitno su kue graene duboko u bati tako da se nisu videle od ulice. Vremenom, poinjui od XVII veka, pribliavale su se ulici i na poetku XIX veka kue ne samo
da izlaze na ulicu nego se uzdiu iznad nje svojim isturenim delovima doksatima. Sliku
takve ulice nalazimo u Andrievom romanu kod opisa Davilovog puta kroz grad prema
vezirovom Konaku za vreme njegove prve posete Mehmed-pai. U opisivanju konzulovog prolaza kroz mrnju svetine nailazimo na detalje koji se odnose na konstrukciju
balkanske kue:
im su doli do prvih turskih kua, nastade neko sumnjivo dozivanje, lupa avlijskih vrata i muebaka na prozorima. Ve kod prve kapije jedna devojica otvori
samo malo jedan kanat... i stade sitno da zapljuckuje na ulicu... Tako su se redom
otvarale kapije i podizali muepci i za trenutak pomaljala lica, puna mrnje i fanatinog zanosa... Kako je ulica bila uska a doksati na kuama istureni sa obe strane,
povorka je jahala kroz dva reda pogrda i pretnja. (Andri 1963:27)
Na prozorima su guste drvene reetke muepci, koje ometaju poglede spolja i dozvoljavaju ukuanima da nevidljivi prate ivot ulice, ustvari funkcionalno su zamena za
savremene zavese. Bez obzira na teritorijalno pribliavanje kue ulici, javnom ivotu,
jo uvek ne postoji pojam fasade u evropskom smislu, kao lica zgrade (Redi 1982:87).
Srce balkanske kue je divanhana, centralna prostorija na spratu. Posebna uloga
divanhane u organizaciji balkanske kue ima istorijske korene. Ova vrsta kue predstavlja transformaciju nomadskog atora Selduka koja se vremenom pretvorila u paviljon
smeten u ograenoj bati. Paviljon, zatvoren sa tri strane i otvoren jednom svojom stranom prema prirodi, ouvao je unutranji prostor iz kojeg se otvara prekrasan pogled na
prirodu i koji je nerazdvojivo spojen sa spoljnim vegetabilnim svetom. Razvojem urbanizma dolo je i do daljih promena u konstrukciji turske kue. Nastaje sprat, kuda vodi
otvoreno drveno stepenite, mesto odsutnog zida zauzima terasa koja povezuje divanhanu s batom. Sprat je, za razliku od prizemlja, konstruktivno razveden, otvoren, izgleda
veoma lako i ivopisno. Sprat je obino drven, a ako je graen od kamena, ima drvene
konstruktivne elemente i terasu, to mu daje naroitu pitoresknost.
Dakle, divanhana je centralna soba na spratu, srce balkanske kue, najvredniji prostor koji, prema reima Husrefa Redia, jeste sjeanje na prostor jurte. Redi naglaava filozofski, duhovni znaaj tog poma: Divanhana je prela granice funkcionalnosti,
sada u prvom redu ispunjava duhovnu potrebu oveka za stvaranjem prostora koji ne
postoji u prirodi, a koji oplemenjava duu i raduje srce (Redi 1982:88).
U ovom delu kue okuplja se porodica radi obedovanja, razgovora, odmora, ovde
su ukuani i spavali na duecima prostrtim po podu. Okruena drugim prostorijama,
divanhana je ouvala otvor prema prirodi, gde se obino nalazi terasa koja nosi isto ime
divanhana. Divanhana se nalazila na spratu, taj deo kue je esto doksatno izboen,
to je stvaralo iluziju lebdenja u prostoru. Ovako se opisuje taj deo vezirovog Konaka u
Travnikoj hronici:
Dva zida ove dvorane sastojala su se od samih prozora od kojih jedni gledaju na
bate i strme zabrane a drugi na Lavu i ariju s druge strane mosta Sedei na
iljtetu gost e mogao videti kroz... te prozore otvorenu divanhanu i pod njenim
krovom, na smrevoj gredi, lastavije gnezdo iz koga se uje cvrkut i proviruju vlati
slame, i posmatrati opreznu lastavicu kako hitro dolee i odlee. Pored tih prozora
bilo je uvek prijatno sedeti. Tu je uvek bilo svetlosti i zelenila ili behara, i povetarca,
i uma vode, i cvrkuta ptica, i mira za odmor, i tiine za razmiljanje ili dogovor.
(Andri 1963:26)
Nain opremanja divanhane, kao i drugih prostorija, isto je povezan sa istorijom

balkanske kue, odlikuju ga jednostavnost i funkcionalnost, to je takoe vezano s nomadskom jurtom. Kua se nije morala graditi za potomke, svakog trenutka mogla se
rastaviti, pa bi porodica krenula dalje. S ovom tradicijom e vezano korienje jeftinijih
i lakih materijala za izgradnju i ukraavanje kue. Nametaj u evropskom smislu skoro
i ne postoji, ima ugraenih ormaria, gde se smeta posteljina i posue, ima sanduka,
uveliko se koriste ilimi. Divanhanu ukraavaju ornamenti po povrini ormara i plafona
sastavljeni od letvica. Crnogorski arhitekta Milan Zlokovi (1940:261) pie o naroitoj
atmosferi orijentalne kue, da je jedna od najvanijih osobina te kue naroita atmosfera komfora, koju struji svaka njena prostorija, svaki njen kutak. Koliko je muslimanska
kua bila zatvorena prema ulici, toliko je bila irom otvorena prema prirodi, nebu, drveu, vodi, njenom uborenju. To je ona lepota ivljenja koju u romanu Na Drini uprija
muslimansko stanovnitvo naziva slatkom tiinom turskih vremena i koja teko pada
Davilu, Defoseu i gospoi Miterer.
Ta zatvorenost prema spoljnom svetu, nemogunost javne komunikacije, razumevanja unutranjeg sveta ljudi oko njega, sve to mui kancelara francuskog konzulata
Amedea ometa Defosea. Mladi e nalazio tiinu u arhitekturi kua ije je pravo lice
uvek okrenuto u dvorite, a nemo, prkosno nalije na ulicu (Andri 1963:134).
Postoji osmanska klasifikacija razliitih tipova gradskih naselja. Izmeu otvorenih
gradova izdvajaju se varo, kasaba i eher. Izmeu njih je eher bio najvea, naseljena
preteno muslimanskim stanovnitvom gradska jedinica. eher je imao raznovrsne
vjerske, privredne i kulturno-prosvjetne ustanove: damije, medrese, karavan-saraje i
sl. (Kovaevi-Koji 1978:7).
Poetkom 19. veka Travnik je eher. Taj naziv je upotrebljen u jednoj od narodnih
pesama, sevdalinki:
Djevojka vie s visoka brda,
s visoka brda iz tanka grla.
Ona doziva sultan Selima:
Sultan Selime, car gospodine!
Moe li biti riba bez vode,
Riba bez vode, ptica bez gore?
I Banja Luka bez kadiluka,
I eher Travnik bez paaluka.
I Sarajevo bez gaziluka,
A ja djevojka bez aikluka?!
Istoriar umetnosti Alija Bejti (1953-55) smatra da e nastanak pesme vezan s periodom vladanja sultana Selima III poto je u to vreme Travnik sredite Bosanskog paaluka. Po miljenju Bejtia, njen sadraj moe da bude vezan s ratom 1788-1791, kada
su svi mladi mukarci bili regrutovani. Osim toga, Selim III izdao je naredbu o zabrani
kretanja po gradu u nono doba, to je, naravno, ometalo mogunost aikovanja izmeu
momaka i devojaka. Tako, moemo rei da ova pesma predstavlja autentian dokument
o ivotu Travnika iz vremena u kojem odvija radnja romana Travnika hronika.
Literatura
Andri, Ivo (1963), Travnika hronika, Sabrana dela, knj. 2, Prosveta, Beograd
Bejti, Alija (1953-55), Prilozi prouavanju naih narodnih pjesama, Bilten Instituta za prouavanje folklora u Sarajevu, II-III, Sarajevo
Koji, Branislav . (1976), Stari balkanski gradovi, varoi i varoice, Institut za arhitekturu i urbanizam, Beograd
Kovaevi-Koji, Desanka (1978), Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Veselin Maslea, Sarajevo
Kruni, Jovan (1996), Batina gradova srednjeg Balkana, Republiki zavod za zatitu spomenika
kulture, Beograd
Redi, Husref (1982), Islamska umjetnost, Jugoslavija/ Spektar /Prva knjievna komuna, Beograd
/ Zagreb / Mostar
www.msts-travnik.net
Zlokovi, Milan (1940), Uticaj istoka na nau folklornu arhitekturu, Umetniki pregled 10, 261262.
UDK: 821.163.42(497.6).09-31 Karahasan, D.

821.163.42.0931 Horvat, J.
821.163.41.0931 Pavi, M.
Andrijana Kos-Lajtman: Nova oblikovnost u

junoslavenskom postmodernistikom romanu
(Konceptualno-strukturalne srodnosti
romanesknog diskursa Devada Karahasana,
Milorada Pavia i Jasne Horvat)
Rad propituje slinosti izmeu tri autorska diskursa razliitih nacionalno-kulturnih habitusa bosanskohercegovakog knjievnika D. Karahasana, srpskog knjievnika M.
Pavia i hrvatske knjievnice J. Horvat. Analiziraju se kljuni romani navedenih autora Istoni diwan, Hazarski renik i Az. Tri romana tretiraju se kao netipini primjeri
postmodernistikog diskursa koji na oblikovno-strukturalnoj razini tee izrazitoj konceptualizaciji, dok na sadrajno-svjetonazornoj razini ne odustaju od korespondiranja sa
sustavima okrenutima spoznaji sa znanosti, filozofijom i religijom. Sva tri autora maksimalno osvjeuju romaneskni oblik koristei ga kao matricu u pokuaju dopiranja do
kda spoznavanja svijeta i ovjeka. Zajednika temeljna odrednica sve tri romaneskne
prakse pri tome jest sintaktiko i semantiko propitivanje principa odraavanja dijela u
cjelini, i obrnuto kljuni motiv, a ujedno i modus prezentacije navedenog, kod Karahasana je arabeska, kod Pavia rjenik, a kod Horvat geometrija i aritmetika glagoljikog
sustava znakova. Osim navedenog, na razini sintaktike substrukture sve tri romaneskne prakse obiljeene su specifinim intarzijskim tipovima diskursa i metatekstualnim
priborom teksta.
Kljune rijei: Devad Karahasan, Milorad Pavi, Jasna Horvat, Istoni diwan, Hazarski
renik, Az, postmodernizam, odnos dijela i cjeline, oblik, spoznaja
New Formalness in South Slavic Postmodern Novel
(Conceptual and Structural Relatedness of Novelistic Discourses of Devad Karahasan, Milorad Pavi and Jasna Horvat)
The paper questions the similarities between three authors discourses from different
national-cultural habitus Bosnian writer D. Karahasan, Serbian writer M. Pavi
and Croatian writer J. Horvat. Three key texts from each of the authors are analyzed
in this paper Istoni diwan, Hazarski renik and Az. All these three novels are treated
298 Andrijana Kos-Lajtman: Nova oblikovnost u junoslavenskom postmodernistikom romanu...
as untypical examples of postmodern discourse, which on the formal-structurally level

strive towards pronounced conceptualization while on the level of content and worldview they dont give up corresponding with systems oriented towards cognition with
science, philosophy and religion. All these three authors maximally bring to consciousness the novelistic form, using it as a matrix in an attempt to reach the code of cognizing
the world and man. The common basic point of reference of the all these three novelistic
practices in this is syntactic and semantic-related questioning of the principles of reflecting a part in the whole and vice versa the key motif, and also the mode of presentation
of said reflection, in Karahasan is arabesque, in Pavi a dictionary, and in Horvat geometry and arithmetic. Besides that, on the level of syntactic substructure all these three
novelistic practices are characterized by specific inlay types of discourse and metatextual
accessories of the text.
Key Words: Devad Karahasan, Milorad Pavi, Jasna Horvat, Istoni diwan, Hazarski
renik, Az, postmodernism, relationship between a part and the whole, form, cognition
1. Romani Pavia, Karahasana i Horvat: modernistiki postmodernizam
Posljednjih 30-ak godina veina europskih i svjetskih knjievnosti bitnije je obiljeena
postmodernistikim odlikama, to ih u mnogim segmentima razlikuje od prethodnih
knjievnih pristupa. U srpskoj knjievnosti takva praksa do punog izraaja dolazi u
posljednjim dvama desetljeima 20. st. iako je ovjeravaju tekstovi veeg broja knjievnika, zbog osebujnosti i odjeka u nacionalnim i izvannacionalnim sferama gotovo
simboliki je potvruje pojava Hazarskog renika M. Pavia (1984) (Damjanov 2002), u
stranoj kritici prozvanog prvim piscem 21. st. (Pavi 1989:306). Radi se o knjievnosti
koja redefinira anrovski skelet, prezentirajui stalne intradiskurzivne intertekstualne,
arhitekstualne, pa i paratekstualne odnose (Biti 2000:226). Legitimirajui se autoreferencijalno kao roman leksikon u 100 000 rei (Pavi 1989:3) Hazarski renik svojom
sintaktikom substrukturom (Pele 1999) sintetizira veinu postmodernistikih pripovjednih strategija: fragmentarnost, protuslovlja, permutacije, prekinuti slijed, sluajnost,
kratak spoj (Lodge 1988, Damjanov 2002). Radi se o tekstu kodiranom viestrukom
kombinatorikom (ars combinatoria) (Ibid.) i na formalnoj i na semantikoj razini, koja
se ostvaruje globalnom kompozicijom (tri romana leksikona u jednom, raspored pria/leksikonskih natuknica), distribucijom i permutacijama jedinica dogaajnosti, likova i motiva, fakcijskih i fikcijskih elementa, znanstvene, pseudoznanstvene i knjievne
grae, svjetonazora okrenutog racionalnom (prosvjetiteljstvu, znanosti, dokumentima)
i onog okrenutog imaginarnom (snu, mitu, legendi, fantastinom, religijskom). Roman
se esto determinira odrednicom otvoreno djelo (Eco 1965), s intencijom naglaavanja
uloge itatelja u decentraliziranoj i fragmentarnoj strukturi teksta, obiljeenoj iznimno velikim brojem hipotetikih itanja. Tekst je razgranat, disperzivan, vieglasan,
polimorfan i otvoren (Damjanov 2002), ostvaren u hibridnom narativnom modusu
fikcionalizacije i metaforizacije historiografskog i znanstvenog diskursa vezanog uz temeljni motiv izgubljenog naroda Hazara/Kazara1 te njegove obrade u pisanim izvorima
1 Osim
u citatima, ime Hazari nadalje e se navoditi u hrvatskoj inaici, kao Kazari.
kranske, islamske i idovske provenijencije. Za razliku od strukturalno-sintaktike

razine, svojom semantikom substrukturom (Pele 1999) roman naruava dominantnu
postmodernistiku orijentaciju odustajanja od diskursa okrenutih spoznaji (znanosti,
filozofije, religije) to je u kanonskim tekstovima postmodernizma obiljeena skepsom i
relativizacijom kao temeljnim svjetonazorskim osima. Temeljei svoje interpretacije na
izvoritima spomenutih velikih metanaracija, Hazarski renik oponira dominantnom
postmodernizmu, to je ujedno centralna toka njegove srodnosti s drugim dvama romanima kojima se bavimo.
Istoni diwan (1989), prvi roman D. Karahasana, priskrbio je autoru prilian pripovjedaki legitimitet. Postmodernistiku orijentaciju potvruje sloena romaneskna
arhitektura temeljena na principu odravanja dijela u cjelini (to je i na tematskoj razini
jedna od najeih preokupacija Karahasanovih tekstova) trodjelna struktura kodirana suodnosima dijelova na principu razliitih odraza (pri emu se svaka cjelina takoer
sastoji od tri dijela), gdje se prva pria ogleda u drugoj, a obje u treoj, ironizaciji prethodnih (Kazaz 2001). Ve i takvom globalnom arhitektonikom, a osobito rasporedom
kljunih motiva logikom binarnih opozicija (prolost/sadanjost, pamenje/zaborav,
tjelesno/duhovno, muko/ensko, znanje/neznanje, racionalnost/emocionalnost, ureenost/kaotinost, sloboda/nesloboda, svjetovno/metafiziko i dr.) to se permutiraju u razliitim dijelovima romana i u kontekstu razliitih likova, Istoni diwan zapravo ispisuje
arabesku na svim temeljnim razinama kompozicijskoj, fabularnoj, motivsko-tematskoj, pa i stilistikoj. Kao i Hazarski renik, i ovaj se roman vremenski vee uz srednjovjekovnu prolost, ovdje arapsko-perzijskog svijeta. S druge strane, jednim aluzivnim
krakom naracija je uvijek vezana uz svojevrsnu kozmiku svevremenost, tj. neprestanu
sadanjost (ibid.), obiljeenu spoznajnim propitivanjima ovjekovih mogunosti uope,
i izvan konkretnog povijesnog vremena. Time, ba kao i dubinskim oblikovanjem likova-psihema, i ovaj je tekst svojom semantikom strukturom, za razliku od sintaktike, dionik modernistikog svjetonazora koji ne skriva udnju za propitivanjima etike
i metafizike jednadbe ovjekove upisanosti u svijet, i obrnuto. Na razini forme, meutim, igrivost i udruivanje anrovski i tradicionalno raznorodnih elemenata njegovo
su najbitnije obiljeje koristei razliita polazita, prije svega historijskog, politikog,
kriminalistikog, dokumentarnog, epistolarnog romana, rezultira sloenom romanesknom tvorevinom koja je po svom odreenju najblia kulturolokom novohistorijskom
romanu to u sebi saima karakteristike i drugih vrsta deriviranog historijskog romana
kao elemente polifonijske prozne strukture (ibid.). Nije sluajno da se upravo iz forme zagonetke-odgonetke na razini detektivske prie derivira fabularni tijek, s obzirom
da je ludizmom obiljeeno odgonetanje (kodova, postupaka, anrova) omiljeni princip
postmodernistike organizacije grae, dok je traganje na svjetonazornoj osi tradicionalno mjesto (modernistikog) romana. Zanimljivo je, meutim, da je detektivska odgonetaljka u sve tri prie dana u prizmi sukoba (totalitarnih) pozicija moi i stvaratelja
tragatelja, to je jedan od omiljenih modernistikih motiva. Kao i u Pavievu romanu,
i ovdje veliku ulogu imaju kulturoloki, filozofski i religijski koncepti etniki i povijesno kompleksnih geografskih prostora, kao i znanstveno-teorijski diskurs, pri emu se
poseban tretman pridaje jeziku/pismu. Kod Pavia potonje se realizira iskoritavanjem
performativne forme i funkcije rjenika/leksikona koja predstavlja matricu za raspodjelu pria (ali i jedan od najvanijih motiva), a kod Karahasana vievrsnim knjievnim
iscrpljenjem pojma diwan2 i adab,3 u irokom spektru njihove semantike, performacije i

simbolike (usp. ibid.).
Trei roman kojim se bavimo jest Az hrvatske knjievnice J. Horvat (2009), dobitnik
knjievne nagrade HAZU za 2010. Stvaralaka igra i ludizam temeljni su principi romana na razliitim tekstualnim razinama motivsko-tematskoj, fabularnoj, strukturalnoj,
simbolikoj. I temeljna pria o Konstantinu Filozofu i njegovoj konstrukciji grafema glagoljikog pisma obiljeena je idejom Kreacije, to se osobito ogleda u prezentaciji konceptualizacije svakog glagoljikog znaka te glagoljikog sustava u cjelini. Rije je o tekstu
u kojem se viestruk semantiki potencijal (slovno-brojevno-simboliki) glagoljikih
znakova ludiki iskoritava na svim diskurzivnim razinama, pri emu najvanije mjesto
pripada semantici i simbolici to proizlaze iz koncepcije svakog pojedinog glagoljikog
znaka. Fragmentarni romaneskni diskurs sastavljen od etiri dijela i etiri razliita pripovjedaa-fokalizatora dubinski je kodiran diskurzivnim strategijama temeljenima na
numeriko-simbolikim permutacijama deriviranima iz potencijala glagoljikog pisma.
U takvom postupku, kao i u nizu drugih, osobito u polifunkcionalnom tretmanu igre
Mlin, mogue je prepoznavati diskurs obiljeen igrivou forme, ali semantiki predisponiran tradicionalnim spoznajnim izvoritima. U tome, kao i u povijesnoj tematici
generiranoj iz propitujueg, ali uvaavajueg odnosa prema (ne)ovjerenim historiografskim injenicama, Az iskazuje veliku srodnost romanima Pavia i Karahasana. Ona je
jo evidentnija promotri li se naglaena uloga znanstveno-teorijskog diskursa, osobito
lingvistikog. Dok je Pavi itavu romanesknu grau uobliio u formu leksikona, a Karahasan se poigravao semantikim iscrpljenjem pojma diwan i adab, Horvat dodaje Slovarij (Azbukividnjak), peti dio romana, kao svojevrstan tuma, ali i klju za dekodiranje
polivalentnosti teksta.
2. Hazarski renik, Istoni diwan, Az vorita strukturalnih srodnosti
2.1. Oblik kao preduvjet spoznaje
U sva tri romana iznimna pozornost pridaje se specifinoj strukturiranosti diskursa. Diskurzivni oblik rezultat je promiljenosti, ali i viestrukog korespondiranja sintaktike i semantike tekstualne razine. U Hazarskom reniku cjelokupan diskurs oblikuje
rjenik/leksikon s tri manja rjenika/leksikona Crvenom, Zelenom i utom knjigom u
skladu s kranskim, islamskim i idovskim izvorima tzv. kazarskog pitanja. Rjeniki
oblik postie se strukturiranjem diskursa od manjih fragmenata (rjenikih natuknica) i njihovim abecednim poretkom u svakoj od triju knjiga. Unutar natuknica dolazi do amalgamizacije fikcijskog i fakcijskog diskursa u fragment-priu, vie ili manje
povezanu s ostalima u okviru kazarske tematike. Broj hipotetikih naina itanja tako
oblikovanog romana teoretski je iznimno velik, pa tekst, zapravo, predstavlja svojevrsnu
2
Mnogobrojna znaenja rijei diwan: vijee, skuptina, savjet, dvor, kua, sofa, zbornik, zbirka tekstova,
razgovor, besjeda, rije (isticanja moja).
3 Izvedenica iz dab, rijei koja se javlja u Kuranu gdje znai zgoda, situacija, nain ivota. Mogua znaenja:
put, staza, obuiti, odgojiti, ekvivalent europ. literatura, u klas. retorici tono odreen anr (onaj koji nije u
stihu, kao ni bilo koji prozni spis koji je religijskog ili znanstvenog karaktera). Adab je i moralno usavravanje
ili predaja tradicije, knjievni oblik koji pouava ne zamarajui i obrazuje zabavljajui, beletristikodidaktiki anr predvien za obrazovanje adiba intelektualca, ovjeka koji bi trebao biti upuen u cjelinu
humanistikih znanja (usp. Karahasan 1994:447).
slagalicu, kako za pripovjedaa tako i za itatelja, to se u Prethodnim napomenama za

itanje i eksplicitno kae:
Usprkos svim tekoama, ova knjiga je sauvala neke vrline prvobitnog, Daubmanusovog izdanja. Ona se poput tog izdanja moe itati na bezbroj naina. To je otvorena
knjiga i kada se sklopi, moe se dopisivati: kao to ima svog negdanjeg i sadanjeg
leksikografa, moe stei u budunosti nove spisatelje, nastavljae i dopisivae. []
Tako italac moe koristiti knjigu kako sam nae za najzgodnije. (Pavi 1989:20)
Roman je mogue itati redoslijedom knjiga kako su posloene, ali i onim odreenim itateljevom voljom. Kod natuknica koje se ponavljaju u sve tri knjige mogue ga
itati i dijagonalno, na nain da se sagleda presjek nekog pojma kroz tri vrste izvora.
Ludiki pristup tekstu takvom organizacijom grae i vie je nego oit, no ludizam kombinatorike nije sam sebi svrha. Simulirajui formu i funkciju leksikona, prezentirajui
enciklopedinost, Paviev roman prije svega generira ujedno ih nuno dovodei do
paradoksa elju i sposobnost ljudske spoznaje univerzuma. Rjenik, to je svemir poredan abecednim redom, ustvrdio je Anatole France (Bagi 2011), sugerirajui da logika
poretka istom podaruje oblik, ali i smisao, koji nadilazi puki zbroj pojedinanih elemenata. Slino vrijedi i ovdje iz logike rasporeda pojedinih natuknica oblikuje se svaki
zasebni rjenik kao rjenik u rjeniku iz njihova rasporeda oblikuje se Hazarski
renik kao cjelina, a sve skupa mnogo je vie od zbira fragmenata o kazarskoj problematici. Univerzum svijeta i teksta stapaju se u formu kojom se predouju mogunosti, ali i
granice spoznaje, jer je apsolutna i konana spoznaja nemogua kako na razini teksta,
tako i svijeta.
U Istonom diwanu kljuni modus romaneskne kompozicije jest odraavanje pojedinih dijelova romana jednog u drugome. Meusobni odnos triju cjelina takav je da
se one meusobno nastavljaju jedna u drugoj i komentiraju, a da pri tome svaka cjelina
moe stajati i potpuno samostalno. Takav viestruko reflektirajui oblikovni i semantiki ustroj proizvodi dojam arabeske, naglaavajui time i u simbolikom smislu kontekst
kulture Istoka. Arabeska kao ornamentalan lik sastavljen od linija isprepletenih u najrazliitijim varijacijama predstavlja model kojim se najbolje predoava srodnost ivotnih
pria i sudbina, te njihova izravna ili neizravna povezanost. Arabeska odraava istost
u razliitosti, i obrnuto, s obzirom da se temelji na razlikama koje nastaju kao produkt
meusobne slinosti izmeu dvaju ili vie dijelova. Razlika je igra razlika, tragova razlika, razmaka i razmicanja, kojima se elementi odnose jedni prema drugim (uvakovi
1995:134). Postmodernistiki roman mogue je stoga i odrediti kao roman razlike (Bajramovi 2009:211). U Istonom diwanu arabeska tako figurira i kao simbol sloene ornamentike ivota i teksta: njezine zaudne ljepote, ali i nepostojanja izvan okvira mree
odnosa (slinih, a utemeljenih na razlikama) kojom je uhvaena. U tome se i krije njezin
paradoks, njezino beskonano pomicanje koje proizvodi u svakoj ostvarenoj znakovnoj
tvorbi nove razlike (Biti 2000:332), ne dokidajui se u konanici nikada.
Kompozicija je u Azu takoer pomno razraena. Temelji se na tetragonskoj strukturi prie, gdje je svaki dio predoen razliitim pripovjednim glasom i oitem promatranja. Takva se koncepcija s jedne strane rukovodi matematikom logikom podjele na
jedinice, desetice, stotice i tisuice (1. dio Jedinice Metodova dnevnika, 2. dio Desetice
carice Teodore, 3. dio Stotice Knjiniara Anastazija, 4. dio Tisuice jednog Gebalima),
dok s druge strane u njoj oitavamo strukturu, ali i simboliku kvadratnog projektnog
polja konstruiranog prema nekim znanstvenim pretpostavkama za izvedbu glagoljikih
znakova (usp. Kos-Lajtman 2010). Takvim rasporedom glasova i pogleda, pri emu je
objekt govora/promatranja isti Konstantin Filozof i glagoljica rasvjetljava se pria o
kreiranju pisma, ali i samo pismo. Radi se o sustavu u kojem sve poiva na konstrukciji i
simbolici, no nema hijerarhije svaki znak jednak je u vanosti, zrcalei se u cjelini ba
kao to se cjelina zrcali u pojedinom znaku. O tome se u Azu i eksplicira: Konstantin je
dostojanstvo praoca Adama vraao slovima... U njima ne pronalazim hijerarhiju. Igriva
su kao mlin (Horvat 2009:170). Vano je istaknuti da je uloga igre Mlin u romanu viestruka, a najznaajnija je ona konceptualna matrica Mlina dovodi se u vezu s konstrukcijama glagoljikih znakova to se zasnivaju na geometriji kvadrata i kruga (KosLajtman 2010:225-229). U navedenom obzoru kljune su upravo hipoteze koje tumae da
je Konstantin, konstruirajui glagoljicu, primarno trinitonski koncept Mlina pretvorio
u tetragonski, povezavi ga sa simbolikom Tetraevanelja i Kristova imena (Paro 2008).
Ujedno je to i temeljni kompozicijski koncept Aza, a na najuopenijoj razini i cjelokupan je diskurs romana saglediv kao ploa igre Mlin (Kos-Lajtman 2010). Slovarijski dio
romana leksikonskom strukturom (pred)odreuje prethodne, prezentirajui grafem kao
izvor, ali i obzor svake spoznaje jezika, povijesti, religije, romaneskne prie. Srodno Pavievu modeliranju rjenika, samo to Horvat nukleus spoznaje i jezine komunikacije
trai na razini fonema/grafema kao najmanje jedinice jezika.
2.2. Logografija: intarzijski diskurs
Ba kao to tehnika intarzije4 oznaava tehniku dekoracija povrina to se temelji na
umetanju razliitih ornamenata i figura od fragmenata drva, metala, slonovae i sl., tako
pojmom intarzijski diskurs moemo oznaiti one tipove diskursa nastale intarzijskim
rjeenjima (usp. Virg 2007: 44), osobito bliskima postmodernistikom svjetonazoru.
Sva tri romana naruavaju tradicionalne anrovske modele mijenjajui i umreujui
razliite pripovjedae i fokalizatore, narativne tehnike, kronotope i tonalitete. Ujedno,
svaki od njih operira s intertekstualnim elementima citatima, asocijacijama, aluzijama ba kao to uspostavljaju proimanje fikcijske i fakcijske orijentacije, koristei,
nerijetko, fantastine elemente. Paviev roman, vie od prestalih, obiljeen je svojevrsnom poetikom snova, amalgamizirajui snove i vizije s istinonalinom (Petzold 1986)
konstelacijom zbilje. Romanu su dodane Prethodne napomene gdje se nalazi i poglavlje
Nain korienja renika kao svojevrsne upute za itanje, dok su na kraju dva priloga
Appendix I i Appendix II. Cijeli tekst determiniran je historiografskom graom o
Kazarima, kao i drugom vrstom dokumenata vezanih uz uniteno Daubmanusovo izdanje rjenika, i sl. Znakovita odlika romana, koju e je jo vie razviti autorica Horvat,
jest interpolacija materijala neverbalne provenijencije slika, simbola, crtea. Karahasan naveden postupak ne koristi, simulirajui likovnost (arabesknost) samo verbalnom
razinom diskursa. U Istonom diwanu tako nalazimo tipove iskaza karakteristine za
esej, pismo, kriminalistiki roman, dramu, poetsku ispovijest, dnevnik, filozofsko-teorijski diskurs, supostavljene jedne uz druge, ali i kontrapunktirane, na nain da oblikuju
arabesku razliitih glasova koji meusobno korespondiraju. Na kraju odmotanih pria
na svim trima razinama, Karahasan nudi Registar imena kao dokumentarnu potkrjepu
4 Od
tal. intarsiare umetati, ulagati.
ispripovijedanom. Posljedica svega jest da je klasina pria prerasla u svoju polivalentnu

inaicu pria se pretoila u romanesknu tekstualnost koja je viestruko kodirana, a
sveznajui narator u romanu svoje ovlasti ustupio je liku koji kazuje, odnosno predoava
svoju traginu sudbinu (Kazaz 2001). Karahasanov roman prije svega jest maniristiki
roman gdje dijalogiziraju razliite knjievne i kulturne forme (ibid.), a to su i preostala
dva romana jer prezentiraju logografsku obradu svijeta (Virg 2007: 47), tj. multilinearne i multisegmentarne tekstualne svjetove.
Diskurs Aza takoer je obiljeen heterogenou i zanemarivanjem razlike izmeu
knjievnog i teorijskog. Ne samo da je potonje instalirano u Slovarij, nego se u dodacima
teksta nalaze Navodi i napomene s teorijskim ulomcima o glagoljskoj problematici, o igri
Mlin, imenu Gebalim, te, kao i kod Pavia, o kazarskoj problematici. Iako je u Azu navedena tematika svedena na razinu sporednog motiva te je prezentirana zahvaanjem u
druge izvore, podudarnost je znakovita jer upuuje na zanimljivu motivsku srodnost izmeu Pavia i Horvat. Zavrne stranice romana konstituiraju Tuma gdje se abecednim
redom objanjavaju manje poznati pojmovi, to pak je element i Karahasanova romana.
Na kraju Horvat i eksplicira izvore koje je izuavala pri pisanju, kao i rodoslovlja povijesnih linosti u obliku grafikih prikaza. Grafizam je bitna dimenzija Aza, a legitimira
se prije svega autoriinim crteima glagoljskih znakova na poetku svakoga poglavlja,
o emu informira Intermezzo, kratak autobiografski dio. Upravo u vizualno-grafikoj
prezentaciji tematike Horvat je otila najdalje ne samo zbog crtea rozete/mandale za
izvoenje glagoljikih znakova i matrica za svaki znak, ve i zbog njihove interpolacije
unutar same prie. Srodni postupci karakteristika su mlaih faza postmodernizma bitno odreenih hipertekstualnom orijentacijom (usp. Virg 2007:47), to odgovara duhu
suvremenog virtualnog vremena. Valja tek spomenuti da svako poglavlje Aza otvara
citat iz svjetske i hrvatske kulturne tradicije, osiguravajui tekstu dodatnu oznaiteljsku dimenziju i cirkularitet, te izrazito kompleksnu i viestruku igru sijanja znakova
(ibid.:51).
Nesumnjivo, u sva tri romana grafos se predoava aktom stvaranja omoguen
konceptualnim manirizmom i obiljeen itateljskom potrebom za kontrolom materijala (usp. Virg 2007:47). Takvo logografsko doivljavanje teksta/ivota, osobito simbioza knjievnog i znanstvenog iskaza, nesumnjivo je uvelike predisponirana i aktivnom
znanstveno-teorijskom djelatnou sve troje autora.
2.3. Metatekstualni pribor teksta
Sva tri romana izraavaju izrazitu svijest o vlastitoj poetici i teorijskom kontekstu
njezina situiranja. Oblikujui inaice historiografskih fikcija odreene ludizmom i vrstom konceptualizacijom forme, svaki od navedenih romana djeluje kao autopoetiki sustav, prezentirajui postupak stvaranja teksta koji se dodiruje sa samim sobom (Virg
2007:6). (Re)producirajui vlastitu konstitucionalnost, ovi tekstovi u iznimno sloenim
tekstnim dinamikama, u svojevrsnim paraprostorima (McHale 1992:253), ujedno produciraju i razvijenu teorijsku osvijetenost, postavljajui putem nje svojevrsne igre i
zamke itatelju.
Ve u uvodnom dijelu Pavi tekst pretpostavlja superiornim itatelju, uvlaei ga u
dekonstrukcijski izazov itanja: []italac koji bi iz redosleda odrednica mogao da iita skriveni smisao knjige odavno je iezao sa lica zemlje, jer dananja italaka publika
smatra da je pitanje mate iskljuivo u nadlenosti pisca i da je se ta stvar uopte ne tie

(Pavi 1989:19). Osobit primjer ludizma, ali i metanarativnog tematiziranja mukog i
enskog arhetipa, postie se uvoenjem mukog i enskog primjerka romana. Stavljajui
itatelja u poziciju onoga koji treba deifrirati razliku meu primjercima svedenu na
jedan jedini ulomak u zavrnom dijelu romana Pavi nudi razrjeenje u 20-ostoljetnom sloju prie, u zbivanjima vezanima uz dr. Doroteju ulc i drugu dvojicu istraivaa
kazarskog pitanja. I muki i enski primjerak u razlikovnom ulomku ispisani su iz enske perspektive dr. ulc, ali na razliite naine. Muki je primjerak racionalniji, obiljeen
dvostrukim vienjem ljudske prirode kao demonske i boanske, dok je enski osjeajniji i poetiniji, obiljeen motivom mitskog dodira palevima kao epifanijom stvaranja i
oivljavanja (Deli 1991). Problematika rodne dvojnosti nalazi svoje aluzivno utemeljenje i na drugim mjestima teksta, osobito u liku princeze Ateh, prema natuknici Zelene
knjige pjesnikinje, a prema utoj knjizi sastavljaice enske inaice prvobitne Hazarske
enciklopedije. Rodna odrednica eksplicira se i u Crvenoj knjizi u natuknici Metodije Solunski, gdje se navodi da je neki monah jednom prilikom rekao Metodu da ne primaju svi
isto to je napisano, ve oni u mukom znaku primaju itajui neparne, a oni u znaku
broja etiri, enskog broja, itajui samo parne reenice knjiga, a svete knjige postoje
samo u spoju oba znaka (Pavi 1989:81).
U Karahasanovu romanu mnotvo je mjesta koja evidentiraju poznavanje knjievnih oblika i strategija, povijesnog im konteksta i mehanizama njihova funkcioniranja.
Spomenuta je viestruka aktivacija semantike romanesknog naslova, kao i semantike
adaba. U znaenju zbirke tekstova diwan korespondira s kompozicijskom ustrojenou
romana od tri cjeline, ali i s njegovom enciklopedijsko-intarzijskom prirodom. U znaenju vlasti i uprave, diwan je u vezi s priama o politiko-ideologijskoj moi i njezinoj beskrupuloznosti, to se ogleda u svim dijelovima romana, a u znaenju razgovora i mjesta
razgovora upuuje na osobne drame protagonista kao topos svih pria. Znaenje besjede,
rijei, svakako je najopenitije, usklaeno s prirodom romana kao viestrukog prostora
meukulturnog dijaloga (usp. Kazaz 2001). Osim polivalentnosti naslova, niz je mjesta u
tekstu poprite metatekstualnosti, a nerijetko i autoreferencijalnosti. Najvaniji primjer
svakako je tematiziranje odnosa dijela i cjeline, to je na vie razina temeljni kd romana:
Htio je rei da je tako u svemu, da je cjelina sabrana u svom dijelu i da nam je razum
dat ba radi toga da uzmognemo iz maloga otkriti veliko pomou razuma. Iz travke
otkrivamo livadu, iz kapi vode razumijemo rijeku. ujemo samo jednu stranu rijei,
a razumom dokuimo itavu. Na osnovu jednog dana razumom dokuimo vjenost,
a onda iz toga, opet razumom, otkrijemo kolika je prednost Onoga svijeta nad Ovim.
(Karahasan 1994:44)
Dotie se ak i pitanje funkcije knjievnosti problematiziranjem hedonistike i pragmatike crte umjetnosti: Kao da se znanje i ivot moraju razdvojiti, kao da se doivljaj i
razmiljanje nikako ne smiju susresti i proeti. (Ibid.: 90). Pri tome se u romanu nastoje
narativno spajati upravo navedene opozicije: znanje i ivot (svakodnevica), emocionalna
i spoznajna razina percepcije svijeta i teksta. Uestalo je i tematiziranje dvojnosti svijeta, onoga razvidnog svakodnevnoj stvarnosti i onoga razvidnog umjetnosti. Pri tome je
presudan kontekst Kurana kao intertekstualne pozadine za intelektualno propitivanje,
primjerice, stava da je svaka slika grijeh jer nas navodi da iskoraimo iz ovoga svijeta
(Ibid:124). Kuran u Karahasanovu tekstu ima slinu ulogu kao Biblija u Azu, iako su sva
tri romana uronjena u gustu intertekstualnu mreu izvora, citata i aluzija.
U Azu, pored Slovarija koji je u cijelosti metatekstualan, i mnoga druga mjesta
problematiziraju (ne)mogunosti govorenja i pisanja, referirajui se ujedno na vlastitu
tekstualnost. Tako ve u prvom poglavlju prvog, dnevnikog, dijela nalazimo Metodov
iskaz o neistinitosti svake biografije (Horvat 2009:16), ime se izravno autorelativizira
vjerodostojnost cijelog dijela. Subjektivnu predodreenost iskaza i nemogunost dopiranja do objektivne slike problematizira i Anastazije Knjiniar u treem dijelu romana,
navodei da Konstantinove zabiljeke prosijava svojim sitom (Ibid.:135). Ti su dijelovi
ujedno duboko autoreferencijalni s obzirom da se Anastazije prezentira u situacijama pisanja Konstantinova ivotopisa, tzv. Kersonske (Italske) legende koja je ujedno posluila
kao jedan od autoriinih historiografskih izvora prie. U ulozi motiva u prii javlja se u
etvrtom dijelu romana gdje nadglednik samostana prilikom podizanja crkve u Uzdolju
okupljenima ita upravo Kersonsku legendu. Na kraju fabulativnog dijela romana nalazi
se autobiografski ulomak Intermezzo, gdje se i eksplicitno navodi da se dubina poruka
irilova pisma (ibid.:183) teko moe dohvatiti, ime se relativizira ne samo povijest kao
takva, ve i spoznaja uope. Dekodiranje mistine simbolike glagoljskog pisma (ibid.),
kao i dekonstruiranje njezine knjievne funkcionalnosti u Azu, putem slovarijskog poglavlja postavlja se na razinu angamana svakog pojedinog itatelja. Tako i Horvat, ba
kao i Karahasan i Pavi, postavljajui metatekstualne elemente kao specifian pribor teksta (Virg 2007:202), pomae vjetom i zainteresiranom itatelju.
3. Zakljuno: roman kao matrica za (ne)spoznatljivost svijeta
Na temelju analiziranih elemenata sintaktike substrukture teksta, ali i onih semantikih koje ovdje neemo detaljnije ralanjivati, razvidna je viestruka srodnost tematiziranih romana. Tri romana za primarni habitus imaju postmodernistiku formaciju,
no njihove temeljne srodnosti upravo su one gdje se odmiu od uobiajenih postupaka
karakteristinih za suvremeni postmodernistiki roman modelirajui specifian strukturalno-konceptualan pristup. Hazarski renik, Istoni diwan i Az pokazuju da je roman
prestao biti knjievna vrsta, a postao knjievnim prostorom (usp. Katunari 2010:358)
koji u sebi sintetizira to god mu je potrebno: od znanosti, filozofije, religije, likovnosti,
do drugih knjievnih vrsta. Radi se o romanima koji su maksimalno osvijestili oblik
i strukturu te i putem njih provociraju pitanja o svrhovitosti ivota i ovjeka i metafizikim koeficijentima to ih (pred)odreuju. Kao zajedniku odliku pisaca srednjoeuropskog opredjeljenja navedeno je prepoznao jo D. Ki istiui da se radi o obliku kao
pokuaju pronalaenja Arhimedove fiksne toke u kaosu koji nas okruuje (u: Virg
2007:211). Upravo tenju redu, uvjerenje da postoji poredak/omjer/oblik koji omoguuje
da sagledamo ivot u njegovoj sloenosti (ak ako i ne uspijemo doprijeti do njegovih
uzroka i funkcije), prezentiraju sva tri romana, i to je ono to ih udaljava od veine postmodernistikih diskursa. Iako s dominantnim romanesknim praksama dijele ludizam
diskurzivne strukturacije i vjetinu tekstualno-intelektualne kombinatorike, povjerenje
u vii kd kojemu je podreeno ustrojstvo svijeta i teksta ono je to ih od njih razlikuje,
pribliavajui ih svjetonazorno ranijim spoznajnim sustavima. Takvu orijentaciju potvruje i njihova referencijalna usmjerenost gdje ne samo da ne postoji potreba da se zane-
mare tradicionalni spoznajni diskursi, ve ih se, naprotiv, neprestano iznova iscrpljuje

netipinim narativnim strategijama viestrukom intertekstualnom eksploatacijom
znanstvene materije, povijesnih izvora i grafikih prikaza.
Sva tri romana promiu teme, svjetonazore i kulturne modele koji na odreen nain predstavljaju bitne odrednice identiteta naroda i prostora. Iako se kod Pavia i Horvat navedeno ogleda i u doticanju povijesnih i kvazi-povijesnih motiva5, primarni plan
njihova komuniciranja kulturnog identiteta, ali i ljudske kreativnosti i intelektualnosti
uope, jest jezik i jezine manifestacije. Ishodite takvog pristupa tekstu, a onda i svijetu,
jest u traenju pouzdana i itljiva odnosa izmeu dijela i cjeline, i obrnuto. Sagledavajui
pojedinca u arabesknoj mrei vremenoprostora u kojem se zatekao i kojim je uvjetovan,
Karahasan i u tekstu oblikuje arabesku gdje svaka pria ima svoje zadano mjesto u sustavu pria, kao i svaki subjekt/glas/pogled u mnotvu razliitih pozicija. Pavi povjerenje u
kodiranost sustava oituje strukturom rjenika ije natuknice nisu birane nasumce, ve
svaka ima odreenu ulogu kako u rasvjetljavanju cjeline tako i u pozicioniranju drugih
natuknica u susljednim dijelovima rjenikog triptiha. To pak korespondira s glavnim
provodnim motivom Pavievih pria onim koji se odnosi na potragu za ljudskim snovima, jer bi se u sluaju sastavljanja svih ljudskih snova dobio ovjek veliine kontinenta,
Adam Ruhani, aneoski predak ovjeka (Pavi 1989:146). Horvat prezentira cjelinu kroz
glagoljiki sustav znakova, pri emu je svaki znak maksimalno semantiki ispunjen, no
bez znaenja i svrhe izvan cjeline pisma. Takoer, u okviru prie, tvorac glagoljice predoava se kombinacijom etiriju pogleda koji podupiru sagledavanje cjeline.
Odraavajui niz specifinih srodnosti, poetike prakse triju autora oblikuju jedinstvenu inaicu postmodernizma u kojoj romaneskna forma postaje matrica za pokuaj
spoznavanja ovjeka i kulturnog kozmosa kojim je predodreen. Radi se o modelu koji
crpi najbolje postmodernistike odlike, kao to su ludizam i vjetina kombinatorike,
istodobno se pokazujui osebujnim nastavljaem ranijih formacijskih svjetonazora. Naveden spoj kod sva tri autora uvelike je omoguen i njihovom profesionalnom ukljuenou u humanistike i drutvene znanosti, a u njegovoj pozadini jest upravo ona aporija
koju donosi poetak Istonog diwana injenica da je ovjeku strano na ovom svijetu
ba zato to mu je dragi Bog naloio da zna, a ograniio mu znanje da se ne bi uznio preko svojih granica (Karahasan 1994:26).
Literatura
Bagi, Kreimir (2011), U ime abecede, Vijenac, god. XIX, br. 441, 7.
Bajramovi, Muris (2009), Knjievnost kao komunikacija: umjetniko djelo kao znak, Njegoevi
dani 1. Zbornik radova sa meunarodnog slavistikog naunog skupa, Univerzitet Crne Gore,
Filozofski fakultet, 207-214.
Biti, Vladimir (2000), Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb.
Damjanov, Sava (2002), Srpska postmoderna proza na kraju 20. veka, Polja. asopis za knjievnost i teoriju, god. XLVII, broj 421, http://polja.eunet.rs/polja421/421-11.htm#Top
5
Kod Karahasana, s obzirom da zbivanja ne smjeta u okvir svoje matine drave i naroda, to je manje
izraeno i ogleda se samo u opoj kompatibilnosti religijskih i svjetonazornih sustava.
Deli, Jovan (1991), Hazarska prizma. Tumaenje proze Milorada Pavia, Prosveta, Beograd,
http://www.rastko.rs/knjizevnost/pavic/studije/jdelic-prizma.html#_Toc46901727
Eko, Umberto (1965), Otvoreno djelo, Veselin Maslea, Sarajevo
Horvat, Jasna (2009), Az, Naklada Ljevak, Zagreb
Karahasan, Devad (1994), Istoni diwan, Bosanska biblioteka, Klagenfurt/Celovec
Katunari, Draen i dr., ur., (2010), Europski glasnik, god. XV, br. 15, Zagreb
Kazaz, Enver (2001) Pria / tekst / svijet: Romani Devada Karahasana, Novi Izraz, god. 3, br.
12, http://www.openbook.ba/izraz/no12/12_enver_kazaz1.htm
Kos-Lajtman, Andrijana (2010), Ontologija stvaralake igre u romanu Az Jasne Horvat, Rije,
16(1), 218233.
Lodge, David (1988), Naini modernog pisanja, Globus, Zagreb
McHale, Brian (1992), Constructing Postmodernism, Routledge, London and New York
Paro, Frane (2008), etiri glasnika Radosne vijesti Konstantina Filozofa, Slovo, 56-57 (2006-07),
421-438, Zagreb
Pavi, Milorad (1989), Hazarski renik, Prosveta, Beograd
Pele, Gajo (1999), Tumaenje romana, Artresor, Zagreb.
Petzold, Dieter (1986), Fantastic Fiction and Related Genres, Modern Fiction Studies, 36
uvakovi, Miko (1995), Postmoderna (73 pojma), Alfa, Beograd
Virg, Zoltan (2007), Odnosi i glasovi u tranziciji, Matica hrvatska, Ogranak Osijek, Osijek
http://www.openbook.ba/forum/dzevad_karahasan.htm
UDK: 821.163.42(497.6).09-94 Hrnjka, R.

821.163. 42.09-94 Rubil, E.
Emilija Kova: Hrvatsko-bosanskohercegovaka

paralela u enskom ratnom diskursu
...kad sve proe, ostat e jedino
pria. Kamo sree da bude
dobra, to bolja, najbolja.
(Ivankovi 1995)
Rad elaborira paralelu izmeu dviju knjievnosti koje su, oblikujui se u srodnim uvjetima (odreenost ratom, to aktaulizira pitanja identiteta osobnog i grupnog), kontekst
jedna drugoj. Tematizirane autorice (Ruica Hrnjka i Emica Rubil) pripadaju skupini
koja njeguje ratni diskurs u uem smislu (izvorna ratna pria) svjedoei stvarnost upisanu u tijelo, i to u ime kolektiva. Tovremena jaka zbilja inicirala je poetiku regresiju,
obnovu mimetinosti kao produktivnog poetikog naela. Kontekst rata i neposredna
ukljuenost autorica u aktualna zbivanja mobiliziraju emotivnu i pozitivnu energiju dodajui budniku intonaciju tekstu. Nizak stupanj beletrizacije u skladu je s dokumentaristikim i prosvjetiteljskim tendencijama. Vanim strukturnim slojem teksta namee
se njegova idejnost/ideologinost: po svojoj prirodi ona je tradicionalistika, ovjerena
ivotnim modusima grupe, na koju se i rauna kao na recipijenta. Odabrane autorice, s
obzirom na estetsku vrijednost teksta, nisu pretendentice na visoko mjesto u strukturi
svoga vremena, no nezaobilazne su kao svjedoci vremena ija je rije autentina i ovjerena osobnim iskustvom.1
Kljune rijei: ratni diskurs, autobiografinost, testimonijalnost, hibridizacija
Croatian-Bosnian-and-Herzegovinian Parallel in Womens War Discourse
The paper elaborates the parallel between two different literatures, which, having been
shaped by similar conditions (they were both determined by war, which shifts the focus
to the issue of both individual and group identity), provide context for one another. The
elaborated writers (Ruica Hrnjka and Emica Rubil) belong to a group that cultivates
the war discourse in its narrow sense (the original accounts of war) by witnessing the
1 Djelo ovih autorica, bavei se ruralnim prostorom, ublaava tezu Jurice Paviia koji najveom slabou
hrvatskog novog verizma vidi u tome to je drutvena slika koju nudi selektivna i uljepavajua. //
Hrvatski novi verizam tako je pun dilera, temera, pankera, dankija i rejvera. // Zagreb se doima kao
megalopolis u glamuroznom, dekadentnom bedu. // Hrvatska uope nema urbano-seljaku knjievnost,
iako je urbano-seljaka nacija. () kad se u jednoj knjievnosti toliko govori o njenom realizmu, verizmu
i naturalizmu, a kad ona tako uporno preuuje mainstream vlastitog drutva, onda to ne govori vie o
knjievnosti, nego o dubokoj kulturnoj nelagodi i strahu pred ponorom istine o vlastitom (mizernom)
identitetu.
310 Emilija Kova: Hrvatsko-bosanskohercegovaka paralela u enskom ratnom diskursu
reality carved into the body. The strong reality of the time launched a restoration of mimeticity as a productive poetic principle. The context of war and the immediate involvement of the authors in the current state of affairs mobilize emotional and positive energy
while also infusing the text with a clarion call. The low degree of fictionalization suits
the documentaristic and enlightening tendencies well. Its ideologicity imposes itself as
an important structural layer: it is traditionalistic, authenticated by the groups modus
vivendi. Absence of quality characteristic for a womens writing is evident. Even if the
chosen women writers do not spearhead the aesthetic assessment of the text, they are
crucial as witnesses of the time, writers whose words are authentic and confirmed by
personal experience.
Key Words: war discourse, autobiographism, testimoniality, hybridization
1. Teorijske pretpostavke
Sustavi su konstrukcije u neprekidnoj tranziciji: opisujui ih zaustavljamo proces nastojei sagledati njihovu momentanu konstelaciju s mjesta na koje se kao motritelj (itatelj,
kritiar, povjesniar) pozicioniramo i upisujemo. Svaka takva pozicija ima svoje slijepe
kutove i svoje junake, to je u skladu s postmodernistikom interpretacijom zbilje i
umjetnosti.
Relevantnost odabira malih pria/autorica koje tematiziramo ovim izlaganjem
temelji se na ideji Antuna Barca (1947) o veliini malenih, autora i djela koji ne predstavljaju vrne toke, ali u veoj mjeri odraavaju drutveni ivot kolektiva od svojih velikih
suvremenika.
Budui da su devedesetih Hrvatska i Bosna i Hercegovina dijelile istu sudbinu,
logino je oekivati interakcije i srodnosti2 i na rubnim dijelovima sustava.
2. Modeli
U hrvatskoj enskoj domovinskoratnopisamskoj proznoj produkciji sudjeluje nekoliko
generacija razliito pozicioniranih (prostorno i idejno) te moemo govoriti o trodijelnosti tog sutava3.
2 Periodika u Hrvatskoj donosi relevantne informacije o knjievnom okruenju i produkciji u Bosni i
Hercegovini, autori/ce migriraju (i fiziki i energetski, tj. u ovom sluaju objavljivanjem u hrvatskim
nakladnikim kuama, prisutnou u glasilima) te mnogi ulaze u prostor obaju knjievnih sustava. Na razini
kulture, koridor Hrvatska Bosna i Hercegovina bio je prohodan. Na taj nain bosanskohercegovaka
knjievnost izala je iz izolacije, to je valorizirano u kritici i pregledima: Najvei i najsvjetliji ulaz u
deutschprechu, meutim, predstavljala je i predstavlja mala izdavaka kua Durieux iz Zagreba, iji je
urednik Nenad Popovi iskoristio svu svoju meunarodnu reputaciju i dovitljivost da bi ove knjige ugledale
svjetlo dana u velikom njemakom jeziku (Stoji 2001).
3 Takvu koncepciju sustava obrazloila sam u disertaciji enski diskurs devedesetih godina dvadesetog stoljea
u hrvatskoj knjievnosti: naini upisivanja ideologije (Zagreb, 2010., mentorstvo Julijane Matanovi);
Prvi krug: usmjerenost na temu rata/javnih drutvenih odnosa te eksplicitnu ideologinost (unutar kruga
razluive su manje skupine: 1. A: glas ideoloki Drugog (obiteljske) prie iz neposredne prolosti; 1.B: ratni
diskurs u uem smislu; 1.C skupina: knjievnost u egzilu);
Drugi krug: decentriranje teme rata i ideologije;
Trei krug:odustajanje od teme rata i ideologinosti vezane uz ratnu dogaajnost; autorice mlaeg narataja.
Bosna i Hercegovina je iz svojih posebnosti (dugotrajnost intenzivnog rata, posebno

ugroenost Sarajeva kao kulturnoga sredita, to je znatno otealo kulturno djelovanje)
ratnu zbilju upisala simultano s njenim trajanjem, stvarajui i kvalitativno i kvantitativno zamjetan korpus. U hrvatskoj knjievnosti tema ratne zbilje velikim je dijelom odgoena pa je i produkcija i valorizacija jo uvijek pred nama4.
3. Korpus
Na vrlo slian nain, u naznaenom prostoru malenih, problem vremena tematizirale su
Emica Rubil5 i Ruica Hrnjka.6 Povezuje ih niz izvanjskih slinosti: obje su osvijetena
i deklarirana hrvatskog identiteta, roene i definirane na prostoru Bosne i Hercegovine, obje svoj stav ovjeravaju u konkretnom zbivanju i oblikuju kao osobno svjedoenje,
govore iz srodne pozicije, s (prostorno) rubnih mjesta Bosne i Hercegovine (Posavina /
Kupres) i iz rubnog prostora knjievnosti (nisu knjievnice). Nijedna nije upisana u antologije, ne proiruje inovacijom prostor knjievnosti: one su konzervativni dio sustava
(sile tradicije), no nune jer silama inovacije (Kreimir Nemec, preuzeto iz Kazaz
2004:29) omoguuju beskompromisnost poetikih izbora.7 Iskustvo izuzetnog (rat) aktivira njihov latentni potencijal (talent i voluntarizam).

4. Paralele
a) Tematika i oblik
Beskompromisno opredjeljenje za aktualno rezultira priama o traumatinom
iskustvu stanja ne-normalnosti. Premda tekstovi fingiraju prezentnost i neposrednost
dogaanja (u funkciji simulacije te blizine i neposrednosti jest i visoki emotivni potencijal teksta), strukturiranje zbivanja kao pregledne i logine cjeline trag je vremenskog
odmaka.
Emica Rubil pripada skupini koja njeguje ratni diskurs u uem smislu (izvorna pria
s ratita), svjedoi stvarnost upisanu u tijelo, tako da je njeno djelo odredivo kao autobiografski roman.
Dominantno je konstruktivno naelo linearnost: fragmenti se nadovezuju u kronolokom slijedu, a mogua jednolinost teksta razbija se vremenskim ekstenzijama ili in4 Sumacijska ocjena tovremene hrvatske produkcije nije visoka: hrvatski roman upao /je/ u stanovitu
krizu identiteta i moe se rei da je, unato nekim znaajnim postignuima, iznevjerio oekivanja (Nemec
2003:411); nedostatak vremenskog odmaka i analitikih predradnji oteavaju mogunost sagledavanja
domaaja pojedinih procesa (Stoji 2001); devedesete kao meutrenutak, u kojem se tek u naznakama
nasluuju novine (Jagna Poganik 1995). Za razliku od toga, bosanskohercegovaka je ocijenjena visoko:
U knjigama hrvatskih knjievnika ovaj rat je prikazan marginalno i jadno /.../. Ali su zato bosanski pisci
pokazali da i u ratu moe nastajati velika knjievnost, da se najbolje pisalo tamo gdje se umiralo (Branimir
Donat, prema Stoji 2001).
5 Emica Rubil, Darovi pakla Matica hrvatska, Zagreb,1998., edicija Svjedoanstva, Dokumenti; roena 1959. u
Novom Selu, gdje ivi do 1992., kad odlazi u izbjeglitvo; ivi i radi kao medicinska sestra u Poegi.
6 Ruica Hrnjka, Kupreka saga, Zagreb, 1997.; roena 1948. na Kupresu, srednju kolu polazi u Osijeku,
Pedagoku akademiju u Banjoj Luci, gdje ivi do 1993. radei kao uiteljica; odlazi u progonstvo u Dalmaciju;
pie dnevnik (Dnevnik, 1992./93.) te novele; lanica je DHK HB, ivi i radi u Kupresu.
7 Nerijetko tradicionalistiki diskurs nije doekan blagonaklono: Naalost, u korpus ratnog romana spada
i regresivni tok obnove epinosti, figure heroja, ideologijski usmjerenog svjedoenja ( Kazaz, 2004, 154).
terpoliranim retrospekcijama, koje akcentiraju idejne ili emotivne momente (odabrane

su uglavnom s podruja religioznog: autorica digresira opisujui ritualne prakse kojima
se obiljeavaju religiozni blagdani Uskrs, Boi, Velika Gospa, Dan srca Isusova, ili
politiki dogaaji npr. vrijeme izbora trenutak u funkciji afirmacije nacionalnog).
Oboje su i akcentirani momenti javnog ivota i momenti privatnog (obiteljsko okupljanje), u kojima pripovjedaica uvijek ima vano mjesto integrirajueg subjekta. Na taj je
nain omogueno kombiniranje javnih i privatnih zbivanja te tako dvije prie (javna i
privatna) bivaju vre povezane. Globalna je struktura hibridna: naracija se naslojava
diskurzivnim interpolacijama (pisma, razmatranja, dokumentarni materijal). Takav rezultat ne generira iz poetike odluke, nije osvijetena poetika strategija nego rezultat
elje da se stvarnost svjedoi to autentinije svim dostupnim nainima i materijalom.
Mali broj pria Ruice Hrnjka direktno se tie rata. Govori se uglavnom o njegovim
posljedicama: iskustvo izbjeglitva (u osobitoj varijanti sadrajnog izbjeglitva: ne eka
se povratak nego se, prakticirajem prekinutog ivota, radi na njem: Na sve strane se para,
upreda, raspreda, rastavljaju ili sastavljaju niti, a onda se plete /.../ Nisu eljad nauila sjediti besposlena. Dosadno je cijeli dan dangubiti /.../ Pa neka kau dalmatinski hoteli jesu li
ikada imali ovakve goste, Kupreke izbjeglice, 101/102), koje autorica svjedoi osobno, ali
mu ne daje osobni ton. Naglasak je na kompaktnosti i afirmaciji grupe, njenih integrativnih elemenata zahvaljujui kojima kolektiv istrajava u momentima krize.
Vanjski konflikt vaan je kao kontekst u ozraju kojeg kriza identiteta dobiva jasnija
obiljeja i vanost kao dio sustava. Autorica je materijalu postavila vrlo jasan cilj svjedoiti8 te pripadnost zapisa vrsti za nju nije problem. Kombinira fragmente s odlikama memoaristike, etnoloke zabiljeke i istu naraciju9 (sredinji ciklus niz je potpunih
novela).10 Kratkoa oblika, jasna reenica, stereotipna motivika, socijalna motivacija, jasna valorizacija i afirmacija opih kakovosti ove tekstove pribliavaju pukim/jednostavnim oblicima, a knjigu definiraju tivom za iroke narodne mase. Zapisima se nikako
ne moe porei formalna izgraenost, cjelovitost, kao ni skala emotivnih kvaliteta.
b) Pozicija pripovjedaa
Umjetnost uglavnom tei individualizaciji glasa, riskirajui u svojim beskompromisnijim momentima recepciju, no razmatrane autorice prioritet daju komunikaciji bez
oteavanja.
Pripovjedni glas Emice Rubil oblikovan je kao prvo lice jednine koje je sudionik
zbivanja: osobno iskustvo ispisuje se iz pojedinane vizure, uz poopavanje iz jednog
8 Danas, kad ivimo po raznim mjestima i dravama gdje se raaju i odgajaju naa djeca, kad je izvor na
kojem smo se napajali presuio, bojim se da se to sve ne zaboravi, da ne nestane. A to bi znailo da se i mi
gasimo, da gubimo svoj identitet, 8.
9 U novoj bosanskohercegovakoj prozi prisutan je, uz postmodernistiku destabilizaciju anrova i
hibridizaciju naracije, povratak prii i prianju, ak obnova realistike tradicije pripovijedanja u nastojanju
da knjievni tekst bude, uz ostalo, i neka vrst etikog dokumenta povijesnog uasa (Kazaz, Lovrenovi
2009:5).
10 Fragmenti su grupirani u tri ciklusa: 1. Zidine (sadri izrazito etnoloku grau), 2. Sjeanja (dominacija
narativnosti), 3. Dani agresije i oaja (spoj prethodnih ciklusa).
U Zidinama niu se jasni, saeti zapisi obiaja, uz povremeno ukljuivanje osoba, i to samo nominalno. Akter
u tim priama je kolektiv, mi. Tek u manjem broju, i to u sredinjem ciklusu, lik prerasta u karakter.
Trei je ciklus niz situacija biografsko/autobiografskoga tipa: biljei karakteristine ivotne situacije i osobnosti,
tj. to je otpor zaboravu cjelokupnim sjeanjem.
u jedino (gramatika jednina podrazumijeva iskustvenu mnoinu), kao iskaz iskustva

grupe, kompaktne cjeline/jednine bez disonantnosti, promiui tako ideal homogenosti11. Kazivaica funkcionira kao fraktalni dio cjeline/sredine, ima sva svojstva te cjeline,
pa se doima da njeno pravo na prosudbu proizlazi iz strukturiranja glasa kao svjedoitelja opeprihvaenog (istina je izvan nje kao pojedinane osobe, ona joj samo daje glas).
Glas je situiran u 1. lice, ali je motrite izvanjsko12. Pripovjedaica se pozicionira unutar
obitelji na mjesto majke, koje je analogon odnosu domovine i naroda (majka i zemlja/
domovina raaju):
Zemlja nije raala tako plodno kao ena Posavine. Nae mravo djetinjstvo sasijecala
je dodue neimatina, ali se u to doba nije mogla mjeriti s prekrasnim livadama, divljim plodovima, kojih je kao za inat bilo u izobilju. (11)
Time sebi priskrbljuje povlatenu, ktoniki postavljenu ulogu: nositeljica je i odravateljica ivotne osnove, u dosluhu s temeljnim (mitskim) naelima ivota, ime njena
poruka dobiva na vjerodostojnosti, dojmljivosti i imperativnosti. Za optiku i uvjerenje
pripovjedaice postoji istina i ona je oigledna, nema mjesta sumnji, nema Drugog kao
nosioca (potencijalno) prihvatljivih naela:
Na jedini skup koji je oznaio kod nas predizbornu kampanju HDZ-a svi smo ili.
(34); To je /proglasiti teritorij Hrvatske Srbijom, op. naa/ kao kad netko ovjeku eli
oteti ime. A on ga nosi otkad postoji. Sve do smrti. (49)
Ispovijest uglavnom i jest monologini tekst, no ispovjedni subjekt kakav konstruira
Emica Rubil nema ni svog unutarnjeg Drugog. Iskazi su kategorini i iskljuivi, sami po
sebi trebaju se shvatiti/prihvatiti kao istina13.
Ruica Hrnjka, odnosno njena konstrukcija pripovjednoga glasa (homodijegetian14 pripovjeda: nije lik u prii nego je najee oblikovan kao dobar poznavatelj i zainteresiran svjedok), ispisuje ve spomenutu kvalitetu malenih vjerodostojno odraava drutveni ivot svog naroda i time nastupa kao (puki) prosvjetitelj: ona je glas za
mnoge i glas o njima.
Naelna blagonaklonost i afirmativnost autorice prema sredini tek se povremeno
poremeti tijekom i logikom prie pa se upie (blaga) kritika.15
Kontekst rata, agresije i ugroenosti mobilizira emotivnu i pozitivnu energiju dodajui budniku intonaciju tekstu. Nizak stupanj beletrizacije u skladu je s dokumentaristikim tendencijama teksta. Glas je monologian: autorica ne posreduje tue iskustvo
nego svoje poopava kao univerzalno. Tako oblikovane, etnoloke zamjedbe povremeno
funkcioniraju kao ortopraksijski prirunik.
11 Kao da s dravom narod nije ivio u istoj dravi /.../ njeni praznici postoje samo zbog sebe, a narod, eto,
ivi svoj ivot slavei svoje blagdane, 9, kurziv na.
12 Pojam motrita i glasa upotrebljavamo prema distingviranju Gerarda Gnetta kako ga saima Vladimir
Biti, (2000: 141, 160).
13 Nakon doruka i blagoslovljenog jela, kako je i red, idemo estitati Uskrs, 39; kurz. na. Umetnuta opaska
kako je i red naglaava ispravnost iskaza, njegovu samo-po-sebi-razumljivost, sudei iz pozicije autorice,
odnosno unisone sredine, kakvom je ona poima.
14 Usp. Biti 2000: 439.
15 Npr. Rosa ne moe opstati u konzervativnoj sredini: Rosa se zaputi u svijet jer je znala da je ovdje u Kupresu
izgubljen sluaj. Tamo se udade, skloni se svitu s oiju, Kopile, 62-68.
Velika koliina teksta Ruice Hrnjka pripada diskurzivnom modusu, a zamjedbe

profilu etnologa. Pragmatinost i testimonijalnost protkivaju se narativnou kojoj je
stupanj fikcionalnosti teko detektirati. Za razliku od Emice Rubil, odnos glasa i motrita koherentniji je, i to zbog kontinuiranog dislociranja pripovjedake pozicije (japozicija, koja uvijek doprinosi vjerodostojnosti, prelazi u mi-poziciju, ime se ostvaruje i
vjerodostojnost osobnog potpisa i snaga svjedoenjem kolektiva). Motrite je kolektivno,
a glas je mnoina koja se povremeno gramatiki izrazi kao jednina. Ne teei arbitriranju iz neke nadreene pozicije, dobro integrirane u skupine s kojima dijele zbilju, obje
pripovjedaice, izdvojene u poziciju sredinjeg lika, prenose svoje iskustvo kao iskustvo
skupine, odnosno govore u ime skupine.
c) Skupine i njihov identitet
Emica Rubil dijeli socijalni kontekst na kontrastirane pozicije/skupine mi (narod,
oni koji imaju pravo, ali im je poreeno u produetku suodnoenja, tj. u definiranju
parametrima nacionalnog, to su Hrvati-vjernici)) i oni, koje je dvostruko Drugo: istonacionnalno vlast, poricatelji prava, ne-Hrvati, nevjernici komunisti i inonacionalno
Srbi.
Mjesto razgranienja na mi i oni unutar istonacionalnog nije deskribirano nego se
podrazumijeva (zasniva se na opem uvjerenju, mitu) pa stoga moe inicirati niz pitanja16. U osnovi sve su razlike ideoloki uvjetovane. Oni su negativno odreeni: komunizam je mit u kolokvijalnom znaenju: la, obmana, izmiljotina, a narod (mi) posjednik
istine. Inonacionalna skupina, (drugi oni, Srbi) po istom je principu (ideolokom, zbog
poistovjeivanja s komunizmom kao negacijom religioznog stava) negativno odreena17.
Relacija grupa, kako je vidi Ruica Hrnjka, takoer dobiva izrazito konfrontirajuu
konfiguraciju: Kupres (metonimija za mi) svi drugi (oni). Kupres ima mjesto nezamjenljivog i nedoseivog ideala. Nijedna druga sredina ne nudi prihvatljivi potencijal
kvalitetne egzistencije18. Domovina je predstavljena kao nadrealna kategorija. Kupres je
mitsko mjesto gdje je ovjek Antej sastavni dio prostora: jedno s njim i jedino u njem
moe se ostvariti autonomna misija i bit19.
Bog je ovjeka stvorio od zemlje. Ali svi ljudi nisu stvoreni od istog komada zemlje.
// stoga se nai ljudi prepoznaju meu tisuama. Oni su uporni i uspjeni, poslovni
i odgovorni,bdobroudni i veseli, njeni i osjeajni, odani prijatelji i vjerni suradnici.
(48)
Kolektiv i njegove identifikacijske toke vrne su vrijednosti ovih pria: obiaji, vjera, obitelj (mitem Bog i Hrvati); idealiziran prostor nadopunjava se idealizacijom kolektiva: Ovo su Kupreani, navikli na sve nevolje, navikli na progone.20
16 Osobito
je problematian pojam naroda: tko jest, a tko nije narod?, dijele li se stanovnici jedne zemlje na
narod i nenarod?, kako je opstala, pa i nastala, drava, vlast ako su svi bili protiv nje?
17 1. ivei dugo na istim prostorima ispreplele su se i prijateljske i rodbinske veze sa srpskim narodom./
Nismo ih mrzili, 49; 2. Ima li dijaloga sa Srbima? Bilo ga je dok jednog dana iza nove barikade Srbi nisu
zapucali po naima; Stradanje Muslimana i Hrvata u mjestima u koja je ula srpska vojska svjee se pamti
pa se boje osvete, 105; 3. Umorna mrnja koja je tekla iz straha zaustavila se, 105. Mrnja je izgradiva i
razgradiva: raa se kao produkt rata, s njim i nestaje (Ne mrzim vie Srbe. Ne znam kad se u meni dogodila
ta promjena, 167.
18 Ni Lijepa Naa ne dobiva takvo priznanje; vidi priu Jelina nova iskustva, 68-70.
19 Crtice Naa zemlja, Moramo se vratiti.
20 Kupreke izbjeglice, 101/102.
Ne inzistira se na odnosu pozitivno-negativno. Pripovjedno motrite orijentirano je

jedino na svoje: Drugo je neprihvatljivo budui da ne posjeduje emotivnu i integracijsku
vrijednost, do ega je autorici prvenstveno stalo.
U definiranju identiteta Emica Rubil se oslanja na dominantne socijalnog konteksta,
na recipijenta tradicijski zaokupljenog (ideali vjera, nada, zemlja kao majino krilo,
prkos, poznavanje korijena vano je korijeniti se!) .
Aksiomatski zahtjev ljubavi za domovinu, i kao zemlju i kao rod, postaje najbitnija
identifikacijska odlika osobe, a time i unifikacijska: Nae su sudbine, ako i nisu jednake,
ono po stradanju sline, a gotovo jednake, teke zbog ljubavi prema grudi nemirne, a opet
prelijepe zemlje, tople kao majino krilo, 6 (isticanje nae).
Identitet (i grupe i pojedinca) oznaen je i temom jezika (Otimaju mi iz krila materinski jezik, 22: konstrukcija sugerira doivljenost jezika kao djeteta, slabijeg dranje u
krilu, ali i kao majke, starijeg, nadreenog jezik je materinski, a oboje su za Emicu Rubil svete vrijednosti). U tom je smislu indikativno ugraivanje jezika u identitet, tj. imenovanje po principu nomen est omen: izbor imena takoer svjedoi svjetonazor autorice,
njenu opredijeljenost za hrvatstvo i katolianstvo (braa i sestra Anto, Jozo, Nikola,
Danijel, Marica; djeca Tomislav, Vjekoslava, Luka, Danijel; mu Marko).
Kao prosvjetarka, Ruica Hrnjka duboko je svjesna pitanja identiteta i njegova svjedoenja. Knjizi je jasno postavljen i cilj (sabrati etno-materijal, obiaje, pjesme, prie,
nae blago, 7) kao temelj i dokaz identiteta i stav (svjedoenje kolektiviteta kao vrijednosti, Sebe kolektiv izgrauje i potvruje kroz vrijeme i ugrauje u kulturu. Oblici postojanja, poimanje ivota, rjeavanje konflikata i trajanje s njima i njima usprkos sve je
batina. Naravno i jezik. Autorica je svjesna da sa svijetom nestaje i njemu primjeren
jezik te ga biljei i opisuje, osobito etnike egzonime i historizme (oblikuje ih kao fusnote: adet, opaa, armen, sermica, kodo, sani).
d) Ideologinost
Literarni model obiju autorica mimetiki je i testimonijalan, sa snanom ideolokom oznaenou.
Ideologinost teksta Emice Rubil postavljena je na samom poetku (jedinstvenost
doma, obitelji, domovine, nacionalnog) i u tom se zadanom okviru ozbiljuje cijela pria.
Idejna jasnoa i uvjerljivost teksta autorici je vrlo vana: oblikuje ju u raznim modusima,
od doslovne eksplikacije, iskazivanja razgovornom frazom do zgunjavanja u metaforu
i naglaenog poetiziranja, raunajui na intrigiranje dopadljivou. Svijet se strukturira
iz osnovnog kontrasta vjera ne-vjera, koji se razvija u mogue opozicijske nizove: religiozno komunistiko, kri zvijezda, istina la, mi oni, elja prinuda, sloboda
nesloboda, a nadasve kontrast vlast/politika crkva. Uspostavom suprotnosti (kri
zvijezda) dovodi ideologije u odnos muitelj rtva te tako religioznost dobiva auru istine poricane s pozicije jaeg i (privremenog) pobjednika vlasti i njene ideologije (Prvi
maj se morao obiljeiti, 9; Tu, u tom dvoritu /crkvenom, op. naa/ prestajala je dravna
ovlast. Ona je namrgoena stajala s druge strane ograde. U tu vedrinu nije smjela, 10;
komunizam je teret zvijezde, 11; vjera je blagdanska veselost, vedrina, 10).21
21 Mjesto koje ipak problematizira takvo tradicionalistiko poimanje vjere jest neelaborirana injenica o
raspadu prvog braka junakinje Darova pakla. Kidanje zavjeta nije argumentirano, no taj konflikt ostaje u
potpunosti dio nekog predvremena koje se ne manifestira ni u odnosima ni u svijesti osoba.
Takvo je odreenje jasno ve u prilino suptilno oblikovanoj naznaci s leksike razine: blagdan (vjerski: blago, ugodno) praznik (komunistiki: isprazno). Premda je kontrastiranje vrlo jasno, autorica pojaava eksplicitnost odnosa, to postie denotativnom
atribucijom (vlast dobiva atribute namrgoena, podmukle). Protiv vlasti je i sama
priroda, koja podupire plodnost ovjeka i zemlje usprkos nemaru institucija: neimatina se nije mogla mjeriti s prekrasnim livadama, divljim plodovima, kojih je kao za inat
bilo u izobilju (11, kurziv na).
I Ruica Hrnjka opisuje gotovo identino idejno-ideoloki definirane grupe i odnose: mi vjernici (oni koji idu u crkvu) i oni nevjernici (uitelji, Srbi, komunisti).22 Oni
su strano tijelo, doljaci, vanjski, uhode.
Ili smo u kolu, i znali smo da postoje dvije vrste ljudi. Jedna su oni koji idu u crkvu,
mi i nai roditelji, a drugi su oni koji ne idu u crkvu, a to su uitelji, Srbi i komunisti.
(101)
Predstavljeni je svijet nespojivo podijeljen: sastoji se od krajnosti i iskljuivosti. Naznake mogunosti pribliavanja polova i ublaavanja konflikta nema. U tom smislu i ne
radi se o ideologiji nego o mitologiji.23
Djelo obiju autorica proslava je svoga: veza uspostavljenih na krvi, roda, obitelji, pa
onda i na-roda i njemu pripadajue tradicije, postignua kolektiva:
Emica Rubil: Volim uti nau izvornu pjesmu, posebno u ovakvim prilikama /Uskrs, op.
naa/. Pjesma naroda s ovih prostora doe mi kao potvrda, 41.
Ruica Hrnjka istoznanu ideju prenosi identifikacijskom slikom: Volim svoj Kupres,
istom onom ljubavlju kojom dijete voli svoje roditelje, 7.
Tradicionalistiki stav proizvodi i tradicionalistiku metaforiku: zemlja je majka,
pupanu vrpcu izmeu zemlje i ovjeka predstavljaju odanost, ljubav. Odvajanja nema
bez patnje, tovie bez krvi (A ovjek od kad pamti uporno pogiba zbog nje jer mu je
draga i jedina, jednako nuna kao i majina utroba. / ovjek i zemlja! / Jedno bez drugog
ne mogu. Jedno bez drugog ne ive. Ako se pokua presjei ta veza potee krv!, 5).
Za Ruicu Hrnjka patrijarhalnost je jedan od idiomatinih i nedodirljivih aspekata
ivota posveenih tradicijom. Ideja univerzalnog, bogomdanog reda ne postavlja se kao
pitanje (ako bi se tko ogrijeio o obiajne zakone, ako ne bi potovao, najprije Boga, a
onda starijeg //, to je bilo zlo24). Jasnoa poruke, kolektivitet, tradicija kao temeljna
vrijednost, emotivni angaman i antitetinost postavljenih odnosa mi oni, sad nekad,
nae tue imaju za cilj proslavu etnosa. Budniarski impostirana proza s izrazitim
etnolokim interesom kazivaa (zapisuje i fragmente narodnih obrednih pjesama25) glas
je svijesti koja svjedoi svoju ugroenost u prostoru i vremenu te ivot kao sudbinu: u
svijetu Ruice Hrnjka ne postoji izbor. Stvari su odreene viim naelom: Bogom, tradicijom, kolektivom. Ona je glas spreman svjedoiti pravo nekih principa na nadreenost
22 Crtica
Komunistika kola.
Dovrena apsolutizirana ideologija tako vie nije ideologija // Takvi iskazi ne mogu se analizirati,
jer unutar jezika-svijeta, koji je tako uspostavljen, nema ni mogunosti opreka, tj. ideologija regredira u
mitologiju (Solar 1988:25).
24 Crtica umski ljudi, 95.
25 Dobro jutro gazdarice / estite ti Materice, Materice i Oii, 13; Mi hoemo da pivamo, Lanene muke,
195.
23
i prioritet: obitelj, rod i narod ukljuenost, ukorijenjenost, prilagoenost, prihvaenost

