Metodologija

znanosti

METODOLOGIJA
ZNANOSTI
sastavio: Josip iri, prof.

Zadar, 2003.

Metodologija

znanosti

Metodologija

znanosti

Sadraj
LITERATURA.........................................................................................................................................................................5
ZNANOST ...............................................................................................................................................................................6
ZNANOST TEMELJNI POJMOVI ......................................................................................................................................6
GRANE ZNANJA ....................................................................................................................................................................6
ZNANSTVENA DJELATNOST .............................................................................................................................................7
OSNOVNI PRINCIPI ZNANSTVENOG RADA....................................................................................................................7
TEORIJE ISTINE .....................................................................................................................................................................7
MJERENJE ..............................................................................................................................................................................8
SVOJSTVA MJERENJA KAO PROCESA PRIKUPLJANJA PODATAKA:...........................................................................................9
MJERNI POSTUPCI: ................................................................................................................................................................9
PROCES MJERENJA ..............................................................................................................................................................10
MJERNE SKALE ...................................................................................................................................................................10
NORMALNA DISTRIBUCIJA ..................................................................................................................................................10
POPULACIJA, UZORAK ........................................................................................................................................................11
OPERACIONALIZACIJA.....................................................................................................................................................12
VARIJABLE .........................................................................................................................................................................12
KONSTRUKTI ......................................................................................................................................................................12
KOLIKO JE STVARNO STVARNO? ..................................................................................................................................12
PSIHOMETRIJA....................................................................................................................................................................17
TEORIJA TESTOVA ..............................................................................................................................................................18
METRIJSKE KARAKTERISTIKE .............................................................................................................................................19
Valjanost .......................................................................................................................................................................19
Pouzdanost....................................................................................................................................................................19
Objektivnost ..................................................................................................................................................................20
Osjetljivost ....................................................................................................................................................................20
EKSPERIMENT ....................................................................................................................................................................20
Eksperimentalni nacrt...................................................................................................................................................21
STATISTIKE METODE .....................................................................................................................................................24
Mjere centralne tendencije ...........................................................................................................................................24
Mjere varijabilnosti ......................................................................................................................................................24
Poloaj rezultata u skupini............................................................................................................................................24
Testiranje hipoteza........................................................................................................................................................25
Korelacije......................................................................................................................................................................26
KUHN, THOMAS SAMUEL (1922-1996) ...........................................................................................................................28
1. ivot i djela ...............................................................................................................................................................28
2. Struktura Znanstvenih Revolucija: istraivanje ........................................................................................................28
3. Struktura znanstvenih revolucija: filozofski znaaj ..................................................................................................30
4. Daljnji razvoj ............................................................................................................................................................30
GEORG HENRIK VON WRIGHT (1916. - )........................................................................................................................31
JULES HENRI POINCARE (1854. -1912.) ..........................................................................................................................32
1. ivot i rad .................................................................................................................................................................33
2. Opa filozofija znanosti ............................................................................................................................................33
3. Geometrijski konvencionalizam ................................................................................................................................34
4. Semantiki konvencionalizam ...................................................................................................................................35
5. Filozofija matematike................................................................................................................................................36
POPPER, KARL RAIMUND (1902-94)................................................................................................................................36
ivot i djelo ...................................................................................................................................................................37
Teorija znanosti ............................................................................................................................................................37
Kasnije ideje .................................................................................................................................................................39
Demokracija, drutvo, individualizam ..........................................................................................................................40

Metodologija

znanosti

HANS REICHENBACH (1891-1953)................................................................................................................................... 42

1.ivot ........................................................................................................................................................................... 43
2.Epistemologija ........................................................................................................................................................... 43
3.Indukcija i vjerojatnost .............................................................................................................................................. 43
4.Prostor i vrijeme ........................................................................................................................................................ 44
5.Ostale teme ................................................................................................................................................................ 45
NAGEL,ERNEST (1901-1985) ............................................................................................................................................. 46
1. ivot .......................................................................................................................................................................... 46
2. Filozofija znanosti..................................................................................................................................................... 46
3. Promatranje i teorija ................................................................................................................................................ 47
4. Objanjenje ............................................................................................................................................................... 47
5 . Probabilizam, konfirmacija i indukcija ................................................................................................................... 47
6. Ostale teme ............................................................................................................................................................... 48
MALI RJENIK METODOLOKIH POJMOVA ................................................................................................................ 49
faktorijalni eksperiment ................................................................................................................................................ 49
eksperimentalni nacrt ................................................................................................................................................... 49
kvazi-eksperimentalni nacrt .......................................................................................................................................... 50
eksperimentalna skupina............................................................................................................................................... 50
kontrolna skupina ......................................................................................................................................................... 51
kontrola u eksperimentu................................................................................................................................................ 51
populacija ..................................................................................................................................................................... 51
uzorak ........................................................................................................................................................................... 51
uzorci uz povrat ............................................................................................................................................................ 52
varijabla........................................................................................................................................................................ 52
zavisna varijabla........................................................................................................................................................... 52
nezavisna varijabla ....................................................................................................................................................... 52
operacionalizacija ........................................................................................................................................................ 52
Rosenthalov efekt .......................................................................................................................................................... 53
normalna raspodjela..................................................................................................................................................... 53
konstrukt ....................................................................................................................................................................... 54
hipotetski konstrukt ....................................................................................................................................................... 54
intervenirajua varijabla .............................................................................................................................................. 54
mjerenje (u psihologiji)................................................................................................................................................. 54
metrijske karakteristike................................................................................................................................................. 55
valjanost........................................................................................................................................................................ 55
valjanost, praktina ...................................................................................................................................................... 55
valjanost, teorijska........................................................................................................................................................ 56
pouzdanost .................................................................................................................................................................... 56
objektivnost ................................................................................................................................................................... 56
osjetljivost ..................................................................................................................................................................... 56
Millove induktivne metode ............................................................................................................................................ 56

Metodologija

znanosti

Literatura
OBVEZNA:

Kuhn, T. S. (1966). Structure of Scientific Revolutions. Hrvatski prijevod: Struktura

znanstvenih revolucija. (ur.) Vjekoslav Afri. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko
socioloko drutvo., 1999.
Nagel, E. (1961). The Structure of Science: Problems in the Logic of Scientific
Explanation. Srpski prijevod: Struktura nauke, Nolit, Beograd: Nolit, 1974.
Poincare, H. (1902) La Science et LHypothse. Hrvatski prijevod: Znanost i hipoteza,
Globus, Zagreb: Globus, 1989.
Popper, K. R. (1935). Logik der Forschung. Engleski prijevod: Logic of scientific
discovery. London, New York: Routledge, 1992. Srpski prijevod: Logika naunog otkria.
Novakovi, S. (ur.). Beograd: Nolit, 1973.
Reichenbach, H. (1964) The Rise of Scientific Philosophy. Srpski prijevod: Raanje
naune filozofije. Beograd: Nolit, 1964.
Wright von, G. H. (1971) Explanation and Understanding. Srpski prijevdo: Objanjenje i
razumijevanje. Beograd: Sazvea, 1975.