vrline su stabilnoga sustava iz kakvog se govori i za kakav se svjedoi.
Zbog ukidanja Drugosti nema ni dijaloga jer je priroda dijaloga horizontalna: pristati na nj priznavanje je jednakosti s drugim, sugovornikom. Emica Rubil uvijek bira
vertikalni, autoritativni poredak. U tome i jest jedna od aporija njenog diskursa: protivei se monologu vlasti, ona namee svoj monolog, isti tip svijesti i svjetonazora kojemu
se, kad je stav drugog, protivi kao zapreujuem i destruktivnom.
Sklonost vertikali, hijerarhizaciji i konzervativnom svjetonazoru koji se i ne dovodi
u pitanje, vidljiva je i u odreivanju socijalnih pozicija: mukarac odluuje i djeluje, gradi
i ratuje (stvara budunost); ena pomae, podrava, prihvaa; djeca postoje, ali su ono
nemaju funkciju u strukturi drutva, ekaju odraslu dob.
Ruica Hrnjka takoer dijeli svijet na muki i enski: mukarci brane dom (A najvea briga su sinovi i braa, gore na bojinici u Tomislavgradu, 102), ene rade rune
radove i odravaju obrede. Vitalnost i ukorijenjenost kvalitete su koje autorica nudi kao
univerzalni odgovor na provokaciju destrukcije u kriznom momentu.
Ne otvara se mogunost postojanja i ozbiljenja pojedinca izvan kolektiva. Kolektiv
je uvar identiteta. Nadreene strukture (obitelj, rod, narod; selo, grad, domovina) profiliraju pojedinca te je stoga i njegov odnos prema njima, i to pozitivan odnos, nuni dio
osobne etike. Kao to se dogodila homogenizacija/redukcija na razini grupe (svi su isti/
jedno), dogodila se i na razini pojedinca (sveden na svoje unutarnje jedno). On sam za
sebe ne dosie potpunost, cjelovitost, integritet: on je trajno dio obuhvatnijeg entiteta,
organizma/roda/naroda (Ja sam jedna stopa mog naroda, 6; Nesretan je svaki onaj tko
ne zna tko je i kamo pripada. On je samo iupana biljka koja mora uvenuti ili parazitirati
na tuim korijenima, 7).
e) Upis religioznog
Religiozno ponaanje podrazumijeva se kao jedini i samorazumljiv ispravni oblik
ponaanja. Radi se prvenstveno o oblicima tradicionalne religioznosti: okupljanje za
blagdana, proslavama raznih stupnjeva inicijacija (roenje, krtenje). Religija je kohezijska vrijednost, ona kolektiv dri na okupu potkrepljujui mu uvjerenje o istim vrijednostima kao vrlinama, i to vrlinama univerzalnoga ranga.
Upisujui religiozno, Emica Rubil ne stvara sustavan odnos izmeu svoje i biblijske
prie: religiozno nije prisutno kao tekst, proizvod kulture i umjetnosti, nego kao ivotna
praksa. Tako na razini religiozne prakse subjekt Emice Rubil nalazi rjeenje za osobnu
konstruktivnost: beznau se suprotstavlja raanjem (djeca kao dar Boji, trudnoa kao
blagoslovljeno stanje) i tako niti zlo, mrnju, tj. darove pakla: U naruju mi moj mali
sin. // Donio mi mir, potvrdu ivota, ono najljepe, 165.
Kao i ostali iskazi, i ovi religioznog tipa funkcioniraju monoloki, kao izraz jedine
mogue istine26.
Ve naznaeno poimanje ivota kao sudbine, shvaanje da su stvari odreene viim
naelom (Bogom, tradicijom, kolektivom) i u prozi Ruice Hrnjka istine su koje se ne
preispituju. Obredna praksa i iskazi religioznog toliko su vani da se nameu kao teme
cijelih zapisa: autorica, opisujui obrednu praksu (Boi, Sveti Ivo, Materice i oii, Jaja,
26 Ta tko bi dijete ostavio nekrteno?, 18; Nakon doruka i blagoslovljenog jela, kako je
i red, idemo estitati Uskrs (39).
Velika gospojina), ispisuje niz kratkih etnolokih zapisa drei ih, oigledno, stoernim
pitanjem identiteta skupine. Nema upisa arbitrarnih religioznih tekstova: vana je, kao i
kod Emice Rubil, praksa, razvijen oblik pukih pobonosti koji su osnovni oblik manifestacije kultiviranosti, izgraenosti i ureenosti kolektiva. I njen dokumentarizam mogli
bismo atribuirati kao dio obrednog/religioznog iskustva: on je mahom blagdanski. Autorica bira uobiajene ivotne situacije i osobe, ali svi oni dobivaju aureolu izuzetnog/
svetog (dan je obavezno blagdan, osoba pozitivna).
f) enski diskurs
Svijet kakav konstruira Emica Rubil svijet je miljen i vien iz tradicionalne enske
perspektive. Vrijeme prie vrijeme je jakih mukaraca: oni ratuju, grade kue (premda
pripovjedaica kae Kuu zapoeh sama. // Rastavljena s dvoje male djece, pravi je
graditelj brat Anto: Anto je nosio teret podizanja moje kue podmetnuvi nesebino svoja
lea sve dok neto kasnije Marko, moj drugi suprug, ne preuze sve poslove, 30) i slabih
ena: one raaju i vode skrb o djeci.27 Materinstvo, utroba, meke ruke, djetinji snovi daju
enski ton tekstu. Djelo Emice Rubil govor je s pozicije slabog, na dom, djecu i privatno
orijentiranog bia. Tema tijela se ne razvija, ne dosie razinu autonomije: tijelo, u osnovi,
ostaje s one strane teksta. Jedino tjelesno-ensko to se dogaa jest trudnoa i porod, ali
nijedna o tome ne govori kao o dogaaju svog tijela nego kao o obiteljskom, pa i drutveno vanom dogaaju, ime se jasno svjedoi propagirani ideologem (pronatalitetna
politika).
Odnos majke i keri, jedno od kodnih mjesta anra, poopen je i preoblikovan u
odnos majke i djeteta. Prisutnost djece vaan je za oznaenje ene kao majke. Svijetom
koji i kakav predstavlja Ruica Hrnjka vlada ideja reda u kojem je ena majka, sudionica/nositeljica obredne ivotne prakse neophodne za identifikaciju kolektiva.28 Premda
je ne zanima sluaj pojedinca, ona ipak u nekim priama dodirne momente koji problematiziraju odnose. U aktualnoj (ratnoj) zbilji mukarcima je pripao rat, enama i djeci
izbjeglitvo i obveza da se odgoje novi Anteji Kupresa.
Zakljuci
Govor o ratnoj zbilji, posebice onaj oblikovan simultano s njenim trajanjem, preteito je
mimetian, proziran, referentan u odnosu na zbilju. Rat kao jako vrijeme mijenja konfiguraciju zbilje, sustav vrednovanja, emotivnu i etiku strukturu i stvaraoca i recipijenta
tako da se logino oekivani, pa ve i zametnuti poetiki tijekovi, odgaaju.
27 Raanje
uvijek pojaava kritini trenutak: tree dijete (prvo dvoje raa se u neisprianom predvremenu)
dolazi s prvim slobodnim izborima (dva nova, obeavajua poetka), etvrto u jeku napada na Posavinu (kao
in nade oponira rastuem beznau), peto je vezano uz povratak, tako da je zavretak, premda s naznakom
neizvjesnosti, ipak optimistian ( Mama, a kamo idemo iznenaeno me upita Luka. Ne znam, sine,
167). Djeca su pokreta emotivnih procesa. I mrnja, bar djelomino, nastaje iz odnosa prema djeci (Moj se
pogled razli po tanko postavljenom stolu, onda bjeei od ono dvoje starijih ipak uhvati njihova blijeda lica i
prokleh one koji su mojoj djeci ubili djetinjstvo. Boe, ne mogu drugaije. Mrzim ih!, 156).
28 Iznimka je sluaj Rose (Kopile): ena odluuje o svome ivotu (neshvaena, ona odlazi iz Kupresa), ali takav
je rasplet stjecaj i pritisak okolnosti, a ne autonomna odluka. Premda samosvjesna i jaka, Rosa se ne uspijeva
izboriti za sebe u sredini koja je osuuje. Situacija se rjeava tradicionalistiki: pria djevojke razrjeava se
udajom. enino mjesto je jako ako prihvati sudbinu i pravila zadata tradicijom.
Povratak mimezi dosie krajnje svoje rubove inzistiranjem na dokumentarnosti, na

shvaanju zapisa kao znaka za izvanjezinu stvarnost s (povremeno) minimumom brige
o konstrukciji znaka samog, premda je konstruiranost uvijek itljiva kao individualna
razlika. Estetska regresija proizvod je funkcionalizacije svih segmenata tovremene egzistencije u rjeavanju aktualnih problema, preobilja emotivne angairanosti i nemogunosti da se energija emocije transformira u in primjeren situaciji, koja je toliko optereena intenzitetima da je i mnogo izvjebaniji rukopis, i mimo nakane, postao propusan
za sentiment.29
Pozitivna idejnost, optimizam, odanost grupi, vanost kolektiva (obitelj, izbjeglika
grupa, narod) prezentira se na nain dostupan, razumljiv i prihvatljiv irokom sloju itateljstva. Odatle i postavljanje prie na opa mjesta (roenje, obiteljski blagdani, vanost
doma), koja aktiviraju osnovni emotivni sloj ovjeka. Tako oblikovan tekst omoguava
prijenos energije, idejne i moralne homogenizacije.
Pripadnost djela knjievnoj vrsti i rodu ne manifestiraju se kao relevantna odrednica: pripovjedno i diskurzivno sinergijski surauju i proizvode autobiografiju. Pria je
konstrukt kroz koji autorice/pripovjedaice svjedoe svoje traumatino iskustvo rata i
jasan stav prema konfliktu.
Svjedoenje je deklarativno, pretendira na istinu kao jedno, tako da Drugi u binarno
postavljenoj situaciji (mi oni) uglavnom i ne dobiva glas. Monologinost je obrana svog
prostora/stava/istine.
Feminizam za ovakve tekstove/pozicije nije produktivna ideja. ene ne uzimaju
rije da bi odgovorile Mukarcu niti da bi ispisivale vlastitu putanju udnje koju prepoznaju kao zatomljenu kroz povijest (Jakobovi 1983:4) nego zbog toga to su mukarci
uzeli oruje opet ono to je u situaciji vanije, jae, odgovornije. Nema napetosti u
odnosu izmeu mukarca i ene: oni ine skladno zajednitvo u kojem svatko odrauje
svoj (bogomdani) dio posla, svoje obveze koje su prihvaene i ne problematiziraju se.
eni je pripala obitelj, mukarcu rat; eni privatno, mukarcu javno. U tome je oigledna
konzervativizacija drutva, odnosno jaanje ideje o potrebi prihvaanja tradicionalnog
koncepta. Prevlast sila tradicije oita je na svim razinama tekstova.30
Takve, okrenute prolosti, autorice se kreu poznatim prostorom iz kojeg nee osvojiti zamjetnije mjesto u nacionalnim knjievnostima, no duboko su svjesne referentnog
prostora: dobro su u nj ukljuene i odgovaraju onim potrebama koje s drugih pozicija
ne dosiu mjesto vidljivoga. Govor iznutra (i za unutra) vrlo esto ostaje na opim mjestima, na mitu, to u takovom tipu diskursa nije problem jer itatelj kojem je namijenjen
tekst participira u istom tipu svijesti, tj. elaboraciju/propitkivanje i ne oekuje.
29 Pisac
ovog dnevnika nije od onih koji bi o svemu tome govorili burno, buno, patetino, dramatino. Ako
toga i ima, onda je to nenemjerno, kao 1.
30 Znakovito je to u mnotvu djela s ratita, neposredno iz situacije, ene govore uglavnom iz odmaknutosti:
njihov je ratni angaman verbalan. Repatrijarhalizacija drutva dogodila se instinktivnim povlaenjem u
sigurnost tradicije. ena na ratitu u i Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini ima, no nije realizirano tivo eneborca.
Literatura
Barac, Antun (1947), Veliina malenih, Zagreb
Biti, Vladimir (2000), Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Zagreb
Biti, Vladimir (2002), Poetika i etika pripovijedanja, Zagreb
Hrnjka, Ruica (1997), Kupreka saga, Zagreb
Ivankovi, eljko (1995), 700 dana opsade. Sarajevski dnevnik 1992.-1994., Zagreb
Jakobovi, Slavica (1983), Upit(a)nost enskog pisma, Republika XXXIX, 11-12.
Kazaz, Enver (2004), Bonjaki roman XX stoljea, Zagreb / Sarajevo
Kazaz, Enver, Ivan Lovrenovi (2009), Rat i prie iz cijelog svijeta: Antologija bosanskohercegovake pripovijetke, Zagreb
Kordi, Zdravko (2005), Jezik i hrid, Zagreb / Mostar
Nemec, Kreimir (2003), Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine, Zagreb
Orai-Toli, Dubravka (2006), Feminizam, u: Dvadeseto stoljee u retrovizoru, 50, Zagreb
Poganik, Jagna (1995): Hrvatski prozni meutrenutak, Vijenac, 45/III, 21. 9. 1995., 34.
Rubil, Emica (1998), Darovi pakla, Zagreb
Stoji, Mile (2001), Bosanskohercegovaka knjievnost i rat, Dani, 216, 27. juli 2001.
UDK: 821.163.42.09-055.2
Kornelija Kuva-Levai: Motivi ranih

majinskih praksa unutar konstrukcije
knjievnih ideologema
(Melita J. E. Tomia i Mati Mare vel-Gamirek)
U sreditu je ove literarne analize problematika majinstva i autonomije enskog tijela u
dvama tekstovima hrvatske knjievnosti. Polazim od mogunosti da se sklop motiva vezanih uz tematiku ranih majinskih praksa (kako je trudnou, porod, dojenje definirala
Cristina Mazzoni, a dodajem ovdje i puerperij) odnosno njihove obrade u ovim, a i drugim djelima, razmatra kao element konstrukcije autorova (ili autoriina) knjievnoga
ideologema. U radu istraujem u kojoj se mjeri potvruje naglaeno ideologizirana patrijarhalna konstrukcija ranog majinstva, koje je najue vezano uz problematiku enske
tjelesnosti, pa je viestruko problematino. Iskustvo trudnog ili raajueg, bahtinovski
otvorenog, enskog tijela, bilo je u veem dijelu naeg kulturnog diskursa o ljudskom
iskustvu i povijesti naprosto izostavljeno. J. Eugen Tomi u romanu Melita (1899.) kroz
odnos glavne junakinje prema roenju vlastita djeteta, ali i kroz njezino izrazito negativno poimanje vlastita trudnog tijela, to e dovesti do postpartalna odbijanja djeteta i
majinstva, prikazat e model fatalne ene nemajke (prisutan mjestimice i u djelima
A. Kovaia i E. Kumiia, npr.), uz to i plemkinje napola stranoga porijekla, koja umalo
unitava ivot svoga mua, hrvatskog graanina. Nasuprot tomu, Mara vel Gamirek
u pripovijetci Mati (1942.) daje sliku idealizirane, zdrave seljake ene koja e uzastopne
trudnoe iznijeti gotovo u potpunosti sama, uz svakodnevne teke poslove i unato preziru okoline. U njezinom se djelu ostvaruje ideologem idealne hrvatske majke u sklopu
patrijarhalne matrice drutvenih vrijednosti, to ga je promovirao i povijesni trenutak
nastanka djela. Istrait emo do koje mjere oboje autora slijede ideoloku matricu te
moemo li mjestimice otkriti i naznake psiholokog profiliranja te individualiziranja
glavnih protagonistkinja kad je u pitanju njihov odnos prema vlastitom tijelu i sudbini.
Kljune rijei: rane majinske prakse, knjievni ideologem, konstrukcija patrijarhata,
otvoreno tijelo, fatalna ena, idealizirana ena
Motifs of Early Maternal Practice within Literary Ideologeme Construction
(Melita by J. E. Tomi and Mati by Mara vel-Gamirek)
Issues of motherhood and female body autonomy in two Croatian writings are the topic
of this literary analysis. My starting point was that motifs of early maternal practice
322 Kornelija Kuva-Levai: Motivi ranih majinskih praksa unutar konstrukcije knjievnih...
(which are pregnancy, birth, breastfeeding as defined by Cristina Mazzoni, and to which
I have added a motif of puerperium) could be observed as an element of authors literary
ideologeme. I did a research on influence of patriarchal construction on early motherhood, which is most tightly connected to female body issues. Experience of a pregnant or a
birth giving body, or an open female body, as defined by M. Bakhtin, was almost absent
or omitted in the largest part of our cultural discourse about human experience and history. Josip Eugen Tomi in his novel Melita (1899) represented a model of literary femme
fatale through negative relationship of the main female character, Melita, to her own
early maternal practice and to motherhood in general. Melita, who is a half-foreigner,
almost ruined life of her husband, an idealized Croatian civilian. Unlike him, another
Croatian writer, Mara vel Gamirek in her story Mati [Mother] (1942) represented a
model of an idealized, healthy country Croatian woman who gave birth several times in
succession. Her attitude towards pregnancy was completely positive, in spite of poverty,
hard work and of her milieus mockery. Mara vel Gamirek achieved the idealized Croatian mother as ideologeme, within the patriarchal pattern of social values, which was
correlated to historical moment of this writing. I did a research in what degree both of
the authors pursue their ideological patterns and whether it is even possible to find any
signs of psychological grading and individualizing of the main female protagonists in
their relationship to their own bodies and destiny.
Key Words: early maternal practices, literary ideologeme, patriarchal construction,
open body, femme fatale, idealized woman
1. Majinstvo kao knjievni ideologem
Postavljanje problematike majinstva i autonomije enskog tijela u sredite analize moe
se nazvati novom paradigmom u prouavanju knjievnosti (kako M. Grdei parafrazira naziv Antonya Easthopa za kulturalne studije). Majinstvo kao institucija i kao
iskustvo u feministikom itanju oko sebe okuplja cijeli spektar razliitih interpretacija:
od kritike majinstva kao patrijarhalne konstrukcije kojom se legitimira podinjenost
ena, do afirmacije majinstva kao izvora enske moi. (Tomljenovi 2005:445) J. Kristeva se, npr., razlikuje od S. Freuda i J. Lacana utoliko to naglaava majinsku funkciju i
njezinu vanost za pristup kulturi i jeziku, te tvrdi da zapadna kultura nema na raspolaganju adekvatne diskurse o majinstvu: ovjek se ili suoava s religijom, koja ini majku
svetom, ili sa znanou, koja reducira majku na prirodu. Ideologije se raaju kada se
mitovi spajaju u dosljedne filozofije to ih politiki odobrava kultura.1 Kristeva dri da e
prava enska inovacija doi tek kada majinstvo, ensko stvaranje i povezanost izmeu
to dvoje budu bolje shvaeni. (Oliver 1998) Cherryl Walker (1995) koncept majinstva
nastoji ralaniti na tri skupine, ne odriii im meusobnu povezanost. Ona razlikuje:
1 Mitovi o majinstvu predstavljeni su kao prirodni, instinktivni i intuitivni, nasuprot kulturalnom,
politikom i povijesnom. O tome vidjeti npr.: Bassin, Honey & Kaplan, M, Representations of Motherhood,
New Haven, Yale University Press, 1994., Social construction of mothering: A thematic overview, in: E. N.
Glenn, C. Chang & L. N. Forcey (eds.), Mothering: Ideology, experience and agency (pp. 1-29), Routledge, New
York, 1994., nav. u: Johnston i Swanson, 2004: 68 i 69.
1. majinski posao (praksu majinstva)

2. diskurs o majinstvu koji prihvaa drutvene norme, vrijednosti ili ideje o dobroj majci
3. majinstvo kao socijalni identitet koji se definira kao sadraj pojedineve slike
o sebi, pozitivne i negativne, a koja proizlazi iz njezine pripadnosti razliitim
drutvenim skupinama.2 Prema Cristini Mazzoni (2002:4) spolna razliitost
mora se elaborirati s potovanjem i prema onim podrujima u kojima su ene
tradicionalno udomaene, a to su majinstvo i ensko tijelo, jednako kao jezik
i subjektivnost.
U uskoj vezi s konceptom majinstva stoji i problematika enskog tijela i tjelesnosti
uope. Prema M. Bakhtinu (1978:336), za nov tjelesni kanon u knjievnosti (koji traje
posljednja etiri stoljea), pokraj svih njegovih povijesnih i anrovskih varijacija, karakteristino je potpuno gotovo, zavreno, strogo ogranieno, zatvoreno, nepomijeano i individualno-izraajno tijelo. Zatvorena povrina tijela dobiva osnovni znaaj kao
granica individualnosti koja se ne sjedinjava s drugim tijelima ni sa svijetom. Otvoreno
tijelo, koje je, izmeu ostaloga, trudno, raa ili doji, dakle koje ivi na granicama izmeu
sebe i svijeta ili starog i novog tijela, svoga i tueg tijela, pripada Bakhtinovom tzv. grotesknom modelu tijela u ijem su ivotu osnovna zbivanja inovi tjelesne drame gdje se
poetak i kraj ivota neraskidivo povezuju. Takav modus prikazivanja tjelesnog ivota,
vladao je u umjetnosti i usmenom stvaralatvu tisuama godina da bi u posljednja etiri
stoljea slubeni i knjievni govor novog tjelesnog kanona stavio zabranu na sve to je
u vezi s oploivanjem, trudnoom, poroajem i sl., odnosno na sve to je povezano s
nepotpunou i nezavrenou tijela i njegovim unutartjelesnim ivotom. U slici toga individualnoga tijela novog vremena, i rane majinske prakse (trudnoa, poroaj, dojenje
i puerperij) prele su na posebni i individualni plan, na kome njihovo znaenje postaje
usko i specifino, a i odvojeno od usporednih veza sa ivotom drutva i kozmikom cjelinom. (Bahtin 1978:334-337)
Tako je iskustvo trudnog ili raajueg, otvorenog, jo i enskog tijela, bilo u veem
dijelu naeg kulturnog diskursa o ljudskom iskustvu i povijesti, naprosto izostavljeno.
Trudni je subjekt decentriran, rascijepljen ili udvostruen na vie naina. Postoji osjeaj
tjelesne rascijepljenosti ena doivljava svoje tijelo kao svoje, ali i kao tue. Granice
njezina tijela pomiu se. Ali trudnoa podrazumijeva i jedinstvenu vremenitost rasta i
razvoja tijekom kojega ena moe doivjeti sebe kao vremenski rascijepljenu izmeu
prolosti i budunosti. (Young 1995:511) Diskurs o trudnoi nadovezuje se na radikalno
podrivanje kartezijanstva i propituje implicitnu pretpostavku jedinstvenog subjekta te
otru granicu izmeu transcendencije i imanencije. Refleksija I. M. Young o iskustvu
trudnoe propituje preutni dualizam kod filozofa tijela koji razlikuju dva oblika doivljavanja samog tijela: kao subjekta i kao objekta (npr. J. Sarano, Erwin Straus). Egzistencijalistiki filozofi zadravaju razliku izmeu subjekta i objekta i zbog toga to pretpostavljaju subjekt kao jedinstvo (Young 1995:512). Meutim, Julia Kristeva smatra da
se trudnoa doivljava kao iskuenje rascjepljujueg subjekta; kao udvostruenje tijela,
2
Prema: Cherryl Walker, Conceptualising motherhood in twentienth century South Africa, Journal of
Southern African Studies, Sep 95, vol. 21, Issue 3, str. 417., cit. u: Tomljenovi 2005: 446.
odvajanje, supostojanje sebstva i drugoga, prirode i svijesti, fiziologije i govora.3 Trudni

subjekt ipak nije tek rascjep ije dvije polovice lee otvorene i mirne, nego jedna dijalektika. (Young 1995:518)
Ne postoji opeprihvaena teorija majinstva i feministika teorija se stalno mora
boriti s paradoksom. Majinstvo ukljuuje nerjeive dileme, kontradiktorna rjeenja,
nepomirljive prigovore svakoj teoretskoj elaboraciji. (Mazzoni 2002:6) Meutim, sklop
motiva povezanih uz tematiku ranih majinskih praksa (trudnou, porod, dojenje i puerperij) te njihove obrade u djelima hrvatske knjievnosti, mogue je razmatrati kao dio
autorova ideologema jednog od konstitutivnih elemenata pripovjednog svijeta pojedinog teksta i njegove semantike cjelovitosti. (Pele 1999:221)
Ako je izriaj izveden iz konteksta kakva teoretskog sustava, ideologemskog sklopa, onda se njime vie ne moe dobiti svojstvo narativne figure, ve se ide korak dalje i
izvueno se znaenje podie na intencionalnu razinu ili na razinu smisla. Ono se uklapa
u kontekst nekoga, primjerice, psihoanalitikoga ili sociolokog itanja date psihemske
figure. Dobiveno neutralno svojstvo pretvara se u ideologem ili u izriaj koji pripada
sklopu odreene ideoloke perspektive. (Pele 1999:233) Lik u djelu moe posjedovati
znaenjske sastavnice koje bi dijelio s nekim ideologemom, odnosno s nekom ontemskom
narativnom figurom (to je najvia semantika razina pripovijedanja u koju se ukljuuju
sociemska i njoj podreena psihemska narativna figura). (Pele 1999:254) Ideologeme
itamo kao sememe ili jedinice posebnoga znaenja, to ga one zadobivaju samo u odreenom knjievnom tekstu (odreenog autora). Tzv. ideologemskim pojedinanostima
ili figurama uspostavlja se odreeni svjetonazor ili ivotni stav. (Pele 1999:276, 278) V.
Brei definira ideologem u irem smislu kao nain uporabe ideologije u knjievnosti. U
uem smislu, to je znaajka nekog pisca ili djela, odnosno element knjievnoumjetnike
strukture koja sadrava ideoloku obavijest po naelu: ideologija izrie, ideologem istie.
U tom kontekstu je za Breia, npr., knjievnost A. Kovaia ideologemska. Budui da
je ideologem nositelj naglaene ideologijske poruke, podreeni su mu drugi elementi
njegove strukture. (Brei 1991:47, 48)
Josipu Eugenu Tomiu (1843.1906.) i Mari vel Gamirek (1900.1975.) zajedniko
je ideoloko tematiziranje problematike enskog tijela, i to u njegovoj materinskoj manifestaciji. Oboje problematiziraju upisanost takvoga tijela u kulturu i drutvo, i svaki na
svoj nain otkrivaju interferenciju tijela i kulture, tjelesnog i duhovnog, tijela i ideologije.
2. Melita (1899.) Josipa Eugena Tomia
Prema Ljubomiru Marakoviu, djetinjstvom ili majinstvom, kao problemom za sebe,
u razdoblju realizma ne bavi se nitko (osim u vidu uspomena ili usput). (1997:48) ena
je u realizmu arhetipski ostvarena opozicijom majke i ljubavnice. Ta binarna opozicija
stalno mjesto realistike koncepcije ene i pasivna pozicija u kojoj je ena objekt pripadajueg prostora odraz je patrijarhalnog stanja drutva krajem 19. stoljea. Ono enu
promatra iz pozicije drugog, iscrpljujui njezinu ulogu u majinstvu i kuanstvu. Stoga
je na mei 19. i 20. stoljea arhetip ene ljubavnice prostor naglaavanja enske osobnosti
3
J. Kristeva, Womens Time (prev. Jardin i Blake), u: Signs 7(1981), str. 31.; usp. J. Kristeva, Motherhood
According to Giovanni Bellini, str. 238., cit. u: Young, 1995: 513.
jer ta aktivna pozicija enskom liku priskrbljuje etiketu razliitosti, ali i moguu odbaenost od obitelji i ireg drutvenog konteksta. (Sabli-Tomi 2005:45,46) Topos zle ene
odnosno one koja se nije uklopila u sliku patnice, tradiran je tijekom stoljea u razliitim pisanim tekstovima. ak i onda kada se znalo da nije slika zbilje, imao je funkciju
prijenosnika vrijednosti i miljenja. (Moser-Rath 1984, cit. u: Bokovi-Stulli 1996:57)
Da bismo mogli razumjeti kako se majinske prakse ukljuuju u konstrukciju Tomieva knjievna ideologema, potrebno je prikazati njegov autorski angaman koji je
najjae izraen upravo kroz psihosocijalnu karakterizaciju glavnih likova. Melita je pravi
drutveni roman u smislu kako su ga shvaali realisti istodobno je i slika i panorama
drutvene situacije s kraja 19. stoljea i analiza odnosa plemstva koje neminovno propada i graanstva koje se sigurno uspinje. To je ivotopis glavnog junaka, svojevrsni pokuaj psiholoke analize, to je roman jedne ene i drutva u sukobu, sinteza individualnog
i opeg u uzajamnom djelovanju. (icel 1970:20) Nastajanju Melite prethodilo je budno
praenje vienijih sugraana i promiljanje o mijenama koje su se javljale kao posljedica
drutvenih gibanja. (Matanovi 1994:280)
K. Nemec smatra da je J. E. Tomi drutvenim romanom Melita dosegao najvei
umjetniki domet te da je njegova opsesija psihologijom ene dola ovdje do punog izraaja. Poznato je da J. Eugen Tomi i u drugim prozama posveuje pozornost karakterizaciji enskih likova te da njegove junakinje nisu posve plone (za razliku od, primjerice,
veine enoinih protagonistkinja).4 Upravo Melitu isti znanstvenik naziva jednim od
najivljih i najzaokruenijih enskih likova hrvatske knjievnosti 19. stoljea. (Nemec
1994:121) Ovdje je vano istaknuti da Tomia u tom romanu prvenstveno zanima zavrna faza propadanja hrvatske aristokracije i poetak uspona graanstva te posljedice toga
procesa na etikom planu. (isto 1994:122) Dodamo li uoavanje ekonomskih zakonitosti i pokretaku snagu novca, pojavu socijalista, problem emancipacije ena u drutvu,
psihologiju puritanizma, ivot hrvatskog vieg stalea, to kao nove motive, uvedene
u hrvatski roman, navodi K. Nemec (1994:123), dobivamo koordinate unutar kojih se
oblikuje ideologemska struktura romana ija je bitna sastavnica i Melitin odnos prema
vlastitom majinstvu odnosno njezino neprihvaanje zadanog joj psihosocijalnog identiteta.
Na prvim stranicama upoznajemo je kao zavodnicu bogatih aristokrata stranoga
podrijetla (pikantan roman, koji da se odigrao izmeu Melite () i tog generala koji bijae oenjen (), (str. 6.),5 ironiziranu od poetka zbog nedostatna obrazovanja (Melita
ne bijae ba prijateljica starijih talijanskih pisaca. Oni su joj se inili kao bogato, ali staro
posoblje u sjajnoj dvorani, koje se samo radi tovanja starine dri, ali ne rabi, str. 6.). I
sama Melita napola je stranoga, plemenitakoga podrijetla. Majka, grofica Ana, pripada
velikakom plemenu Vojnia iz Hrvatskog zagorja po svome ocu, a po majci, Melitinoj
baki, ugarskoj lozi Irmaj. Obitelj Melitina oca, lakoumna i rastrona grofa Orfeja Armana, doselila se iz Napulja sredinom 17. stoljea i zbog viestoljetna nemara u raspolaganju
4 Sjetimo se Mejre iz Zmaja od Bosne (1879.), za koju Kreimir Nemec kae: Njezine su reakcije neoekivane,
ona se bori za vlastitu sreu i sukobljuje s navikama patrijarhalne sredine. Ostavljajui Mejri slobodu
izbora, pisac zapravo razbija stereotipe i determinizme uobiajene u kreiranju enskih likova u tadanjim
pripovjednim djelima. (Nemec 1994:118)
5 Od sada pa nadalje pri citiranju romana sluimo se izdanjem: Josip Eugen Tomi, Melita, Matica hrvatska,
Zagreb, 1964.
financijama, kao i odnosa unutar obitelji, kraj 19. stoljea zatjee ih na rubu propasti.
Mukarci obitelji Armano rasipaju imutak iz generacije u generaciju, kratkorono se
spaavajui enidbenim vezama s bogatim pripadnicama plemstva. Melitina oca Orfeja
spasila je enidba s groficom Anom, ali: Karte i ljubovanja, usprkos ljepoti i mladosti
svoje ene, gutali su silne novce, te je grof i opet pao u dugove. (str. 12.)
Lik Melitine majke, grofice Ane, nastavlja tradicionalnu knjievnu tipizaciju ene
patnice (u okvirima plemenitakog stalea) pomirene sa svojom ulogom u mozaiku cjelokupne propasti plemstva. Anina pasivnost bolno je ironizirana oskudno prikazanim i
podrazumijevajuim majinskim praksama u otroj opoziciji sa ivotom izvan doma
na koji polau pravo grof Orfeo i njegov jo lakoumniji sin, Melitin brat Artur:
Znajui grofica koliko grof troi na te izlete, nije imala nikakve volje da ga na njima
slijedi. Nije joj nikada palo na um da od njega takva ta zahtijeva, tim manje jer je
znala da grof najvoli sam putovati, da ne voli biti smeten. Grofica je zadovoljno sjedila
u svom draesnom Deli-dvoru, bavei se svojom djeicom i gospodarstvom koliko je
mogla i znala. (str. 16-17.)
Ta ista majka patnica pokazat e izvjesni plemenitaki ponos kada se zbog stalekih
razlika pokua oduprijeti braku Melite i Branimira. Time karikiran i posve tipiziran lik
izaziva u itatelju suut, poput propalih plemenitaa K. . Gjalskoga, primjerice. Lik Melitine majke i rodno je stereotipan: ona pati, sluti da brak njezine keri nee biti sretan,
uglavnom uti, moli i prihvaa patroniziranje. Tako jo snanije, u prvom planu izrasta
posve kontrastni lik njezine keri. Poput ostalih plemenitakih obitelji Melitu su dali na
odgoj u budimpetanski zavod engleskih gospodina gdje se nauila otmjeno ponaati
i teiti za luksuzom, opet nasuprot majci koja () nije imala nikakvih potreba, ni izdataka. () Odijevala se staromodno, jer je uviala da bi nove oprave mnogo stajale. Bolje
da se taj novac utedi za potrebe njezina mua i djece. (str. 20.)
Melitino okretanje od majina modela ene-patnice prema fatalnoj eni6 iji je prirodan svijet onaj vanjski, ubrzat e zaruke ljubljenoga, ali siromanog baruna Alfreda
za pokerku svoje tete, Ljubicu, ije bogatstvo i ugled nije imao hrabrosti odbiti, unato
zaljubljenosti u Melitu. Alfred je blijed karakter, takoer plemi stranoga podrijetla i
rtva lakoumnosti svoga oca: Bijae to mlad ulanski natporunik, valjan asnik, lijep i
otmjen. Imetka nije imao jer je njegov otac, koji je imao ovei plemiki posjed u Korukoj, izgubio svu svoju imovinu lakoumnim ivotom. (str. 29.) Karakterizacijom likova
strane7 i domae aristokracije J. E. Tomi ostvaruje autorski angaman oko ideje pokvarenoga i lakoumna, stranoga plemstva nasuprot portvovnoj i plemenitoj domaoj aristokraciji (enoinskim Hrvatima kakvima bi trebali biti), primjerice u idealnom liku
6 Detaljnu obradu tipskog karaktera fatalne ene nalazimo u radu Kreimira Nemeca Femme fatale u
hrvatskom romanu XIX. stoljea (Geneza i funkcija motiva), u: Tragom tradicije, Ogledi iz novije hrvatske
knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1995. (58-75)
7 U romanu nailazimo i na primjere izravna ismijavanja strane aristokracije: Sada ve ni gospoja
predstojnikovica, kojoj se inae durila kukuruzna hrana, nije mogla da odoli napasti. I ona prione jesti jelo
koje je dosele poznalava samo po tom jer je to bila svagdanja hrana njezine sluinadi. Ah, to je neto drugo!
izusti prokena Bekinja poluglasno, ime je htjela kazati da je velika razlika meu tim jelom i onim to ga
njezina druina dobiva. str. 54.
Ljubiina oca, kapetana Vojvodia8, a potom i same Ljubice.9 Tomi je, naime, makar u
poetku bio branitelj aristokracije, u Meliti potpuno preuzeo enoinske ideoloke parametre. (Nemec 1994:123).
Alfredova karakterna slabost raspirit e u Meliti prkos i negativne osjeaje prema
obiteljskom ivotu te stvoriti ideju da se uda bez ljubavi, za prvog ovjeka pokraj kojega
e moi ivjeti slobodu:
Ona e da bude slobodna, ivjet e po svojoj volji bez stege i putati maha svojim eljama,
zanimati se ivo za svijet i njegov ivot, a pobrinuti se da se i svijet za nju zanima. Biti
gospodaricom svoje volje i svojih djela, to bijae meta njezinih elja, koju je mislila nai
u svom buduem braku. Ali treba za to nai mua prilagodljiva, koji e podnositi da mu
ena ivi pod njegovom vlasti, a na svoju ruku. (str. 47.)
Uskoro e ga i susresti, u jo jednom idealiziranom liku bogatog hrvatskog trgovca
Branimira Rudnia koji je do bogatstva doao marljivim i sposobnim gospodarenjem;
najprije svoga oca, a onda i svojim, kao potpuna opreka Melitinom ocu i bratu:
Ni strani trgovci iz Bea, Trsta i Budimpete nisu se mogli s njim natjecati. (...) U
raunu se nije nikada prevario. (...) Njegov otac oivljavao je puste predjele, kamo su
pale stotine njegovih radnika, i im je sjea dugo trajala, tim se vie opaalo da u onom
kraju kola novac umskog kralja. Od Zemuna do Rijeke i tamo do Zrmanje znalo je
ubogo puanstvo za Rudnia i blagosiljalo ga. (str. 75.)
Branimir tei za plemikim grbom, Melita za novcem i raskonim ivotom. Autor
je mjestimice otvoreno osuuje; Melita bijae egoistkinja (str. 97.), u prvom redu zbog
proraunatosti prema Branimiru koji se u nju iskreno zaljubio. Uz njegovo bogatstvo
mogla bi imati sve o em je dosele tek mogla snivati, i voditi ivot kao to ga nisu kadri voditi ni najugledniji domai boljari. (str. 98.) Branimir e isplatiti dugove njezina
oca jer: Pred njim je neprestano lebdjela arobna slika Melitina; pod uplivom njezinoga
bia, komu se ve sada klanjao i koje je oboavao, on bi bio kadar grofu Orfeju jo i vee
usluge uiniti. (str. 104.)
I Melitina majka i Branimirov otac protive se tome braku. Oboje vide najvei problem u stalekoj razlici, grofica Ana dijelom i u tome to prepoznaje njezin asoviti hir
koji e skupo platiti (str. 140). Od samog vjenanja poinje Melitino zahlaenje odnosa
prema Branimiru, u pozadini kojeg se neprestano iitavaju autorovi pogledi na to disparatno drutvo u kome pozitivnu prevagu uvijek nose estiti hrvatski plebejci, donekle
i hrvatski plemii, a negativna strana u pravilu je rezervirana za otmjene, aristokrat8
Dodajmo ovome i lik hrvatskog grofa Slavomira, prijatelja Branimira Rudnia, koji e se, unato slabosti
prema enama, ovako karakterizirati: Razliku stalea i roda izravnala je ve odavna njihova meusobna,
upravo bratska privrenost i tovanje. Bijahu obojica ljudi rijetka potenja, radeni i trijezni; njihovo poslovanje
bijae na glasu sa svoje solidnosti (...) str. 73.
Ili sporedni lik, veseljak i artista Nikola, roak grofa Slavomira:
Mati njegova bijae iz ugledne i historijske grofovske porodice, koja je Hrvatskoj dala itav niz izvrsnih sinova,
koji su svoj narod maem u ruci prodiili. (str. 80.)
9 () pa se je tako desilo da je kapetan Vojvodi u krvavoj bici kod Magente godine 1859. spasio ivot tadanjemu
majoru Winteru. () U tom dubokom kanalu bio bi sigurno poginuo da mu nije priskoio u pomo kapetan
Vojvodi koji ga, metnuvi na kocku vlastiti ivot, tekom mukom dovue do drugoga brijega. (str. 28.)
A Ljubica () Ljepuna je, tko da taji; ista joj je dua kao u anela; njena je i skromna kao poljski cvijet,
prava ljubica. () Nema sumnje: ona e mu biti dobra, vjerna ena. (str. 33.)
ske strance i polustrance. Melita je ideoloki karakterizirana, primjerice, u situaciji kada

trai da se prekine s hrvatskim narodim plesom koji u ast njena dolaska prireuju na
Branimirovu velikakom imanju u Oriovcu, jer se njoj inilo to kolo prostim i nelijepim
moda samo zato jer ga izvode prosti seljaci koji, po njezinim nazorima, nisu bili potpuni ljudi (str. 166.). Ideoloka karakterizacija vidi se i u prizorima s Branimirom i njegovim ocem, koji se na vjenanju, npr., kriaju prije jela, dok Otmjeni gosti, koji su to
opazili, gotovo se uprepastie, a neki su se ak i saaljivo nasmijeili. (str. 148.) Branimir
je mudar gospodar, a u redovima visoke aristokracije diletanata ima najvie (str. 169.).
Hrvatski grof Slavomir je vrstan i napredan gospodar (str. 172.) jer on ostaje kod svoje
grude, kod svoga gospodarstva () u koje se prilino razumijem i koje mi nosi koliko mi
je potrebno da ivim primjereno svome staleu (str. 169.), i tomu slino.
No, da je autor ostao samo pri navoenju takvih elemenata u oblikovanju svojih
svjetonazorski i drutveno obojenih likova, ne bismo danas imali Melitu kao snaan
knjievni lik, a ne samo tip. Naime, poznato je da najdublji razlog negativnog djelovanja ideolokih i psihikih faktora na knjievne strukture lei u injenici da oni razaraju
samu bit tih struktura. Svaka ideologija pretpostavlja netrpeljivost i iskljuivost i pod
takvim uvjetima lik ideolokog protivnika bit e samo onaj zlikovac, a lik iz vlastitog tabora jednobojna figura s pozitivnim predznakom. (Miloevi 1990:72) Meutim,
produbljivanje individualne karakterizacije Melite, makar u okviru zadanog ideolokog
sustava i u okviru tipa fatalne ene, poinje slutnjom da bi mogla biti trudna. Mogunost
da nosi i rodi dijete mukarca za kojega se udala iz koristoljublja, ispunja je uasom:
uvi rije djece, Melita se strese, kao da joj se zgrozilo od neega. Ona je ve mjesec dana
sumnjala da se osjea majkom, a ta misao ispunjavae je uasom i nekom odvratnou.
Ona da nosi pod srcem plod koji potjee od neljubljena mua! To bijae za nju osjeaj od
koga je trnula i strepila. (str. 174.)
Patrijarhalna ideologija majinstva enama nijee identitet ene i sebstva izvan majinstva (Glenn 1994)10 pa ni na autor ne pokazuje razumijevanje za Melitinu situaciju
niti je pokuava na bilo koji nain opravdati. Stav prema majinstvu postaje motiv koji
e mu dati argument za konstataciju to je izrie Meliti suprotan lik Slavomirove ene
Alice: Ona se sada prvi put uvjerila da je u Melite nelijepa dua. (str. 176.) No, Tomi
e, prilino detaljno za hrvatski roman 19. stoljea, pa ak i s dozom suosjeanja, opisati
psihofizike promjene koje Meliti donosi trudnoa:
Njezino stanje pogoravalo se iz dana u dan. Trpila je mnogo, kao obino ene u
blagoslovljenom stanju. Postala je razdraljivom do skrajnosti. Najmanja stvar znala bi
je razjariti do bjesnila. (178-179.)
Melita, do tada fatalna zavodnica, ne vlada vie situacijom niti svojim ivotom jer
joj se tijelo mijenja i postaje groteskno. Za nju je to utoliko stranije jer je vlastito tijelo
jedino u to vjeruje i u to se pouzdaje, budui da su je iznevjerili i obiteljski (otac, brat)
i ljubavni odnosi (Alfred):
(...) uini joj se kao da joj je nos nateen, a usnice, koje su se inae jedva opaale,
nabubrene. (...) Njezin fini i uzani aristokratski nosi bijae oteen i runo rairen na
rubu nosnica, a usnice bijahu nabubrene i modrikaste, kao da su natuene bile. (179.180.)
10 E.
N. Glenn, u: Mothering: Ideology, experience and agency, 1994., cit. u: Johnston i Swanson 2004:69.
U novome tjelesnom kanonu, o kojem govori M. Bakhtin, dijelovi tijela poput reproduktivnih organa, stranjice, trbuha, nosa ili usta, nemaju vie glavnu ulogu. Umjesto
generikoga, dobivaju ekspresivno znaenje, tj. izraavaju samo individualni ivot posebnog i ogranienog tijela o kome je rije ili dobivaju karakteroloku i individualizirajuu funkciju. (Bahtin 1978:337) Tako je trudnoa za Melitu subverzivan element (nazvat
e je prokletim stanjem, str. 180.) jer dokida njezine planove o slobodi pokraj bogatoga
mua i jer je tjelesno deformira, a psihiki rastrojava. Jedina njena stvarna motivacija je
osobna sloboda, dok je motivacija supruga Branimira ostvariti se u sklopu prihvaene
paradigme drutvenih vrijednosti (eli postati plemi). Melitina je motivacija drutveno
neprihvatljiva, a Branimirova uzviena. I komentari lijenika u skladu su s patrijarhalnim poimanjem psihe pobunjene ene u kojem se svaki odmak od drutveno prihvatljivog ponaanja proglaava histerijom:
Grofica je bolesna uze razlagati lijenik teko bolesna, ali ne opasno... Imamo posla
sa rijetkim sluajem... Njezina bolest zove se u medicinskoj nauci mozgovna neurosis.
(...) Sirota, mnogo trpi... razdraenost njezinih ivaca kolosalna je. (str. 181. i 182.)
Histerija je u 19. st. postala istoznanicom za neumjerene tendencije u enskom ponaanju. Ona se ispoljavala i kao patoloki proizvod patrijarhata i kao njegovo podrivanje (Borossa 2003:53,51). Takvim se konstruktom Tomi dosljedno slui u oblikovanju
svoga knjievnoga karaktera. Na nagovor lijenika, Branimir e sve do poroda otii od
Melite jer se zbog njegove nazonosti njezino stanje pogorava. Uz nju e ostati baronesa
Ella, neudata djevojka od 30 godina, temperamentna koturaica i lik kojim Tomi na
izvjestan nain odraava feministike ideje koje su poele prodirati u hrvatsko drutvo
krajem 19. st. Ona e Branimiru opisati kako je izgledao Melitin porod. Zanimljivo je da
se funkcija pripovjedaa, koji je trudnike promjene na tijelu opisivao izbliza i detaljno,
u opisu poroda11 predaje sporednom enskom liku (Elli) te da e ga ona iskazati nizom
subjektivnih dojmova, bez i jednog konkretnog tjelesnog detalja, to stvara uinak tabuizacije:
Ali bilo je strano, neopisivo strano!... Ja sam bila kod nje od poetka do kraja i
moram bogu hvaliti da nisam s uma sala. Ah, dragi Branimire, to je neiskazano to je
trpjelo to ubogo stvorenje... udim se i sada da je mogla sve to izdrati, kad je bilo ve
nepodnoljivo meni koja sam samo gledala njezine muke... Sada sam tek sretna da sam
ostala starom partom... Volim moj bicikl nego najljepega mua na svijetu... (str.217.)
Tomi na sljedeim stranicama uvodi i posve nov motiv u hrvatsku knjievnost, a
to je majinska postpartalna depresija i odbijanje novoroeneta koji su, za razliku od
poroda, a slino trudnoi, opisani detaljnije. Melita je apatina, ne doji dijete, alje ga to
dalje od sebe da ne mora sluati njegovo plakanje. Melitino odbijanje djeteta zadobiva
monstruozne crte, a idealizira se otac:
Istina je bila da Melita svoga eda ni vidjela nije, da ga dapae nije poeljela ni vidjeti.
tavie, ona je zahtijevala da se to derite to dalje premjesti, samo da ne uje njegov
11
Evelina Rudan pie o toj knjievnoj tabuizaciji poroaja i kae da se u hrvatskoj knjievnosti ljudi ne
raaju. Ako se, ipak, rode, onda je to rezultat genolokih figura naslijeenih iz Biblije. Slavne knjievne smrti
zauzimaju mjesto ak i u naslovima djela, a poroaji srameljivo ne uspijevaju ni uzgredice. (Rudan 2003:477
i 479)
glas za koji joj se inilo da vrlo sjea na glas svoga oca. Ella nije mogla da takva ta
povjeri ocu koji je uivao u svom edu. Ona sama nije mogla protumaiti takvo duevno
raspoloenje u mlade majke, znajui da je svakoj majci prva i najvrua elja poslije
poroda da vidi svoje edo. (str. 219.)
I postpartalna depresija dio je ideologemske strukture romana:
Ona je izmuena, beutna i apatina prema svemu...Ne mari za itav svijet.
Ali ne mariti za svoje edo, prvo svoje edo, to je ipak neprirodno pripomenu bolno
Branimir. (str. 220.)
Za autora, Melita nema ljubavi prema muu i djetetu ne zato jer se nala u zamci
svoje krive odluke da se uda iz prkosa i materijalnog interesa, nego zato jer pripada pokvarenom, neprirodnom, gospodskom sloju:
Melita za dijete ni ne pita, a ve je tjedan dana minulo to je na svijetu. to e rei na to
sluinad, to e govoriti dojilja kad se vrati u svoje selo? Nitko joj nee tamo vjerovati
da meu gospodskim svijetom ima tako neprirodnih matera, koje u svom uvstvu prema
vlastitom edu zaostaju daleko iza posljednje seljakinje, dapae i same ivine. (str. 222.)
ak je i Ella zgroena prijateljiinom hladnoom prema djetetu i Branimiru i u jednom e joj trenutku otvoreno rei:
U tebi je neto sotonskoga, moja draga!
Melita sam i nita drugo! I stala se opet smijati sotonskim smijehom da je Ellu
zazeblo na dnu srca. (227.)
Za Melitu majinstvo ne postoji, osim kao psihofiziki teret koji je morala odraditi da bi se, nakon povratka tijela u stanje prije trudnoe, mogla ponovno poeti baviti
mislima o prvoj ljubavi, Alfredu i nastaviti svoj put prema dostizanju slobode. Na kraju
romana ona otplovljava u ludilo: Neprestana uzbuenost, ljubovanja, sekt i orgijske,
besnene noi bijahu uzrokom da je ujedanput poela mahnitati. Nije preostalo nego je
otpraviti u ludnicu. Psihijatri izjavie da je njezino stanje neizljeivo. (str. 317.) Ludilo
funkcionira ne samo kao kazna za bludnicu i nemajku, nego i ire ludnica je svojevrsni
prostor mitskog nitavila u koji autor otpravlja nezdrave i neprirodne, tuinske elemente
zbog kojih, po njegovu uvjerenju, propada hrvatsko drutvo.
3. Ljuba Mare vel-Gamirek (Mati, 1942.)
Ni unutar nove integracijske ideologije nakon 1918. (godine dravotvornog jugoslavenstva), ideologizacija knjievnoga znaka nee prestati. (Brei 1991:51) Mara vel-Gamirek nadovezuje se na literarnu tradiciju regionalne slavonske knjievnosti sa specifinom tematikom. U pripovijesti Mati realistiki e iznijeti sav teret to ga ena Ljuba
nosi u ambijentu koji preferira posjedovanje zemlje i novca i gdje se o ovjekovim intimnim potrebama i nedaama najmanje vodi rauna. (Car-Matutinovi 1970:413) Pri
ocrtavanju enske tipologije M. vel-Gamirek iskoritava zakonitost da patnja nije bila
uzaludna ukoliko je postignut cilj bioloke obnove, produljen ivotni lanac. ivotne tegobe zaboravljaju se pred materinskim nagnuem. (Detoni Dujmi 1998:307)
Kao to pravaki pisac, kako Antu Kovaia naziva V. Brei, literaturu sada koristi za kritiku toga i takvog stanja, literarno ga analizirajui, analizom ga kritizirajui
(1991:49), slino ini i Mara vel-Gamirek, u skladu s ideologijom Hrvatske seljake
stranke. U zbirci Portreti nepoznatih ena autorica zahvaa tuinsku eksploataciju slavonskih uma od 1895. i razdoblje izmeu dva rata. (Lonarevi 1968:214) Pria Mati korespondira s porukama Stjepana Radia protiv bijele kuge u slavonskim selima krajem
19. i u prvim desetljeima 20. st.12 kao rezultat tuinskoga utjecaja koji dovodi do propasti i izumiranja. B. Mesinger uoava da mijenjanje civilizacijskog ustroja i odumiranje
tradicionalnog zaviaja mijenja odnos autora prema regionalno-zaviajnom kompleksu.
Neki od tipova regionalno-narativnog diskursa naputaju narativni (dakle fabulizirani)
tip i postaju demagokim govorom, a time se mijenjaju i karakteristini stilemi. (Mesinger 1998:26) Stoga dijelom te, ideologemske strukture njezine prie, postaje i ensko
tijelo, idealizirano iskljuivo u svojoj materinskoj manifestaciji.
Tijelo trudnice opisano je realistino i uklopljeno u cjeloviti, fiziki i psihosocijalni
portret mlade ene koja raa djecu jedno za drugim:
Ljubi je Tominoj bilo osamnaest godina. Tri je godine ve bila Josipa ena, a ipak je
njezino okruglo rumeno lice s crnim zauenim oima ostalo tako djetinjasto da bi
svatko mislio da je djevoje, samo da joj struk nije bio irok i korak umoran, jer je kroz
dva tri mjeseca oekivala drugo dijete. I sad su joj noge bile malo oteene i boljele je, jer
je posljednjih dana bilo mnogo posla () (vel Gamirek, Mati, 509.)13
Trudna ena i majka malog djeteta po itav dan radi teke kuanske i poljske poslove
dok je starije nevjeste saalijevaju i rugaju joj se:
Debela Soka je prola pokraj nje i pogledala je malo saalno, malo podrugljivo. ()
Jadna Ljuba, ba ne bih elila biti na tvojem mjestu. Nikud se zimus micati nee moi.
U to ti mladost prolazi? () (M. vel Gamirek, Mati, 512.)
To su likovi Ljubinih suparnica i uivaa ivota i ta dva suprotna lika (patnice i uivateljice), ostaju vjena preokupacija M. vel-Gamirek. (Lonarevi 1968:219) Namjerni
pobaaj (uzrok bijele kuge) podrugljivo sugerira debela Soka mladoj snai Ljubi, a ova
uope ne zna o emu joj govori: Mogla si i bez toga biti nadovezala je Soka. Kako?
zapitala je Ljuba, a Soka se nasmijala i pola do stativa da sa strinom Mandom navija
povuicu. (M. vel Gamirek, Mati, 512.)
Porod se u ovoj prii opisuje neto detaljnije nego li kod J. E. Tomia. Iako o samom
roenju djeteta doznajemo kroz kratke sintagme o boli koju otac slua na sokaku, pod
prozorom sobe (to jo uvijek zaklanja otvoreniji knjievni pogled na porod), to nije vie
in koji se opisuje tek kada je zavren, jednom ili dvjema reenicama, niti se mijenja poloaj pripovjedaa, nego se porodu unutar naracije daje ak i vie prostora kako bi se to
realistinije sugeriralo njegovo trajanje. Razlog tomu 40-ak je godina razmaka izmeu
12 Iz
njezine biografije razvidno je djelovanje unutar Hrvatske seljake stranke i prihvaanje Radieva nauka.
Vidi: http://www.hss.hr/aktualno.php?aktualnostId=504&PHPSESSID=fbc2b7b9489c1b4823390f67ace595
0e
13 Od sada pa nadalje pri svakom citiranju sluimo se izvorom: Mara vel-Gamirek, Mati, u: J. Truhelka, V.
kurla-Iliji, D. Pfanova, M. Miholjevi, M. vel-Gamirek, Izabrana djela, Zora, Matica hrvatska, Zagreb,
1970.
ovoga i prethodno obraenoga djela, ali svakako i injenica da ovo djelo pie ena, kao
dio svoga iskustva:
Pred podne osjetila je Ljuba kako joj sijeva kroz krsta, i sjetila se da bi to sijevanje moglo
pretkazivati porod. Kod ruka nije mogla jesti. Hvatao ju je strah i bilo joj je muka.
Svaki je as pogledavala na prozor da vidi da li se Josa vraa iz ume s kolima, jer se je
sijevanje ponavljalo. (str. 512.)
Htjela se je nasmijeiti, no u taj je as ba osjetila prvu jau bol. Smijeak se je pretvorio
u bolni izraz. (512.)
Ne bojim se odgovorila je ona, a usne su joj se iskrivile od bola. (str. 512.)
Sam nije znao kako je dugo stajao, sumrak je ve bio pao kad se je iz sobe uo otar,
rezak krik pun boli, a on se stresao i uniao u avliju. (str. 514.)
Prvo poroajno doba se dogaa meu ostalim lanovima zajednice. Suprug Josa
je, s jedne strane, idealiziran jer je bodri i bori se za dolazak opinske babice (unato
protivljenju starijih ukuana da je babica skupa), ali, s druge strane, ne odstupa od patrijarhalnih obiaja (stid ga je ui u u sobu gdje ena raa, razoara ga vijest da se rodila
djevojica, nije bio obiaj da mukarci enu u porodu vide bar tri nedjelje, str. 515., itd.).
Dolazak jo jednog djeteta ne gleda se pozitivno u zajednici, Ljubu starije snae osuuju:
Manda je pozvala Soku u avliju i govorila joj: Vidi ti Ljube. Naumila svake godine
da rodi. I pogospodila se. Babicu triba. Da ja vidim, da se nije udala u Tominu kuu na
sedamdeset jutara, bi li tribala babicu, ili bi i baba Pavka bila dobra. A i baba Pavka
umije pupak da vee. (513.)
U proljee Ljuba opet zatrudni, nije sretna, stidi se i boji:
Tog proljea (a Ljuba nije mogla ni sama sebi vjerovati) ponijela je tree dijete. Koliko
god je tajila to pred svima, Soka je ipak prva opazila i rekla joj:
Ljuba, pa ti si opet nosea.
Odakle zna? zacrvenjela se Ljuba. () Ljuba se nije mogla svladati, zaplakala je.
(str. 517.)
Soka je pokuava nagovoriti na pobaaj, ali Josa je odgovara jer, nakon dvije curice,
hoe sina. Preputa joj da odluku donese sama (Samo ja neu da budem gospodar tvoga
tila.() Kako oe, Ljubo moja. str. 517.) i ona odluuje roditi. U Ljubinom razmiljanju
o pobaaju progovara autoriin angaman:
Ljuba se zamislila. Teko je i tree dijete roditi kad jo ovo dvoje nije razumno. Ali zar
to to u njoj klije, nije isto to i Bulanka i enka? Ako bi bio sin? Pa zar da ona svoga
sina ubije? Nikad. Ne, ona to nije mogla uraditi, nije htjela poi do babice, pa to bog
da! (str. 517.)
Autorica do herojske razine podie njezinu patnju prizorom kada u visokoj trudnoi
(O etvi je ve bila krupna. str. 517.) odlazi raditi u polje, ostavljajui drugo dvoje djece
ispod nekog stabla, u opasnosti od poljskih zmija. Uz strah i brigu za djecu koja i sama
trpe vruinu, naglaava se patnja Ljubina tijela:
Ljubu su boljele ruke i noge, u sljepooicama joj je kucalo, osjeala se slaba i iskidana.
Ipak je radila. Uza svu vruinu ona je bila blijeda. () Osjetila je takovu nemo u
svemu tijelu da je mislila da e svijest izgubiti. (519.)
Josa se mora pokoravati najstarijem mukarcu u obitelji:
Tko li je nju na taj posao poslao? Kako moe pustiti da ti se ena tako pati?
Zna i sam da se treba pokoriti dida-Lovri. Da je po mojem, ne bi ona danas ovdi bila
odgovorio je Josa i ponovno zamahnuo kosom. (str. 519.)
Trei porod i nakon njega puerperij, Ljubu su doveli u ivotnu opasnost:
Patila se je gotovo dva dana, a iza poroda pojavila se groznica i vruina i slabost kakovu
ona nikad jo u ivotu nije osjetila. Babica je energino traila lijenika. (520.)
Zaostala seoska sredina ne mari za Ljubin ivot:
Kolike su ene leale u groznici nakon poroda pa se ipak nije tralo za doktorom!
prigovarala je strina-Manda. Al ona oe da nam sidne za vrat, pa se i neemo za
drugo brinuti nego za Ljubu i njezine porode. Ako je Boja volja, ozdravit e; ako nije,
ne zna ni doktor pomoi kazala je Soka. (str. 520.)
Sreom da je rodila sina, pa je dida Lovro dao vie novaca. Kasnije je odustao od toga
jer su druge snae, makar bez male djece, prigovarale, a Lovro se bojao raspada zadruge
i dijeljenja imanja. Do diobe e kroz nekoliko godina ipak doi, a nakon tegobne i siromane mladosti s troje djece, Ljuba e doekati zrele godine u srei i blagostanju upravo
zbog djece koju je uspjeno podigla. Pria zavrava tiradom o vanosti i ljepoti materinstva, ali i o drutvenim razlozima bijele kuge u slavonskim selima. Autoriin angaman,
koji jest na strani ene, ali u okvirima njezine zadane drutvene funkcije, iskazat e se
rijeima Ljube:
Svuda se danas divani o ovinosti i kako triba da jedan drugome pomae i olaka, a
svuda se divani i o tom kako mi okci neemo da raamo. Grde nas ene, a nitko ne
pita zato je tako i kako bi se moglo pomoi. () alosno je da kod nas ara bila kuga;
jo je alosnije da se je kroz godine uvriilo to zlo da mnoga kua propada, a mnoga
mlada ena liga prije reda pod ledinu. Ali ko je pito okicu godine i godine odakle e
dicu hraniti i oblaiti?
4. Zakljuak
Majinstvo je u isti mah drutvena, povijesna i kulturoloka konstrukcija pa je, kao knjievni motiv (odnosno skupina motiva nazvana majinskim praksama), uklopivo u
ideoloke strukture djela. Rane majinske prakse (trudnoa, dojenje, poroaj i puerperij)
usko su povezane i s ideologizacijom i tabuizacijom enskog tijela, ali i s problematikom
zazora od nedovrenog, otvorenog tijela u zapadnom kulturnom i civilizacijskom
kanonu posljednjih nekoliko stoljea, o emu je govorio M. Bakhtin.
Drutveno, ak i politiki odobrena ideologija majinstva i odmak od iste, knjievno je obraena i u jednom i u drugom izabranom djelu. U romanu J. E. Tomia Melita
i pripovijetci M. vel-Gamirek Mati detaljno se, i na momente prilino realistino, tematiziraju rane majinske prakse, koje se u itavoj zapadnoj kulturi toga vremena uglavnom tabuiziraju ili idealiziraju. Zahvaljujui ovim djelima, trudnoa, porod i puerperij
de facto izlaze iz slike oekivanih materinskih mitova pomou kojih vladajua kultura
prikazuje trudnou kao tiho iekivanje. Ta slika mirnog iekivanja jasno pokazuje koliko diskurs o trudnoi izostavlja subjektivnost ene. (Young 1995:518) Dekonstrukciju
materinskog mita Tomi uspostavlja pomou tipskog karaktera fatalne ene koja odbija
svaku majinsku praksu i prema kojoj se autor ideoloki postavlja. No, svome vlastitom
stavu i ideologiji unato, krenjem vladajueg diskursa o trudnoi i materinstvu (kroz
detaljne opise tjelesnih promjena ene koje idu i do grotesknih elemenata, a posebice
opisom postpartalne depresije protagonistkinje) Tomiu se dogodila Melita, ostvarena
kao subjekt, osobit enski lik, a ne samo tipski karakter. Nasuprot njoj je Branimir, blijed i posve ploan ideoloki pozitivac, dok upravo ona svojim trostruko subverzivnim
karakterom (prema samoj sebi, svojoj okolini, ali ak i prema samom autoru) potie
suvremena itanja i nove interpretacije ovog romana.
I Josip Eugen Tomi i Mara vel-Gamirek ideoloki podravaju tzv. mit o srei
majinstva koji pripisuje odgovornost za uvjete majinstva pojedinki, a ne sustavu (Johnston i Swanson 2004:70) jer prvi osuuje i kanjava nemajku, a druga glorificira i
nagrauje majku-patnicu. Zanimljivo je da oba djela predstavljaju motiv trudnoe i u
njegovu subverzivnom aspektu prema tijelu i psihi ene, dok drugo djelo problematizira i subverzivnost trudnoe prema drutvu. Pri tome valja primijetiti da M. vel-Gamirek naglaava i iru drutvenu odgovornost za povean broj pobaaja (bijelu kugu)
u slavonskim selima koju vidi u izostanku adekvatnih uvjeta ivota trudnice i rodilje,
siromatva i zaostalosti sredine, za to krivnju snosi itav patrijarhalni ustroj drutva, a
ne samo ena.
Literatura
Bahtin, M. (1978), Stvaralatvo Fransoa Reblea i narodna kultura srednjega vijeka i renesanse,
Nolit, Beograd
Borossa, Julia (2003) Histerija, Jesenski i Turk, Zagreb
Bokovi Stulli, Maja (1996), O mizoginim priama, Narodna umjetnost, 33/2, 51-69.
Brei, Vinko (1991), Literatura kao ideologem, Ante Kovai i pravatvo, Umjetnost rijei 35,
47-53.
Bui, Julienne Eden (2001), to je mukarac bez pimpeka, Kolo 2, http://www.matica.hr/
Kolo/kolo0201.nsf/AllWebDocs/pimp
Deidre D. Johnston i Debra H. Swanson (2004), Uloga medija u stvaranju ideologija majinstva,
Trea, VI/1, 68-85.
Detoni Dujmi, Dunja (1998), Ljepa polovica knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb
Izabrana djela / Jagoda Truhelka, Verka kurla-Iliji, Dora Pfanova, Mila Miholjevi, Mara velGamirek (1970); priredila Ljerka Car-Matutinovi, Zora, Matica hrvatska, Zagreb
Lonarevi, Juraj (1968), okadija u knjievnom djelu Mare vel-Gamirek, u: Godinjak ogranka MH Vinkovci, 213-226.
Marakovi, Ljubomir (1997), Rasprave i kritike, Matica hrvatska, Zagreb
Matanovi, Julijana (1994), Melita, u: J. E. Tomi, Melita, Slavonica, Vinkovci, 237-282.
Mazzoni, Cristina (2002), Maternal Impressions: Pregnancy and Childbirth in Literature and Theory, Cornell University Press, Ithaca
Mesinger, Bogdan (1998), Diskurs slavonskog mita u djelu Mare vel, u: Vera Erlet al., ur.,
Mara vel-Gamirek: prilozi sa Znanstvenog kolokvija 29-32, Hrae, Drenovci
Miloevi, Nikola (1990), Ideologija, psihologija i stvaralatvo, Beletra, Beograd
Nemec, Kreimir (1994), Povijest hrvatskog romana, od poetaka do kraja 19. stoljea, Znanje,
Zagreb
Nemec, Kreimir (1995), Femme fatale u hrvatskom romanu XIX. stoljea (Geneza i funkcija
motiva) u: Tragom tradicije, Ogledi iz novije hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb,
str. 58-75.
Pele, Gajo (1999), Tumaenje romana, Artresor naklada, Zagreb
Rudan, Evelina (2003), Poroaj, Kolo, 13/2, http://www.matica.hr/Kolo/kolo0203.nsf/
AllWebDocs/Rudan
Sabli-Tomi, Helena (2005), Gola u snu: o enskom knjievnom identitetu, Znanje, Zagreb
Tomi, Josip Eugen (1964), Melita, Matica hrvatska, Zagreb
Tomi, Josip Eugen (1970), Opanareva ki, Zmaj od Bosne, Melita, Zora, Matica hrvatska, Zagreb
(Predgovor Miroslava icela, 7-21)
Tomljenovi, Ana (2005), Majinski identitet, Trea 7 (1-2), 445-449.
Young, Iris Marion (1995), Trudnika tjelesnost, Subjektivnost i otuenje, u: Filozofska istraivanja, 15(3), 511-524.
http://www.hss.hr/aktualno.php?aktualnostId=504&PHPSESSID=fbc2b7b9489c1b4823390f67ac
e5950e
UDK: 821.163.42.09
Valentina Majdeni: Zaviaj kao prostor

interpretacije
Regionalna knjievnost i regionalizam kao pojam koji se odnosi na kulturu i umjetnost
imaju duboko znaenje i dugo su ukorijenjeni u hrvatskom narodu. Slavonska regionalna knjievnost see daleko u prolost. Djelo Scriptorum ex regno Sclavoniae a saeculo
XIV. usque ad XVII. Inclusive collectio autora Baltazara Adama Krelia iz 1774. godine smatra se najslavnijom povijeu slavonske knjievnosti. Stanislav Marijanovi tvrdi
da se slavonska zaviajna komponenta javlja od 15. stoljea s humanistikim pjesnikom
Janusom Pannoniusom, roenim u okolici Osijeka, pa sve do danas. Namjera je ovoga
rada ukazati na one autore (Josip Kozarac, Ivan Kozarac i Vladimir Kovai) u ijim
se djelima upravo preko tematskoga i stilskoga kompleksa iitava nunost poznavanja
slavonske zaviajnosti i pripadnosti odreenom prostoru kao onim kategorijama koje se
prenose uenicima ve u osnovnokolskom obrazovanju. U radu e se utvrditi prisutnost
triju slavonskih pisaca u udbenicima za osnovnu kolu, od 1. do 8. razreda, u razdoblju
od 1970. do 2008. godine, budui da su udbenici temeljno sredstvo prijenosa, temeljnih
estetskih vrjednota koje tako postaju sastavnim dijelom opeknjievne kulture pojedinca. Time se ostvaruje i odgojni i obrazovni sloj nastave knjievnosti.
Kljune rijei: regionalna knjievnost, slavonska knjievnost, Josip Kozarac, Ivan Kozarac, Vladimir Kovai
Homeland as a Space of Interpretation
Regional literature and regionalism as notions which refer to culture and arts, bearing a
deep meaning, have been present for a very long time in the Croatian imagination. Slavonian regional literature goes far into the past. Adam Krelis work from 1774 Scriptorum
ex regno Sclavoniae a saeculo XIV. usque ad XVII. Inclusive collectio has been regarded
as the most famous historical work of the Slavonian literature. According to Stanislav
Marijanovi, the Slavonian regional component has been introduced in the 15th century
by the humanist poet Janus Pannonius, born in the Osijek area. It is thus the aim of this
paper to draw attention to those authors in whose works the necessity of the knowledge
of the Slavonian regionalism and belonging to a certain place, categories being brought
to students in primary schools, have been noted through the thematic and stylistic complexity. The purpose of this paper is to point to one of the authors (Josip Kozarac, Ivan
Kozarac and Vladimir Kovai) in whose works right across the thematic and stylistic
necessity of understanding the complex reads Slavonia regional identity and belonging
338 Valentina Majdeni: Zaviaj kao prostor interpretacije
to a particular area as to those categories that are already transmitted to students in elementary education. The general purpose of the paper is to determine the representation
of these three Slavonian authors in primary school textbooks. The textbooks have been
regarded as fundamental means of transfer, bearing essential aesthetic values that are in
this way becoming parts of the individuals general literal culture, underlying the educational layer of literature classes.
Key Words: regional literature, Slavonian literature, Josip Kozarac, Ivan Kozarac, Vladimir Kovai
Uvod
Pojam regionalna knjievnost esto se dovodi u svezu s pojmom zaviajna knjievnost.
Pri tome Joe Poganik izmeu navedenih pojmova stavlja znak jednakosti, dok Stanislav Marijanovi, Ivo Frange i Dubravko Jeli pojam regionalnost razumijevaju kao nadreeni pojam zaviajnosti. Regionalna knjievnost vaan je dio hrvatske knjievnosti
jer regionalne specifinosti obogauju i upotpunjuju nacionalnu knjievnost te su osnova
za nastajanje razliitosti u kulturi. Ve spomenuti autor pojam regionalne knjievnosti
odreuje na sljedei nain: ona ostaje ili stilski kompleks koji slui za postizanje lokalnog
kolorita ili puka elja za afirmacijom lokalnih specifinosti (Poganik, 1987:173).
Stanislav Marijanovi navodi kako regionalne knjievnosti i njezini pisci zajedno
s piscima makroregije ine prostor duhovnog stvaralatva nacionalnih knjievnosti
potpunim, odnosno cjelokupnim (Marijanovi, 1987: 191). Pri odreivanju stupnja zaviajnosti razlikuju se tri stupnja, pie Matko Pei. Prvi stupanj odnosi se na dijalekt neke
regije. Drugi stupanj je u originalnim motivima koji pisci neke regije donose, a trei,
najvrjedniji, u donoenju opeg karaktera neke regije (Pei, 1984: 16).
Slavonska regionalna knjievnost see daleko u prolost. Djelo Scriptorum ex regno
Sclavoniae a saeculo XIV. usque ad XVII. Inclusive collectio autora Baltazara Adama Krelia iz 1774. godine smatra se najstarijom povijeu slavonske knjievnosti.
Slavonska knjievnost potjee iz ruralnih sredita, ne iz pravih, velikih, literarnih
sredita. Nain na koji knjievnici piu o svom zaviaju slikovit je i iznimno emotivan.
Ima namjeru dirnuti stanovnike svoje regije, ali i drugih regija. Matko Pei pojanjava da
kroz pero slavonskih knjievnika progovara specifini karakter svijeta koji ivi originalnim drutvenim i umjetnikim profilom ve stoljeima (Pei, 1984: 16).
Posebna je vrjednota slavonske knjievnosti vjernost zemlji. U Slavoniji, Baranji i
Srijemu kao u rijetko kojem kraju nae zemlje knjievnost obiljeuje prisutnost dvaju
tako velikih fenomena kao to su priroda i ovjek.
U radu se naglasak stavlja na tri slavonska zaviajna pisca: Josipa Kozarca, Ivana
Kozarca i Vladimira Kovaia, koji svojim temama i motivima odgovaraju temi ovoga
rada. Promatrani su u osnovnokolskim udbenicima od 1. do 8. razreda unutar dvaju
razdoblja, od 1970. do 1989. godine i od 1990. do 2008. godine.
1. Josip Kozarac
Glasnogovornik hrvatskoga regionalizma, Josip Kozarac,1 hrvatski je realist koji je naglasak postavio na socijalnu problematiku, a kao dobar poznavatelj prilika, morala i psihologije slavonskoga seljaka, htio je djelovati te pomoi savjetima. Osuivao je nemar,
nepostojanost slavonskoga ovjeka, elei da ljudi ostanu gdje jesu, na selu, i da rade
promiljeno i ive bez rasipanja. Istiui razliku izmeu grada i sela, Josip Kozarac skeptian je prema gradu, polukulturi, inovnikoj slubi i gospodskom ivotu. U svojim pripovijetkama Kozarac promatra slavonsko selo onoga vremena, u kome prodor kapitala
nosi i nove oblike ivota i zadruga, a osiromauje seljaka i potie nemoral. Najbolje su
mu one pripovijetke koje je pisao bez odreene tendencije i teze, a to se najee dogaalo
onda kada je neposredno posezao za motivima slavonskih pejzaa koji su bili sastavni
dio njegove linosti (icel, 1979: 67).
U proznome stvaralatvu Josipa Kozarca zamjeuje se dvojno naelo u pristupu
predmetu obradbe, tj. smisao za racionalnu spoznaju, gospodarsku i socijalnu analizu
ivota u Slavoniji u drugoj polovici XIX. stoljea suprotstavlja se uvstvenom, lirskom
odnosu spram ljepote slavonske prirode te problem i patnj tamonjih ljudi (MLHK,
1998: 175-176).
Od svih hrvatskih realista Josip Kozarac najvie je i najtjenje vezan uz prirodu, a
priroda sama po sebi, onome tko je osjea, piscu koji je razumije i doivljava svim svojim osjetilima, upravo tako kako ju je razumio, osjeao i doivljavao umar Kozarac, ne
moe uskratiti dar pjesnikoga govora (Jeli, 1987: 8-9). U opusu Josipa Kozarca brojne
su reenice, ulomci i stranice u kojima pisac razmilja o prirodi, nekoj pojavi u prirodi ili
pak opisuje pojedinosti iz prirode.
Priroda je samom piscu bila uiteljica; uiteljica, rekao je, koja nas u mladosti ui
voljeti, u zrelosti misliti i raditi, a u starosti nas pomiruje sa smrti i s grobom. I ne samo
to nego zaljubljenost, upravo svoju ovisnost o prirodi, objasnio je, rekavi, da je uz nju
prirastao kao brljan uz hrast. Njegova odanost zemlji bila bi samo napola objanjiva i
sigurno manje znaajna kada bismo je promatrali izvan njegove povezanosti s prirodom,
ali i pounosti koju Kozareva djela pruaju itateljima. Pripovijest i romane Josipa Kozarca itamo danas kao evanelje rada i meuljudske harmonije. itamo ih kao plemenitu viziju, koja moda nikada nije bila udaljenija od svoga ostvarenja nego to je danas.
U vrijeme kada je u nas zemlja gotovo prezrena, kada su dijelove Evrope napuile tisue
naih ljudi, koji su napustili svoju zemlju, predali je korovu kao i svoje kue propadanju,
jer, zavedeni modernom strujom, vie vole raditi na tuem i koristiti drugome, nego
raditi za sebe i na svome, Kozarev poziv volite zemlju, vratite joj se, koji ne moemo ne
uti iz svake njegove pripovijetke, djeluje ne samo bolno i potresno, nego i nestvarno
(Jeli, 1987: 12-13). Odnosno, kao to Stjepan Hranjec navodi Ivu Frangea, povrni
itatelji stvorili su tako pogreno sliku o Slavoniji kao rezervatu razvrata i pokvarenosti;
a Kozarac je samo elio da ta Slavonija, zemlja plemenita bude svjesna vrijednosti i pripadne svojim ljudima (Hranjec, 2009: 357). U novijem udbenikom osnovnokolskom
tivu, kae Hranjec, a ono moe biti jednom od orijentira/kriterija nalazimo ulomke iz Kozarevih tekstova Tena, Slavonska uma, Moj djed i Autobiografija. Izbor nam
1 Josip Kozarac roen je u Vinkovcima 18. III. 1858. godine, a umro je 21. VIII. 1906. godine takoer u
Vinkovcima.
ne pomae u definiranju kriterija naprosto zato to autori itanaka tekstove odabiru s

obzirom na raznolike zahtjeve u strukturi udbenika anrovske, knjievnoteorijske,
funkcija je tekstova nerijetko, dakle, utilitarna, kao sredstvo za ilustriranje ili formuliranje kojeg knjievnog pojma (Hranjec, 2009: 352-353). Josip se Kozarac javlja u oba
razdoblja promatranih udbenika. U prvome je razdoblju zastupljen s 22 teksta, a u drugome razdoblju s 42 teksta. Iz grafikona 1 vidljivo je kako je udio Kozarevih tekstova u
osnovnokolskim udbenicima prvoga razdoblja 34%, a drugoga razdoblja 66% te da je
zanimanje za njegove tekstove u drugome razdoblju znatno porastao.
Grafikon 1. Prisutnost Josipa Kozarca u osnovnokolskim udbenicima od 1970. do

1989. i od 1990. do 2008. godine
1. 1. Josip Kozarac u osnovnokolskim udbenicima od 1970. do 1989. godine
Josip Kozarac u osnovnokolskim udbenicima u razdoblju od 1970. do 1989. godine zastupljen je ulomcima iz realistinih pripovijedaka.
Pripovijetka ivot ume2 objavljena je u itankama za peti razred osnovne kole 70ih i 80-ih godina. U ovome tekstu Josip Kozarac na realistiki nain opisuje ivot ume
kroz godinja doba: S godinjim dobima mijenja se i uma i sav ivot u njoj (Anto, Buka,
5/1970:71). Iako govori o ivotinjama, pticama, srnama, zeevima: ptice pjevice sagradile
gnijezda po ikarama i livadama uokolo sela, jedini kos i drozd ostadoe u umi (Anto,
Buka, 5/1970: 71) / Preko puta preskoi u zabran mladi zec, a tko u zabranu prieka veer,
vidjet e moda kako srna oprezno i lagano skakue sve u jedan pravac, pa doav na malu
istinu, zablekne jedanput, dvaput, a iz grma iskoe dva mlada crljena laneta (Anto,
Buka, 5/1970: 72) iz ega se vidi njegova ljubav i dobro poznavanje vrsta koje nastanjuju
2 Anto,
Buka 1970, 1971, 1972.
umu, najsnaniji dio teksta ipak se odnosi na umu, hrast. Kao to na kriterije naina
odabira tekstova za itanke, upozorava Stjepan Hranjec, iz metodikog se instrumentarija iitava da je tekst ivot ume u slubi ilustracije opisa: Opiite umu u proljee. Navedite tiva koja ste dosad itali i gdje se opisuje ili spominje uma (Anto, Buka, 5/1970: 73).
U proirenome dijelu metodikoga instrumentarija, pod nazivom Zadaci, autori itanke
upuuju na zaviajnost naega kraja, to nuno ne znai i piev zaviaj.
Pripovijetka Moj djed3 objavljena je u itanci za esti razred osnovne kole 70-ih
godina. U ovom autobiografskom tekstu Josip Kozarac oivljuje lik svojega djeda, posebno istiui njegovu radinost: u proljee popravlja on oko plotova, kri pomalo po livadi
i ljiviku, skida mainu s vonjaka i okresuje ih, nikada ni aska nee stati da se odmori
(Buka, Anto, 6/1974: 26) i poznavanje prirode: On je znao za prvu jagodu na livadi i
za prvu trenju na deblu. Razgovarao se sa itavom prirodom; niega nije bilo to bi njemu bilo nepoznato (Buka, Anto, 6/1974: 26), pridajui mu tako osobine koje je i sam
imao. Autori itanke u metodikome instrumentariju upuuju uenike na opis lika, te
plemenitost djeda koju Josipa Kozarac izraava opisujui djedovo lice, njegovo znanje i
radinost, djedovu uslunost i njegov ugled. Iako nigdje izrijekom ne spominju motiv
zaviajnosti, on se moe iitati iz samoga teksta te zavrnoga dijela metodikoga instrumentarija koji govori o autoru: pravi je slikar Slavonije, njezinih ljudi i njezinih pejzaa
(Buka, Anto, 6/1974: 26). Pripovijetka Moj djed objavljena je i osamdesetih godina u
itankama za esti razred osnovne kole, ali u proirenom obliku. I ovdje autori itanke
upuuju uenike kako Josip Kozarac s puno ljubavi, topline i potovanja opisuje svoga
djeda, prostor u kome je ivio i prostore kojima se kretao, ali interpretaciju u metodikome instrumentariju proiruju pitanjem: Kojega je drutvenoga porijekla djed? Po emu
to zakljuuje? (Skok, Dikli, Been, 6/1985: 30). Odraavajui situaciju slavonskoga sela
onoga vremena lik djeda reprezentira one moralne autoritete koji su drali nekadanju
zadrugu i koji su odlaskom takvih osoba nepovratno nestali (to i bijae jednim od uzroka
raspada zadrunih zajednica) (Hranjec, 2009: 359).
1.2. Josip Kozarac u osnovnokolskim udbenicima od 1990. do 2008. godine
U razdoblju izmeu 1990. i 2008. godine Josip Kozarac zastupljen je ulomcima iz
realistinih i socijalnih pripovijedaka te ulomak iz Kozareve autobiografije.
Pripovijetka Moj djed4 objavljena je u itankama za esti razred osnovne kole 90-ih
godina, autora Zvonimira Diklia i Joe Skoka, te ima isti metodiki instrumentarij kao
i itanka iz osamdesetih godina. Proiren je jedino dijelom pod nazivom Zna li? u
kojemu Josip Kozarac potvruje svoju zaviajnost i ljubav prema prirodi svoga zaviaja:
mene su se jae dojmili doivljaji, a nije ni udo jer sam se, ako smijem tako rei, uhvatio
u kotac sa prirodom ve u sedmoj godini. Nema ptice ni zvijeri kojoj nisam u duu zavirio,
o kojoj nisam znao zato pjeva ili plae, zato mrzi i ljubi ovjeka (Dikli, Skok, 6/1997:
14). Moj djed, pripovijetka Josipa Kozarca, objavljena je i dvijetisuitih godina u itanci
za esti razred osnovne kole. Autori itanke u metodikom instrumentariju najveu
pozornost pridaju opisu lika, tj. djedovu portretu. Piui o svome djedu Kozarac u tekst
3 Buka, Anto 1970, 1971, 1972, 1973; Buka, Anto 1974, 1975, 1976, 1977, 1978, 1979, 1980, 1981, 1982, 1983;
Skok, Dikli, Been 1985, 1986, 1987, 1988, 1989.
4 Skok, Dikli, Been 1990, 1991, 1992, 1993, 1994, 1995, 1996; Skok, Dikli 1997, 1998, 2003; Dikli, Skok
2007; Jambrec, Been 2001, 2002, 2005, 2006, 2007.
unosi rijei i izraze rodnoga kraja. esto su to zastarjelice arhaizmi i lokalizmi, tj. rijei
karakteristine za slavonsko selo toga vremena: gumno, vraj, zamnijeti, zasinuti, ulagivati se, voljko (Been, Jambrec, 6/2006: 71-73). U proirenome dijelu metodikoga instrumentarija, Za one koji ele znati vie, uenike se upuuje da pronau pjesmu ili prozni
tekst o Slavoniji, pievu zaviaju, za razliku od Skoka i Diklia, koji uenike upuuju na
istraivanje vlastitoga zaviaja.
Pripovijetka Slavonska uma5 Josipa Kozarca objavljena je u itankama za etvrti i
esti razred osnovne kole 90-ih godina. U ulomku iz itanke za etvrti razred osnovne
kole, iz crtice Slavonska uma, uenici trebaju zapaziti opis prostora kao i odnos prema
prirodi na koji uenike potie ovaj Kozarev tekst: Na kakav odnos prema prirodi potie
ovaj Kozarev tekst? (Dikli, Skok, 4/1994: 46). Tako se ponovno potvruje teza Stjepana
Hranjeca o kriteriju uvrtavanja tekstova u itanke. Meutim, u metodikome instrumentariju u itanci za esti razred osnovne kole, autorica Dunja Merkler izrijekom upuuje uenike u piev doivljaj ume njegova rodnog kraja. I u pitanjima koja slijede
autorica istie znaenje ume za Slavoniju i Slavonca: Kakvo je znaenje ume u ivotu
Slavonije?/ Koje ivotne trenutke Slavonac dijeli s prirodom to ga okruuje? (Merkler,
6/ 1997: 17) te tako istie pievu ljubav prema umama svoga zaviaja: Za onoga koji
prolazi njom bez srca i uvstva, bez smisla za divnu mudrost prirode, ostat e ona dakako
mrtvom umom, bolje rei prostorom drvljem obraslim; ali tko razumije sve one tajne glasove, koji oivljuju umski prostor, gdje se njena pjesma mijea sa izumiruim vapajem,
gdje je tisua raznih glasova i odjeka, sad sitnih i tankih, sad krupnih i dubokih, sad milih
i ugodnih kao ikoja glazba, sad bolnih kao uzdah jadne matere taj e se smatrati nekako
bliim sebi i svojim uvstvima u tom polutamnom, velebnom prostoru. Slavonac ljubi tu
svoju hrastovu umu nadasve: on je u njoj kao u svojoj kui (Merkler, 6/1997: 16).
I 2000-ih godina, u itanci za esti razred osnovne kole, objavljena je Kozareva
crtica Slavonska uma. U interpretacijskom dijelu metodikoga instrumentarija naglaava se odgojna: Potrai podatke o propadanju i zatiti uma u suvremenom svijetu te o
posljedicama za ovjeanstvo (Babi, Golem, Jeli, 6: 2007: 75) i obrazovna nota teksta:
Prisjeti se to ste sve saznali o umama na nastavi prirode./ Nabrojte sve drvee koje raste
u slavonskoj umi (Babi, Golem, Jeli, 6: 2007: 75). U proirenom dijelu metodikoga
instrumentarija nastavlja se odgojno-obrazovni pristup: Najvea europska cjelovita uma
hrasta lunjaka jest Spava u Vukovarsko-srijemskoj upaniji (Babi, Golem, Jeli, 6:
2007: 75). Autorice itanke pozivaju uenike da posjete piev zaviaj, ali ne fiziki (automobilom, vlakom, autobusom), nego virtualno, tj. putujui www.vinkovci.hr.
Ulomak iz pripovijetke Tri dana kod sina6 objavljen je u itanci za sedmi razred
osnovne kole 90-ih godina. U ulomku dolazi do izraaja Kozarev osjeaj za drutvene
pojave njegova vremena. U interpretacijskom dijelu metodikoga instrumentarija uenike se upuuje na novi knjievni pojam, retrospekcija, kao i na nain ivljenja na selu
i u gradu te o razliitim pogledima na ivot. Zaviaj ne ine samo prirodna bogatstva,
ume, polja, nego i sela i gradovi te je u proirenom dijelu metodikoga instrumentarija,
Izraavanje i stvaranje, jedan od zadataka i: Navedi nekoliko knjievnih djela koja govore
o ivotu na selu i u gradu (Skok, Dikli, 7/1998: 26).
5 Dikli,
6 Dikli,
Skok 1993, 1994, 1995, 1996, 1997, 1998, 2003; Merkler 1997; Babi, Golem, Jeli 2007.
Skok 1992, 1993, 1994, 1995, 1996, 1997, 1998, 1999.
Ulomak iz Autobiografije7 Josipa Kozarca objavljen je 90-ih godina u itanci za esti

razred osnovne kole. Moe se pretpostaviti da je autore udbenika pri odabiru ovoga
teksta vodio i knjievnoteorijski pojam ivotopis, ali i zastupljenost hrvatskih (slavonskih) pisaca. U metodikom instrumentariju uenike se upuuje na pojam ivotopis
(biografija) te posebnu vrstu ivotopisa, autobiografiju. Potvrda da je tekst i ilustracija za
knjievnoteorijski pojam ivotopisa, tj. autobiografije izdvojeni je zadatak pod nazivom
A sada sam: Napii svoj ivotopis (Petra, Pandi, 6/1997: 161).
U itankama su dani i ulomci iz Kozarevih socijalnih pripovijedaka. Tako se javlja
ulomak iz pripovijetke Tena8 objavljen u itanci za sedmi razred osnovne kole 90-ih i
2000-ih godina. U svakome od metodikih instrumentarija pod novim pojmom javlja se
upravo opis lika, tj. portret.
Josip Kozarac jedan je od prvih hrvatskih pisaca koji je mnoge stranice svoje pripovjedake proze posvetio eni, mnogim psiholokim problemima njezina odnosa s
mukarcem, ivljenja u obitelji, braku, u sloenim drutvenim odnosima koji vladaju u
njegovu vremenu.
Tako je Tena najbolji iskaz Kozareva vienja i doivljaja Slavonije njegova vremena. Iz mnotva pitanja u metodikim instrumentarijima zasluuje biti izdvojen zadatak:
Napii sastavak o temi Zemlja trai ljubav, rad i predanost (Jambrec, Been, 7/2004: 49)
kojim autori nastoje pribliiti uenike zaviajnim elementima.
2. Ivan Kozarac
Pisac kratkoga daha, pjesnik due, Ivan Kozarac9, u literaturu ulazi prvo pjesmama,
od kojih su neke vrijedna pjesnika ostvarenja (Da se povezemo, Milovo sam), koja jo i
danas ive. Radei u odvjetnikom uredu vinkovakoga odvjetnika dr. Plemia imao je
prilike upoznati tragine ljudske sudbine u kojima je nalazio literarnu inspiraciju.
Ivan Kozarac u svome pisanju odbacuje moralizatorsko-prosvjetiteljske tendencije
te kao to kae Josip Bogner kida s tom moralizatorsko-uiteljskom tradicijom slavonske knjievnosti te polazi s Bertiem, Beneiem i Ivakiem novim putem. Nesumnjivo
je da je moderna, koja je mjesto moraliziranja i pedagogije u knjievnosti postavila zahtjev za artizmom i istim umjetnikim izraavanjem, mnogo utjecala na stvaralaki rad
Ivana Kozarca (Bogner, 1994: 30). Iako u djelima Ivana Kozarca nema moralizatorskih
tendencija ipak se osjea njegova briga za sudbinu Slavonaca i Slavonije. Cjelokupno je
njegovo knjievno djelo inspirirano Slavonijom i od prvih svojih pjesama do posljednje
pripovijetke Kozarac je bio i ostao pjesnik Slavonije. U njemu je Slavonija nala intimnog
pjesnika, koji je zanosom i vrelinom ljubavnika opjevao raskliktanost i tmurnost njezina
pejzaa, ivot te velike plodne ravnice, njenih uma i ljivika, koji je opjevao ivot ovjeka
s te ravni, otkrio duu Slavonije i Slavonaca (Bogner, 1994: 29).
Djela Ivana Kozarca pozornost ne privlae samo sadrajno, nego i kao to kae Brane Crlenjak zadivljuje nas formalna strana Kozarevih djela. Pogotovo ako se uzme u
7 Petra,
Pandi 1997, 1998.

Petra 1998; Been, Karaka 1998, 2000, 2001, 2002, 2003, 2004, 2006, 2007; Bajuk, Hranjec 2003;
Jambrec, Been 2000, 2003, 2004, 2007.
9 Ivan Kozarac roen je u Vinkovcima, 8. II. 1885. godine, a umro je takoer u Vinkovcima, 16. XI. 1910.
godine.
8 Pandi,
obzir da nije imao uzor i da je bio isti autodidakt. Dakle, ono to je stvorio, stvorio je
uroenim osjeajem za literaturu (Crlenjak, 1970: 30). Najbitnija je karakteristika Kozareva stila muzikalnost rijei i reenica, ak i prirodu doivljava muzikalno. Veina
njegovih neologizama su onomatopeje, jer Kozarac je, navodi Brane Crlenjak, bio dijete
sa sela i njiva, vezan za tlo i prirodu pa se ona vrlo esto manifestira u njegovim djelima.
Poneki opis prirode je malo savrenstvo ugoaja i slika. Izdvojen iz ostalog teksta djeluje
kao pjesma u prozi (Crlenjak, 1970: 30).
Ivan Kozarac svoju je Slavoniju doivljavao svim osjetilima. Rijeima je crtao pejsa
i stvarao njegove neponovljive ugoaje. Izjavljivao je kako je pripovijedati nauio na
seoskim prelima i divanima meu didacima i bakama, a kako je ikavtina vrlo muzikalna tako je i kroz narodni govor muzika ula u Kozareva djela (Crlenjak, 1970: 31).
Aforistine reenice njegovih djela (Zna pela di e po med, Svom zlu ne tribam svidoka,
i druge) karakteristine su za govor slavonskoga seljaka i daju Kozarevu stilu takoer
vjerodostojnost.
Djelo Ivana Kozarca svjedoi o ivotu kojim je ivjela Slavonija na prijelomu jednoga
socijalnoga i ekonomskoga sustava, odnosno na prijelazu iz patrijarhalno-zadrugarskoga ivota u moderni individualistiko-kapitalistiki ivot. Kao to kae Josip Bogner iz
Kozareeva djela progovara itava jedna epoha kroz koju je prolazio itav jedan ivot
Slavonije, iz njega odie dua toga kraja, odzvanja razuzdana, a opet u svoj svojoj biti
tuna i melankolina pjesma njena (Bogner, 1993: 211). Ivan Kozarac zastupljen je samo
u drugome razdoblju analiziranih itanaka i to sa est svojih tekstova te se uz njih ne
donosi grafiki prikaz.
2.1. Ivan Kozarac u osnovnokolskim udbenicima od 1990. do 2008. godine
Ivan Kozarac u itankama se javlja zaviajnom priom i intimnom pjesmom. Pria
Kod konjarskih vatara10 objavljena je u itankama za sedmi razred osnovne kole 2000ih godina. Metodiki instrumentarij zapoinje motivirajuim stihovima Matije Antuna
Reljkovia Slavonijo, zemljo plemenita! Vele ti si lipo uzorita, a nastavlja se razgovorom o tekstu, interpretacijskim i recepcijskim zadatcima u kojima su sadrane teme nastavnoga podruja knjievnost: pripovjedne vrste: crtica, anegdota, vic, odnos teme i
motiva u knjievnom djelu: U koliko bismo dijelova mogli podijeliti ovu crticu? Svakom
dijelu odredi naslov i u nekoliko reenica napii kratak sadraj (Jambrec, Been, 7/2007:
25), pjesnike slike: Koje si slike iz navedene kratke proze najsnanije doivjela/doivio?
Proitaj reenice koje donose te slike, pa objasni njihovu stilsku snagu i ljepotu, Zamisli
da si sjedila/sjedio uz konjarsku vatru u Kozarevu selu. Izvijesti o svemu to si doivjela/
doivio (Jambrec, Been, 7/2007: 25, 27), kao i stilska izraajna sredstva: Pozabavi se i
pievim stilom. U biljenicu prepii primjer za: elipsu, gradaciju, personifikaciju, epitet,
usporedbu, onomatopeju, kontrast, a zatim objasni stilsku vrijednost svakoga odabranog
primjera (Jambrec, Been, 7/2007: 27). Drugi dio metodikoga instrumentarija, pod nazivom Uradite sami, donosi zadatke Nastavnoga podruja jezino izraavanje: Napii
sastavak s naslovom Slike Kozareve Slavonije bude u meni elju za putovanjem u taj plemeniti kraj (Jambrec, Been, 7/2007: 27), teme nastavnoga podruja jezik, jednostavna i
proirena reenica i sloena reenica: Proitaj u sebi Kozarev tekst. Precrtaj u biljenicu
krialjku i u nju upii primjer za ove vrste reenica: krnja, jednostavna neproirena, jed10 Jambrec,
Been 2000, 2003, 2004, 2007.
nostavna proirena, sloena (Jambrec, Been, 7/2007: 27) te korelaciju s nastavnim predmetom Likovna kultura: Naslikaj motiv iz Kozareve proze koji si najsnanije doivjela/
doivio (Jambrec, Been, 7/2007: 27).
U dijelu Za one koji ele znati vie autori istiu pojam regionalizam, tema nastavno
podruje jezino izraavanje, odnosi meu rijeima (uoavati razliite znaenjske odnose meu rijeima; preoblikovati tekst zamjenjujui pojedine rijei znaenjski srodnima;
prevoditi zaviajne sinonime na standardni jezik; zapaati uloge istoznanih i bliskoznanih rijei u knjievnom tekstu): Pronai u tekstu rijei koje bismo mogli nazvati regionalizmi i prepii ih u biljenicu, a zatim uz svaku rije napii standardni oblik (Jambrec,
Been, 7/2007: 25).
Pjesma Milovo sam11 objavljena je u itankama za osmi razred osnovne kole 2000ih godina. Metodiki instrumentarij koji prati pjesmu sastoji se od triju dijelova: Razgovarajmo, Jeste li znali? i Pokuaj i ti. U dijelu Razgovarajmo pitanja su interpretacijskoga
karaktera, nastavnoga podruja knjievnost, teme: odnos teme i motiva: Koja je tema
pjesme? Pomou kojih je motiva pjesnik oblikovao temu? (Babi, Golem, Jeli, uri,
8/2005: 173), lirsko pjesnitvo, tematska i vrstovna podjela lirskih pjesama: Kojoj vrsti
poezije pripada ova pjesma? Dokaite da je ritam ostvaren: a) vezanim stihom, b) rimom,
c) akustinim vrednotama glasova, d) desetercem i cezurom iza etvrtoga sloga, e) inverzijom. Je li ritam spor ili brz? Obrazloite odgovor (Babi, Golem, Jeli, uri, 8/2005: 173),
pjesnike slike: Koja je pjesnika slika najbogatija? Zato? (Babi, Golem, Jeli, uri,
8/2005: 173). U dijelu Pokuaj i ti zadatcima Priredi s ostalim uenicima iz razreda mali
recital lirskih pjesama na temu ljubavi, Napii problemski lanak o temi zabranjene ljubavi (Babi, Golem, Jeli, uri, 8/2005: 173) proiruje se tema odnos teme i motiva, a
zadatkom Odredi oblik (formu) ove pjesme s obzirom na navedene elemente: broj strofa,
vrstu strofe, broj slogova u stihovima i vrstu rime (Babi, Golem, Jeli, uri, 8/2005:
173) proiruje se tema lirsko pjesnitvo. Iako niti u jednom dijelu metodikoga instrumentarija autorice itanke nemaju zadatak o arhaizmima, turcizmima i lokalizmima,
uz pjesmu se nalazi niz pojmova, meu kojima su i ovi, a mogu se vezati uz pjesmu. U
dijelu Jeste li znali? uenici mogu doznati da je pjesma Milovo sam motivirana stvarnom
pjesnikovom ljubavi, Vinkovankom Marijom Guttman te da ju je uglazbio poznati skladatelj Ivo Tijardovi. Ova je natuknica korisna upravo stoga to je ljudi danas pjevaju u
mnogim naim krajevima pogrjeno je smatrajui narodnom pjesmom.
3. Vladimir Kovai
Vladimir Kovai12 hrvatski je pjesnik zaviajne tematike. Jedan je od najizrazitijih predstavnika regionalne lirike u hrvatskoj knjievnosti. Najvie je bio vezan uz motive rodne
Slavonije. Prvi su mu uzori bili okaka narodna pjesma, pjesnici slavonskoga baroka
(Antun Kanili i Matija Petar Katani) te zagrebaki ekspresionistiki krug, Miroslav
Krlea posebno, kao i njemaki ekspresionisti (npr. Rainer Maria Rilke).
Iz lirski disponirane obitelji u kojoj su pjevali djed, vojnokrajiki kapetan, i otac,
Vladimir je Kovai vrlo dobro uoio da narodni stih moe isto tako oploditi pjesnika,
11 Babi,
Golem, Jeli, uri 2005, 2007.

Kovai roen je u Vinkovcima 23. III. 1907., a umro je u Zagrebu 22. VIII. 1959. godine.
12 Vladimir
kao to narodni melos daje poticaj tolikim naim kompozitorima. Poezija mora biti vezana uz zemlju i narod. To je bitno (vagelj, 2005: 326).
Miroslav icel navodi kako Vladimir Kovai u veem dijelu svoje lirike ostaje na
razini deskriptivnog pjesnika sa folklorno obojenim stihovima vezan uz okadiju i svoje
slavonske pejzae (icel, 1979: 145).
U pjesmama Vladimira Kovaia nalaze se brojni elementi slavonske tradicije kao i
sjetni slavonski ugoaji. Melankolini i nostalgini stihovi, pomalo barokno iskieni,
istie Miroslav icel, najjae dolaze do izraaja u motivima u kojima se vraa u svoju
mladost ili ezne za prolou (icel, 1979: 145). Kovai nije pjesnik odreenih stvari,
izdvojenih pojedinosti, konkretnih poticaja. U njemu imamo, prije bismo rekli, izrazitog
pjesnika raspoloenja, mekih timunga, fluidnih duevnih stanja, nostalginih nastrojenja, zaboravljenih pa opet probuenih uspomena, emocija ni bunih ni afektivnih, ali
zato intenzivnih; a ako ipak treba izdvojiti motive koji su mu najblii, najsvojstveniji,
onda su to bez ikakve sumnje jesen i smrt (Jeli, 1982: 13). Autori koji su pisali o radu
Vladimira Kovaia uz njegove pjesme vezuju melankoliju. I Matko Pei pie o Vladimiru Kovaiu kao piscu mekoe, tame, melankolije stare Slavonije (Pei, 1984: 203). Uz
ime Vladimira Kovaia neprastano se pie rije melankolija.
Vladimir Kovai pridavao je veliku vanost muzikalnosti rijei, na njezin smjetaj
u stihu, kao i odnos, muziki odnos prema drugim rijeima, na indukciju i dedukciju
slike i na smirenost kompozicije, koja in ultima linea, mora barem podsjeati na klasiku
(vagelj, 2005: 328).
Ante Bai slikovito opisuje Kovaievu poeziju: poezija je to koja vie tinja nego
to bukti, ona nije plamen nego roj iskara. Izdvojen od tokova svoja vremena, Kovai
je (kada su se drugi bavili egzistencijalnim problemima u poeziji) pisao poeziju pejzaa,
muzikalnog ritma i istih, zvonkih rima, gotovo u realistikom kodu. Ispod njegove slavonski obojene sjete krije se tragini osjeaj ivota i melankolije.
Svojom poezijom on je pjesnik koji je vrsto srastao s rodnim tlom. Njegova je lirika,
moda ne uvijek tematski, ali svakako osjeajima, vezana uz Vinkovce i okadiju.
Zaviaj je, kako kae Katica orkalo, pjesniku sveto hodoasno mjesto gdje pohranjuje i uvijek iznova nalazi riznicu svojih uspomena, doivljaja, dojmova, dragih osoba, a
njegov se odnos prema tom vlastitom blagu, bez kojeg i ne bi postao pjesnikom, mijenja,
dopunjava i proiava razvojem njegova lirskog personaliteta (orkalo, Rem, 1994:
67-68).
Iza Vladimira Kovaia, regionalista u poeziji, duboko povezanog sa zaviajem i
sudbinom rodnoga kraja, ostala je pjesma vjerna slavonskoj njivi. Vladimir Kovai u
osnovnokolskim udbenicima zastupljen je u oba promatrana razdoblja. U prvome je
razdoblju prisutan s 14, a u drugome s 18 tekstova. Iz grafikona 13 razvidno je da je udio
Kovaievih tekstova u prvome razdoblju 44%, a u drugome 56% te se i za njega moe
rei da je jedan od autora koji konstantu svoga pojavljivanja zadrava u oba analizirana
razdoblja.
Grafikon 2. Prisutnost Vladimira Kovaia u osnovnokolskim udbenicima od

1970. do 1989. i od 1990. do 2008. godine
3. 1. Vladimir Kovai u osnovnokolskim udbenicima od 1970. do 1989. godine
Pejsana pjesma Zimski crte13 objavljena je u itankama za trei razred osnovne
kole 70-ih i 80-ih godina. Prema metodikom instrumentariju (Razgovor o pjesmi) autori udbenika naglaavaju krajolik (pejza) dan u pjesmi: Svojim stihovima pjesnik nam
je dao sliku iz prirode ili, kako se to obino kae, krajolik (pejza) (Bendelja, Brajenovi,
3/1980: 45). Potvrdu toga nalazi se i u nizu pjesnikih slika: Kuica. Zgurena. Mala./ tri
visoka jablana/ cesta tiha i sama (Bendelja, Brajenovi, 3/1980: 45). Ostajui iskljuivo na
toj razini pjesma Zimski crte, za uenike 3. razreda osnovne kole, moe se promatrati
kao pejzana pjesma, tj. krajolik/pejza zimi. Upravo svojom poetinom jednostavnou
naslova zavarala je autore udbenika i zanemarila izrazito intenzivne pjesnikove emocije
koje su zasigurno daleko od djejih emocija i interesa: vjetar i graktanje gavrana/ bijelu
on promatra smrt (Bendelja, Brajenovi, 3/1980: 45).
3. 2. Vladimir Kovai u osnovnokolskim udbenicima od 1990. do 2008. godine
U tome je razdoblju Vladimir Kovai u analiziranim udbenicima zastupljen pejsanim i intimnim pjesmama.
Pjesma Zimski crte14 objavljena je u itankama za trei, etvrti i osmi razred osnovne kole 90-ih i 2000-ih godina. U itanci za trei razred iz 1992. godine nalazi se pjesma
s istim metodikim instrumentarijem kao i u itankama iz 1984. i 1989. godine.
13 Brajenovi,
Blaeni 1973, 1974, 1975, 1976, 1977, 1978, 1979, 1980; Bendelja, Brajenovi 1984, 1985, 1986,
1987, 1988, 1989.
14 Bendelja, Brajenovi 1990, 1992; Matanovi, Tatarin 2001, 2002; pani, Juri 2006, 2008.
Godine 2001. pjesma uvrtena je u itanku za osmi razred osnovne kole autora
Julijane Matanovi i Milovana Tatarina. Iako autori u metodikome instrumentariju
(motivacijski dio i stvaralaki dio) preteito istiu krajolik/pejza, u recepcijskom dijelu (Razgovarajmo) kao i u dijelu Knjievni pojam upuuju uenike u dublje znaenje
pjesnikoga teksta: U kakvoj su vezi bjelina i smrt? (Matanovi, Tatarin, 8/2001: 49).
Ulazei dublje u strukturu pjesnikoga teksta, neminovno je zakljuiti da je raspoloenje melankolino i sumorno. I sami autori osjeaju, iako se radi o uenicima osmoga razreda osnovne kole, teinu posljednje rijei u pjesmi (smrt) te zato ele pitanjem
Jesu li stihovi o zimi mogli biti ispjevani i u drukijem raspoloenju? (Matanovi, Tatarin,
8/2001: 49) nainiti odmak i zimu kao motiv ponuditi za ostvarenje optimistinijega raspoloenja. Boljem razumijevanju i interesu za knjievnika doprinosi i dio metodikoga
instrumentarija pod nazivom Tko je autor?
Godine 2006. u itanci za etvrti razred osnovne kole Ankice pani i Jadranke
Juri takoer se nalazi pjesma Zimski crte. Udbenik je radnoga karaktera i metodiki
instrumentarij iza pjesme kroz petnaest pitanja upuuje uenike na slike zime kao i sjetno i tmurno raspoloenje pjesnika.
Pjesma Ex Slavonija15 objavljena je u itankama za sedmi razred osnovne kole
2000-ih godina. Pjesma je bogata vidnim: Kraj carskih cesta jablani su stari (Babi, Golem, Jeli, 7/2007: 134), slunim: Kukuruz kao ljetna kia umi (Babi, Golem, Jeli,
7/2007: 134), mirisnim: u zlatnom itu zrije miris hljeba (Babi, Golem, Jeli, 7/2007:
134) i dodirnim: nad kojom srce nae krvi grije (Babi, Golem, Jeli, 7/2007: 134) opaajima koji bude slike zaviajnoga krajolika. U svih sedam strofa pjesnik kroz slavonski
pejza snano izraava svoj osjeaj ljubavi prema Slavoniji. Za razliku od pjesama Zimski
crte i Hvaljen Isus, moja draga bako, u pjesmi Ex Slavonija, iako nosi takav naslov
i upuuje na prolost: u nebo diu koplja erme vite; kad momci snae jabukama kite
(Babi, Golem, Jeli, 7/2007: 134), ne nalaze se nostalgina i melankolina raspoloenja.
Pjesma otvoreno izraava pjesnikov domoljubni naboj: hrvatska im ljubav blista s lica; I
svud je beskrajna ravnica, nad kojom srce nae grije; Sunce, strasna dua Slavonije! (Babi,
Golem, Jeli, 7/2007: 134). Pjesma je proeta ugoajem idile, tj. u najljepem svijetlu
predstavlja pjesnikov zaviaj: I svud je, svuda beskrajna ravnica/ i na njoj kao ovce naa
sela:/ hrvatska im ljubav blista s lica,/ skromna, kao cvijee ljive bijela (Babi, Golem,
Jeli, 7/2007: 134).
Intimna pjesma Hvaljen Isus, moja stara bako16 objavljena je u itankama za sedmi razred osnovne kole 90-ih i 2000-ih godina. I u ovoj pjesmi nalaze se pejzane slike:
orah umi; uti lie u njima je jesen; stazice su zarasle sa draem (Skok, Dikli, 7/1998:
182), ali ovdje pjesnik s pomou pjesnikih slika evocira sjeanje na baku te pitanjima
razotkriva svoja osjeanja: Kako si mi, moja stara bako?; Kako si mi, iva eljo moja?
(Skok, Dikli, 7/1998: 182). Jedna od znaajki poezije Vladimira Kovaia svakako je i
njegova zaviajnost. Iako je ovo intimna lirska pjesma, upravo kroz vjerski pozdrav Hvaljen Isus, moja stara bako pjesnik spaja intimu, osjeaj ljubavi i potovanja prema baki, a
kroz krunicu uspomena vidi baku kako ui pokraj trijema, prebire vunu... te se tako
i sam vraa zaviaju.
15 Babi,
Golem, Jeli 2007.

Skok, Dikli 1992, 1993; Skok, Dikli 1994, 1995, 1996, 1997; Skok, Dikli 1998, 1999, 2003, 2006; Skok,
Dikli 2007.
16
Zakljuak
U radu Zaviaj kao prostor interpretacije promatrana su tri slavonska autora, Ivan Kozarac, Josip Kozarac i Vladimir Kovai, njihova zastupljenost i uloga u osnovnokolskim
udbenicima u razdoblju od 1970. do 1989. godine i od 1990. do 2008. godine, od 1. do 8.
razreda. Sva tri autora mjestom svoga roenja i ukupnoga djelovanja pripadaju Slavoniji
te se njihovi tekstovi zastupljeni u itankama referiraju na slavonski zaviaj.
Iz analize ulomaka realistinih pripovijedaka Josipa Kozarca u razdoblju od 1970.
do 1989. godine razvidno je da se Kozarac mladoj itateljskoj publici predstavlja kao
slikar slavonskoga sela, odnosno slavonske prirode i kao slikar slavonske due. Prepoznatljiv je njegov romantiarski zanos i ljubav prema Slavoniji i njezinoj ljepoti, a izostaje realistino vienje Slavonije sa svim svojim preblemima s kojima se ona suoava
u Kozarevo vrijeme. U drugome se razdoblju recepcija Kozareva knjievnoga opusa
nije mijenjala. Ostaje i dalje vezan uz Slavoniju i njezinu ljepotu koju suprotstavlja urbanoj gradskoj sredini. Ljepota slavonske ume ostaje dominantnim motivom u ulomcima
itanaka, dok u pozadini ostaje Kozareva racionalna spoznaja godpodarsko-socijalne
problematike ivota u Slavoniji u drugoj polovici 19. stoljea.
Ivan Kozarac javlja se tek u drugom razdoblju analiziranih itanaka, u razdoblju
od 1990. do 2008. godine. Iz uvrtenih udbenikih ulomaka vidljivo je da je Slavonija
inspirativni motiv Kozareva stvaralatva, ali ne u moralizatorsko-didaktikom smislu,
nego se njegova literarna inspiracija Slavonija oblikuje modernistikom tenjom da
svim osjetilima i izborom izraajnih sredstava predstavi svoj intiman doivljaj Slavonije. itatelj se Kozareva ulomka i pjesme usmjerava na pronalaenje stilskih vrjednota
njegova stvaralatva.
Zaviajni pjesnik Vladimir Kovai iznimno je slabo zastupljen u analiziranim udbenicima prvoga razdoblja. Autori udbenika predstavljaju ga pjesmom Zimski crte u
kojoj itatelj moe prepoznati nostalginost i melankolinost kao bitnom odrednicom
njegova pjesnitva. Pitanje je je li naslov pjesme zavarao autore udbenika ijim je uvrtanjem pjesma moda daleko od djejih emocija i interesa. Iako ga knjievna kritika
prepoznaje kao jednoga od najizrazitijih predstavnika regionalne lirike u hrvatskoj knjievnosti, ponajprije u motivima rodne mu Slavonije, izborom pjesme Zimski crte itatelji ga kao takvoga ne mogu prepoznati.
U drugome razdoblju analiziranih udbenika Vladimir se Kovai snanije predstavio kao pjesnik slavonskoga pejsaa, slavonske tradicije i ugoaja. Izborom tekstova
Kovai se u razdoblju od 1990. do 2008. godine prepoznaje kao pjesnik zaviajnosti, koji
iskoristivi zaviajnu tematiku iskazuje svoja nostalgina, melankolina raspoloenja,
koja se najee i pripisuju Vladimiru Kovaiu.
Izvori
Anto, A., J. Buka (1970, 1971, 1972), Prozor u svijet, itanka za V. razred osnovne kole, kolska
knjiga, Zagreb
Babi, N., D. Golem, D. Jeli (2007), Dveri rijei 6, Hrvatska itanka za esti razred osnovne kole,
Profil, Zagreb
Babi, N., D. Golem, D. Jeli (2007), Dveri rijei 7, itanka za sedmi razred osnovne kole, Profil,
Zagreb
Babi, N., D. Golem, D. Jeli, I. uri (2005, 2007), Dveri rijei, Hrvatska itanka za 8. razred
osnovne kole, Profil, Zagreb
Bajuk, K., S. Hranjec (2003), Naa itanka 7, itanka za 7. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb
Bendelja, N., B. Brajenovi (1984, 1985, 1986, 1987, 1988, 1989), Radosti druenja, itanka iz knjievnosti, scenske i filmske umjetnosti za III. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Bendelja, N., B. Brajenovi (1990, 1992), Radosti druenja, itanka iz knjievnosti, scenske i filmske umjetnosti za III. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Been, A., J. Karaka (1998, 2000, 2001, 2002, 2003, 2004, 2006, 2007), Hrvatska itanka 7, Udbenik za sedmi razred osnovne kole, kolske novine, Zagreb
Brajenovi, B., A. Blaeni (1973, 1974, 1975, 1976, 1977, 1978, 1979, 1980), Vedri dani, Za 3. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Buka, J., A. Anto, Svijetle staze (1970, 1971, 1972, 1973), itanka za VI. razred osnovne kole,
kolska knjiga, Zagreb
Buka, J., A. Anto (1974, 1975, 1976, 1977, 1978, 1979, 1980, 1981, 1982, 1983), I sazri sloboda,
itanka za esti razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Dikli, Z., J. Skok (1992, 1993, 1994, 1995, 1996, 1997, 1998, 1999), Hrvatska itanka 7, Iz knjievnosti, scenske i filmske umjetnosti za VII. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Dikli, Z., J. Skok (1993, 1994, 1995, 1996, 1997, 1998, 2003), Hrvatska itanka 4, Iz knjievnosti,
scenske i filmske umjetnosti, kolska knjiga, Zagreb
Dikli, Z., J. Skok (2007), Sjetva rijei, Hrvatska itanka za 6. razred osnovne kole, kolska knjiga,
Zagreb
Jambrec, O., A. Been (2000, 2003, 2004, 2007), Hrvatska itanka, Za VII. razred osnovne kole,
Naklada Ljevak, Zagreb
Jambrec, O., A. Been (2001, 2002, 2005, 2006, 2007), Hrvatska itanka, Za VI. razred osnovne
kole, Naklada Ljevak, Zagreb
Matanovi, J., M. Tatarin (2001, 2002), Poetnica za odrasle, Hrvatska itanka za 8. razred osnovne kole, Profil, Zagreb
Merkler, D. (1997), Ljepota rijei, itanka za 6. razred, kolska knjiga, Zagreb
Pandi, V., B. Petra (1998), Hrvatska itanka, Za VII. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb
Petra, B., V. Pandi (1997, 1998), Hrvatska itanka, Za VI. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli (1992, 1993), Darovi rijei, Hrvatska itanka iz knjievnosti, scenske i filmske
umjetnosti za VII. razred osnovne kole, Profil, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli (1994, 1995, 1996, 1997), Hrvatska itanka 7, Iz knjievnosti, scenske i filmske
umjetnosti za VII. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli (1997, 1998, 2003), Hrvatska itanka 6, Za 6. razred osnovne kole, kolska
knjiga, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli (1998, 1999, 2003, 2006), Plodovi rijei, Hrvatska itanka iz knjievnosti, scenske i filmske umjetnosti za VII. razred osnovne kole, Profil, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli (2007), etva rijei, Hrvatska itanka iz knjievnosti, scenske i filmske umjetnosti za VII. razred osnovne kole, Profil, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli, A. Been (1985, 1986, 1987, 1988, 1989), Zvjezdane staze, itanka iz knjievnosti, scenske i filmske umjetnosti za VI. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
Skok, J., Z. Dikli, A. Been (1990, 1991, 1992, 1993, 1994, 1995, 1996), Zvjezdane staze, itanka iz
knjievnosti, scenske i filmske umjetnosti za 6. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb
pani, A., J. Juri (2006, 2008), itanka 4, kolska knjiga, Zagreb
Literatura
Bogner, J. (1993), Skice i portreti, Ogranak Matice hrvatske, Vinkovci
Bogner, J. (1994), Poezija Josipa Kozarca, u: J. Bogner, Slavonske teme, Slavonica, Vinkovci
Crlenjak, B. (1970), Proza Ivana Kozarca, Ogledi, br. 2 (12), Ogranak Matice hrvatske, Vukovar
orkalo, K., V. Rem (1994), Predgovor, u: V. Kovai, Ljubav je ula u kuu, Slavonica, Vinkovci
Hranjec, S. (2009), Josip Kozarac (i) djeji knjievnik, u: S. Hranjec, Ogledi o knjievnosti, Alfa,
Zagreb
Jeli, D. (1987), Josip Kozarac danas, u: Josip Kozarac, Drutvo knjievnika Hrvatske, Ogranak
Matice hrvatske, Vinkovci
Jeli, D., . Vueti (1982), Izabrana djela Vladimir Kovai, Vladimir Popovi, u: Pet stoljea
hrvatske knjievnosti, kolo 13, knj. 126, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb
Mali leksikon hrvatske knjievnosti (1998), ur. V. Bogii, L. ale Feldman, D. Duda, I. Matievi,
Naprijed, Zagreb
Marijanovi, S. (1987), Slavonska zaviajna knjievnost, 190198, Regija inilac integralnog
razvoja, Sveuilite u Osijeku, Osijek
Pei, M. (1984a), Pjesnik okadije, u: Slavonija knjievnost. Izdavaki centar Revija, Radniko
sveuilite Boidar Maslari, Osijek
Pei, M. (1984b), Poetski impresionist, u: Slavonija knjievnost, Izdavaki centar Revija, Radniko sveuilite Boidar Maslari, Osijek
Poganik, J. (1987), Fenomen regionalizma u kulturi, 169175, Regija inilac integralnog razvoja,
Sveuilite u Osijeku, Osijek
icel, M. (1979), Pregled novije hrvatske knjievnosti, Sveuilina naklada Liber, Zagreb
vagelj, D. (2005), Studije i eseji, Ogranak Matice hrvatske, Vinkovci
UDK: 821.163.42. 09
821.163. 42.09: 371.671
Patricia Marui: Kanon i knjievnost

Prikazivanje umjetnike vrijednosti kao simbolikog, a ne ekonomskog, odnosno materijalnog, kapitala prvi je preduvjet postojanju knjievnog kanona. Njegovo se postojanje
ne bi moglo perpetuirati, ali niti oblikovati, bez ovjeravanja statusa kroz institucije, asopise, knjievne kritike, izdavae, niz utjecajnih osoba unutar institucija poput akademija
ili sveuilita, ali nastajanje i postojanje kanona ne omoguuje niti jedna od tih instanci,
ve sustav odnosa izmeu svih aktera, koje treba gledati kao borbu za monopolizacijom
pri emu se vrijednost knjievnog djela, kao i vjerovanje u njegovo neupitno postojanje,
stalno obnavljaju. Premda zvui kao otrcana fraza, velika rasprava o kanonu moe se
pratiti tek od trenutka kada se problem postojanja kanona poeo osvjetavati, pa time
i problematizirati. U hrvatskoj knjievnoj znanosti velika rasprava o kanonu (Guillory
1993, Herrnstein Smith 1988, Bloom 1994) zapravo nije naila na vei odjek. Dok su se
na engleskom, njemakom ili francuskom lomila koplja u intelektualnim raspravama
oko intenziteta, naina i vrste utjecaja na opeprihvaene kanonske popise, hrvatski su
se kanoni ponovo postavljali. Hrvatske su itanke ponovo ustoliavale knjievne autore,
odbacujui nekad uobiajene tekstove nastale na podruju bive Jugoslavije kako bi ih
zamijenile istim hrvatskim tekstovima. Iz starih itanaka ostale su samo dvije pripovijetke Ivana Cankara, pokoji tekst Ive Andria, a niti jedan tekst drugih bosanskohercegovakih, srpskih ili makedonskih autora. itanke su podijeljene na tekstove koji su
hrvatski i one koji predstavljaju kanon svjetske knjievnosti. Rasprava o kanonu postavljala je pitanja ideoloke uvjetovanosti kanonskih tekstova. Kanon Velikih djela sasvim
sigurno je manje uvjetovan njihovom kvalitetom, a vie politikom moi (Foucault 1966.).
Problem hrvatskog kanona postavlja i pitanje odnosa malih i velikih knjievnosti, pitanje nacionalnog identiteta i knjievnih djela, odnosa nacionalne knjievnosti prema
srodnim knjievnostima, te otvara problem odnosa institucija i knjievnosti.
Kljune rijei: Kanon, knjievnost, institucije, itanke
Canon and Literature
Displaying artistic values as a symbolic but not economic, therefore material, capital
is first prerequisite to existence of literary canon. Its existence might not perpetuate,
not form, without endorsing its status through institutions, magazines, literary critique,
publishers, order of influential persons inside institutions like academies or universities, but originating and existence of canon doesnt allow anyone of these instances, yet
system of relationships between all the actors, which needs to be looked at as fighting
for monopolization where the value of literary work, as well as belief in its undoubted
354 Patricia Marui: Kanon i knjievnost
existence, are always renewed. Although it sounds like a platitude, big discussion about
canon can be traced only from the moment when the problem of existence of canon has
started to be awakened, and with that problematized. In Croatian literature science big
discussion about canon (Guillory 1993, Herrnstein Smith 1988, Bloom 1994) actually
didnt encounter bigger response. When there were staffs broken in English, German
and French intellectual discussions around intensity, aspects and sort of influence on
generally recognized canon lists, Croatian canons were being formed again. Croatian
textbooks were enthroning literary authors again, disregarding sometimes traditional
texts from ex Yugoslavia so they can be replaced by pure Croatian texts. From the
old textbooks only two novels from Ivan Cankar were left, some texts from Ivo Andric,
and none of the texts from other Bosnian-Hercegovian, Serbian or Macedonian authors.
Textbooks were divided into texts which are Croatian and those which represent canon
of the world literature. Discussion about canon was raising questions about ideological
conditioning of the canon texts. Canon of Great artwork is quite certainly less conditioned by its quality and more by the politics of power (Foucault 1966). Problem of Croatian
canon also raises question on relationships between small and great literatures, question
of national identity and literary work, relationship of national literature towards related
literatures and opens problem in the relationship of institutions and the literature.
Key Words: canon, literature, institutions, textbooks
1. Dileme oko kanona
Shvaena u najirem obliku svaka definicija kanona oznauje popis. Ve se u starogrkoj rijei znaenjsko polje dodiruje sa znaenjem hrvatske rijei propis. Kanon uvijek
znai vie od obinog popisa djela, osobito kada je rije o knjievnim kanonima. Kanon
Velikih djela sasvim sigurno je manje uvjetovan njihovom kvalitetom, a vie politikom
moi (Foucault 1966). Kao to u svojim knjigama dokazuje Bourdieu (2002) kanon se
oblikuje prema ideologiji, politikim interesima i vrijednostima elite, koju, govorimo li
o evropskoj kulturi devetnaestog stoljea, ine uglavnom mladi obrazovani mukarci
novostasalog graanstva.
Problem je i injenica na koju je ukazao Guillory (1993), a koja pojednostavljeno glasi da se knjievni kanon zapravo ne pojavljuje kao cjelovit i neosporan popis. Postojanje
kanona svjetske knjievnosti dokazuju razne edicije koje objavljuju najbolja djela svjetske knjievnosti, razliiti pregledi ili popisi literature na sveuilitima. Ipak, obvezujui
popis kanoniziranih djela nacionalnih ili svjetske knjievnosti ne postoji, i nije konaan.
Teoretiari poput Harloda Blooma obino se navode kao predstavnici onih koji i dalje tvrde da postoje intelektualno i artistiki vana djela koja su univerzalna. Kao primjer
Bloom osobito istie Shakespearea. (Bloom 1994). Njegovo tumaenje knjievnog kanona zasniva se na ideji trajnih estetskih vrijednosti, kakvima se djela koja ga ine uvijek i
predstavljaju. Meutim i Bloom upozorava da je danas vidljivo raspadanje intelektualnih
i estetskih vrijednosti unutar drutvenih znanosti koje dovodi u pitanje vrijednost uenja, pa i status znanosti uope. Osipanje visoke kulture, koja je prije dvjestotinjak godina
bila vrsto oblikovana, dovelo je u pitanje znanja na kojima se temeljila. U komunikaciji
i promiljanju erudicija je izgubila vanost, drutvene i humanistike znanosti u znaajnoj su mjeri marginalizirane, i sve manje znae drutveni ugled i uspjeh.
Kanon nije samo skup estetskih, umjetnikih, knjievnih, kulturnih ili bilo kojih
drugih normi. Umjetniki kanoni uvijek govore o materijalnim drutvenim praksama
kojima se unutar nekog drutva provodi identifikacija individualnog ili kolektivnog subjekta kroz umjetnost, knjievnost. Kanoni, ne samo knjievni, djelatna su posljedica
ideolokog utjecaja odreenih drutvenih grupa.
Ideologija se danas ne shvaa iskljuivo pejorativno. Ideologija pripada podruju
misli i uvjerenja, ali je dio skupnih, drutvenih uvjerenja ili interesa. Mnogi suvremeni
pristupi povezuju ideologiju s diskursom, jer se na taj nain moe objasniti njena drutvena reprodukcija. (van Dijk 2006:18)
Ako se sloimo s Bloomom, i prihvatimo kanon kao vrstu umjetnosti sjeanja opet
je jasno da je ono s ime smo se sreli, artefakti koje smo konzumirali, odredilo na doivljaj umjetnosti, a izbor je ipak uinjen izvan nas. Kanon posreduje imaginarne modele
koji su potrebni za identifikaciju. Time postajemo dijelom konkretne kulture, koja nas
odreuje.
Knjievni tekstovi obuhvaeni kanonom skrivaju moguu drutvenu uvjetovanost
svog poloaja na poasnim listama, uvijek istiui estetske, sasvim umjetnike i autonomne kriterije odabira, koji se na prvi pogled ine vidljivima i samorazumljivima.
Knjievna djela doista imaju vrijednost, ali unutar odreenih drutvenih skupina,
gdje mogu funkcionirati i kao apsolutna, nadvremenska. Pri postupku oblikovanja osobite knjievne vrijednosti nekog djela vana je prosudba djela kao iznimnog, ime se
izraava elja za njegovim ouvanjem, no ta e prosudba imati znaaj tek ako je izreena
unutar institucije koja ima mo kanoniziranja, koja moe osigurati reprodukciju i interpretaciju djela novim generacijama (Guillory 1993:28), kao to su primjerice sveuilini
popisi literature, ili od strane institucija odobrene kolske itanke.
Knjievni kanon kao ideoloki nain odravanja hegemonije dominantnih skupina tumai i Barbara Herrnstein Smith. Prema njezinom shvaanju knjievna vrijednost
tekstova, pa i onih kanonskih, nije upisana u samom djelu niti je zadana unaprijed. Na
ukus djeluje niz razliitih faktora, psihofizike osobine ljudi koje su uglavnom sline
i one koje se razlikuju, osobni identitet pojedinca, spol, godine, nacionalno i kulturno okruenje, stupanj obrazovanja, pa i trenutna raspoloenja, temperament i interesi
svakog pojedinca. (Herrnstain Smith 1988: 12). Ipak, i pored toga knjievna vrijednost
nije subjektivna kategorija nastala kao rezultat pojedinane procjene. Upravo zato to
knjievna vrijednost ne nastaje na temelju jednostavno mjerljivih vrijednosti zanimljivo je prouavati njenu trajnost, odnosno pokuati objasniti ime je sve ona odreena.
Vrijednost samog djela Herrnstein Smith tumai kao jedan od elemenata koji sudjeluje
u nastajanju knjievne kvalitete djela, ali istie da se trajnost pojedinih tekstova na kanonskim popisima moe objasniti tek njihovom kontinuiranom interpretacijom unutar
obrazovnog sustava. Tako shvaena knjievna vrijednost djela posljedica je dinamikih
procesa (Herrnstain Smith 1988: 15), iji su vaan dio i vrednovanja i prevrednovanja
tekstova. Tako bismo brojne polemike oko Andria u zadnja dva desetljea ipak trebali
itati kao nain koji se njegov poloaj u kanonu, odnosno kanonima, zapravo uvruje.
Tekstovi koji su zauzeli poloaje unutar knjievnog kanona esto se interpretiraju
na naine koji nisu mogli postojati u vrijeme nastajanja ili prvog objavljivanja djela. In-
terpretacije istiu one aspekte djela koji su vani za njegovo razumijevanje na nain koji
prihvaa vladajua ideologija zahvaljujui kojoj se tekst nalazi na popisu velikih.
Istovremeno se dijelovi teksta koji se razlikuju od opeprihvaenih vrijednosti
ignoriraju i zaobilaze, ili pak tumae kroz primjerenije alegorije, kako bi se doveli do
proklamiranih vrijednosti. Upravo je na primjerima tekstova starije hrvatske knjievnosti teko zamisliti da su relativno suvremene interpretacije koje danas doivljavamo kao
dio samog teksta mogle biti miljene u razdobljima kada su tekstovi nastajali. U okvirima sedamnaestostoljetnog protureformacijskog Dubrovnika Osman sigurno nije itan
na nain na koji su ga tumaili ilirci, kada su u skladu sa svojom interpretacijom dopunili
izgubljena pjevanja i slavili njegovo slavjanstvo.
2. Aktualizacija kanona
U hrvatskoj knjievnoj znanosti ta rasprava zapravo nije naila na vei odjek. Dok su se
na engleskom, njemakom ili francuskom vodile intelektualne debate oko intenziteta,
naina i vrste utjecaja na opeprihvaene kanonske popise, hrvatski su se kanoni postavljali. Hrvatske su itanke ponovo ustoliavale knjievne autore, odbacujui nekad
uobiajene tekstove nastale na podruju bive Jugoslavije kako bi ih zamijenile istim
hrvatskim tekstovima. Iz starih itanaka ostale su samo dvije pripovijetke Ivana Cankara, pokoji tekst Ive Andria, a niti jedan tekst drugih bosanskohercegovakih, srpskih
ili makedonskih autora. itanke su podijeljene na tekstove koji su hrvatski i one koji
predstavljaju kanon svjetske knjievnosti.
Rasprava o kanonu postavljala je pitanja ideoloke uvjetovanosti kanonskih tekstova. Ono to se zbivalo sa knjievnou kod nas moglo se upravo koristiti kao dokaz, jer su
neka do tada kanonska djela jednostavno odbaena i etiketirana apokrifnim na posve
oigledan diktat ideologije, dok su druga, donedavno zaboravljena, zauzela vana mjesta u novoformiranom novohrvatskom knjievnom kanonu.
Stjecajem povijesnih okolnosti, devedesete godine dvadesetog stoljea ponovo su reinterpretirale kanon hrvatske knjievnosti, nije teko zakljuiti po ijem se diktatu i na
koje naine oblikuju kanonski p(r)opisi. Kao primjeri za analizu lirske pjesme, simbola
ili metafore u itankama su iezli stihovi Jure Katelana, a pojavili su se soneti Vinka
Nikolia ili Viktora Vide. Svi su se u pregledima hrvatske knjievnosti trudili spomenuti Milu Budaka, knjievnika iz doba NDH, a izostaviti Augusta Cesarca, deklariranog
ljeviara. Djela Vladimira Nazora prola su novu selekciju, te su u itanke stigli njegovi rani radovi o hrvatskim kraljevima, dok su pjesme nastale u njegovoj kasnijoj fazi
odjednom nestale. Postaje jasno da niti jedan kanon nije zauvijek definiran, ma kako se
vrstim i postojanim inio i predstavljao.
Problem hrvatskog kanona postavlja i pitanje odnosa malih i velikih knjievnosti,
pitanje nacionalnog identiteta i knjievnih djela, odnosa nacionalne knjievnosti prema
srpskoj, pa i slovenskoj i drugim slavenskim knjievnostima, kao i onima koje nastaju u
neposrednoj geografskoj blizini na jezicima kao to su talijanski ili njemaki.
Homogenizacijska funkcija knjievnosti unutar nacionalne zajednice ostvaruje se i
preko njenog odnosa s jezikom, odnosno nacionalnim standardom. Knjievnost utjee
na jezini standard ve i postojanjem tekstova na standardu, ali i opravdavanjem raznih
standardizacijskih postupaka unutar jezika graom iz knjievnosti. Pri tom je postupku
od velike vanost i proces kanonizacije.
Jezik je esto jedno od osnovnih sredstava nacionalne homogenizacije, naroito

ukoliko je nacionalni korpus teritorijalno razjedinjen te vjerski i etniki nehomogen
tako jedan umjetno uspostavljen sustav znakova ima znaajnu funkciju u odravanju
nacionalne kulture. Odreivanje idioma koje e grupa nacionalnih ideologa standardizacijom pokuati izdignuti na razinu nacionalnog jezika prije svega je politiki postupak,
pa je i uloga knjievnosti u njegovu uspostavljanju i odravanju, iako posredno, svakako
prvenstveno politika.
U zadnja dva desetljea preoblikovanje jugoslavenskih knjievnih kanona nije u
potpunosti slijedilo politiko razgraniavanje nekad zajednikog standarda koji je podjelom na hrvatski, srpski, bosanskohercegovaki i crnogorski idiom, podrazumijevao
i simetrinu podjelu nekad zajednikih knjievnih tekstova. Kanon se posreduje obrazovanjem, a dvadesetak godina nije toliko mnogo u ljudskom vremenu da jo ne bi bila
iva i aktivna generacija odrasla na istim itankama u kojima su bili tekstovi koji su sada
uglavnom podijeljeni po nacionalnom kljuu. Primjer opieve Jeeve kuice koje se jo s
nostalgijom sjeaju dananji roditelji, razlog je da se taj tekst pojavljuje i jo uvijek dobro
prodaje na podruju itave bive Jugoslavije, iako danas svi znamo da je opi srpski
pisac.
Kategorija nacionalnog kanona ne moe se razdvojiti od pojma nacije, koji u svakoj
interpretaciji ipak ukljuuje svojevrsnu iskljuivost. Neki pripadaju, a neki ne pripadaju
toj, da parafraziram naslov knjige V. Katunaria, spornoj zajednici. (Katunari 2002)
Nacionalni knjievni kanoni problematiziraju autorovu nacionalnu pripadnost. Problem moemo aktualizirati pitanjem pripada li tekst Adrijanskog mora sirena, nastao u
sedamnaestom stoljeu na maarskom jeziku od strane hrvatskog plemia, hrvatskoj ili
maarskoj knjievnosti.
Svako problematiziranje knjievnog kanona pojednostavljeno reeno propituje koja
su knjievna djela vrijedna prouavanja, ali nezaobilazno otvara i pitanje o instituciji
unutar koje ta kanonska djela postaju predmetom prouavanja.
Problem kanona otvara i problem meusobnog suodnosa institucija i knjievnosti,
i to ne samo onih kulturnih, poput Matice hrvatske, ve i politikih, poput Hrvatskog
sabora.
Knjievni korpus koji se u nekadanjim itankama predstavljao kao reprezentativna
jugoslavenska knjievnost obino se je dijelio po nacionalnom kljuu na pojedine nacionalne knjievnosti ije su se povijesti u takvim prikazima ukratko predstavljale. Sada
pojedine itanke predstavljaju pojedine nacionalne segmente nekad zajednikih prikaza,
podijeljene na isti nain kao to su politiki i geografski povuene granice izmeu sada
samostalnih drava. No, ponekad stvari nisu tako jednostavne. U sluaju Ive Andria,
pisca koji se deklarirao Jugoslavenom, pa bi dakle pripadao u sada nepostojei kanon,
problemi su se samo redali. Pitanje kojoj on knjievnosti pripada esto se postavljalo u
zadnjih dvadesetak godina, a interpretacije su ovisile o tome koja ih je strana zapoela.
Nekad visoko kanoniziran i gotovo nezaobilazan Andri velik je dio ivota proveo u
Beogradu, dakle, za srpski knjievni kanon nema nikakvih dvojbi da mu pripada. Iako je
svoje najbolje tekstove posvetio Bosni, o njegovom oblikovanju bosanskohercegovakih
likova najvie se raspravljalo, osobito nakon knjige Mushina Rizvia koja je problematizirala prikaze muslimana u njegovim djelima (Sarajevo 1980). U Hrvatskoj se Andriu
zamjeralo to je otiao iz Zagreba u Beograd, no kako su njegovi knjievni poeci vezani
uz Zagreb, gdje je 1914. objavio prve stihove u Hrvatskoj mladoj lirici, nisu ga sasvim
dekanonizirali. Dananji pregledi hrvatske knjievnosti uglavnom ne zaboravljaju spomenuti Ivu Andria, no niti ne preuuju da on nije samo hrvatski pisac.
U svim je jugoslavenskim knjievnim pregledima roman Na Drini uprija, najpoznatiji roman jedinog junoslavenskog knjievnog nobelovca, desetljeima kanoniziran
kao iznimna vrijednost kroz simboliko itanje mosta kao poveznice izmeu razliitih
vremena, kultura i naroda. Upravo je paradoksalno da e se nedugo nakon Andrieve
smrti u njegovim reenicama traiti objanjenja za bolje razumijevanje posljednjeg ratnog sukoba, a sve e tri sukobljene strane polazei od istog ishodita pronalaziti posve
oprena tumaenja teksta. Umjesto jednog postoje razliiti interpretacijski koncenzusi,
premda je u svim itanjima rije o kanoniziranom autoru.
Ambivalentan odnos prema Andriu i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini
u posljednje je vrijeme puno vie ovisio o dnevnoj politici, nego o knjievnoj kritici, pa
moe posluiti kao primjer odnosa kanona i ideologije.
3. Kratak pogled u prolost, zbog budunosti
Pitanje oblikovanja hrvatske nacionalne knjievnosti u devetnaestom stoljeu znanost
o knjievnosti je u velikoj mjeri raspravila utvrdivi da se je ona temeljila na narodnoj
tradiciji, staroj dubrovakoj renesansnoj i baroknoj knjievnosti te na tada aktualnim
utjecajima svjetskog romantizma, o emu argumentirano svjedoe tekstovi Aleksandra
Flakera (1968), Ive Frangea (1970) ili Antuna Barca (1960).
U svojim temeljnim postavkama hrvatski je knjievni kanon nastajao tijekom devetnaestog stoljea. Prvo je oblikovan kanon starije hrvatske knjievnosti, pri emu je
koritena pretpostavka da su to djela koja su izdrala kunju vremena, pa je rije o doista
iznimnim knjievnim vrijednostima. Ipak, i unutar tog vremenski i brojem ogranienog
korpusa nisu svi knjievnici prepoznati kao veliki. Selekcija je vaan element oblikovanja
kanona.
Stariju je hrvatsku knjievnost poeo objavljivati Ivan Kukuljevi Sakcinski. Rije
je o knjigama Pjesnici hrvatski XV vieka (Zagreb, 1856), Pjesnici hrvatski XVI vieka (Zagreb, 1858), Knjievnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka, s ove strane Velebita (Zagreb, 1869). Tim je knjigama Kukuljevi Sakcinski zapravo nastavio svoj pionirski poduhvat objavljivanja batine starije hrvatske knjievnosti koji je zapoeo u asopisu Neven.
Na stranicama tadanje hrvatske periodike esto su se pojavljivali pisci starije hrvatske
knjievnosti, pa ipak imena imun Klemenovi, Marin Krstievi ili Vlaho Vodopi danas ne znae nita. Velike i iznimno opsene povijesti knjievnosti poput Ogledala ime
Ljubia, koje je napisano u dva toma od 344 te 587 stranica, nisu izostavljale niti jednog
poznatog autora. Ljubievo Ogledalo knjievne povijesti jugoslavjanske na poduavanje
mladei (Rijeka, 1864, 1869) navodi vie od 130 autora.
Ljudevit Gaj u Danici objavljuje 1838. proglas u kojem se poziva na knjievno blago
od etrdeset i vie izverstnih (klasinih) spisateljah Parnasa Ilirskog iz stare ilirske Atene Dubrovnika (Raguze) (Danica, IV, 1838, 50:197). Otprilike toliko navode i krai
knjievnopovijesni pregledi, poneki ak i upola manje. U Slavjanskoj antologiji Mede
Pucia (Be, 1844) navodi ih se svega jedanaest.
Dananji povijesni pregledi hrvatske knjievnosti uglavnom ne problematiziraju

dopreporodnu knjievnost, i navode kanoniziranih najmanje dvadesetak, a najvie ezdesetak istih autora i djela.
Neosporno je da u to doba nastaje moderna hrvatska nacija, kao i moderna hrvatska
knjievnost, pisana novim, tek nastalim, standardnim jezikom. Meutim, u postupku
njenog oblikovanja prije nego to e novi autori suvereno vladati itankama, asopisima i novim kulturnim prostorima za osvajanje tog prostora i za oblikovanje jedinstvenih stavova itatelja u velikoj su mjeri koriteni tekstovi starije hrvatske knjievnosti.
Premda su Gundulieve, Doenove ili Kaieve reenice izdvojene iz konteksta poprimale sasvim nova znaenja, njihova je efikasnost u dostizanju ciljeva za Ljudevita Gaja
bila vrlo korisna.
Postupci reinterpretiranja tekstova dopunjuju sama djela, i time ponitavaju njihovu povijesnu determiniranost. Zbog toga se pojedini tekstovi smatraju univerzalno
vrijednima pa ih se uvijek ponovo ita. Upravo tu kontinuiranu postojanost na kanonskim popisima moemo tumaiti iznimnom kvalitetom djela, njegovom univerzalnou, postojanou. Ipak se ini ispravnijim zakljuak do kojeg nas u svojoj knjizi dovodi
B. Herrnstain Smith, trajnost tekstova na kanonskim popisima ne potvruje njihovu
transcedentalnu vrijednost ve njihovu dugotrajnu prisutnost i reinterpretiranje unutar
pojedine kulture. (Herrnstain Smith 1988:53)
Vjenost antikih tekstova obino tumaimo njihovim iznimnim estetskim vrijednostima, no ipak ih nisu te vrijednosti uinile tako dugovjenima, ve upravo kanonizacija i dugogodinje ponavljanje istih interpretacija kroz obrazovni sustav.
Kanon se formalno temelji na estetskim vrijednostima koje se predstavljaju kao univerzalne, nadnacionalne i svevremenske. Kanon je upuen na prolost. Tekstovi i autori iz prolih razdoblja prepoznaju se i prikazuju iznimno vrijednima, univerzalnima.
Otkrivanje zaboravljenih tekstova potvrivalo je nacionalnu prolost, i uinilo korpus starije hrvatske knjievnosti osobito zanimljivim. Poetak tog procesa vezan je uz
objavljivanje prvih tekstova starije hrvatske knjievnosti u Danici Ilirskoj (Gajev asopis,
odnosno njegov knjievni dodatak) a zavretak je vidljiv u znanstvenoj interpretaciji tekstova starije hrvatske knjievnosti unutar ozbiljnih knjievnopovijesnih sinteza.
Obrazovanje je sredstvo koje se u svim modernim dravama koristi za oblikovanje
buduih poslunih i lojalnih graana. Ukljuivanje to veeg broja institucija i intelektualaca u proces modernizacije kolstva bio je jedan od osnovnih ciljeva i za vodee ljude
Ilirskog pokreta, koji su nastojali ubrzati reformu kolstva iji bi osnovni zadatak trebao
biti to bre opismenjavanje stanovnitva. Veliku ulogu odigrat e i povijesni i zemljopisni uvjeti, koji e postaviti odnose prema drugim kulturama. Kao viestoljetno predzie
kranstva Hrvatska e se modema kultura definirati kroz razliitost u odnosu na bliski
orijentalni prostor, ali zbog stalne prijetnje asimilacije od strane susjednih i politiki
dominantnih nacija, kao i zbog oigledne malobrojnosti u odnosu prema njima, postojat
e i stanovit osjeaj manje vrijednosti prema zapadu, ije vrijednosti prihvaa i nastoji
promicati. Predodbe koje e utjecati na oblikovanje kulturnog identiteta vezat e se
upravo na taj problematian prostor izmeu (Rapacka: 21), izmeu istoka i zapada,
izmeu Orijenta i Okcidenta.
Iako e se povremeno legitimirati kroz krajnosti, taj poloaj do danas ima velik utjecaj na prepoznatljivost hrvatskog nacionalnog osjeaja. Definirana i opetovano deklari-
rana sklonost zapadnim kulturama ostavljala je uvijek dovoljno prostora i za postojanje

simpatija prema svim junoslavenskim nacijama, za proklamiranje bratstva i srodnosti
svih Slavena ili zamiljanje velikog ilirskog jedinstva.
Znaenje knjievnog teksta, njegova knjievna vrijednost, nastaje kao posljedica
sloenog suodnosa djela, autora i itatelja. Bourdieu razlikuje itatelje koji se kao drutveni subjekti odvajaju prema nainima recepcije teksta. Unato njihovoj aktivnoj ulozi
pri stvaranju znaenja i vrijednosti knjievnih tekstova, knjievna komunikacija ovisi o
kontinuiranoj, trajnoj aktivnosti povlatenih mjesta recepcije i vrednovanja, kako tekstova tako i njegovog autora. Poloaj autoriteta dijele kritiari, teoretiari, povjesniari,
antologiari, izdavai. Pri sloenom postupku valorizacije knjievnih djela, odnosno
oblikovanju knjievnog kanona, ulogu imaju i autori i kritiari i itatelji.
Vrednovanje knjievnih tekstova nije pojedinani, ve drutveni in. Vrijednost
teksta nastaje u odnosu kvalitete i funkcije koja mu se pripisuje prema ukusu zajednice
kojoj pripada. Izdvajanje kanonskih knjievnih tekstova osigurava im prihvaanje u sustavu obrazovanja. Kanonom se unutar drutva bira sustav vrijednosti kojeg predstavlja
knjievna estetika na kojoj se temelji nacionalni identitet.
Guillory upozorava da se unutar razliitih drutvenih zajednica i vrijednosti interpretiraju na razliite naine, pa se tako ustoliuju i razliiti knjievni kanoni. Mogue
je, kao u sluaju nekadanjeg jugoslavenskog kanona, da se jedan sveobuhvatni kanon
podijeli na vie manjih, od kojih je u velikoj mjeri i bio sastavljen. Pri postupku kanonizacije vana je uloga obrazovnih institucija, pa tako je od vanosti i poloaj koji pojedini
knjievnici i njihova djela imaju u knjievno-povijesnim pregledima ili u itankama.
kolovanjem se kultivira kompetentan itatelj nacionalne knjievne batine.
Literatura
Althusser, Louis (1986), Ideologija i ideoloki aparati drave, u: Proturjeja suvremenog obrazovanja, prir. S. Flere, prev. Markita Franuli, 119139, Zagreb
Anderson, Benedict (1990), Nacija: zamiljena zajednica. Razmatranja o porijeklu i irenju nacionalizma, prev. N. engi i N. Pavlovi, kolska knjiga, Zagreb
Asman, Alaida (Assmann, Aleida) (2002), Rad na nacionalnom pamenju, Biblioteka XX vek, Beograd
Balibar, Etienne (1991), The Nation Form: History and Ideology, u: E. Balibar i L. Wallerstein,
ur., Race, Nation, Class, Verso, London
Banac, Ivo (1995), Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, prev. J. entija,
Durieux, Zagreb
Barthes, Roland (1979), Historija ili knjievnost, u: Knjievnost, mitologija, semiologija, Nolit,
Beograd
Bhabha, Homi (2002), Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, u: Politika i
etika pripovijedanja, ur. Vladimir Biti, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
Biti, Vladimir (2000), Strano tijelo pripovijesti, Etiko-politika granica identiteta, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb
Bloom, Harold (1994), The Western Canon. The Books and School of the Ages, New York
Bourdieu, Pierre (1993), The Field of Cultural Production, Polity Press, Cambridge
Bourdieu, Pierre (2002), Distinction. A Social Critique of the Judegement of Taste, Cambriedge,
Massachusetts
Dijk, Teun Adrian van (2006), Ideologija, multidisciplinaran pristup, prev. ivan Fillipi, Golden
marketing Tehnika knjiga, Zagreb
Eagleton, Terry (2002), Ideja kulture, Jesenski i Turk, Zagreb
Foucault, Michel (2002), Rijei i stvari, Arheologija humanistikih znanosti, Golden marketing,
Zagreb
Guillory, John (1993), Cultural Capital. The Problem of Literary Canon Formation, The University
of Chicago Press, Chicago
Herrnstein Smith, Barbara (1988), Contingencies od Value. Alternative Perspectives for Critical
Theory, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London
Jelavich, Charles (1992), Junoslavenski nacionalizmi, jugoslavensko ujedinjenje i udbenici prije
1914, Globus kolska knjiga, Zagreb
Katunari, Vjeran (2003), Sporna zajednica, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo, Zagreb
Orai-Toli, Dubravka, Erno Kulcsar Szabo, ur. (2006), Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u
srednjoeuropskim knjievnostima, FF press, Zagreb
Rapacka, Joanna (2002), Leksikon hrvatskih tradicija, prev. D. Blaina, Matica hrvatska, Zagreb
Solar, Milivoj (1985), Pretpostavke povijesti knjievnosti i Granice paradigme povijesti knjievnosti
Eseji o fragmentima, Prosveta, Beograd
UDK: 821.163.4(497.6).09 Hemon, A.

821.163.3.09 Dimkovska, L.
-:
:

.
,
.
. ,

.
. .

,
.
: , , , , ,
, ,
Changes in the Structure of Identities: Main Theme in Balkan Contemporary Prose
This paper is about the structural changes of individual identities of the heroes in contemporary Balkan prose. Identity, as the most universal human category is socially, temporally and regionally determined. The changes that occur in these three segments inevitably bring changes in the system of building identities. This issue is frequently in the
focus of the interest of many intercultural transitional Balkan authors. In this occasion,
we will dwell on the interpretations of changes of literary identities of the heroes in the
works of A. Hemon and L. Dimkovska as paradigmatic in different ways of forming ones
identity in the conditions of changing the work environments, to which the authors, as
well as their heroes, were subjected.
Key Words: changes in the structure of identities, social, temporal and areal determination, legitimizing identity, resistance identity, project identity, Aleksandar Hemon, Lidija
Dimkovska
364 -: : ...

,
,
, ,
.
. ,
,
. , ,

.
. , , .
, ,
.
,
, , ,
, , , ,
.
, ,

,
,
.
,
. j (Castells 2002:18)

:
,
;

;
,
,

.

,

, ,
.
,
.
,
, ,
.
, , ,
. , ,
.
,
, , , ,
(Todorov 1994:169). , ,

, .
, , , ,
, .
, , ,
, ,
, ,
, . ,
1,

, ,

,
, ,
.
, : (2004)
, (2004)
.
,

.
1

, : ; ; , ; ;
; 6. ;
; ;
; ;
.
366 -: : ...
,
, . , /,
:
;
,
;
, Greenpeace
. ,

,
. , ,
,
,

, .
,

. (Hemon 2004:75)
, ,
,
, .
,
.
,
, , , ,
(Hemon 2004:44).
, , , , .
, (
nasci
, 1965:271)
,
(Aristotel 1970:217).
:

.
,
.
, - (

), ,

,
,
.
,
, The Star Spangled Banner
. , ,
. (Hemon 2004:95)

( -)
. ,

, .
: ,
(Hemon 2004:95),

, .
... ,
-
-
, ,

. (Hemon 2004:135)
e ,

(Hemon 2004:102).
, . , .
, .
368 -: : ...
,
,
,
. , ,
, ,
. (Hemon 2004:82)
.
, ,
(Valdenfels 2005:166).
. .
, , , .

,

.
:
,
. (Hemon 2004:156)
, , ,
, , ,
(Hemon 2004:161). (Hemon 2004:161).
,
,
.
The Location of Culture, , ,
, . ,

, -
(Baba 2004:73). , /,

, . ,

.
,
. ,
,
.
-
, , religare

( 1999:85). , , ,
.

.
,
( ),
,
, ( ). ,

, .
, , , ,
.
:
.
. , ,
.
, . (Hemon
2004:184-185)
,
370 -: : ...
,

.

.
. (Hemon 2004:204)
,
,
(Rot 2004:60)
- . ,
,
.
: , , , ,
, . ,
,
,
, .
,
.
, ,

.

, ,

.
, . ,
(
2002: 22).
, ,
, .
, -
, 2. :

. ,
: , , ,
. , ,
, , , .
, , ,
... ( 1965: 65)
, , o
.
, , , . :
, .

, . , , .
. :
, ... ( 2004: 195)
()
.
. , , ,
,
, , .
. ,
. (
, )
.
, . 2
, de facto .
372 -: : ...
,
.
, . ,
, : (
); ( ) (
), ( 2002: 17).
, , .
,
,
. , ,
. ,
, .
. ,
() . () ,
. , , .
.
, .
( 2002: 53),
, , , .

. . ,
, .
. .

.
.

. ,
, , .
,
.
. .
, , , , ( ) ( ).

,
,

.

. ,
,
. , ,
, , ,
.
Aristotel (1970), Nikomahova etika, Kultura, Beograd

Beganovi, Davor (2006), Topografska i temporalna nostalgija u prozi Aleksandra Hemona, Razlika Differance, 10.
Castelss, Manuel (2002), Mo identiteta, Golden marketing, Zagreb
Filipovi, Vladimir (1965), Filozofijski rjenik, Matica hrvatska, Zagreb
Hemon, Aleksandar (2004), Nowhere Man, First Vintage International Edition, www.vintagebooks.com
Rot, Nikola (2004), Znakovi i znaenja, Plato, Beograd
Todorv, Cvetan (1994), Mi i drugi, Slovograf, Beograd
Valdenfels, Bernhard (2005), Topografija stranog, Stylos, Novi Sad
(2004), , ,
, (2007), , ,
(1999), ,
, (2008), ( , :
: , , .
, (1965), , ,
, (2002), . , ,
UDK: 821.163.3.09 Avirovik, P.

821.163. 4(497.6).09 Haver, F. N.
821.163.42.09 Gromaa, T.
821.163.4(497.6) Jergovi, M:
-:

( ), (Crnac), (Sarajevski
Marlboro) (Kad umrem da se smijem) , , . , /, ,
/, .
.
: , , (
), (Crnac), (Sarajevski Marlboro), (Kad umrem da se smijem)
Proxemics as Ideologemes
The spatial signs, or the proxemics in the work by Pajo Avirovic (
), as well as in those by Tatjana Gromaca (Crnac), Miljenko Jergovic (Sarajevski Marlboro) and Fadila Nura Haver (Kad umrem da se smijem) are revealed through
careful reading, which, on the other hand, points to the existence of two systems of signs.
One is external, and as such is as foreign / isolatedas it is harshly real, while the other is
internal and is perceived asnative / personal, as well as virtual. These signs are infused
with meaning in an ideological sense and are incorporated in a whole ideologematic
idea, and thus, the externalsign becomes an ideologeme forforeign country, while the
internal sign becomes an ideologeme for native countrywithin the main question: Where
is / What is my native country?, and also a question: Who Im? In an even deeper analysis
(as a mytheme), the external sign is closely connected to the adult, through the growing
up process, especially the act of self-awareness as initiation, while the internal sign is
connected to the child itself.
Key Words: proxemic, ideologeme, Pajo Avirovic ( ),
Tatjana Gromaca (Crnac), Miljenko Jergovic (Sarajevski Marlboro), Fadila Nura Haver
(Kad umrem da se smijem)
376 -:

, , ,
1.
, ,
, , ,
(- 2008:156). ,
,
, ,
, . ( L.Althusser/P.Macherey) .
, , , ...
,
: ,
, , , , ,
(Biti 1997:133). . (. Habermas)
. , . (P. Ricoeur) ,

. , , ,
.
.
.
2 (, . (2005),
, , ) , , , , ,
, (- 2007:49).
1 / , ,
,
. , K.
(2007), , 191-193, , .
2 . ,
. 2005 , ,
.

. -, . (2011),
Zbornik radova Njegoevi dani 3, 143-155, Filozofski fakultet, Niki
(Gromaa, T. (2004), Crnac, Derieux,

Zagreb)3, (-, 2008:157),

.
, , ,
, .
,
, ,

. , ,

, ()
. (Jergovi, M. (2004), Sarajevski Marlboro, Globus media, Zagreb)
1994 -4.
(Haver, F. N.
(2004), Kad umrem da se smijem, Naklada Zoro, Sarajevo; Zoro, Zagreb)5
. ,
:
Zato bih ja mijenjala svoj identitet? Mnogo je jednostavnije promijeniti drvo ivota.
Potrebno je samo izabrati onakve pretke kakvih se ne bi postideo niti jedan Evropejac.
Dakako, svi mi teimo tome (Haver 2004:11).
, , 3 , 2005 .

( -, . (2008), 12. . , , ).
( -, . (2009),
// -
, 179-187, , / ( 2008 1
- , http://philologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol1/1/7.pdf). 120 ( http://www.mojarijeka.hr/kultura/dramski-tekst-crnac-tatjane-gromace-u-europskomizboru/), 2010 .
4 ,
. (,
. (2011), , , ) .
5
12. . . 2011
(, .. (2011), , ,
).
378 -:
, .

,
,
, , ( 2004:183, ),
/ () , , . , ,
. , ,
, , , .
, , (-, 2004:58).
, .

: , .
.
, ,
. , , ,
(Gromaa 2004:30)
(deda i nana) (Gromaa 2004:30),
( 2005:33-34).
:
Stalno mi se po glavi vrtjelo to e prije nestati moja kua ili moja buba. eleo sam,
naravno, da se spase i jedno i drugo, no gruhanje je neumoljivo trailo da se odredim.
Nakon cjelononog razmiljanja izabrao sam dom. Bubu sam ve zamiljao kao mrki
kostur, vjerujui da zamiljanjem spaavam ono prvo (Jergovi 2004: 23-24).
,

() ,
, .
. , ,
, ,
,
, , :
Nana se razbolila od rata. Zemlja, u kojoj su ivljeli deda i nana, postala je neprijatelj
zemlje u kojoj smo ivjeli mi. (...) Prvi put smo putovali kod dede i nane autobusom.
Vlakovi vie ni su vozili. Nisu vie ni autobusi iz nae zemlje kretali za njuhovu. Morali smo otii u drugu zemlju i preko tree zemlje stii u zemlju koja je bila prva do
nae (Gromaa 2004:124).
, ,
, ..., , ,
. .
,
, , , ,
, ,
. ; , .
, ,
. , , ; , , , .
( 2005:73).

, 40- , ,
:
Jajce je sainjeno od ogromnih lego-kockica. Neka velika ruka posloila ih je kao po
prospektu. Nita nije kao pravo osim vodopada (Jergovi 2004:8-9).
, :
Divljaci smo ti mi, sve nam dabe. sasvim je mudro, onomad, zakjuila Desanka M.
kako smo mi zemlja seljaka na brdovitom Balkanu. Da smo makar u ravnici. Ali ta
se moe. Makar oduvijek znamo da smo nikakvi (Haver 2004:14).
- o, , , ,
(, , ) . , ,
, . :
Otac je radio u tvornici. esto je dolazio nou, a vraao se ujutru, dok su svidrugi jo
spavali. Tvornica je izvana izgledala kao logor. (Gromaa 2004:10)
Majka je radila tamo gdje i ostale ene, u kancelariji u gradu. (Gromaa 2004:24)
380 -:
Babu nikad nisam zvala baka. Ivujek sam zvala baba. Otac me stalno ispravljao
Nemoj rei baba, reci baka. (Gromaa 2004:34)
U kraju, odakle je dola moja majka, ivjela je druga baka koju sama zvala nana
i djed kojeg sam zvala deda. Deda i nana liili su na gospodu. (Gromaa 2004:45)
U sobi, u kojoj sam spavala, nekada su ivjele moje tetke (...) Zgrada, u kojoj su
stanoveli deda i nana, bila je visoka esnaest katova. (Gromaa 2004:50-51)
Vlak, kojim smo putovali do dede i nane, bio je uvijek pun. (Gromaa 2004:55)
Mesto u kojem se rodila majka sada je bilo neprijateljsko. (Gromaa 2004:72)
Kada je doao rat, otila sam ivjeti u veliki grad. (Gromaa 2004:83)
Prije nego to smo se poeli stiskati, htjela sam da mladi zna da moja majka pripada
narodu koji nam je neprijateljski. (Gromaa 2004:97)
Otac je doao u veliki grad. (Gromaa 2004:120)
Zemlja, u kojoj su ivljeli deda i nana, postala je neprijatelj zemlje u kojoj smo ivjeli
mi. (Gromaa 2004:124)
Morali smo otii u drugu zemlju i preko tree zemlje stii u zemlju koja je bila prva
do nae. (Gromaa 2004:124)6
, .
, ,
, , , , ... ,

, ,
,
! , ,
: , ,
, .
, . , .
, ,
, .
, .
: , ,
: . (...) , , . ( 2005:98, ).
, :
injenica da tako razliiti ljudi ive na jednome mjesti i da ih ta razliitost ne optereuje s vremenom je donjela uitak, zadovoljstvo koje svojom povrnou i neposrednosu podsjea na ekaonicu kolodvora s kojeg vlakovi voze u pakao i raj (Jergovi
2004: 31-32, ).

. ,
: , -6
, .
,
, ,
. ,
. /
, , . ,
. ,
, .
:
, , .
(...)
, , ,
, . , : ...
( 2005:98-99).
. , ,
, . , .
, ? ( 2005:104, ).
7
,
, , , , , , : ...
, . ,
... . (...) ... .
... , . (...) ,
,
( 2005:152-153, ).