DOPUNSKA (SEMINARI)

Bronowski, J. (1984) Uspon ovjeka. Rijeka: Otokar Kerovani.

Craig, E. (ur.) (1998). Routledge encyclopedia of philosophy. CD-ROM, ver. 1.0. London,
New York: Routledge.
Gower, B. (1997) Scientific method: An historical and philosophical Introduction. London:
Routledge.
Gribbin, J. (2001) Vodi kroz znanost. Zagreb: Izvori.
Ivezi-Pasini, Z. (1996) Opi sustav znanstvene metode: ZM-14. Pula: C.A.S.H.
Kitchener, R. F. (1999). The conduct of inquiry. Lanham, New York, Oxford: University
Press of America, Inc.
Petz, B. (1992). Psihologijski rjenik. Zagreb: Prosvjeta.
Sagan, C. (1985) Kozmos. Rijeka: Otokar Kerovani.
Sagan, C. (2000) Svijet progonjen demonima: znanost kao svijea u tami. Zagreb:
Naklada Jesenski i Turk.
Weinberg, S. (1997) U potrazi za konanom teorijom. Zagreb: Izvori.

Metodologija

znanosti

ZNANOST
ZNANOST TEMELJNI POJMOVI
ZNANOST je poznavanje pravilnosti u prirodi, a
pri tom je dijelom predmet skeptine
suzdranosti. Znanstvena objanjenja temelje
se na racionalnim objanjenjima uzroka. Znanstveno znanje o svijetu je djelomino, i
napredak znanosti ovisi o ljudskoj sposobnosti da prirodne fenomene naini opaljivima.
Govor o znanosti ne odnosi se na skup znanja nego vie na skup postupaka. Uoimo
razliku izmeu znanosti i nauke. NAUKA (doktrina) smatra da posjeduje skup vie ili manje
konanih istina, pa se sredite njenih aktivnosti odnosi na njihovu sistematizaciju i
prenoenje. ZNANOST, s druge strane, polazi od pretpostavke da nudi najbolje rjeenje samo
za dano vrijeme, te da je nastanak novih i kvalitetnijih spoznaja neupitan. Sredite njenih
aktivnosti je na metodi - postupku sigurnog dolaenja do novih spoznaja, a kao posljedica tog
gledita, neizbjean dio metoda je skepticizam - posjedovanje povratne sprege, gdje
rezultati mogu promijeniti dotadanja objanjenja.
TEORIJA je skup logiki meusobno povezanih iskaza i implikacija koje slijede iz njih, koje
se rabe za objanjavanje nekog skupa pojava. U svakoj je teoriji implicitno sadrana teorijska
perspektiva, tj. skup pretpostavka i metoda koje se rijetko propituju.
Znanost i znanstvenici moda se toliko ne bave propitivanjem ove teorijske perspektive jer
su vie usredotoeni na istraivanje. Meutim, autori o kojima e ovdje biti rijei naglasak
zanimanja za znanost stavljaju upravo na problem kako dolazi do promjene jedne teorije i
teorijske perspektive drugom. Ovdje je neophodno uoiti trojakost pristupa:
! LOGIKI, koji se bavi konzistencijom skupa vjerovanja koja predstavlja teorija, i nalazi se
u samoj sri znanstvene procedure
" PSIHOLOKI, kojeg zanima kakvi psiholoki procesi lee u temelju otkria i njegovog
smjetanja u postojei okvir, odnosno, stvaranja novog, te
# SOCIOLOKI, koji promatra znanstvenu zajednicu kao svojevrsnu instituciju, i istrauje
kako njena djelatnost olakava ili oteava tu promjenu.
HIPOTEZA je iskaz koji predvia odnos izmeu varijabli. To je iskaz materijalne implikacije AKO-ONDA iskaz. Temelji se na nekoj teorijskoj perspektivi o tome kako stvari djeluju.
Tradicionalna anglosaksonska podjela znanja prikazana je iz razloga kompatibilnosti s
predmetnom literaturom.
GRANE ZNANJA
$ Logika
$ Matematika
$ Znanost
% Povijest i filozofija znanosti
% Fizikalne znanosti
% Geoloke znanosti
% Bioloke znanosti
% Medicina i pridruene discipline
% Drutvene znanosti i psihologija i lingvistika
% Tehnoloke znanosti
$ Povijest i drutvene znanosti
$ Filozofija

Metodologija

znanosti

ZNANSTVENA DJELATNOST
Ako bi pokuali shematski prikazati intuitivno shvaanje toka znanstvene djelatnosti:
Ovaj intuitivni model pretpostavlja
ESKPERIMENT
predmet ispitivanja
povratnu
spregu - mogunost promjene
% laboratorijski
% prirodni
teorijskog modela na temelju injenica
OPAANJE
teorijska konstrukcija
koje model ne uspijeva objasniti.
% naturalizirano
Meutim, jo je CHARLES DARWIN
% kontrolirano
dobro
uoio da svako dobro opaanje
hipoteza - testiranje
% participirano
zapoinje s teorijom - nemogue je
TESTOVI
% standardizirani
posjedovati isto opaanje - ono je uvijek
izbor i uporaba
% projektivne
unutar
nekog
(vie
ili
manje
empirijskih metoda
tehnike
razgovijetnog) skupa tvrdnji o objektima
UPITNICI I ANKETE
opaanja.
PROUAVANJE
REZULTATI

SLUAJEVA

TEORIJSKI
OKVIR

Zato bi ispravniji model bio:

Ovakva shema znanstvenog istraivanja pokazuje
predmet ispitivanja
da su svi koraci uvjetovani teorijskim okvirom.
Tako bi predmet istraivanja bio odreen ne
hipoteza - testiranje jedino
interesima
istraivaa
i
tehnikim
ogranienjima (npr. istraivanje pojedinih pojava
nemogue je prije konstrukcije odgovarajuih
izbor i uporaba
mjernih instrumenata), ve njegovim pogledom na
empirijskih metoda
svijet - koji ne mora biti eksplicitno razraen u obliku
skupa iskaza koji tvore teoriju. Taj e okvir osim
REZULTATI
legitimnih tema za istraivanje ponuditi i legitimna
sredstva. Naime, svaka znanost kada definira vlastiti predmet i metode, istodobno stvara i
klasu (moguih) pojava bavljenje kojima znanstvena zajednica odbacuje kao (u najmanju
ruku) neozbiljno. Dodatno treba istai instituciju 'POGREAKA U MJERENJU' - postupak koji
legitimizira odbacivanje rezultata koji nisu u skladu s oekivanjem; rezultati izvan oekivanog
raspona mogu se izbaciti iz obrade pod izlikom da su najvjerojatnije nastali kao propust u
postupku.
Isto tako, postoji povratna sprega izmeu svih elemenata, koja moe mijenjati teorijski
okvir. Dakako, sagledamo li znanstvenu djelatnost kao produkt jedne zajednice, uoava se
potreba sociolokog pristupa: osim to e se traiti krunski dokaz za ispravnost novog
teorijskog modela, zajednica e pruati otpor njegovom uvoenju.
Temeljna razlika izmeu ponuenih modela sastoji se u interesu prouavanja znanosti - u
prvom sluaju znanosti se pristupa kao vjetini i model eli prikazati pouzdanu proceduru.
Drugi model bavi se META-TEORIJOM, tj. teorijom o nastanku i promjenama teorija.

OSNOVNI PRINCIPI ZNANSTVENOG RADA

1) provjerljivost
2) objektivnost
3) preciznost
Sva tri principa pretpostavljaju rad s istinitim injenicama i zato je potrebno prikazati
TEORIJE ISTINE
1. TEORIJA KORESPONDENCIJE (Shorter Oxford English Dictionary): "Istina je poklapanje s
injenicama, slaganje sa stvarnou." To je zdravorazumsko poimanje: tvrdnja je istinita ako
korespondira s injenicama.
7

Metodologija

znanosti

2. TEORIJA KOHERENCIJE - jedino je apsolutna istina 'cijela istina'; posljedino: sve to je manje
od toga moe jedino imati izvjestan stupanj istinitosti; teoriju zastupa idealistika struja u
filozofiji.
3. PRAGMATIZAM - William James - problem istine jednak je onome ekonominosti - istinito je
ono to se pokae takvim na dulje staze
Govorimo li o znanstvenim teorijama, onda se pristaje uz teoriju pragmatizma - ponuena
teorija je za sada najbolja dostupna, ali ostaje mogunost da je neka nova zamijeni. U
eksperimentalnom radu najee se pristaje uz teoriju korespondencije. Stoga se postavlja
zahtjev za objektivnim pogledom na svijet. Stoga pitanje psihologiji - koliko smo uope
sposobni objektivno promatrati svijet? Utemeljenost odgovora djeluje prilino oitom posjedujemo objektivnu sliku o svijetu, jer inae ne bi opstali kao vrsta, a posebice ne bi
dostigli razinu tehnike civilizacije. Meutim, proui li se malo kako djeluje percepcija, a zatim
i kako rezoniramo u nejasnim kontekstima, jako malo ostaje od gore navedene objektivnosti.
Najjednostavniji lijek tome je MJERENJE:
POVIJESNI OSVRT
ERATOSTEN, grki
filozof (III.st.) douo
je da u Syeni postoji bunar u
kojem se ljeti ne vidi sjena.
Meutim, u Aleksandriji, u
kojoj je ivio, u isti dan, u
bunaru se sjena vidjela. Kako
je doao do podataka o
udaljenosti izmeu Syene i
te kutu koji
Iz duine sjene u Aleksandriji Aleksandrije,
moe se izmjeriti kut A. Iz osnova zatvara sjena u Aleksandriji,
geometrije (ako dva paralelna uoio je da neto ne valja:
pravca presijeemo treim tada
predodba o Zemlji kao ravnoj
su nasuprotni unutranji kutovi
nikako nije mogla
jednaki) proizlazi da je kut B ploi
jednak kutu A. Mjerei duljinu objasniti tu pojavu. Meutim,
sjene u Aleksandriji Eratosten je ako se karta zakrivi, dobije se
zakljuio da je A=B=7 luka na zadovoljavajui
model.
obodnici Zemlje.
Poznavajui
trigonometriju,
lako je mogao izraunati opseg Zemlje, koji je imao pogreku od samo nekoliko postotaka.
Prema aleksandrijskom goegrafu Strabonu, Eratosten je tvrdio da je mogue, ako veliina
Atlantskog oceana ne bude prepreka, lako morem stii od Iberije do Indije.
Tek 17. stoljea kasnije javila se je iznova ova tvrdnja i uspjela pokazati, barem u naelu,
ispravnom. 28 godina nakon Kolumbova otkria Amerike, uspjelo je Magellanovoj posadi
oploviti Zemlju i dati za pravo aleksandrijskom filozofu.

MJERENJE
MJERENJE je primjena skupa pravila za pridruivanje brojeva pojedinim atributima
prouavanih objekata.
Mjerenje je feti u znanosti, koji izuava realnost. Osnovni elementi mjerenja su:
% MJERNI INSTRUMENTI
% PRAVILA - odredbe kojima se eksplicitno odreuje pridruivanje brojeva atributima
prouavanih objekata. Trebaju biti jasna i primjenjiva, tj. ne smiju ostavljati
mogunost dvosmislenosti. Omoguuju unifikaciju mjernog procesa i osiguravaju
standardiziranost njenog postupka.
% ATRIBUTI - mjerenje se uvijek odnosi na jedno svojstvo (atribut) njenog objekta.
Mjerenje poinje apstrakcijom, izoliranjem pojedinog svojstva koje se mjeri. U
8

Metodologija

znanosti

naelu, ako se mjerni proces odnosi na vie od jednog atributa, onda rezultat nije
interpretativan.
% OBJEKTI - ovise od znanosti do znanosti
PROBLEMI:
% mjeri se nepostojei konstrukt vrlo je lako upasti u zamku definiranja konstrukta koji
ne posjeduje utemeljenost. Svi rezultati dobiveni na takvom objektu su
neinterpretativni.
% mjeri se konstrukt sloen od vie atributa rezultati su takoer neinterpretativni jer se
ne moe odrediti to pripada kojem atributu.
SVOJSTVA MJERENJA KAO PROCESA PRIKUPLJANJA PODATAKA:
! OBJEKTIVNOST
eli se postii da razliiti ljudi uporabom istog postupka dobiju iste rezultate, pa se radi toga
formira skup pravila. Tako se za posljedicu ima provjerljivost ukoliko je mjerenje bilo
objektivno.
" KVANTIFIKACIJA
U procesu mjerenja se veliina atributa nastoji odrediti u terminima koliine. Posljedice
takvog postupka:
a) omoguuje veu preciznost u odnosu a ostale strategije prikupljanja podataka
b) omoguuje primjenu matematike analize nad prikupljenim podacima.
# KOMUNIKACIJA
Jednoznana komunikacija meu ljudima koji koriste razliite jezike., to smanjuje
mogunost nerazumijevanja.
& EKONOMINOST
Popisivanje realnosti je najekonominije ako se radi mjernim postupcima.
' MOGUNOST GENERALIZACIJE
Iz objektivnosti podataka dobivenih mjerenjem mogue je uopiti pojave.
MJERNI POSTUPCI:
a) DIREKTNI - usporedbe predmeta mjerenja s mjernom jedinicom koja je iste vrste (npr.
mjerenje duljine). Valjanost im je oigledna.
b) INDIREKTNI - kada o predmetu mjerenja nemamo izravnih senzornih podataka ili je zbog
tehnikih razloga nemogue konstruirati mjerni instrument iste mjerne jedinice. Na osnovu
manifestacija objekta nastoji se utvrditi njegov identitet. Ovdje se javlja problem valjanosti koliko je ono to namjeravamo mjeriti doista ono to mjerimo (ili, filozofskim rjenikom, koliko
se ontoloki atributi objekta poklapaju s fenomenolokim)?
VJEBA