, :
Lani preci, lane rijei, lane suze ... samo su noevi istiniti. Oni se uvjek nekako
provuku: kroz svaku pjesmu, kroz svaku priu, i reu li reu va duboki limbiki sustav u kome biste trebali spojiti i izmiksati vlastiti doivljaj svijeta sa onom priom
kakav svijet jeste kad se spava radi kulturnijeg potomstva, a ne kao neko kad su se
oni divljaci ... nh, pa vidi na to smo mi spali. Nikad vie, ovjee, da nisi... ono neto
bezobrazno radio! Nipoto! Samo spavaj! (Haver 2004:15).
7 / , ,
,
.
, K. (2007), , 191-193, , .
382 -:
, : Poseban ar
ovoga romana jeste taj to je pisan oima djevojice. ak kada ona postaje djevojkom i
enom, svijet gleda zaigranom djetinjom naivnou i iskrenou, ivotnim pokretaima
uz koje zapravo jedino uspijeva opstati. (...) Kroz fragmente jednog razorenog porodinog
albuma pred nama se rastvara svijet izgubljenih istina u ijim se krhotinama sjeanja
deavaju male, za svijet sasvim nebitne drame8.
, . ,
/ ,
(- 2008:161).
.
, ,

, ,
: , ,
, . ,
,
, , ,
, ... , ,
( 2005:25-26).
/ ,
, , (baka),
(nana), ,
a :
U kui nam je dola policija. Rekli su da se ne bojimo, doli su samo u obian posjet.
Sjeli su za stol i izvadili papire. Na papiru je pisalo ime moje majke i mjesto u kojem
se rodila. Mjesto u kojem se rodila majka sada je bilo neprijateljsko. Policija je dola
provjeriti nije li majka, kojim sluajem, takoer na neprijatelj (Gromaa 2004:72).
, :
Ljudi su bili zli zbog straha, otac je bio strog zbog straha. Majka je bila tuna zbog
straha. Svi su se neega bojali, samo mene nije bilo niega strah. (Gromaa 2004:76).
, :
8 . ,
.
2005 , ,
.

. -, . (2011),
Zbornik radova Njegoevi dani 3, 143-155, Filozofski fakultet, Niki.
Mrnja koju sam upoznao bila je odvenj individualna, a da bi se iz nje rodilo kolektivno zlo. Bosanci su mrzeli dugo, ustrajno i merakom, ali sasvim dezorganizirano.
Morao je netko doi s topovima, tenkovima i avionima da organizira tu mrnju (Jergovi 2004:111, ).
,
, , ,
, , .

, .

(nana)
(Gromaa 2004:132).
,
.
( , ),
, : eljela sam otii
iz grada i drave u kojoj sam ivjela. Leala sam u krevetu i plakala. (...) Srce mi je glasno udaralo. Htjelo je iskoiti van i otii negdje drugdje, ali nije znalo gdje. U grudima
mi je stajao veliki komad enje. Bio je krupan i tvrd, kao teki grumen zemlje. Rastao
je i poveavao se, svakoga dana sve vie i vie (Gromaa 2004:152),
(Gromaa 2004:158).
, ,
dunjaluk :
Pita mene Amerikanac ta ti je to dunjaluk, ja ga pogledam, stvarno mu ne znam nai
neku engleski rije, nasmijem se i kaem mu to ti je, moj novinaru, neto kao: all
over the world. Nekome je all over the world od Baarije do Marijindvora, a nekome
je okolo zemaljske kugle. A sretan, kao i nesretan, moe biti i jedan i drugi (Jergovi
2004:63).
. ,
/, , /, . ,
, , ,
: /
?, : ?
( ) ,
, .
,
.
384 -:
, . (2005), , ,
-, . (2007), ,
47-51, ,
Biti, V. (1997), Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Zagreb
-, . (2008),
, ,
Gromaa, T. (2004), Crnac, Derieux, Zagreb
, . (2008), 12. . , 187-205, ,
Deni, B. (2002), Rasturanje multietninosti u Jugoslaviji: mediji i metamorfoza vo SUSEDI U
RATU: jugoslovenski etnicitet, kultura i istorija iz ugla antropologa, 60-81, Samizdat B92,
Beograd
, . (2004), , ,
Jergovi, M. (2004), Sarajevski Marlboro, Globus media, Zagreb
, . . (2006), : , ,
-, . (2009), //
- , 179187, ,
, . (2006), , 28,
-, . (2004), , .4, 57-58,
Haver, F. N. (2004), Kad umrem da se smijem, Naklada Zoro, Sarajevo; Zoro, Zagreb
, . . (2008), , , , 12.
. , 146-161, ,
, . . (2011), , ,
, . (2006), , ,
, K. (2007), , 191-193, ,
, . (2005), / , ,
http://magazin.forum.com.mk/DesktopDefault.aspx?tabindex=2&tabid=172&EditionID=78&A
rticleID=2314&Page=1
http://philologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol1/1/7.pdf
UDK: 821.131.109 Chirico, G.

821.163.42.09 Mato. A.G.
75 Petercol, G.
Anelko Mrkonji: Motiv sjene u likovnom i

knjievnom tekstu1
U ovom kulturolokom radu nudi se jedna od mnogobrojnih mogunosti intertekstualnog i intermedijalnog iitavanja motiva sjene, periferne optike senzacije, poglavito u
knjievnom i likovnom tekstu. Sjena je slika promjenjivih, nestalnih i nestvarnih stvari,
prostor njenog simbolikog iitavanja je od smrti, zagrobnosti do due i samog ovjekovog bia. Nepreglednost u iitavanju znaenja ove rijei bti e usmjerena prema duhu
zapadne kulture (Platon, kranstvo, Leonardo, avangarda, suvremenost), gdje ona ima
ponajee negativnu atribuciju, ali ne i iskljuivu. U interpretativnom obzoru pojavnost sjene ponajvie detektiramo na paradigmi slijedeih autora: Antun Gustav Mato,
Giorgio de Chirico, Goran Petercol. U Matoevoj poetskoj prozi Sjena, sjena je simbolistiki repozicionirana unutar stare matrice svjetlosnog izvora; Chiricova metafizika,
izduena i statina sjena izvor svjetlosti ima negdje daleko na horizontu; Petercolova
sjena (stvarna, ne iluzionistika) iz ruba je dospjela u samo sredite umjetnikog propitivanja, otvarajui pitanje o izvoru svjetla, stvarnosti i statusu subjekta i objekta. Rad
zakljuujemo tonom hegelijanske misli o kraju umjetnosti (jedne paradigme), otvarajui
pitanje je li stvarni, ivi ovjek postao sjena u rvnju ove beskrupulozne neoliberalne
ekonomije globaliziranog svijeta kada i nova paradigma umjetnosti ne nasluuje odgovore (odbacivi djelo, uvodei dogaaj), te kuda ga budunost vodi, ijoj sjeni?
Kljune rijei: sjena, knjievnost, slikarstvo, A. G. Mato, Giorgio de Chirico, vizualna
umjetnost, Goran Petercol
Motif of Shadow in Visual Art and Literary Text
This cultural study offers one of many possibilities of inter-textual and inter-medial reading of the shadow motif, the peripheral optical sensation, mainly through literary and
visual art text. The shadow is a picture of changeable, fluctuating and surreal things; in
the area of symbolist reading it is death, the otherworldly, all the way to the soul and the
human being. The vastness in reading the meaning of this word will be focused towards
the spirit of the Western culture (Plato, Christianity, Leonardo, avant-garde, contemporary), where it often has a negative attribute, but not exclusively. In an interpretative view,
we mainly detect the incidence of the shadow paradigmatic of the following authors: An1 Pojam teksta u ovom radu miljen je na fonu razmiljanja strukturalizma (zatvoreni sustav znakova) i
poststrukturalizma (otvorena struktura znakova koja stjee svoja znaenja trenutnim odnosom s drugim
znakovima ili tekstovima aktualne ili povijesne kulture; pogledati u: uvakovi 2005).
386 Anelko Mrkonji: Motiv sjene u likovnom i knjievnom tekstu
tun Gustav Mato, Giorgio de Chirico, Goran Petercol. In Matos poetical prose Sjena
(The Shadow), the shadow is symbolistically repositioned within the old matrix of the
source of light; Chiricos metaphysical, extended and static shadow with the source of
light somewhere on the far horizon; Petercols shadow (real, not illusionary) moves from
the edge to the center of artistic questioning, opening up the question of the light source,
reality and the status of the subject and the object. We conclude the study with a thought,
in a Hegelian tone, about the end of art (by one paradigm), opening the question has a
real, living human being become a shadow in the grindstone of this unscrupulous neoliberal economy of the globalized world, when even the new paradigm of art doesnt offer
any answers (rejecting the work, introducing the event) and where does the future lead
him, into whose shadow?
Key Words: Shadow, Literature, Painting, A. G. Mato, Giorgio de Chirico, Visual Art,
Goran Petercol
Uvod
Kulturoloka narav ovog teksta odreena je diskurzom kulturalnih studija, koji prekorauju granice disciplina i uvaavaju pluralizam metodolokih orijentacija, imajui uvijek predmet kulturu, kao multidiskurzivan pojam. U takvom nainu proizvodnje teksta
najbolje je, pretpostavljam, krenuti od semantike, denotativnog znaenja rijei sjena. U
Hrvatskom enciklopedijskom rjeniku2 itamo: 1.a. mjesto zaklonjeno tako da u nj izravno ne prodire svjetlost; b. prostor zaklonjen od sunca; hlad, hladovina, 2. nejasni obrisi,
konture kakvog lika ili tijela; silueta. Sjena je, dakle, optika senzacija suprotna svjetlu,
ali nije s njim u antonimskoj relaciji, jer se u toj poziciji nalaze leksemi tama, mrak. Ona
je meuprostor, i ne moe postojati bez svjetla, a njena konzistentnost odreena je tako i
svjetlom, a i tamom, no u potpunom mraku njena se pojavnost ne moe realizirati. Veliki renesansni umjetnik Leonardo da Vici kae da se sjenkom naziva smanjenje svjetlosti
na povrinama tijela, iji je poetak na zavretku svjetlosti, a njen kraj u tami (Da Vinci
1964). Za spomenuti je i prirodni fenomen kada je sunce u zenitu, takoer nema sjene.
Spominjem samo neke materijalne, fizikalne osobine ove periferne vizualne senzacije koje e u razliitim civilizacijskim kontekstima proizvesti iznimno bogata civilizacijska, antropoloka i lingvistika konotativna znaenja. Ona je slika promjenjivih,
nestalnih i nestvarnih stvari, prostor njenog simbolikog iitavanja je od smrti, zagrobnosti do due i samog ovjekovog bia. Tako u Rjeniku simbola (Chevalier, Gheerbrant
1989) itamo, primjerice, da je fundamentalna kineska misao prvobitno bila prikazana
dvojakim odreenjem osunane i sjenovite strane doline, sjena je aspekt yina. Odsutnost sjene promatra se troznano: apsolutna propusnost tijela za svijetlo putem proienja; prekoraenje tjelesne ogranienosti stanje besmrtnika i carski poloaj sredinji
poloaj tijela, okomito od sunca u zenitu. Zanimljivo, i antiki Grci su prinosili rtve
mrtvima u podne! A kod mnogih afrikih naroda sjena je iitana kao smrt, jer je smatraju drugom prirodom bia i stvari, dok je ona u jezicima junoamerikih Indijanaca
istoznanica/sinonim za duu i sliku; pleme Jakuta je izuzetno tuju i njihovoj djeci je
2 Hrvatski
enciklopedijski rjenik, Novi liber, Zagreb, 2002., str. 1193.
zabranjeno igrati se njome. U europskom prostoru znana je predaja o ovjeku koji je svoju duu prodao avlu, on gubi sjenu budui da vie ne pripada sebi i vie ne postoji kao
duhovno bie (J. W. Goethe, Faust; August enoa, Postolar i vrag...).
U filozofskom diskursu neizostavna je asocijacija na Platona; on u desetoj knjizi
svoje Drave (Platon 1983) daje opis ljudske pozicioniranosti u odnosu na vjenu istinu
svijeta ideja putem sjena/e. Osim realiteta/stvarnosti koji je tek sjena svijeta ideja, ovdje
itamo jo jednu nama bitnu stvar, svjetlo iznad sapetih ljudi u pilji i smjerokaz da
participirati u istini idejnog svijeta mogue je realizirati tek onda kada se napusti ta podzemna pilja i kada se osjeti rasko i toplina sunevog svjetla. Upravo ta podvojenost
izmeu dva svijeta, onog gore i ovog dolje, odnosno, due i tijela, materije i ideje bliska je
i kranskoj vizuri, vjerovanju u vjeni ivot dua.
Ovaj nadasve segmentiran i krajnje suen izbor simbolikog i metaforikog itanja
sjene, svjestan je antropoloke, lingvistike, pa i svake druge nepreglednosti u iitavanju znaenja ove rijei, no osnovna smjernica usmjerena je prema duhu zapadne kulture,
gdje ona ponajee ima negativnu atribuciju, ali ne i iskljuivu.
Neke od ovih kulturolokih okomica pokuat e se detektirati najprije u knjievnom
tekstu, poetiziranoj prozi Sjena Antuna Gustava Matoa, a potom u likovnom/vizualnom tekstu Chirica i Petercola.
1. Iskuavanje mogunosti itanja Sjene Antuna Gustava Matoa / ovjek i sjena
Matoev prozni tekst naslovljen Sjena zasigurno nije antologijski tekst koji bismo mogli
nai na stranicama, ne samo hrvatskih, udbenika, te bi se moglo rei da se nalazi u
sjeni (u frazeolokom smislu biti u sjeni/ biti po strani, ne biti u sreditu pozornosti)
recepcije njegova ukupnog stvaralakog opusa. Sadrajem, tematsko-motivskim slojem i
istim lirskim sekvencijama pripadao bi onom dijelu njegovih proza koje se obino nazivaju proze s bizarnim temama apstraktno-simbolistike motivacije (Cvijet s raskra,
Balkon, Camao, Iglasto eljade i dr.). No, on intrigira, ne samo na tematsko/sadrajnoj
razini. Rije je o tekstu prvotno objavljenom u drugom dijelu II. poglavlja pripovijesti
Za novim bogom, tiskane u beogradskom Kolu 1. VII. 1. X. 1902., a zatim u Hrvatskoj
smotri 1908., te u zbirci Umorne prie 1909. Zanimljivo je da je jedna reenica u ovoj
oprozaienoj tekstualnoj tvorevini imala tri varijante3 (Mato 2003: 305-306), a u fusnoti
Priloga dotinog uknjienja doznajemo i kome je Mato posvetio ovu svoju umjetniku
prozu, (ne)poznatom Lacku Paviu.
Ova Matoeva tekstualna umjetnina progovara duom ovjeka stare paradigme4,
impresionistiko-simbolistikim govorom, duhom i duom koja osjea Cjelinu ovjekova bitka, pjesniki subjekt, svjesno ili ne, referira se na irok kulturoloki obzor lirskim
3 A. G. Mato, Sjena, Hrvatska smotra, III, knj. IV, sv. IV, br. 36, Zagreb, (druga polovina veljae) 1908, str.
71; Umorne prie, Zagreb, 1909. str. 158-159. Tekst ove umjetnike proze objavljen je prvi put kao dio II.
poglavlja pripovijesti Za novim bogom, tampane u beogradskom Kolu, 1.VII. 1. X. 1902. Sjena je bogata
varijantama koje bi zapravo trebalo navesti u cjelini; no one su objavljene u pripovijesti Za novim bogom (v.
sv. II. Sabranih djela). Lacko (Vladimir) Pavi (1884.1914. u Zagrebu), sin sveuilinog profesora i odjelnog
predstojnika dr. Armina Pavia (1844.1914.), bavio se studijem prava, koji je zbog dugotrajne i teke bolesti
morao prekinuti.
4 Pojam paradigme koristim u onom smislu kako ju definira Sonja Briski Uzelac (Briski Uzelac 2008: 9).
tonom. Ve prvim reenicama5 pjesnik iskazuje temeljnu odrednicu svog odnosa prema
sjeni: ljubav, odnosno, iznimno jaku emotivnu angairanost prema ovom motivu/pojmu/rijei.
Ja volim tunu sjenu, uspavano svjetlo: svjetlo to sniva o noi.
Ja volim sjenu, bliznicu toplog sunca i hladnog mjeseca. Ja volim
sjenu, vjenu moju posestrinu i pratilicu, to spava kraj mene i hoda
kraj mene, tamna moja slika i karikatura. Da, ja volim sjenu, utu, sivu, crnu, alosnu
i kao smrt tihu.
U tematsko-sadrajnoj interpretaciji itamo: ljubav je iskazana 1. l. gl. voljeti u prezentu (volim, kompozicijski uokviren pasus); posvojnom zamjenicom moja (posestrina,
pratilica); pridjevskim atributima (tunu, utu, sivu, crnu, alosnu); metaforom (uspavano svjetlo); poredbom (tihu kao smrt). Osobito je intrigantna sintagma uspavano
svjetlo, na fonu najelementarnijeg itanja sjena je zapravo svjetlo, samo uspavano,
ona je, dakle, u stanju nesvjesnosti i ne vlada sobom, a svjetlo simbolizira (vjeni) ivot.
Moda bismo tu mogli i nai razlog prevladavajueg tunog tona, ili referiranja na autorovu detekciju stvarnosti (dugotrajna i teka bolest Lacka Pavia ili hrvatske realnosti)?
No, meu atributima sjene, Mato majstorski, iz te tune kompozicijske zatvorenosti,
otvara prostor pridjevom uta i ukazuje na impresionistinost svoje poetike. Ukazujemo to na ovom mjestu zbog karaktera ovog rada, koji tei intermedijalnoj provodljivosti
temeljnog motiva, sjene, jer tek u slikarstvu impresionizma sjena dobiva boju! Dakle, ne
cvijet, Matoev simbol Ljepote i umjetnosti, kao to je to sluaj u prozi Cvijet s raskra
ili pjesmi Mauhice, popudbine francuskog modernizma i Baudelairove poetike, nego
sjena kao simbol Drugosti u kojem pjesniki subjekt pronalazi svoje najintimnije komunikacije, a na neki nain i identitet, tamna moja slika i karikatura.
Drugi pasus, mali je odlomak pjesnikove refleksije o Apsolutu, te se u lirskom tonu
referira na filozofsko uenje Platona, zbiljski je svijet iskljuivo svijet ideja, ontologija
ovjekova bia odreena je sjenom, od kolijevke pa do groba, no, sjenu kao simbol moe
se ak itati i u duhu novoplatonizma gdje on dobiva znaenje pojavnog znaka u kojem
spoznajemo boanski bitak, a ukljuene su i poetizirane biblijske refleksije o ljudskoj
sudbini i ivotu.
Sve, sve je sjena. Svijet je sjena. I sunce je sjena mistinog sunca.
I ivot je sjena tajnovitog ivota. Sjena je kolijevka. Sjena je grob.
Kada ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit u sjena. Ja sam sjena,
od onog to bijah, i onoga to u biti, sjena izmeu danas i sutra,
sjena izmeu dvije sjenaste vjenosti. Misao je sjena. Svijet je sjena.
Sve, sve je sjena.
U ovim reenicama nalaze se i one koje svojom lapidarnou, saetou i jezgrovitou misli neodoljivo podsjeaju na epitaf, gotovo da se ne moe nai blie intertekstualno
mjesto dodira izmeu Antuna Gustava Matoa i Mehmedalije Maka Dizdara! U njegovom kamenospavakom ciklusu reenica/stih: Kada me ne bude, bit u sjena prispodobiv
je starobosanskim bogumilima i sintaksi teksta uklesanog u kamene steke, no Mato
5 Ova
proza je zapravo pjesma u prozi, no pitanja anra u ovom radu nisu u fokusu interesa, stoga se ona tek
rubno promatraju i iitavaju.
je, oigledno, drugim putom doao do istog pjesnikog spoznajnog obzorja, mudre pouke, sentence. Naime, Makov svijet univerzalne Ljepote proizlazi iz gra, sapetosti tijela srednjovjekovnog bosanskog ovjeka, odnosno, Makove znanstvene akribije, koja
je samo supstancija sadraja njegove pjesnike poetike i zato je u njegovim lapidarnim,
krtim, okamenjenim stihovima ovjek sudbinski pozicioniran horizontalno, uzemljen
svojom tjelesnom ogranienou, ivi u sjeni pravog svijeta, neba, te hvata neki proplanak duhovnosti na zgaritu emocija nepatvorene ekspresije u zemnom hodu prepunog
traginih iskustava. Ta pozicija u sjeni, ini mi se da je kod Matoa vie artificijalnog
karaktera, izrasla vie iz pozicije umjetnike referencijalnosti. No, ova relacija izmeu
dva antologijska pjesnika trai i zasluuje poseban rad, namjera je bila tek ukazati na onu
toku, poveznicu koja otvara jednu od mogunosti komparativnog iitavanja ova dva
barda bliskih nacionalnih knjievnosti.
Mato e u slijedeem, iznimno kratkom odlomku od svega tri retka, razvijati postavljenu misaono-emotivnu platformu referiranjem na novozavjetnu parabolu o zrnu/
ljudskom ivotu, svojevrsnu dijalektiku ivota, te je dovesti do kulminacije.
Sjena je vea od svjetla, kao moja sjena to je uvee vea od
Oranice moga djeda.6 Penino i zrno ovjekovo klije u sjeni i gine u
Sjeni. ivot se die iz sjene, luta u sjeni, iezava u sjeni.
Na ovom mjestu posvema je razvidno aksioloko prevrednovanje svijeta stvari u
percepciji pjesnikog subjekta, sjena je vea od svjetla, a koje ima izvorite u poetici simbolizma. Naime, simbolizam karakterizira negiranje realnosti racionalnog, umjetnost je
otuenog individualca, koji je povezan s konceptom dekadencije u vrijeme poslije smrti
boga/Boga, te nema ideal ouvanja tradicijskih vrijednosti, pa ni projekata modernog
napretka (uvakovi 2005). Nije bez znaaja spomenuti i emocionalno ozraje kojima
su ove reenice/stihovi proeti, jer su na simbolizam utjecali i filozofi (Arthur Schopenhauer, Fridrich Nietzsche, Rudolf Steiner) u ijim uenjima biljeimo i sukus ovakvih
raspoloenja, a koji su bili u prostoru Matoeve erudicije, ali nemaju takvu rezonancu
dubine i intenziteta. Upravo se to moe itati i u slijedeem pasusu, gdje je sjena u osnovi antropomorfizirana likom i suptilitetom ene te korespodentna s alegorinim likom
djevojke Izabele u Cvijetu s raskra (blijeda keri zagonetke, sjetne, nijeme, snene oi,
drhtala na srcu, oiju vlanih od milote i sree) a gdje je razoaranje iskazano motivom
6
Ove tri naene varijante jedne reenice plod su ureivakog mara Dragutina Tadijanovia, urednika
navedenog izdanja. U prvoj ona glasi: Sjena je vea od svjetla, kao moja sjena to je uvee velika kao oranica
mog djeda (Kolo, 1902.). U drugoj varijanti ta reenica glasi: Sjena je vea od svjetla, kao moja sjena to je
uvee dua od pozlaene oranice mog djeda (Hrvatska smotra, 1908.). A u Umornim priama, 1909.: Sjena
je vea od svjetla, kao moja sjena to je uvee vea od mog djeda. U knj. III. Djela A. G. Matoa: Umorne prie
1936. ta reenica glasi: Sjena je vea od svjetla kao moja sjena to je uvee vea od mog tijela. U sv. I Sabranih
djela Matoevih (1953.) tekst ove reenice (str. 382) jednak je onome iz Umornih pria 1909. No, poslije izlaska
tog sveska uredniku je doao u ruke Matoev primjerak Umornih pria, pa je taj primjerak bio na Izlobi A.
G. Matoa (28. XI. 1954. 28. I. 1955.) u Institutu za knjievnost, a u Katalogu te izlobe, koji je sastavio
prireiva ovog izdanja, zabiljeeno je (str. 27.) o Umornim priama 1909. ovo: Primjerak, tvrdo uvezan,
potjee iz Matoeve biblioteke. Na naslovnoj strani Mato je uz vlastoruni potpis zapisao i datum izlaska
knjige: 16. XII. (po emu se vidi da je knjiga objavljena ve potkraj 1908.) i nalijepio svoju jednu beogradsku
fotografiju. U knjizi nije vrio nikakvih ispravaka osim u posljednjem prilogu, u Sjeni, gdje je u prvoj reenici
treeg ulomka olovkom napisao rije oranice, pa ta reenica definitivno glasi: Sjena je vea od svjetla, kao
moja sjena to je uvee vea od oranice mog djeda.
pepela, emocionalne sagorjelosti kao u intimnom prostoru neke larpurlartistike simbolistike Arkadije, ali u kojoj itamo o jednoj bitnoj oznaci/obiljeju sjene, njenu varljivost
i promjenjivost.
Ja sam te zvao sreom, ljepotom, enom, ali mjesto meda ostade mi na jeziku
pregrt pepela. Ljubavi, i ti si sjena!
U daljnjem razvijanju svoje tekstualne umjetnine Mato uvodi personificiranu sjenu
u pejsane motive, po matrici modernistike poetike dua moja aroban je kraj.
Te mi sjenaste, maglovite i sive bajke bajae sino sjena kada je
rasla i rasla za starim hrastom na dragoj mjeseini, ekajui rosu i
sjenastu pjesmu slavulja u grmu od gloga i ipka. Sve mi te sutonske
tajne aptae i jutros sjena, etajui ispod vunastog oblaka preko strnita,
milujui gnijezda eva i goludravih prepelica i cjelujui drhtave glavice
suhog poljskog cvijea.
U zavrnim redovima ovog Matoevog meuanrovskog proznopoetiziranog simbolistiko-metaforikog ljubavnog korespondiranja sa sjenom, alfom i omegom svega
svijeta (I kada ugasnu planeti, ti e biti carica svijeta) pjesniki subjekt u Sjeni svoj konani kraj vidi u njenom zagrljaju, jer ona je mekano uzglavlje svjetla i crna postelja ivota.
Moda bi pri kraju ovog poglavlja valjalo spomenuti manje poznatu knjigu udnovata pripovijest o Peteru Schlemihlu, njemakog romantiara Adalberta von Chamissoa,
da bi se razumjelo to znai biti svjestan svoje sjene i prodati je avlu, jer to je znailo
biti osuen na samou i tjeskobu. Mato ima i ljubi sjenu kao neku svevremenu enu, i to
puninom svoje neprodane due te nije ni sam, a ni tjeskoban, niti ga mori barokni memento mori, niti rimbaudovska sezona u paklu, on mu je zapravo njenomelankolina
latica u cvijetu Apsoluta.
Zakljuno, sjena u Matoevoj Sjeni jo je reprezent slike ovjekova bia, a kroz njenu simbolizaciju itamo veliko i neiscrpno podruje idejnog svijeta ovjekova, ona je
naprosto metafiziki spoj vidljivog s nevidljivim i uz utu sjenu ini nam, zapravo, intermedijalno provodljivu poveznicu prema slikarstvu Giorgia de Chirica, rodonaelnika
metafizikog slikarstva.
2.Vizualizacija melankolinih sjena u slikarstvu Giorgia de Chirica
2.1. Kratki osvrt na metafiziko slikarstvo
Motiv sjene u prostoru likovnog teksta kod mnogih slikara, likovnih kritiara i teoretiara, a i samih ljubitelja ove vrste umjetnosti asocira na Giorgia de Chirica. One su
izduene, tamne, neprirodne te upisuju zagonetku prizivajui metafizike sile u percepciju zbilje. Ovaj talijanski slikar, roen u Grkoj (Volos, 1888. g.), rodonaelnik je metafizikog slikarstva, i upravo po toj fazi svoga dugogodinjeg stvaralatva (umro 1978. g.),
osigurat e si relevantno mjesto u povijesti europskog slikarstva. Chirico inaugurira metafiziko poetiku 1917. oblikujui od dijelova, fragmenata stvarnosti svoj alogian, skoro
apsurdan likovni svijet lirskom mjeavinom elemenata realnosti i irealnosti unosei u
njega neko hladno i starodrevno svjetlo kasnog poslijepodneva. Slike iz toga razdoblja
strukturirane su na formuli plastinih realizacija neobinih stvari, predmeta i pojava,

smjetenih u upranjene prostore (okamenjeni bogovi na praznim trgovima, pokustvo
na morskoj obali...), u svojoj klasicistikoj fazi (od 1925. g.) unosi antike fragmente u
sliku. Sam slikar zapisat/objasnit e u svojoj Autobiografiji (Memorie della mia vita) to
svoje slikarstvo:
Mi koji poznajemo znakove svjesni smo radosti i osamljenosti koje su zatoene u nekoj
arkadi, u uglu neke ulice, ak i u sobi, na povrini nekog stola ili meu stranicama
neke kutije... Fina preciznost i oprezno, odmjereno koritenje povrine i obujma tvore
kanon metafizike estetike.7
Taj tip slikarstva, sasvim je razvidno, jako je blizak nadrealizmu, stoga ne udi to su
ga oni uzimali za svog uzora, pa je tako ak i njegov roman Heptameros znatno utjecao
i na nadrealistiku knjievnost. No, valja svakako napomenuti da je na ovo slikarstvo,
poglavito na Chirica, znatno utjecao romantiki simbolizam, te slikari Arnold Bcklin
i Frantz von Stuck, pri tom mislimo na kult osjeajnosti, stanoviti poticaj umjetniku da
traga za osobitim doivljajima, te zajedniko vjerovanje da je mata, to unutarnje oko,
vanije od realnog svijeta zbilje. Svakako treba napomenuti da je Chirico kasnije odbacio
to slikarstvo, kao da se stidio svojih javno prezentiranih matarija, ali zna se da je i dalje kriomice (u sjeni!) slikao kopije svojih ranijih djela poradi zahtjeva trita, a u javnost
izlazio konzervativnim stilom.
2.2. Sjena predmeta u prostoru Chiricove metafizike slike
Budui da smo u Matoevoj Sjeni ukazali na sjenu kao relaciju prema pjesnikom
subjektu/ ovjeku, gdje je ona oznaavala tijelo realnog i irealnog pjesnikog prostor te
uprisutnjivala traumu ljudske usidrenosti u vremenu i bila entitet ovjekova bia, u prostoru Chiricove metafizike slike iskuavat emo mogunost iitavanja sjene predmeta/
stvari/arhitektonskih zdanja.
Na samom poetku zasigurno je najbolje vratiti se samom ishoditu/preteama
Chiricove slikarske poetike, a to znai vratiti se u romantizam, ali ne slikarski nego pjesniki, i pri tom misliti na Heinricha Heinea, odnosno, njemaku romantiarsku knjievnost. Naime, ona u svojim pukim priama, putem animizma, ukazuje na unutarnji
ivot predmeta. Heine tu apostrofira duboko promatranje ivota i govori da u tim priama nastaje neka slatka mjeavina fantastine udi i posve ljudski nain miljenja koji
je svojstven djetinjstvu, a poslije ga ovjek gubi. Ono nam omoguuje vidjeti (drugo
oko) ono to je nevidljivo, odnosno, drugu stranu promatranog predmeta (Heine 1954).
A to bi znailo otvaranje pitanja, na paradigmi Chiricovog metafizikog slikarstva, spoznajne mogunosti itanju ovjekove pozicioniranosti u svijetu putem sjena predmetnog
svijeta u kojem je ovjekoliki lik ili sporedan, ili posredno oznakovljen (u formi skulpture), ili ga uope nema. Govore li nam ili samo ukazuju te duge sjene vie o ovjeku,
nego njegova vlastita sjena? Svakako da je na tom fonu razmiljanja bitna i atmosfera/
uzduh kojima je proet prostor slike. U njemu dominira osjeaj osamljenosti, tjeskobe
i melankolije, neki bezboniki gr za transcedentnim smislom i Cjelinom (ideju Boga
je ve ranije Nietzsche pokopao, da nema nita tunije od mrtvoga Boga, negdje je napisala Julia Kristeva, a Hegel detronizirao status umjetnosti jo u pretprolom stoljeu),
7 Citat
preuzet iz Janson 2005.
tako da se pozicija ovjeka nalazi u statusu nekog metafizikog ekanja ishoda bez
elje za onim, to antiki Grci nazivaju, agonom i/ili erosom u kreativnoj gesti pomaka
prema svitanju nekog optimistikog duhovno-civilizacijskog futura. I zato duge i tamne
sjene kua, graevinskih zdanja i skulptura u tim njegovim slikama, ini nam se, unosi posvemanju zagonetku, tim vie to promatra u njima nije siguran odakle svjetlo
dolazi i to ono stvara. Ako u takav promatraki obzor uzmemo, primjerice, njegovu
sliku Melankolija iz 1912. (ulje na platnu, 8063 cm, Zbirka Salome i Eric Estoric, London), vidimo skulpturu poluleee enske figure, s glavom oslonjenom na lijevu ruku na
niskom postamentu s velikom hladnom i tamnom sjenom, smjetenom u sredinji dio
povrine slike izmeu dvije usjenjene zgrade s arkadama dijagonalno suprotstavljene,
od kojih se prvoj, smjetenoj ulijevo, od dna do vrha slike, vide samo jedna arkada, te
obrisi dvije ljudske figure, s tankim izuenim sjenama, stisnute u uskom prostoru daleko
prema horizontu i jednu sjenu koja promatraa uznemirava i zbunjuje. To je tanka sjena
u prednjem lijevom dijelu prizora, za koju ne znamo odakle dolazi, to je stvara, ona
proizvodi uinak vlastite spoznajne nemoi, a u ukupnoj strukturi osjeaj potitenosti,
uzaludnosti, zapravo melankolije, kako je i sam slikar sliku nazvao. Istoznaan je ili
bar bliskoznaan fon itanja i njegove slike Misterij i melankolija ulice iz 1914. (ulje na
platnu, 8773 cm, Museum of Modern Art, New York), neka prikrivena zloslutnost u
sjenama, osjeaj sjete, praznine i melankolije, odnosno slikar je i u njoj, kako kae Vera
Horvat Pintari (Horvat Pintari 2009).
predoivao ono to je nevjerojatno kao vjerojatno: stvarao je zagonetne kombinacije
izmeu svakidanje stvarnosti i onoga to pripada snu, te tako postizao dojam
iznenaenja, neeg stranog i oka.
No, u njoj detektiramo jo jednu oblikotvornu komponentu slike koja je ovdje posebno naglaena, perspektivu. Naime, on perspektivu ne koristi u cilju nacrtno/vizualnog
predstavljanja, nego zbog iskljuivo emotivnog efekta. Tako u spomenutoj slici imamo u
prvom planu zgradu u sjeni, koja opet baca svoju sjenu, a tamna upljina njezinih arkada
i upljina kola za prijevoz pokustva zagovaraju prostor naputenosti. Dojam pojaava
neprirodna nacrtnogeometrijska perspektiva, prestrmo skraenje upuuje na povieno
motrite onog koji gleda na ulini prizor, tajnovit i sjetan. Sunce, izvor svjetlosti (hladan
i apstraktan) nalazi se izvan povrine slike i ini se da je blizu horizonta, kao da se suton
blii predstavljenim oblicima u slici. Sjene su i ovdje duge, otre i tamne te svojom nelagodnou vjerno slue metafizikoj abecedi Giorgia de Chirica evocirajui starodrevnost
due koja osjea iracionalne sile.
3. Kratko dijakronijsko sondiranje sjene u slikarstvu
Na samom poetku ovog poglavlja elimo ukazati na njegov raison dtre u ovom radu, a
on je oznaen potrebom da ukaemo na temeljne/paradigmatske toke pojavnosti sjene:
nastanak, mijene i njen nestanak u slikarstva zapadnog uljudbenog prostora, te na taj
nain pripremiti teren za vizualnog umjetnika Petercola.
3.1. (Ne)poznati nastanak

Kako i zato je nastala umjetnost, vrhunaravna je tajna, jedna legenda govori da je
nastala iz sjene, moda u samim prethistorijskim poetcima artikuliranja ovjekovog
duha, jer crtei ivotinja u piljama i peinama (Altamira, Lascaux, pilja Chauvet...),
raeni zasigurno pod oskudnim svjetlom i bogatim sjenama, i danas su itekako likovno
potentni. No, dogaaj iz kojeg se rodilo slikarstvo, ako je vjerovati Pliniju Starijem, povezan je s trenutkom kada je mlada djevojka iz Korinta, kerka stanovitog Butadesa, u elji
da sauva lik ljubljenog mladia koji je krenuo u rat, pomou sjene nacrtala njegov profil
na zidu. Ipak, u toj konturnoj crti nema sjene, nju moemo pretpostaviti kod jo ranije
legende, Zeuksisa (5. st. p. Krista) koji je tako vjerno naslikao mrtvu prirodu (voe; groe) da su ptice slijetale na sliku i pokuavale kljucati naslikane bobe. No, pria ide dalje:
Parzije, Zeuksisov prijatelj, preko tog je voa naslikao zavjesu, Zeuksis, vrativi se kui,
pokuao ju je odmaknuti ispred naslikanog prizora. Na ovom mjestu imamo namjeru
apostrofirati jednu od sutinskih osobina umjetnosti, pa tako i slikarstva mimezis,
oponaanje i iluzionistiko prikazivanje predmeta, bia, situacija... umjetnikim djelom.
Osnovno poslanje sjene, ne samo u slici, bit e usmjereno na stvaranje iluzije trodimenzionalnosti predmeta, a mnogobrojna simbolika, kako je ve naznaeno, uvjetovana su
kulturolokim i antropolokim kontekstom.
3.2. Mijene u tretiranju sjene
Antiki je svijet, mogli bismo rei, anticipirao mimezis te joj je pronaao mjesto u
svim umjetnostima, ali i izvan prostora umjetnosti (filozofija, Platon/ umjetnost je sjena
sjene). U srednjem vijeku, oznaenom i ozraenom idejom (kranskog) Boga, tretman
sjene teoloke je naravi koja se u sutini moe iskazati sintagmom splendor i claritas,
svjetlost i jasnoa, a simboliki bi to znailo svjetlost je Bog, a njena suprotnost sotona/
vrag, sjena je bliska ovom drugom. I posebno je vano naglasiti ikonoklazam, religijsko-estetsko-politiki spor oko zabrane prikazivanja ljudskog lika/figure/tijela tijekom
8. i 9. st. Tretman sjene u povrini slike gotovo je nema.
U renesansi je problem sjene uvjetovao posjedovanje velikog znanja o perspektivi i
iluziji trodimenzionalnosti na dvodimenzionalnoj povrini slike, gdje su veliki doprinos
dali Leonardo da Vinci (Traktat o slikarstvu) i Alberti, ali usprkos tomu sjene se ne pojavljuju/slikaju esto na slikama te epohe. Jedan od razloga je to je bila neobvezujua,
slikar je mogao odabrati hoe li je slikati ili ne, drugi razlog to su sjene bile tamne, slikane tercijarnim bojama ili nebojama (siva, crna) a kao takve su njima bile rune i, moda
trei, pragmatini razlog, moraju biti precizne a u slici ih moe biti previe, pa to znai
veliku vjetinu vizualiziranja i golem trud slikara. Ovdje bismo trebali ipak apostrofirati
ono to je postigao ranorenesansni slikar Masaccio, koji je bio meu prvim slikarima to
su ukazali na simbolizam sjene. Naime, u svojim freskama u Santa Maria dell Carmine
nije tretirao sjenu samo u okviru dobrog i tonog (Leonardo), nego i simbolikog kroz
naslikanu parabolu o Svetom Petru koji lijei bolesne svojom sjenom.
Gombrich, u svojoj knjizi o sjenama i njihovom prikazu u slikarstvu Zapada, miljenja je kako je sjena sve do 17. st. bila tabuizirana, zapravo i nije najee bila predstavljena na slikama. Svoju argumentaciju pokazuje na primjeru Caravaggiove slike Veera u
Emausu, te zapisuje (Gombrich 2009: 31):
Sjena koju je blagosijajua ruka Krista bacala na njegovo tijelo, morala je od strane
tradicionalista biti doivljena kao smetnja ujednaenoj modelaciji figura...
Barok je sjenu u prostoru slike, dakle, akcentirao i mnoge e ona i asocirati na to
stilsko razdoblje (chiaroscuro), nastalo u protureformatorskom duhu poglavito u katolikim zemljama, ali nije ju afirmiralo kao samostalnu i opipljivu kvalitetu, ona je jo
uvijek u tercijarnim bojama iako je izvrsno naglaava trodimenzionalnost/plastinost
slikanih formi u sugestivnoj slikarskoj atmosferi (Rembrandt, Rubens, Vermeer, de La
Tour, El Greco...). No, ozbiljnije zanimanje za sjenu jaalo je krajem 18. st. (J. W. Goethe je, izmeu ostalih, znanstvenim metodama prouavao boje), a posebice u zadnjem
kvartalu 19. st., dogodilo se neto to do tada nije bila slikarska praksa sjena je dobila
boju s pojavom impresionista! Iako razlog tomu moemo traiti u dostignuu prirodnih
znanosti (fizika, znanstvene spoznaje o svjetlosti) i svijesti da svaka boja ima svoju tonu
valnu duljinu, pojava impresionista bila je revolucionarna za sjenu. Oni su (Monet, Degas, Pissarro, Manet...) prozraili, osvjeili oslikane forme u povrini slikarskih platana,
pa je i sjena tako mogla biti i plava. Postimpresionisti (van Gogh, Gauguin, Czanne,
Toulouse-Lautrec...) takav nain slikanja usvajaju i obogauju novim spoznajama. Tu
svakako mislimo na Czanna, koji je postavio temelje modernom slikarstvu, ali posebno
je interesantan poentilist Georges Seraut, on je slikao sa znanstvenim pristupom, znajui za optiko mijeanje boja (primjerice: plava toka/mrlja pokraj ute ostavlja uinak
zelene, odnosno promatra ne vidi ni plavu ni utu, vidi zelenu boju), a glede sjene, kod
njega ona moe biti i tamnozelene sjene.
Taj zadnji kvartal 19. st. zapravo je vrhunac koji je sjena doivjela u povijesti zapadnog slikarstva te i danas platna impresionistikih i postimpresionistikih slikara pruaju svojevrsno vizualni uitak suvremenom ovjeku svojom prozranou i suivotom
ovjeka i prirode u mimetikom obzorju. No, moda je to bio i labui pjev sjene, jer u
avangardi joj slijedi posvema druga sudbina.
3.3. Nestanak sjene
Pojava avangarde u prvim desetljeima 20. st., mislimo na apstraktne slikare (Maljevi, Kandinsky, Mondrian) izbrisat e sjenu (mimezis, pa tako i ljudski lik) iz povrine
svojih slika, te zatvoriti onaj krug koji se poeo pisati u 8./9. st. i nagovijestiti ikonoklazam suvremene umjetnosti i pojavu novih likovnih, zapravo vizualnih umjetnosti,8
odnosno dati sasvim novi smjer i prostor umjetnikog/likovnog propitivanja. A to znai
da je sjena, kao popudbina slikarskog mimezisa suvina i nepotrebna. To problematiziranje realistikog prikazivanja otvoreno je jo u 19. st. slikom Umjetnikov atelje Realna alegorija koja odreuje sedam godina mog umjetnikog ivota (1854.-1855.) Goustava
Courbeta, kojom se ukazuje da je realistiko prikazivanje tek jedan vid predstavljanja, a
ne doslovno odslikavanje svijeta (realna alegorija). Od tada se umjetnost poinje kroiti novim putovima, naputajui polako prikazivanje i ovisnost o vidljivoj stvarnosti, a to
znai i problematizaciju vida, koji je temeljni osjet apsorpcije ove vrste umjetnosti. Stoga
je potpuno razvidna pojava manifestnog teksta apstrakcije Vasilija Kandinskog u knjizi
8 Likovna umjetnost je ui pojam od vizualnih umjetnosti time to vizualne umjetnosti obuhvaaju likovnu
umjetnost (slikarstvo, skulpturu, grafiku), fotografiju, film, video umjetnost, dizajn, arhitekturu, nove
vizualne viemedijske eksperimente, teatar, operu i balet.
ber das Geistiege in der Kunst9 (O duhovnom u umjetnosti), 1912., gdje on zagovara
(likovnu) duhovnost otjelovljenu govorom istog likovnog jezika.
4. Sjena Gorana Petercola10 kao materijal i proces umjetnike manipulacije
Tretman sjene u Petercolovoj nepredmetnoj, procesnoj, neprikazivakoj vizualnoj umjetnosti bitno je drugaiji u odnosu na tradicionalnu umjetnost, jer on kao likovni umjetnik nove paradigme (Briski Uzelac, 2008), u svojim intermedijalnim eksperimentima
(objekti, instalacije, ambijenti, ready-made-i...) svoj umjetniki vrhunac dosegnuo je propitivanjem fenomena svjetla.
Petercol je sjenu oslobodio i osamostalio te je transferirao iz njenog tradicionalno
rubnog i perifernog poloaja u samo sredite svog vizualnog promiljanja. Ona je njemu
materijal, kao to bi bila boja slikaru ili glina kiparu, te je na taj nain ona osloboena
svoje pozicije potpornja trodimenzionalnosti forme, odnosno mimezisa. A to nadalje
znai da ju je i desimbolizirao (ona je njemu prvenstveno stvarno iskustvo) i resimbolizirao, oslobodio velikog asocijativno-simbolikog resursa stare paradigme i ponudio
novi prostor njenog iitavanja, pa tako, primjerice, Tonko Maroevi kae da u njegovom light-artu prepoznaje melankoliju, dok Blaenka Perica u njoj prepoznaje diskretnu umjetnost s atmosferom straha, a Leonida Kova ita njegovu sjenu kao digresivan
prostor...
Na tragu takvog razmiljanja mogli bismo rei Petercol je uhvatio fluidnu i senzibilnu nestalnost sjene. Naime, nakon svojih poetnih istraivanja unutar primarnog,
analitikog slikarstva, svoju umjetniku strategiju usmjerio je podruje svoga rada izvan
medijskih ogranienja, osloboenu od reprezentacijskih shema prema re-produkcijskim i komunikacijskim modelima. Petrcola zanima forma, njezin nastanak i razlozi
postojanja, njezin kontekst, neodvojiv od percepcije u okvirima svjetlosnog okruja
kao preduvjeta vidljivosti i vizualizacije interferencija na razini predmet-svjetlost-sjena.
Iskustvo percipiranja svijeta stvari koje imaju znaenje i percipiranja prostornog svijeta polazna je linija za uspostavu generirajue razlike uspostavljene odnosom predmeta i njegove sjene u svjetlosnom okruenju (Ana Medi u: Petercol, 2011). Primjerice,
on je jo 1998. u Galeriji PM11 sjene radijatora odlio u beton, nedodirljiva sjena postaje
dodirljiva! Naime, on je sjene tih kunih galerijskih radijatora, osvijetljenih zateenom
rasvjetom, odlio u beton grube teksture. No, proces tu ne staje, jer sjena (odlivena u betonske ploe) dobiva sada novu sjenu (autarkinu, koja bi mogla biti i sama sebi dovoljna). Taj proces se moe nastaviti u nedogled, uz instinktivno pitanje o izvoru/poetnoj
svjetlosti. Na njega Petercol aludira u svojim svjetlosnim kompozicijama predstavljenim
9
Kandinsky je u stvaranju apstraktnog slikarstva bio, po svemu sudei, pod utjecajem knjige Wilhelma
Woringera, Apstrakcija i uivljavanje (Abstraktion und Einfhlung), 1906, s kojom je neto ranije anticipirao
osnovne premise tog slikarstva.
10 Zbog neto slabije recepcije suvremene/recentne umjetnosti upisujemo obrise biografije i bibliografije
Gorana Petercola: roen 1949. (Pula), ALU zavrava 1975., usavravanje u Majstorskoj radionici HAZU-i
zavrava 1978., radio kao likovni urednik u zagrebakom Leksikografskom zavodu. Na Akademiji
primijenjenih umjetnosti u Rijeci radi od 2005. On u svom 40-godinjem umjetnikom radu biljei
sudjelovanje na mnotvu samostalnih i skupnih izlobi na najrelevantnijim mjestima suvremene umjetnosti
sa svjetskom referencijom.
11 Galerija proirenih medija, Zagreb.
u Studiju Josip Rai 2001., a o njima e Silva Kali zapisati da su sjene kao smanjene
svjetlosti i tama kao njezino potpuno ukidanje (prema da Vinciju) eniroment za svjetlo
u sukcesivnim radnim slojevima, gdje metodiki voen prvi sloj utjee na drugi itd.,
kao temporalna struktura ponavljanja (Brancusijev Beskonani stup poloen na pod, namjerno nesavrenog spoja svjetlosnih snopova) i inaena. Gledatelj/posjetitelj je zainteresiran za svjetlosne tragove, provodi vlastitu balistiku istragu odakle dolazi svjetlost.
A ta je potraga za svjetlosnim tragovima instinktivna12, te navodi primjer suncokreta
i pingvina (koji prate pogledom svjetlucave avione na nebu sve dok ne padnu na lea).
No, ono to, izmeu ostalih temeljnih odrednica njegovog vizualnog promiljanja, valja izdvojiti, jest poetika obinosti, a to znai izbor predmeta kojim eli izbjei viak
asocijativno-simbolikih znaenja (ovdje radijator, drugdje aa, beton, stolac... i sjena
kao periferna optika pojavnost). Svojom kreativnom gestom on zapravo tretira sjenu
kao perciptivni materijal i aktivira prirodnost naih osjetila, otupljenih u agresivnoj dominaciji slika virtualne stvarnosti i simulakrumima, koji sve vie popunjavaju prostor
realiteta nae zbilje. Druga temeljna odrednica mogla bi biti tretiranje sjene kao objekta/
sredstva vlastite umjetnike manipulacije (misli se na njene pozitivne konotacije), a o
tomu e Dalibor Pranevi zapisati u Vijencu, povodom njegove izlobe u splitskoj Galeriji umjetnina, 2002.: Sjena kao objekt manipulacije nezaobilazan je nain Petercolove
umjetnosti. Poetna faza njegova eksperimenta je u prostoru vidimo zateen predmet
s baenom sjenom, uvedemo li svjetlo, poetni se oblik/odnos mijenja. Imenuje se negativ prvobitnog pozitiva... Nedostatak svjetla skloni smo smatrati negativom, odnosno
njegovu prisutnost pozitivom. Opis poetne situacije alterirao je, ipak, likovna kategorija
ostala je ista, iako drukijeg predznaka ploha sjene postaje ploha artificijelnoga svjetla...
Promjena dimenzija i promjena predznaka nagoni promatraa na rekonstrukciju prvoga
stanja, i uoavanje odnosa kompozicije pred njim. Petercol e kasnije tu svoju vizualnu poetiku strategiju obogaivati i razraivati, uvodei posjetitelja (i njegovu sjenu) u
poziciju kreatora umjetnine. U takvom interaktivnom odnosu, on e mijenjati poziciju
subjekta i objekta u predstavljenom likovnom tekstu. Naime, subjekt, koji vri radnju
gledanja objekta (izloba) postaje svojom sjenom objekt (unesena posjetiteljeva sjena mijenja izloeno/postav izlobe/objekt), te dolazi do kardinalnog obrata konvencije jer na
taj nain objekt (na kojem se vri radnja) mijenja svoju zadanu/arbitrarnu poziciju jer
mijenja legitimni status subjekta. Na taj nain postaje upitan status i subjekta i objekta,
te su tako stvoreni preduvjeti za tzv. etecetera efekt (prema Gombrichu) prema kojem
je um navoen da vidi to i ne postoji. Ako tansferiramo ovakav fon razmiljanja u sinkronitet vremena, onda dijagnosticiramo i upitnost distinkcije i/ili granice u pojmovima
svjetlo/tama, odnosno dobro/zlo u moralno-etikom sustavu, te dolazimo do primisli o
gubljenju granica i promijenjenih/pomijeanih kriterija vrijednosti, ne samo u stvarnom
ivotu, nego i u kaotinom svijetu suvremene umjetnosti (Danto 1990).
U zakljunoj misli tek opetujemo: sjena je u zapadnom uljudbenom prostoru imala
uglavnom negativne konotacije s jasno pozicioniranim statusom izvora svjetlosti; u Matoevoj poetskoj prozi sjena je simbolistiki repozicionirana unutar stare matrice svjetlo12 Ta instinktivna potreba prisutna je bila, dakako poosobljena, i u pjesnikom diskursu A. G. Matoa (sjena
vea od svjetla), M. Dizdara (bogumilsko nebo), a u slikarskom G. de Chirica, u metafizikom. Na ovom
mjestu uzgred spominjemo i Nikolu opa, koji zadovoljtinu tog instinkta pronalazi u obogojavljenom
svemiru (Kuice u svemiru, Svemirski pohodi).
snog izvora; Chiricova metafizika, izduena i statina sjena izvor svjetlosti ima negdje
daleko na horizontu; Petercolova sjena (stvarna, ne iluzionistika) iz ruba je dospjela u
samo sredite umjetnikog propitivanja, otvarajui pitanje o izvoru svjetla, stvarnosti i
statusu subjekta i objekta.
I na samom kraju ovoga rada, a imajui u vidu onu Hegelovu misao o kraju umjetnosti (jedne paradigme), pomiljamo pitanje je li stvarni, ivi ovjek postao sjena
u rvnju ove beskrupulozne neoliberalne ekonomije globaliziranog svijeta kada i nova
paradigma umjetnosti ne nasluuje odgovore (odbacivi djelo, uvodei dogaaj), i gdje, i
kuda ga budunost vodi, kojem svijetlu, i ijoj sjeni?
Literatura
Benjamin, Walter (1986), Umjetniko djelo u razdoblju tehnike reprodukcije, kolska knjiga, Zagreb
Briski Uzelac, Sonja (2008), Vizualni tekst, Centar za vizualne studije, Zagreb
Chevalier, J., A. Gheerbrant (1980), Rjenik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb
Danto, Arthur C. (1990), Umjetnost u skrbnitu filozofije, Delo, 11-12.
Da Vini, Leonardo (1964), Traktat o slikarstvu, Kultura, Beograd
Dizdar, Mak (1982), Modra rijeka, Veselin Maslea, Sarajevo
Gombrich, Ernst E. (2009), Schatten und ihre Darstellung in der abendlandischen Kunst, Verlag
Klaus Wagenbach, Berlin
Heine, Heinrich (1954), Slike s putovanja, prev. D. Perkovi, Kultura, Zagreb
Horvat Pintari, Vera (2009), Tradicija i moderna, Artishistoria, Zagreb
Janson, H. Woldemar, Anthony F. Janson (2005), Povijest umjetnosti, Stanek, Varadin
Petercol, G. (2011), Predmeti, Galerija Klovievi dvori, Zagreb
Platon (1983), Drava, Bigz, Beograd
Pranevi, Dalibor (2002), Sjena i njezin referent, Vijenac, 216
Mato, Antun Gustav (2003), Iverje, Novo iverje, Umorne prie, ur. Dragutin Tadijanovi, Antun
Gustav Mato, Samobor
uvakovi, Miko (2005), Pojmovnik suvremene umjetnosti, Horetzky, Zagreb
mega, Viktor (1994), Knjievnost i filozofija povijesti, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb
UDK: 821.163.42.09-1 Dautbegovi, J.
Naida Osmanbegovi: Egzil i slika domovine u

poeziji Jozefine Dautbegovi
U radu sam pokuala elaborirati znaenje egzila i domovine, prepoznajui ovakvo to
kao simbol (i problem) cjelokupne knjievnosti i kulture 20. st., ali i kao jedan od najzanimljivijih odnosa u poeziji Jozefine Dautbegovi. Estetizacijom stanja egzila, pjesnikinja je po(do)kazala kontinuitet nomadizma i legitimirala povijesni hronologikum od
jevrejskih izbjeglica i Mojsija do izbjeglica postdejtonske BiH. Direktan pjesniki iskaz
(revidiran u poljskoj poeziji) nuno se javlja u mehanizmima ispisivanja traume rata i postratnog egzistencijalno-socijalnog uasa. Domovina (Bosna) postaje sinonim za vjeni
ratni haos, ali i kljuni pojam u obraunu moderne i postmoderne kulturne paradigme.
Kljune rijei: egzil, nomadizam, domovina, poetika prostora
Exile and Image of Homeland in Jozefina Dautbegovis Poetry
In the paper, I tried to elaborate the meaning of exile and homeland, recognizing this
as a symbol (and problem) of the whole 20th century literature and culture, but also as
one of the most interesting relations in Jozefina Dautbegovis poetry. Esthetisizing the
situation of exile, the poetess showed / proved continuity of nomadism and legitimated historical chronologicum from Jewish refuges and Moses to post-Dayton BosnianHerzegovinian refuges. Direct poetic expression (revised in Polish poetry) emerges as
necessity in the mechanisms of writing war trauma and post-war existential and social
horror. The homeland (Bosnia) becomes a synonym for eternal war chaos, but also a key
concept in the clash of modern and postmodern cultural paradigms.
Key Words: exile, nomadism, homeland, poetics of space
Metatema egzila stara je koliko i sama kultura; od Homerovog Odiseja, Sofoklovog Edipa
preko Dantea i Conrada do Infatea i Saida. Poetika egzila utemeljena je na pretpostavkama fizike izmjetenosti i dislociranosti u odnosu na matinu kulturu, ili kako pie
Stuart Hall sada kad se, u postmodernom dobu, svi osjeate tako disperzno ja dospijevam u sredite. Ono to sam smatrao disperziranim i fragmentiziranim, ispostavlja se,
paradoksalno da je tipino moderno iskustvo (Hall 2003). Prema onome to Edvard
Said pie u svojim Razmiljanjima o egzilu, veliki dio zapadnog znanja/kulture poiva na
djelu prognanih, izbjeglih, emigres, odnosno znanstvena, intelektualna i estetska misao
400 Naida Osmanbegovi: Egzil i slika domovine u poeziji Jozefine Dautbegovi
Sjedinjenih Drava danas je ono to jest upravo zbog onih koji su izbjegli od faizma,
komunizma i ostalih koje obiljeavaju represija i progon disidenata (Said 2002). Egzil,
naravno, nije obiljeje samo postmodernog doba, ali razlika na koju Said upozorava je
raspon: nae doba s modernim ratovima, imperijalizmom i pseudo-tehnolokim ambicijama totalitarnih vladara zaista je doba prognanih, raseljenih osoba i masovnih
imigracija (Said 2002). Estetska, ali i humanistika strana egzila, krajnje nerazumljiva,
determinirat i objektificirat e egzilantsku knjievnost (a unutar nje naroito poeziju)
kao epistolarni model ispovijesti gdje su recipijenti/konzumenti teksta inficirani andrievskim filterom filozofije patnje, ali sada iskazanim iz osobne proivljenosti. Egzil
kao suvremena politika kazna povezan je s nacionalizmom. Ako pretpostavimo da se
nacionalizam ostvaruje kao mogunost pripadanja nekom mjestu, naslijeu ili narodu,
zagovarajui zajednicu (jezika, kulture, obiaja), takav dakle koncept antipod je svemu
to dolazi izvana (pretendirajui na razlonost samog unutranjeg sistema, i destabilizirajui ga/njegove granice), oznaivi ga kao autsajdersko. Taj prostor izvan granice meu nama i autsajderima postaje prostor nepripadanja, opasni nomadski teritorij
kojim lutaju prognane i raseljene skupine ljudi. Za nacionalizme su kljune skupine,
ali u vrlo strogom smislu egzil je samoa doivljena izvan skupine: oduzimanja koje se
osjea kada nisi u prebivlitu zajednice s ostalima (Said 2002), stoga vrlo delikatno egzilantska inskripcija zaposjeda dominantu misao postmoderniteta, postupno se pomjerajui ka revolucionarizmu poretka koji favorizira ensku (povijesnu) izoliranost radi
osporavanja mogunosti enskih zajednica (a koje se, opet, ostvaruju mitsko-ritualnim
strategijama). Egzil postaje privlaan zato to distribuira stanje bez kontinuiteta, stanje
potpunog sloma (superiornih) sistema, s jedne, dok s druge strane ratna egzilantska
knjievnst jest dodatno obiljeena dramom identiteta (Kazaz 2009), a to se razrauje,
pored Dautbegovikine poezije, i u djelima Semezdina Mehmedinovia, Mile Stojia,
Aleksandra Hemona i dr.
Dautbegovikina pjesma Domovina u koferu (usljed drutvenih, politikih, ali i ekonomskih promjena) nametnut e i pitanje smjetanja knjievnosti, knjievnih tekstova,
koji nisu ni jezino ni nacionalno uokvireni, koji figuriraju upravo u kulturlnim meuzonama, na granicama razliitih kultura... To su autori i autorice koji izabiru granicu
kao svoju kritiku poziciju, dovodei u pitanje samu paradigmu svjetske knjievnosti
(Deni-Grabi 2009). U vienju Homi Bhabhe svjetska knjievnost bi mogla biti shvaena kao prouavanje naina na koji kulture priznaju sebe preko svojih projekcija drugosti. Tamo gde je, nekada glavna tema svetske knjievnosti bilo prenoenje nacionalnih
tradicija, moda sada moemo da predloimo da bi transnacionalne istorije emigranata,
kolonizovanih, ili politikih izbeglica ovih graninih i pograninih stanja mogle
da budu poprita svetske knjievnost (Baba, 2004:35) gdje obezdomljenost jest uslov
ekstrateritorijalnih i meukulturnih inicijacija (Baba 2004:31).
Kad raspakiram jedini kofer
u bilo kojem hotelu
oblake iz domovine
stavim na najviu policu
kako se ne bi izguvali
Sjeanje na fotografije
koje nisu dospjele ostariti
drim pri ruci u razini oiju

S ostalim uspomenama postupam oprezno
Kad otvaram ormar bilo kojeg hotela
dijelove svoje domovine objesim
na vjealice
Cipele na kojima je jo praina s cesta
iz moje domovine
sloim kleei
Pogledam li se iznenada u zrcalu
ugledam Dinaru meu obrvama
Paljivo slaem kanton s bijelim kouljama
kanton arenog rublja polaem
jedan kanton za prljavo odreujem
razdijelim ostatke
Zakljuam ormar bilo kojeg hotela
i s kljuem meu dlanovima
razbatinjena
na rubu tueg kreveta dugo plaem
Iziem li meu prijatelje koji imaju domovinu
tjee me ravnajui mi Dinaru meu obrvama
Plivine slapove zaustavljaju papirnim maramicama
Ja ne plaem samo me pee sol iz domovine
ispod kapaka
Kad se vratim otvorim vrata bilo kojeg hotela
u kom stanuje moja domovina
a on sav mirie
majinom duicom.
Osvrnuvi se na sam naslov opazit emo da Domovina u koferu insinuira domovinu oprostorenu u predmetu koji se otvara. Domovina u zatvorenom koferu jest dio
zajednice predmeta u redu spoljanjeg prostora. Ali kad se kofer otvori, dijalektike
unutranjeg i spoljanjeg vie nema, spoljanje se brie, pripada novini, iznenaenju,
nepoznatom. Spoljanje vie nita ne znai. tavie, dimenzije obima vie nemaju svog
smisla, jer se sad otvorila nova dimenzija dimenzija intimnosti (Balar 2005). Ova
dimenzija topo-analizom prostora intimnosti postaje beskrajna, ne podlijeui, dakle,
verifikaciji zbiljstvenog. Psihoanalitiki posmatrano: zatvoreni prostor krije vie stvari/
predmeta(pojava) nego to je to sluaj s otvorenim prostorom. Dakle, kofer jest skrovite predmeta. Otvorivi kofer, lirski subjekt se i sam nalazi u skrovitu svoje intimne
supstance, nesvjesno otvorivi i nju/sebe. Dopiranje do znaenja latentnih predmeta jest
dopiranje do znaenja (latentne) intime, a koja se po prirodi uvijek krije.
Kofer jest svjedoanstvo tajne izuzetne vrijednosti, sigurne i sauvane u njegovoj
nutrini. U njemu su sadrani nezaboravni predmeti (oblaci, praina s cesta na cipelama...), nezaboravni za nas ali i za druge kojima predoavamo njihovu dragocjenost; u
njemu su sadrani prolost, sadanjost i budunost, pa prema tome kofer predstavlja
pamenje nezapamenog. istu uspomenu, sliku koja samo nama pripada neemo
predati nikome. Drugom se poveravaju samo neki njeni pitoreskni detalji. Ali samo njeno bie je nae i mi nikad neemo hteti da sve o njoj kaemo (Balar 2005). Zato lirski
subjekt nie detalje o domovini, ne po principu kauzaliteta, ve onako kako ih se sjea,
apstrahujui tako linu, preuenu povijest. S druge strane imaginativno poigravanje
(infra)strukturom domovine koja je podijeljena na kantone, i pregradama u ormaru u
koje lirski subjekt slae svoje osobne predmete/svoju domovinu dvostruko antropomorfizira pjesmu, insistirajui tako dvostruko na emociji uasa bezdomovinstva. Red koji
vlada u ormaru moemo nazvati redom reima koji nije ogranien samo na geometrijsku
odreenost (kantoni/police/vjealice/), ve antropomorfizirani ormar postaje poprite
sjeanja vlastite povijesti koja se mijea sa povijeu raskomadane domovine. S pranjavim cipelama u ormar ulazi iskustveno-patei subjekt ija se povijest (ali i uspomene)
kondenzira u pamenje ormara. Unutranji prostor ormara je prostor intimnosti, prostor koji se ne otvara bilo kome (Balar 2005), manifestiran u heteroglasju uspomena
(prolosti), mogunosti (sadanjosti) i obeanja (budunosti). Pokuaj uspostavljanja
hronologije u hijatusu izmeu onog to je bilo i onog to jest specifikuje (autobiografski)
iskaz lirskog subjekta. Memorativne figure fotografije i odjea aktualiziraju proces
memorijalizacije kao posljedicu traumatskog doivljaja sadanjosti izopene teritorijalne i povjesne egzistencije (Deni-Grabi 2009). Egzilantska svijest lirskog subjekta
izloena razliitim vremenima i prostorima u sjeanje doziva i oivljava uspomene i
odsutno (Deni-Grabi 2009) ne da bi se konstruirala sentimentalna izbjeglika tubalica, ve se fotografije i odjea kao mjesta upisanog pamenja rekonstruiraju kao jedini
mogui prostori i strategije opstanka, jer bi u suprotnom, usljed drutvenog zapostavljanja (onih koji imaju domovinu) lirski subjekt postao zarobljenikom nostalgije i tuge,
a koje su, prema Ibrahimoviu, dvije temeljnne emocije koje posreduju bie to ga zovu
emigrant. Nostalgija jer je ivot prolazan, i sve je nepovratno, i tuga jer se to nikoga
uokolo uope ne dotie (Ibrahimovi 2007). S druge pak strane, Dubravka Orai Toli
kae ako je utopija (gr. u ne + topos mjesto = nigdjevo, mjesto kojeg nema) odredila kulturu 20. stoljea od poetka desetih do kraja ezdesetih, onda je nostalgija (gr.
nostos povratak kui + algos bol = velika enja za zaviajem) obiljeila kraj stoljea,
posebice devedesete (Orai Toli 2005). Ona govori o dva tipa nostalgije: kolektivna
ili izljeiva i osobna ili neizljeiva. Kolektivna ili izljeiva poivala je na stajalitu da je
nakon sloma komunistike episteme mogu sretan povratak kui, da se izgubljeni identitet moe pronai/ otrgnuti iz prolosti i da se dom moe opet izgraditi. U drugom tipu
nostalgije, osobnoj i neizljeivoj, akcentirana je upravo algija odnosno bol za nepovratno
izgubljenim oblicima ivota. Takva nostalgija mogla biti sjetna, zaigrana ili mrano
simulakralna (Orai Toli 2005). Dautbegovikine pjesme, zakljuit emo, pripadaju
drugom tipu nostalgije, one su osobne i neizljeive.
U postmodernizmu autobiografski podaci (a koje pronalazimo i u pjesmama Prva
i Druga izbjeglika) postaju stratekim otporom spram velikih tema, inicirajui tako
intimnu dramu, i destabilizirajui/podrivajui totalitarne modernistike mehanizme.
Slaganje odjee/domovine u ormaru jest postupak uspostavljanja bar privida sreenog
egzilantskog ivota, odnosno imaginativne, eljene slike domovine. Remetilaka uloga u
ovoj hijerarhiji bit e upisana u klju, koji djeluje kao aparat odbrane i prepreke, umreen
u potisnuto lino iskustvo socijalne bijede egzilanta. Klju je, dakle, most uspostavljen
izmeu fikcije i zbilje, prolosti i sadanjosti.
Posredstvom kljua mosta domovina se sada preispisuje/oprostoruje u intimi lirskog subjekta kao sub-produkt svijesti koja rezonuje injenicu da nismo ubaeni u svijet,
ve da je on produkt sopstvenog uveliavanja, gdje unutranja neizmjernost daje svoje
znaenje nekim ekspresijama vanjskosti.
Prostor privremenog boravita koji lirski subjekt nastanjuje (hotel) signalizira proces samoidentificiranja u procjepu identiteta koji je iezao i ovog novog koji nastaje
meu prijatelijima koji te tjee. Etika sjeanja pro-osjea nostalgiju i izmjetenost, ne
zazirui od traganja za jastvom u neartikuliranim drugostima, distanciranim od harmonine hiperbolizacije predstavljanja domovine. Oformljavanjem interaktivnog dijaloga domovine i tijela stvorit e se slika identiteta u nastajanju, koji kroz tjelesno upisivanje povijesti domovine preispituje vlastitu homogenu strukturu.
Slino je i sa pjesmom Zadnja bosanska zima u kojoj interiorizacija Zime potcrtava
svijest intimne praznine, doaravi dramu egzistencijalnog uasa. Kakofonino prisutna
zima u dijalektici posmatranja spoljanjeg i unutranjeg, ima razdvajajuu ulogu, kako
bi se razluila eks-proijiciranost tu-bivstva i bivstva. Zatvorena u bivstvo figurom vjene bosanske zime, autorica neprestano, uvijek iznova iz njeg/nje izlazi, a tek to iz njeg
izae, mora se u njeg vratiti. Zato to je u bivstvu sve ukrug, tako je uhvaena u klopku
zadnje bosanske zime stalno u razilaenju, vraanju i skretanju sa istim. Intimnu geometriju bia ini nitavilo spoljanjeg apstrahujui ga jednodimenzionalno, predskazujui
subjekt bia kao subjekt jedne povrine, usisavajui ga u mitsko protjecanje vremena. Intimna zebnja pokazat e kako bez obzira na poetniku razigranost, pokuavanje iznalaenja strategija opstanka (Domovina u koferu) lirski subjekt ipak podlijee melanholiji
koju emo priiti (kao jednu od baznih emocija) poetici nove osjeajnosti.
Kamo god idem nosim je kao nasljednu bolest
Ostala mi je u kostima
U kotanoj sri
Stigmatizacija kao uskladitenje sopstvene drugotnosti uprisutnjena je figurom
zime-bolesti, gdje se izvrnutom optikom posmatra parazitiranje zime koja re-kreira
probleme generike i politike prirode. Generike zato to pjesma iscrtava samoispovijest ene preko figure zime bolesti metaforizacijom upisane u tjelesno, politike flegmatian stav superiornih akdemskih institucija, ali i vladajue elite spram izgnanih, a
uklopljen u solipsistiko-egocentriranu viziju izvanjskosti, proizvodi virtuelne drutvene identitete, identitete, dakle, koji nastaju posmatrani kroz utisak, stereotipizirajui
predvidive druge.
Upravljajui stigmu ka socijalno-utemeljujuem perceptivnom ipseitetu spoznavanja, a prema naelima Gofmanove konstatacije da je stigma svaki vid tjelesne unakaenosti (eufemistiki kazano) pjesma e estetizirati uas egzila pripisujui mu znaenje
nasljedne bolesti diseminirajui ga, na taj nain, ne samo u reprezentativno estetsko
nego i u projekciju balkanskog sumatrizma koji e pokuati ejicirati politiku mira i
apsoluta mogueg suivota.
Zbog nje mi ti kae kako si ledena

Daj da ti ugrijem ruke
Metastazirani egzil zaposjevi tijelo u potpunosti neprestano umnaa strahote teroriziranog tijela, aktualizira pitanje smislenosti etike odgovornosti spram tuinske
zemlje i vlastite domovine, i gradi tragiku nostalgiju eks-jugopathosa, pa prema tome
se da zakljuiti da unutar enske prie o postjugoslavenskom izbjeglitvu egzil figurira
kao stanje potencirane etike odgovornosti i politike zrelosti, kao moralni izazov preispitivanja osobnih i kolektivnih odrednica vlastitog identiteta, odnosa intelektualnog
angamana i umjetnikog stvaranja (Jambrei Kirin 2001).
U pjesmama Izbjeglika i Druga izbjeglika demontirane su patrilinearne logike
stvarnosnim situiranjem iskustva egzila koje e opustoiti identitet subjekta podrivajui osovine osobnog itegriteta. Viktimoloki eksces revalorizirat e dignitet autistine
primarne zajednice ultimatizirajui poredak argumentima preutkivanog birokrtskog
aparata. Direktnim pjesnikim iskazom udvoje (funkcionalno poliglasje) naglaen je rasap nacionalne pripadnosti i identiteta, nepovjerenje prema esencijama diciplinovanog
neutralnog, atribuiranog kao nad-pozorni, kontrolirajui mehanizam. Ve prvim stihom
u pjesmi Izbjeglika eksplicitno smo suoeni sa svirepom, surovom, uasnom prostorno-identitarnom krizom izbjeglih, mukarca i ene, jednako, no dvostruka izmjetenost
feminilnog subjekta, kako akulturacijski-izopavajui u izgubljenoj rigidnoj patrocentrinoj zemlji, tako socijalno u pronaenoj, reciklirat e ensko pismo u (kako veli
Ibrahimovi) zlatni jezik poezije, u kome pjesma promatrajui zbilju odozdo balansira
raznorodne i raznovrsne tematske segmente uspostavivi tako transnacionalni modalitet lirskog kazivanja. Vano je istai da se zato najnoviji (bez obzira koliko meusobno razliiti) literarni iskazi disidentske i migrantske enske autodijegeze jasno oblikuju
kao protupria tradicionalne muke egzilantske hagiografije koja je isticala dvostruku
stigmu odmetnutog intelektualca u tuini njegovu (po)ratnu traumu politikog gubitnika i njegovu napornu borbu za odranje kulturne vidljivosti u stranom svijetu
(Jambrei Kirin 2001).
Konano privid slobode
Vlasnici stana su otputovali za vikend
Da se odmore
Egzistencijalna iskasapljenost pounutrena bifokalnom optikom humanistikog i socijalnog egzodusa revidirat e potrebom za preispitivanem rtvoslovnog identiteta, ili
posezanjem za krhotinama moralne pragme ivljenja. Napetost odnosa izbjeglih i domaih gradi skelet zatoenitvu repetirajui na jedino izlazno rjeenje u smrt.
Konopac je slobodan
Moemo objesiti rublje ili...
Imamo rjeenje kaemo

mislei na konopac...
Razapet izmeu neimatine i navike lirski subjekt etiku maskira u ironiju, ili preciznije reeno pribjegava elijarovskoj poetici crne humornosti, usredotoivi se na privid
ivota koji se nastoji uspostaviti/povratiti.
Mlijeko u prahu se zgrudalo o vlage

Nije vano
Zdravo je katkad preskoiti veeru
(Pseudo)autobiografska nota, kao i hipersenzibilna empatija s drugim, izgurat e
pjesmu iz modernistike utopije u logiku postmodernistike autonomije, i direktno e
je suprotstaviti egalitaristikim naelima i vrednotama jugopatologije. Zaziranje od bilo
kakvog vida pretencioznosti ka univerzalizaciji teksta (makar i posredno, strateko manipuliranje egzilom) rezultirat e stvaranjem slike o sebi (i svojima) kroz perspektivu
drugoga, i iz prostora drugoga jer pravu sliku o sebi i svojoj okolini imamo tek kad se od
nje odmaknemo, to jest kad se izborimo za vlastito stan-ovite, pregledno mjesto (izvan
kue) koje nam bistri um i otri oko (Jambrei Kirin 2001). Upravo autobiografski
iskaz inkorporiran u tekst jest neka vrst pristupnice u javni diskurs, diskurs na granici
izmeu zbilje i fikcije, diskurs koji doputa manipulaciju biografskim injenicama kako
bi se oduprijelo liotarovskim megapriama.
Nije vano to ste Hrvati
Vi ste u stranoj zemlji
ensko egzilantsko iskustvo redefinarat e kulturnu i povijesnu (muku) memoriju razarajui herojsku paradigmu pri tom stigmatizujui haos kulturnog naslijea, gdje
eks-centrini enski glas pobune biva viestruko subverzivan za onu kulturnu sredinu
koja promie privrenost domu, obitelji i naciji, cijeni spremnost na rtvu, samoprijekor,
izdrljivost, konzervativnost, religioznost, dakle one vrijednosti koje su vezane uz enske uloge u tradicijskoj patrijarhalnoj zajednici (Jambrei Kirin 2001).
U Drugoj izbjeglikoj pomak je vidljiv ne samo na planu pjesnikog iskaza, gdje lirski
subjekt govori u svoje vlastito ime (potujui pri tom privatnost drugog i njegovo pravo
na izbor), nego i u izboru postupaka aluzivnosti i intertekstualnosti. Za razliku od prve
Izbjeglike, ije tkivo razdire estetizacija dehumanizirane zbilje, ova pjesma kroz iskustveno-trpei subjekt postponire u prostor obiljeenih/stigmatizovanih. Reminiscencije
prolog vremena sada su ve ogoljene i dezintegrirane, jer maskulini identitet gradit e
se prema fikconalno-eljenoj pretpostavci povijesne istine o ideolokoj, marksovski restituiranoj istini pa e kompleksnost situacije posmoderne pripovjedaice proizai iz
injenice da ona ne moe biti naivni putnik u nepoznato, u jo neotkrivene predjele zemljopisnih i knjievnih pejsaa jer je njezino opaanje svijeta uvjetovano ve proitanim
i interpretiranim kulturno konstruiranim predmnijevanjem (Jambrei Kirin 2001), a
to rezultira enjom za uspostavljanjem dijaloga prema ireverzibilnoj shemi itateljica
autorica tekst.
lii li zaista
moje lice na lice anela
sa slika starih majstora
kao to sam pisala u ono vrijeme
kad su aneli bili zakonom zabranjeni
Mudraci (Gapar, Melkior, Baltazar) koji najavie dolazak Hrista (prema biblijskom
vjerovanju) usmenoknjievenim strategijama deklarirani kraljevima, monicima, a koje
lirski subjekt na relativno vjet nain detronizira, aluzivno najavljuju roenje lirskog
subjekta udaljenog od drutvenih projekata i uronjenog u prazan prostor, u kome se/
sve valja ispoetka graditi. Naime, u nemogunosti da se sjeti imena jednog od njih,
dezintegrirana je fikcija koja si je priskrbila statut povijesne istine, i montirala kulturu modernizma kao programski splet velikih malih pria koje pored prosvjetiteljske
i emancipacijske nakane jesu i mogui (prosvjetiteljski) modeli kako bi trebalo ivjeti.
elite li sa mnom doekati dolazak
Gapara Melkiora i onog treeg
kako li se zvae
prazan prostor
Posveivanje sebesnosti devalvirat e u predodbu o bitnosti odranja sustava egzila
i egzilantskog pisanja. Dijalog je prezentiran na jednodimenzonaloj osi transformacije
legitimiteta u ne-legitimitet, gdje policajci odgovaraju duhu vremena u liotarovskom
smislu, dakle degradirani su potpunim kolapsom saznanja koje ukljuuje fakt da je
knjievnost kulturni produkt povezan sa povjesnim situiranjem i politikim djelovanjem knjievnog teksta... i da govorom o knjievnosti ulazimo u politiko-etiko podruje (Deni Grabi 2009).
To je bila sasvim nova policija
U duhu novog vremena
Dopiranje do Ricoeurove etike za drugoga spram etike impreativa strukturirat e
demijurku fokalizaciju lirskog subjekta koji poigravajui se s povjesnom slikom svetaca iskae (Deni Grabi 2009) iz lika Gospoe u lik Hrista i Bogorodice prozvodei
semiotike ekscese i otvarajui mogunost primjene etike i etinosti ne samo u pjesmi
nego u kompletnom poetskom opusu, odnosno to je potreba da se misli o prirodi novih
politikih identiteta, koja nije zasnovana na pojmu nekog apsolutnog, cjelovitog ja i koja
jasno ne moe izrasti iz nekog zaokruenog narativa pojedinanog ja, politika koja prihvata da ne postoji nuna niti esencijalna korespondencija meu stvarima, i koja mora
biti politika artikulacije politika kao hegemonijski projekt (Hall 2003). S druge strane
hiperbolistiko rastvaranje drugog poslueno juditeistikom varkom glave ponuene
mjesto na srebrenom pladnju na sjeditu u domu, izokrenut e magijsko shvatanje postmodernizma a prema kome da bismo uspostavili znaenje najprije ga moramo raspriti.
I jedna i druga pjesma govore o stanju postupnog prestanka komunikacije s drugim, u
kome preostaje samo smrt. Vano je istai da u ove dvije pjesme ne itamo strah od (neprijateljskog) drugog (a koje se i u jednoj i u drugoj pjesmi pojavljuje u hobotnievskoj
formi dravne aparature policijska inspekcija detektor i determinator identiteta), ve
naprotiv htijenje komuniciranja s drugim koje odbija komunikaciju, te tako obrnuto sopstvo postaje drugi (Ricoeur). Tako e policajci rei:
I ne smijete tako esto zvati mup
Zbog domovnica
U pjesmi Svaki put iznova o ratu se zna, pie, i slua iz druge zemlje. Prisiljavanje
vlastitosti da zauzme stav kao da se nita nije dogodilo, kao da se nita ne dogaa upravo
jeste dokumentiranje, i potvrda prizora zloina koji se deavaju. Pjesnikinja nam donosi
jo jednom egzilantski vizon rata i strepnje nad onim to se tamo dogaa. Dok su tamo
ulice krcate mrtvim tjelesima, ovdje su ispunjene amorom prolaznika, i beskorisnim
sitnicama u izlozima, a to nas dovodi do zakljuka da je rat neprestano zbivanje, temeljni specifikum kulture. Ratno pismo kod Jozefine Dautbegovi moemo dovesti u
direktnu vezu sa enskim pismom, koje legitimira ensko iskustvo rata afirmiui rodno
markirano kao mogunost da se izbjegne emitiranje mukih (onih koje podlijeu grand
narativima) pria o/u ratu. Stoga Dautbegovikina poezija nije pala u zamku ideolokih
interpretacija rata, ve ona nastoji da skretanjem panje na teme/probleme manje vrijednosti oslobodi sebe, ali i tekst, desperaterskog frustrirajueg iskustva rata.
Izlazim na sasvim ravan plonik
i diem kao na uzbrdici
Prolaznici me udno zagledaju
a ja sam sunane naoale ostavila
jer je padala kia
kad smo bjeali iz opkoljenog grada
Opisujui uasne posljedice koje je rat ostavio pjesnikinja biva zarobljena u egzistencijalnu dilemu pomirenja sa zloinima koji su poinjeni. Sve pjesme sugeriu apsurdnost
rata posmatranog iz distanciranog ugla (Zagreb) to indikativno i simptomatino urgira
objektivnost, nepristrasnost; u njenoj poeziji ne nailazimo na nae i njihove, ve samo na
golu sliku rata. Rekonstruirajui sliku vremena mladosti prije rata (Prizor s fotografije)
pjesnikinja potiskuje rat, ime eksplikativo nastoji pokazati koliko je uas rata bezvrijedan te da mu se stoga ne treba ukazati nikakva vrijednost. S druge strane figura fotografije iz predratnog Poitelja jest svjedoanstvo jednog ljepeg i boljeg vremena, ali
svjedoanstvo o tome da se rat dogodio i da nita vie nije kao na fotografiji. Pjesnikinja
je pobjegla iz opkoljenog grada, ali nije mogla pobjei od posljedica takvog stanja.
Otputovala sam konano iz toga grada
(...) Ali kuni me duh
Kao vijeran pas
Lie od dragosti
Kad god pomislim
Na povratak
Gubitak ili promjena maternjeg jezika sugerie, prije svega, na gubitak identiteta, a
iju e problematiku pjesnikinja pokuati predstaviti u pjesmi Prilozi za nove biografije
koja izravno govori o viktimolokoj drami iseljenih, ali i odreene prisile koja se nad
njima sprovodi.
Uiti govoriti tuim jezicima danju
Nou plakati iskljuivo na svome jeziku
Egzil tako postaje simbol stigme jer naruava ukupnost slike pojedinca, stereotipizirajui je i otvarajui mogunost kontroliranja linog identiteta. Pojam linog identiteta
jedinstven je predmet pritisaka od strane prvih drutvenih naunika koji nastoje od tog
termina stvoriti neto toplo i kreativno, neto to ne moe dalje da se naruava (Gofman
2009). Meutim, identitet u ovoj pjesmi ne samo da je naruen ve sistem pronaene domovime nastoji izbrisati sve podatke o prolosti svojih novih podanika zato to vjeruje
kako osoba istinski moe imati samo jednu biografiju (Gofman 2009).
Drimo torbe kapute potvrde papira koji nita ne govore o nama
Dodajemo taksene marke onima s one strane altera
Kao da smo se tek sad rodili
Treba se upisati u matinu knjigu
Nasuprot tome, identitet shvaen kao niz predstava koje neko stvara o sebi argumentovat e tezu da je osoba entitet na koji neprestano mogu da se nadograuju podaci. Prema tome, svako sistemsko brisanje biografskih podataka pojedinca rezultira
biografijom bez prolosti a kreira rupe u novosteenoj biografiji i otvara mjesta sumnje
i ispitivanja. Kontroliranje biografije proizvodi vrste identitete gdje prieljkivani pojedinac postoji pod prividnim nadzorom formuliui sopstvenu biografiju dvojnicu, ili
drutveno pogreno predstavljanje.
Zaborav je dobar on je uinio to to uinio
Zbrisao napravio prostor za novo ali novo se ne prima
Mozak ga odbacuje kao tui organ
Cilj novih biografija jest usklaenost sa drugima, onima s kojima trenutno ivimo
a koji nisu upoznati sa naom prolou, jer egzilant pretpostavlja trenutni drutveni
identitet. Biografijom se osoba perceptivno smjeta u ogledalo faizoidne ideologije. Reminiscencija na fiziko ratno razaranje prisutna je u zapaljenim kolama i sveuilitima,
dok citatna igra od Ovidija do Brodskog sugerie upravo na povijesnost egzilantske nostalgije, i krize identiteta. Odnosno motiv egzilanskog povijesnog putovanja jest sredstvo
putem kojeg se raz/otkriva sistem. Tako ratno pismo nije samo mogunost kroz koju se
dokumentira ratni haos ili etiki angaira svijest ve razarajui esencijalnost modernistiki profilirane estetike stvara vlastitu estetiku zaogrnutu platom etinosti. Valja primijetiti i potpuno demaskiranje modernistiki koncipirane poetike estetskog utopizma,
gdje smo na tragu postmodernoj igri ironinog izvrtanja jer lik iza birokratskog pulta
ima mo sprdati se (postmodernistiki kazano) s pisanjem poezije, pri tom likvidirajui pjesnike; odnosno u njemu je potpuno akumulirana slika postmoderne zablude:
Pisati da
Ali to
Pa izmeu ostaloga pjesme
Ma dajte molim vas koga vi zajebavate
Odmahne onaj s druge strane stola
I glasno prozove
Neka ue slijedei!
Literatura
Balar, Gaston ( 2005), Poetika prostora, Beograd
Bhahba, Homi (2004), Smetanje kulture, asopis Beogradski krug, Beograd
Butler, Cristopher (2007), Postmodernizam, ahinpai, Sarajevo
Butler, Judith (2001), Tela koja neto znae: O diskurzivnim granicama pola, Samizdat, B92, Beograd
Dautbegovi, Jozefina (1994), Ruak s Poncijem, Meandar, Zagreb
Dautbegovi, Jozefina (1997), Prizori s podnog mozaika, Hrvatska sveuilina naklada Zagreb
Dautbegovi, Jozefina (2001), Boja televizija, Drutvo hrvatskih knjievnika, Zagreb
Dautbegovi, Jozefina (2004), Vrijeme vrtnih straila, Buybook, Sarajevo
Deni-Grabi, Alma (2005), Otvorena knjiga, Zoro, Sarajevo
Derrida, Jacques (1976), O gramatologiji, Veselin Maslea, Sarajevo
uri, Dubravka (2009), Poezija, teorija i rod: Moderne i postmoderne amerike pjesnikinje, Orion
art, Beograd
Eagleton, Terry (1997), Iluzije postmodernizma, Svetovi, Novi Sad
Hall, Start (2003), Naa minimalna ja, Razlika / Differance, 3-4.
Hutcheon, Linda (1996), Poetika postmodernizma, Svetovi, Novi Sad
Ihab, Hassan (1992), Komadanje Orfeja, Globus, Zagreb
Jambrei Kirin, Renata (2001), Egzil i hrvatska enska autobiografska knjievnost 90-tih, Re.
Kazaz, Enver (2009), Neprijatelj ili susjed u kui, Rabic, Sarajevo
Kristeva, Julia (1989), Moi uasa, Naprijed, Zagreb
Lyotard, Fransoa (1988), Postmoderno stanje, Svetovi, Novi Sad
Orai Toli, Dubravka (2005), Muka moderna i enska postmoderna, Naklada Ljevak, Zagreb
uvakovi, Miko (1995), Postmoderna (73 pojma), Alfa, Beograd
Vahtel, Endru Baruh (2001), Stvaranje nacije, razaranje nacije, Stubovi kulture, Beograd
UDK: 821.163. 4(497.6).09-992
Mirzana Pai Kodri: Dva osnovna

polazita interkulturalnih odnosa
u putopisima Z. Dumhura
Smjenjivanje slika iz mate sa slikama iz ive
stvarnosti i historije prapoetak je svakog
razumijevanja Dumhurovog stvaralatva.
(Rizvanbegovi 2004:27)
U ovom radu autorica je pokuala ukazati na interkulturalnu prirodu putopisa Z.
Dumhura, koje se, u pravilu, ostvaruje preko: (1) vizuelnih historijskih elemenata u
datom mjestu koje pripovjeda putopisom opisuje, a koji su uvijek samo tek povod putopisnoj prii, kao i (2) prisjeanja ili tzv. znanja pripovjedaa, odnosno u okviru svega
onoga to je njegova informiranost o izvjesnim pojedincima i dogaajima, a koji su, opet,
tek povod razvijanju fiktivne putopisne naracije. Ovaj pristup putopisima Z. Dumhura
na neto drugaiji nain osvjetljava putopisno djelo autora, iji putopisi u domenu interkulturalnog shvatanja predstavljaju kako zanimljivu i aktuelnu, tako i literaturu od
uope posebne vanosti.
Kljune rijei: putopis, putopisna pria, interkulturalnost, interkulturalna komunikacija, kultura, historija, sjeanje, identitet, rod
Two Basic Starting Points of Intercultural Relations in Z. Dumhurs Travelogues
In this paper, the author has tried to point out intercultural nature of Z. Dumhurs travelogues, which is generally achieved through: (1) visual historical elements in a given
place which the narrator describes by his travelogue, and which are only just a motive
for travel story, as well as (2) memory or so-called knowledge of the narrator, or in the
frames of all that is his awareness of certain individuals and events, which are, again,
only a motive for development of fictional narrative. This approach to Z. Dumhurs
travelogues illuminates travelogues of this author in a slightly different way, presenting
them, in the field of intercultural understanding, as an interesting and topical literature,
as well as one of great importance.
Key Words: travelogue, travel story, interculturality, intercultural communication, culture, history, memory, identity, gender
412 Mirzana Pai Kodri: Dva osnovna polazita interkulturalnih odnosa u putopisima Z. Dumhura
Interkulturalnost je definirana kao sloeni fenomen koji podrazumijeva razliite odnose

pojedinaca ili grupa smjetenih unutar razliitih kultura i kulturalnih poredaka, sve to
uz prisustvo verbalne i neverbalne interakcije onih kojih ulaze u dati interkulturalni odnos. U ovom kontekstu vano je, pritom, istai to da ova interakcija nije ograniena samo
na meuljudsku komunikacijsku djelatnost u uem smislu, ve podrazumijeva i sve druge oblike interakcije i komunikacije, pa tako i onu umjetniku te knjievnoumjetniku.
U ovom smislu, posebno je zanimljiv knjievni, a naroito putopisni rad Zuke
Dumhura (19201989), jednog od najznaajnijih bosanskohercegovakih i bonjakih
pisaca putopisa s nekoliko vanih putopisnih knjiga (usp. Dumhur 1991a, 1991b, 1991c,
1991d, 1991e), unutar ijeg se knjievno-putopisnog djela neprestano uspostavljaju upravo dva osnovna odnosa koje pridjev interkulturalni podrazumijeva, a to je, s jedne strane,
odnos izmeu dviju (ili vie) razliitih kultura te, s druge strane, odnos razlika unutar
jedne iste kulture, ime se, dakle, fokusira ne samo odnos izmeu ve i odnos meu,
kad se fenomen interkulturalnosti pribliava i fenomenu multikulturalnosti. Usto, u
putopisima Z. Dumhura interkulturalnost se najee odvija u vezi s onim to je ili
historija datog, putopisno fokusiranog mjesta, i to kroz izvjesni historijski kontekst koji
je u ovom smislu izvorite za uspostavljanje takvog odnosa, ili, pak, u vezi s onim to su
konkretne percepcije ivih odnosa to ih sam pripovjeda-putopisac vidi i uje na svojim
putovanjima u trenutnom putopisnom prikazu. Pritom, bez obzira na to o kojem je od
dva navedena pristupa interkulturalnom odnosu rije, Dumhurov putopisni pripovjeda u interkulturalnu komunikaciju uvijek e unijeti i dozu vrlo specifinog, naizgled
djeakog humora, ali s dubokim smislom, koji e ovdje biti osnovna baza za netraumatian pregovor o interkulturalnim razlikama.
To je onaj oblik humora koji je Zulfikar Zuko dumhur batinio od orijentalskih pria
i Nasrudin-hodinih anegdota to ih mi stalno osjeamo kao svoje. Taj humor jeste
pomalo iskrenuta perspektiva, to jest paradoks kao stil i pogled, ali nikad nije uenje,
nego je, zapravo, paradoks bez zaudnosti i s duboko humanim, otmjenim osmijehom
mudraca. (Rizvanbegovi 2004:34)
1. Interkulturalni dijalog historije sa sadanjou
Prije Estramadure vidio sam mnoga velika ljuta
bojita i u Evropi, i u Aziji, i u Africi, koja danas
po svojoj bezazlenosti vie lie na djeije vrtie,
ili banjska etalita, nego na krvave kasapnice.
(Dumhur 1991a:61, Put putujem u Toledo)
Z. Dumhur interkulturalnu komunikaciju najee ostvaruje u fiktivno-faktivnom narativnom otpoinjanju razgovora s prolou, i to na principu fokusiranja slike mjesta
gdje se nalazi, izvjesnog spomenika ili ak naizgled neprimjetnog predmeta koji ga asocira na izvjesne historijske dogaaje, poznate ili posve sporedne linosti i zbivanja. Rije
je o onima koji su u historijskom kontekstu ovjekovjeili dati prostor, ili se tek usput
nijemo zadesili u njemu, ostavljajui izvjesne materijalne dokaze koji su povod posve
faktivnoj narativnoj bazi, a koja se, nizom poetskih elemenata, uvijek odvija u fiktivnom
smjeru.
Naime, s jedne strane, interkulturalna komunikacija Z. Dumhura kroz razgovor s

prolou uvijek se narativno realizira na planu iskazivanja pripovjedaevog odnosa prema izvjesnim historijskim dogaajima, a koji su sagledani s obzirom na odnos njegove
vlastite kulture i identiteta i druge kulture i drugih identiteta u okviru dvije nacionalne
razlike njegove vlastite i tue.
S druge strane, u Dumhurovim putopisima interkulturalna komunikacija odvija se
preko odnosa pripovjedaa prema istovremeno vie razliitih kultura u jednom putopisu
s kojima je pripovjeda na neki nain upoznat, bilo nekim vizuelnim elementom, bilo
vlastitim prisjeanjem interesantnih dogaaja o kojima je itao ili koje je ak naslutio iz
uporeivanja njihovih meusobnih prolosti. Rije je o kulturama meusobno drugaijih nacionalnih ili vjerskih identiteta, koje su se zadesile u isto vrijeme ili smjenjivale
u mjestu koje se putopisom opisuje, a koje Dumhur, opet, sagledava u vezi sa svojom
vlastitom kulturom i identitetima, u viestrukim odnosima razlika i slinosti.
Dakle, interkulturalna komunikacija kroz razgovor s prolou u putopisima Z.
Dumhura u pravilu se odvija preko: (1) vizuelnih historijskih elemenata u datom mjestu koje pripovjeda putopisom opisuje, a koji su uvijek samo tek povod putopisnoj prii,
kao i (2) prisjeanja ili tzv. znanja pripovjedaa, odnosno u okviru svega onoga to je
njegova informiranost o izvjesnim pojedincima i dogaajima, a koji su, opet, tek povod
razvijanju fiktivne naracije. U ovakvoj situaciji, u putopisima Z. Dumhura italac ima
priliku upoznati se s na poseban nain sagledanom itavom plejadom prije svega poznatih historijskih linosti koje su ovjekovjeile historiju mjesta koje autor putopisom
opisuje, ali i onih manje poznatih ili ak prosjenom itaocu gotovo nepoznatih linosti
koje su se usput ili ciljano zadesile u mjestu koje se putopisom opisuje. Ono to je takoer vano istai u ovom smislu jeste i to da Dumhurov pripovjeda nije tek usputni
znatieljni putopisac, ve briljantni poznavalac ne samo opih historijskih prilika mjesta
u kojem se putopis odvija ve i onih malih, gotovo privatnih detalja, esto realne baze,
koje je nemogue bilo gdje proitati osim u Dumhurovim putopisima, a pogotovo ne u
perspektivi i interpretativnoj vizuri koju nudi dati putopis. Upravo ovakav postupak u
putopisnom tekstu ostvaruje i njegovu vanu literarnu funkciju neodoljivost prie koja
svojom neobinou plijeni itaoca.
Bez obzira na to na koji se od dva navedena naina odvija interkulturalna komunikacija kao razgovor s prolou u putopisima Z. Dumhura, valjalo bi se pozabaviti i
karakterizacijom identiteta (usp. Barker 2004)1 glavnog subjekta autorovih putopisa, i to
s obzirom na ono to bi bio njegov interkulturalni aspekt, tj. glavni faktor uspostavljanja
interkulturalne komunikacije. Tu se odmah postavlja pitanje o tome kako je mogue
govoriti o komunikaciji jednog subjekta-identiteta s prolou, jer prolost ne govori,
1 Usp.: Koncept identiteta postao je centralna kategorija u kulturalnim studijama za vrijeme 1990-ih godina.
Odnosi se na kulturalne deskripcije ljudi sa kojima se emocionalno identificiramo i koji oituju jednakost i
razliku, privatno i socijalno. Za kulturalne studije, identitet je kulturalna konstrukcija jer diskurzivni izvori
koji formiraju materijal za formaciju identiteta kulturalnog su karaktera. Posebno, mi smo napravljeni kao
individue u socijalnom procesu koji je operazumljiv kao artikulacija bez koje mi ne bismo bili osobe. Zapravo,
pojam onoga to je osoba kulturalno je pitanje (npr. individualizam je oznaka osobito modernih drutava),
i bez jezika koncept identiteta bio bi nam neshvatljiv. Unutar kulturalnih studija, identiteti su shvaeni
kao diskurzivno-performativni. Tako je identitet najbolje opisan kao diskurzivna praksa koja odigrava ili
proizvodi ono to se imenuje kroz navoenje i ponavljanje normi ili konvencija. Koncept identiteta dalje je
razvijen u smislu da povee emotivno iznutra osobe s diskurzivnim izvana. (Barker 2004:93)
te kako je uope ostvarena ta komunikacija? Odgovor na ovo pitanje postaje jasniji ako
italac ne pristane na to da su putopisi Z. Dumhura tek tekstovi koji izvjetavaju o izvjesnim nepoznatim mjestima te da se prikaz stvarnosti u ovim putopisima uveliko razlikuje od historijske stvarnosti. Naime, njihov pripovjeda preko faktivne baze uspostavlja
fiktivnu zbilju vlastitog teksta, ime ovi putopisi prestaju biti samo puki opisi razliitih
mjesta i ljudi, te postaju prave putopisne prie, sa svim odlikama prie i prianja, svijeta
u kojem je sve mogue, pa i to da subjekt-putopisac, razliitim narativnim postupcima
kroz tekst razgovara s prolou.
Z. Dumhur kreira ono to je subjekt-putopisac, i to najee preko homo-autodijegetikog pripovjedaa, ali i preko heterodijegetikog naratora, u interkulturalnom
kontekstu gotovo istih pogleda i osobina. S obzirom na to da identiteti nisu puke diskurzivne konstrukcije, ve i praktina postignua kojima se ne moe pristupiti samo
jezikim ili tekstualnim sredstvima (usp. Atkinson i dr. 2008:127), Z. Dumhur, kao
dodatnu opremu tekstu, nudi i grafike vlastitih putovanja za to potpuniji doivljaj svega
onoga to jesu njegovi putopisi, ali i identiteti u njima te njihov osnovni subjekt i njegove
razliite uloge.
Dakle, da bi se uope poelo govoriti o bilo kakvoj interkulturalnoj komunikaciji,
najprije se moraju detaljno analizirati prirode identiteta onih koji stupaju u tu komunikaciju, ime bi se kasnije, po prirodi stvari, i analizirao te definirao taj odnos. S obzirom
na to da je interkulturalna komunikacija u tekstu pokrenuta od subjekta tog teksta, tj.
najee homo-autodijegetikog pripovjedaa koji pria putopisnu priu, ali i fiktivno
uestvuje u njoj, on e najprije i biti analiziran s obzirom na njegov interkulturalni identitet.
Z. Dumhur kreira, naime, vlastitog sebe preko homo-autodijegetikog pripovjedaa, u ijoj se osnovi nalazi i slijedee Dumhurovo samorazumijevanje:
Tek to sam se rodio, upakovali su me i odnijeli u Beograd. U tom gradu u provesti
najvei i, mogu rei, najbolji i nejljepi dio svoga ivota. U rodni Konjic odlaziu samo
u proljee ili poetkom ljeta i ostajati do jeseni, ali samo dok sam bio ak. U Sarajevu
sam takoe boravio krae. Uglavnom kao ve odrastao djeak i kao momi, gimnazijalac. Beograd je grad koji mi se najvie uvukao pod kou... U sjeanju su mi sve moje
igre, svi moji drugari. S ove vremenske distance, djeluje gotovo neuvjerljivo da sam ja,
kao sin jednog muftije i hafiza, iao u Njemako protestantsko zabavite. Tu, odmah
do zabavita, bila je i protestantska, anglikanska crkva. U zabavitu su nas, kao i
njemaku djecu, uili da pjevamo i recitujemo njemake pjesmice... Sve je nekako bilo
pomijeano. Mi smo stanovali blizu damije. U neposrednoj blizini bila je i jevrejska
sinagoga Bet Jisarel. Mi, djeca, igrali smo se zajedno ba ispred sinagoge. Niko nikoga
nije mrzio. Voljeli smo se, djeaki iskreno. Igrali smo se djeaki iskreno. Igrali smo se
i u avliji kod damije, u damijskom haremu. Blizu nam je bila i Visoka kola Dositej
Obradovi, koja tada nije bila muzej i koja je takoe imala veliko dvorite pogodno
za igru. I u kolu smo poli zajedno, a ni kola nije bila daleko. Nalazila se blizu moje
kue. Odmah do Saborne crkve. (Citirano prema: Tijanovi 2008:45)
Ako bi se cjelokupna putopisna pisma Z. Dumhura posmatrala sa stanovita jednog istog dominantnog homo-autodijegetikog pripovjedaa, a ije osobine tek donekle
variraju od putopisa do putopisa, taj glavni subjekt pripovjeda-putnik sadravao bi gotovo identine osobine kao i stvarni Z. Dumhur kakav se (samo)prikazuje u citiranom
odjeljku, dok bi njegovi putopisi, tj. mjesta koja opisuje putujui, zapravo postali udesne
prie nekadanjeg ushienog, a sad velikog djeaka, i bili bi upravo ova, iako mnogo
arenija i vea, dvorita o kojima autor u prethodnom odlomku govori. Jer, najire govorei, subjekt putopisa u Dumhurevom djelu pojedinac je izuzetno, nemjerljivo bogatog
interkulturalnog, prije svega najranijeg ivotnog iskustva, koje je najee i nosilac tokom vremena upotpunjenog znanja o razliitim kulturama i narodima, te je, u skladu
sa steenom interkulturalnom osnovom u najranijem djetinjstvu, njegov svaki doticaj s
razlikama, kao i u prethodnom odlomku, gotovo uvijek pozitivno promoviran.
Nadalje, vano je istai i to da se, s jedne strane, istinska interkulturalna priroda putopisa Z. Dumhura najee ogleda preko karaktera njegovog subjekta, koji je izrazito
radoznao i otvoren, ali i uvijek sklon humoru, i to onom kojem cilj nije podsmjehivanje,
ve progovor o Razlici na relaksiran nain uz smijeh. Otud, humor u putopisima Z.
Dumhura ima izuzetno vanu ulogu, i to iz tri razloga.
Naime, upravo zahvaljujui humoru, u putopisima Z. Dumhura na netraumatian
nain progovara se o oitim razlikama, najosjetljivijim odnosima meu ljudima razliitih nacionalnih, vjerskih, socijalnih, generacijskih i drugih okvira, ali jednakih prava
i mogunosti. Nasuprot tome, vrlo upeatljivo, humor predstavlja i neku vrstu osude
spram negativnih i nesenzibilnih kulturalnih odnosa ili besmislenih kulturalnih sukoba
u perspektivi danaanjice u odnosu na vrijeme putopisnog iskaza. Uza sve navedeno,
humor ima, svakako, i svoju vanu recepcijsku funkciju jer putopisni tekst obogauje i u
emocionalnom smislu, inei ga i tako izuzetno zanimljivim, ali i na poseban, humanistiki nain angairanim tivom.
Dobar primjer za ovaj vid interkulturalnosti u putopisima Z. Dumhura, onaj, dakle, koji se tie interkulturalnog razgovora historije sa sadanjou, jeste i putopis iz
Burse pod nazivom Osveta mrtvih sultana, koji, kao i niz drugih putopisa, poinje autodijegetikim pripovijedanjem sad ve odraslog putnika koji se prisjea vremena kad
se, kao radoznali, ali i naivni gimnazijalac2, u knjiari u Sarajevu, na slici Sarajeva pred
austrougarsku okupaciju, prvi put susreo s tim gradom.
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studnike, knjiara i antikvara,
eha ili Poljaka, do tadlerove katedrale zelenije zelena od svake Lorkine strofe,
zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zelenia.
Najzelenije zeleno zelenilo. (Dumhur 1991b:31, Osveta mrtvih sultana)
Slika Sarajeva pred austrougarsku okupaciju samo je tek vizuelni element koji je
povod, poveznica za mnogo dublju historijsku putopisnu priu, a ne, zapravo, puki putopisni opis grada u kojem se njen pripovjeda nalazi. Insistiranjem na njenom zelenilu,
uz dozu humora, njen pripovjeda, zapravo, simbolino sugerira i opu raznolikost i
interkulturalnu ivost koju e kasnije zaista i vidjeti, ali i kompleksnost subjekata koju
svaki obilato zeleni predio mora podrazumijevati:
2 Navedenu informaciju ne nalazimo u samom putopisu, ali je u domenu autorove biografije te homoautodijegetikog pripovjedaa gotovo sigurna.
Beli turbani mrkih indijanera na elu dugih ealona kraljevskih indiskih kopljanika
predvode tvrde oklopnike smeih dobotorti i kolone obinog crnog askera od ueglog masla i okolade. Eskadron jevtinih poslastica preliven roza kremom sa crnim
perjanicama najamnika od prenog badema putuje staklenim megdanima vitrina.
(Dumhur 1991b:3132, Osveta mrtvih sultana)
Analiziranjem vizuelnog elemenata s poetka prie slikom pred okupaciju Sarajeva svakako se zakljuuje da pripovjeda zapravo pria jednu posve drugaiju priu,
inskribiranu preko vlastitog znanja o kompleksnosti smjene dviju kultura i civilizacija
osmanske i austrougarske, i to iz perspektive vlastite male kulture koja je bila objekt tih
smjena. Ovim neminovno pripovjeda progovara o opepoznatom fenomenu imperijalnog vienja monih kultura te svemu onome to je njihovo imperijalno vienje svijeta
donijelo u savremenoj percepciji historije, ali i openito ljudskim odnosima koji obiluju
predrasudama u shvatanju pojma velike kulture (usp. Pratt 2008; Siegel 2002). Naime,
u trenutku kada se u putopisnom prikazu nalazi u Bursi, on progovara o ostacima te nekadanje velike osmanske vojske koja danas u odnosu na putopisni iskaz, poput kakvih
jeftinih i neprivlanih za jelo poslastica, ustrojenih gizdavih i tromih kolaa, tek putuje
staklenim megdanima vitrina.
Meutim, pripovjeda se prisjea i srpskog kraljevskog poslanika Stojana Novakovia koji je 1891. godine bio u Bursi, a njegov opis je takoer humorom intoniran, i to
do granice ismijavanja apsurdnosti njegove namjere da u Bursi otkrije, ispita i zabiljei
izvjesne historijske istine u gomili nepreglednog povijesnog i svakodnevnog haosa
koji granii s ludilom kiastih boja i oronulih oblika. U interkulturalnom kontekstu,
uvoenje ovog lika u priu od izuzetne je vanosti, jer je rije o sad ve historijskom liku
iz vlastite kulture3 samog pripovjedaa, isto toliko smijenom i apsurdnom, kao i sve
tue to je ispred njega u putopisnoj zbilji ili historijskom prisjeanju.
Muen radoznalou i kostoboljom borio se dravnik, pisac i naunik srpski u ovoj
dolini sumpornih vrela s nesigurnou svih dokumenata na Istoku, gde se i inae teko sagledavaju blede granice legende i historije. (Dumhur 1991b:32, Osveta mrtvih
sultana)
3 S obzirom na to da Z. Dumhur kreira homo-autodijegetikog pripovjedaa po vlastitom uzoru, kao i s

obzirom na vrijeme knjievnog stvaranja ovog autora, pod njegovom kulturom podrazumijeva se, uz
nesumnjive mogunosti i ueg odreenja, (i) cjelina jugoslavenskog kulturalnog konteksta. O tome i svjedoi
autorov putopis Ljetni dan popodne u Pismima iz Evrope i Afrike:
Kao i uvijek i na svim mjestima gdje je lijepo, ne bi se moglo ni zamisliti da

nema Jugoslavena. Nai su vesela, simpatina grupa ljudi i ena koje su ovamo
doveli poslovi. Nae je raspoloenje uvijek dobro i rijetko kad se pokvari. Jedino
kad neko od naih, obino onaj koji je tog dana zaduen za nostalgiju, pokua da
pravi melanholina uporeenja izmeu ovih majolikih bazena i naih pitomih
ravnih plaa u vrbacima kod est topola nae raspoloenje se pokoleba. Naravno,
plebiscit se svri u patriotskom zanosu u prilog vrbaka i naa savjest se umiri. U
tim asovima iskuenja, e za rodnim krajem i plaama na Savi uzaludno se gasi
ledenim sokovima od narande ili limunova. (Dumhur 1991c:130, Ljetni dan
popodne)
I nakon to e ispriati raznorazne, nimalo prijatne, zgode i nezgode ovog srpskog

poslanika, homo-autodijegetiki pripovjeda opet e se vratiti u trenutni iskaz svog
putopisa, posmatrajui bursansko groblje i prisjeajui se silnih sultana osmanske vojske.
Mrtvi sultani enlue ovde samo u dosadnim letnjim veerima. Mrtvi sultani poivaju
meu crnim kiparisima i koprivom u trulim zelenim anterijama punim gutera i glista. (Dumhur 1991b:34, Osveta mrtvih sultana)
Problematizirajui humorom ulogu historije u savremenom ivotu te utopiju, nostalgiju i mit historijskog progresa (usp. Lisle 2006), homo-autodijegetiki pripovjeda
ovog putopisa osvrnut e se i na globalni odjek putopisom zateenog stanja u Bursi, gdje
mrtvi sultani dele dvojke, keeve i mrave trojke malim devojicama i deacima to bubaju
njihove titule, poraze, vrline i zloine (Dumhur 1991b:36, Osveta mrtvih sultana).
Na samom kraju, dajui zavrni peat prii, Dumhurov pripovjeda zakljuit e:
Zato i jeste osveta mrtvih sultana uvek dostina, prisutna i dosledna, uporno sugerirajui
zablude ne samo konkretno Osmanskog carstva ve i svih drugih velikih carstava koje
se, naalost, jo uvijek svete novim naratajima u poimanjima njihovih historijskih uloga
(usp. Clark 1999).
Pri svemu ovom, potrebno je prokomentirati i Dumhurov gizdavi grafik, koji, kao
kakav svjedok vjerodostojnosti prie, prati spomenuti putopis sliku knjiare Studnike
s bezbroj natrpanih knjiga i s jo bezbrojnijim, s razlogom neitljivim naslovima na njima, koji, gotovo gurajui se raznolikou svojih diskursa, jedva stanu u taj mali prostor
knjiare u kojoj se Dumhurov pripovjeda na samom poetku prie upoznao s Bursom.
Pored niza knjiga razliitih oblika, kojekakvih slika i postera iji identitet nije otkriven
jer univerzalno i meusobno tuguju u tom skuenom prostoru gdje se knjige umorno,
beznadeno i pretijesno naslanjaju jedna na drugu, tu je i jedna, naroito upeatljiva
velika olovka, koja, otrim vrhom, poput kakvog aviona ili munare namjerava probiti
granice tog premalog prostora, suvie tijesnog da primi sve te velike i nepregledne ideje
tekstova koji vrite zarobljeni i neuredno poslagani. Na ulazu u knjiaru je i karikatura
starijeg ovjeka koji, naslonjen na vratima knjiare, na glavi beznadeno dri ruku, kao
da i on svjedoi o kompleksnosti svega onoga to se zbiva unutar tog ogranienog prostora, jer i njegova velika duga brada starijeg ovjeka progovara o bezizlaznosti, vremenskoj zaputenosti i iluziji izlaska ideja iz prostora te stalnom ciklinom procesu akumuliranja diskursa zarobljenog ak i u tekstu. Tu su i razne bojice, palete boja i raznorazni,
opet neuredno poslagani geometrijski oblici, svi zajedno nemoni da oboje, izmjere i
odmjere problematiku te babilonske biblioteke, koja vapi, ezne za itaocima-kupcima,
a koji, barem donekle, mogu rasteretiti zbijenost tog nepreglednog diskurzivnog haosa.
Ako se ova slika ukomponira u ponuenu putopisnu priu o Bursi i njenim mrtvim
sultanima te smijenom liku S. Novakovia, u globalu je, barem djelimino, otkrivena
ideja koja proima cjelokupno stvaralatvo Z. Dumhura, a to je misao da je sve ipak
mnogo ljepe u tekstu nego u zbilji te da samo prie i prianja u potpunosti mogu zadovoljiti ovjekovu radoznalost da otkrije nepoznato. S druge strane, tekstovi i diskursi u
njima trebaju biti vjerodostojno interpretirani, jer jedino naizgled bezgreno blistaju u
svom papirnom prostoru u kojem, zapravo, vjeito ostaju zarobljeni, da naivna djeica
ne bi kako kae Dumhurov pripovjeda bubala o titulama, porazima, vrlinama i

zloinima velikih osvajaa i njihovih jo veih kultura jer je puka naivnost da svijet, u
cjelokupnom svom bogatstvu, moe nuditi vie od teksta. Meutim, i sam tekst, mudro,
nikada u potpunosti ne oslobaa svoja znaenja, to, svakako, uvijek i nanovo problematizira njegovu historijsku i realnu vjerodostojnost, koja u tekstu naprosto ne postoji jer
se inae teko sagledavaju blede granice legende i historije (Dumhur 1991b:32, Osveta
mrtvih sultana), odnosno kako je to ve rekao Dumhurov pripovjeda na jednom drugom mjestu, u jednom drugom putopisu u stare prie i predanja vjeruju jedino veliki
mudraci i bezazlena djeca (Dumhur 1991a:66, Most na modroj vodi).
Interkulturalno posmatrana, ova putopisna pria promovira interkulturalni senzibilitet u to objektivnijem sagledavanju historije te pronalaenju zajednikih elemenata
unutar razlika koje omoguavanju elaboriranje i pouan odjek u stvarnosti i sadanjosti.
Njen interkulturalni subjekt homo-autodijegetiki pripovjeda smjehovnim prikazom
njenih aktera naizgled naivnim humorom, a zapravo netraumatino izruguje se opeprihvaenim, ustaljenim historijskim normama te sugerira njihovu upitnu vjerodostojnost,
ne mapirajui dati problem samo kao vlastitu geografsko-historijsku komponentu, ve
kao univerzalni fenomen drutva u kojem ivimo i svih naslijeenih tekovina koje redovno batinimo.
2. Sinhronijski interkulturalni doticaji
Uz ono to je interkulturalni razgovor historije sa sadanjou, u razumijevanju putopisa Z. Dumhura svakako se ne bi smio zaboraviti ni drugi dominantni aspekt autorovog interkulturalnog fenomena, onaj koji se ostvaruje u vremenski drugaijem okviru, a
to su interkulturalni doticaji koji se odvijaju sinhronijski, tj. izmeu Dumhurovog homo-autodijegetikog pripovjedaa u trenutku odvijanja putopisnog iskaza i svega onoga
drugog i drugaijeg to sam pripovjeda na svojim putovanjima neplanirano zatjee, a
to je istovremeno, pored historijskih reminiscencija, takoer i jedna od interkulturalnih
tema njegovih putopisa.
Kakva je, naime, uloga ovakvog vida interkulturalnosti u, prije svega, putopisnim
pismima ovog autora?
Jasno je da se odlike identiteta Dumhurovog subjekta-putopisca koji stupa u interkulturalne diskurzivne komunikacije ni ovdje ne razlikuju sutinski od prethodnog vida
autorove interkulturalnosti i identiteta na kojem ona poiva, no ono to je ovdje vano
istai jeste to da ovaj homo-autodijegetiki pripovjeda, u ovako posmatranim interkulturalnim komunikacijama, u pravilu nema viziju svijeta naivnog, radoznalog, ali ipak
odraslog djeaka koji se uvijek nanovo, gotovo dirljivo, razoara u percepciju i doivljaj
otkrivenog. Ovaj put je to uloga opet radoznalog, ali sad ve zrelog mukarca-mudraca,
koji, nakon otkrivanja novog i udesnog, u njemu pronalazi jo vee razoarenje zrelog
ovjeka, a koje ga, pak, ne ini neutjenim putnikom, ve filozofom i duhovno samozadovoljnim putnikom, koji, jasno prepoznajui sutinu u nitavilu materijalnog, otkriva
istinske duhovne i univerzalne bezgranine ljudske vrijednosti, koje ga nanovo i uvijek
neprocjenjivo obogauju, a koje se moraju i mogu jedino ostvarivati stalnim interkulturalnim komunikacijama.
Prije svega, u putopisnom tekstu prikazi interkulturalnih odnosa to se uspostavljaju u samom trenutku odvijanja putopisne prie imaju svoju duboku doivljajnu funkciju,
te itaocu mnogo ivlje i jasnije prikazuju aktuelni interkulturalni razgovor pripovjedaa sa zateenim stanjem, bez optereivanja prolou, i to uz dinamiku, ali i potpunu
nepredvidljivost svih zbivanja i bilo kojih drugih pojedinosti koje pripovjeda na svojim
putovanjima susree, uvijek nanovo, u stalnim interkulturalnim doticajima, obogaujui svoj izuzetno senzibilni interkulturalni identitet. I to, opet, odvija se uz dozu ve
poznatog humora ejtan-efendije, ismijavanja i ironije to moraju razbiti ozbiljnost, ali
i ak podsmijehom te izrugivanjem sugerirati opasnost koju u osnovi svi interkulturalni
odnosi neminovno nose sa sobom. U tom smislu, funkcija ovako posmatranih Dumhurovih putopisnih pria nije to da se optereuju historijskim naslijeenim i ustaljenim
normama, ve da to detaljnije prikau trenutno stanje te odjek same prolosti u trenutnoj putopisnoj stvarnosti.
U sagledavanju interkurlturalnog odnosa homo-autodijegetikog pripovjedaa
subjekta prema drugim kulturama vano je uoiti to da e se, ovako posmatrana, interkulturalnost esto odvijati na nain monolokog iskaza samog homo-autodijegetikog
pripovjedaa u odnosu na materijalne, zateene vizuelne elemente tue kulturne batine
koje e vidjeti na svojim putovanjima, dok e nekada obuhvatati i istinsku komunikaciju unutar teksta s pripadnicima razliitih kultura, sad ve likovima koje pripovjeda
neplanirano upoznaje na svojim putovanjima. Da bi se sutinska priroda ovoga odnosa
potpuno razumjela, treba napomenuti i to da, dakle, Dumhurov pripovjeda esto preko izvjesnih predmeta, objekata i ostalih vizuelnih materijalnih elemenata druge kulture
posmatranih u trenutku putopisnog iskaza zapravo pregovara s tim drugim kulturama,
uvijek i jasno njegujui vlastiti identitet i porijeklo, ali i privatne vizije i vlastita uvjerenja
vjenog estete i kritiara svega runog, bilo materijalnog, bilo duhovnog.
Volim moderno, ali ne po svaku cijenu. Moderno po svaku cijenu, ili moderno u
bescjenje, moe biti i runo i nesavremeno, i nakazno i ubitano. Najmanja teta i zijan
je kada je moderno bar smijeno, tada se bar razveselim i od srca nasmijem. Volim
moderno, ali iznad svega volim lijepo i aroliko, toplo ljudsko i raznoliko. (Dumhur
1991b:32, Osveta mrtvih sultana)
U datom odlomku kao polazitu za razumijevanje svega trenutnog to Dumhurov pripovjeda susree da se uoiti to kakve interkulturalne principe posjeduje i njeguje
autorov homo-autodijegetiki pripovjeda. U tom smislu, u interkulturalnom kontekstu, ponekad ak i osudama nad razliitim tekovinama drugih kultura, a koje pripovjeda nerijetko iznosi, treba prii s dozom velikog opreza, jer, zapravo, one nuno ne
predstavljaju nesenzibilni interkulturalni identitet, kako se to moe uiniti na prvi pogled, ve naprosto naglaeno privatno vienje pripovjedaa, vjeitog estete i svestranog
umjetnika, sklonog gotovo djeakom humoristikom ruganju i ismijavanju svega to,
po njemu, remeti univerzalnu harmoniju, nezavisno od toga kojem kulturalnom podneblju ovakvo to pripada.
Tako, pohodei paniju i proplanke Sijera Gvadarme, opisujui manastir Svetoga
Lorenca od Eskorijala, Dumhurov homo-autodijegetiki pripovjeda naprosto vrisne u
tekstu nad zateenim ruglom neega to bi, u nepreglednom arenilu njegovog poimanja
svijeta, trebalo biti simbol slobode i ope nesputanosti, odnosno i materijalnog i duhovnog bogatstva. Tu se, takoer, oituje jedna od osnovnih pripovjedakih karakteristika
ovako posmatranog pripovjedaa, a to je izuzetna sklonost ka kontrastima.
Samo je zatucani bogomoljac, pazikua i seksualni manijak mogao izabrati ovu
odvratnu visoravan u komiluku pakla da na njoj sazida Boju kuu. Njegov bog mogao
je prebivati u pustinji kojom cvile i urliu vjetrovi kao hiljade kerova, hijena i akala.
Kao da je njegov bog bio razbojnik to se sred silnim potjerama, hajkama i goniima,
morao ak ovdje skloniti pod svoj krov. (Dumhur 1991b:31, U odajama El Eskorijala)
Upravo ovakvi interkulturalni susreti, koji podrazumijevaju doticanja subjekata
jedne kulture s drugom u smislu razumijevanja i elaboracije o vjerskim i religijskim motivima, predstavljaju najosjetljivija i najkompliciranija interkulturalna podruja putopisa uope (usp. usp. Pordzik 2005), upravo iz razloga jer je rije o najkoherentnijim i
najnefleksibilnijim uporitima u svakoj kulturi. Pritom, ini se da zbirka Hodoljublja i
pisma iz panije nekako najblie prosjenom itaocu junoslavenskog kulturnog miljea
sve to daju najupeatljivije uoiti i osjetiti, upravo iz razloga to je rije o neto bliem
kulturnom podruju.
Tako putujui u Segoviju, homo-autodijegetiki pripovjeda ovog putopisa progovara i o odjei te izgledu sveenika koje susree u vozu.
Zakleo bih se da u svakom kupeu ima bar po jedan pop. Ne znam ima li ih u lokomotivi.
Ovo je jedina zemlja na svijetu u kojoj ima pet puta vie popova nego lopova. Ima
popova u purpurnim mantijama, sa licem od starog pergamenta i sa zvunim titulama
markiza, ali ih ima i u dronjcima, tako da vie lie na valjivce nego na svetenike, i
prije podsjeaju na okorjele hipike nego na stare ispovjednike. Za mnoge od njih nikada
ne bih rekao da su u slubi jedne tako ugledne linosti kao to je gospodin Bog i njegova
cijenjena obitelj. (Dumhur 1991a:8788, Odoh ja u Segoviju)
Opet bi se, na prvi pogled barem, moglo rei da Dumhurov pripovjeda nije interkulturalno senzibilan, jer na vrlo udan, gotovo vrijeajui nain opisuje pojedine panske sveenike. S druge strane, ako se malo dublje razmisli o ovom odlomku, ponovo se
zakljuuje da i u ovom kontekstu informacija koju pripovjeda prenosi nije prvenstveno
kulturalne prirode u smislu opisa drugog i drugaijeg, ve zapravo otkriva ponovo prije
svega i estetsku prirodu pripovjedaa, njegovu potrebu za lijepim i skladnim, pa i u stilovima oblaenja, vie govorei o identitetu onoga ko opisuje drugu kulturu negoli o samoj
drugoj kulturi. Nain na koji pripovjeda progovara o izgledu sveenika u vozu, ak i u
oitom negodovanju zbog nesklada, uz primjetnu dozu humora, ipak ostaje simpatian
i jasno ukazuje da nema za cilj kulturalno osporavanje, pogotovo ne vrijeanje, ve prijekor zbog neestetskih kategorija koje nisu prvenstveno panske ve opeljudske, samo
jer mu naprosto vrijeaju oi eljne lijepog i harmonije.
Pripovjeda e poimanje vlastite estetike neto preciznije definirati u putopisu iz
Madrida, jasno stavljajui do znanja da ne razumije i ne osjea materijalnu ljepotu uoblienu u bogatim oblicima veleljepnog dvora starih burbonskih kraljeva te da je za njega
izuzetno neprihvatljiv spoj duhovnosti i materijalnog bogatstva.
Jeim se od prostranstava, turosti i katolike strogosti velepnog dvora starih burbonskih

kraljeva. Trebalo bi mi itavo prijepodne da pobrojim sva ta silna vrata, prolaze, prozore,
balkone, kolonade, terase, stubita, kubeta, trijemove, lavove, orlove, helebarde, titove,
sjekire i maeve na sva etiri kamena lica ove kraljevske kuerine u kojoj blagoslovljenoj,
gustoj, vjekovnoj umi punoj vjeverica, zeeva, kosova i bulbula. (Dumhur 1991a:134,
Odoh ja u Andaluziju)
I u navedenom odlomku pripovjeda, zapravo, vie govori o svom identitetu i vlastitim shvatanjima nego to nudi osudu panskog veleljepnog dvora.
Nastavljajui svoje radoznalo tumaranje po madridskim sokacima, homo-autodijegetiki pripovjeda pripovijeda o razoarenju zbog onoga to vidi, u odnosu na ono to
je stereotip, odnosno to su uobiajena oekivanja o paniji.
Vuem se starim uskim ulicama izmeu tunih, odvratnih kuerina sa slijepim
prozorima na kojima se ne sui ni poderano rublje na vjetru, a kamoli da se proteu
i kikou mazne senjorite sa crvenim cvijetom u gustim kosama i crnim tamburama u
bijelim rukama. (Dumhur 1991a:101, Ugaene vatre)
U navedenom odlomku, pripovjeda progovara o vrlo interesantnom interkulturalnom fenomenu pozitivnih stereotipa o poznatim kulturama (usp. Siegel 2002) koje, u
poimanju interkulturalnosti, predstavljaju velika vorita kulturalnih nesporazuma. U
prethodnom odlomku, Dumhurov pripovjeda vrlo otro razbija ove stereotipe, opet
ne da bi ismijao tuu kulturu, ve da bi, ponovo kao vjeiti esteta, to realnije ostvario
pripovjedni iskaz.
Da se Dumhurov homo-autodijegetiki pripovjeda trudi biti to objektivniji, govori i slijedei detalj s madridskog trga Puerta del Sol.
Na panskim trgovima ima ljudi i ena koji kao da su maloprije sili sa Gojinih slika i
umijeali se u gomilu. (Dumhur 1991a:101, Sjajne slike i prilike)
Na ovom mjestu potvruju se sve prethodne teze, posebno to da Dumhurov pripovjeda nema namjeru ismijati jednu kulturu kao cjelinu, ve samo kritizirati izvjesne
njene negativne komponente, odnosno ono to on kao takvo vidi, a to nije niti mora
biti odlika cjeline jedne, u ovom sluaju panske kulture.
Tako e se u Toledu pripovjeda osvrnuti i na ponaanje njemakih turista u paniji,
opet potvrujui da njegova interkulturalna sagledavanja, pa ak ni kritiziranja nemaju
namjeru negativno prikazati samo izvjesne negativne utiske o pancima i paniji, ve i
drugim kulturama s kojima se na svojim putovanjima sree, a ije manifestacije ne smatra primjerenim.
panija je inae puna Nijemaca, koji ovamo dolaze da jedu i piju jevtinije i bolje nego
kod svoje kue, da se ukusnije obuku i da se uslikaju, pa da to poslije gledaju kod svoje
kue i hvale se pred svojim prijateljima i roacima, ne sjeajui se esto vie ni sami gdje
su ta vidjeli i kako se ta zove. (Dumhur 1991a:63, Put putujem u Toledo)
Meutim, to da je za Dumhurovog homo-autodijegetikog pripovjedaa interkulturalnost uvijek promovirana kao izuzetno pozitivna osobina i neprikosnovena vrijednost te da u sadanjosti svaka kultura u vlastitoj batini akumulira, zapravo, izvjesne
kulturalne tekovine preko interkulturalne prolosti, govori i putopisna pria o izuzetnim
Latinima, ali i Jevrejima te Slavenima u panskoj povijesti.
Od Latina, pancima je ostao jezik, ali u tome jeziku ima mnogo arapskih grlenih
glasova, rijei, naziva, i puno, puno istonjakog derta i karasevdaha u opojnoj panskoj
pjesmi i muzici. Od Jevreja panci su naslijedili bistrinu, poslovnu umjenost i okretnost,
mnoge korisne zanate i ukusna i bogata jela, poslastice i svakojake akonije. Od Slavena
im je ostalo pomalo tragino osjeanje ivota i potreba za blagom duevnom patnjom.
(Dumhur 1991a:107, Izuzetni Latini)
Dati odlomak potvruje jednu od osnovnih karakteristika Dumhurovog pripovjedaa, pripovjedaa koji, naime, uvijek nastoji otkriti te sumirati bogatstvo zajednikih
elemenata unutar razlika, i on e u toj etici razlike (usp. Lisle 2006) uvijek izdizati uzajamno potivanje i suivot. Meutim, autorov pripovjeda svjestan je i toga da, ipak,
postoji, naalost, i ona druga strana u povijesti gotovo svake zemlje te da njena velika
sadanjost poiva, zapravo, na temeljima njene krvave prolosti, te on mora realno
progovoriti i o njoj.
Poto su u svojoj dalekoj mranoj prolosti polupali sva zvona drugih bogomolja,
poruili ili preinaili sve tornjeve i sve hramove drugih vjera i ubjeenja, panci sada
mogu zvoniti i torestvono i mirno, bez bojazni da ih neko nadjaa i nadvisi, bez straha
da ih neko pobijedi i potisne. (Dumhur 1991a:114, Putem do Servantesa)
Prethodnih nekoliko odlomaka odnosili su se na opise izvjesnih slika iz ivota velikih kultura panske i njemake, a ako se tu dodaju jo i opisi Amerike u kontekstu prikazivanja putopisne sadanjosti, svakako se zakljuuje to kako Dumhurov pripovjeda,
s velikim razlogom, u kontekstu imperijalnog vienja (usp. Pratt 2008) ismijava, zapravo,
kolonijalni karakter tih sila te problematizira njihove barbarske historijske tekovine u
sadanjosti.
Ceo hotel mirie na bravetinu i na Amerikance. Amerikanci u ovoj zemlji preduzimaju
neto veoma korisno i unosno i za sebe i za Irance. Kada se vrate sa posla, ispune itav
hotel nesnosnom galamom. Ponaaju se kao da u hotelu ne vide nikog osim sebe. Kao da
je ceo hotel, ukljuujui i moje bedno potkrovlje, samo njihov. Kao i da itav komiluk
oko hotela pripada iskljuivo njima. Kao da su i sve kaike i sve inije na celom ovom
svetu jedino njihove. (Dumhur 1991d:75, Na ilimu leti starac)
S obzirom na to da Dumhur svog homo-autodijegetikog pripovjedaa stvara u
periodu Woodstock-generacija, i on e u interkulturalnom kontekstu, po svim svojim
free life style ubjeenjima, djelimino biti dio ove skupine, uvijek podravajui njihova suprotstavljanja meuljudskim podjelama po nacionalnim, religijskim, socijalnim i
drugim razlikama.
Najsrenije hipike vidio sam u Markeu. Oni blaeno kunjaju u carstvu ili republici
snova, ve prema svome politikom ukusu ili opredjeljenju, ili igraju po sukovima
pored duana, ajdinica i ukrotitelja kobri, i niko ih ne pita za ime, ime oca i majino
djevojako prezime []. Roditelji mladoga momka Tedija su Irci, industrijalci i
katolici, ali se Tedi gnua i od prvog i od drugog i od treeg. (Dumhur 1991a:6, Iza
ruka Alkazar)
Kako se da primijetiti iz navedenog odlomka, Dumhurov pripovjeda na svojim
putovanjima pronalazit e razliite prijatelje potpuno drugaijih nacionalnih ili nekih
drugih odreenja, gotovo uvijek dijelei s njima sva svoja intimna uvjerenja i afirmirajui njihov nesputani interkulturalni duh. Upravo pri njihovom opisivanju, Dumhurov
pripovjeda pokazat e to kako bi svijet mogao i trebao u interkulturalnom smislu funkcionirati putem stalnih razmjena ideja i miljenja, prilagoavanja i kompromisa, ak i u
vidovima oblaenja. Da se to bolje i to dostojanstvenije prihvati, osjeti i doivi razlika,
i iz nje se uvijek uzima ono najbolje.
itaoe, nemoj se zbuniti kada ovde sretne plavu enu u alvarama uvijenu u crnu
bou sa detetom na leima koja govori engleski, francuski ili vedski, sa riobradim
divom kanadskog porijekla u turbanu i u tiftiku []. Uverie se da danas sveta dolina
nije vie pusta. (Dumhur 1991d:14, Put u Bamijan)
Sve ovo, svakako, potvruje to da je homo-dijegetiki pripovjeda Z. Dumhura,
posmatran kao tek jedan od likova u autorovim putopisima, lik izuzetno bogatog interkulturalnog identiteta, sa zavidno visokim stupnjem interkulturalnog senzibiliteta,
kompetencije i prakse.
Meutim, svakako, moralo bi se spomenuti i to da e ponekad isti ovaj homo-autodijegetiki pripovjeda, sasvim razumljivo ljudski nesavren, katkad pomalo i pretjerati
sa svojim specifinim humorom, i to zanimljivo najee pri opisivanju ena koje
susree na svojim putovanjima.
Ipak najljepi automobili su engleski, a najljepe ene na madridskim ulicama su
veanke, a veanke dolaze u paniju u jatima da uivaju u suncu, u junjakoj krvi
i u povoljnim cijenama po madridskoj ariji. Naalost, jo je na snazi staro pravilo:
panjolke su lijepe dok su sasvim mlade i dok se ne udaju, ili ne odu u samostan.
(Dumhur 1991a:123, Bila je svadba)
Upuujui na izuzetno kompleksan fenomen ljepote, homo-autodijegetiki pripovjeda Dumhurovih putopisa u nepreglednoj mjeri koristit e pridjev lijep te raznovrsne
deminutivne i sline odrednice za razliite pripadnice razliitih kultura, esto pretjerano
insistirajui na ljepoti, seksipilu i tjelesnom izgledu slabijeg spola te njihovoj seksualnoj
moi i ulozi, ali opet i na estetici i moi lijepog, o emu je ve bilo govora, sad s obzirom
na enu kao sinonim ljepote. Meutim, da bi bilo pogreno razumijevati ovog pripovjedaa samo kao nekoga ko odve insistira na fizikom identitetu enskog spola, govori i
injenica da je za njega i Neretva voljena rijeka (Dumhur 1991e:133, Pisma sa Neretve)
te ljepotica, dok je Buna imala duboke zelene oi (Dumhur 1991e:199, Pisma sa Neretve).
Ipak, Dumhurov pripovjeda rei e i to da u ljepoti Amerikanki ima neeg konfekcijskog (Dumhur 1991b:109, Zapisi pod gorom), dok je marokanska princeza Lale
Aja lijepa te mala princeza blistavih bijelih zuba koja se oblai kod Diora i predsjedava kongresima arapskih ena kao borac za emancipaciju te da je protiv kontracepcije
(Dumhur 1991b:109, Zapisi pod gorom), Bagdad e nazvati zaviajem brbljivice eherzade (Dumhur 1991c:8, Od djetinjstva do tangera) itd.
Opisi poput navedenih, istina, nisu rijetki u putopisima Z. Dumhura, i svakako
da izraavaju izvjesnu dozu rodnog (genderskog) nesenzibiliteta, predstavljajui najosjetljivija podruja interkulturalne prakse ovog pripovjedaa, ali i putopisa kao anra
openito (usp. Siegel 2004; Wesley 1999).
Meu njima vedra i nasmijana bila je lijepa ena koja nas je uporno ubjeivala da
ona nije nikakva lala, nego da je samo njena mimoza. (Dumhur 1991c:63, Valka i
mimoze)
Problem ovakvog pripovjedaevog pristupa ne ogleda se tek u pojedinanoj rodnoj (genderskoj) nekorektnosti, ve i u tome to, ak i kad se tiu tek jedne posmatrane
enske osobe, bez obzira na identitet njene kulture, najee impliciraju openite rodne
(genderske) stereotipe o eni i enskom. Pa ipak, uprkos svemu ovom, ako se ovakve
pojave u Dumhurovom djelu malo dublje analiziraju, i to prvenstveno s obzirom na
njihovu humorinost, onda postaje jasno i to da one ne moraju imati za primarni cilj
negativno odreenje ene i enskog, ak ni na razini nesvjesnog, ve, naprosto, jesu dio
opeg aljivdijskog diskursa autorovog pripovjedaa, a koji je, istina, sklon ponekad
neumjesnim alama i lakrdijama, pa ak i nekoj vrsti kazivanja bez dlake na jeziku. To,
meutim, na drugoj strani, Dumhurov tekst ini jo zanimljivijim, pri emu autorov
humor nekad ima i izuzetno saaljivu pozadinu, koja nije nimalo seksistikog karaktera.
Na ekranu bucmasta lepotica s kikiima i visokom tiklom puna dva sata spretno
odoleva udvaranjima i laskanju lokalnih aparatika i lentina, uvajui do kraja
predstave svoje malo edno srce za smelog traktoristu s najvie trudodana. (Dumhur
1991a:61, Dambaz-Tepe)
Pri svemu ovom, ovakve, na prvi pogled rodno (genderski) problematine pojave u
Dumhurovom putopisnom tekstu mogue je razumijevati i u okvirima pripovjednih
kontrasta (usp. Piri 2000), a koji, takoer, doprinose zanimljivosti prianja putopisne
prie.
Vaan interkulturalni aspekt kod Dumhura jeste i njegovo pozicioniranje Evrope i
Zapada, na jednoj strani, te Istoka, na drugoj strani. U tom smislu valja primijetiti i to da
na putopisna vorita koja obuhvataju geografiju sigurnosti i opasnosti (usp. Lisle 2006)
Dumhurov homo-autodijegetiki pripovjeda takoer vrlo jasno sugerira. Za njega je
Evropa kao geografsko podruje siguran prostor u sadanjosti putopisnog iskaza, dok
Istok u pravilu predstavlja potencijalno politiko ili ratno arite.
Neko uvijek putuje na Istok.
Kao vojnik.
Kao turist.
Mornari pevaju neku pesmu kao da zapomau.
Sve pesme od Bagdada do Gradike lie na kuknjavu. (Dumhur 1991b:69, Galija pod
eremidom)
U smislu geografije sigurnosti i opasnosti, Dumhurov pripovjeda osvrnut e se i
na kolonijalne / postkolonijalne pozicije mjesta koje pohodi.
Bezistan je postojao sve do pre stotinjak i neto godina kada su ga razorili i zapalili
Englezi, ne da bi spreili postojanje ropstva i prodaju robova, ve u pohodu i nameri da
ove nepokorne i ratoborne Avgane pretvore u svoje roblje. (Dumhur 1991c:24, Ni raj
ni kraj putovanja)
I tu italac ponovo osjea onaj isti prezir homo-autodijegetikog pripovjedaa prema stereotipima velikih i monih, imperijalnih kultura. Meutim, to da ni u tom
smislu nije interkulturalno ogranien te da nema predrasude prema onima drugaijim
govori, opet, pripovjedaevo esto insistiranje na ljepotama i interkulturalnim love for
everybody idejama hippy-kulture.
Avganistanci su hrabri i otmeni ratnici koje je prolost nauila da budu nepoverljivi
prema strancima. Oni i danas retko i samo od nude zalaze u nove delove grada u
kojima ive stranci. Meutim, hipike su primili u svoju zemlju kao jo jedno prijateljsko,
mirno i blagonaklonsko pleme. Tome je mnogo doprinela zajednika sumnja, zazor i
prezir prema jednoj umornoj civilizaciji. Spremnost hipika da ive na isti nain kao i
domaa eljad, otvorila je srca ovih gorotaka prema doljacima. (Dumhur 1991c:30,
arobna visoravan)
U slinom idejnom okviru, a razliitom geografskom smislu, Dumhurov pripovjeda osvrnut e se i na geografski sigurno podruje Evropu i Zapad, kao i vlastiti
kulturalni kontekst u irem smislu, te e i u vezi s ovim takoer progovoriti o neto
drugaijim vidovima kolonijalnog ponaanja. Tako na jednom mjestu konkretno govori
o Amerikancima:
Amerikanci dolaze ak ovamo da se ude staroj Evropi, ali se Evropa jo ee udi
ovima. (Dumhur 1991c:145, Opet sam sreo Bernara)
Ipak, sigurno podruje Zapada za Dumhurovog pripovjedaa nee imati isti osjeaj avanture te ga nee ni impresionirati kao, iako haotini i nesigurniji, ipak zanimljiviji
Istok.
Ovaj trudoljubivi svijet postigao je savrenstvo koje zamara i istou od koje se ovjek
na kraju razboli. (Dumhur 1991c:142, ivot u boji)
U putopisnom tekstu Z. Dumhura ovakvi i njima manje ili vie slini prikazi interkulturalnih odnosa u samom trenutku odvijanja putopisne prie imaju, dakle, svoju
duboku doivljajnu funkciju, te itaocu mnogo ivlje i ivotnije prikazuju sinhronijski

interkulturalni razgovor pripovjedaa sa zateenim stanjem, u stalnim interkulturalnim
doticajima, s visokom dozom humora praenog stalnim kontrastiranjem, sve to na nain
senzibilnog i netraumatinog razgovora o razlikama, ali i u maniru paljivog analitiara
te otrog kritiara manje-vie svih problema koje susreti razliitih kultura neminovno
podrazumijevaju.
Literatura
Atkinson, David i dr. (2008), Kulturna geografija: Kritiki rjenik kljunih pojmova, Disput, Zagreb
Barker, Chris (2004), The SAGE Dictionary of Cultural Studies, Sage Publications, London, Thousand Oaks, New Delhi
Bracewell, Wendy (2011), Orijentalizam, okcidentalizam i kosmopolitizam: Balkanski putopisi o
Evropi, http://www.sveske.ba/bs/content/orijentalizam-okcidentalizam-i-kosmopolitizambalkanski-putopisi-o-evropi
Clark, Stephen (1999), Travel Writing and Empire: Postcolonial Theory in Transit, Zed, London,
New York
Dumhur, Zuko (1991a), Hodoljublja, Osloboenje, Sarajevo
Dumhur, Zuko (1991b), Nekrolog jednoj ariji, Osloboenje, Sarajevo
Dumhur, Zuko (1991c), Pisma iz Afrike i Evrope, Osloboenje, Sarajevo
Dumhur, Zuko (1991d), Pisma iz Azije, Osloboenje, Sarajevo
Dumhur, Zuko (1991e), Adakale, Osloboenje, Sarajevo
Lisle, Debie (2006), The Global Politics of Contemporary Travel Writing, Cambridge University
Press, New York
Piri, Alija (2000), Neke stilske karakteristike Dumhurovog putopisa, Stil i tekst, Bosanska
rije, Tuzla
Pordzik, Ralph (2005), The wonder of travel: Fiction, tourism and the social construction of the
nostalgic, Winter, Heidelberg
Pratt, Mary Louise (2008), Imperial Eyes. Travel Writing and Transculturation, Routledge, New
York
Rizvanbegovi, Fahrudin (2004), Zuko Dumhur pjesnik zelene brade, Tiina i samoa teksta,
Oko, Sarajevo
Siegel, Kristi (2002), Issues in Travel Writing, Empire, Spectacle, and Displacement, Peter Lang,
New York
Siegel, Kristi (2004), Gender, genre, and identity in womens travel writing, Peter Lang, New York
Tijanovi, Hasan (2008), Multimedijalnost putopisa Zuke Dumhura (Interkulturni, intertekstualni i intermedijalni aspekti), Unsko-sanske novine, Biha
Wesley, Marilyn C. (1999), Secret journeys: The trope of womens travel in American literature, State
University of New York Press, Albany
UDK: 821.163. 4(497.6).09-1
Vildana Peenkovi: Univerzalizam bosanskohercegovakog sonetarija u okviru estetskog

kanona junoslavenske sonetistike
Za razliku od ostalih nacionalnih knjievnosti, u kojim je sonetna forma cvjetala jo
u 15. vijeku, na junoslavenskom kulturnom prostoru ona se masovnije javlja mnogo
kasnije, ranije sporadino i bez znaajnijeg odjeka. Iako se smatra da su se prvi soneti
pojavili oko 1230. godine na Siciliji, na dvoru Friedricha II, tek je Petrarkina poezija dala
najznamenitiji stilski peat toj strogo smiljenoj pjesnikoj formi. Pojava soneta u drugim evropskim knjievnostima, pa tako i onim u okviru junoslavenske interliterarne
zajednice, nerazdvojna je od utjecaja Petrarke i petrarkizma. Taj utjecaj najoitiji je u
sonetima slovenakog pjesnika France Preerna. U bosanskohercegovakoj knjievnosti
malo je autora koji su svoje stvaralatvo iscrpili u ovoj zahtjevnoj formi. Krenuvi od
Muse azima atia, ije pjesniko djelo oznaava upeatljivo usvajanje i uvoenje u
bonjaku knjievnost soneta kao evropske pjesnike forme, preko Alekse antia, Jovana Duia te kasnije Skendera Kulenovia, soneti su predstavljali poetiki model u
kojem se izraavaju najintimnija pjesnikova osjeanja, ali i kolektivni doivljaj svijeta. Za
razliku od ostalih pjesnika junoslavenskog kulturnog prostora, bosanskohercegovaki
su pjesnici uvaavali dvije egzistencije: kolektivnu i individualnu, drutvenu i pjesniku i njihovi soneti otkrivaju pjesnike kojima su korijeni duboko u tlu sa kojeg potjeu.
U kontrastima takvih manifestacija, pjesnici izjednaavaju prolo sa sadanjim, ivot
i smrt, bia i predmete, uspostavljajui na taj nain dijalog sa vremenom i prostorom
u kojem egzistiraju. Tako se pjesnitvo ne vraa tradiciji, ve je razvija iz perspektive
savremenosti kojoj pripada.
Kljune rijei: sonet, bosanskohercegovako pjesnitvo, tradicija, modernizam
Universalism of Bosnian-Herzegovinian Sonnetarium in the Frames of Esthetic
Canon of South Slavic Sonnet System
Unlike other national literatures, in which sonnet form bloomed back in the 15th century, it massively appears much later in the South Slavic cultural area, in beginning sporadically and with no special echo. Although it is considered that the first sonnets were
written around the year 1230 in Sicily, in the castle of Friedrich II, it was first Francesco
Petrarca / Francis Petrarchs poetry which stylistically defined this strictly shaped poetical form. The appearance of sonnet in other European literatures, as well as in the
428 Vildana Peenkovi: Univerzalizam bosanskohercegovakog sonetarija u okviru estetskog...
South Slavic interliterary community, is inseparable from the influence of Petrarch and
Petrarcism. This influence is most recognizable in the sonnets by Slovenias poet France
Preeren. They are only few poets in Bosnian-Herzegovinian literature who used this demanding form in their literary work. Staring from Musa azim ati, whose poetic work
marks specific adoption and reception of sonnet as a European poetical form in Bosniak
/ Bosnian-Muslim literature, through Aleksa anti, Jovan Dui and, later, Skender Kulenovi, sonnets have been presenting a poetic model in which the most intimate poets
feelings, but also collective impressions of the world are expressed. Unlike other poets
of the South Slavic cultural area, Bosnian-Herzegovinian poets considered two kinds of
existence: collective and individual, social and poetical ones, and their sonnets reveal
poets with roots deep in their homeland. In the contrasts of such manifestations, the
poets equalize the past with the present, life and death, beings and objects, dialoging
with the time and space in which they exist in this way. That is how poetry doesnt go
back to tradition, but it develops tradition from the perspective of contemporariness to
which it belongs.
Key Words: sonnet, Bosnian-Herzegovinian poetry, tradition, modernism
1. Povijest oblika
Sonet je po svojoj vanjskoj i unutranjoj formi jasno prepoznatljiv oblik. U njemu se
ve izvana povezuju u cjelinu vrlo heterogeni dijelovi. Unutranja struktura soneta krije mnoge proturjenosti. Proturjeja su to koja podlijeu oksimoronskoj preobrazbi u
kontekstu dananjeg vremena u kojemu sonet opstaje (Funi 2001).
Naziv sonet stvoren je prema italijanskoj rijei sonetto1. Porijeklom iz junoitalijanskog ili kako neki smatraju provansalskog narodnog pjesnitva i prvobitno vezan uz muziku, sonet ispoljava izrazitu melodinost, te otud i naziv u starijoj hrvatskoj knjievnosti
zvonjelica a u srpskoj Brankova doba zvukovez. To je kratka pjesnika forma od etrnaest stihova podijeljenih u dvije katrene i dva terceta, povezanih odreenim tipovima
rima. Takav raspored stihova u zadanom obliku, omoguuje da italac prepozna sonet
ve na prvi pogled. Neki teoretiari smatraju da se u sonetima ne radi o klasinom stihu
te da se sonet ne sastoji od stihova, ve redaka:
Strunjak e, meutim, u iskazima tog tipa odnosno te razine openitosti radije
upotrijebiti rije redak: Sonet se sastoji od 14 redaka. (Kravar 1993:10)
Zoran Kravar se opredjeljuje za naziv redak iz razloga to stih predstavlja zaokruenu misaonu cjelinu, to nije sluaj kod soneta, gdje se jedan stih moe sastojati od dva
ili vie redaka.
1 Tal.
sonetto sitan zvuk, sonare zvoniti, zvuati. Pretpostavlja se da je rije sonetto nastala od rijei suono
(glas, zvuk) kao njezin deminutiv ili da je posuenica iz provansalskog, gdje je ve rano oznaavala jednu
vrstu pjesme.
Jedna od znaajnih karakteristika soneta je rima. Bilo je eksperimenata da se soneti

piu bez rime, ali nisu urodili plodom. Katreni su u sonetnoj formi povezani jednakim
rimama ABAB, ABAB ili alternirajuom rimom te obgrljenom rimom ABBA, ABBA.
Tercine su povezane razliitim sistemima rimovanja:
CDC, DCD; CDE, CDE; CCD, EED; CDC, EDE; CDC, DEE, itd.
Vano je da se u tercine ne prenose rime iz katrena, ali tercine ipak trebaju biti meusobno povezane rimama. Ova dvodijelnost soneta, naglaena sistemom rimovanja u
kojem se katreni povezuju u jednu cjelinu a tercine u drugu, podrazumijeva i odgovarajuu kompozicionu logiku artikuliranja pjesnike ideje. Neki teoretiari to tumae formiranjem teze i antiteze (katreni), a tercine predstavljaju sintezu reenog.
Prvi se teorijski spisi o sonetu javljaju 1332. godine, sto godina nakon nastanka
soneta. Autor tog prvog teorijskog spisa Summa artis rithmici koji predstavlja svojevrsni zahtjev za klasifikacijom tipova soneta je Antonio da Tampo. Da Tampo navodi da
postoji esnaest vrsta soneta: sonnetus simplex (jednostavni soneti), duplex (dvostruki),
continuus (kontiunuirani), repetitus (ponovljeni), retrogrades (retrogradni), metricus
(metriki), bilinguis (dvojezini)...
Noviji istraivai smatraju da postoje samo tri tipa soneta:
1. italijanski ili Petrarkin
2. francuski ili Ronsarov
3. engleski ili ekspirov
Postoji jo i tzv. sonet s repom, koji se od klasinog soneta razlikuje po tome to
nakon dva katrena i dvije tercine na kraju ima jo jedan stih ili jednu tercinu ili vie njih.
Soneti se mogu slagati u nizove, tzv. sonetne vijence, koji se u originalu nazivao jo i
corona dei sonetti, catene ili ghiritanda di sonetti (krunica, niz ili vijenac soneta). Sastoji
se od petnaest soneta, u kojem se posljednji stih jednog soneta uvijek ponavlja kao prvi
stih idueg, a posljednji se zove magistrale ili majstorski sonet, koji se sastoji od poetnih
stihova preostalih etrnaest soneta. Prva slova stihova u majstorskom sonetu, u nekim
sluajevima, itana odozgo prema dolje, esto tvore akrostih, koji obino kazuje ime osobe kojoj je sonetni vijenac posveen2. Nastariji ouvani su sonetni vijenci toskanskog
pjesnika Folgorea da San Gimignana3, nastali poetkom 14. vijeka.
Smatra se da su se prvi soneti pojavili oko 1230. godine na Siciliji, na dvoru Friedricha II. Ne zna se tano ko su bili autori tih prvih soneta, ali se kao tvorac soneta
kao posebnog pjesnikog oblika spominje Giacomo da Lentini, biljenik u Friedrichovoj
slubi. Novonastali se pjesniki oblik brzo irio. Proslavili su ga pjesnici talijanskog dolce stil nuovo, (slatkog novog stila) a kao najbolja nam se ostvarenja prezentiraju soneti
Cavalcantia (1255 1300), Dantea (12651321) i Petrarce (13041374). Meutim, tek je
Petrarcina poezija dala najznamenitiji stilski peat toj strogo smiljenoj pjesnikoj formi
i injenica je da je pojava soneta u drugim evropskim knjievnostima nerazdvojna od
utjecaja Petrarke i petrarkizma.
Tako u 15. vijeku soneti ulaze u pansku knjievnost. U Francuskoj, u koju dospijeva
u 16. vijeku, sonet je s obzirom na prethodni utjecaj provansalske ljubavne lirike na Ita2 Poznat
je akrostih F. Preerna, koji je posveen Julji Primicovoj iz njegovog Sonetnog vijenca.

Soneti Folgorea da San Gimignana rasporeeni su u pet tematskih poglavlja: Soneti za oruanje viteza,
Soneti sedmice, Soneti mjeseca, Politiki i pouni soneti, Uvjetno pripisani soneti.
3
lijane lahko bio prihvaen u svom petrarkistikom vidu. U sve druge evropske knjievnosti sonet je prodro s neposrednim ili posrednim petrarkistikim utjecajem. Naravno,
jednom utemeljena u domaoj tradiciji, sonetna je forma bila sve manje pod utjecajem
svog velikana koji ju je proslavio. Do kraja 16. vijeka sonet se proirio cijelom Evropom.
Stigao je ak i u knjievnosti Azije. Tada slijedi zastoj, a vei se interes javlja ponovno u
razdoblju romantizma.
Nakon to su je u evropskoj knjievnosti kanonizirali pjesnici italijanske renesanse,
u smjeni knjievnih epoha i stilova, sonetizam se nije izgubio. Obnovio se u artizmu moderne i ponovo oivio u postmodernizmu. Moglo bi se rei da su se savremeni pjesnici
vratili ovom pjesnikom izazovu i na taj nain ispravili aritmiju sonetiranja u povijesti
poezije. Dio je, bez sumnje, evropske pjesnike historije.
2. Soneti junoslavenskih pjesnika
Za razliku od ostalih nacionalnih knjievnosti, u kojim je sonetna forma cvjetala jo u
16. vijeku, u poeziji junoslavenskih naroda ona se masovnije javlja mnogo kasnije, ranije sporadino i bez znaajnijeg odjeka.
Krajem 19. vijeka u kulturni i knjievni ivot ovih naroda prodiru sa Zapada nove
ideje i shvatanja, koje su snano utjecale na dotadanje knjievne tokove, tako da poetak
20. vijeka predstavlja veliku drutvenu i kulturnu prekretnicu. U isto vrijeme, pojavljuje
se grupa knjievnika, kolovanih u kulturnim centrima Zapada, koji donose utjecaje
modernizma.
U Srbiji se iri utjecaj francuskih modernista simbolista, parnasovaca i impresionista, u Hrvatskoj i Sloveniji knjievnost se ugleda na njemake i italijanske moderniste,
a u brojnim asopisima vode se polemike oko znaajnih knjievnohistorijskih i knjievnoteorijskih pitanja. Formira se nova generacija pisaca sa tenjom ka sve veoj slobodi
u pjesnikom stvaranju, tenjom za individualnou i sve smjelijim izrazom. Stvara se
knjievnost sa primjesama nacionalne obojenosti, zainteresirana za deavanja u drutvu
i poezija koja moe biti ogledalo ivota i refleksija ljudi tog vremena. Prelaz iz 19. u 20.
vijek je i doba znaajnijih sonetskih ostvarenja u junoslavenskoj knjievnosti.
Po uzoru na Petrarcu, ili kasnije njemaku poeziju, stvarao je, po nekima, najznaajniji sonetist ovih prostora, slovenski pjesnik Franc Preern (18001849), ije je remekdjelo Sonetni vijenac (1834) prevedeno na gotovo sve znaajnije svjetske jezike i uvrteno
u sve vanije antologije evropskog romantizma. Taj vijenac sastavljen od 15 soneta posveen je njegovoj neostvarenoj ljubavi Juliji Primicovoj. Prvu verziju Sonetnog vijenca
Preern je objavio 1834. godine, kao poseban dodatak Ilirskog lista, da bi djelo svoj konaan oblik dobilo tek desetak godina kasnije u zbirci Poezije.
Ukorijenjenost u slovenskom pjesnitvu sonet nesumnjivo duguje majstorstvu ovog
velikana, koji je, odluivi se za prastari, renesanski oblik, evropeizirao do tada nerazvijenu slovensku knjievnost. Preernovi stihovi koji su donosili traginu viziju svijeta i
ispovijed najintimnijih pjesnikovih osjeanja nisu doekani blagonaklono u tadanjem,
kulturno nerazvijenom slovenskom drutvu. Malobrojna kritika koja je uslijedila nakon
objave soneta vidno je upuivala da e za afirmaciju ovog pjesnika i njegovog djela trebati
da protekne jo dosta vremena. I zaista, Preern ne samo da je uveo sonetni vijenac u
slovensku knjievnost nego je ovoj poetskoj formi svjetskih razmjera na junoslaven-
skim prostorima prvi dao umjetniki smisao. Ugledavi se na Preerna, svoje prve sonete
ispisao je i Simon Jenko a kasnije i Boo Voduek, Niko Grafenauer, Boris Novak, Milan
Jesih, Milan Dekleva...
Sonetni vijenci u poeziji junoslavenskih naroda javljaju se poslije Preernovog i po
uzoru na njegov. Juraj Martinovi istie da je u junoslavenskoj knjievnosti bilo pokuaja da se dostigne Preernov uspjeh i meu njima izdvaja Kranjevievev sonetni
vijenac, zbog vremena u kojem je nastao4 ali vie zbog znaaja njegovog autora, nego
zbog njegove vlastite vrijednosti i izvornosti. Tragine sonete Branka Miljkovia, pored
fomalne nesuspregnutosti miljkovievskog nasuprot formalnoj strogosti preernovskog
soneta, knjievna historija ustanovila je da prisno korespondiraju s Preernovim Vijencem u prepjevu Gustava Krkleca. (Martinovi 1983:14)
Pored Franca Preerna, sonetnim vijencem su se okitili i pjesnici: Stanko Vraz, Andrija Palmovi, Jovan Hranilovi, Ivan Lali, Vladimir Kovai, no nijedan od kasnijih
sonetnih vijenaca, niti u Sloveniji niti izvan nje, nije dosegao umjetnike vrijednosti svog
blieg ili daljeg uzora.
U srpskoj knjievnosti sonet se prvi put javio u poeziji Zaharija Orfelina 1768. godine te poetkom 19. vijeka i kod Jovana Paia, Save Mrkalja, te kasnije kod Branka
Radievia. Naroito lijepe sonete pisali su i Stevan Raikovi, Oskar Davio, Vladimir
Petkovi Dis...
Jedan od najplodonosnijih srpskih modernista bio je Stevan Raikovi (19282007),
koji je ostavio preko stotinu soneta izuzetne vrijednosti, objavljenih u zbirci Kamena
uspavanka. Iako je objavio nekoliko knjiga u kojima vladaju sasvim drugaije pjesnike
forme, sonet je ostao posebno obiljeje njegove poezije. U modernoj srpskoj literaturi
malo je pjesnika ija je poezija prihvaena od tako irokog kruga italaca kao to je to
poezija Raikovia, koja je svrstana meu najblistavije domete srpskog pjesnitva.
U hrvatskoj poeziji sonet traje neto vie od 500 godina, i to vrijeme bi se okvirno
moglo podijeliti na etiri perioda. Prvi soneti objavljeni su u Ranjininu zborniku iz 1507.
godine, gdje je izmeu preko 800 pjesma, preteno petrarkistikih, zabiljeeno i pet ljubavnih koje su ispjevane u formi soneta. No, nakon toga, sonetna forma je zaboravljena
sve do 19. vijeka. 5
Drugi period hrvatske sonetistike nastaje u vrijeme knjievnog i nacionalnog preporoda, u prvoj fazi romantizma (18351849), kada su se najee prevodili italijanski
soneti, te je poneki izvorni objavljivan u asopisu Danica ilirska. Posljednjih mjeseci
1835. godine vie soneta na hrvatskom jeziku napisao je Stanko Vraz, koji je zanesen
idejama i ostvarenjima Preernovog kruga u poetku pisao sonete na slovenskom jeziku.
Tree, najsjajnije razdoblje povezano je s artistikim tendencijama moderne. Osobito na prijelazu iz 19. u 20. vijek sonet postie osobit ugled (Solar 2007:338) i postaje
dijelom poetikog programa. Sonet, kao oblik sloeniji i tei od strofiki jednostavnije
ustrojene pjesme, izlazi u susret naglaenom formalizmu i esteticizmu knjievne moder4 Kranjeviev
Sonetni vijenac objavljen je u njegovoj prvoj zbirci Bugarkinje 1884/5. godine u Senju.
Najee, kao razlog teoretiari navode da je tada dominantan stih dvostruko rimovani dvanaesterac
zbog parnog rimovanja na sredini i na kraju bio neprilagodljiv sonetnom obliku. Hrvatski su pjesnici takav
stih smatrali dijelom svoje versifikatorske tradicije pa su u njemu ustrajali, ne prihvaajui poput panskih
ili portugalskih, italijanski jedanaesterac u petrarkistikoj recepciji. Kad je u 19. vijeku dvostruko rimovani
dvanaesterac poeo gubiti status dominantnog stiha, tada je nestala i osnovna smetnja za ulazak soneta u
hrvatsku pjesniku tradiciju.
5
ne, tj. elji tadanjih pjesnika da se okuaju u gradnji sloenih i tradicijom posveenih
pjesnikih oblika.
Estetsku dimenziju ovoj vrsti daju Milan Begovi te najizrazitije Antun Gustav Mato, iji su soneti postali kultni uzorak. Matoevo rukovanje pjesnikom formom s jedne
strane lei na crti njegovog nastojanja da svoje lirske teme uvede u to vre i uoljivije
odnose s knjievnom tradicijom, a s druge strane formalna sloenost njegovih pjesama
svjedoi da su se pod njegovom rukom stih i oblik znali preobratiti u predmet uzbudljive
estetike igre, slobodne od opipljivih i proraunatih ciljeva.
U njegov krug pristiu zaljubljenici soneta, pripadnici tzv. grike kole. Meu njima su prvaci hrvatskog modernistikog pjesnitva Fran Galovi, Ljubo Wiesner, te posebno Tin Ujevi.
Pjesnici hrvatske i uope evropske moderne esto su svoje tematske svjetove temeljili na svjetonazorima koji mijenjaju ili okreu racionalnu sliku svijeta. Tako je radio
Vladimir Nazor6, koji je u svoje pjesme uvodio elemente mita, a u kategorije mitskoga
pokuavao transponirati i savremene historijske teme. U svom sonetnom opusu nije uvijek uspijevao ostvariti vrhunske umjetnike domete, no njegovo je mjesto u okvirima
hrvatskog pjesnitva 20. vijeka nezaobilazno.
etvrti period je kraj 20. vijeka, kada dolazi do sonetistike obnove. Najznaajniji
predstavnici ovog perioda su Zvonimir Mrkonji, Tonko Maroevi, Ante Stama, Luka
Paljetak...
Makedonska knjievnost ima dugu historiju i specifinu razvojnu liniju, meutim
oskudna je po primjerima sonetnih ostavarenja, koja se biljee tek poetkom moderne.
Prve poetke nove, moderne poezije 20. vijeka, pisane na makedonskom jeziku i o makedonskoj stvarnosti, predstavljaju djela pjesnika Koe Racina, Venka Markovskog, Nikole
Vapcarova i Antona Popova. Meutim, jedino je Markovski od njih pisao sonete i ostavio
traga u ovoj poetskoj formi. Markovski je ujedno bio i jedan od najplodnijih makedonskih pjesnika uope, a njegovo najznaajnije djelo je Sonetni venac.
3. Sonetarij bosanskohercegovakih pjesnika
Kako poezija predstavlja spoj i jedinstvo opeg, univerzalnog, estetskog i poetskog, tako
se moe rei da ista karakterizira kulturu, historiju i uope duh jednog naroda. Poezija bosanskohercegovakih pjesnika odreena je specifinim duhom i u tome lei njena
osnovna vrijednost. Soneti bosanskohercegovakih pjesnika izraavaju u vidu poetskih
ideja sve aspekte bosanskohercegovakog duha: suprotnosti ljudske prirode, ljudske sudbine, osamljenost, otuenosti, gorinu i trpkost ivota...
Soneti su putokaz koji nas usmjerava na puteve kojim poezija moe da izdigne stvaralaki potencijal nae literature na univerzalni nivo a da ujedno ne izgubi svoju vezu sa
vlastitim tlom, da ne prestane biti autohtona i originalna.
Knjievnopovijesnu recepciju bosanskohercegovake knjievnosti na prijelazu iz 19.
u 20. vijek bitno odreuje dinamika kulturnog konteksta, kada se kultura transformira
iz orijentalnoislamske u modernu evropsku civilizaciju.7 Nacionalna povijest knjievnosti u poecima svoga naunog formiranja bila je primorana brinuti oko dijahronijskog
6 Njegov
opus ini priblino 600 soneta, od kojih mnogi imaju nekoliko varijanata objavljenih u periodici i
raznim izdanjima pojedinih zbirki.
7 Deavaju se procesi njezinog evropejskog kulturalnog (auto)koloniziranja.
rasporeda injenica s obzirom na nacionalno-drutvenu pa tek onda knjievnu vrijednost tekstova.