VANOST USMJERENOSTI U OPAANJU INJENICA - PROMATRANJE PROSTORIJE

( Opii prostoriju za oekivati je da e se dobiti neodreen opis, s malo
detalja bez egzaktnosti u izraavanju
) Opii prostoriju vodei rauna o planiranom rasporedu sjedenja oekuje
se egzaktniji opis, s uoavanjem veze varijabli sjedenje-hijerarhija.
* Opii prostoriju uz upotrebu izmjerenih bitnih veliina tehniki nacrt
prostorije prua najegzaktnije podatke o izgledu, pa je takvu prostoriju mogue
reproducirati.

Metodologija

VANOST USMJERENOSTI
KREATIVNOST

znanosti

RJEAVANJU

PROBLEMA

SET

PERCEPCIJI

Zadatak je spojiti svih devet toaka pomou samo etiri crte.

Rjeenje je pod utjecajem GESTALTA zadatka.
Potrebno je preskoiti inicijalno ogranienje koje nije
zadano (da su to jedine toke koje te crte smiju
spojiti).
PROCES MJERENJA
PROCES MJERENJA ukljuuje:
! jasnu i jednoznanu definiciju predmeta mjerenja; u psihologiji to je najee neki aspekt
motornog ili verbalnog ponaanja, neke promjene u ili neki uinak kao posljedica tjelesne i/ili
mentalne aktivnosti.
" Postupak kojim se utvruju promjene u manifestnom predmetu mjerenja. Ti su postupci
derivirani iz opih znanstvenih metoda a predstavljaju specifine metode i tehnike koje su
razvijene u pojedinim podrujima odreene znanosti.
# Sistem brojeva s postuliranim svojstvima. Opa svojstva brojanog sustava, zbog kojih taj
sustav ima neospornu prednost pred bilo kojim drugim poznatim simbolikim sustavom,
omoguuju deskripciju pojave (predmeta mjerenja) na najjednostavniji, najkondenziraniji i
jednoznaan nain i osiguravaju preciznost kakva god da je potrebna. A apstraktna priroda
brojeva pak omoguuje njihovu univerzalnu primjenu na bilo koju vrst pojava. Konano, uvjet
da mora postojati korespondencija izmeu promjena mjerene pojave i simbolikog sustava u
koji su te promjene transformirane posjeduje u zadovoljavajuem stupnju jedino sistem
brojeva, iako, dakako, ta korespondencija nikada nije potpuna.
Openito govorei, pravilo pridjeljivanja brojeva pojavama moe biti bilo koje konzistentno
pravilo (osim pridjeljivanja po sluaju). Meutim, za mjerenje posebno su vane etiri
karakteristike sustava brojeva, jer te karakteristike determiniraju pravila koja se pri mjerenju
koriste, a time je ujedno odreena i razina mjerenja ili tzv. SKALE MJERENJA.
MJERNE SKALE
! svaki brojani simbol (npr. broj 3 ili bilo koji drugi broj) ima svoj identitet, tj. on je sigurno
razliit od svakog drugog broja i reprezentira uvijek isto (NOMINALNA SKALA);
" svi brojevi koji nisu identini, manji su ili vei pa se zato mogu redati po veliini (ORDINALNA
SKALA);
# za razlike medu brojevima vrijedi isto to i za same brojeve pa se moe utvrditi i red meu
razlikama (INTERVALNA SKALA);
& sustav brojeva sadri jedinstven broj - nula - koji reprezentira odsutnost bilo kakve pojave
ili bilo kakve koliine (OMJERNA SKALA). U psihologiji su se teorijska i praktina pitanja
mjerenja osobito razvijala u podruju psihofizike te u vezi s izradom i koritenjem testova.
NORMALNA DISTRIBUCIJA
Rezultati se mogu raspodijeliti na izvjestan
nain. U statistici je posebno zanimljiva tzv.
NORMALNA (GAUSSOVA) RASPODJELA. Takva
raspodjela estina pojavljivanja vrijednosti
nekog mjerenja koja u grafikom prikazu ima
zvonolik oblik, odnosno, takva raspodjela
frekvencija koja pokazuje izrazito grupiranje
rezultata oko jedne vrijednosti sa simetrinim
opadanjem estina za vrijednosti koje su sve
udaljenije
od
vrijednosti
s
najveom
10

Metodologija

znanosti

frekvencijom. Posebna grana statistike koja se bavi ovakvom raspodjelom naziva se

PARAMETRIJSKA STATISTIKA.
Distribucija je zadana pomou samo dva parametra: ARITMETIKE SREDINE M, koja
predstavlja mjeru sredinje tendencije i STANDARDNE DEVIJACIJE , koja je mjera rasprenja.
Preko 99% rezultata smjeteno je u podruju 3.
Pri konkretnom mjerenju osnovni zahtjevi, koji moraju biti ispunjeni da bi se rezultati
distribuirali u skladu s normalnom raspodjelom, za mjerenje jedne osobine na veem broju
individuuma (pod pretpostavkom da se ono to mjerimo u populaciji distribuira po normalnoj
raspodjeli) zahtjevi su slijedei:
% definicija lanova od kojih se sastoji populacija (elementi populacije) mora osigurati
njihovu homogenost s obzirom na sve faktore (varijable) koji imaju ili mogu imati
utjecaja na rezultate mjerenja odreene varijable;
% lanovi uzorka na kojemu se obavlja mjerenje trebaju biti po sluaju izabrani iz
populacije;
% uzorak mora biti dovoljno velik i
% mjerenje na svim lanovima uzorka mora biti obavljeno u jednakim uvjetima.
POPULACIJA, UZORAK
Svako mjerenje provodi se samo na malom dijelu neke POPULACIJE (u statistici znai sve
mogue lanove neke skupine s odreenim karakteristikama), iz praktinih razloga. Takav
dio populacije koji je pomno odabran da bi je predstavljao, nazivamo UZORAK. Dobro
dizajnirani nacrt mjerenja omoguuje nam da s tog, relativno malog uzorka, zakljuimo na
ponaanje cjelokupne populacije. Uzorci mogu biti:
% NEPRISTRANI ILI PRISTRANI - ovisno o tome predstavljaju li dobro populaciju ili ne, tj. da li su
reprezentativni ili ne
% SLUAJNI - svaki je lan uzorka biran iz populacije uporabom tablice sluajnih brojeva i
svaki ima podjednaku ansu biti izabran
% SISTEMATSKI - lanovi uzorka birani su iz populacije nekim algoritmom (npr. svaki N-ti, gdje
je N bilo koji prirodni broj)
% STRATIFICIRANI - ako se populacija sastoji od nekoliko razliitih slojeva, uzorak nastoji
odrati te slojeve u istoj proporciji, a lanovi svakog sloja biraju se po principu sluajnog
uzorka
% CLUSTER uzorak - populacija se podijeli u nekoliko grupa (clustera), pa se po sluaju
odabere izvjestan broj takvih grupa, i izvri mjerenje (ispitivanje) svih lanova tih grupa
% KVOTNI uzorak - odrede se stratumi, a anketaru se kae da po svom slobodnom izboru iz
svakog predvienog stratuma odabere definirani broj ljudi, koje e anketirati
% PRIGODNI - kada se uzorak ne moe unaprijed odrediti (npr. kliniki sluajevi)

11

Metodologija

znanosti

OPERACIONALIZACIJA
Pretpostavka smislenim rezultatima, osim ispravno provedenog postupka mjerenja jesu
dobro definirane varijable, to se postie postupkom operacionalizacije. OPERACIONALIZACIJA
je precizno utvrivanje i opisivanje nekog pojma ili predmeta analize pomou konkretnih
postupaka, koji do njega dovode ili se njime obavljaju, i operacija pomou kojih se on mjeri.
Operacionalizacija je postupak kojim se pojmovi i konstrukti koriteni u znanosti nastoje
osloboditi nejasnih, nepreciznih i oprenih znaenja.
VARIJABLE
Predmete analize koje operacionaliziramo i tako odreene istraujemo, tj. mjerimo, nazivamo
VARIJABLAMA. Varijable se dijele u dvije skupine:
* NEZAVISNE - one su predmet prouavanja. Mijenjamo stanja (veliine) u nezavisnoj varijabli
(ili nezavisnima, ovisno o nacrtu istraivanja) i promatramo kako one djeluju na
* ZAVISNE - predstavljaju se varijable koje promatramo kao funkciju nezavisnih.
Pretpostavka je da postoji uzrono-posljedina veza izmeu ova dva tipa varijabli, i ona je
jasno i jednoznano izreena u hipotezi(ama). Opaanje, eksperiment ili neka druga tehnika
se provodi da bi se iskustveno dokazala ili opovrgla ova veza.
KONSTRUKTI
KONSTRUKT je pojmovna tvorevina u znanosti nastala sustavnom integracijom razliitih
podataka o nekoj pojavi na koju se odnosi. Konstrukti imaju dvije osnovne znaajke. Prvo,
svaki konstrukt je, u pravilu, dio nekog ireg teorijskog okvira u kojem su definirani njegovi
odnosi sa drugim konstruktima. Drugo, konstrukt je, u pravilu, definiran operativno, na nain
koji omoguava njegovo opaanje i mjerenje. Dva osnovna tipa konstrukta koje (neki)
psiholozi razlikuju jesu hipotetski konstrukt i intervenirajua varijabla.
HIPOTETSKI KONSTRUKT ili pretpostavljeni konstrukt; proces ili mehanizam koji nije neposredno
opaljiv ili mjerljiv, ali ima realne znaajke i opipljive uinke koji upuuju na njegovo
postojanje. Mnogi znaajni pojmovi u znanosti jesu, ili su u poetku bili, hipotetski konstrukti:
na primjer, pojam gena kao materijalne osnove nasljeivanja. U psihologiji, veina kljunih
pojmova (inteligencija, stav, motiv, potkrepljenje, engram, refleks, itd.) jesu hipotetski
konstrukti. Oni imaju heuristiku vrijednost, jer potiu istraivanja koja se bez njih ne bi mogla
zamisliti. Za razliku od intervenirajue varijable, hipotetski konstrukt se uvijek odnosi na neku
realnu datost ije znaajke su vane i izvan konkretnog teorijskog okvira u kojem su ponikle.
INTERVENIRAJUA VARIJABLA je oznaka za sve interne, "skrivene" faktore u organizmu koji
"interveniraju", posreduju, izmeu podraajne situacije i reakcije ispitanika. Jednako znaenje
imaju i termini organske varijable i organizmike varijable. Pojam su uveli neobihevioristi
proirujui osnovnu bihevioristiku shemu S-R (stimulus - reakcija) na S-O-R (stimulus organske/unutranje varijable - reakcija).

KOLIKO JE STVARNO STVARNO?

Da li je ono to vidimo to to doista je? STANLEY MILGRAM (1992) je ispitivao utiu li
predkoncepcije o drugima na nae ponaanje. Stvorio je "CYRANOIDE" - osobe poput one iz
romana o Cyranou de Bergeracu, koje tek ponavljaju ono sto im govore, u ovom sluaju 11 i
12 godinji djeak, svaki sa radio prijamnikom u uhu, kojima je iz druge prostorije aptao
Milgram. Zamolio je srednjokolske profesore da ispitaju njihovo znanje i daju ocjenu o
prikladnom razredu. Jedni su interview prilagoavali djeacima, dok drugi nisu vidjeli dalje od
sposobnosti prosjena dvanaestogodinjaka. To nas vodi do pitanja koliko smo mi i drugi
ranjivi na pogrene procjene, te to odreuje nae utiske?
U ZDRAVORAZUMSKOM OBJANJENJU pojava esto se uje da je to "logino", te da je bilo za
oekivati. Problem je s takvim razmiljanjem to se ono ukljuuje nakon to saznamo
injenice. dogaaji su umnogome predvidljiviji kada se gleda nakon to su se desili nego
12