Iskljuenje iz orijentalnog, islamsko-turskog knjievno-jezikog okrilja i puno
ukljuenje u junoslavensku interliterarnu zajednicu osnovna je znaajke te knjievnosti.
U tom periodu nastaje i moderna bosanskohercegovaka knjievnost koju stvara
nova generacija pjesnika u 19. vijeku. U novijoj bonjakoj knjievnosti nema vei broj
knjiga ispisanih u formi soneta. Jo od Riza-beg Kapetanovia, koji je ispisao prve sonete u bonjakoj knjievnosti, preko Muse azima atia, ije pjesniko djelo oznaava
konano uvoenje soneta u bosanskohercegovaku knjievnost, pa do Hadema Hajdarevia kao posljednjeg u nizu, malo je autora koji su svoje stvaralatvo iscrpili u ovoj
zahtjevnoj formi. Ipak, sonetima su se javljali te ostavili primjere izuzetne ljepote Aleksa
anti, Jovan Dui, Skender Kulenovi, Salih Ali, Sait Orahovac...
Prvi bonjaki pisac koji je u 19. vijeku objavio zbirku poezije8 na maternjem jeziku u Bosni je Riza-beg Kapetanovi. Kapetanovi pripada u potpunosti zakanjelom
romantizmu u Bosni, a njegova poezija kako tematski tako i metriki ne izlazi iz okvira
prosvjetiteljske romantike.
Iako netipino za pjesnike njegove generacije u Bosni, Kapetanovi je napisao dva
soneta, prva u bonjakoj knjievnosti. Naime, iako Kranjevi i Milakovi imaju u to
vrijeme ve napisane sonetne vijence, oblik soneta e se u poeziji u Bosni kao prestian
odomaiti tek sa prvim modernistima, a naroito u poeziji antia i atia.
Uvodna pjesma u Kapetanovievoj zbirci je osmeraki sonet Moje pjesme, koji je ak
neka vrsta programa:
(...) Moje pjesme nek ne ita
iji ivot radost sladi
Nek ne ita nek ne pita
Jer taj ne zna to su jadi (...)
Moglo bi se rei da su ti prvi sonetni stihovi ostali do danas programska orijentacija
svih bosanskohercegovakih pjesnika. Sredina u kojoj lirski subjekt egzistira puna je apsurda i protivrjenosti, ali je pjesnik svjestan da je i apsurd klica ivota, jer je evidentno
da je kao takav i, pored ostalog, opsjednut traganjem za istinom.
Silvije Strahimir Kranjevi je doao u Bosnu kao ve afirmisan pjesnik, jer je u to
vrijeme ve objavio zbirku Bugarkinje (1885). Kranjevi je svojom poezijom i pristupom
poeziji uticao na itavu generaciju pjesnika Bosne. On je prvi autor u Bosni koji pie u
sonetu, formi koja e se kod modernista uzdii do kulta. U sonetu je ispjevao Kranjevi
jedan sonetni vijenac, tj. 15 pjesama.
Uz Kranjevia, jedanaestercem, stihom koji e za pjesnike druge generacije (moderniste) predstavljati prestini oblik stiha, slui se i Josip Milakovi, koji spada u grupu
zakanjelih romantiara prve generacije bosanskih pjesnika. Iako se njegova poezija tematski i idejno ne odvaja od ostalih pjesnika prve generacije, on ima dosta razvijeniju
versifikaciju nego ostali pjesnici prvog kruga (izuzimajui Kranjevia). Osim toga Milakovi je prvi pjesnik u Bosni koji pie sonetni vijenac i time promovie formu soneta.9
8 Zbirka
9 Iako
Pjesme je njegova jedina knjiga pjesama, iako je objavljivao jo pojedinane pjesme u asopisima.
je Kranjevi ve imao sonetni vijenac u Bugarkinjama ovo je prvi sonetni vijenac objavljen u Bosni.
Upeatljivo usvajanje i uvoenje u bosanskohercegovaku knjievnost soneta kao

evropske pjesnike forme oznaava pjesniko djelo Muse azima atia (18781915).
Izrazom, ati pripada pravcu moderne u junoslavenskim knjievnostima, od koje
se odvaja vezom sa savremenom turskom poezijom i temama i motivima iz bonjake
usmene lirike.
Pjesnik ljubavi i smrti, grijeha i pokajanja, ati je jedan od prvih modernih pjesnika u bosanskohercegovakoj knjievnosti u ijoj je poeziji uoljiv zaokret u odnosu na
naslijeenu poetiku. Knjievnohistorijski posmatrano, pjesnikom djelu atia pripada
znaajno mjesto u razvitku bosanskohercegovake poezije, koja je oznaila tadanji knjievni trenutak ali i prekoraila njegove granice.
azim ati je pravi pjesnik kraja stoljea i izraziti pjesnik ulaska u dvadeseti vijek
sa svim svojim raznovrsnim i arolikim preokupacijama, u svijet bez jednog mita,
u svijet rastoenih mitova, u svijet neobinog eklekticizma u kom se stiu antika i
zapadno iskustvo, istok i slavenske legende. (Horozovi 1980: 45)
anti i Dui imali su jednaku sudbinu. Nisu odmah bljesnuli kao pjesnici, ve su
dugo vremena bili u sjeni svojih velikih prethodnika.
anti je bio raznovrstan stvaralac. Niko od njegovih savremenika nije stvorio toliko soneta kao to je on i to o svim temama i motivima koji su ga zaokupili. U veini njegovih pjesama slike pejzaa proete su duevnim impresijama koje su uronjene u oblik
pjesme i njen ritam. Dui je jednom prilikom istakao da se u svojim pjesmama anti
uvijek vraa podmlaen i ozaren. Njenost i dobrota bili su samo izvor iz kojeg su
potekle slike i melodije antievog stvaralatva, a on je bio pjesnik koji je u pjesmi naao
dom svoje due, svoje utoite i konaite.
U sonetu je napisao anti svoje najpopularnije pjesme i one su najee u jedanaestercu i dvanaestercu. anti pie prvi sonet 1897. godine (Nevinacu), ali tek od 1905.
godine pie najvei broj svojih soneta. Istinsko antievo poetsko postojanje najue je
vezano za sudbinu naroda, pa je i smisao njegovog pjevanja uslovljen smislom postojanja. Njegova poezija je artikulacija ivotnog iskustva i saznanja kako linog i kolektivnog
tako i samog jezika.
Kao ljubavni pjesnik razvio se pod uticajem sevdalinki, bonjakih narodnih pjesama. U nekima su toliko pogoeni ton i duh sevdalinke da su i same ule u narod i poele
se pjevati kao narodne pjesme (Emina, Na izvoru).
I njegova socijalna i patriotska poezija proeta je toplinom domaeg ognjita. U sonetu Moja otadbina pjesnik otadbinu poistovjeuje sa narodom. Ona je svuda gdje
se njegov narod nalazi. U pjesmi Mi znamo sudbu tema muenitva naroda proeta je
osjeanjem njegove nepobjedivosti: smrt ne predstavlja kraj borbe za slobodu nego samo
njen nastavak (I kad nam muke uzmete ivote/ grobovi nai borie se s vama).
Za razliku od antia, koji je do kraja ostao vjeran nacionalnim i socijalnim idealima vremena u kojem je ivio, Dui se sve vie evropeizirao. Dui spada u red modernista koji su izgradili i uzdigli kult forme stiha na najvii mogui stepen. Najei oblici
su mu katreni i tercine (u sonetima ili van njih). Sonet i kod Duia dolazi esto, ali ipak
ne tako esto kao npr. kod antia.
Dvije decenije nakon to je Dui objavio svoje prve sonete, u travnikom gimnazijskom almanahu Hrvatska vila objavljen je ciklus od pet soneta koji je najavio dolazak
novog pjesnika Skendera Kulenovia. Pet soneta, objedinjenih zajednikim imenom
Ocvale primule i vezanih motivsko-idejnom strukturom u jedinstvenu cjelinu, predstavljali su, kako ih je autor nazvao, mali sonetni vijenac.
U sonetnim prvencima 1927. godine ono se izrazilo kroz formu Matoa i Viznera,
koja me je plijenila i u kojoj sam naao pravi izraz za svoja tadanja osjeanja sebe
i svijeta. (Za oblinu osjeanja sonet je bogomdana forma, on je zapravo formula.)
(Kulenovi 1971:177)
Tek etrdeset godina poslije Kulenovi se opet vraa sonetnoj formi i objavljuje dvije
knjige: Soneti (1968) i Soneti II (1974).
Kulenovi je bio tvorac novog poetskog izraza u kojem se odraavaju elementi moderne forme, savremenih misli i tradicionalnih emocija. Njegovi soneti su novi, moderni
a ipak tradicionalni, jer kako Lotman istie (2001:31): Svako novatorsko djelo gradi se
od tradicionalnog materijala. Ako tekst ne uva sjeanje na tradicionalnu strukturu,
tada se i njegova modernost nee percipirati.
Kako se u bosanskohercegovakoj knjievnosti u prvoj polovini 20. vijeka deavaju
znaajne promjene, tako se mijenja i lirika Skendera Kulenovia. Njegova prva knjiga
soneta, uz Dizdarevog Kamenog spavaa, predstavlja, po miljenju Durakovia (1998:23)
najvei doseg u poslijeratnoj bosanskohercegovakoj poetici. Iako se, formalno, on vraa
svojim poecima, ipak se radi o sasvim drugaijem pristupu istoj formi, o drugaijem
doivljaju svijeta. Soneti II, objavljeni nekoliko godina kasnije, samo su konstituent jednakog pjesnikog izraaja uokvirenog u prvoj zbirci Soneti.
Estetika aloginih slika, kontrastne simbolike i poetskog gutanja prostora i vremena, udesnih jezikih spregova, ali i obnova tradicije, odrednice su koje se nameu kao
okviri strogoj pjesnikoj formi, ini se nedostatni da bi se u njih smjestila misao pjesnika
Kulenovievog kova.
U isto vrijeme, izmeu pedesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka, njegujui formu soneta, svoja najbolja ostvarenja napisali su i Sait Orahovac te Salih Ali. Tematska
vorita poezije Saita Orahovca su doivljavanje sudbine ljudi, radosti i alosti, straha i
nade, oblikovani u poetske slike, u zgusnut izraz i saeto iskustvo. Njegovi soneti su
mjesto preplitanja socijalnih zbivanja, rodoljubivih emocija i individualnih nadahnua.
Orahovac je uvijek u svom rodnom miljeu, uz svoju pastoralnost, uz svoju pjesmu, a od
svega to je napisao, soneti su njegovo najuspjelije pjesniko dostignue.
Sonet je proizvod poetske ideje reda, pa je svaki pokuaj destrukcije soneta zapravo
njegova negacija, ega se posebno pridravao Salih Ali, ispisujui svoje sonete.
Mada je u odanosti sonetnom obliku Ali pristajao i na opasnosti ritmiko-melodijske monotonije, on je, ipak, bio pjesnik naglaenog osjeanja eufonijskih vrijednosti jezika, pa se i vezani stih njegovih soneta (...) ne ukazuje kao unaprijed
odabrani kolski oblik pjesnikog umijea, nego temeljnom doivljaju primjeren
ritam cjelovitog, melodijski skladnog ucjelovljenja pjesme. (Durakovi 1998:17)
Nakon to se inilo da je slobodni stih zauvijek dobio bitku nad tradicionalnim, vezanim oblicima, sonet se, poetkom 21. vijeka ponovo vratio. Ovaj put kroz pero savremenih pjesnika kao to su Hazim Akmadi i Hadem Hajdarevi. Objavljujui sonetne
zbirke, koje su u bosanskohercegovakoj knjievnosti rijetke, ako se izuzmu Kulenovieve zbirke kasnih soneta, oni su povrdili da je sonetna forma vjena i aktuelna u svakom
vremenu i na svakom mjestu.
Akmadi je u zbirci Soneti, objavljenoj 2001, godine stavio pred itatelje plodove
dugogodinjeg rada na vremenu, odnosno na poetici epohe ve neprimjerenoj i stranoj,
ali zato i dalje jako zahtjevnoj pjesnikoj formi soneta.
U devet ciklusa raspodijeljeno je tano stotinu tekstova, koji sonetnu formu variraju
i iscrpljuju, dekliniraju i propituju u dijapazonu kunje i eksperimenta, zasigumo
jo neotvorenog i nedosegnutog u novijoj bonjakoj, pa i bosanskohercegovakoj
poeziji (...). Akmadi u ovoj knjizi pokuava teko breme vremena, eshatoloki duh,
upitnost i problematinost epohe udjenuti kroz uice tradicionalne forme, odnosno odjenuti u ruho soneta... (Grahovac 2001: 194)
Sonete na najraznovrsnije teme, kao to su ena, voda, zaviaj ili tradicija donosi
i knjiga pjesama Hadema Hajdarevia Na sonetnim otocima (2004). Tako se u zbirci
mogu nai polualjivi soneti, soneti kroz koje promie fina melanholija, pastoralni soneti, soneti zaviaja...
Iako godinama uvaavan kao pjesnik, Hajdarevi se ovaj put potvrdio i kao vrstan
sonetist. Kompaktnost zbirke odrava neprestano pjesnikovo razmiljanje o jeziku kroz
formu soneta, koji se u ovom sluaju javlja ne samo kao obavezujua forma ve i kao
integrirajui element.
Za razliku od estih naih pjesnikih iskoraka u svjetliju prolost, gdje se iz straha od novog vraa oprobanim tradicionalnim modelima, Hajdarevievo jezikostilsko iskustvo nudi nepregledna prostranstva izbora stilskih sredstava, mlazeva
novih znaenja i jedno moderno itanje poezije. (Piri 2000: 254)
Zakljuak
Pratei kontinuitet javljanja soneta u bosanskohercegovakoj poeziji, uoavaju se etiri
perioda.
Prvi period je kraj 19. vijeka, kada prve sonete piu Riza-beg Kapetanovi, Silvije
Strahimir Kranjevi i Josip Milakovi. Njihovi soneti kreu se u cjelini izmeu dva
tradicionalna opredjeljenja, izmeu linih i kolektivnih osjeanja, ljubavi i rodoljublja,
idealne drage i napaenog naroda.
Kao svojevrstan kriterij podjele izmeu autora prvog i drugog kruga u Bosni i Hercegovini, od kojih su prvi pjesnici romantiari, a drugi modernisti moe se uzeti i upotreba
oblika soneta. Iako u prvoj grupi sonete imaju Kranjevi i Milakovi, kao i Kapetanovi, tek su autori druge grupe afirmirali sonetni oblik s kraja 19. i poetka 20. vijeka kao
prestini oblik vezanog stiha i uspostavili svojevrstan kult forme. Naroito esto piu
sonetom anti10, ati11 i Dui12, dok Karabegovi ima tek etiri pjesme napisane u
ovoj strogoj formi.13 Ovi su pjesnici ostvarili kombinaciju tradicijskih i modernih formi
iskaza, gdje se tradicijsko i moderno pretapaju i prepliu ostvarujui sklad i harmoniju u
oblicima, sazvujima i kompozicijskim tehnikama.
Piui o atievom pjesnitvu, Zvonko Kova je u knjizi Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti istakao (2000: 235) da je bosanskohercegovaka moderna upravo impresionistikim pjesnitvom Muse azima atia i muslimansku knjievnu tradiciju u stvaralakom suodnosu s hrvatskom knjievnou obogatila novim tematskim i
oblikovnim sadrajima, pribliujui je opim evropskim knjievnim zbivanjima.
Sredinom 20. vijeka dolazi do sonetistike obnove. U ovom periodu sonete piu
Skender Kulenovi, Salih Ali i Sait Orahovac. Sonet je za njih kunja i izazov, ali i ispit
mogunosti pjesnikovanja u sloenom obliku na podlozi jaanja jezike samosvijesti.
Ovo je najoitije za Kulenovia, koji je esto isticao napor da se suoi sa samim inom
stvaralatva, ispitujui oblik i jezik kao nosioce svog nemira. Rije za njega nema jedno
odreeno znaenje, ona je kameleon u kojem se svaki put pojavljuju ne samo razne nijanse nego ponekad i razne boje (Tinjanov: 1990: 57).
Za ovaj krug pjesnika znaajna je tradicija, u kojoj je sadrana ideja dodira, odnosno neposrednosti koja povezuje, kada je rije o temporalnoj dimenziji, prolost sa
sadanjou, a pritom i bitno odreujui budunost. Barthovski reeno (Barthes 1979:
230), tradicija postaje poruka, jer novi smisao ne nastaje po naelu mimeze, analogije i
adekvacije s poznatim kulturnim smislovima, nego po naelu ouenja, kontrasta i kreacije ex nihilo, na ruevinama starih smislova (Orai Toli 1990: 55).
Sonet se mijenja, dakle, ponajvie iznutra, i svojim unutranjim sistemom reflektuje
poetiki svijet dananjice. Tako se pjesnitvo ne vraa tradiciji, ve je razvija iz perspektive savremenosti kojoj pripada.
I konano, etvrti period u povijesti bosanskohercegovake sonetistike, u kojem je
oito da pjesnitvo reproducira povijesnu stvarnost na nain da je interpretira, rekonstruira i ponovo stvara, poetkom 21. vijeka, otvaraju zbirke Soneti Hazima Akmadia
i Na sonetnim otocima Hadema Hajdarevia. Nastavljajui u poetskom maniru svojih
prethodnika, savremeni pjesnici otkrivaju dramu ovjeka pjesnika, koji je u stalnoj
potrazi za istinom.
Estetika kontrastne simbolike i poetskog gutanja prostora i vremena, specifinih
jezikih spregova ali i obnova tradicije, odrednice su koje se nameu kao okviri strogoj
pjesnikoj formi.
Osim izotrenim i mnogovrsnim esteticizmom motivike, knjievnim i kulturnohistorijskim evokacijama i stihotvorakim kompetencijama, soneti bosanskohercegovakih pjesnika grade specifinu semantiku prostora i vremena. Takva poezija nije samo
njihova i naa, ona je dar, proistekao iz susretanja sa drugim svijetom i ukrtanja prolosti i sadanjosti.
10 Oko
25% pjesama od ukupnog broja kod antia su soneti.

35% pjesama su soneti.
12 Oko 15% pjesama napisano u formi soneta.
13 Podatke o broju soneta kod pojedinih autora prikupio i objavio Sead Porobi u doktorskoj disertaciji
Ispitivanje razvoja versifikacije u poeziji Bosne i Hercegovine, odbranjenoj u Hamburgu 2007. godine.
11 ak
Na osnovu svega iznesenog, moe se zakljuiti da soneti u bosanskohercegovakoj

poeziji nisu ni stara ni naputena pjesnika forma. Naprotiv, oni su aktuelni i svevremeni. Danas, jednako kao prije stotinu godina, kada su se pojavili u bosanskohercegovakoj
knjievnosti.
Literatura
Barthes, Roland (1979), Knjievnost, mitologija, semiologija, Nolit, Beograd
Durakovi, Enes (1998), Bonjaka poezija XX vijeka, u: Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knj. III, Novija knjievnost Poezija, 7-32, Alef, Sarajevo
Funi, Danijela (2001), Sonet: od ishodita prema oksimoronskoj preobrazbi, Fluminensia,
god. 13, br. 1-2, 105-118.
Grahovac, eljko (2001), Soneti Hazima Akmadia, Diwan, br. 5-6, 194-196.
Horozovi, Irfan (1980), Na tragu Musina divana, u: Zbornik radova o Musi azimu atiu,
Institut za jezik i knjievnost, Sarajevo
Kova, Zvonko (2001), Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb
Kravar, Zoran (1993), Tema Stih, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskoga fakulteta, Zagreb
Kulenovi, Skender (1971), Eseji, Veselin Maslea, Sarajevo
Lotman, Jurij M. (2001), Struktura umjetnikog teksta, Alfa, Zagreb
Martinovi, Juraj (1983), Sonetni vijenac Franca Preerna, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd
Milievi, Nikola (1989), 100 hrvatskih soneta, Naprijed, Zagreb
Orai Toli, Dubravka (1990), Teorija citatnosti, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb
Piri, Alija (2000), Stil i tekst, Bosanska rije, Tuzla
Solar, Milivoj (2007), Knjievni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb
Tinjanov, N. Jurij (1990), Stihovna semantika, Veselin Maslea, Sarajevo
UDK: 821.112.2(497.5).09-94 Vukeli, V.
Ivana Prakaturovi: Tragovi prolosti Vilme

Vukeli u emancipaciji ena na slavenskom jugu
U osobnim memoarima Tragovi prolosti Vilma Vukeli pionirski progovara na prostoru
slavenskog juga o emancipaciji ena i potrebi oslobaanja iz zlatnoga kaveza graanskih
konvencija. U memoarima se slijedi obiteljska geneza idovskoga dijela autoriine obitelji da bi se potom predstavljali relevantni dogaaji i osobe koje su dominirale Osijekom
na smjeni 19. u 20. stoljee, svakodnevni ivot graanstva na prijelazu 19. u 20. stoljee:
obitelj, prehrana i stanovanje, djetinjstvo i mladost, rad i slobodno vrijeme, sveanosti i
puki obiaji, bolesti, osobne emocije, saloni... Vilma Vukeli vodila je dinamian ivot:
nakon deset maarskih godina (Budimpeta i Peuh), slijedio je studij u Jeni i Mnchenu, meuratno razdoblje provela je u Zagrebu, ali je due vremena proboravila u Parizu
i Berlinu. Historijski je paradoks da je Osijek upravo u meuratno vrijeme, dakle u doba
kada je njemaki kulturni identitet brzo gasnuo, imao vie knjievnika na njemakom
jeziku, i to prvenstveno ena: Vilma Vukeli, Leopoldine Rott/Enid Rott, Mathilde Hengl, ali i na hrvatskom jeziku: Josipa Glembay, Jagoda Truhelka. Neobina oaza jakog
enskog pisma, na elu s Vilmom Vukeli, predstavlja vrlo znaajno mjesto emancipacije
ena na slavenskom jugu, koju e kasnije nastaviti i Jagoda Truhelka koja je osobno, ali i
s obitelji, obiljeila kako prostor Hrvatske, tako i prostor Bosne i Hercegovine.
Kljune rijei: Vilma Vukeli, memoari, emancipacija, slavenski jug, njemaki jezik, ensko pismo
Traces of the Past in the Emancipation of Women in the Slavic South
In her personal memoirs Traces of the past, Vilma Vukeli talks like a pioneer about the
emancipation of women and the need for emancipation from the golden cage of civilian
conventions. In her memoirs, the family genesis of Jewish part of her family is followed.
Afterwards, relevant events and persons who dominated in Osijek at the end of the 19th
and the beginning of the 20th century are described. Some of the themes are: family, nutrition and habitation, childhood and youth, work and free time, festivals and customs,
diseases, emotions, and so on. Vilma Vukeli had a dynamic life: after 10 Hungarian
years (Budapest and Pecs), followed by studying in Jena and Munich, she spent the interwar period in Zagreb, but for a longer period of time she was in Paris and Berlin. It
is a historical paradox that Osijek had more authors who wrote in German, and it was
the interwar period when German cultural identity quickly went off. These authors were
primarily women: Vilma Vukeli, Leopoldine Rott/Enid Rott, Mathilde Hengl. Some of
440 Ivana Prakaturovi: Tragovi prolosti Vilme Vukeli u emancipaciji ena na slavenskom jugu
the authors also wrote in Croatian: Josipa Glembay, Jagoda Truhelka. Unusual oasis of
strong female writing, which was led by Vilma Vukeli, represents very significant place
in the emancipation of women in the Slavic South. It will later on be continued by Jagoda
Truhelka, who personally and with her family marked the territory of Croatia and Bosnia and Herzegovina.
Key Words: Vilma Vukeli, memoirs, emancipation, Slavic South, German language,
female literature
I.
Da je Vilma Vukeli pisala na hrvatskom, svojom snanom intelektualnou, energijom i
knjievnom nadarenou postala bi prva, odista velika spisateljica u hrvatskoj literaturi.
No poto je pisala na njemakom samo je roman Ljudi bez domovine publiciran u Beu, a
est preostalih, neobjavljenih romana zavrilo je u podrumu, u dva stara, pranjava kovega. (Obad, 1989:142)
Uvodne rijei prof. Obada govore kako je Vilma Vukeli posebna, stoga je i vrijeme da se ozbiljnije pozabavimo tom enom te izvuemo njezina djela iz zaborava. Ona
nije ivjela ivotom obine kuanice, nego je pisala, htjela studirati, bavila se politikom,
borila se za prava ena i sl., to njezina okolina i nije odobravala. Je li ju to sprijeilo u
djelovanju?
Vilma Vukeli ivjela je od 1880. do 1956. godine. Roena je u bogatoj osjekoj trgovakoj obitelji Miskolczy koja i s oeve i s majine strane vue korijen od maarskih
idova. Pohaala je graansku djevojaku kolu u Tvri. Dvije se godine kolovala u
Beu, a po povratku poela je suraivati s listom Drava. Prevodila je hrvatske pisce na
njemaki i to je izlazilo u mnogim gradovima. Spremala se za polaganje "velike mature",
a potajno sanja i o upisu na sveuilite, no o tome nije bilo ni govora u ono vrijeme. A
onda se Vilma zaljubila u mladog oficira Vukelia koji nije bio samo naoit mukarac u
predivnoj uniformi, ve je i sam bio poklonik literature i mladi pisac. Dugo je morala
ekati da bi postala gospoa von Vukelich, do 1902.
Ve sljedee godine (1903.) preselili su u Budimpetu, a potom u Peuh. U Maarskoj je rodila etvero djece, a nakon roenja najmlaega djeteta (1911.) u njoj se ponovno
budi buntovnik iz djevojakih dana i uvia da brak i porodica ipak ne mogu biti krajnje
odreenje njezinoga ivota i postaje jedan od prvih boraca za emancipaciju ena. U njoj
pobjeuje neutaiva elja za znanjem i zanimanje za drutvena zbivanja. Prvi korak u
tome pravcu bio je polaganje mature u Rijeci, a drugi je ve odvodi u Mnchen na studij
kemije. Tamo je puno nauila i iskusila o knjievnosti, tako da njezin prvi roman odie
ekspresionizmom.
Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije Vilma Vukeli nekoliko godina ponovno
ivi u Osijeku, da bi 1923. prela u Zagreb. Usprkos injenici da su izrodili etvero djece,
ona i suprug sve se vie otuuju jedno od drugoga, a i oba je sina izgubila u ratu.
Kada se govori o raznorodnim iskazivanjima beke moderne, ne proputa se prilika
spomenuti i emancipaciju ena. U Austriji je 1893. Rosa Mayreder osnovala Opeaustrijsko ensko udruenje, ali devet godina kasnije slijedio je Savez austrijskih enskih
udruenja pod vodstvom Marriane Hainisch. Iznenaujue je u ovome kontekstu da je i

jedna ena iz tzv. provincije dala svoj doprinos enskoj emancipaciji. Rije je, naravno, o
Vilmi Vukeli. U svojim memoarima Tragovi prolosti ona doivljeno i uvjerljivo izvjetava o tekoama da se ena oslobodi iz zlatnoga kaveza graanskih konvencija. Osobno
se nikada nije pomirila s ulogom "dobrog kunog duha" i "luksuznog objekta" i silno je
eljela studirati, to je u njezino vrijeme bilo gotovo neizvedivo.
II.
Na naslovnici memoara Tragovi prolosti Vilma Vukeli otmjenoga je dranja, pod eirom irokoga oboda s cvjetnim aranmanom. Seriozniji je dio kritike isticao da Vilma
Vukeli nipoto nije intonirala bidermajerski ulickan svijet. Ona je vie "razotkrivala
Srednju Europu, ne samo kao mjesto na kojem se jede kuglof i pije kava, nego i kao
mrano klupko povijesti" (Mirjana Lagundija). Za ene svoga vremena ona je iskazivala
zauujue pronicljive i otre sudove o graanskom svijetu s kraja 19. st. U velehvaljenoj austrijskoj carevini ona je kudila "zadrti tradicionalizam i nedostatak zbiljske naobrazbe" kod vladajue aristokracije, njezinu "sentimentalnost bez dubine" i "klerikalnu
orijentaciju". Energino je digla glas protiv socijalne podvojenosti drutva i nacionalne
ugnjetenosti Hrvatske, protiv potpune obespravljenosti ene, neumoljivih drutvenih
konvencija i krutih pedagokih mjera, nasrtala je na "stijenjene granice" ivljenja u provinciji, simpatizirala s buntovnom mladei...
Roman je podijeljen u dva dijela, a ini se da su ve i naslovi simbolini:
1) Kariica u lancu narataja
2) Sama protiv obiaja jednoga grada
U prvome dijelu opisuje grad Osijek, gdje se smjestio, ime je bogat, njegovu povijest, najotmjenije ulice, mjesta za izlazak... Kroz vizuru pojedinca oslikan je kulturni i
duhovni prostor graanskoga svijeta s kraja 19. i poetkom 20. st. u Hrvatskoj, prostor
koji jasno svjedoi da je naa zemlja bila dijelom srednjoeuropskoga duhovnoga prostora. Ovi memoari predstavljaju detaljnu sliku ivljenja u starom Osijeku, a poslije i u
Zagrebu. Kroz tu strpljivost i brinost da se neke stvari ne zaborave osjea se u svakom
trenutku da Vilma Vukeli zna za koga pie taj roman. Ona je istovremeno i lik i pripovjeda narator (Stani 1999). Pripovijedanje se odvija u perfektu, itamo prisjeanja iz
perspektive odrasle i zrele ene. Ona zauzima poziciju svjedoka jednoga vremena, tekst
je krajnje osoban. Takav nain i itatelju olakava identifikaciju s opisanim vremenom i
prostorom, a ta sjeanja imaju svoj unutranji (odnosi unutar graanskih obitelji) i vanjski (drutveni, gospodarski i politiki razvoj grada) aspekt. Njime eta preko stotinjak
osoba, i svi su oni cjelovita bia, bia sa svojim biografijama, i kao takvi postaju dijelovi
autoriine autobiografije. Isprepliu se razliiti diskursi: narativni, publicistiki, esejistiki, ak znanstveni. Kada bismo pojedine dijelove izdvojili, itali bismo o gospodarskim pitanjima, o idovskom pitanju, o enskim pitanjima, s naglaskom na prava ena i
dr. Vilma eli to bolje sve to doarati, ali kako sama kae:
Sve razne uspomene imaju neto zajedniko. Prolo se mijea sa sadanjim i vrlo je
teko probiti se do te daleke prolosti... Moramo se stoga probijati kroz raznorodne slojeve
svijesti i gotovo je nemogue ispod svih tih nadgradnji osloboditi izvornu uspomenu i ja-
sno razluiti to je to ovjek stvarno vidio i doivio, a to je naknadno u mislima dodano.

(Vukeli 1994:13-14)
U drugome dijelu Vilma je mlada ena, susreemo se s njezinim modernim idejama,
pogotovo kada su u pitanju osjeaji, tj. ljubav, te borba za prava ena, kritika mode toga
vremena i dr. Evo nekih njezinih miljenja:
Jer ovjek u ivotu ne bi smio biti ni pristojan ni dobar, samo bezobziran i tvrd. Ne bi
smio dopustiti da ga drugi prozru, nikada ne rei to stvarno misli, osobito ako namjerava vladati drugima, umjesto da dopusti da drugi vladaju njime... Pogotovo to vrijedi za
ene... Treba samo proitati moderne knjige, Ibsenovu Noru npr., ili Heddu Gabler... Jer
otuda se tek moe sagledati kakva je ena zapravo, to prieljkuje i emu tei, bez lane
uglaenosti koju nam ljudi poput gospoice Johann, koja sama nikada nije nita doivjela,
nastoje utuviti u glavu... (Vukeli 1994:141)
I sama sam se morala pokoriti mnogima od tih propisa. Morala sam se pokoriti logici
onoga govori se i trebalo bi, morala sam potovati zakone zlatne sredine, nisam smjela
razviti nikakve osobne sklonosti, ili imati elje i zahtjeve koji bi prevrili mjeru koja mi je
bila propisana drutvenim poloajem. Darovitost je bila nepoeljna i opasna, svaki javni
istup ene u najmanju ruku kompromitirajui, bez obzira na to da li se radilo o sklonosti
za likovne umjetnosti, pozornicu ili pak za neki temeljitiji studij. (Vukeli 1994:154)
Grozila sam se beskorisnoga dembelijskog ivota, imala odvie uroenog elana da bih
se s time pomirila, odvie inicijative da bih postala puki objekt o kome e odluivati drugi.
No, po svim predvianjima trebala sam cijeloga svoga ivota vegetirati kao to su to inile
gotovo sve gospoe iz mojega poznanstva predane uicima, povrne, nezainteresirane za
bilo kakva ivotna oitovanja, troei ono malo svojega ja na svakodnevne traeve i najui
obiteljski krug. I sama pomisao na to bila mi je uasna! eljela sam se po svaku cijenu izbaviti od takve sudbine, koja je u mojim oima sliila onoj zatoene ivotinje. Nisam htjela
postati poput njih, radije sve drugo negoli to! (Vukeli 1994:155)
Evo kako je jedan njezin udvara reagirao na njezine stavove:
Ko to rekoh, tih malih fukalica ima svih vrsta, ali malo je djevojaka s kojima se
moe prozboriti pametna rije, kao na primjer s tobom. Ali ti od sebe ini raritet. U ophoenju s tobom ovjek stekne dojam da nema posla sa ivom enom, nego, kako da ti to
samo objasnim, eto na primjer, s antikom vazom koja je izuzetno krhka i koju se stoga ne
usudi uzeti u ruke, onako muki. (Vukeli 1994:184)
U kavani je vidjela Milivoja, svoga buduega mua, i vrlo je snalaljivo dola do
njega prevela je pjesmu njegova oca na njemaki i ekala da ju on posjeti u znak zahvalnosti i tako dobije priliku za upoznavanje:
Milko nas je trebao posjetiti jednoga nedjeljnog poslijepodneva. Nita se ne moe usporediti s mojim uzbuenjem koje je prethodilo tom posjetu. Radovala sam se bezumno, ali
moja radost nije bila nita vea od mojega straha. Kako e sve to proi? (Vukeli 1994:189)
Za svoju ljubav s Milkom morala se boriti jer njezinom se tati Milivoj Vukeli nije
svidio. Potajno su se dopisivali, smiljali susrete, nadali se da e se ve neto promijeniti,
a sve to da bi ona bila s ovjekom kojega voli, a ne kojega joj drugi nametnu. Vilma se eljela udati za mukarca kojega je voljela, a ne za "dobru partiju" iz odgovarajueg stalea,
koju je za nju odabrala obitelj. U tomu je naposljetku i uspjela.
III.
Vilma Vukeli u Tragovima prolosti ispisala je prvu knjigu o enskoj emancipaciji na
slavenskom jugu. Pogrean pristup odgoju nije karakterizirao samo kolu, prakticiran
je prema djeci ve u roditeljskoj kui. Damama iz dobrostojeih obitelji nije bilo doputeno baviti se vlastitom djecom. Ona su bila preputena strogim pedagokim mjerama
guvernanti, dovedenih s njemakog govornog podruja. Bez trunke osjetljivosti i dobrote, bez imalo strpljenja i razumijevanja za djeji uzrast, gradile su one svoj autoritet na
beutnoj dresuri. Ako bi i roditelje uspjele pridobiti za svoju krilaticu "Tko voli svoje
dijete, strogo ga kanjava!", postajale su prava mora za dobar dio gospodske djece. Glavni
je cilj takvoga odgoja bio: u samom zaetku zatrti svaku osobnost djeteta, usaditi u njega
poslunost i bespogovorno prihvaanje normi iz svijeta odraslih.
Iz specifino enskoga ugla promatranja Vilma Vukeli izvjetava o modnim nastranostima koje su na prijelazu stoljea bile nametnute enama, onemoguavale im
slobodu kretanja i svaku prirodnost. Jo je traginije to to su ambiciozne majke i svoje
keri u njenoj dobi izmeu 10 i 13 godina podvrgavale istoj torturi: noenju korzeta
radi postizanja "osinjeg struka", visokim potpeticama, zahtjevnim frizurama, pretencioznim haljinama i eiriima. Djevojicama je tako bilo uskraeno djetinjstvo i zarana su
bile pretvorene u groteskne modne lutke. Bila je to izravna priprema za njihovu kasniju
ulogu pukog estetskog oplemenjivanja ozraja u domovima znatno starijih mueva. U
dobrostojeim graanskim obiteljima za enu nije bilo nikakva posla niti odgovornosti:
o rublju se brinula pralja, sobarice su odravale red u kui, djecu su odgajale guvernante,
na trnicu su odlazile i u kuhinji gospodarile kuharice. O muevljevim poslovima ena
nije znala nita, da se ne bi nepotrebno optereivala. Monotoniju i besposlenost ivota
u tim kavezima od udobnosti i reda dame su nakratko prekidale "povjerljivim razgovorima" za popodnevnih druenja uz kolae i kavu, ili uzbudljivom lektirom trivijalnih ljubavnih romana. Iako su smisao svoga ivota trebale nalaziti u uljepavanju radne
svakodnevice svoje gospode mueva, paradoksalno je da su dame iz boljih kua jedva
neto znale o ljubavi, a o seksualnosti gotovo nita jer brakovi su sklapani iz interesa, po
nahoenju roditelja, a da nevjestu nisu ni pitali. Govorilo se da se ljubav raa kasnije u
braku, da su se tako udale bezbrojne djevojke i postale sretne supruge.
Mukarcima je bila nametnuta obaveza da prije enidbe ostvare karijeru i steknu
imetak kako bi obitelji mogli ponuditi lagodan ivot. Zato sklapanje braka za njih u pravilu nije dolazilo u obzir prije navrene etrdesete godine, dok su djevojke udavali u dobi
od 17-20 godina. Da bi ublailo takav nerazmjer, graanstvo je mlade djevojke ostavljalo
bez najelementarnijeg predznanja o spolnosti. Muevima se preputalo da u njima pobude onoliko enstvenosti koliko je njima odgovaralo.
Napokon, memoari su i pria o jednome ivotu, o jednoj ljudskoj osobnosti: ta privatna povijest izreena je ovdje nenametljivo, preteno u funkciji ilustrata za ope stanje duhova. Ipak kroz ova sjeanja upoznajemo energinu mladu enu nespremnu da
slui samo kao "luksuzni objekt" u utogljenom svijetu graanskoga blagostanja. Ona
postavlja zahtjev na vlastitu osjeajnost, na individualistiku posebnost, trai pravo na
obrazovanje i javno djelovanje. U njoj je neprestano prisutno eruptivno nezadovoljstvo
nepravdama: privilegijama svih vrsta, ona iskonski osjea sa svim stradalnicima i tim
osobinama zadobiva nae simpatije i potovanje.
U njenom djelu pulsira ivot, diktiran mijenama u vremenu i ljudima samim. Time
ona zasluuje da je zavolimo kao prvog stvarnog knjievnika Osijeka i da u njenom romanu i komplementarnim memoarima mladi narataji upoznaju jedan svijet, njima danas posve stran, ali iz koga se ipak razvilo mnogo toga to ini sadanju stvarnost grada
i osnovu naeg ivota.
IV.
Memoari Vilme Vukeli zavravaju s godinom 1904., dakle u vremenu kada su njezin
obiteljski ivot i spisateljska aktivnost jo bili u zaetku. Zato je sretna okolnost da su
sauvane njezine Putne biljeke iz 1912. godine, na koje knjievni istraivai do sada
nisu obraali pozornost. One pruaju uvid u teku duevnu borbu jedne poduzetne ene.
Unazad deset godina Vilma je supruga hrvatsko-austrijskoga asnika i knjievnika Milivoja Vukelia i rodila mu je ve etvero djece. Ipak, mladalako bavljenje progresivnim
skandinavskim autorima, neutaiva e za znanjem i udnja za knjievnim oitovanjem
nisu joj davali mira. Ve prve zabiljeke upuuju na "podijeljene osjeaje" i unutranju
razdrtost:
"Veliki dio moga ivota ispunjen je djecom ali to ipak nije sav moj ivot!... Zar nita
neu postii, iako sam puna snage i plama?"
20. listopada 1912. ona napokon prevladava munu patnju rastanka od obitelji i putuje u Budimpetu, Berlin i Jenu s dvostrukim ciljem pred oima: pronai izdavaa za
suprugove pjesme i posvetiti se studiju politike ekonomije. Ove Putne biljeke, ispisane
u dnevnikoj formi, ispostavljaju se potom kao psiholoka kronika dvostrukoga neuspjeha.
Ve u Budimpeti ogorena je arogancijom ljudi u tisku i beutnim kalkulacijama
novinara. Dok je njezin suprug besplatno slao svoje priloge, vaio je za "neobuzdanog genija". Onoga asa kada je zatraio honorar, proglaen je "afektiranim sanjarom". Njezini
su vlastiti feljtoni odbijeni jer navodno ne odraavaju duh vremena. Iako Vilma u to vrijeme ne pati od ambicije da je smatraju knjievnicom, ona ipak estoko protestira protiv
knjievnog pomodarstva velegrada i odbija podrediti se trenutno vaeem ukusu. Poduzetna i odluna "da slui svome suprugu" probila se u Berlinu do znaajnih novinskih
izdavaa i znanstvenika, da bi se na kraju morala suoiti s poraavajuom ocjenom da
je Milivojeva literatura tek "Poezija na gimnazijskom nivou!" Zadivljujue je da Vilma
Vukeli nakon takvih iskustava uope nalazi snage i samopouzdanja za daljnje pisanje.
Putne biljeke zato su dragocjeno upuivanje da u emancipatorskim nastojanjima
ne treba gledati puki hir besposlenih gospoa, nego jednu temeljitu preobrazbu. ene s
prijelaza stoljea morale su upeti sve snage ne bi li savladale izvanjske, ali i unutarnje otpore. Iskustvo iz Jene nije sadravalo samo gorinu poraza. Duboko poniknue u vlastitu
psihu donijelo je i spasonosnu spoznaju: "Sloboda otpoinje s unutranjom slobodom, ne
samooslobaanjem."
Ve sljedee godine Vilma e otputovati u Mnchen da bi se ovoga puta nepokolebljivo prihvatila studija biokemije, ali pucnjevi iz Sarajeva 1914. sprijeili su je da ostvari
toliko eljeni cilj.
Tragovi prolosti svjedoanstvo su o " jueranjem svijetu". Vie od dva stoljea Hrvatska je gospodarstveno i kulturno bila dio objedinjenoga srednjoeuropskoga prostora,
o emu s razliitih aspekata svjedoi i ova knjiga. Jer ona nije samo autobiografija jedne snane i buntovne enske osobnosti, ona nije samo povijest jedne obitelji u burnome
vremenu, nije samo literarna kronika grada Osijeka: ona je sve to skupa i znatno vie
od toga knjievno nadahnuti prikaz one unutarnje, suptilne strane povijesti AustroUgarske Monarhije, koja obino izmie historiografima. Protagonistima politikih i ratnih
igara ovdje je uskraena rije; preispitivanje je ovo graanskoga naina ivljenja, njegove
svakodnevice u znaku kunih briga i radosti, u znaku tradicija koje ostvaruju prisnost
ambijenta, ali i prijee daljnji razvoj. (Obad 1994:1)
Budui da je bila iznimno hrabra ena, koja odluno i samosvjesno trai pravo na
vlastitu osjeajnost, na individualistiku posebnost, na izobrazbu i javno djelovanje, za
kraj bih joj uputila rijei koje je Pavao Pavlii u svome Rukoljubu uputio Mariji Juri
Zagorki:
Kada biste vi samo znali koliko nam nedostajete! Nedostajete nam moda onoliko koliko smo mi nedostajali vama u vaem usamljenikom ivotu. Na gubitku smo i mi i vi. Jer,
vi ste uranili u svemu, i moda bi tek ovo bilo vrijeme za vas; a mi smo tek danas svjesni
koliko nam je potrebno ono to ste nam vi mogli dati. (Pavlii 1995:7)
Literatura
Matanovi, Julijana (1994), Sedam nepoznatih romana (Vilma Vukeli: Tragovi prolosti, priredio i preveo dr. Vlado Obad, Matica hrvatska Osijek, 1994.), Forum 9/10 (Zagreb), 738-742.
Obad, Vlado (1989), Slavonska knjievnost na njemakom jeziku, RO Zrinski TIZ, akovec
Obad, Vlado (2003), Esekersko graanstvo u djelima Vilme Vukeli, Knjievna revija 3 (Osijek),
prir. K. Peternai i Z. Kramari, 101-120.
Obad, Vlado (2005), Vilma Vukeli u duhovnom ozraju hrvatske lijeve inteligencije, Knjievna
republika 5/6 (Zagreb), 193-200.
Pavlii, Pavao (1995), Rukoljub: Pisma slavnim enama, SLON, Zagreb
Sabli Tomi, Helena (2005), Gola u snu: o enskom knjievnom identitetu, Znanje, Zagreb
Stani, Brankica (1999), O memoarima Vilme Vukeli, Kolo 4 (Zagreb), 270-279.
Vukeli, Vilma (1994), Tragovi prolosti, Matica hrvatska, Zagreb
Vukeli, Vilma (1997), U stijenjenim granicama, Matica hrvatska, Osijek
UDK: 821.163.42]: (497.6).09
Marina Protrka timec: Svoja, uena, nikad

zadobivena: Predodbe Bosne u novijoj
hrvatskoj knjievnosti
Dugotrajna percepcija vlastitog geopolitikog prostora kao predzia kranstva (Antemurale Christianitatis) u hrvatskoj je knjievnosti povezana s vizijom neprijateljskog,
prijeteeg Istoka. Strah od vojne nadmoi, kulturne i religijske razliitosti povijesno su
utemeljivale diskurzivno stvaranje politike granice prema Bosni. Poimanje Bosne i pripadajueg stanovnitva kao Turaka u hrvatskoj se knjievnosti 19. stoljea, dosljedno
prevladavajuoj ideologiji sveslavenske (kasnije junoslavenske) uzajamnosti, drastino
mijenja, o emu svjedoe onodobni diskurzivni spomenici jaajuem interesu za istokrvnu brau drugog vjerozakona. Teme i prilozi u tadanjoj knjievnoj periodici, putopisima (Matije Maurania, Ivana Kukuljevia Sakcinskog, Adolfa Vebera Tkalevia),
novelama i romanima (Ksavera andora Gjalskoga, Josipa Eugena Tomia) i epici (npr.
Luke Botia) na novi nain koncipiraju granicu vlastitog identiteta prema Bosni. Ubrzano upoznavanje svoga koje je istodobno blisko i posve nepoznato u ovom je sluaju istodobno posljedica nacionalnointegracijske ideologije, ali i orijentalistike enje za egzotinim Drugim. Takav odnos prema Bosni kao svome koji, zbog kulturnih, geografskih,
vjerskih ili politikih razloga jo-nije ili vie-nije dio podrazumijevane vlastitosti
osvjetljava liminalnost polazinog identiteta. Metodoloki, tekst problematizira uinke
niza tzv. diskurzivih teorija koje, traenjem slika, predodbi ili upisanih ideologija, zaobilaze kompleksnost knjievnog teksta.
Kljune rijei: hrvatska knjievnost, predodbe Bosne, predzie kranstva, Matija
Maurani, ideologije, identitet, nacija, kritika
Our, Wanted, Never Gained:
Perceptions of Bosnia in Newer Croatian Literature
In Croatian literature long-lasting perception of Croatias geopolitical territory as the
bulwark of Christianity correlate with the vision of hostile, threatening East. Its military predominance as well as cultural and religious distinction supported the discursive
creation of the political border to Bosnia. The conception of Bosnia and its population
as Turks in the 19th century Croatian literature, what was the consistent and prevalent Panslavic (later South Slavic) ideology, was dramatically changed, as we can see in
the contemporary discursive monuments, to the growing interest in brothers with the
448 Marina Protrka timec: Svoja, uena, nikad zadobivena: Predodbe Bosne u novijoj...
same blood and different religion. Themes and articles in literary periodicals, travel
books (Matija Maurani, Ivan Kukuljevi Sakcinski and Adolfo Veber Tkalevi), short
stories and novels (Ksaver andor Gjalski, Josip Eugen Tomi), as well as epics (Luka
Boti) conceive the border of their own identity towards Bosnia in a quite different way.
Getting to know their own identity, which is at the same time familiar and completely
unfamiliar, is the consequence of the integrative national movement as well as the result
of orientalistic yearning for the exotic Other. In the paper, I have shown that the main
strategies of discursive creation of the East, border and narrative identity, founded trough the Croatian literature of the 19th century, resisted in later, 20th century narratives.
Methodologically, the paper points up disposability of ideological criticism (discursive
theories) to cope with subtle complexities of literary texts.
Key Words: Croatian literature, views of Bosnia, bulwark of Christianity, Matija Maurani, ideologies, identity, nation, criticism
Dananji bi se prouavatelj kolektivnih imaginarija, geopolitikih predodbi i identiteta
mogao usporediti s promatraem pokretnih slika, prethodnicom kinematografa, kako
ga opisuje Ivo Andri u svojoj Panorami. Usporeujui vlastiti pogled i iskustvo od djeake do zrele dobi, njegov pripovjeda postupno postaje svjestan injenice da u postojee slike upisuje osobne koordinate, da ih s vremenom mijenja i prilagoava vlastitom
gleditu i dioptriji. Naizgled fiksirane i statine slike pokazuju se ovisnima o motritu
iskaznog subjekta, o nainima na koji se iz svoje prividne distance upisuje u koordinate
nepomine slike, stvarajui od njezinih likova i kulisa ive aktere vlastitog svijeta. Analogno tome, predodbe koje imamo o drugima pokazuju se konstitutivnim dijelom vlastitog samodefiniranja, time istodobno stvarne koliko i imaginarne, naslijeene koliko i
potvrene vlastitim ivotom: iskustvom, tijelom, senzibilitetom i spoznajom.
Percepcija Drugoga zato manje nego o promatranome, vie govori o onome tko gleda. Promatra se izlae s obzirom na objekte promatranja i naine na koje ih predstavlja
i meusobno povezuje. Razlikovanje izmeu promatraa i promatranoga time gubi onu
unaprijed zamiljenu podjelu uloga na aktivnu i pasivnu, vraajui pogled u smjeru iz
kojeg je pokrenut, pa gledatelj, poput imieva lirskog subjekta u pjesmi Hercegovina, na
koncu sam postaje objektom promatranja.
Objektivni, distancirani promatra, zaogrnut sigurnou obrazovanog, zainteresiranog mukarca, esto putopisca i istraivaa, postao je popularan kroz 19. stoljee koje
je, meu ostalim, obiljeeno i snanim radom na razlikovanju nacionalnih identiteta.
Putopisci otkrivaju druge zemlje i krajeve, obogauju vlastitu kulturu spoznajama
drugaijeg, najee egzotinog prostora, ime otvaraju prostor osobnim i kolektivnim
samopredodbama. U prednacionalno vrijeme te su predodbe uvjetovane civilizacijskim i religijskim razlikama, kao npr. Putu po Dalmaciji (1774) Alberta Fortisa u kojem
se autor predstavlja kao putopisac i kao zainteresiran i benevolentan znanstvenik. Njegova predodba Morlaka kao plemenitog divljaka (noble sauvage) vano je mjesto onodobnih kolektivnih samopredodbi prosvijeenog Zapada, ali i osobnog samodefiniranja
putopisca kao mukarca, dentlmena i znanstvenika. Morlaci su za Fortisovo doba dovoljno egzotini da pisanje o njima izazove pozornost uglednih knjievnika, mecena i
znanstvenika, pa njegov izvjetaj ima niz kulturnih, drutvenih i politikih implikacija.

Meu ostalim, omoguio je irenje popularnosti morlake pjesme, Hasanaginice koju
prema Fortisu J. W. Goethe prevodi na njemaki jezik.
Nakon romantizma zanimanje za Morlake, sukladno politikim i kulturnim promjenama, opada, a pozornost se premjeta na razdjelnicu prema istonim, balkanskim,
otomanskim susjedima. Ranije prvenstveno civilizacijski i vjerski obiljeena razlika
prema istonim susjedima, trajno upisana u percepciju hrvatskog (ilirskog, slavenskog)
prostora kao predzia kranstva (Antemurale Christianitatis) u novijoj hrvatskoj knjievnosti poprima recentne sekularne obrise. Kranstvo koje je u ranijim tekstovima,
primjerice u Gundulievu Osmanu, funkcioniralo kao uporite kolektivne identifikacije,
kroz 19. stoljee ustupa mjesto novoj, sekularnoj religiji naciji. Vizija neprijateljskog,
prijeteeg Istoka, barbarskog, azijskog kopita, sada se u irem konceptu sveslavenske uzajamnosti koji ukljuuje i nacionalno zajednitvo s istokrvnom braom drugog
vjerozakona drastino omekava. Tako se i kroz priloge u onodobnoj knjievnoj periodici, putopise Matije Maurania, Ivana Kukuljevia Sakcinskog i Adolfa Vebera Tkalevia, novele Ksavera andora Gjalskoga, roman Josipa Eugena Tomia, kao i epiku
Luke Botia jasno razaznaju novi koncepti vlastitog i tuih identiteta. U skladu s njima
se i Bosna poima kao topos istodobno istog i vlastitog, ali i stranog i egzotinog tueg.
Onodobne predodbe Bosne nastaju pod utjecajem dvaju dominantnih tendencija: sve
jasnije izraene nacionalnointegracijske ideologije, ali i orijentalistike enje za egzotinim Drugim. S druge strane, opravdano je pitanje kako izbjei zamci koju prepoznavanje kolektivnih predodbi u pojedinanim knjievnim tekstovima implicira: niveliranju, svoenju razliitih stavova, senzibiliteta i opusa na isto. Zamci da se, primjerice,
percepcije Istoka, Zapada, krana i Turaka kod Ivana Maurania i Ive Andria svedu
na isto. Kako izbjei zamci da se, traei ideologeme i imageme, previde figurativnost i
alegorinost, svojstvene knjievnom izrazu? Niz suvremenih teorijskih pristupa usmjerenih prema tekstualnoj proizvodnji identiteta, kulturalni, enski, postkolonijalni, queer
studiji, kritika analiza diskurza, novohistorizam ili imagologija, primjerice, iako posve razliitih metodolokih i ideolokih polazita, na isti nain pristupaju knjievnim
i neknjievnim tekstovima. Unutar ovih teorijskih paradigmi se, krajem osamdesetih,
profilirala i doktrina politike korektnosti kao mjerila prosudbe nekog teksta (usp.
Biti, 2000: 222-223). Njihova metodoloka usmjerenost na detekciju ideolokih sadraja
u tekstovima postaje upitna u trenutku kad zaobie ili zanemari zaudnost, slojevitost,
vieslojnost, metaforinost i vieglasje svojstveno u prvom redu knjievnom tekstu. Nestajanje razlike u pristupu knjievnim i neknjievnim tekstovima koji se kao dogodio
kao dio spomenutog interpretativnog obrata, zapravo pokazuje da je iz vida nestalo
znanje o stupnjevitim prijelazima stare retorike. Meu ostalim, kako je pokazao Antoine
Compagnon (2007: 59 i dalje), to znai i zaborav onoga to se tradicionalno nazivalo
alegorijskim. U tradicionalnome hermetikom smislu, kako pie (ibid. 60), alegorija je
metoda tumaenja tekstova, sredstvo kojim se tekst moe i dalje tumaiti poto se odvojio od svoga izvornog konteksta. Grci su alegoriju zvali hyponoia, oznaavajui skriveno
ili potajno znaenje koje je otkrivano u Homera, onda kad se traila isprika za ponaanje
bogova koje se inilo sablanjivim. Alegorija izmilja drugo, kozmoloko, psihomahijsko, prihvatljivo znaenje ispod doslovnosti teksta: ona izmiruje stilistiku distinkciju i
juridiku distinkciju. Ona je egzegetski model koji slui da aktualizira tekst od kojega
nas dijele vrijeme i obiaji (u svakom sluaju kultura) (ibid.).
Takvo alegorijsko, anakrono, kako ga naziva Compagnon, tumaenje tekstova protumaeno je, unutar rasprave o kanonu (usp. npr. Herrnstein Smith, 1988: 59-50), kao
strategija odravanja kanonskih autora i tekstova. Te interpretacije, smatra Hernstein
Smith, kanoniziranim tekstovima pridaju obiljeja koja nisu spojiva s autorskim habitusom ili vremenom nastanka djela. Takvu alegorizaciju ona dri spaavanjem teksta, skrivanjem vrijednosti nespojivih sa zapadnjakim humanizmom. Brutalnost, bigotizam, rasni, seksualni ili nacionalni ovinizam se zakrivaju premjetanjem zanimanja
na neku apstraktniju, univerzalnu razinu na kojoj tekst izgleda prihvatljiviji i lake se
interpretira (usp. Protrka, 2008: 37-38). Ove tvrdnje Barbare Herrnstein-Smith, ne mogu
se, naravno, povratno proglasiti odgovornima za ono to je nakon njih uslijedilo. Spomenute strategije zakrivanja nepoudnih ideologija u odabranim tekstovima danas su
zamijenjene radom na raskrinkavanju etike i politike odgovornosti teksta, traenjem
upljina, krivih srastanja i mjesta koja unutar teksta razotkrivaju nesvjesnu, ideoloku,
mranu ili, najire reeno, kontradiktornu narav autora i/ili djela. Na tom zadatku teoretiar ostaje u superiornom poloaju, nepotkupljiv, otporan na zavodljivost figurativnog
iskaza svojstvena knjievnosti, nedostupan aroliji koja se odigrava u djelokrugu njezine
aure, raz-o-aran. Svaki tekst, fikcionalni i nefikcionalni ostaje isti, jer se u svima trai i
nalazi isto i jer je izgubljena razlika unutar knjievnog polja prenesena na teorijsko. Zaudnost, igra, inventivnost, dar kvalifikativi koji su bili vezivani uz knjievnost, danas
se ostvaruju drugdje (usp. o tome Kronick, 1999: 155; 171-175).
U nastavku teksta ponudit u nekoliko slika, predodbi Bosne vidljivih u djelima
hrvatskih knjievnika kroz 19. i 20. stoljee. Zadrat u se na mjestima koja otvaraju
mogunosti ideolokog prebrojavanja vjernika i nevjernika, nas i njih, te pokazati kako
takva mjesta u pomaknutom, alegorijskom kljuu, omoguuju posve drugaiju interpretaciju.
Na poetku valja spomenuti Pogledu u Bosnu (1842) Matije Maurania, estetski,
anrovski i ideoloki nezaobilazan tekst ilirizma. Maurani svoj poduhvat i pripovijedanje motivira prije svega svojom fascinacijom Bosnom i domoljubnom eljom da
upozna ovu blinju tursku krajinu (171). Ve kroz samu najavu putovanja, Maurani
izvjetava o nepropusnoj istonoj granici i kolektivnom neznanju onoga zapadnjakoga
mi koje je tom istoku okrenulo lea kako bi se uvjerilo to se u izobraenom zapadu
radi. Od ono doba, ini se, da se jo nismo natrag okrenuli, ve sveer na zapad gledajui,
nauismo se poznati i Nijemce i Talijane, i Franceze i Engleze bolje neg nas samih, a o
svem ostalom svijetu znasmo samo toliko, koliko se mogasmo nauiti od blinjih naih
zapadnih susjeda, koji naravno ni sami skoro nita o Bosni ne znadu (ibid.).
Kolektivno neznanje o ovom dijelu nae Ilirije postavljeno je kao ishodina toka
puta i pisanja, pa se Mauraniev izvjetaj moe itati kao trud da se kolektivna, nacionalna pozornost s onih strana svrne na vlastito ili srodno. Time se upisuje u niz
onodobnih strategija utemeljenja vlastite nacionalne identifikacije koja se dogaala kroz
standardizaciju jezika, knjievnosti, povijesti i kulture u najirem smislu. Za identifikacijsko ja sam ja i u ovom je sluaju bila nuna negacija ja nisam ti ili ja sam ne-ti. To
znai da je svoje/ilirsko postavljeno istodobno nasuprot Istoku (Tursko carstvo) i Zapadu
(Mauranievi Nijemci, Talijani, Francezi, Englezi). Unutar tih opreka Bosna funkcioni-
ra kao specifian, liminalni prostor: prostor koji je istodobno ja i ne-vie-ja ili jo-ne-ja.
Zapad je, s druge strane, jasno odijeljen: u Smrti Smail-age engia Ivan Maurani o
njemu govori kao o puku svijeta ostalog. Konkretno, u treem pjevanju sveenik prieuje i blagosivlje etu koja, osloboena konkretnih osobnih i nacionalnih identifikacija, desnici podoba se vinjoj. Sredinji dio njegova govora organiziran je oko otpora
nemani turskoj koju prua slavni krst podno Lovena i neznanja (iz nizina, otkud
vida neima, Maurani, 1958: 123) iz kojeg svijeta puci ostali ove borce nazivaju barbarima. U djelima dvojice Maurania tako se izotravaju dvije razliite perspektive:
jedna je prepoznatljiva u sintagmi izobraeni svijet (tako mi vidimo zapad), a druga
u vrijednosnoj oznaci barbari (tako zapad vidi nas). Objema im je suprotstavljen svijet turske nemani (ibid.) koju kod starijeg Maurania utjelovljuje lik svirepog vladara
Smail-age engia, ija zvijezda do kraja spjeva, mora, kao ilustracija svim tiranijama
ovog svijeta, pasti. Tiranin neograniene moi na koncu je samo lutka koja se, na udar
noge, klanja krstu kojeg je porobljavala. Krst Ivana Maurania, shvaan tek kao simbol
kranstva, ovdje se moe itati prije svega kao utjelovljenje ideala slobode, jednakosti i
bratstva koje je Francuska revolucija, imajui na umu prvenstveno klasne nejednakosti,
postavila kao vlastito naelo. Te ideale Ivan Maurani postavlja nasuprot despotskim
vladavinama, uzurpaciji moi u rukama pojedinca, ime se njegov spjev, objavljen 1846,
kontekstualizira u okviru multietninih previranja koja se u ovo vrijeme dogaaju u Austrijskom Carstvu, a ne u kontekstu tada zapravo neaktualnog turskog pitanja.
Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu krajinu uinjen 1839-40 po jednom domorodcu
(1842) Ivanova brata Matije Maurania razlikuje se od onodobnih i kasnijih putopisa po putopievoj nemoi ili odbijanju da se othrva povratnoj snazi pogleda koji mu
njegov predmet uzvraa. Uobiajena monologinost putopisnog diskursa, potreba da se
ispripovijedanom da patina vlastite kulture, koja je prepoznatljiva i kod Fortisa i kod
Kukuljevia Sakcinskog koji neto kasnije takoer putuje Bosnom (Putovanje po Bosni,
1858), kod Maurania je zanemariva. Njega od poetka savladavaju i putovanje i tekst.
Na putovanje kree posve nespreman, bez ikakvih pomagala i opreme: nekoliko puta,
izbjegavajui legalan prelazak granice, zaluta, pri emu nema ni ibice ili kresivo kojim
bi, u zimsko doba, zapalio vatru. Kad se konano domogne one strane, posve se predaje
diskursu koji tamo zatjee, pa njegov tekst vrvi umetnutim priama, glasovima drugih
likova i kulture koja se ne da disciplinirati izvanjskim promatraem. Tek u drugom dijelu knjige, naslovljenom Razline opaske o Bosni, putopisac se otima narativnosti teksta,
pokuavajui zadrati izvanjski, objektivirajui stav. Ipak, i tamo progovara otpor promatranoga, kao u opisu sljedee anegdote: Turci kad iu po varou, onda glavu prignu
dolje i poda se gledaju () Ja sam bio rad da vidim, kakove su zgrade izvana, pak nisam
mogao glavu nositi dolje. Zato sam stotinu puta bio psovan od Turaka, i rekli bi mi: to si
digao glavu kao kera (pas), pak gleda okolo kao da strvinu trai! Zar ne moe ii ovako
s prignutom glavom kao ovjek? (210)
Na ovom mjestu postaje jasno da je definicija ljudskog: hodati kao ovjek, jesti kao
ovjek, govoriti, odijevati ili se moliti kao ovjek, uvjetovana konkretnim prostornim i
vremenskim koordinatama. Maurani u izvjetaju sa svog kratkog puta otvara prostor tom drugaijem konceptu ljudskog koji zatie u onoj krajini Bosni. U skladu s
time doputa da ga se ui odijevati se i ponaati ljudski, jer su njegovi domaini optimistini i smatraju da ga je mogue nauiti, iako se rodio kao vabo. Time se otvara
zanimljiv preokret: objektivacija putopieva pogleda i glasa ustupa mjesto povratnom

pogledu Drugoga. Time se Drugi otima pasivnosti koju mu promatra dodjeljuje, ustanovljujui novi poredak: ja nisam strvina, ni objekt, a ti nisi pas. Maurani ga benevolentno proputa u vlastiti tekst, otputajui, prema vlastitom svjedoenju, vlastitu mentalnu prtljagu, unaprijed skovane namjere i identitete. Bosna na koncu postaje njegovo
pravo utoite, pa svojoj brai, umjesto povratka, alje pismo u kojem stoji: Ja ne znam,
kad u se povratiti kui, jer sam ja, bojim se, samo za ovu zemlju roen, turci me jako
ljube radi velike mudrosti, kako kau; a raja sve vema i vema povjerenje u me stavlja,
i otud ne more drugo slijediti, nego mitra na glavu ili kolac u dupe. (Pismo Antunu
Mauraniu, iz Sarajeva, na dan Male Gospe 1848; ibid: 230-231)
Za razliku od Maurania, ueni i plemeniti Ivan Kukuljevi Sakcinski u Putovanju
po Bosni, objavljenom 1858. zadrava perspektivu povlatenog putopisca, uenjaka koji
putuje sa svim tada dostupnim lagodnostima. Ugouju ga podjednako muslimanski
i kranski velikodostojnici, pa mu ivot nije, kao Mauraniu, izloen nizu pogibelji:
jedini strah koji na putu proivljava je pred vodom koju treba pregaziti na konjima. Njegov je iskaz distanciran, objektivan i promatraki, pa u svom izvjetaju donosi zakljuke
poput ovog: Razliite su uti, koje probudi u ovjeku putovanje po Bosni. Ravnoduan
putnik inostranac, kad prodje kroz Bosnu, moe se diviti velianstvu prirode i liepoti
njekih predjelah, ali o narodu e rei da je prost, glup i divji, a zemlja da je sasvim barbarska i da neima velikih prednostih pred najneizobraenijimi zemljanu svieta. Domoljubni
putnik naega naroda mislit e pako tunim sercem na alostnu ovu zemlju ili ju je skroz
proo ili u nju samo zavirio. Na putu svome nije dakako ni on vidio drugo do golemih i
gustih planinah, pustih dolinah, zaputenih poljah, razsutih selah, oborenih gradovah,
neradjenih ve samo po marvi i konjih izgaenih drumovah, neuredjenih potokah, zanemarene marve i konjah, razderanih ljudih. Ali kad pogleda dublje u zemlju i narod, budi
koje vjere1, vidi da u zemlji lei mnogo bogatstva, a u ljudih mnogo dobra sakrivena. U
maniri prosvijetljenog kolonizatora, Sakcinski (1858: 111-116) opisuje nehajnost, lukavost, mrnju i zaostalost bosanskih naroda, smatrajui kako je glavni uzrok nazadovanja
prevladavajui duh proroka od Meke i Medine. Stoga, optirajui za pripojenje Bosne
naprednoj austrijskoj vlasti, zakljuuje: Duh prosvjete i napredka moe se usaditi u Bosni samo putem probudjene narodnosti i samosvjesti, dok ova spava, ostat e i Bosna u
barbarskom mertvilu s kojim se nemoe nijedan narod spasiti.
Kao i Ivan Maurani, istonjaku vladavinu, duh proroka, kako je ovdje naziva,
Kukuljevi Sakcinski povezuje sa zaostalou, zanemarivanjem dravnog ureenja i brige o podanicima. Tim bi se kvalifikativima, kao i Maurani, mogao ubrojiti u austrijske
kolonizatore i islamofobe, ime bi se slagao niz protuturskih i proaustrijskih imagema,
pokazala njihova trajnost unutar jedne kulture, dok bi slojevi teksta koji svjedoe autorski senzibilitet, benevolentnost, naklonost ili oaranost, ostali po strani. Je li posve
nevana distinkcija izmeu optike ravnoduna putnika inostranac i domoljubnog
putnika naeg naroda koju uvodi Sakcinski na poetku svog teksta? Je li irelevantan za1 itavo puanstvo u Bosni broji po slubenom izvjestju to sam ga tamo dobio, ukupno 1,077,865
stanovnikah. Naime: Turakah 384,000. Starovjercah ili Ritjanah 561,000, Katolikah ili Kerstjanah 122,865.
Ciganah 8000. idovah 2000. U Hercegovini ima svega skupa stanovnikah 289,000. Naime: Turakah 68,000,
Ritjanah 180,000. Katolikah 41,000. Dakle u itavoj Bosni i Hercegovini svega skupa stanovnikah 1,366,86).
Haraa plaaju svega 3,630,000 groah. (Originalna autorova biljeka, op. M. P. . )
nos koji ga obuzima dok slua glas mujezina, molitvu iju usmjerenost i snagu nadreuje
dojmu i simbolici zvona katolikih crkvi?
Kako, iz ove perspektive itati promjene koje se dogaaju u percipiranju razlika izmeu kranskog, zapadnog, hrvatskog i istonog, muslimanskog, bosanskog svijeta u
epici Luke Botia ili romanima Josipa Eugena Tomia? Berislav Majhut (2010: 25-47)
pokazuje kako se u hrvatskim povijesnim romanima za djecu i mlade ranija radikalna
suprotstavljenost, utemeljena u vjerskoj razlici izmeu krsta i Turina u ovom razdoblju gubi. Umjesto nje se kristalizira percepcija zajednike, nepravedne povijesti koja je
dovela do izloenosti stranim politikim i nacionalnim silama. Ta povijesna nepravda, utkana u nacionalnu samopercepciju vidljivu podjednako u epici, drami i prozama
hrvatske knjievnosti 19. stoljea, nasljeena je i u novopovijesnim romanima koje u
20. stoljeu objavljuju Ivan Aralica, Fea ehovi i Nedjeljko Fabrio. Ipak, za razliku od
tekstova pisanih prije Drugog svjetskog rata, u ovim novijim tekstovima se vie ne prepoznaje optimizam koji vidi rjeenje u angamanu oko nae stvari. Povijesne nepravde
nisu vie shvaene kao posljedica nepravednih ljudskih odluka ili odnosa, ve su kao
naelo upisane u poredak stvari. Povijest vie ne moe biti magista vitae jer je izgubljeno
povjerenje u razumnu ili smislenu strukturiranost ljudskog djelovanja. ak ni snana
nacionalna usmjerenost i angaman pisma Ivana Aralice, autora kojeg su ironino nazivali knjievnikom s prijelaza 20. u 19. stoljee, nisu pogodovali stvaranju ni zadravanju povjerenja u povijesne zakonitosti. On, slino kao i mlai pisci poput Miljenka
Jergovia ili Julijane Matanovi, u svojim tekstovima nasljeuje orijentaliziranu viziju
Bosne kao toposa koji uva izvornost i prokletstvo. U svojoj Morlakoj trilogiji Aralica
omeuje multietniki prostor Rame kako bi kroz sloene odnose usmjerio pozornost
na odabrane vrijednosti i naela. U njegovu romanu Put bez sna konfesije i narodi ne
stradavaju jedan od drugoga, niti susjed ugroava susjeda: sredinja instanca zla koje
nemilosrdno vitla ljudskim sudbinama je vlast. Nismo mi ovdje stradavali od susjeda,
ali se na odlasku iz Rame stari Stjepan Mati, govorei o odnosima izmeu muslimana
i katolika u svom kraju. Ja i Lutvo jedan uz drugoga mogli smo ivjeti. Nama su ovdje
zla nanosili ili oni na vlasti ili oni koji su se vlasti vjeali o vrat, koje je vlast okuila, koji
su u vlasti traili pokriva za svoje poroke i sramotu. (Aralica, 2010: 175) Iz ovoga slijedi
utopijski, predmoderan, donekle i anarhistian zakljuak po kojem bi, zbog svega toga
najbolje bilo da vlasti nema, pa da se ljudi sami dogovaraju. Ne znam je li to izvedivo, ali
znam da ovjek s ovjekom moe preplivati svaku rijeku (ibid.: 175-176).
Ova vrsta nepovjerenja prema institucijama vlasti koje se moda mogu mijenjati,
ali, prema sudu Araliinih likova i pripovjedaa, ostaju korumpirane i daleko od svrhe
opega ljudskog dobra odgovara antimodernistikoj percepciji povijesnog trajanja kao
nazadovanja (usp. Kravar, Zoran, 2003). Mjera ljudske imaginacije, postojanja i djelovanja, unato jasnoj ideji nacije koja se zagovara, ovdje je lokalna i regionalna: vidljiva kroz
prizmu osobnog prostora, prostora obitelji i ire zajednice sastavljene od pojedinaca koje
u svakidanjem ivotu susreemo i prepoznajemo. Nacija kao modernistika tvorevina
i, prema tezi Benedicta Andersena (1991), zamiljena zajednica, u perspektivi likova
poput Stjepana Matia ostaje nedokuivo apstraktna. Starosjedioci iz Splita i Cetinske
krajine na ije se podneblje, nakon munog putovanja, mala zajednica ramskih Hrvata
doseljava, izoliraju i egzotiziraju ove krane Hrvate. Ti doseljeni krani Bosanci
nisu im, kako e se pokazati, nimalo blii od njihovih muslimanskih susjeda koji su
ostali s one strane granice. Pridodaju li se ovome Araliinu pripovijedanju svojstveni

etnografski i botaniki detalji, dobiva se slika zatvorenog, koherentnog i cjelovitog predmodernog svijeta koji je dananjem itatelju jednako dalek i egzotian koliko i fantastini svijet Gospodara prstenova ili Narnije. To je svijet u kojem i vrijeme i prostor imaju
drugaiju mjeru, a svaka stvar i svako bie svoje mjesto u stabilnom poretku.
Dananje pitanje o granicama se iznova rekontekstualizira, samom injenicom da
su se pojmovi centra i periferije, civilizacije i kulture posve izmijenili. Danas vie nismo
sigurni zidaju li se predzia ili mostovi, ali smo svjesni kako glasnijima i jasnijima postaju one opreke koje je u svom antiputopisu Izlet u Rusiju (1925) istaknuo Miroslav Krlea. Na pitanje gdje poinje Azija on, naime, odgovara nedvosmisleno, u zagrebakom
predgrau na ulinekom mostu ali isto tako i u bekom predgrau, svugdje gdje se
uje glas socijalno ponienih i obespravljenih. Za Krleu je distinktivan socijalni aspekt
identiteta: svako je siromatvo jednako alosno, slijepa prosjakinja u Berlinu plae istim
glasom kojim plau svi nai slepci na ulinekom mostu (2007).
Konvencionalne predodbe Bosne, ba kao i svake druge, imaju svoju trajnost i svoje
mijene. Samo pobrojavanje tih opih istina ili slatkih lai koje, ne posve otporan na
njih, koristi Miljenko Jergovi u svom romanu Buick Rivera (2002: 125-126), zaobilo
bi niz s njima povezanih nestrukturiranih, sloenih i esto proturjenih osobina knjievnog teksta. Zato je vano da naa istraivanja ne previde udesno i ouujue kao
razlikovnu odrednicu knjievnosti, da znamo prepoznati kako bez obzira na to stvaraju li, podupiru ili, kao Tomislav Ladan u Bosanskom grbu (1975), rastvaraju uobiajene
kolektivne predodbe o Bosni (Americi ili bilo kome drugome) knjievni tekstovi ove
razlike koriste kao dio kompleksnijih tvorbi, stavova i postupaka.
Literatura
Anderson, Benedict (1991), Imagined Communities. Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, Revised Ed, Verso, London, New York
Aralica, Ivan (2010), Put bez sna, kolska knjiga, Zagreb
Biti, Vladimir (2000), Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb
Herrnstein Smith, Barbara (1988), Contingencies of Value, Harvard University Press, Cambridge,
Mass.
Kronick, Joseph G. (1999), Derrida and the Future of Literature, State University of New York
Press, New York
Ladan, Tomislav (1975), Bosanski grb, Zora, Zagreb
Jergovi, Miljenko (2002), Buick Rivera, Durieux, Zagreb
Kravar, Zoran (2003), Antimodernizam, AGM, Zagreb
Krlea, Miroslav (2005), Izlet u Rusiju, Naklada Ljevak, Matica hrvatska, Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti, Zagreb
Kukuljevi Sakcinski, Ivan (2007), Putovanje po Bosni: Pretisak originalnog izdanja iz 1858, Fortuna, Strmec Samoborski
Majhut, Berislav (2010), Muslimanska tema i njezin razvoj u hrvatskom povijesnom romanu za
djecu i mlade do 1945, Nova Croatica, Vol. 4, No. 4, 25-47.
Maurani, Ivan (1958), Smrt Smail-age engia, u: Ivan Maurani, Matija Maurani, Dimitrija Demeter, Djela, 113-151, Zora, Zagreb
Maurani, Matija (1958), Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu krajinu uinjen 1839-40 po jednom domorodcu (1842), u: Ivan Maurani, Matija Maurani, Dimitrija Demeter, Djela,
171-224, Zora, Zagreb
Protrka, Marina (2008), Stvaranje knjievne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj knjievnoj
periodici 19. stoljea, FF Press, Zagreb
UDK: 821. 163.4 (497.6).09-32 Begagi, L.