Metodologija

znanosti

prije. Ljudi su skloni precjenjivati vlastitu sposobnost predvianja, pogotovo kada ishodi
izgledaju odreeni, a ne ishod sluaja. Bolt i Brink (1991) ispitali su studente o rezultatima
izbora suca vrhovnog suda S.A.D. Prije izbora, za jednog se je kandidata odluilo 58%, a
nakon izbora, kada je pitao studente da se kau tko je sve oekivao njegovu pobjedu, javilo
se 78%.
Tu je i pojava PRISTRANOSTI GLEDANJA UNATRAG (hindsight bias) - sklonost pretjerivanja,
nakon to se upoznalo s dogaajem, neije sposobnosti predvianja tog dogaaja koji se
desio. Poznat je i pod imenom fenomen ZNAO-SAM-TO-CIJELO-VRIJEME. Fenomen je nazoan u
itanju znanstvenih tekstova, koji se tada ine smislenim i oitim, dok kada se nae u situaciji
ispita sa viestrukim izborom, gdje su odgovori slini, nismo u stanju tako oito pronai
ispravni odgovor. Isti je fenomen i u korijenu pretjerane kritike osobe koja je trebala donijeti
neku odluku - predbacuje joj se kako nije vidjela oito rjeenje (npr. Pearl Harbour, kada se je
poslije nalo mnotvo indikatora da e s desiti napad).
Kada je rije o tumaenju dogaaja, ako je situacija neodreena, dvosmislena, skloni smo
u tumaenju osloniti se na PREDRASUDE. Tako smo skloni nebitnim podacima zasjeniti
procjenu, kao to pokazuje pokus Rothbarta i Birrella (1977). Studentima je pokazana
fotografija i traila se procjena izraza lica fotografirane osobe. Jednoj je skupini reeno da je
to jedan voa Gestapoa, odgovoran za medicinske pokuse u logorima, i oni su procijenili
izraz kao okrutan. Drugoj je grupi reeno da je to jedan od voa u antinacistikom pokretu
ija je hrabrost spasila tisue idova, i tu su izraz procijenili kao topao i ljubazan. H. Walbott
je ispitivao "Kulechov efekt" kontrolirao je percepciju izraza lica osobe manipulirajui
okrujem u kojem je lice vieno (naziv je prema ruskom redatelju koji je na taj nain vjeto
vodio gledatelje).
Isto tako, postoji pojava USTRAJNOSTI VJEROVANJA - pokusima bi se ispitanike uvjerilo u
izvjestan stav. Nakon nekog vremena, pokualo bi ga se na sve naine opovrgnuti, ak i
objanjavajui sam eksperiment. U 75% sluajeva, vjerovanje je ostalo.
STRUKTURA MEMORIJE. Istraivanja: mnoga sjeanja nisu kopije iskustava koja ostaju na
raunu banke memorije. Prije e biti da mi strukturiramo sjeanja u vrijeme povlaenja, jer
memorija ukljuuje kasnije razlaganje prijanjih dogaaja. Odnosi se na to to je trebalo biti,
s obzirom na to u to sada vjerujemo ili znamo. Mi rekonstruiramo nau prolost
kombinirajui fragmente informacija upotrebljavajui tekua oekivanja (Hirt, 1990).
REKONSTRUKCIJA PROLIH STAVOVA. Ljudi iji su se stavovi promijenili esto insistiraju da su
oduvijek osjeali onako kako sada osjeaju. McConnell (1970) je studente ispitivao o
stavovima prema marihuani, manjinama, jednakosti ena. Kasnije su ih intervjuirali i 1982
(Marcus, 1986). Kada su se '86, prisjeali stavova iz '73. bili su blii stavovima iz '82, nego
onima iz '73.
PRETJERANA SAMOPOUZDANOST. Skloni smo precjenjivati ispravnost vlastitih uvjerenja.
Dunning (1990) je ispitivao uspjenost pogaanja odgovora nepoznate na niz pitanja.
Ispitanici su bili ispravni u 63% sluajeva, a na sluaj bi pogodili 13%. Kada su pogaali
stavove svojih cimera, ispravnost je bila 68%. Meutim, kada su se prisjeali stupnja
sigurnosti, u prvom su sluaju izjavili da je bila 75%, a u drugom 78%. Jedan od razloga je
sklonost osobe da NE trai podatak koji bi mogao opovrgnuti ono u to vjeruje, a istodobno
nastojimo potvrditi ono u to vjerujemo. Ovo se naziva POGREKA POTVRIVANJA (confirmation
bias). Pozitivna strana ove pogreke je stabilnost slike o samome sebi.
HEURISTIKA REPREZENTATIVNOSTI oznaava strategiju stvaranja prosudbi na temelju
poklapanja trenutnih podataka (podraaja ili dogaaja) sa ostalim podraajima ili
kategorijama. Pravilo je jednostavno: to je osoba slinija 'tipinom' lanu neke skupine, to je
vjerojatnije da joj i pripada.
POGREKA PROPORCIJE (base-rate fallacy) - sklonost da zanemarujemo ili ne koristimo
podatke koji se odnose na proporcije, relativne frekvencije u kojima se dogaaj ili podraaj
uobiajeno pojavljuje. Slavna je studija Tvresky i Kahneman (1973) - ispitanicima je
predstavljena izmiljena osoba Jack, za koju je reeno da je izabrana iz skupine od 100
osoba. Jednoj je skupini reeno da je od tih 100 ljudi bilo 30 ininjera, a drugoj da ih je bilo 70
13