821. 163.4 (497.6).09-32 Muli, S.
ura Strsoglavec: Pria po mjeri (Proza

Snjeane Muli i Lamije Begagi)
Bosansko-hercegovaku knjievnu produkciju prvog desetljea 21. stoljea bitno su obiljeile dvije zbirke kratkih pria, Godinjica mature (2005.) Lamije Begagi i Sanduk po
mjeri (2007.) Snjeane Muli. Iako su obje zbirke prve knjige autorica, za njih je karakteristino zrelo pismo, osjeaj za zaokruenost, uvjerljivo preplitanje perspektiva te tematiziranje kratkih rezova, djelia iupanih iz ivota pripovjeda (gorko-slatke prie o
malim stvarima koje obino fatalno utjeu na ivote protagonista), a ispripovijedane su
u maniri montanog mozaika. U referatu se s jedne strane ukazuje na slinosti, a s druge
na razlike u poetikama autorica (prva je roena 1980., druga 1962.) te na na prvi pogled
prividnu promjenu optike i pripovijednih strategija u njihovim drugim knjigama, romanu Povratak (Muli 2009) i zbirci Jednosmjerno (Begagi 2010) u kojima je zadran
prepoznatljiv melankolijski lirizam iz njihovih prvih proza.
Kljune rijei: kratka pria, melankolijski lirizam, Lamija Begagi, Snjeana Muli
A story made to measure
(Prose works of Snjeana Muli and Lamija Begagi)
Two short story collections, Godinjica mature (2005) by Lamija Begagi and Sanduk po
mjeri (2007) by Snjeana Muli, significantly marked Bosnian-Herzegovinian literary
production of the first decade of the twenty-first century. Despite both collections being
authors first books, mature writing, feeling how to round up a story, cogent interweaving of perspectives and thematization of short cuts, pieces torn out of narrators lives
(bitter-sweet stories about small things that usually have fatal impact on protagonists
lives) are characteristic for them and are narrated in the manner of montage mosaic. The
paper shows from one side similarities, and from the other side differences in authors
poetics (the first one is born in 1980, the second one in 1962) and at first sight apparent
change of optics and narrative strategies in their second books, the novel Povratak (Muli 2009) and the collection Jednosmjerno (Begagi 2010) where recognizable melancholic
lyricism from their early prose works is kept.
Key Words: short story, melancholic lyricism, Lamija Begagi, Snjeana Muli
458 ura Strsoglavec: Pria po mjeri (Proza Snjeane Muli i Lamije Begagi)
Sanduk po mjeri Snjeane Muli jeste zbirka 16 gorko-slatkih, grubo-njenih i humorno-traginih pria o malim stvarima koje esto fatalno utjeu na ivote protagonista,
na primjer rtv-servisera, molera, uiteljice, gastarbajtera, prodavaa voa, trgovakog
putnika, male balerine... kako ih najee doivljava infantilna pripovjedaica. Odabir
takve perspektive u kombinaciji s odraslom pripovjedaicom s distancom autorici je
omoguio kontrastiranje poetizacije vremena koje je grubo i krvavo prekinuo rat u 90.
godinama 20. stoljea. Preesto eksploatiranom reenicom moemo rei da male, intimne prie Snjeane Muli govore o tekim i bolnim temama na jednostavan i uinkovit
nain, tj. da je esto ogoljenom naracijom postignut uinak kakav se od kratke prie kao
sve primjerenijeg proznog okvira za senzibilnost suvremenog ovjeka, kako ju oznaava
suvremena knjieva kritika, i oekuje, no ne uvijek i doeka.
Zbirku Sanduk po mjeri moemo oznaiti kao literariziranu autobiografiju u kojoj je
u prvome planu najee vraanje u bezbrine i nevine, odnosno sjajne i zeznute godine
odrastanja, no u priama Snjeane Muli te godine i nisu tako bezbrine. Djeje se igre
u dvoritu ne zavravaju samo odlaskom kui, nego i svaom, tuom, vikanjem, suzama
pa i sprovodom. U tom je pogledu najsignifikantnija pria Balada o Haretu.
Slino se znaju zavriti i igre u kojima odrasli igraju uloge koje im je namijenio, zapravo nametnuo ivot. U tom je smislu rjeit naslov prie po kojoj je naslovljena zbirka,
Sanduk po mjeri, u kojoj su na nimalo groteskan nain tematizirani zapravo groteskan
ivot i groteskna smrt eeraa Osmana nakon to su mu morali amputirati obje ruke i
obje noge.
Pria zavrava dijalogom:
Gospoo, ovo je sanduk za djecu, ali mislim da e biti taman.
A, ne, ne, neemo mi tako. Mora biti veliki sanduk. Znate li vi ko je bio Osman
Kovaevi? Koliki je to ovjek bio? Hou najvei sanduk.
Ali, gospoo, kako da ovolino truplo stavimo u veliki sanduk?
Kako kako? Fino stavite dva mala u jedan veliki. I taj drugi napunite ime, nek ne
klepee. (Muli 2007:24)
ivot na razliite naine zbija sanduke, ini se da svakome protagonistu po mjeri:
djeaku Haretu recimo na lasu od konopca na bojlerskoj cijevi, Osmanu sa eernom boleu, omiljenoj uiteljici u prometnoj nesrei, mladoj eni s tumorom u obliku fildana,
prijateljici Senadi s bombom ispred zgrade...
O u pravilu nesretnim sudbinama razliitih likova pripovijeda se s suosjeanjem, no
to ne znai da u njima ima za suvremenog itatelja skoro odbojnog moraliziranja i (samo)
saaljenja. Umjesto toga nailazimo na (crni) humor i melankolijski lirizam. Zahvaljujui
tovrsnom tematiziranju sudbina protaginista, na primjer djevojice koja ostaje bez oka i
bez roditelja, ene Remze koju eli ljubomorni suprug sakriti od tuih pogleda skoro je
uzidajui u kuu, staklara koji je cijeli ivot gradio staklenu kuu, sveenika kojeg gui
kolar, starca Mujage s traumama iz djetinstva, bogate Nure koja ima sve i nema nita,
siromanog Hajriza koji nema nieg i ima sve, nesretnog Hume iz ije kue dolazi svjetlo
tuge, poludjele Dinke koja je proizvodila granate, pretvarajui se da su lutke... itatelj se
sa svom tom tugom, mukom i stradanjem nekako lake nosi.
Iako su kratke prie Snjeane Muli doista kratke, u njima se dogaa puno, najee
to potresno i iznenaujue. Preokret moe uvesti kratka nagovjetavajua reenica,
na primjer: A onda se desilo neto na to Sejo nije raunao. (Muli 2007:72) ili odjednom kliznemo u njega, na primjer: Ve sljedeeg jutra Hare i njegovih petero brae i
sestara postali su siroad: njihov otac, mama i amida poginuli su u bijelom fii dok su
se vraali u Sarajevo. (ibid.:58).
Pripovjedni svijetovi u zbirci Sanduk po mjeri nisu oblikovani napola o posljedicama nedovrenosti govori pria Napola, u koju nas uvode reenice: Nita ne smije i ne
moe biti napola. Sve napola je samo napola, a napola je nita. (ibid.:25) ti su svjetovi
skrojeni upravo po mjeri za prie koje se proitaju brzo, a zaboravljaju polako.
I za prvu zbirku Lamije Begagi, Godinjica mature, karakteristino je zrelo pismo,
osjeaj za zaokruenost i uvjerljivo preplitanje perspektiva. Virtuelna, to jest neizreena
(i nerealizirana) crvena nit svih pria jeste (deseta) godinjica mature na kojoj bivi uenici 4. b razreda pripovijedaju kratke rezove1 iz svojih ivota. No, ne radi se o klasinim priama kakve se pripovijedaju na godinjicama, ve o odlomcima iz ivota, o djeliima iupanim iz ivota razliitih pripovjedaa, o kratkim putovanjima kroz stanove,
spavae sobe, djeje sobe, krevete, automobile... bivih kolskih drugova koji sada ive u
BiH ili u dijaspori. Svi se dobro sjeaju rata, ali rat ne tematizira nijedna pria, u fokusu
su posljedice rata, odnosno obiljeenost njime, duboke rane koje e jo dugo krvariti.
Te rane peku i bole i ponekad nijemo, a ponekad glasno opominju da je moglo
biti i drugaije. Odnosno rijeima Envera Kazaza koji govorei o tzv. enskoj prii i najmlaoj generaciji bosanskohercegovakih spisateljica o zbirci Godinjica mature kae:
Godinjica mature najavljuje i nova tematska podruja u recentnoj bosanskohercegovakoj prozi. Begagieva opisuje depresivni horizont tranzicijske, postratne, traumatizirane Bosne iz pozicije marginalizirane generacije rasute diljem planeta, a junakinje
i junaci protjerani/e su na rubove drutvene scene bez mogunosti da svojim stavom
i marginaliziranim kulturnim identitetima redefiniraju ideoloko drutveno sredite.
(Kazaz 2008:175).
Godinjica mature donosi 23 prie koje su sline, no u isto vrijeme potpuno razliite.
Uokviruju ih prva i posljednja pria, iz dvije razliite perspektive ispripovijedana pria
o Sejinoj svadbi u Americi, odnosno telefonski razgovor na tu temu izmeu Edina u
Seatlu i Seje u Bostonu. Tako je sklopljen svojevrstan album te godinjice mature u kojem ima malo fotografija sretnih odraslih ljudi i puno boli, posljedica pogrenih odluka
i priguenih suza bijesa i besperspektivnosti. Potrebno je samo jo naglasiti da su sve
osobe u ovoj prii stvarne da stvarnije ne mogu biti... (Begagi 2005:80) kao to moemo
proitati u prii Fea: Podstanari kako i jeste na svakoj godinjici mature kad bivim
kolskim drugovima nakon nekoliko aa s lica spuznu maske koje su stavili na poetku susreta, maske za tu potrebu i priliku idealizirane svakodnevnice. Ili, kako bi rekao
Vladimir Pitalo: Oni se nisu promenili. Oni samo nisu umeli da se vrate. (Pitalo
2009:178).
Godinjica mature izala je 2005. godine kod beogradskog izdavaa Rende, a sljedee
godine kod sarajevskog Omnibusa. U Omnibusovom izdanju postoji dodatak, nazvan
VOKABULAMIJAR, u kojem autorica u svojevrstnom osobnom vokabularu to je ka1 U zbirku nas uvodi citat Raymonda Carvera: Naprosto izae i zalupi vratima bez razmiljanja. I kad se
osvrne i vidi to si uinio, prekasno je. Ukoliko ovo zvui kao pria o jednom ivotu, u redu. (Begagi 2005:7).
rakteristino i za njezinu drugu zbirku objanjava natuknice, povezane sa zbirkom i

njezinim ivotom, na primjer naslov zbirke, jezik, pria, rat, BiH, autobiografija, ljubav.
Pod natuknicom pria stoji:
Kao to je muziaru, sve muzika, i maije skianje u februaru, i fijuk ispaljene granate, tako je i piscu sve pria. Naravno, da se svaka pria ne da literaririzirati, ali kad naete
onu koja vrijedi tog postupka, vi ste ispunili svoju tajnu misiju. Nije samo neobina pria
vrijedna literarizacije, moete od posve obinog dana, od jelena na cesti u snjenoj noi
ili od neobino rune bebe napraviti priu koja e ui u antologije. Mnogo je do grae,
ali je jo vie do bruenja. (Begagi 2006:95)
Ovakav je stav realiziran u obje zbirke Lamije Begagi, u priama koje su kao graa
obine, a kao literarizirane posebne upravo radi naina pripovijedanja. Isjeke, kratke
rezove iz ivota pripovjedaa i drugih likova pratimo prije svega kroz mono- i dijaloge,
pozadina je obino skrivena meu redovima i bude u maniri tipine kratke prie otkrivena tek na kraju.
Jedno od frekventnijih pitanja koje anticipira zbirka Godinjica mature jeste pitanje
da li se radi o autobiografskoj prozi, stoga je natuknica autobiografija oekivana. U njoj
Lamija Begagi kae:
Autobiografije u mojim priama ima koliko i biografije ljudi koji me okruuju. Jedan
mi je prijatelj, koji se drui sa mnogo pisaca, rekao da ga stalno neko krade u svoje prie.
Ukrala sam ga i ja, svjesno ili nesvjesno, par puta, kao to sam ukrala svoga momka ili
svoju najbolju prijateljicu, ali ti Edini, Lane, Asje, Mirze koji su od njih nastali, nali su
se u istim ivotnim (ne)prilikama kao stvarni junaci, ali su se sa njima razliito nosili.
(ibid:101)
Album (proznih slika) Lamije Begagi jeste montani mozaik o proivljavanju i preiljavanju, o sklapanju kompromisa sa samim sobom, s drugima, sa ivotom i o nadi
koja, bez obzira na sve, posljednja umire, da e jednom, negdje, biti bolje, samo Valja
prvo poistiti sav taj nered. (Begagi 2005:92) kako Sejinim rezolutnim ili pak malodunim zakljukom zavrava posljednja pria i time i zbirka.
Snjeana Muli nakon nagraene zbirke kratkih pria objavljuje roman Povratak
(2009.) gdje se prepoznaju osnovne crte njezine naracije i etike te sklonost crnom humoru i melankolijskom lirizmu koji oznaavaju zbirku Sanduk po mjeri. Povratak jeste
ambiciozno postavljena, no ne i dovrena narativna mrea u kojoj se ukrtavaju sudbine
pet likova koji ele ostvariti pravo na povrat stana nakon zavretka rata i pri tome se u
labirintima novih i novih zahtjeva na obrascima i prohtjeva nadlenih slubi i njihovih
referenata snalaze kako tko.
Tema povrata stana jeste okosnica i u prii Lijepi li su mostarski duani ejle ehabovi iz zbirke Car Trojan ima kozije ui (2005). O prozi ejle ehabovi Enver Kazaz u ve spomenutom tekstu kae kako je u njoj prisutno nastojanje da se na novim,
postfeministikim osnovama iscrtaju kategorije rodne pripadnosti i enskog identiteta
(Kazaz 2008:175) te najmlaoj generaciji bosanskohercegovakih spisateljica pridruuje
i Snjeanu Muli i njezinu zbirku Sanduk po mjeri. U prii Lijepi li su mostarski duani
ejle ehabovi na 13 je stranica ispripovijedan usud mogunosti, odnosno nemogunosti povrata i povratka te osuenosti na nomadstvo i nomadizam pripovjedaice Fatime,
a u romanu Povratak Snjeane Muli na 70 se stranica prepliu i ukrtavaju prie pet
razliitih protagonista od kojih se jedan na kraju uprkos vraenom stanu i doslovno
pridruuje nomadima te stalno razapinje ator, tu kuu za koju nije trebao imati nijednu potvrdu, nijedno rjeenje, nijednu izjavu, potpis, ovjeru... (Muli 2009:81).
Jednosmjerno, druga zbirka pria Lamije Begagi, opet je objavljena u Beogradu
(2010.), ovaj put kod izdavaa Fabrika knjiga. Radi se o 17 pria koje nemaju vrstu tematsku poveznicu kao Godinjica mature, zajedniki im je smjer, mogli bismo rei, to jest
jednosmjeran u kojem najee protiu dijalozi. Smjer je dakle jednosmjeran, odnosno
onaj na poziciji suvoza. Pozicija suvoza zove se jedna od pria u Godinjici mature, a
u zbirci Jednosmjerno tu sintagmu nalazimo kao natuknicu u dodatku Transbeceda: Prvobitni naziv moje zbirke 'Godinjica mature' i drugobitni naziv zbirke 'Jednosmjerno'
koju drite u rukama. Evidentno drag mi naziv. (Begagi 2010:96).
Protagonisti ove zbirke misle da je lake bjeati nego razgovarati, ne mogu nita, a
obeali su svakom svata, esto ih prati osjeaj krivnje, poput one koja gui ljude svako
ljeto kad dou na kratko iz dijaspore: Cijelo vrijeme osjea se krivim to je tu, to dolazi,
to odlazi, to postoji. Volio bi da moe prestati ikom se javljati kad doe ovdje. Tako ne
bi bio kriv uvijek iznova. Bio bi kriv samo jednom. Jednom za sva vremena, ne ovako,
svakog jebenog ljeta. (ibid.:78) ili osjeaj nelagode s kojim se moraju nositi oni koji nisu
dezertirali, to jest otili: Svako ljeto ponavlja se isto, dolaze, upadaju nam u ivote,
pretvaraju ih u pokvareni mehanizam, vrte nae vrijeme unazad, sve dok ne doe septembar i sve naizgled stane, da bi opet krenulo vrtoglavo unaprijed. Oni odu, mi ostajemo. Oni e doi i sljedee ljeto, mi emo i tad ostati. (ibid.).
I prie u drugoj zbirci Lamije Begagi pripovijedaju razliiti pripovjedai, no ovdje
nisu ista generacija, lirski i molski tonalitet pria (Kazaz 2008:175) na vie mjesta proaran je prividno veselijim tonovima, kao na primjer u prii Upecani u razgovoru dvojice
djeaka, Tarika s ove i Vedrana s one strane Save:
- Kolko ti je godina?
- est i po.
- Ha, meni sedam! ta vozi tvoj tata?
- Opela.
- Ha, moj golfa! Ko je tebi pogino u ratu?
- Tetak.
- Ha, meni dva roaka i daida! (Begagi 2010:91-92)
(Crni) humor se tako kod Lamije Begagi kao kod Snjeane Muli poesto pokazuje kao posljednje utoite pred egzistencijom u stalnom osipanju (Kazaz 2008:174) u
vremenu i prostoru koji najbolje ljude proguta (Begagi 2010:96), kako Lamija Begagi
objanjava natuknicu SARAJEVO u dodatku Transbeceda.
Literatura
Begagi, Lamija (2005), Godinjica mature, Rende, Beograd
Begagi, Lamija (2006), Godinjica mature, Omnibus, Sarajevo
Begagi, Lamija (2010), Jednosmjerno, Fabrika knjiga, Beograd
Kazaz, Enver (2008), Neprijatelj ili susjed u kui, Rabic, Sarajevo
Muli, Snjeana (2007), Sanduk po mjeri, Zoro, Sarajevo, Zagreb
Muli, Snjeana (2009), Povratak, Buybook, Sarajevo
Pitalo, Vladimir (2009), Tesla, portret meu maskama, Agora, Zrenjanin
UDK: 821.163. 41-1.09 Andri, I.

821.163. 4(497.6)-1.09 Andri, I.
Stevka mitran: Ivo Andri, pjesnik

U radu se govori o Andrievim zbirkama poezije Ex Ponto (1918) i Nemiri (1920), kao i
posthumno objavljenoj zbirci ta sanjam i ta mi se dogaa (1976). Predmet istraivanja
su tematski krugovi: dua i Bog, strah i bol, samoa i melanholija, a u skladu sa njima,
jezik i ritam stiha. Poetino i estetsko spajanje sa kosmosom gdje se biografsko i istorijsko vrijeme podudaraju uklapa se u pokret revolucionarnog idealizma mladih u
Evropi, ime Andri oivljava duh vremena rodne Bosne, koja prestaje da bude njena
provincija. S obzirom na to da je poetski opus od samog poetka od kritiara pozitivno
ocijenjen, a imajui u vidu suzdran odnos pjesnika prema sopstvenoj lirici, pitanje kritikog formulisanja ezdesetogodinjeg pisanja poezije od 1911. godine (dvije objavljene pjesme u Bosanskoj vili), preko 1914. godine (est objavljenih pjesama u Hrvatskoj
mladoj lirici), do 1973. godine, kada pie posljednju pjesmu ostalo je i dalje nerijeeno
u istoriji knjievnosti. U radu se analizira i materijal iz Andrieve rukopisne zaostavtine kao znaajan dokaz pievog krtenja sa lirikom i kao izraz poetike nedovrenog.
Smjernice cjelokupnog sagledanja Andireve lirike, na osnovu pomenutih izuavanja,
upuuju na izrazito svojstvo poezije u slubi proze i njene epske snage kojom je ula
u batinu svjetske literature.
Kljune rijei: lirika, zatvor, konfinacija, nemir, dua, melanholija, Bog, molitva, neobjavljena poezija
Ivo Andri, a Poet
This paper is about Andris poetry collections Ex Ponto (1918) and Nemiri (1920), as well
as the collection ta sanjam i ta mi se dogaa (1976), released after his death. The topic
of this research regards the thematic circles: soul and God, loneliness and melancholy,
and in accordance with them language and rhythm of the verses as well. The poetic and
aesthetic adhesion to the Cosmos where biographical and historical time concur fits
into the movement of revolutionary idealism of the youth in Europe, making possible
Andris reviving of spirit of the time in the native Bosnia, which is not a province of Europe anymore. Considering that the poetic work has received positive critical opinions
from its very beginning, as well as taking into account the reticent relation of the poet
to his own lyrics, the question about the critical formulation of sixty-year-long poetry
writing from 1911 (two poems published in Bosanska vila), through 1914 (six poems
published in Hrvatska mlada lirika), until 1973, when he writes his last poem has still
remained unsolved in literary history. The paper also analyzes materials from Andris
manuscripts legacy as a meaningful confirmation of writers baptism by the lyrics,
464 Stevka mitran: Ivo Andri, pjesnik
and as an expression of the poetics of incompleteness. Guidelines of the overall insight

into Andris lyrics, on the basis of the mentioned studies, point to a particular quality
of the poetry in the function of the prose and its epic power with which it became
patrimony of world literature.
Key Words: lyrics, prison, confinement, restlessness, melancholy, God, prayer, unpublished poetry
O Boe nemilosni stvoritelju koji me
svjetlom svojim budi na muku dana,
oprosti mi i budi milostiv meni, koji, evo,
hulim.
(Ineditum)
U predgovoru mog prevoda Andrieve poezije na italijanski jezik, Poesie scelte (Izabrane
pjesme) (mitran 2000), kada je Andrieva lirika prvi put ula u Danteov jezik, svjesna
privilegije da se nalazim u Andrievom jeziku, umjesto pluralis maiestatis, upotrijebila
sam pisanje u prvom licu. Taj zajedniki bosanski koin omoguio mi je da se duhovno
prepoznam u proivljavanju dogaaja i da ga pretopim na italijanski jezik.
Prua mi se mogunost da i u ovoj prilici na slian nain obiljeim znaajan datum
u biografiji Ive Andria. Ove godine navrava se sto godina od kada je Andri stupio u
knjievnost i pronalazak jo jedne neobjavljene poezije Molitva u jutro, koja se uva u
Linom fondu Ive Andria, obogatie njegov poetski korpus.
No poimo od godine 1911. kada su u sarajevskoj Bosanskoj vili (XXVI/ 18:276 i XXVI/
20:309310), koja je vaila za mjeru duhovnih vrijednosti, objavljene dvije Andrieve
pjesme U sumrak i Blaga i dobra mjeseina. Od tada je paradigma Andrieve poetike
trajno ostala zaokruena stihovima:
U sumrak pevaju devojke. Njini su glasovi meki i
dahnu sveinom cvea i ljubavi [...]
Ali srce je moje tamno jezero, koga nita ne
die i u kom se niko ne ogleda.
U pamenju je, vie od sadraja, ostala zvunost rijei koju su Muze nadarile inspiracijom, a italac je zatim napravio udo, postavi uvar njegovih stihova bola, u svim
svojim formama patnje i stradanja.
Slijedi zatim, 1914. godine, izlazak est Andrievih pjesama u almanahu Hrvatske
mlade lirike.
Zbirka Ex Ponto izlazi 1918. godine, Nemiri 1920, a posthumno 1976. godine izlazi
zbirka ta sanjam i ta mi se dogaa, u kojoj je objavljeno i nekoliko pjesama iz zaostavtine.
Pregled istoriografije nastanka Andrieve lirike je potvrda da je prethodila prozi, a

budui da je Andri itavog ivota pisao stihove, ona je i stilski uticala na nju. Ali vrijednost bibliografskih podataka isto tako pokazuje da je svaki izlazak iz tampe njegove
lirike bio praen entuzijazmom kritiara i da je recepcija promovisala njene estetike
kvalitete. Nije zato udo to svaki osvrt na Andrievo djelo neminovno poinje njegovom lirikom o kojoj se dosta pisalo i pie, mada je ona u odnosu na romane, pripovijetke
i esejistiku, jo uvijek nedovoljno ispitana.
Jeadan od razloga ovome je i Andriev suzdran i rezervisan stav prema sopstvenoj
lirici: Ja sam eseje, kao i stihove, pisao u predasima, odmarajui se od tekog rada na
pripovetkama i romanima (Jandri: 1977:130).
Meutim, na samom zavretku Ex Ponta ima jedna misao koja zvui kao sadraj
cjelokupne zbirke: I to pogledam sve je pjesma i ega god se taknem sve je bol Andri
(1981:78). Poznato je da je zbirka pisana izmeu 1914. i 1917. godine po zatvorima Split,
Maribor i ibenik i u konfinaciji Ovarevo i Zenica. U Veitom kalendaru, koji sainjava
zavrni dio posthumno objavljene knjige Znakovi pored puta, Andri, u svom obraanju
itaocu, kae: Ne trai ni lingvistike ni filosofije; nita do zapise jednog pjesnika o njegovim susretima sa rijeima Andri (1981:599).
Andriu nije mogla da promakne etimoloka razlika izmeu rijei pjesnik i pisac. Podsjetimo se da je Andri odgojen na uzorima klasine literature (Vukovi:
1981:749), i na Andrievu omiljenu lektiru u mladosti; itao je sa grkog, latinskog, njemakog, francuskog, a znao je i ruski: Ve na poetku gimnazije sa 1213 godina, itao
je Don Kihota na nemakom; u estom je itao Igoa u originalu (Karaulac 1980:31). Hlderlin je rekao da je poezija superiornijeg digniteta koja nema premca samo e poezija
nadivjeti svaku nauku i svaku umjetnost (1987:166).
Da je Andri veoma drao do svoje zbirke Ex Ponto svjedoi i prepiska sa prijateljicom Zdenkom Markovi (18841974), koju je upoznao 1917. ili poetkom 1918. godine
u Zagrebu. Preko pisama mogu da se prate detalji o Andrievoj brizi oko izlaska knjige
u izdanju Knjievnog juga u Zagrebu: Ex Ponto sam dovrio, sloio i samo jo prepisati
i odluiti se na tampanje (Matrovi: 1981:21); ili: Ex Ponto je, ini mi se u tampi.
Bartulovi je napisao predgovor (Matrovi: 1981:24).
Nakon izlaska prvog izdanja koje je, kako je pisao Ivo Vojnovi, pobudilo veliku
senzaciju i predviao za to njegovo djelo da e postati Das Gemeingut svih naroda
kad se prevede, sva kritika je pozitivno orijentirana prema Andriu pjesniku (Vukovi:
1980:10).
Pisac Milo Crnjanski je u vie navrata nadahnuto pisao o Andrievoj poeziji: U
ovim zapisima to su pesme, u ovim pesmama to su zapisi ini mi se da poinje nova
istorija nae due [...] Andri est arriv (Crnjanski: 1919), a u pjesmi Eterizam (Crnjanski: 1993:131) u lakoi izraza predvia Andriu veliku budunost:
Reko sam ti cvet jedan lak,
ispunie tvoje misli.
Sve osmehe koji su od bola svisli,
sauvae zrak
negde u daljini.
U Beogradu, gdje je bio najpoznatiji i najomiljeniji pjesnik, objavie kod Cvijanovia 1920. godine drugo izdanje Ex Ponta, o emu pie Tugomiru Alaupoviu, svom
nastavniku u gimnaziji u Sarajevu a kasnije dobroinitelju i prijatelju: Nastojau da togod napiem i zaradim, moj Ex Ponto je rasprodan, pa e mi i drugo izdanje donijeti neki
prihod [...] (Palavestra: 1983:300).
Iste 1920. izlazi i zbirka Nemiri, ije tampanje brino prati, to se vidi iz korespondencije sa Zdenkom Markovi: Molim Vas da ne pustite iz vida moje Nemire koje danas
aljem Kugliu (Matrovi: 1981: 34), a zatim ponovo: Bog zna ta li je s Nemirima. To
je delikatan materijal i propae u rukama stupidnih tipografa (str. 37), dajui i svoj
kritiki sud o pjesmama: U njima je od vrednosti (bar za mene) III dio Bregovi. Kod
korekture molim Vas da pazite: knjiga se dijeli na tri dijela: Nemir od vijeka, Nemir dana
i Bregovi (str. 39).
Ova rana Andrieva knjievna faza, kojoj se prvenstveno pristupalo kao periodu
formiranja umjetnike linosti, najee je dovoena u vezu i uporeivana sa knjievno-filozofskim uzorima u irokoj lepezi stvaralaca od Kirkegarda, Niea, preko Ibzena,
Strindberga, pa do Paskala, Montenja, sve do Getea i Witmena samo da nabrojim vanija imena, u komparativnoj analizi nisu doveli do znaajnijih istraivakih rezultata.
Motivske i idejne koincidencije Andria s bilo kojim od tih pisaca ne pokazuju ni da su
bile uzor ni da su na njega vrile uticaj, ve u indirektnom smislu kazuju o originalnosti
i samosvojnosti pievog puta od samog poetka, jer se ni u poetnikim radovima ne
moe otkriti njegovo naglaeno i stvarno povoenje za bilo kojim od navedenih pisaca
(icel: 1981:130131).
Politike okolnosti i izuzetna drutvena stvarnost u kojima su nastali prvi Andrievi
knjievni tekstovi, moraju se posmatrati iz tog ugla i unutar knjievnih procesa koji su
bili rezultat duhovne atmosfere ambijenta u kojem su nastali; na tromei triju religija
u centru evropske politike koja je svoje interese na tom tlu zasnivala. U pitanju je ono
to se u knjievnoj kritici naziva istorijska tuga, iji je predmet ispitivanja uloga i mo
ovjeka u proticanju vremena, kao njen krajnji smisao.
O tome govori Predrag Palavestra (1986:242243), u eseju pisanom poslije objavljivanja svoje studije Skriveni pesnik, navodei nedostatke svoje studije u kojoj skree
panju na Andriev stil, koji je osim lirskog, metafizikog i meditativnog sloja, sadravao
i istorijsku viziju.
Mada sam do skrivenog sredita njegove galaksije iao dobrim putem, koji je mnogo obeavao i mnogo nudio, primetio sam da mi je jedna vana odlika Andrieve
poetike izmicala iz ruku i da je slika celine ostajala krnja. Drugim reima, shvatio
sam da skriveni unutranji prostor pesnikove due, u kome se krije izvor glavne
pokretake i tvorake energije i svemoni generator njegove imaginacije, ostaje bez
jednog vanog svojstva ostaje bez opredeljujue istorijske projekcije, bez Andrieve istanane, zamrene i specifine istorijske svesti. A upravo ta svest daje osoben
karakter njegovoj prii o oveku i ini ga jednim od najveih modernih pisaca srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske kulture, velikim i traginim pesnikom balkanskog istorijskog prokletstva na kapiji Levanta i pred zidovima Evrope.
Andri je ve svojom lirikom uao u tokove evropske i svjetske knjievnosti. Kao pripadnik revolucionarnog pokreta Mlade Bosne, u vrtlogu Prvog svjetskog rata, Andri
se u rodnoj Bosni susree sa istorijom, gdje se najvie odralo Osmanlijsko carstvo i
Austro-ugarska imperija i gdje se njihov pad najvie i osjetio. Tu je doivio istoriju kao
protagonista i rano saznao da je vrijeme predjel u kom se pravo i zaistinski zna ko je
prav a ko kriv i odatle ponio kategorinost da se surovost ivota pobjeuje strpljenjem
i podnoenjem.
O Andrievom osjeanju istorije iscrpno govore biografski podaci kada se nalazio
u krilu smrti, i bio zaruen sa smru kako kae Vojnovi (Karaulac 1980:14) i to
je s pravom sve to ulo u njegovu knjievnu biografiju i od samog poetka postalo stilski
prepoznatljivo.
Svojom lirikom Andri je zadobio irok konsens i ugradio svoju knjievnu linost u
tokove evropske knjievnosti jer se njegova poetika uklapa u pokret mladih u Evropi poslije Prvog svjetskog rata. Trebalo je izgraditi jednu novu politiku i kulturnu koncepciju
i Andri se, kao i mnogi pisci njegove generacije, potpuno predaje toj ideji, ostavi vjeran
sopstvenom biu i suprotstavljajui se spoljanjem svijetu. Odrei se svega u ime Poezije,
bio je imperativ mladog Andria ve na poetku njegove knjievne avanture. Poetski je
to formulisao preko tematskih krugova: dua i Bog, bol i strah, samoa i melanholija, a u
skladu sa njima jezik i ritam stiha.
To je dobro primijetio Milo I. Bandi kad govori o razlozima koji su doprinijeli da
se Andrieva poetska misao afirmie:
Poezija u knjievnom delu Ive Andria moda i ne bi sama po sebi pobuivala
toliko panje da nije usredsreeni, dalekovidni i (Hegelovim jezikom reeno) samosvesni manifest i program intelektualne, humanistiko-filozofske i knjievno-stvaralake akcije, koji se dugo, strpljivo, istrajno i dosledno ostvarivao (Bandi: 1963).
Dakle Andriev stvaralaki profil moe da se sagleda u dubljoj analizi u sastavu cjelokupnog pievog stvaralakog dostignua, u rasponu koji se kree od poezije do proze.
Drugim rijeima, autentinost ispitivanja djela velikog pisca podrazumijeva sveobuhvatnost umjetnikog dostignua, a tragovi toga su vidni ve u prvim stihovima. U ispitivanju je, meutim, najee potenciran samo onaj aspekt koji se tie okrenutosti sopstvenom biu. U irem smislu to se kod Andria svodi na prelazak sa lirske na epsku formu.
U motivaciji Nobelove nagrade navodi se epska snaga Andrievog djela i jezika
koji je sauvao tragove srednjovjekovnog mita, vien u irem kontekstu balkanske civilizacije, koji ne samo ne iskljuuje lirsku snagu, ve su uzajamno zavisni.
Naime, ako je epos taj koji prevashodno karakterie Andrievu prozu, isto tako i u
poeziji ima deskripcije dogaaja. Tako postoji nekoliko pjesama koje u samom naslovu
nose datume godina: 1914. (Andri: 1981:155), 1915. (Andri: 1981:172), Vajmar 1932.
g. (Andri: 1981:226). Njihovoj statinosti kontrastira dinaminost sopstvenog lika koji
trai svoj smisao u ivotu.
U polutami i tiini
Bez snova noi, bez mira dana.
Lagano je zaboravljala
Moja dua u vijencu rana.

Al jutros, s prvim zrakom sunca
Zacvilje spomen stranim glasom
I krv zapita iz svih rana:
Unijeli su mi krag vode
I prvi put sam, sa uasom,
Na mranoj vodi ugledao
Svoj lik, ispijen, blijed i zao.
Pisana u slobodnom stihu, poezija 1914., kao i sve Andrieve pjesme poslije narativnog postupka, na kraju dobija jedno stilistiko rjeenje psiholokog tipa.
Stalnom upotrebom pridjeva sa znaenjem tmuran, neproziran, mraan, taman, zagasit, sumoran, pjesnik utie da se oznai lirski subjekat, u vjenoj borbi
ivotnog portvovanja koje se ne zaboravlja i koje je, u sutini, apsolutno ja. Ono se u
beskonanom monologu u vijencu rana ogleda ne kao Narcis u bistroj vodi, ve u mutnoj, borei se sa sudbinom koja, osim to je tajanstvena, ona je neprijateljska i protivna,
uvijek.
Slina osjeanja proimaju i stihove pjesme 1915., sa andrievskim tematskim krugovima koji se ponavljaju istim nadahnuem i novim metaforama:
Dubok ko mrtvo more san moj bjee.
Prenu me neki um, ko mono krilo
Silnoga vjetra da kraj mene proe
Zastava vaih toliko je bilo.
Javi se stari bol i kao spomen
Proe mi duu ozeblu i malu
I kao drhat pred strujom ivota,
Gdje crn val crnu dodaje me valu.
Proite samo pokraj moga doma;
Jer u svom bolu ni ohol ni velik
Ja nisam. Ova pusta mrtva vrata
Kriju tek duu, vi traite elik.
Nek ne spomenu nikad moje ime,
A neznan grob mi nek prkrije trava
I u njoj ljeti na tuinsku djecu
Nek raste modar cvijet zaborava.
I ovdje je dua mjera stvari, bez elja i nadanja, samo ona ocrtava liniju koja razdvaja
istok i zapad, a ne ono to su elje i to se posjeduje, ve jedne slobode reene i one doivljene. Tako Horacijevoj paraboli da e nebo svemu nai lijeka, odgovara Andrieva
kap zaborava dok se jote die, u kojoj pisac jasno komunicira svoju iskonsku elju i
potrebu da se sve izbrie i napusti, i da se ono to je prolo preda zaboravu.
Istog je tona i poezija Vajmar 1932. g., tampana prema tekstu iz zaostavtine u kojoj
se opisuje u svojoj tanosti jedan proivljeni datum kao glavni okvir ljudske privremenosti i kao razlog i neminovnosti zaborava, kao jedine manifestacije vremena. Doivljaj
susreta sa Geteovim biografskim mjestom roenja kako se da naslutiti, Andri hodoasnik, sa novim metaforama pamenja potvruje svoju poetiku zaborava.
Sa izvanrednim sintagmama, u svom trenutku vjenosti koji mu je beznaajan kao
i onaj geteovski koji je prohujao, Andri govori o prostoru i vremenu koji ne mijenjaju
kategoriju zaborava, ve ga potvruju.
Tu je jorgovan koji dockan cvate,
Zeleni pupoljak upornih usana,
I val jo neosloboen,
I kia lutalica.
Uskrsno jutro zalutalog sunca.
To je taj ivot. To su sueni sati.
I to snivani san
Pod dahom zaborava.
Andrievski zaborav shvata se kao poetsko dostignue, zajedno sa ostalim njegovim
izabranim temama kao to su: san, bol, strah, samoa, melanholija. Ne treba gubiti iz
vida da na individualnom planu zaborav odgovara pamenju na kolektivnom planu. To
je poetska deklaracija Andria pjesnika, koja se u poetku shvatala kao pesimistiki pogled na svijet i koji je, tek nakon objavljivanja romana Na Drini uprija, Travnika hronika i Gospoica 1945. godine, postao vaei u sveobuhvatnom konceptu Andrieve misli.
U cjelini shvaeno, sve to je ljudsko podlono je mijenjanju, i ovjek svojom prolaznou reflektuje stanje svijeta koji ga okruuje. Nema sumnje da pjesnik ovakvim
vienjem svijeta promovie i obnavlja melanholiju, ne romantiarsku ve revaloriziranu,
onu koju je teorisao Kirkegard, u kojoj se voli svijet, jer se voli svoja melanholija (Kiekegaard: 1975:117).
Moe se rei da je Andrieva melanholija, borba protiv ljudi i vremena. U nekom
smislu melanholija, onakva kakva jeste, poslije Prvog svjetskog rata, izala iz kole masakra kada su egzistencijalna pitanja o sudbini i smrti bili glavna tema, postala je realna
i bila prisutna u svim vidovima ivota.
Po Andriu jedini spas je dua koja uzdie melanholiju do ekstremnosti, to je slovenska vizija, dajui evropskoj poeziji svoj autonomni slovenski doprinos. Svaki pomen
o dui je izuzetno pregnantan jer preko nje pjesnik posjeduje i ono to vidi i ono ega
vie nema (Leovac: 1993:24). Ona je ta koja odreuje alhimiju intimnih osjeanja i povezuje ih sa kosmosom: Nikad nas dua naa ne ostavlja (Andri: 1981:37), ili: Danas,
dokle moja dua ide i dokle moje oko vidi, nema mirna mjesta (Andri: 1981:134), da bi
se zatim zaueno zapitao: Zar nije dua mirisnih krajina u meni (Andri: 1981:135)?
Andrieve poetske slike ostvarene su ikastikom snagom i esencijalnim rjenikom

preko kojih se pamte stilske figure i sintagme:
Kratka forma ispovednog zapisa, refleksije, lirske skice i meditacije ponajvie podsea na aforizme, tako da se na osnovu njih donekle moe rekonstruisati Andriev
filozofski sistem, njegova srodnost s egzistencijalistikom filozofijom straha, zebnje
i nesigurnosti, odnosno njegova moralistika misao, nadahnuta i stoiarima i francuskim moralistima (Palavestra: 1981:171172).
Pjesnik je rano iskusio da nita nije trajno ni sigurno i da je ovjek sam u svojoj
nesrei. ovjek i njegova uloga u istoriji, njegov odnos prema njoj u vjenom proticanju
vremena za Andria je saznanje ovjekovog bijega u niticu.
To je evidentno u tri posljednje Andrieve pjesme, dvije iz 1970. i jedna iz 1973. godine, objavljene u posthumnoj zbirci ta sanjam i ta mi se dogaa.
U poeziji Sve vie, sve blie percepcija kraja ivota se materijalizuje turim i jasnim
opisom:
Vidik se tanji, biva svetliji
I, od svetlosti, sve vie neproziran.
Vidik je suen i od svjetlosti (ivota) sve manje se vidi. Pjesnikov lirski vokabular sa
ponovljenim stilemama i izraajnim formama utvrenog andrievskog stila, prepoznatljivi su i odraz su velike poezije.
Istog je tona i ritma i zavrna tercina pjesme Kraj, nadahnutog ekspresionistikog
jezika, koji govori o odlasku kao jedinoj sigurnosti:
Krv je nemirna, jer predosea
Ono to donosi plodna jesen:
Odlazak, nestanak, kraj.
To je ponavljanje i iskazivanje neprolazne rijei nemir, kao oblik ivota sa kojim se
saivio i kojim nikad nije potpuno ovladao: Jedan te isti nemir to ga unosim na svako
mjesto i u svaki oblik ivota (Andri: 1981: 136).
Trea pjesma Bez naslova (1973), koju je prireiva Petar Dadi objavio iz zaostavtine, u uvodnoj tercini kae:
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da ujem
Neto kao molitven apat u sebi.
Pjesnik ispovijeda svoje postojanje u odnosu na Boga. Strah od boanskog, kojem
bezbolno ide u susret, konano se smiruje. Bog kojeg je u ranim stihovima sanjao i oekivao da se pojavi, onaj kojeg je prozvao Bog koji spava, doekae ga na vratima Hada.
Tematski slina je i poezija Molitva u jutro koju sam, tragajui za Andrievom poezijom, kao i prethodne dvije (prva je objavljena na italijanskom jeziku na koricama mog
prevoda poezije Ive Andria Toglietemi l aureola Skinite mi aureolu /mitran: 2000/
i, kako mi je poznato, njena originalna verzija nikad i nije tampana, a druga je Putnie
bili smo mi, o kojoj sam govorila u eseju O nepoznatoj poeziji Ive Andria iz rukopisne
zaostavtine na kongresu o Andriu na Univerzitetu u Gracu 2010. godine) pronala u
Linom fondu Ive Andria u Malom notesu arenih korica (raiven) 19151917 (I. A.
395), na pretposlednjoj tridesetoj stranici.
Tekst Molitve u jutro je itak, bez ispravki i precrtavanja, to je potvrda da je pisan u
trenutku nadahnua. Rukopis se navodi u izvornoj formi:
O Boe, nemilosni stvoritelju koji me
svjetlom svojim budi na muku dana,
oprosti mi i budi milostiv meni, koji, evo,
hulim.
Daj mi u ovaj dan kameno srce koje
ne zna samilosti, koga nee taknuti
slabost ni pomjeriti udarci,
daj mi u ovaj dan.
Jezik kojim se obraa Bogu i sa kojim razgovara je ispovjedniki i konfidencijalan,
a molitva je obrazac kojim trai da mu srce ostane netaknuto i da ga ni slabost ni snaga
ne uzdrmaju. Trajna duhovnost blaenstva je da srcem, osjeanjima nita ne upravlja
osim pieve volje, koja je simbolika traenja ovjekovog spasenja, ne ukidajui pitanje
o Bogu i odnosu pesnike svesti prema njemu, ne oslobaajui se crnih eshatolokih
predvianja u slikovitim biblijskim parabolama (Vukovi: 1981:746).
Andrievom poetskom subjektivizmu od danas pripada i ova kratka molitva vjernika koji u jednom danu doivljava itavu svoju istoriju. Po estetskim kvalitetima, i po
sadraju i po formi, nepoznata poezija Molitva u jutro odgovara strogim kriterijumima
koje je pisac sebi zadao i s pravom ulazi u kontekst Andrieve poetike gdje joj je i mjesto
i gdje treba da se proui.
Literatura
Andri, Ivo (1981), Ex Ponto, Nemiri, Lirika, Sabrana dela Ive Andria, Beograd
Andri, Ivo (1981), Znakovi pored puta, Sabrana dela Ive Andria, Beograd
Bandi, Milo I. (1963), Zagonetka vedrine, Matica srpska, Novi Sad
Crnjanski, Milo (1919), Ivo Andri: Ex Ponto, Knjievni jug, II/8, str. 361367
Crnjanski, Milo (1993), Lirika, Zadubina Miloa Crnjanskog, Beograd
Hlderlin, Friedrich (1987), Scritti di estetica, SE, Milano
Jandri, Ljubo (1977), Sa Ivom Andriem, Srpska knjievna zadruga, Beograd
Kierkegaard, Sieren (1975), Diario, Rizzoli, Milano
Leovac, Slavko (1993), Pesma i dua, u: Ogledi o I. Andriu, 528, SKZ, Beograd
Matrovi, Tihomir (1981), Nepoznata korespondencija Ive Andria, Kronika, VII, 1819
Palavestra, Predrag (1981), Skriveni pesnik, Slovo Ljubve, Beograd
Palavestra, Predrag (1983), Andrieva pisma Tugomiru Alaupoviu, Sveske Zadubine Ive Andria, 2, 295313
Palavestra, Predrag (1986), Andrieva istorijska svest, Sveske Zadubine Ive Andria 4, 242254
Popovi, Radovan (1980), ivotopis Ive Andria (18921975), Zadubina Ive Andria, Beograd
Popovi, Radovan (1981), Andrieva poezija u kontekstu ekspresionizma, u: Delo Ive Andria u
kontekstu evropske knjievnosti i kulture, 746, Zadubina Ive Andria, Beograd
icel, Miroslav (1981), Modernistika faza Ive Andria, u: Delo Ive Andria u kontekstu evropske
knjievnosti i kulture, 129137, Zadubina Ive Andria, Beograd
UDK: 821. 163.4 (497.6).09-055.2 ami, J.
Anisa Trumi: U potrazi za identitetom

(Mraz i pepeo Jasne ami)
Roman Mraz i pepeo Jasne ami marginaliziran je i kritiki nedovoljno obraen kao i
veina romana koje su napisale ene, te bi se moglo rei da je zapostavljen. Upravo zbog
toga ovaj rad pozabavio se detaljnijim iitavanjem romana i tumaenjem njegovih znaenja, posebno interpretacijom tri glavna lika romana, tanije interpretacijom razliitih
identiteta predstavljenih romanom, interpretacijom njihove borbe za ostvarivanjem vlastitog identiteta, za nastojanjem da budu ono to zaista jesu u kulturi koja diktira i propisuje norme ponaanja kako kolektiva, tako i svake pojedine jedinke unutar tog drutva.
Naravno, rad nije imao namjeru da objedini i protumai sve aspekte romana, koji su
brojni, ve da roman priblii itaocu i podstakne njegova budua tumaenja.
Kljune rijei: bosanskohercegovaki roman, novi ratni roman, ensko pismo, identitet,
kultura
In Search for Identity (Frost and Ashes by Jasna ami)
The novel Frost and Ashes by Jasna ami is marginalized and critically under-treated
as the most of novels written by women, so it might be said it has been neglected. This is
why this paper deals with detailed reading of the novel and interpretation of its meanings, especially interpretation of the novels three main characters, more precisely interpretation of various identities represented in the novel, interpretatation of their struggle
to realize their own identity, for their effort to be what they really are in culture which
dictates and prescribes norms of behavior of both the collective and each particular individual within that society. Of course, the paper didnt intend to gather and interpret all
aspects of the novel, which are numerous, but to bring the novel to readers and encourage its future interpretations.
Key Words: Bosnian-Herzegovinian novel, new war novel, feminine writing, identity,
culture
1. O romanu
Roman Mraz i pepeo Jasne ami ispisan je u obliku dnevnikih zapisa, ali to nije dnevnik koji ispisuje jedna osoba, roman je zapravo sastavljen od tri razliita dnevnika za-
474 Anisa Trumi: U potrazi za identitetom (Mraz i pepeo Jasne ami)
pisa voena u razliitom vremenskom periodu. Zapisi su meusobno povezani na nain

to se u prvi, muki, dnevniki zapis utkiva drugi, centralni, enski zapis koji se preplie
s treim dnevnikom, mukim. Taj trei dnevnik je oev zapis iz vremena Drugog svjetskog rata, a prvi i drugi dnevnik je datiran u vrijeme nae nedavne prolosti, tj. predratno vrijeme. Pored vremenskog datiranja, dnevniki zapisi imaju i mjesnu pozicioniranost zahvaljujui emu lake pratimo kretanja subjekata naracije i njihovo neuklapanje u
odreene sredine, zapravo neuspjeh pronalaenja svog mjesta pod suncem, jer gdje god
da se nalazi centralni, enski, subjekt se osjea strancem.
ensko pismo e se kao knjievni model osamdesetih i devedesetih godina 20. vijeka
ponajvie uspostaviti u hrvatskoj knjievnoj praksi (...), a u bosanskoj knjievnosti
samo sporadino, u poeziji Feride Durakovi, prozi Alme Lazarevske i Jasne ami,
dok e ene pisci poesto zastupati stajalite mukocentrinog kulturnog koda (Melika
Salihbeg Bosnawi, npr.). Time je njihov znaaj vei, a pogotovu stoga to na tragu subkulturnog pokreta seksualne revolucije u dominantno muku patrijarhalnu kulturu
uvode identitet drugog, enskog rakursa koji relativizira patrijarhalni apriorizam
tabua da bi ga na koncu potpuno odbacio. (Kazaz 2004:108109)
Roman je sastavljen iz tri dnevnika, dva muka i jednog enskog, iako je enski zapis centralni roman ipak i svojom strukturom govori o prevlasti mukog nad enskim.
ak i centralni dnevniki zapis gubi svoju ensku originalnost na kraju kada biva samo
parafraziran i uklopljen u muki zapis.
Dakle, iako je centralni dio romana enski dnevnik i enska vizura, roman se ne zavrava enskim glasom, ve mukim. Mukareva rije je, ipak, posljednja, on je nosilac
moi, koliko god se ene borile protiv toga. Autorica je to odlino predstavila ne samo
sadrajem svog romana ve i njegovom strukturom.
Prema klasifikaciji Envera Kazaza, roman Jasne ami spada u novi ratni roman
pseudodnevnikog modela.
Njen roman Mraz i pepeo strukturiran je kao dnevnika hronika moralno-etikog i
ideolokog aspekta bive junoslavenske zajednice, a onda i kao hronika jedne duhovne
biografije, pri emu junakinja romana Vinja nosi mnogo od autobiografskih crta
aktuelne autorke romana. Nadalje, kroz dnevnike koje fiktivna autorka romana
preuzima od oca odslikava se tragino iskustvo II svjetskog rata i totalitarnih obrazaca
komunistike ideologije. Naredni vaan momenat ovoga romana jeste enska vizura
dogaaja (...). Ta polimodalna strukturiranost ovog romana pokazuje se kao njegova
znaajna prednost, jer vieplana naracija u kaleidoskopskoj strukturi romana otvara
prostor koliko za sliku duhovnog profila jedne biografije, toliko i za analitiki zahvat u
deformitete moralno nagrienog, destruiranog drutva, a potom i za hroniarski zahvat
u formi dnevnikih biljeaka u povijesni lanac zbivanja. (Kazaz 2004:153154)
Roman svojom kompozicijom predstavlja suoenost muko-enskog pisma. itajui
roman upoznat emo se sa Vinjom, njenim ocem i roakom, zapravo upoznat emo se
sa njihovim intimnim ispisivanjem sebe po papiru i njihovom skrivenom eljom da budu
proitani, tj. da njihovi rukopisi jednog dana budu objavljeni.
Iskustvo junakinje romana ukazuje se u formi kritike drutvene prakse. Posjedovanje stana bez kupatila, nemogunost dobijanja boravine vize u Francuskoj i iznenadna
Partijska vjeba za sluaj napada i potrebu odbrane, zapravo su samo dijelovi ironijske
slike drutva i vremena u kome se glavna junakinja nala.
U romanu je izvrena polarizacija svijeta rata i svijeta mira kroz dnevnike zapise
oca i kerke, pri emu slika drugog svijeta (svijeta mira) predstavlja zapravo sliku pripreme za prvi (ratni) svijet. Treu sliku predstavlja Vinjin roak koji uokviruje prve dvije
slike i predstavlja predratnu sliku koja, zapravo, nita ne govori o onome to slijedi, tj.
ignorie trenutna zbivanja i vremenski okvir u kojem se nalazi radi ljubavi koju osjea i
koja ga zbunjuje.
Ljubav je ono za to se treba i vrijedi rtvovati, sve ostalo nema smisla!
Naslov romana plijeni panju svojom neobinou i simbolikom. Mraz i pepeo! Pepeo je lako predvidiv i odrediv simbol, obino se povezuje sa smru. Tijelo nakon to
ga dua napusti pretvara se u prah, odnosno pepeo. Dakle, drugi dio dvolanog naziva
romana simbol je smrti, ali ono to izmie jednostavnoj otkrivenosti simbola jeste prvi
dio naziva, a to je mraz. Proitavi roman njegov naziv e nam se ukazati kao majstorski
izveden simbol cjelokupnog djela. Smrt se provlai kroz cijeli roman. U uvodnom dijelu
se upoznajemo sa smru majke prvog naratora (Vinjinog roaka) koja e omoguiti da
se cijela pria desi, tj. da se tri dnevnika poveu i naine jednu priu. Slijedi smrt Vinjinog oca koja je usko povezana sa simbolinom smru jednog poretka, dravnog ureenja, jedne ideologije. Mraz! Mraz je zapravo predsmrtno stanje, zaleenost, vrijeme na
prijelazu. Mraz moe da se okrene ivotu ili smrti, tj. da pod djelovanjem sunanih zraka
nestane ili da prijee u snijeg i zimu koja simbolizira prestanak ivota, tj. smrt prirode.
Budui da se roman zove Mraz i pepeo, dakle na prvom mjestu stoji mraz, a na drugom
pepeo, znamo u kojem pravcu je mraz krenuo. Oeva bolest, njegovo predsmrtno stanje,
i vrijeme o kojem svjedoe njegovi dnevnici, vrijeme politikih previranja, predstavljaju
mraz. Interesantna je i mogunost da oev dnevnik predstavlja historijsku alegoriju, tj.
da se pod krinkom specifinog ambijentiranja dalekih hronotopa (historijskih tema u
ovom sluaju Drugog svjetskog rata) predstavlja slika stvarnosti, prezent.
Dakle, i u samom nazivu romana moemo prepoznati predsmrtno i smrtno stanje,
sve ono to je zapravo romanom predstavljeno i opisano sroeno je u dvije tako jednostavne naslovne rijei, Mraz i pepeo.
2. Igranje simbolima
Kao to smo vidjeli u prethodnom poglavlju da sam naslov romana predstavlja simbol,
tako e u ovom dijelu rada biti govora o simbolima koji se u romanu na vie mjesta direktno spominju te tako predstavljaju interesantne take za interpretaciju.
Objanjava mi da tajna poruka ima odreenu simboliku, i da simbol kao takav
igra vanu ulogu u borbi protiv vanjskog i unutranjeg neprijatelja. (ami 1997:20)
U ovom prvom pominjanju simbola unutar romana otkrivamo njegovu ulogu, tanije funkciju. Simbol predstavlja tajnu poruku koju treba da razumije samo onaj kome
je upuena, ali istovremeno ta poruka treba da zbuni sve druge kojima nije namijenjena
ak i kada ne bi imala nikakvog znaenja za onoga kome je poslana.
Na kraju mi je ostalo jedino da potraim zadovoljstvo u nekoj javnoj eni. (...) Spavati
takoreku sa jednim simbolom! (ami 1997:34)
Ovakva ena je za ovog mukarca (Vinjinog oca) bila zapravo simbol svega negativnog, neugodnog, niskog i prljavog. I pored svega toga to je takva, javna ena, prostitutka, odnosno prodavaica ljubavi, (koliko samo razliitih naziva moemo pronai)
predstavljala za mukarca, simbolizirala, opasnost, on joj se ipak predavao, pravdajui
se sebi i drugima kako bi sve posljedice (ako bi do njih dolo) snosio samo on, to ini
reprezentaciju muke moi.
Podsjetila me na jueranji dan koji je bio sav u znaku crvenih karanfila, simbola
novoprimljenih u Partiju i Osmog marta. (ami 1997:38)
Karanfil je znak iste, nesebine i vatrene ljubavi, to crvena boja kao simbol ljubavi
i strasti dodatno pojaava. Crvena boja ostavlja dubok utisak na svakog ovjeka, ona
pobuuje i uzbuuje, podsjea na krv, vatru i revoluciju. Poznajui simboliku karanfila i
crvene boje ne udi zato je upravo crveni karanfil uzet za simbol.
Tek je obdukcija pievog djela, to je zapravo svako prevoenje, i meni pokazala
skriveno lice naeg genijalnog pisca, koji je u naoj zadivljenosti izgubio i identitet i
ljudska svojstva, kao i mnogi drugi velikani, i postao simbol. (ami 1997:86)
Nastojei da prevede knjievno djelo naeg poznatog nobelovca Ive Andria, junakinja se susrela sa mnotvom potekoa kao to su:
ponavljanja, nedosljednosti i guslaki tempo pripovijedanja koji ne lei Francuzima
(ami 1997:86),
i tako shvatila da simboli ipak nisu nedodirljivi i veliki kao to se ine. Tako je glavna
junakinja pokuajem prevoenja djela jednog simbola izvrila zapravo dekonstrukciju
tog simbola.
Meu brojne simbole u romanu uvlai se i jedan mit, taj mit za glavnu junakinju
predstavlja grad za kojim ona ezne i u kojem nastoji da se ostvari, Pariz.
Pariz je, istina, izgubio neto arobnosti zbog svih ovih neprijatnosti koje doivljavam,
ali nije prestao da bude mit. (ami 1997:104)
Ona ne idealizira Pariz, tano zna kakav je to grad, ak je i na svojoj koi iskusila
mnoge njegove negativnosti, ali i pored svega toga nikada ga nije prestala voljeti i eljeti.
Pariz se ovdje izdie iznad svih drugih elja i enji i zbog toga ne biva simbolom ve
mitom. Pariz ne predstavlja znak ve vjerovanje!
Akademija je za njega postala opsesija. Stilska figura. Simbol njegove sree i njegove
nesree: sree jer joj je pripadao, nesree, jer je postala nemogunost, kao i Pariz, koji
je silom prilika morao odbaciti. (ami 1997:120)
Pariz je zauzimao posebno mjesto i u srcu Vinjinog oca, ali je i za njega on predstavljao neostvarenu elju, elju koja nije iezavala ni u najteim danima, danima njegove
bolesti. Akademija je, pak, bila simbol moi i ostvarenosti kao individue, dok je radio i
bio u punoj snazi, Akademija je bila oeva srea, ali onog trenutka kada je prestao raditi,
kada se razbolio, Akademija je postala njegova nesrea, jer je sada simbolizirala gubitak
moi to mukarac odrastao u patrijarhatu sebi nije mogao dozvoliti, ali bolest ne pita i
ne bira.
Nakon onoga to mi se desilo, dajem sebi slobodu da je ralanjujem do mile volje. I
niko za to saznati nee. Ova igra me zavodi sve vie, stvarajui od osobe simbol moje
igre, i pretvarajui je iznova u stvorenje od krvi i mesa. Vrteka se okree, a ja u
uivati u tome, sve dok ne padnem iznemogao od okretanja. (ami 1997:195)
Ovdje se Vinja, dakle, ena, pojavljuje kao simbol mukareve elje za pokazivanjem moi, tj. poigravanjem s njom, a da to ona ne zna. ena je samo igraka u rukama
(mati) mukarca sve dok to on eli, a onda kada se umori od igranja, dozvoljava joj da
bude ono to ona zaista jeste u mukarevoj stvarnosti, samo stvorenje od krvi i mesa.
Posljednji simbol u romanu predstavlja Vinja.
Krv zalutalog nomada iji ona sad postaje simbol, pretvarajui se u pticu to na svojim
krilima nosi pregrt poljubaca koji tek treba da se raspu po zemlji i da je oplode? Na
jednom krilu nosi poljupce, na drugom, itav jedan grad. Pariz? Sarajevo? (ami
1997:200)
Vinja, tj. ptica, simbol je slobode, slobode koja na svojim krilima nosi poljupce,
tj. ljubav, kojom e oploditi zemlju. Neoekivano, roman se zavrava optimistino, jer
prorie mir i ljubav koji e zemljom zavladati, ako ne cijelom planetom, onda bar u dva
grada, Parizu i Sarajevu.
3. U potrazi za identitetom
Autorica kroz mukarca i enu analizira probleme identiteta, ne samo enskog i mukog
kao spolnog i rodnog i ne samo pojedinaca nego i kolektiva.
Junakinja romana se bori sa patrijarhalnim ustrojstvom kako drutva u kojem ivi
tako i svoje porodice. Reprezentativni primjer razliitog odgoja i odnosa prema enskoj i
mukoj djeci u romanu, odnosno favorizacije mukog djeteta nad enskim od oca, nosioca moi u patrijarhalnom drutvu, predstavlja sljedei odlomak:
Moj otac mi je stran. U meni izaziva strah i to je moj najintenzivniji doivljaj njega. (...)
Sa mojim bratom se razumio i bez rijei. Nemuta bliskost u kojoj je govor suvian.
Voljeli su jedan drugog, bez ikakve patetike, bez ikakvih objanjenja, bez drame, bez
traume, bez svijesti, bez misli i refleksije. Tek onako, najobinije, kako su mogli samo
poeljeti ljudi od iste krvi. Meni je trebalo ostaviti u amanet, mislila sam, i ne znajui
zato, svijet nauke i karijeru znanstvenika, dok sam ja patila za umjetnou, mislei
da u se konano sa oevom smru jednog dana osloboditi univerzitetskog bremena
i odati se svjetovima fikcije; sin je bio apriorni nasljednik sveg materijalnog, u to je,
paradoksalno spadala i ljubav. (ami 1997:119)
Jedino oeva smrt, smrt centra moi, dozvoljavala je ispunjenje vlastitih snova i elja
ene.
Vinjin otac je reprezentativni lik za problem nacionalnog identiteta, on je predstavnik svih pojedinaca, tj. kolektiva koji se u vihoru Drugog svjetskog rata naao na raskrsnici i sukobio se sa moranjem preispitivanja samoga sebe (promjene vlastitog nacionalnog identiteta). Novo vrijeme, novi drutveni poredak je sa sobom donio nova pravila i
potrebu odreenja jedinki (pojedinaca) prema tom novom sistemu. Centralni problem i
glavno pitanje koje se postavlja pred Vinjinog oca jeste nacionalno izjanjavanje. On koji
se oduvijek izjanjavao kao Srbin i koji se i dalje osjea kao takav, pod pritiskom nove vlasti treba da se izjasni kao Hrvat ako eli da nastavi sa uobiajenim ivotom i drutvenim
ugodnostima u kojima je do tada uivao.
Jutros me obavjetava Direktor da treba predati obrazloenje za promjenu narodnosti.
U mom slubenom listu, u rubrici za narodnost, stoji Jugosloven. Oduvijek sam se
osjeao pravim Jugoslovenom i nisam pravio nikakve vjerske razlike. (...) Ali ako je
trebalo da se izjasnim da li sam Srbin ili Hrvat, ja sam se izjanjavao za prvo. (...) A
pred svojom savjeu, ja sam se osjeao Srbin, bili su mi blii po temperamentu i
crtama karaktera, po obiajima i kulturi. (...) Slomom i raspadom Jugoslavije, prilike
su se strahovito promijenile u suprotnom pravcu. Odnosi izmeu Srba i Hrvata su se
zaotrili do nevjerovatnih razmjera. (...) I izjasniti se, poslije ovakvog razvoja dogaaja
Srbinom, nije mala hrabrost. Naroito za muslimane koji su svi odreda proglaeni
Hrvatima. (...) elim da ostanem dosljedan, jer to dolazi iz moje elje za estitou.
(...) Najvie bih volio da me puste na miru i da budem ono to sam uvijek bio, da
me puste samo da se okruim knjigama i da ne razmiljam o onome to hoe da mi
nametnu. ivio bih, kao i do sad skromno, svojim unutranjim ivotom, poteno.
Ne razumijem uopte zato ljudi vole iz ista mira da mue ljude. (ami 1997:81 82)
I od tog trenutka kroz cijeli njegov dnevniki zapis provlae se psihike muke koje
mu se ine teim i gorim od bilo kojeg fizikog bola, a koje su vezane za pritisak moranja
nacionalnog izjanjavanja. Do kraja njegovih dnevnikih zapisa uklopljenih u Vinjin
dnevnik on ne ispisuje izriito da je promijenio nacionalnost i da se izjasnio kao Hrvat,
ali se to ipak iz itanja opisa njegovog duevnog neraspoloenja i nezadovoljstva samim
sobom da naslutiti.
Formiranje Vinjinog identiteta u romanu zapravo predstavlja bavljenje pitanjem
ta znai biti enom. Taj zahtjev grupnog identiteta ograniava mogunosti pojedinca,
jer Vinja nastoji da se izdigne iznad ustaljenog i podrazumijevanog identiteta ene u
patrijarhalnom drutvu, drutvu u kojem ivi.
Glas njene savjesti, zapravo glas drutva koje progovara kroz enu u koju je tako
duboko ukorijenjen patrijarhat, glas je njene prijateljice Branke koja joj uvijek iznova ponavlja jedno te isto da djetetu treba otac! Kada je najslabija, taj glas joj se u glavi pojavljuje
kao eho, odzvanja i jo vie je unitava, ali s druge strane joj daje i snagu da ide dalje, da
se bori, da nikada ne poklekne, bez obzira to je drutvo tako okrutno prema njoj, eni
bez mukarca i njenom djetetu bez oca. Tako se u romanu javljaju dvije drugosti, ena i
dijete.
To to ve vie od dvije godine nisam imala sna u komadu, izgleda sasvim beznaajno
u odnosu na odmor za vrijeme vikenda i u odnosu na onaj raj za majke i djecu u
parkovima, onaj ograeni prostor sa pijeskom i svim spravama za igru, u kome se ja
osjeam kao u toru, a moj sin kao u zatvoru. (ami 1997:194)
enina drugost se pojaava i slijedeim pitanjem koje neizbjeno prati svakog pojedinca na ovom svijetu: Ili je u pitanju samo prokletstvo da je svugdje ljepe nego tamo
gdje jesi? (ami 1997:9)
Ostati znai pakao, otii takoer. U svakom sluaju sam izgnanik. (...) Otii i nositi
teret tuge za Parizom koja brie iz sjeanja francuske babetine i ostavlja samo
bljetavu svjetlost nad gradskim krovovima, koji poprimaju boju neba, plavog i sivog?
Ili ostati i vui i dalje nostalgiju za brdima i morem, za kafanama u Sarajevu i ljudima
koje volim. (ami 1997:14)
Ovdje je oslikana vjeita raspoluenost ljudskog bia izmeu binarnih opreka ostati
ili otii. Taj nerazdvojivi dualizam koji raskida ljudska bia nezaobilazan je na njihovom
ivotnom putu i tako esto ini da se ovjek zapravo uvijek osjea strancem, bez obzira
gdje da se nalazi. ena koja se osjea strancem, tanije izgnanikom, postaje dvostruka
drugost (jer je stranac zapravo sinonim za drugost) i kao takvoj ivot joj je strano otean
jo kada se toj dvostrukoj drugosti doda i dijete, koje je takoer jedna drugost, ena i ne
moe pronai smiraj i sreu u takvom svijetu.
U borbi sa arijom, arija uvijek pobjeuje, zapamti! (ami 1997:27)
Feministika kritika polazi, izmeu ostalog, i od toga da se silovanja pravno ne proganjaju na primjeren nain (esto uz napomenu da su ene eljele biti silovane). U romanu je glavna junakinja silovana, ali ona to nikome ne prijavljuje, stidi se tog zloina i, to
je najgore, osjea se krivom. ene uvijek osjeaju vlastitu krivicu za nasilje koje je nad
njima izvreno.
I u svemu tome, ja sam opet nalazila za shodno da optuujem samu sebe, a ne njega,
da okrivljujem svoju naivnost, svoje vaspitanje koje mi nije dopustilo da ga pljunem
u lice. ak sam nastojala da zaboravim to to mi se desilo. Za to sam krivila, u stvari,
najvie svog oca koji je uvijek uspijevao da u meni izazove griu savjesti, a koju su
kasnije znali dobro da iskoriste razni prijatelji, razni mukarci, kao i nae drutvo.
(ami 1997:100)
Otac se ovdje poistovjeuje sa drutvom; mukarac koji titi i podrava ostale mukarce na raun ene. ene uvijek krivicu za sve to se desi pronalaze u sebi, nikada u
drugom, nikada u mukarcu, jer su tako odgojene, jer ih je drutvo, koje je muko, tako
nauilo. Njihovo je da ute i trpe. Patrijarhalno drutvo (muko) tako titi sebe (mukarce), jer proizvodi ene kao glavne krivce za sve nedae.
Slike silovanja i nasilja nad enama i djecom u knjievnosti su zamaskirane ili
zatakivane, ili se o njima uti. Stoga progovaranje o ovom inu i prizivanje prolih
dogaaja, preutanih pria iz iskustva ene, moda znai pokuaj oslobaanja od
nametnutog osjeaja krivice.
U priu o raspadu jedne ideologije, komunistikog sistema, i formiranja genocidne
ideologije u stvaranju programa etniki istih zona u romanu se ucjepljuje
svjedoanstvo o silovanju i ubijanju ena, djece, citira se Svjedoenje Hadere
Bijedi, baene u jamu avkarica, septembra 1941., koje postaje slijepa mrlja itavog
teksta. Dok se mukarci bore za svoju stvar, konstruiranjem nacionalnih identiteta
povratkom u prolost i obnavljanjem kolektivnih trauma, svjedoenje Hadere
otkriva pogubne uinke rata i nacionalistikog oivljavanja patrijarhalne tradicije
oliene u novom/starom srpskom patrijarhatu. (Deni-Grabi 2005:115116)
Drutvo ima odreene norme ponaanja i svi ih moraju potovati ako ne ele da
budu obiljeeni i izopeni iz drutva, ako ne ele da postanu drugost. Vinjin roak se
na sahrani svoje majke ponaa onako kako se od njega oekuje, a ne onako kako se on
zaista osjea.
Na sahrani majke, htio-ne htio, mora se ponaati kao medijska zvijezda, jer su oi
prisutnih uprte u tebe. Svim silama sam se trudio da ne odam slabost, to me odvajalo
od smrti, tako da sam sahranu majke podnio bolje nego sahrane nimalo bliskih
osoba. (...) Osjetio sam kako mi se oi vlae, ali istog asa stid je prizvao hrabrost i
ja sa udnom mirnoom diem glavu i sluam netremice, kao utrnuo, kiu gromada
vlane zemlje koja sve vie ispunjava raku. (ami 1997:10)
Mukarac ni po koju cijenu ne smije javno pustiti suzu, mukarci ne smiju biti slabi,
oni ne plau, jer mukarac koji plae postaje enom, dakle biva izopen iz roda kojem
spolno pripada, a takav vid samokastracije nijedan mukarac sebi ne moe i ne smije
dozvoliti, jer kao takav ne bi mogao opstati u patrijarhalnom drutvu. Iako je spolno
odreen kao mukarac, Vinjinog roaka zapravo iitavamo kao rodno odreenu enu.
Osjeajan je i plakao bi (na sahrani majke), ali se suzdrava zbog drutvenih normi i svoje spolne predodreenosti. Feministice tee potpunoj jednakosti mukarca i ene. U romanu Mraz i pepeo, na samom kraju, deava se simboliko sjedinjenje mukarca i ene1:
1 Usp. esej Juliet Mitchell enskost, narativ i psihoanaliza (1984; citirano prema: Lei 2003:311316). Cijeli
tekst je bio inspirativan i inicirao je gore navedenu interpretaciju lika Vinjinog roaka u romanu, ali slijedei
odlomak ima poseban znaaj: Krei tabu incesta, ona kae, Ja sam Heathcliff, on je vie ja nego to sam to
sama. A Heathcliff kae isto za nju. Svako od njih dvoje je dvospolna mogunost onog drugog, prizivajui
ideju jednosti, koja je druga strana medalje raznoline heterogenosti. (ami 1997:315)
Krv zalutalog nomada iji ona sad postaje simbol. (ami 1997:200)
Dakle, on simbolino postaje ona, Vinjin roak sjedinjuje se sa Vinjom, sa enskim rodom i zbog toga se osjea zalutalim, jer se njegova spolnost ne poklapa sa ustaljenim (drutvenim) patrijarhalnim normama rodnosti. Ve i ranije u romanu, kada opisuje svoju idealnu enu, on eli postati enom:
Idealan tip za mene je ona ena koja mi se svidi i koja me kasnije sve vie privlai, koju
elim da ljubim, da udiem, da potapam svoje bie u njoj, da postajem ona. (ami
1997:193; istaknula A. T.)
Na kraju, Vinja se glasno nacionalno izjanjava, njen nacionalni identitet je dualizam, dva grada bez kojih nije mogla i koji mistino opisuju sve ono to je ona, dva
ravnopravna grada: Sarajevo i Pariz! Njen vlastiti identitet je ona sama i ne pristaje da se
ne samoostvaruje.
4. Zakljuak
Naslov romana Jasne ami, Mraz i pepeo, svojom simbolikom plijeni panju itaoca na
prvi pogled. Mraz simbolizira prelazak iz ivota u smrt, pepeo je simbol smrti, tako se
kroz roman provlae predsmrtno i smrtno stanje, ne samo ljudskog ivota ve i ivota
jednog cijelog politikog i drutvenog sistema. Pomou historijskog vremena ispriana je
prezentska trauma i vrijeme kroz koje prolazi glavni lik (enski lik) romana.
Tri dnevnika zapisa stapaju se u jedan zajedniki. Tri sudbine, tri razliita pogleda
na svijet na kraju se ujedinjuju. Roman se istovremeno bavi problemom nacionalnog
identiteta koji je najbitniji za mukarca i problemom drugosti koja se unutar patrijarhalne kulture neizbjeno vezuje za enu. Dakle, centralni dio ovog rada pozabavio se
interpretacijom tri glavna lika romana, tanije interpretacijom razliitih identiteta predstavljenih romanom, interpretacijom njihove borbe za ostvarivanjem vlastitog identiteta,
za nastojanjem da budu ono to zaista jesu u kulturi koja diktira i propisuje norme ponaanja kako kolektiva tako i svake pojedine jedinke unutar tog drutva.
Mraz i pepeo je pria o nepristajanju na kompromise, pria o nastojanju da se bude
ono to se zaista jeste, ono to se duom i srcem osjea, ono to se ivi, bez obzira gdje i
kada i bez obzira na posljedice tog svog nastojanja.
Roman Mraz i pepeo Jasne ami izvrsno je djelo koje zasluuje dublje analize i interpretacije, a ovaj rad je samo mali doprinos tom obimnijem poduhvatu koji tek treba
da slijedi.
Literatura
Deni-Grabi, Alma (2005), enski, isuvie enski, Zenike sveske, 108118.
Kazaz, Enver (2004), Bonjaki roman XX vijeka, Zoro, Zagreb, Sarajevo
Lei, Zdenko (2003), Nova itanja, Poststrukturalistika itanka, Buybook, Sarajevo
ami, Jasna (1997), Mraz i pepeo, Bosanska knjiga, Sarajevo
UDK: 821.46.42]:(430=162.6).09
Zdenk Valenta: Josip Milakovi kao prvi

propagator Luikih Srba
Hrvatski pisac Josip Milakovi (18611921) zauzima u luikosrpsko-junoslavenskim
kulturnim odnosima iznimno mjesto. Milakovi, dodue, Luicu nikad nije posjetio i
od znaajnih luikosrpskih pisaca odnosno kulturnih poslenika lino se sastao samo
sa jezikoslovcem Arnotom Mukom i uiteljem Janom Kerkom, ali Luicu i knjievnost
Luikih Srba upoznavao je posredstvom ekog pjesnika i etnografa Adolfa ernog
(18641952), revnosnog propagatora Slavena i prije svega Luikih Srba. Prvi i ujedno i
posljednji put Adolf erni sastao se sa Josipom Milakoviem u oujku 1899. u Sarajevu,
gdje je erni kratko vrijeme boravio na povratku iz Dubrovnika. Milakovi se tada od
drugih slavenskih knjievnosti interesirao prije svega za eku poeziju, koja je objavljivana u sarajevskom asopisu Nada. Tijekom kratkog i srdanog posjeta erni je uspio pobuditi kod Milakovia interesiranje za luikosrpsku knjievnost, koju je on otad pomno
pratio. Milakovi je o deavanjima u luikosrpkom ivotu saznavao iz asopisa Slovansk pehled, koji je erni tiskao i slao Milakoviu u Sarajevo. Preko ernog je Milakovi
uspostavio vezu sa dvojicom luikih narodnih poslenika, pjesnikom Jakubom Bartomiinskim i filologom Arnotom Mukom. Od njih je Milakovi dobijao luike asopise,
knjige i informacije o deavanjima u Luici. Zauzvrat je Milakovi slao u Luicu hrvatske
i druge junoslavenske asopise i knjige da o njima Bart-iinski ili Muka obavijeste
Luike Srbe. Milakovievo prijateljstvo sa Luikim Srbima pobudilo je veliko interesiranje za hrvatski narod i kulturu prije svega kod Barta-iinskog katolikog sveenika
koji je otad koristio svaku prigodu da o njima informira. Milakovi je objavljivao svoje radove uglavnom u sarajevskom asopisu Nada. Vrhunac njegove luike djelatnosti
predstavljaju saete publikacije Dr. Arnot Muka (Sarajevo, 1907) i Jakub Bart-iinski
(Sarajevo, 1914). Njegova sinteza sa knjievno-povijesnim tumaenjem nosi naslov Luiki Srbi (Sarajevo, 1920). Milakovi je u svojstvu pjesnika junoslavenskim itaocima
posredovao prijevode luikih pjesnika J. Barta-iinskog i H. Zejlera. Prepjevi pjesama
ovih autora pojavili su se u knjizi Iz slavenskih Lugova. Luikosrpski jezik Milakovi je
uio od Luikog Srbina Miklawa olte, koji se u Sarajevu skrasio sa svojom italijanskom suprugom podrijetlom iz Venecije i radio je ovdje kao sajdija i draguljar.
Kljune rijei: Josip Milakovi, Luiki Srbi, Adolf ern, Arnot Muka, Nada, Sarajevo
484 Zdenk Valenta: Josip Milakovi kao prvi propagator Luikih Srba
Josip Milakovi as the First Promoter of Lusatians among Southern Slavs