Metodologija

znanosti

(proporcije su 0.3 i 0.7). Polovici svake grupe nije vie dan nikakav podatak, a drugoj polovici
svake grupe dan je opis koliko lii na tipinog predstavnika ininjera. Skupina koja nije primila
dodatne podatke oslonila se na proporciju, ali kada su dobili osobne podatke u Jacku,
zanemarili su proporcije.
HEURISTIKA DOSTUPNOSTI - strategija donoenja procjena na temelju lakoe kojom se moe
domisliti specifina vrsta podatka.
VJEBA Koje su rijei ee one koje poinju s k, ili one koje imaju k kao tree
slovo u rijei?
U engleskom su ove druge tri puta ee, ali ispitanici redovito biraju prvu
opciju, jer se lake dosjetiti takvih rijei.
POGREKA LANOG KONSENZUSA - skloni smo pretpostaviti da i drugi ljudi misle isto kao i mi.
S jedne strane, elimo vjerovati da e se drugi sloiti s nama, to poveava pouzdanje u
vlastita vjerovanja, a s druge, temelji se barem dijelom na heuristici dostupnosti.
PRIMING - pojava da podraaji ili dogaaji poveaju dostupnost posebnih tipova podataka u
pamenju ili svijesti. Primjerice, pojava "sindroma studenta medicine" - poinju sumnjati da
njihova rodbina i prijatelji boluju od neke ozbiljne boljetice. To je posljedica njihove
svakodnevne izloenosti opisima bolesti, to je ta pamenja nainilo lake dostupnima, pa
blagi simptomi bez tekoa prizovu u pamenje sve podatke povezane s boleu.
ILUZORNA KORELACIJA - sklonost povezivanja pojava koje meusobno uope nisu
povezane. Dobar je primjer vjerojatnost - ljudi su skloni vjerovati da se rezultati
'nadoknauju': ako je nekoliko puta za redom pri bacanju novia pala 'glava', oekuju da je
vea vjerojatnost da padne 'pismo'.
ILUZIJA KONTROLE - vjerovanje da su dogaaji kojima se ne moe upravljati upravljivi, ili da
je stupanj nadzora vei od stvarnog. Tako je ispitivano koliko e novca traiti ispitanici za
papiri lutrije ako su ga dobili ili ako su ga sami odabrali. Druga skupina je traila i 4 puta
veu cijenu od prve.
PROROANSTVO KOJE SAMO SEBE ISPUNJAVA: tendencija da neija oekivanja izazovu
ponaanje koje e potvrditi oekivanja. U svojoj dobro znanoj studiji o "eksperimentatorovoj
pristranosti" Rosenthal (1985) je utvrdio da ispitanici ponekad rade ono to se oekuje od njih
(uive se). U jednoj studiji eksperimentator je pitao subjekte da procijene uspjenost ljudi na
razliitim fotografijama. Eksperimentator je proitao iste upute svim subjektima i pokazao im
iste fotografije. No, eksperimentatori koji su navedeni da oekuju visoke procjene i dobili su
vie procjene od onih koji su oekivali da e njihovi subjekti vidjeti ljude na fotografijama kao
neuspjene. Jo je gore sa profesorima. Studije pokazuju da su njihove procjene studenata i
posljedica i uzrok studentovog postignua na studiju.
Kako novinari razmiljaju - kognitivne pristranosti u novinarstvu (Stocking, Gross):
Unaprijed stvorene predodbe (ili predrasude) mogu kontrolirati interpretacije. Tipino,
reporteri "idu za idejom". Konfirmacijska pristranost moe ih voditi ka izvorima i pitanjima koja
e zatim potvrditi njihove predrasude. Postojanost vjerovanja moe potkrepljivati predrasude
usprkos diskreditiranja. Npr. laljivi politiar, ako je potovan, moe biti opisan kao zbunjen ili
zaboravljiv, a ne kao laljiv. Zanimljiva anegdota moe izgledati informativnija, nego
informacije o proporciji. Dogaaji mogu izgledati povezani i kada to nisu. Pogled unazad ini
lakim analize nakon dogaaja.
Proces ATRIBUCIJE odnosi se na nae pokuaje da razumijemo uzroke u pozadini tueg
ponaanja i, u nekim sluajevima, u pozadini naeg vlastitog ponaanja.
Prema Gilbertu, Pelhamu i Krullu (1988) u objanjenju ponaanja rabimo tri procesa:
kategorizaciju (o emu je rije), karakterizaciju (zakljuujemo kakva je tua osobnost) i
korekciju, na temelju dodatnih podataka. Problem nastaje kad je tue ponaanje nejasno, pa
se ne moe pristupiti postupku korekcije.

14

Metodologija

znanosti

nijedan student se ne
Kelley (1972) predlae da su
ponaa na slian nain
presudna tri faktora: KONSENZUS
(nizak konsenzus)
(koliko se druge osobe ponaaju
ponaanje se pripisuje
student se ponaa slino i
u
skladu
s
promatranom student vie na
unutranjim uzrocima
na drugim predmetima
profesora i gaa
(npr. studentova loa
osobom);
(u
KONZISTENCIJA
(visoka konzistentnost)
ga rajicom
narav, neki poremeaj)
kolikoj se mjeri ta osoba tako
student gubi ivce i u
ponaa u slinim situacijama) i
drugim situacijama
DISTINKTIVNOST (u kojoj se mjeri
(niska distinktivnost)
ta osoba ponaa na slian nain
u
drugaijim
situacijama).
dosta se studenata
ponaa na slian nain
Promotrimo primjer osobe koja
(visok konsenzus)
ulazi u razred i vidi uenika kako
ponaanje se pripisuje
vie na profesora i gaaju ga student vie na
student se ponaa slino i
vanjskim uzrocima
na drugim predmetima
rajicama. Ovisno o faktorima, profesora i gaa
(neto u vezi s
ga rajicom
(visoka konzistentnost)
profesorom)
mijenjat
e
se
njegovo
tumaenje situacije, tj. da li e
student u drugim
situacijama ne gubi ivce
uzrok djelovanja biti pripisan
(visoka distinktivnost)
ueniku (unutranji uzroci) ili
neim u vezi s profesorom (vanjski uzroci). Kellyjev model pokazao se dobrim u
objanjavanju situacija kada smo suoeni s neoekivanim dogaajima ili sa neugodnim
ishodom ili dogaajem. U ostalim situacijama moda model i vrijedi, ali se ini da je ljudima
svejedno.

NAELO ODUZIMANJA NAELO UVEAVANJA

( Pretpostavimo da Predsjednik U.S.A. postavi u Vrhovni sud enu. (Jedan
mogui uzrok su njene sposobnosti) Ali pretpostavimo da smo uli da su ankete
pokazale da e imati vee izborne izglede ako na neku visoku poziciju
imenuje enu. (U drugom smo sluaju skloni pretpostaviti da su njene sposobnosti imale
manju ulogu u izboru)
) Pretpostavimo istu situaciju, ali usprkos podatku da su ankete pokazale
kako e izbor ene smanjiti Predsjednikove izglede za reizbor. (U ovom smo
sluaju skloni pretpostaviti odlunost njenih sposobnosti u odabiru)
NAELO ODUZIMANJA odnosi se oduzimanje vrijednosti podatka o bilo kojem moguem
uzroku neijeg ponaanja u tolikoj mjeri u kojoj postoje drugi potencijalni uzroci.
NAELO POVEAVANJA je sklonost davanja vee vanosti potencijalnom uzroku ponaanja
ako se ponaanje dogodi usprkos nazonosti drugih, inhibirajuih faktora.
VJEBA

VJEBA

TEMELJNA POGREKA ATRIBUCIJE

( Kasnimo na predavanje. to je mogao biti uzrok?
(obino e izgovor biti na situaciju budilica nije zvonila, kasnio autobus).

) Student kasni na predavanje. to je mogao biti uzrok?