Croatian writer Josip Milakovi (18611921) plays an extraordinary role in Lusatian
South Slavic cultural contacts. Milakovi has never visited Lusatia and from all significant Lusatian writers or cultural representatives then he personally met only Arnot
Muka, a linguist, and Jan Kerk, a teacher, but he was informed about Lusatia and Lusatian literature from Adolf ern (18641952), a Czech poet and folklorist, enthusiastic
promoter of Slavs, and in particular of Lusatians. Adolf ern met Josip Milakovi for
the first and, in the same time, for the last time in March 1899 in Sarajevo, where ern
stayed for a short time on his way from Dubrovnik. In that time, Milakovi was interested mainly in Czech poetry, the extracts whereof appeared in Sarajevo illustrated
journal Nada. During the short and heart-to-heart visit ern managed to evoke interest
in Lusatian literature in Milakovi, who was carefully following its development since.
Milakovi was informed about Lusatian national life from the Slovansk pehled revue
issued and regularly sent to Milakovi to Sarajevo by ern. ern arranged for Milakovi to establish written contacts with two Lusatian national workers, Jakub Bart-iinski, a poet, and Arnot Muka, a philologist. They were sending Milakovi Lusatian journals and books as well as information about the course of events in Lusatia. As a reward,
Milakovi was sending them Croatian and other South Slavic journals and books, so that
Bart-iinski and Muka could inform Lusatians about them. Milakovis friendship to
Lusatians evoked great interest in Croatian nation and culture particularly in Bart-iinski a catholic priest who made use of every opportunity to inform thereabout since. Milakovi printed his works mostly in Sarajevo journal Nada. The top of his activity
promoting Lusatian issue are rather thin publications Dr. Arnot Muka (Sarajevo, 1907)
and Jakub Bart-iinski (Sarajevo, 1914). The Luiki Srbi (Sarajevo, 1920) is a synthetic
work with literary-historical interpretation. Milakovi as a poet mediated translations
of Lusatian poets Jakub Bart-iinski and H. Zejler to South Slavic readers. Translations
of poems of these authors appeared in the book Iz slavenskih lugova. In the anthology of
Czech poetry he also represented most of all Slavic literatures. Milakovi learned the Lusatian language from a Lusatian Miklaw olta, who settled in Sarajevo with his Italian
wife, who came from Venetia, and made his living there as a clockmaker and jeweller.
Key Words: Josip Milakovi, Lusatians, Adolf ern, Arnot Muka, Nada, Sarajevo
Hrvatski pisac Josip Milakovi (1861.1921.) zauzima u luikosrpsko-junoslavenskim
kulturnim odnosima iznimno mjesto. Milakovi, dodue, Luicu nikad nije posjetio i
od znaajnih luikosrpskih pisaca, odnosno kulturnih poslenika lino se sastao samo
s jezikoslovcem Arnotom Mukom, ali Luicu i knjievnost Luikih Srba je upoznavao
posredstvom ekog pjesnika i etnografa Adolfa ernog (1864.1952.), revnosnog propagatora Slavena i prije svega Luikih Srba.
Prvi a ujedno i zadnji put se Adolf erni sastao s Josipom Milakoviem u oujku
1899. godine u Sarajevu, gdje je erni kratko vrijeme boravio na povratku iz Dubrovnika. Ovog susreta se erni sjeao u Milakovievom nekrologu ovako:
Nikada neu zaboraviti trenutke provedene u njegovoj obitelji i uope u njegovom

drutvu u Sarajevu. Stalno vidim njegov visoki stas, pun zravlja, proet oduevljenim
idealizmom; lijepu, stasitu njegovu suprugu gospodju Tereziju, pokrivenu veom slabe
tuge, koja joj je ostala poslije prevazidjene melanholije; djetinjski veselu, neveliku,
punu mladosti, polodjevojaku gospodju Elu Kranjevi; njenog supruga Silvija
Stratimira Kranjevia, ija je nerobusna linost bila udnovatom mjeavinom
vatre i zamiljene ozbiljnosti do sada vidim sve ovo etvero, sa kojima sam proveo
nezaboravne trenutke u Kezmanovoj ulici. Sa ovim ljudima sam ostao spojen iskrenim
prijateljstvom, koje se u odnosu sMilakoviem promijenilo u zbratimljenje. (ern
1921)
I Josip Milakovi se u svojoj knjiici Jedan na prijatelj (Adolf erni) sjea ovog susreta:
Jedne veeri, bijae to 14. oujka, pozva me prijatelj, poznati eski slikar prof.
Ferdinand Velc, ksebi na prijateljsko sijelo, javljajui mi radosnu vijest, da je u njega
Adolf erni. Poto mi bijae poznat pjesniki rad ernoga i poto sam ve bio neto
njegova preveo, a i on o meni par puta pohvalno pisao u ekim listovima, to sam bio
sretan, to u moi lino upoznati tog simpatinog mi knjievnika. Tek to udjoh u
sobu, pozdravi me milo, dobroduno i veliko modro oko, porukova mi se sdesnicom
mrava ali odvana i krepka ruka, a iz usta dragoga gosta siuna tijelom, a golema
duhom zaromni besjeda tiha i mirna, skladna i slatka, puna dobrote, razumijevanja
i osvjedoenja. U malo trenutaka zavoljeh ga ko brata, a zavolje ga i naa tadanja
hrvatska literarna kolonijica u Sarajevu, koja se drugi dan nala sa dragim gostom u
mojem domu. Jo se danas sjeam, kako bijae veseo na dragi Silvije, na iji prijedlog
zapjevasmo u ast naem gostu na rastanku: Hej Slovane! (Milakovi 1912: 28)
U vrijeme kad je erni posjetio Sarajevo Milakovi je ve bio formirana literarna
linost. Tada je vaio za najboljeg pjesnika za omladinu pored Zmaja Jovana Jovanovia,
napisao je ve etiri lirike knjige pjesama i bio je autor nekoliko folkloristikih studija.
Takoer je imao ve slavenske kontakte, koji su proizili iz njegovih pjesnikih prijevoda.
Od slavenskih knjievnosti prva ga je privukla eka knjievnost. Ve 1880. godine urednik asopisa Vijenac August enoa objavio je prvi Milakoviev prijevod eke
poezije. Od tada se Milakovi nije prestao zanimati za eku knjievnost, za koju se u
hrvatskoj knjievnosti specijalizirao kao referent i prevodilac. U toku ivota je uspostavio pismeni kontakt i s nekim ekim knjievnicima, kao to su bili naprimjer A.
Kltersk i I. Herrmann, ali u ekoj nije nikad bio. Dosta referata i prijevoda pjesama
pojavilo se u raznim asopisima, prije svega u sarajevskom ilustriranom asopisu Nada,
koji je redigirao Kranjevi, kao i u zagrebakom asopisu Savremenik. Milakovi se
zalagao za izdanje antologije eke poezije, ali nije naao izdavaa. Izdao je bar dio svojih
prijevoda u knjizi Iz slavenskih lugova (1909. godine), u kojoj je uz prijevode ekih i slovakih pjesnika dodao nekoliko primjera poezije drugih slavenskih naroda. Da bi knjiga
mogla biti uope izdana bar u ovako ogranienoj mjeri, morao se Milakovi odrei ne
samo honorara nego je morao novano pomoi velikim iznosom izdavau. To odslikava
hrvatske knjievne odnose i Milakovievo oduevljenje za misiju kulturnog posrednika
izmedju Junih Slavena i eha, odnosno ostalih Slavena. U zanimljivoj knjizi nalazimo
62 primjera od 28 ekih i slovakih pjesnika. Od eha su to bili naprimjer A. Heyduk,
J. Neruda, S. ech, J. Vrchlick, S. Machar, A. Sova; od slovakih pjesnika: A. Sldkovi,
S. Hurban-Vajansk, P. O. Hviezdoslav. Od drugih slavenskih knjievnosti u ovoj knjizi
bila je zastupljena takoer luikosrpska knjievnost, za koju je kod Milakovia probudio interesiranje srdaan razgovor saA. ernim uSarajevu. Od luikosrpskih pjesnika
moemo u ovoj knjizi nai pjesme H. Zejlera i J. B. iinskog (ern 1921).
Od tada je Milakovi luikosrpski kulturni ivot budno pratio. Milakovi je o deavanjima u luikosrpkom ivotu saznavao iz asopisa Slovansk pehled, koji je erni
tiskao i slao Milakoviu u Sarajevo. Preko ernog je Milakovi uspostavio vezu s dvojicom luikih narodnih poslenika, pjesnikom Jakubom Bartom-iinskim (1856.1909.)
i lingvistom Arnotom Mukom (1854.1932.).
Od njih je Milakovi dobijao luike asopise, knjige i informacije o deavanjima u
Luici. Zauzvrat je Milakovi slao u Luicu hrvatske i druge junoslavenske asopise i
knjige da o njima Bart-iinski ili Muka izvjetavaju Luike Srbe.
Milakovievo prijateljstvo s Luikim Srbima probudilo je veliko interesiranje za
hrvatski narod i kulturu prije svega kod Barta-iinskog katolikog sveenika koji
je otad koristio svaku prigodu da o njima informira. Naprimjer, u kulturno-literarnom
asopisu uica napisao je 1906. godine detaljnu vijest o knjizi Frater Grgo Marti, koju
je izdao Milakovi u Sarajevu. iinski oznaava Martia za hrvatskog Homera. A na
kraju pie:
Narod koji cijeni svoje velike pjesnike cijeni i sebe samog i gradi svoju budunost!
Brai Hrvatima estita na takvom pjesniku a prijatelju Milakoviu zahvaljuje za
Spomen-knjigu! (iinski 1974:193)
Dokaze o uzajamnoj suradnji izmeu Milakovia i pomenutih luikosrpskih narodnih slubenika mogue je nai izmeu ostalog i u njihovoj korespondenciji. Milakovievu korespondenciju adresiranu J. Bartu-iinskom mogue je nai u arhivu Luikosrpskog instituta u Budiinu, gdje je takoer smjeteno knjievno nasljee iinskog.
Radi se o ukupno deset pisama i razglednica. Iako broj listova nije obiman, mogue je
osjetiti iz dopisivanja uzajamno potovanje i prijateljstvo, koje su uzajamno gajili. Kao
primjer sam odabrao zanimljiv odlomak izMilakovievog pisma poslanog iinskom u
srpnju 1906. godine:
Juer sastadoh se sa srpskim pjesnikom antiem, pak mu spomenuh Vau
50-godinjicu. Bijae mu drago, to ga sjetih, da se uzmogne tom prilikom osvjeiti
uspomenu na Va tako zaputeni narod, za koji se ali boe u Srba manje brine, nego
li u nas Hrvata. I za udo Vi ste nama Hrvatima blii i srodniji i jezikom i obiajima,
naroito onom dijelu naeg naroda, koji govori kajkavskim dijalektom i koji ivi oko
Zagreba i Varadina, nego li Srbima. (Cvijeti 1995:133)
Od ostalih Junih Slavena iinski je odravao pismeni kontakt jo s Milanom Saviem iz Novog Sada, za kojeg je napisao na njemakom jeziku detaljnu raspravu o luikosrpskoj knjievnosti pod nazivom Die Literatur der lausitzer Serben mit eingehender
Beleuchtung ihrer Stellung in der Gegenwart. Ovu raspravu je Savi preveo za Letopis
Matice srpske kao Razvoj literature Luikih Srba sa osobitim obzirom na njeno sadanje
stanje (iinski 1976:94).
Daleko bogatija je meutim Milakovieva korespondencija s Arnotom Mukom.
Nalazi se u Pragu u Muzeju eke knjievnosti, gdje je takoer smjetena Mukova zaostavtina. Naime, Muka je ostavio u nasljee svoju zaostavtinu ehoslovakoj kao
zahvalnost za zavrenje svog najveeg djela Sownik donoserbskeje rcy. Ali u vrijeme
poinjanja faizma u Njemakoj veliku ulogu odigrao je i strah za ouvanje bogate korespondencije. Od 1900. do 1921. godine Milakovi je Muki poslao ukupno 57 pisama i
razglednica. Milakovi se s Mukom, slino kao sa ernim, sastao samo jedanput. Bilo je
to 1907. godine u Opatiji. Muka je, naime, svake godine od 1906. do 1914. dolazio na oporavljajui boravak na more. Mogao se tako sastajati i s drugim hrvatskim prijateljima,
kao to su bili naprimjer Rikard Katalini-Jerotov ili Viktor Car Emin. U zaostavtini
Muke naao sam zanimljivu i nikada publiciranu pjesmu posveenu Luikim Srbima.
Pjesma se zove U Potsdamu.
Muka predstavlja ne samo elitu svjetske slavistike kao to su bili V. Jagi ili Baudouine de Courtenay, nego je takoer poznat kao izvanredno portvovan i inicijativan voa
luikosrpskog nacionalnog pokreta. Takoer je bio urednik knjievnog asopisa uica
i asopisa Maicy Serbskeje.
O ovim luikosrpskim linostima Milakovi je najvie i pisao. Vrhunac njegove luike djelatnosti predstavljaju saete publikacije Dr. Arnot Muka (Sarajevo 1907.) i Jakub
Bart-iinski (Sarajevo, 1914.). Njegova sinteza s knjievno-povijesnim tumaenjem nosi
naslov Luiki Srbi (Sarajevo, 1920.). Ovu knjigu posvetio je svom srpskom prijetelju iz
Mostara Aleksi antiu. Milakovi je upozorio na tunu sudbinu Luikih Srba i ostale
junoslavenske linosti, osim spomenutog antia to je bio npr. hrvatski slikar Oton Ivekovi, hrvatski knjievnik Franjo Buar ili hrvatski filolog Vladoje Dukat.
Milakovi objavljuje najvei broj tekstova u sarajevskoj Nadi. Prvi napis su Crtice iz
luike literature (1899.), gdje sa aljenjem konstatira da se kod nas o Luikim Srbima
i njihovoj literaturi malo zna i pie, ali izraava uvjerenje da e ove crtice kod italaca
asopisa probuditi zanimanje za njih. U Nadi su dalje objavljivani lanci Stogodinjica
luikog novinstva (1899.), Luika Maica serbska (1900.), Jakub Bart-iinski (1900.),
Iz luike literature (1901.). Osim u Nadi Milakovievi lanci o luikosrpskim temama
pojavljuju se u zagrebakom Savremeniku i Prosvjeti. Zanimljivo je da se u isto vrijeme
pojavljuju informativni lanci o Luikim Srbima takoer i u asopisu Bosanska vila i u
mostarskom asopisu Zora, ali autori tih lanaka su anonimni. Najvjerovatnije je autor
opet Milakovi, jer s oba asopisa je spojeno ime njegovog prijatelja Alekse antia (Cvijeti 1995:132).
Milakovi je u svojstvu pjesnika junoslavenskim itaocima posredovao prijevode
luikih pjesnika J. Barta-iinskog i H. Zejlera. Prepjevi pjesama ovih autora pojavili su
se u knjizi Iz slavenskih lugova. Tri pjesme iinskog u prijevodu Milakovia pojavile su
se takoer u Nadi 1901. godine, i to: Zvijezda due, Na livadama i Sprevine doli (Cvijeti
1995:130).
Luikosrpski jezik je Milakovi uio od Luikog Srbina Miklawa olte, koji se
u Sarajevu skrasio sa svojom italijanskom suprugom podrijetlom iz Venecije i radio je
ovdje kao sajdija i draguljar. Poetkom 20. stoljea kua M. ote predstavljala je mjesto
gdje su se sastajali Luiki Srbi, koji su posjetili ovu oblast. Naime, Bosna i Hercegovina
je sa svojim Sarajevom privlaila Luike Srbe zbog svog orijentalnog i multikulturnog
karaktera (Scholze 1998:228).
Prvi od Luikih Srba koji su 1902. godine posjetili M. otu bila su njegova braaPawo i Jan. S ovog puta je nastala takoer za luikosrpsku knjievnost prva putopisna knjiga uope. Izdao ju je katoliki kapelan Pawo ota (1875.1948.), ali tek 1918.
godine pod nazivom Bosniski kraj a raj (Bosanska zemlja i raj) i posvetio ju je svom
sarajevskom bratu Mikawu. Putopisnu knjigu autor je podijelio u tri cjeline: Ducy tam
(Idui tamo), W Bosniji (U Bosni) i Ducy domoj (Idui kui).
ota uvodi itaoce u predhistoriju svoga putovanja u Bosnu. Naglaava koliko je
bilo prepreka da svoju davnanju elju ispuni i posjeti brata u Sarajevu. Najvea je bila
materijalne porode, jer mladom sveeniku nije bilo lako osigurati sredstva za tako dalek
put. Putuju preko Bea, a ve tamo poinje Bosna. Putuje preko Graca, Maribora i
Zagreba.
Prelazak u Bosnu znai za njega otkrivanje jednog novog svijeta. Divi se raskonoj
prirodi doline rijeke Vrbasa. Putopisac insistira na posebnosti bosanskog ovjeka, njegove psihofizike konstitucije i odjee: Ugledasmo stada ovaca i koza, a za njima udni
likovi ljudi, kao Cigani, samo jo stranijeg izgleda, tako da bi plaljiv ovjek pobjegao.
Svoj putopis ota esto ilustrira stihovima luikosrpskih pjesnika, Zejlera i iinskog, kao i kraim dijelovima iz bosanskih narodnih pjesama. U predveerje stiu u
Jajce, gdje konae. Impresioniran je divnom ljetnom noi.
Pawo ota skree panju i na druge bosanske gradove i predjele kroz koje je na
putu prema Sarajevu prolazio: Donji Vakuf i Vranjicu, Turbe i Travnik, koji naziva muhamedanskim gradom. U ovim gradovima vidio je i muslimanske enske nonje, koje su
nepoznate u njegovoj Luici.
Krajnji cilj njegovog putovanja je Sarajevo, pa je i logino da mu putopisac posveuje
i najvie prostora. Kao sveenika, ovdje ga u prvom planu zanimaju crkvene institucije,
posebno katolike. Saopava da Sarajevo ima 32 damije, to je sigurno netaan podatak,
dvije katolike crkve i takodje katolikog biskupa.
Putopisac razgleda Sarajevo, pria o njegovoj prolosti i suvremenosti. Objanjava
porijeklo njegovog imena. Rezidencija sultana bio je Travnik, medjutim Sarajevo je bio
slobodan grad, kao kod nas Hamburg. Struktura stanovnitva, nacionalna i konfesionalna pripadnost, neobina je za njegovo poimanje. Grad je imao u 1902. godini 41.000
stanovnika, od ega 17.000 muhamedanaca, 11.000 rimokatolika, 6.000 pravoslavnih,
4.000 Jevreja, 300 luterana, kao i pripadnika drugih konfesija.
Pawo ota boravio je u Sarajevu nedjelju dana, to mu je bilo dovoljno da, uz pomo brata Mikawa, upozna grad i njegovu okolicu. Primarno mjesto daje sarajevskoj
Katedrali, koja ga podsjea na sline graevine u Pragu. Igman naziva nervom Bosne, a
zbog bogatstva pastrmkom rijeku Bosnu Eldoradom za ribare.
Izletniko raspoloenje nastavljeno je u prijatnoj veernjoj atmosferi u kui Josipa
Milakovia:
Uvee smo se vratili u Sarajevo u posjetu gospodinu prof. Josipu Milakoviu, koji nas
je prijateljski zamolio na veeru. Ovaj na prijatelj u dalekoj Bosni zanima se mnogo
nama Luikima Srbima. Nauio je luikosrpski i preveo je razliite pjesme naih
slavnih pjesnika na hrvatski (ota 1918).
Putopisac istie da je Milakovi itao literarni asopis uica i da je iz njega saznao

da je njegov brat Mikaw ota, asovniar u Sarajevu. Tako su se sprijateljili i Mikaw
mu je pomagao pri uenju luikosrpskog jezika. Zatim dodaje: Imali smo tamo veliku
zabavnu veer: Milakovi je slavio nas Luike Srbe na hrvatskom jeziku, a mi, medjutim, gostoljubivu porodicu na luikosrpskom jeziku.
Posljednjeg dana boravka u Sarajevu Pawo ota obilazi stari dio grada i zadrava se
na opisivanju njegove orijentalne arhitekture. Obilazi erijatsku kolu i razgleda Baariju, koja je orijentalni bazar mohamedanskih trgovaca.
U dijelu putopisa Ducy domoj (Idui kui) Pawo ota vraa se istim putem do Ljubljane, koja po veliini odgovara Budiinu, odakle odlazi u posjetu Trsta i Venecije. Vraajui se u Luicu, Pawo ota se sjea Bosne, koju nosi u sebi kao romantinu i neobinu
zemlju, neobinu po svojim ljudima, navikama i obiajima.
Slijedei Luiki Srbin koji je pisao o svojim doivljajima s putovanja u Bosnu 1911.
godine bio je uitelj Jan Awgust Kerk (1865.1938.). No cijeli ivot je morao predavati u
njemakoj koli u Pirni u blizini Drezdena. Literarno se poeo obrazovati tek u mirovini.
Svoje putopisne podatke koji su bili objavljeni u Serbskich Nowinach u nastavcima 1934.
godine nazvao je Pet dana u Sarajevu. Kerk je najprije u uvodnoj biljeci objasnio da
je 1911. godine putovao po Bosni i Hercegovini i predavao je o tome u luikosrpskim
udruenjima. Specijalno za Sarajevo mu je njegov prijatelj Arnot Muka dao pismenu
preporuku za uitelja i pisca Josipa Milakovia. Uitelj iz Pirne u svojim je putopisnim
sjeanjima nastojao biti objektivan i nije izbjegavao kritiku. To se ticalo balkanske politike Austrije prije Prvog svjetskog rata ili injenice da se Bosanci nisu htjeli odrei isamske
vjere: Za nje sada ve na alost vjera znai vie nego nacionalnost, iako iz istorije oni
sami znaju da su njihovim precima ovu vjeru nametnuli Turci. J. A. Kerka je fascinirala
mjeavina naroda u glavnom gradu Bosne, gdje se nalazilo gotovo stotinu damija. Iz
Sarajeva je Kerk preduzeo jo nekoliko izleta na okolne planine, a poslije toga se vratio u
Saksoniju (Scholze 1998:229).
Putopisnu tradiciju slavenskog juga Pawoa ote i Jana Augusta Kerka nastavio je
jo Mrin Nowak-Njechorski (1900.1990.), luikosrpski pisac i prije svega genijalan
slikar i grafiar. Taj je najprije 1936. godine izdao putopisne slike sa svog putovanja po
junoj Srbiji (danas bi to geopolitiki bili Kosovo i Makedonija), pod nazivom W carstwje Duana Sylneho, a poslije Drugog svjetskog rata izdao je knjigu reportaa Mjez
Wardarom a Jadranom, gdje se takoer posveuje Bosni i Hercegovini, koju je posjetio
1948. godine. I on se sastao u Sarajevu s tada ve ostarjelim Mikawem otom (Scholze
1998:230).
Na kraju bih htio rei da je Josip Milakovi bio nekoliko desetljea oduevljenim
posrednikom izmeu luikosrpske knjievnosti na jednoj strani i junoslavenske na
drugoj. Dugo je bio jedini prevoditelj luikosrpske poezije. Zato mu u povijesti luikosrpsko-junoslavenskih kulturnih odnosa pripada izuzetno mjesto.
Literatura
Cvijeti, Mio (1995), Luiki Srbi i Jugosloveni, Matica srpska, Novi Sad
ern, Adolf (1921), Za Josipem Milakoviem, as 31, 2-4.
iinski-Bart, Jakub (1974), Zhromadene spisy IX, Domowina, Budyin
iinski-Bart, Jakub (1976), Zhromadene spisy XII, Domowina, Budyin
Milakovi, Josip (1912), Jedan na prijatelj (Adolf ern), Zemaljska tamparija, Sarajevo
Scholze, Dietrich (1998), Stawizny serbskeho pismowstwa 19181945, Domowina, Budyin
ota, Pawo (1918), Bosniski kraj a raj, Budyin
UDK: 373.3.014(497.6)
821.163.4(497.6).09 : 371.3
82 :316 (497.6)
Nenad Velikovi: Tiltovo doba u aktuelnim

bh. itankama
Na primjerima tri nastavne jedinice u vezi s tekstovima pisaca uesnika Drugog svjetskog rata (na strani partizanskih jedinica) odgovaram na pitanje: kako se drugi aktuelni
obrazovni sistem odnosi prema injenicama vezanim za njihov opus, koristi li ih u procesu indoktrinacije i kojim se tilt-ovima u tom procesu slui.
Kljune rijei: nastava knjievnosti, itanke, Titova Jugoslavija, indoktrinakcija, tilt,
Skender Kulenovi, Branko opi, Ivan Goran Kovai
TILTs Time in Todays School Textbooks in Bosnia-Herzegovina
On the basis of three teaching units dealing with texts written by authors who participated in the World War II (on the Yugoslav Partisan side) I am trying to answer the
following questions: in what way does the current education system, as compared to the
previous one, treat the facts connected with their opus? Are these facts being used in the
process of indoctrination? What TILTs are used in the above-mentioned process?
Key Words: teaching literature, school textbooks, Titos Yugoslavia, indoctrina(c)tion,
TILT, Skender Kulenovi, Branko opi, Ivan Goran Kovai
Slovna igra u naslovu upuuje na temu ovog rada. Pokuau da valjanost (funkcionalnost, upotrebljivost, operativnost) termina tilt testiram na pitanju: kako aktuelna bh.
obrazovna politika u itankama tretira prethodni socijalistiki sistem, obiljeen Titovom vladavinom.
Bosna i Hercegovina se na svom evropskom putu kroz razliita dokumenta obavezala
afirmisati univerzalne ljudske vrijednosti kroz svoj obrazovni sistem. Knjievnost u tom
sistemu zauzima povlateno mjesto. Pitanja: kako se putem knjievnosti djeca i mladi
angauju za ideje jednakosti, pravde, slobode, antifaizma; koje im se injenice u vezi s
tim nude; s kakvim se argumentima o tim injenicama raspravlja ine se iz vie razloga
opravdana. Ukoliko je razvijanje sposobnosti kod djece i mladih za donoenje valjanih
moralnih i politikih odluka jedan od primarnih ciljeva obrazovanja, onda bi briga o
tome ko, ta i kako na tom poslu radi trebala biti stalna taka u agendama humanistike.
Kada se na to pitanje eli odgovoriti u vezi s nastavom knjievnosti, onda se prepoznavanje tilt-ova preporuuje kao praktian instrument u analizi.
492 Nenad Velikovi: Tiltovo doba u aktuelnim bh. itankama
Tilt je akronim. Znai: tip indoktrinakcije literarnim tekstom.1 Ukupno, na osnovu

istraene grae, prepoznatljivo je sedam tiltova.
1. Devijacija (sporedno umjesto bitnog / odstupanje).
U primjerima ovog tipa najee se panja uenika (itaoca) skree sa bitnog na
nebitno, sa sadraja na formu, sa etike na estetiku, sa ideje djela i vrijednosti koja se zastupa na knjievne postupke, sa socijalnog na nacionalno, ili se univerzalne vrijednosti
zanemaruju za raun partikularnih. Previa se ironija u stavu.
2. Insinuacija (sugestija umjesto stava / podmetanje).
U obradi tekstova izriu se nejasni stavovi, ne razjanjava se metod, injenice se
tumae i povezuju proizvoljno, logika se ne primjenjuje, zavrava se u nedoreenosti.
Stav zamjenjuje aluzija. Potiu se osjeanja umjesto da se angauje razum. Ideologiji se
pribavlja saglasnost o vrijednostima a bez propitivanja, argumentacije, kritike.
3. Redukcija (posebno umjesto opteg / svoenje)
Zakljuuje se na malom i pogodnom uzorku, i iz tog uzorka se proizvoljno uoptava. Namjerno se ne sagledava cjelina, ne ispituju se svi mogui aspekti, ne angauje se
kritika svijest. Istiu se vlastite vrijednosti. Objektivna i struna analiza posuuje svoj
legitimitet zakljucima koji su izvedeni na selektivnom uzorku.
4. Mistifikacija (izmiljeno umjesto stvarnog / obmanjivanje)
Knjievnost umjesto istorije. Stvarnost se prikazuje pogreno, i la se proizvodi u
istinu. Tlapnja postaje opipljiva. Subjektivnost se prerauje u objektivnost!! Predmet je
ono ega nema, ali to se stvorilo i to se treba odrati. Knjievnost se konstituie kao
alternativna (etnika) istorija. Retorika zamjenjuje logiku; korisne su fraze i dvosmislenosti. Umjesto termina metafore. (Ovaj tilt u tom smislu je instrument ideologije infiltrirane u nauku. Teorija koja ne objanjava pojave nego ih imenuje, terminoloki ureuje
umjesto da ih razumije, primjer je mistifikacije.)
5. Evokacija (dalje umjesto blieg / prizivanje)
Jednim tekstom se priziva drugi. Tekst u itanci se ne interpretira, nego se u vezi s
njim pokree rasprava o temama koje su za ideologiju vanije od tema koje nudi tekst.
Asocijacije razaraju usredsreenost na predmet. Mehanizam je koristan kada ponueni tekst ne prua dovoljno prostora/mogunosti ideologiji da afirmie svoje vrijednosti.
Nastava knjievnosti je u ovom smislu blagorodna, jer raznovrsnost tema multiplicira
mogunosti da se asocijacijama panja presumjeri na istoriju, kulturu, politiku, tradiciju, religiju...
6. Apsorpcija (vlastito umjesto tueg / usisavanje)
Namjerno pogreno ili nepotpuno tumaenje, s ciljem da se u tui smisao ubaci
(usadi, umetne, podmetne) vlastiti, da se tue vrijednosti zamijene svojima. Mehanizam
je koristan kada su vrijednosti u tekstu takve da podrivaju autoritet ideologije. Tuma1
U itankama, ideologija prisvaja knjievni tekst (kao virus eliju) zamjenjujui komunikaciju (dvosmjernost) indoktrinacijom (jednosmjernost). Tu akciju ideologije, koja se odvija uvijek na konkretnom tekstu,
i moe se, kao i svaki dogaaj, opisati odgovorima na pitanja ko, kako, zato, kada i gdje, nazivam ovdje
indoktrinakcija. Budui da lirska pjesma doziva jedno iskustvo a epska drugo; da su neka djela skromna i
jednostavna u svojim postupcima i dostignuima, druga sloena i bogata; da je o nekim djelima kritika rekla
dovoljno i potrebno, a druge je preutala i pogreno razumjela, ideologija u obrazovanju (u nastavi knjievnosti!) mora fleksibilno i dinamino koristiti raspoloivi materijal. Otuda je mogue razlikovati (za sada, na
osnovu istraene grae) sedam tipova indoktrinakcije u literarnom tekstu (tilt-ova). Vidi vie: N. Velikovi,
Tiltovanje, ludom radovanje, u kolegijum br. 3. mart 2012. Dostupno i na http://www.skolegijum.ba/static/
pdf/4f7ac1c02e4a6.pdf.
enja e previati satiru, mane e pretvarati u vrline (i obratno), iz korpusa knjievnih

djela birae se oni tekstovi ili odlomci koji e na odreenu temu gledati iz perspektive
bliske ideologiji.
7. Ignoracija (ignorisanje umjesto rasprave / nevienje)
Izbjegavanje rasprave, namjerno ne-vienje drugog i drugaijeg. Ignoriu se rodne
studije, drugi i drugost... Umjesto rasprave o drugom ili polemike s drugim pojaava se
intonacija, egzaltacija se pretpostavlja argumentaciji. Ne podstie se kritiko miljenje.
Ohrabruje se povjerenje u stereotipe. Ignoracija se prepoznaje u izostavljanju interpretacije, ali i u tumaenjima koja odbijaju uvesti opoziciju u raspravu; u vezi s religioznim
tekstovima u pravilu se ne daju nauna saznanja o istorijatu zapisa.
Knjievnost se u osnovnoj koli ne prouava u istorijskom pregledu, i sastavljai nastavnih planova i programa nisu obavezni voditi rauna o tome da se aci upoznaju sa kanonskom reprezentacijom pisaca. Pa ipak, sva tri nacionalna nastavna plana i programa
(za predmet maternji jezik i knjievnost) nastoje zadovoljiti tu potrebu. Takvo nastojanje
ne moe iz izbora iskljuiti pisce koji su bili komunisti i koji su se kao partizani (antifaisti) borili na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu. (Izmeu ostalih: Skender
Kulenovi, Dervi Sui, Vladimir Nazor, Hasan Kiki, Mea Selimovi, Branko opi,
Zijo Dizdarevi, Ivan Goran Kovai...)
Kako su trojica od njih (Ivan Goran Kovai, Branko opi i Skender Kulenovi) predstavljena u itankama, na kojim konkretno tekstovima i kako se tumai njihovo dijelo,
koliko je tiltovanje ukljueno u taj posao?
U krai, potresna slika, probueni djedovi
Iz obimnog opusa Branka opia sastavljai itanke Alija H. Duboanin i Mirsad Beirbai odluuju sa za priu U krai iz ciklusa Nasradin-Hoda u Bosni, iz knjige Borci
i bjegunci koja je objavljena u Beogradu 1939. (Kasnije je sam autor, 1956, naziv zbirke
promijenio u Bojovnici i bjegunci.)
U prii se razrauje anegdota o Nasradinu; glad je u dematu, a on protivno volji svoje
ene, dijeli kune zalihe hrane siromanim dematlijama. Kad mu ona to strogo zabrani,
on s jednim od njih polazi u nonu krau vlastite imovine. Nakon to poduhvat propadne, on
...s gorkim osmijehom podie oi put zvjezdana neba i rairi ruke ba kao da poput
muenika prima veliku i svetu rtvu.
Eto, Pravedni, vidi li ti sad ovo... Po ijim je ovo zakonima ovako udeeno?... Nee
biti da ovdje stoji Tvoj pravedni prst!...
(Alija H. Duboanin i Mirsad Beirbai, itanka 7, Bosanska rije, Sarajevo 2005,
str. 88 i dalje.)
Tema prie je izrazito i jasno socijalna. opi poentira sumnjom u boga, nazivajui ga
Pravednim, a u vezi s nepravdom koju doputa: kako je mogue da je on pravedan, a na
svijetu kojeg je stvorio i dao mu zakone vladaju zakoni nepravedni?
494 Nenad Velikovi: Tiltovo doba u aktuelnim bh. itankama
Sastavljai se izbjegavaju suoiti s ovim nepoeljnim aspektom prie, koji dovodi u pitanje religiju kao temeljnu vrijednost nacionalizma; umjesto toga skreu panju na folklor:
Jezik prie je pria za sebe! (...) Ispiite neke rijei, pa i cijele reenice, o kojima ete
posebno razgovarati vrei iskljuivo jeziku analizu: demat, ambar, veli, fereda,
more, bolan, dina ti, belaj, pito, doo, nijesi, hanuma, reziliti, valahi, tahije dabe,
maa, plaho...
Usmjerenjem na iskljuivo jeziku analizu, umjesto na poentu i smisao prie, sastavljai
udovoljavaju interesima nacionalizma: afirmiu partikularne umjesto univerzalne vrijednosti. Sasvim u duhu literature meuratnog socijalnog angamana, kojeg su mnogi
pisci ovjerili odlaskom u partizane, opieva pria nije napisana da bi se na njoj vjebali
turcizmi. Ali slui tome.
Sastavljai, valjda i sami zbunjeni ulogom koju su sebi dodijelili, tragikomino mucaju o
nebitnom; ta ak treba da zakljui iz njihove stilski smuene napomene o obliku rijei
Nasradin? Jesu li Nasrudin i Nasradin isto:
opi upotrebljava ovaj oblik rijei: Nasradin! Danas je vie uobiajeno pisati: Nasrudin! Branko opi je napisao cijeli jedan ciklus pria s glavnim likom Nasrudinhodom: Nasradin-hoda u Bosni. Uz Nikoletinu Bursaa, deliju Martina, strica
Nidu, Pepu Bandia i druge, to je jedan od glavnih likova opievih djela. Nasradinhoda je internacionalni knjievni lik, mnogi narodi su uestvovali u graenju anegdota i humoreski o Nasrudinu, pa je taj lik nadahnuo mnoge knjievnike da prema
njemu i njegovim doivljajima grade svoja knjievna djela.
Priliku da naglase poentu prie Pismo Soje ubrilove proputaju i sastavljai itanke za
deveti razred osnovne kole Zavoda za udbenike i nastavna sredstva Istono Sarajevo
(2005, 89 i dalje). Pismo, i pria, zavravaju se majinim traenjem od sina da opisuje
socijalne nepravde. Sve to napii i kai, sine, i prokleto ti od nas sviju bilo ako zatajio i ne
rekao onako kako jest. Eto, to ti kae tvoja majka...
Pred tom majkom u jednom trenutku bili su se otvorili ponori ljudskih nevolja. Jasno je
da ona ne progovara samo u ime ljudi koje poznaje i da opieva pria nije lokalna. Pa
ipak sastavljai (ore Liina, Luka ekara, Vojislav Gakovi i Stevan Stefanovi) trae
od aka da pronau pojedinosti koje rjeito govore o tekom i paenikom ivotu opievih zemljaka.
U istoj itanci (str. 196) nakon odlomka iz poeme Skendera Kulenovia Stojanka, majka
Knepoljka u biljeci o piscu se kae:
Pisao je pjesme, pripovijetke, drame i eseje. Njegovo ime u poeziji poznato je, prije
svega, po poemi Stojanka majka Knepoljka, potresnoj slici stradanja srpskog naroda
na Kozari za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i po nizu majstorski pisanih soneta,
duboko osjeajne i misaone intonacije.
Tvrdnja da je poema potresna slika stradanja srpskog naroda je netana. Ona ignorie
kontekst, okolnosti nastanka, ideoloki angaman autora i utilitarnost poruke, jer se ne
eli baviti istorijskim periodom u kojem srpski narod nije bio samo rtva. Iz Kulenovievog djela usisava se samo ono to je korisno srpskom nacionalizmu.
Najzad, u Hrvatsku itanku 8, kolske naklade iz Mostara (2001, str. 40 i dalje) sastavljai
Joa Skok, Ante Been i eljko Ivankovi uvrstili su priu Ivana Gorana Kovaia Probueni djedovi.
U prii se opisuje pokuaj andara da sprijee isticanje hrvatske zastave na oguljeno deblo jele, u sredini sela, u toku narodne sveanosti. Nakon to jedan od djeaka uspije
uspuzati uz jelu i na njen vrh zakaiti zasatvicu, a onda podstican gomilom (i vlastitom
bakom) odbije zahtjev andarskog narednika da zastavicu skine, dolazi do sukoba; prvo
andari pucaju na djeaka i ranjavaju ga, potom ljudi okrue andare i zapone pucnjava.
U interpretaciji se postavljaju pitanja:
Kada se i gdje zbiva opasni dogaaj? Tko se sukobljava i zbog ega?
Koji osjeaji potiu narod i pojednice na isticanje hrvatske zastave? ta zakljuuje o
poloaju Hrvata pod vlau koju predstavljaju andari? ija je to vlast? Po emu se u
tekstu vidi da su andari stranci? (...)
Objasni to znae pojmovi: nacionalni osjeaj, rodoljublje, domoljublje. Zato je Hrvatima u prolosti bilo zabranjeno javno iskazivanje nacionalnih osjeaja? Kako se na
nacionalne osjeaje bilo kojeg naroda gleda u sadanjoj hrvatskoj dravi?
Pitanja su postavljena s jasnim ciljem da kontrastom prije/sad afirmiu vrijednosti nove
hrvatske drave. Kontrast meutim nije adekvatan metod, jer je istorija sloenija. Redukcijom se ona pojednostavljuje, svodi na samo jedan neobjektivan pogled. Stilistika
(figura kontrasta) zamjenjuje objektivnost.
Pria ostavlja prostor i za postavljanje drugih pitanja: koliko je moralno opravdano podsticati djecu na rtvovanje, da li kolektivni simbol (zastava) vrijedi vie od pojedinanog
ivota. Prema Kohlbergovom stepenovanju nivoa moralnog razvoja sastavljai itanke
ne ele s konvencionalnog prei na postkonvencionalni i sugeriu da je patriotizam vrijednost vea od prava na ivot.
Insinuacija je takoer metod koji sastavljai demonstriraju u svojim pitanjima. Pria je
smjetena u vrijeme kraljevine Jugoslavije, u kojoj andari nisu bili stranci. U istom periodu Hrvatima nije bilo zabranjeno iskazivati nacionalna osjeanja. Sugestivnim pitanjima sastavljai pothranjuju stereotipe.
Zakljuak
U sva tri navedena primjera prepoznat je najmanje po jedan tilt. Snaan otklon od univerzalnih vrijednosti, a u konkretnim primjerima od potpune i objektivne interpretacije,
ne doprinosi razvijanju sposobnosti kod djece i mladih za donoenje valjanih moralnih
i politikih odluka.
U tom smislu ovdje demonstriran pristup knjievnoj grai u itankama sa svijeu
o mogunostima njene zloupotrebe, i sa instrumentom koji je detektuje (tilt), moe biti
koristan doprinos raspravi o reformi kolstva u interesu djeteta koje se razvija a ne ideologije koja obrazuje.
Mjera u kojoj se katedre za knjievne postjugoistike oglue o tu raspravu bie mjera
njihove involviranosti u tiltovanje.
UDK: 821.163.42.09-93
Sanja Vrci-Mataija: Identitet djejeg lika

Na odabranim hrvatskim djejim romanima iz devedesetih godina prologa stoljea
analizira se identitet djejih likova oblikovan na temelju dviju kulturolokih odrednica:
popularne kulture i umjetnikog izraza. Prisutna na sadrajnoj i oblikotvornoj razini,
oba utjecaja znaajno sudjeluju u sukreiranju identiteta djejih likova. Razliiti oblici
popularne kulture (TV, strip, film, reklama, igrice) pridonose leernijem pristupu odabranoj grai, uz neizostavan element humora, dok se u romanima iji junaci grade svoj
identitet pod utjecajem umjetnikog izraza (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, knjievnost) uoava vei stupanj ozbiljnosti u pristupu odabranoj tematici.
Kljune rijei: identitet djejeg lika, popularna kultura, umjetniki izriaj, hrvatski djeji
roman, devedesete godine
Identity of Childs Character
The identity of childrens characters established on the basis of two cultural determinants
popular culture and artistic expression, is analyzed in the selected Croatian childrens
novels of the nineties of the last century. Both impacts, present on the content and forming level, significantly participate in co-creation of childrens characters identity. Various forms of popular culture (TV, comics, movies, commercials, games) contribute to
more relaxed approach to the selected material, with certain element of humor, while a
higher degree of seriousness in the approach to the selected topic is noticed in the novels
whose characters are building their identity influenced by artistic expression (painting,
sculpture, architecture, literature).
Key Words: identity of childs character, popular culture, artistic expression, Croatian
childrens novel, the nineties
1. Uvod
Kao jedna od osnovnih romanesknih narativnih figura, lik ne podrazumijeva samo
odreeni karakter, ve predstavlja i stajalite s kojeg se promatra svijet. Djeji lik konkretna je znaenjska jedinica koja odreuje sociemske i ontemske figure i njihova znaenja. Osim toga, lik je i subjekt pripovjednih iskaza, ali i njihov objekt, pa mu se mogu
pridati neki atributi kako u strogo gramatikom tako i u irem, logikom smislu, to
znai da ga se moe odreivati i prema djelokrugu radnje kao nositelja temeljnih funkcija, kao to je to sluaj u nekim naratolokim teorijama. (Solar 2006:170) U definiranju
znaajki djejeg romana, Crnkovi-Teak (2002) spominju stvarne ivotne okolnosti u
kojima sudjeluju djeaci i djevojice, knjievni junaci, odreeni djelovanjem u svojoj so-
498 Sanja Vrci-Mataija: Identitet djejeg lika
cijalnoj sredini. Hrvatski je djeji roman u drugoj polovici dvadesetoga stoljea doivio
znaajan poetiki preokret po pitanju tretiranja djejih likova, a time i slici djetinjstva
koja se u njima projicira. Za razliku od nekadanjih, nesamostalnih djejih likova1, s jo
uvijek neizgraenim identitetom, u drugoj se polovici dvadesetoga stoljea, a posebice
devedesetih godina2, razvija slika gotovo neovisnog djeteta koje svoj identitet gradi na
vrijednostima bliskima djejem svijetu.3 Ne samo to djeji likovi pokuavaju samostalno izgraditi vlastiti identitet, ve oni propituju i autoritete odraslih prema kojima nastoje
biti ravnopravni. Naravno da od takve slike djeteta i djetinjstva postoje i odstupanja u
djejem romanu devedesetih, posebice u onim romanima koji tematiziraju autorovo djetinjstvo donosei sliku starijeg pripovjednog vremena ili u romanima o Domovinskom
ratu. Zbog svega navedenog, propitivanje identiteta djejeg lika u djejem romanu otvara
mogunost uoavanja kulturoloke slike djetinjstva koja se na razliite naini projicira u
hrvatskom djejem romanu devedesetih godina prologa stoljea.
2. Identitet djejeg lika
Pod identitetom djejeg lika podrazumijevamo temeljne osobine koje djeji lik ine
jedinstvenim, prema sebi i okruju koje u veoj ili manjoj mjeri sudjeluje u kreiranju
njegove osobnosti. Pojam identiteta tijesno je povezan s pojmom kulture. Identiteti se
mogu stvarati kroz kulture i supkulture kojima ljudi pripadaju ili u kojima sudjeluju.
(Haralambos Holborn 2002:886) U poetici hrvatskog djejeg romana devedesetih godina prologa stoljea mogue je uoiti izvjesne tematsko-stilske osobitosti do kojih je
dolo zbog utjecaja svjetske romaneskne produkcije kao i zbog izmijenjenih ivotnih
okolnosti u Hrvatskoj toga vremena. Sustav prevladavajuih drutvenih vrijednosti kljuan je u izgradnji identiteta djejih likova sudjelujui u romanesknom planu izraza i sadraja. Izvanknjievna stvarnost usko je prepletena s tipovima identiteta4 djejih likova
oblikovanih u okvirima specifinog prostorno-vremenskog toposa. Jedni od izvanjskih
imbenika koji sudjeluju u izgradnji identiteta djejeg lika devedesetih godina jesu popularna kultura i umjetnost koji na razliite naine postaju upleteni u sadrajno-oblikotvornu mreu proimanja romanesknih odnosa nudei indikativnu sliku djetinjstva.
2.1. Identitet djejeg lika oblikovan pod utjecajem popularne kulture
Kako na identitet likova djejeg romana devedesetih godina djeluju razliiti oblici
popularne kulture5 preslikavajui prepoznatljiv svjetonazor djeteta dananjice, mogue
1 Rije
je o apolonskoj slici djeteta, kako je naziva Zima (2004).

izdvajanju devedesetih godina kao zasebne poetsko-periodizacijske cjeline pisao je Majhut (2008).
3 Pri tome je ili samostalan, ili iskazuje svoju pripadnost skupini djece, nekome od odraslih, a ono to je bitno
jest injenica da se djeji likovi ne tretiraju kao Drugo (Zima 2004:264).
4 Teak (2011) definira tipove djejih junaka, u cjelokupnom povijesnom razvoju hrvatske djeje knjievnosti,
nastalih kao rezultat oblikovanja djejeg identiteta () pod utjecajem socijalnih, psiholokih, nacionalnih,
politikih i drugih interesa drutva i umjetnosti (Teak 2011:3).
5 Ono to je zajedniko veini razmatranja o popularnoj kulturi jest injenica da je to kultura koja se svia
drutvenoj veini (Hall 2003). Popularna se kultura javlja kao suprotnost visokoj kulturi; popularnim se
oznaavaju masovni mediji ()koji su ljudima nametnuti komercijalnim interesima. (Williams 1976,
prema Easthope 2001: 157) Haralambos Holborn (2002) razlikuju etiri osnovna tipa kulture: visoku,
puku, masovnu, popularnu i supkulturu, pri emu su svjesni da popularnu kulturu mnogi poistovjeuju s
masovnom kulturom. Pod masovnom kulturom podrazumijevaju proizvode masovnih medija, kao to su:
popularni filmovi, televizijske serije ili nosai zvuka s pop glazbom (Haralambos Holborn 2002:885).
2O
je iitavati njezin raznolik sadraj dovodei ga u vezu s oblikovanjem svijesti djejih

likova. U nizu je djela uoljiv dijalog s popularnom kulturom, shvaenom u najirem
smislu poimanja popularnog, ukljuujui pri tom dominantni diskurs medijske kulture.
Uoava se viestruko uplitanje sloja popularne kulture kroz razliite postupke citatnosti
na semantikoj i sintaktikoj razini. Stoga moemo govoriti o prepoznavanju djeci vrlo
omiljenih proizvoda popularne kulture kao to su: crtii, reklame, stripovi, igre, igrake,
popularne pjesme, tisak, film, odjea. Rije je o nezaobilaznom kulturolokom utjecaju
koji sukreira identitet djejih likova.6
Analogno suvremenom poimanju medija po kojem se nita ne dogaa to nije u
njima zabiljeeno, napose na televiziji, u djejim romanima devedesetih godina pronalazimo ironizirajui pristup takvoj slici svijeta. Televizija je sa svojim spektakularnim
dogaanjima i mogunostima poigravanja fikcije i stvarnosti postala dijelom tematskog
opusa djeje knjievnosti kao i sredstvo monog utjecaja u oblikovanju identiteta njenih
subjekata. U romanu Mirjane Buljan, Ludi dani u Ludolandiji tematizira se pitanje djetinjstva, slobode, zabrana, brojnih stereotipa te karikira pitanje elja i morala svijeta iji
je sustav vrijednosti utemeljen na medijskom vienju stvarnosti. Autorica ironizira televizijski diskurs, poznat kao ludovizija, kritizirajui cjelokupno suvremeno potroako
drutvo, posebno obitelj i sustav poremeenih drutvenih vrijednosti7.
Djeak Marko, junak i pripovjeda Raosova romana Od rata do zvijezda, odrastajui
u komercijaliziranom svijetu, a naavi se spletom ratnih okolnosti u svemiru, svoj identitet iskazuje na humoristian nain. U govor lika ugraen je jezik reklame, ali i komercijalizirani nain promiljanja svijeta8. Autor ironizira djeji potroaki mentalitet preko
komercijaliziranog desakralizirajueg biblijskog diskursa: Najednom, ljudi, stvorio se
televizor. Lebdio je nasred sobe. I vidje Mira da je televizor dobar. Ni videa. I bi video.
I vidje Mira da je video dobar. I crti. Hou Plavu Zmiju. I bi Plava Zmija. I bi crti. I
bi video. I bi televizor, televizor prvi. (Raos 1996:162).
Osim televizije, presudnim oblikom popularne kulture koji sudjeluje u kreiranju
identiteta djejeg lika smatramo i filmsku umjetnost9. Usvajajui jezik filmskih zvijezda, oponaajui odgledane situacije, filmske junake, simulirajui sline ivotne situacije,
djeji se likovi igraju, poduzimaju neke vane podvige, ponekad bjee iz neprihvatljive
stvarnosti dokazujui time svoju pripadnost svijetu suvremene kulture. Marica, junakinja Kuanova romana Koko u Kninu, svaki doivljaj iz stvarnosti povezuje s odgledanim
6 Prema Nikodemu i Araiu (2005), obitelj je doivjela veliku promjenu u drugoj polovici dvadesetoga
stoljea. Autori istiu veliku ulogu medija u socijalizaciji djece. Jedna od osnovnih karakteristika tog
drutveno-politikog poretka jest da proces socijalizacije novih lanova drutva sve vie postaje dominantno
podruje masovnih medija, a sve se vie smanjuje uloga temeljnih institucija kao to su obitelj, kola, crkva.
(Nikodem, Arai 2005:167)
7 Naa je jedina elja, dragi roditelji rekao je Kiki da vama pruimo sretan ivot u novom svijetu koji mi
izgraujemo. Nikada roditeljima nije bilo tako lijepo kao danas. Nabavili smo vam elektrine gitare, stereo
ureaje, ploe, imate najbolje i najsuvremenije pop-muziko obrazovanje! Puni ste torti, bombona, okolada
i slatkia, pudinga, krema, sladoleda, meda, dok u drugim zemljama roditelji gladuju i ratuju za svoja prava.
(Buljan 1990:67)
8 Tek sam sad poeo povezivati. Uzmite sve stripove, sve filmove, sve to se u kui kae i na televiziji uje,
stavite sve to u mikser, mijeajte jedan sat, pa zatim na lijevak ulijte mojoj dragoj sestrici u glavu. Potom tu
glavu jo vrtite jedan sat u centrifugi, pa ste dobili njezinu sliku svijeta. (Raos 1996:74)
9 Filmsku umjetnost uvjetno promatramo kao dio popularne kulture, prije svega zbog popularnog
televizijskog medija koji najee omoguava njenu recepciju.
filmovima ije umetanje u roman, osim to igra ulogu u razotkrivanju njene osobnosti,
slui ironiziranju kninske stvarnosti koja podsjea na filmove o Divljem zapadu. Tako se
djeci u dva dana dogaa Tono u podne, otmica i zarobljenitvo kao u filmovima s Indijancima i ljudoderima, to kninsku stvarnost proivljenu fikcijom ini lakom, bezbolnom, grotesknom. Zanimljiv odnos spram smrti izgraen na filmskom utjecaju oituje
se u Hitreevu romanu Smogovci u ratu. Smatrajui da se smrt preivljava kao i na filmu, Bimbo se zamilja filmskim junakom preuzimajui na sebe ulogu Jamesa Bonda pri
emu se njegovo ime mijenja u James Bimbo Bond. Postupak hiperbolizacije, nonsensa,
ironije dio je autorove poetike kojom se prevladava neeljena ratna stvarnost. Junakinja
romana Jadranka Bitenca, Ljeto na koljenima, 12-godinja Lana, komentira zbivanja oko
sebe razotkrivajui se kao lik koji svoj identitet gradi pod velikim medijskim utjecajem.
Pripovjedni stil pokuava oponaati filmsku poetiku u trenutcima kad junakinja razmilja u filmskim kadrovima: Kadar 1: Osamljeni zavoj sa raslinjem okolo. Pljusak kupa
dianu. U njoj dvije glave: tatina i moja. Kadar 2: Tata podie ovratnik, uvlai vrat. Izlazi
na pljusak. Psuje sve u esnaest (Bitenc 1990:45)
Utjecaj stripa na oblikovanje svijesti djejih likova moemo pratiti i u djelima koja
tematiziraju neto ranije vrijeme donosei sliku drukije proivljenih djetinjstava u odnosu na suvremeno. Ipak, njegovu prisutnost mogue je uoiti i u nizu romana devedesetih godina. Zoe, lik iz istoimenog romana Ane oki-Pongrai, jedna je od djejih
junakinja koja boluje od suvremene bolesti samoe. U trenutku kad Zoe dobije
visoku temperaturu, autorica u njenoj svijesti materijalizira likove proitanih stripova:
Ode ravno do kupaonice. I otvori vrata. Vrlo odvano, nema to. A tamo, u kupaonici,
tonije reeno u kadi, sjedi Tarzan! Ozbiljno. Najozbiljnije. Sjedi Tarzan u Zoinoj kadi
ali uope ne izgleda kao netko tko se kupa. Vie kao da je tamo sluajno dospio dok je
uskakao kroz prozor. I to zatvoren! Gleda Zoe u Trzana i nimalo se ne udi. Bit e da se
previe naitala stripova. Kao da ga je oekivala (oki-Pongrai 2001:52) U navedenom se romanu autorica poigrava i pripovjednim stilom kojeg gradi na zakonitostima
poetike stripa. Upomoooo! Spasite meeee!!!! isputa Zoe oblaie po itavoj sobi.
Onakve iste oblaie kakve isputaju sve te lijepe dugokose nemone i zarobljene djevojke iz stripova. (oki-Pongrai, 2001:51)
Postajui dio literarnog teksta, reklamni kulturni podtekst pridonosi njegovim postmodernistikim znaajkama. U suvremenim djelima djeje knjievnosti djeji su likovi nerijetko zaokupljeni jezinim, ali i idejnim utjecajem reklame. Tinejderski roman
Vladimira Novotnyja Gimnazijske frke na nekoliko razina korespondira s reklamnim
diskursom. Roman je tiskan pod glavnim sponzorstvom Varteksa Denim proizvoda,
d.o.o iz Varadina, to se dosjetljivo i vizualno razotkriva u tekstu u kojem su poglavlja
povezana naslovima/ reklamama Levi`sa koji nije samo sponzor ve dio identiteta generacije mladih10 roenih sedamdesetih godina prolog stoljea. Tako je Levi`s spretno
utkan u promidebeno/ propagandnu stranu romana koji postaje reklama proizvoda, ali
i buntovnikog stila ivota.
Pitanje omiljenih djejih igara i igraaka otvara iroko polje kulturolokog promatranja slike djetinjstva. injenica je da se suvremena djeca igraju, osim tradicionalnim, i
10 Ako ovaj moj romani ikada doe do itatelja bio bi red da VARTEKS ili sam Levi Strauss poduzmu neto
po mom pitanju. Toliko sam ih izreklamirao da bi mi mogli stisnuti iz zahvalnosti nekoliko stvari za obleku.
(Novotny 1999:118)
nekim novim igrakama koje su plod najnovije tehnologije i suvremenog ivotnog stila.
Junak Kovaevieva romana Tajna crne kutije, Vito, tipian je predstavnik suvremene
generacije djece za koje roditelji, zbog prezauzetosti vlastitim karijerama, nemaju previe vremena. Zaokupljen raunalnim igricama kao oblikom suvremenog druenja,
vrlo se esto zamilja u situacijama koje nalikuju virtualnim11. Kriminalistiki zaplet
romana ima uporite u virtualnoj stvarnosti. Dvojica izvanzemaljaca koji su se pojavili
u realnom svijetu zapravo su dvojica meugalaktikih virtualnih hakera, dio raunalne
igre koju Vito, ulazei u tajnu Crne kutije, okonava unitavajui jednim klikom njene
aktere. Pozitivan utjecaj suvremenih djejih raunalnih igara otkrivamo u Cvenievu
romanu vrsto dri joy-stick u kojem igra postaje nain svladavanja bolesti. Fabula romana graena je na rjeniku raunalne igre kojim je sugeriran ulazak u svijet romana:
ali sve se zbiva kao u nekoj raunalnoj igri. Prolazim iz nivoa u nivo uz pomo lijenika i za sada pobjeujem. Ako nam se dogodi samo jedna pogrjeka, gubim ivot. To je
jedina razlika izmeu ove dvije igre, jer u raunalnoj igri ima obino po tri ivota, a ako
pobijedim u posljednjem nivou, dobivam jo jednu igru. (Cveni 2005:50) Roman zavrava poglavljem Game over rastanak, kojim se simboliki sugerira i rastanak s boleu.
2.2. Identitet djejeg lika oblikovan pod utjecajem umjetnikog izriaja
Dio junaka djejeg romana zbog razliitih razloga odrasta izvan utjecaja popularne
kulture, obuhvaen djelovanjem nekih od oblika visoke kulture (Haralambos Holborn
2002). Intermedijalno i intertekstualno proimanje knjievnog sa svijetom drugih umjetnosti ili drugih knjievnoumjetnikih tekstova pretpostavlja i specifine oblikovne
postupke u izgradnji romaneskne strukture. Rije o tipu socijalno-psiholoke proze u
okviru koje pratimo intimna previranja djejih likova uvjetovana neobinim ivotnim
situacijama: boleu ili smru blinjih, osamljenou, nezadovoljstvom obiteljskim kontekstom odrastanja. Odnos djejeg lika prema raznolikim vrstama umjetnosti (arhitekture, kiparstva, slikarstva, glazbe, knjievnosti) utjee na oblikovanje izrazito senzibilnog junaka djeje proze, to je mogue prepoznati u nizu romana.
Djeak Vinko, junak romana Tihi stanovnici proelja nesiguran je i zbog majine smrti emocionalno zakinut u izgradnji osobnog identiteta. U romanu pratimo put
Vinkova psihikog i fizikog sazrijevanja od trenutka gubitka majke i preseljenja sa sela
u grad do njegova odrastanja i uvianja znaaja kojeg u njegovu ivotu zauzima arhitektura prepoznata kao autentini motiv u djejoj knjievnosti. Majina smrt postala je
prekretnica u Vinkovu ivotu, njegovo tugovanje urodilo je osamom i povlaenjem to
je i odredilo kasniji djeakov ivotni put, poevi od odnosa prema okolini, odraslima
do njegova iznimnog stava prema umjetnosti, posebice kiparstvu i arhitekturi koji e
kompenzirati djeakovu emotivnu prazninu. Olakavajui djeakovo tugovanje, zagrebakim skulpturama, kao dijelovima urbane arhitekture, autorica udahnjuje ivot. Vinkovo tjelesno i duhovno ozdravljenje vodi nas optimistinom zavretku romana u kome
prerano sazrio djeak ranjen tugom majina gubitka i oplemenjen ljepotom umjetnosti
spoznaje ivotnu istinu: Ja sam odbijao stvarnost. Mogao sam zauvijek ostati takav da
11 Ubojice
se tresu od straha, cure ga zadivljeno gledaju, posebno Andrea. Svi shvaaju da je upleten u neto
doista opasno, ali da je tome dorastao. No on nema vremena za estitke. Tonim udarcima onesvijesti onu
dvojicu, a onda, svjestan da su oni tek dio organizirane skupine koja je krenula u lov na njegovu glavu, iskae
kroz prozor (Kovaevi 1998:22)
nisam napokon uspio razluiti san od zbilje. Danas znam da kip nije iv, ali me izgledom
podsjea na majku i zato ga volim. (Ivelji 1997:84)
Tematiziranje glazbene umjetnosti i na njoj izgraivanog djejeg identiteta glavna
je odrednica biografskih romana Tihomira Horvata Muki, Djetinjstvo Ivana Zajca.
Oev autoritativni lik dominirao je Ivanovim djetinjstvom, zbog ega je majina blagost
jo snanije djelovala na senzibilnog, glazbeno talentiranog djeaka. Ipak, Ivan je oboavao s ocem svirati klavir, uivao je u razliitim zvukovima, u oslukivanju instrumenata,
preputajui se senzibilnim matanjima. Muziciranje je Mukiju predstavljalo slobodu,
nesputanost odlaska u prostore dostupne njegovom bogatom emocionalnom svijetu:
Muki je glazbom slijedio vjetar. Prohujao je zvonikom Zborne crkve, rastjerao galebove, zaigrao oko svoje kue i zaljuljao kolijevku svoje sestre, sruio se kroz zelene trsatske
vinograde, poigrao se nestano plamenovima svijea ispred Kapele zavjetnih darova, i
onda pokakljao uad jedrenjaka kao ice harfe. Jo! Jo vie!!! Mora se popeti jo vie,
osjeao je, i poletio za jatom galebova koje se na puini uspinjalo k oblacima. Dostigao
je najveeg, polegao mu po leima, osjetio snagu i slobodu ptice i s njom se uspinjao k
suncu. Jo! Jo! Evo me! Na vrhu sam, na vrhu, zakliktao je s galebom i iscrpljen dohvatio
rumenu sunevu zraku i po njoj kliznuo polako, polako u dubinu, na svoj kolj. (Horvat
1994:39) Sukob izmeu Mukijevih elja i oeva autoriteta prerastao je u dramu lika koja
je dovela do zaotravanja obiteljskih odnosa, to Mukija nije sprjeavalo da istinski uiva
jedino u glazbi odabirui je kao svoj ivotni put, jedini u kojemu je uspijevao ostvariti
slobodu i kreativnost svoje osobnosti.
U romanu Nade Ivelji, Svrakovo brdo, kroz prijateljski odnos djeteta i odrasle
osobe, pratimo uplitanje diskursa drugog knjievnoumjetnikog teksta ija se ontemska
razina prenosi u narativno tkivo romana koji tematizira drutveno marginalizirana pitanja zaputene djece i ostavljenih starijih ljudi. Time se u romanu razvija pria o ivotnoj
prolaznosti i potrebi za bliskim ljudima i toplinom ljudske rijei. Odrastajui u problematinoj obitelji, djeak Kreo u uoj socijalnoj sredini ne nalazi utoite. Prijateljstvo s
invalidom Markom, koji stanuje u domu za umirovljenike na Vinjevcu u kojem njegova majka radi kao kuharica, donosi toplu priu utemeljenu na motivu pripitomljavanja
Exuperyjeva Maloga princa. Je li Kreo ta lisica koja prilazi princu u elji da je pripitomi,
govorei: Pripitomi me i vidjet e kako u tvoj korak razaznati izmeu tisue drugih.
Na tvoj korak izlazit u iz jazbine, a na sve to nije tvoj korak bjeat u u jazbinu. Teko
je mogao sebe zamisliti u ulozi princa, jer nije imao koraka koje bi se moglo razaznati. (Ivelji 1995:31) Svjestan injenice da e ga Kreo jednoga dana napustiti, Marko s
iskustvom zrela ovjeka prati Kreino sazrijevanje ponosan na djeaka koji je, obogaen
spoznajama ivotnog iskustva i svega to je o ljubavi, prijateljstvu, pratanju, dobroti
nauio od njega, izrastao u zrelog i odgovornog mladia. Na pozadini dogaaja u Domovinskom ratu realizirana je i pria o prijateljstvu djevojice Dunje i ratnog invalida Luke
u jo jednom romanu Nade Ivelji eli li vidjeti bijele labudove. I njihovo je prijateljstvo graeno na motivu pripitomljavanja Maloga princa i lisice te roman s cjelokupnom
fantastinom priom viestruko korespondira. Iskazujui pacifistiki stav zasnovan na
osudi apsurdnosti rata i svakog oblika ljudskog zla, uplitanjem idejnog sloja Maloga princa, autorica ukazuje na znaaj temeljnih ljudskih vrijednosti sadranih u prijateljstvu,
darivanju, primanju, bogatstvu darovanog i primljenog12. Time roman zadobiva karakter filozofsko-poetske proze, neuobiajene u djejoj knjievnosti, uklapajui se u opus
dominantne psiholoke proze koja se devedesetih godina prologa stoljea poinje sve
vie javljati u hrvatskoj djejoj knjievnosti. Bijeli labudovi prerastaju u simbole ljepote,
slobode, istoe, ivota, a naslovno pitanje romana prerasta u retoriko pitanje o prihvaanju ivota, ma kako on teak bio.
Dijalog s nizom knjievnoumjetnikih tekstova, ali prije svega s knjievnou kao
umjetnou otvara autorica fantastinog romana Psima ulaz zabranjen Melita Rundek
koja se postmodernistiki poigrava ulogom pisca, odnosom stvarnosti i fikcije, pripovjedaa i likova, realne i knjievne zbilje, pokazujui kako je knjievnost igra jezikom,
sloboda stvaranja u kojoj je nemogue povui otre granice izmeu izmiljenog i stvarnog. I uloga fiktivnog pripovjedaa nestvarna je kao i svijet kojeg je on stvorio. Glavni
junak romana, devetogodinji djeak Tomica, poznat po tome da ne voli itati lektiru,
postupno postaje zaljubljenik u knjigu, a njegov djeji identitet izgraivan na lijepoj knjievnosti postaje zarazan, zbog ega i njegov tata, okorjeli neita, prihvaa izazov itanja
pokuavajui nadoknaditi proputeno. U trenutku kad pone ii za Tomicom koji nestane u svom svijetu traganja, voen zovom intuicije utjelovljene metaforiki u liku psa
koji simboliki nosi ime Tom Sawyer, ocu se otvaraju oi: U tati se neto preokrenulo,
zakucalo, pa zalupalo i odjednom je shvatio da gleda prekrasnog djeaka! Posebnog
djeaka! Djeaka koji razumije zvijezde, i zmajeve, pa ak i svoga tatu! Djeaka koji je
mogao osvojiti svijet, samo ako to poeli! Malog princa! (Rundek 2000:144) Poigravanje
jezikom postaje kljuni stilski postupak u funkciji shvaanja knjievnosti kao stvaralake igre na koju je svatko od nas pozvan.
Gavranov roman Oprotajno pismo, oblikovan u intimnoj formi pisma to ga etrnaestogodinji djeak pie svome bratu, oajan zbog neuzvraene ljubavi, utuen od boli
nakon smrti roditelja, osamljen u velikom gradu, na pragu samoubojstva, razvija priu
o tinejderu u izgradnji ijeg identiteta vanu ulogu ima likovna umjetnost slikarstvo.
ivei sam u neprivlanim uvjetima stanovanja, daleko od rodne Slavonije, u Zagrebu
koji mu prua mogunost pripreme za srednju kolu primijenjene umjetnosti, u djeaku se sve vie javlja osjeaj odvratnosti prema ivotu, pri emu je njegova ljubav prema
Marini jedina djelovala sveto i neokaljano. Kako Marina nije pokazivala znakove svoje
privrenosti, preputao se samoi i ravnoduju, nalazei utjehu jedino u slikanju kroz
koje je smogao snage oblikovati svoju ljubav prema Marini. Osjeao sam kako ispod
kista oivljavaju moji snovi. Nije vie bilo prepreke izmeu onoga to elim naslikati i
onoga to brzo nastaje. Osjeao sam se uzvieno, zanosno, poneseno. Prvi put u ivotu
nisam crtao, ni slikao, nego stvarao. (Gavran 1994:70) Oduevljena dobivenim slikama,
Marina mu iskazuje rijeima svoju ljubav. Posljednje poglavlje romana, naslovljeno kao
Preokret, svjedoi mladievu radost uzvraene ljubavi, ali i ponosa, jer su mu i crtei
12
Svi smo mi smrtnici i svakome je odreen trenutak kad mora napustiti svoj planet. Ali ovo je djetece
malo, pred njim je cijeli ivot. Istina je da vanjtinom nalikuje na malog princa iz bajke, ali nas smo dvoje
zaigrali drukiju, nau bajku. U njoj je on pomogao meni, a zauzvrat ja svim srcem elim pomoi njemu.
Pristao sam na ulogu lisice da bi me mogao pripitomiti, to drugim rijeima znai vratiti u ivot. Pa kad sam
ve lisica, satrt u zemaljsku zmiju i osloboditi dijete njena smrtonosnog ugriza. Lisice to mogu. Moja je elja
toliko jaka da se mora ostvariti. Bolest e se povui, ti e ivjeti. Poivjet e dugo i sretno, mali prine. Ona
druga pria o zmiji samo je ruan san! Ne mogu podnijeti misao da vie nikad ne ujem tvoj smijeh. Za mene
je on bio kao izvor u pustinji. Neka te Bog uva, neka te prati njegova milost! (Ivelji 1998:65-66)
postali zapaeni meu likovnim kritiarima zbog ega pismo bratu zavrava najljepim
pozdravima i eljama. U ovom Gavranovom romanu glavni lik gotovo da u potpunosti
izolirano razvija svoju ranjenu osobnost hranei se jedino osjeajima ljubavi prema djevojci i umjetnosti koje utjeu na oblikovanje zrelog mladenakog identiteta.
3. Zakljuak
Na odabranom korpusu hrvatskih djejih romana iz posljednjeg desetljea prologa
stoljea mogue je uoiti raznolikost identiteta djejih likova. Prisutni na sadrajnoj i
oblikotvornoj razini romana, popularna kultura i umjetniki izriaj viestruko utjeu
na oblikovanje svjetonazora djejih likova. Sudjelujui u tematiziranju niza suvremenih, svakodnevnih tema iz djejeg svijeta (kola, ljubav, prijateljstvo, odnos s odraslima,
igra, samoa, bolest, rat, smrt), oba kulturoloka utjecaja olakavaju djejim likovima
svladavanje ivotnih potekoa. Osjeaj hrabrosti u svladavanju neeljenih situacija (nedostatak drutva, prijatelja, roditeljskog vremena i panje), preuzet iz, djejim likovima
omiljenog, poetikog obrasca popularne kulture, uz nerijetki ironizirajui stav prema
medijskoj slici svijeta ostvaren na razini autorskog diskursa, pridonosi humoristinom
tonu i optimistinom ozraju veine romana iji likovi grade svoj identitet na nekom od
spomenutih oblika popularne kulture. Prisutnost umjetnikog izraza kao oblika visoke kulture u kreiranju identiteta djejih likova donosi nam niz vrlo senzibilnih junaka
djeje proze, bez obzira na to radi li se o uroenoj umjetnikoj sklonosti likova ili je rije
o specifinim ivotnim okolnostima koje uvjetuju okrenutost djejih likova umjetnosti.
Umjetniki izriaj u tom smislu zadobiva kompenzacijsku ulogu uvjetujui pozitivno sazrijevanje djejih likova kao i njihov odnos prema socijalnom kontekstu. Ipak, odabrani
romani odiu poneto ozbiljnijim tonom od prethodnih, blii su tipu socijalno-psiholoke proze poetsko-filozofskog karaktera. Proimanje obaju kulturolokih utjecaja s
knjievnim svijetom prua nam uvid u projekciju djetinjstva zasnovanu na razliitim
vrijednostima na kojima djeji likovi, ne zaobilazei ni najozbiljnije ivotne situacije,
grade svoje prepoznatljive identitete.
Literatura
Bitenc, Jadranko (1990), Ljeto na koljenima, Vjeverica, Mladost, Zagreb
Buljan, Mirjana (1990), Ludi dani u Ludolandiji, Zaloba Mladinska knjiga, Zagreb Ljubljana
Crnkovi, Milan Teak, Dubravka (2002), Povijest hrvatske djeje knjievnosti od poetaka do
1955., Znanje, Zagreb
Cveni, Josip (2005), vrsto dri joy-stick!, Naklada Haid, Zagreb
Easthope, Anthony (2001), Visok,+-+-a kultura/popularna kultura: Srce tame i Tarzan meu
majmunima, u: Quorum, XVII, br. 4, 156-188.
Hall, Stuart (2003), Biljeke uz dekonstruiranje popularnog, u: K asopis za knjievnost, knjievnu i kulturalnu teoriju, sv. I, br. 2, 5-21.
Haralambos, M.-Holborn, M. (2002), Sociologija, Teme i perspektive, Golden marketing, Zagreb
oki-Pongrai, Ana (2001), Zoe, djevojica s vrha nebodera, Kamir promet, Zagreb
Gavran, Miro (1994), Oprotajno pismo, Hit junior, Znanje, Zagreb

Hitrec, Hrvoje (1994), Smogovci u ratu, AGM, Zagreb
Horvat, Tihomir (1994), Muki, Djetinjstvo Ivana Zajca, Biblioteka Stribor, Znanje, Zagreb
Ivelji, Nada (1995), Svrakovo brdo, Biblioteka Stribor, Znanje, Zagreb
Ivelji, Nada (1997), Tihi stanovnici proelja, Tipex, Zagreb
Ivelji, Nada (1998), eli li vidjeti bijele labudove?, Tipex, Zagreb
Kovaevi, Hrvoje (1998), Tajna crne kutije, Stribor, Znanje, Zagreb
Kuan, Ivan (1996), Koko u Kninu, Znanje, Zagreb
Majhut, Berislav (2008), Periodizacija hrvatske djeje knjievnosti i knjievnosti za mlade od
1919., Kolo, asopis Matice hrvatske, Zagreb, 3-4, 180-212.
Nikodem, Krunoslav Arai, Pero (2005), Obitelj u transformaciji, u: U potrazi za identitetom,
komparativna studija vrednota: Hrvatska i Europa, ur. Mirjana Pai-Jurini, Golden marketing, Tehnika knjiga, Zagreb, 145-178.
Novotny, Vladimir (1999), Gimnazijske frke, Adami, Rijeka
Raos, Predrag (1996), Od rata do zvijezda, TrgoRast, Zagreb
Rundek, Melita (2000), Psima ulaz zabranjen, kolska knjiga, Zagreb
Solar, Milivoj (2006), Rjenik knjievnog nazivlja, Golden marketing, Tehnika knjiga, Zagreb
Teak, Dubravka (2008), Portreti i eseji o djejim piscima, Tipex, Zagreb
Teak, Dubravka (2011), Tipovi djejeg junaka u razvoju hrvatske djeje knjievnosti kao odraz
shvaanja identiteta djeteta; u: Detinjstvo, asopis o knjievnosti za decu, 37, 2, 2011, 3-9.
Zima, Dubravka (2004), Hrvatski djeji roman, doktorska disertacija, Filozofski fakultet u Zagrebu
Podaci o autorima
Sava Anelkovi
Universit Paris Sorbonne, UFR dtudes Slaves
Centre Universitaire Malesherbes
108 Bd Malesherbes, 75850 Paris Cedex 17, France
sava.andjelkovic@paris-sorbonne.fr
Miroslav Arti
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Ivana Luia 3, 10000 Zagreb, Hrvatska
miroslav.artic@gmail.com
Vanda Babi
Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveuilita u Zadru
Obala kralja P. Kreimira IV 2, 23000 Zadar, Hrvatska
vanda.babic@zd.t-com.hr
Lidija Ban
Edebiyat Fakltesi, Trakya niversitesi
Edirne, Trkiye
lban@ffos.hr
Almir Baovi
Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu
Franje Rakog 1, 71000 Sarajevo, BiH
almirbasovic@yahoo.com
Mirta Bijukovi Mari
Sveuilite J. J. Strossmayera u Osijeku
Trg Sv. Trojstva 3, 31000 Osijek, Hrvatska
mbmarsic@unios.hr
Mirna Brki Vuina
Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru
Matice hrvatske b.b., 88000 Mostar, BiH
bmirna2002@yahoo.com
508
Adriana Car-Mihec i Iva Rosanda igo

Filozofski fakultet Sveuilita u Rijeci
S. Krautzeka b.b., 51000 Rijeka, Hrvatska
adriana.car-mihec@ri.t-com.hr
iva.rosanda@ri.t-com.hr
Alena atovi
alenacatovic@yahoo.com
Almedina engi
Pedagoki fakultet Univerziteta u Sarajevu
Skenderija 72, 71000 Sarajevo, BiH
almedina_dr@yahoo.com
Suzana Coha
scoha@ffzg.hr
Amira Dervievi
Pedagoki fakultet Univerziteta u Bihau
Luke Marjanovia b.b., 77000 Biha, BiH
amira.be@bih.net.ba
Josipa Dragievi
Zavod za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe HAZU
Opatika 18, 10000 Zagreb, Hrvatska
jdragicevic@hazu.hr
Dragica Dragun
Filozofski fakultet
ddragun@ffos.hr
eherzada Dafi
seherzada_ha@yahoo.com
Nirha Efendi
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine
Zmaja od Bosne 3, 71000 Sarajevo, BiH
efendicnirha@yahoo.com
Sanja Frankovi
Kapelica 8, 52220 Labin, Hrvatska
sanja.frankovic@mail.com
Dolores Grmaa
dgrmaca@ffzg.hr
Dijana Hadizuki
Fakultet humanistikih nauka Univerziteta Demal Bijedi
Univerzitetski kampus, 88104 Mostar, BiH
hidhadzizukic@bih.net.ba
Adijata Ibriimovi-abi
adijata.ibrisimovic@gmail.com
Irina Ivanova
Moskovski dravni univerzitet Lomonosov
Solovjinyj projezd, dom 4, kv. 200
117593 Moskva, Rusija
iva53@inbox.ru
Sanjin Kodri
sanjin.kodric@ff.unsa.ba
Andrijana Kos-Lajtman
Uiteljski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Odsjek u akovcu
Dr. Ante Starevia 55, 40000 akovec, Hrvatska
andrijana.kos-lajtman@ufzg.hr
Emilija Kova
G akovec
Miroslava Magdalenia 1c, 40000 akovec, Hrvatska
emilija.kovac@optinet.hr
Zvonko Kova
zkovac@ffzg.hr
510
Mirsad Kuni
Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
Dr. Tihomila Markovia 1, 75000 Tuzla, BiH
mirsad.kunic@untz.ba
Kornelija Kuva-Levai
Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveuilita u Zadru
Obala kralja P. Kreimira IV/2, 23000 Zadar, Hrvatska
klevac@unizd.hr
Valentina Majdeni
Uiteljski fakultet u Osijeku
Lorenza Jagera 9, 31000 Osijek, Hrvatska
vmajdenic@ufos.hr
Patricia Marui
Uiteljski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Savska cesta 77, 10000 Zagreb, Hrvatska
patricia.marusic@ufzg.hr
Galina Mikinien
Institut za litvanski jezik
P. Vileiio g. 5, Vilnius, Lietuva
galina.miskiniene@flf.vu.lt
Jasmina Mojsieva-Gueva
Univerzitet Sv. Kiril i Medodij
Institut za makedonsku knjievnost
Gligor Prliev 5, 1000 Skoplje, Makedonija
jasminamg@gmail.com
Vesna Mojsova-epievska
Univerzitet Sv. Kiril i Metodij
Filoloki fakultet Blae Koneski
Bulevar Goce Delev 9A, 1000 Skoplje, Makedonija
vesnamojsova@hotmail.com
Anelko Mrkonji
Odjel za kulturologiju
a_mrkonjic@net.hr
Naida Osmanbegovi
Filozofski fakultet Univerziteta u Zenici
Zmaja od Bosne 56, Zenica 71000, BiH
naida.mujkic@yahoo.com
Mirzana Pai Kodri

Filozofski fakultet Univerziteta u Zenici
Zmaja od Bosne 56, Zenica 71000, BiH
mirzanapasic@yahoo.com
Vildana Peenkovi
vildana.pecenkovic@live.com
Ivana Prakaturovi
Filozofski fakultet
Lorenza Jagera 9, 31000 Osijek, Hrvatska
ivanap7@gmail.com
Emilian Szymon Praat
Univerzitet Adam Mickiewicz u Poznanju
Institut za slavensku filologiju
A. Fredry 10, 61-701 Poznanj, Poljska
emilianpralat@gmail.com
Marina Protrka timec
I. Luia 3, 1000 Zagreb, Hrvatska
mprotrka@ffzg.hr
ura Strsoglavec
Filozofski fakultet Sveuilita u Ljubljani
Akereva 2, 1000 Ljubljana, Slovenija
durda.strsoglavec@guest.arnes.si
Stevka mitran
Universit degli Studi di Teramo
Facolt di Scienze Politiche, Campus di Coste S. Agostino
64100 Teramo, Italia
ssmitran@unite.it
Anisa Trumi
75000 Tuzla, BiH
anisa_k4@hotmail.com
Zdenk Valenta
Pedagoki fakultet, Katedra za bohemistiku i slavistiku
esk mldee 8, 400 96 st nad Labem, eka
zdenek.valenta@ujep.cz
512
Nenad Velikovi
omnibus@bih.net.ba
Sanja Vrci-Mataija
Sveuilite u Zadru
Odjel za nastavnike studije u Gospiu
Dr. Ante Starevia 12, 53000 Gospi, Hrvatska
smataija@unizd.hr
BOSANSKOHERCEGOVAKI SLAVISTIKI KONGRES

ZBORNIK RADOVA (KNJIGA 2)
Za izdavaa
Senahid Halilovi
Korektura
Autori
UDK
Senada Dizdar
Lejla Hajdarpai
Dizajn korica
Tarik Jesenkovi
tampa
Dobra knjiga, Sarajevo

Zbornik Radova Slavistika PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zbornik Radova Slavistika PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ISSN 2303-4106

ZBORNIK RADOVA | KNJIEVNOST

BOSANSKOHERCEGOVAKI SLAVISTIKI KONGRES

Filozofski fakultet u Sarajevu, F. Rakog 1, Sarajevo, BiH

Objavljivanje ove knjige finansijski su podrali Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke i

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Almir Baovi: Smijeh kroz suze (Na primjerima iz ruske i

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

UDK: 821.163.4(497.6).09 : 316.72

Miroslav Arti: Uz kontinuitet literarnog

Miroslav Arti: Uz kontinuitet literarnog zajednitva u Bosni i Hercegovini

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Miroslav Arti: Uz kontinuitet literarnog zajednitva u Bosni i Hercegovini

prouavanju jugoslavenskih knjievnosti, one svejedno mogu, uvjereni smo, posluiti

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Miroslav Arti: Uz kontinuitet literarnog zajednitva u Bosni i Hercegovini

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Miroslav Arti: Uz kontinuitet literarnog zajednitva u Bosni i Hercegovini

besprijekorno ureen nema pitanja ni dvojbi o zacrtanim ciljevima, i lako je u takvim

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

vezirovoj rezidenciji pomisle kako bi se valjalo vratiti, dosta su glumili hrabrost. I ba u

Miroslav Arti: Uz kontinuitet literarnog zajednitva u Bosni i Hercegovini

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Miroslav Arti: Uz kontinuitet literarnog zajednitva u Bosni i Hercegovini

ralatva. A u tome bi nastojanju svakako pomogli pojmovi raskrije i ukrtanje, ali ne

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

UDK: 821.163.42(497.6).09 Begi. M.

Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne

Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

su izrasle. Izvjesni elementi njihovog zbliavanja i stapanja pojavljivali su se i prije

Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

uope savremenom bosanskohercegovakom (kao i jugoslavenskom / junoslavenskom)

Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

nacionalnoknjievnog istraivanja i obrnuto. Ne moe to uiniti ako eli da sauva

Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

ma kakva nacionalno-kolektivna antagoniziranja, ve, naprotiv, upravo dodatni prilog

Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...

individualni estetsko-stvaralaki impuls, nego i kao knjievnohistorijski produktivna

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Sanjin Kodri: Bosanskohercegovake knjievne teme Midhata Begia i problem...

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

UDK: 821.163.4(497.6).09: 316.73

Zvonko Kova: Bosanska (i) meukulturna knjievnost

drugaija, tako da bi najbolje rjeenje bilo da odustanem od nastupa ili da se nadnaslov

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Zvonko Kova: Bosanska (i) meukulturna knjievnost

On inzistira na razlici na injenici da je svaki identitet smjeten, pozicioniran, u

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)

Zvonko Kova: Bosanska (i) meukulturna knjievnost

Bosanskohercegovaki slavistiki kongres I: Zbornik radova (knjiga 2)