(obino osobina neodgovoran, lijen, predavanja ga ne zanimaju pa zato ne pazi
dovoljno)
TEMELJNA POGREKA ATRIBUCIJE je pojava izrazite sklonosti objanjavanja tueg ponaanja
u terminima dispozicija (unutarnjih osobina). Jedno od objanjenja tvrdi da smo pri
promatranju tueg ponaanja usmjerili pozornost prema ponaanju te osobe, pa kontekst
pada u pozadinu. Drugo objanjenje tvrdi da opaamo situacijske imbenike, ali im pridajemo
premalu vanost.
Zanimljivo je da ova sklonost opada s vremenom prolim od dogaaja uzroke kojeg smo
atribuirali: kako se jednom viena osoba gubi iz sjeanja, opaai sve vie pripisuju uzroke
situaciji. Tako su ispitivanja neposredno nakon predsjednikih izbora u S.A.D. pokazala da se
kandidati dre odgovornim za (ne)uspjeh, dok je tjedan dana kasnije veina pripisala uzroke
situaciji. Isti je sluaj i sa kolumnistima.
15

Metodologija

znanosti

U stvarnom ivotu, osobe sa socijalnom moi obino zapoinju i vode razgovor, to esto
vodi do precjenjivanja njihovog znanja i inteligencije (npr. kod lijenika). Ilustracija atribucijske
pogreke mogla bi biti situacija na zabavi: Bev dolazi na zabavu i napeta je, pa nabacuje
smijeak da to sakrije, i pri tom se udi kako su svi nasmijeeni i oputeni, a ona to nikako
nije. U stvari, svi se osjeaju napeto i prave istu pogreku udei se kako su Bev i svi ostali
oputeni. Ovaj je fenomen u temelju sudakih odluka da li je netko odgovoran za poinjeno
zlodjelo (npr. pukovnik Oliver North; obrana tvrdi da nije bio odgovoran, jer je slijedio
zapovjedni lanac, dok optuba tvrdi da jest, jer je mogao uiniti drugaije).
Objanjenje ove pogreke lei u izjavi: Uzroke nalazimo tamo gdje ih traimo. Tako se
najvjerojatnije va nastavnik socijalne psihologije doivljava kao otvorena osoba, to on
moda za sebe ne bi rekao. Takoer, to smo manje u situaciji promatrati ponaanje drugih u
kontekstu, to vie pripisujemo njihovoj osobnosti. T. Gilovich (1987) prikazao je skupini
subjekata video snimku osobe i zatraio od njih da je opiu drugim osobama, koje snimku
nisu vidjele. Opisi iz druge ruke bili su ekstremniji.
KULTURALNE RAZLIKE Naa zapadna kultura pripisuje uzroke osobi. "Ti to moe" je tipini
primjer. Meutim, neki jezici potiu vanjsku atribuciju; tako panjolski umjesto "Zakasnio
sam" ima idiom "Sat je uzrokovao moje kanjenje". Takoer, manje individualistike kulture
imaju sklonost eksteralnoj atribuciji.
UINAK GLUMAC-OPAA (ti si pao mene su gurnuli efekt)
( Npr. vidimo osobu koja se spotakla i pala na cesti. to je moglo biti uzrok?
(skloni smo uzrok pripisati njenoj nespretnosti).
) Ako smo sami pali? (uzrok mora leati u loim cipelama ili ledu na
ploniku)
Uinak GLUMAC-OPAA je sklonost pripisivanja vlastitog ponaanja uglavnom situacijskim
faktorima, ali ponaanje drugih se pripisuje naelno unutranjim (dispozicijskim) faktorima.
Ova je pojava ishod svjesnosti vanjskih efekata u vlastitom ponaanju, ali ne uvijek u
ponaanju drugih, gdje smo usredotoeni uglavnom samo na njihove reakcije.
PRISTRANOST U VLASTITU KORIST (self-serving bias) je sklonost pripisivanja pozitivnih ishoda
sebi samima, tj. unutranjim imbenicima, ali negativne pripisujemo situacijskim okolnostima,
tj. drugima (npr. srei, tekoi zadatka). Ova pogreka predstavlja velike tekoe u
grupnom radu: dobar ishod smo skloni pripisati sebi (npr. da smo napravili najvei doprinos),
dok smo za pogreke spremni lako optuiti druge (suradnike, efa). Suprotan obrazac
atribucije onaj u kojem su za uspjeh zaslune okolnosti, a za neuspjeh mi sami, smatra se
temeljem depresije, poremeaja kojeg trpi preko 10% populacije.
VJEBA PROTUINJENINO MILJENJE
( Ga. Oprez nikada ne uzima autostopere. Juer je ipak prekrila pravilo i
pokupila stranca. On joj se zahvalio na ljubaznosti tako to ju je opljakao.
) Ga. Rizik esto uzima autostopere. Juer je primila jo jednog stranca.
On joj se zahvalio na ljubaznosti tako to ju je opljakao.
Koja je osoba pretrpjela vie neugode i zato? (odgovor je obino ga. Oprez jer je
prekrila pravilo)
PROTUINJENINO (KONDICIONALNO; COUNTERFACTUAL) MILJENJE sklonost procjenjivanja
dogaaja zamiljanjem njihovih alternativa to je moglo biti. Razlog dijelom lei u injenici
da je lake zamisliti alternative neuobiajenom ponaanju, nego to je zamiljanje alternativa
uobiajenom ponaanju. Posljedica ove pogreke je i da e vise suuti izazvati nezgoda koja
je posljedica neuobiajenog ponaanja, nego ona koja slijedi iz navika.
MAGIJSKO MILJENJE je miljenje koje ukljuuje pretpostavku koja ne preivljava racionalnu
provjeru. Jedno od naela magijskog miljenja poznato je kao zakon zaraze: dodirnu li se dva
objekta, oni prenose osobine s jednog na drugog, i one ostaju dugo nakon to je dodir
prekinut. Drugi je zakon slinosti: jedna stvar koja lii drugoj s njom dijeli temeljne odlike.
VJEBA MAGIJSKO MILJENJE
( Ako mislite o opasnom ili kodljivom dogaaju, da li to poveava izglede
VJEBA

16

Metodologija

znanosti

Atribucija kri
rtvi

da do njega doe? (racionalno: NE; magijsko: DA)

) Pretpostavimo da je osoba oboljela od AIDSa donijela vestu u hermetiki
zatvorenoj vreici i ostavila ga u ladici godinu dana; biste li ga obukli ako bi
vam ga ta osoba darovala? (racionalno: DA; magijsko: NE)
* Zamislite da vam netko ponudi okoladu u obliku pauka osam nogu i sve
ostalo da li biste je pojeli? (racionalno: DA; magijsko: NE)
Istraivanja su pokazala da stres poveava magijsko miljenje. Osobe koje imaju nisku
toleranciju na nejasne situacije (npr. izgledi da e biti napadnuti) tj. procjenjuju ih opasnijima
od drugih osoba, tkaoer su ih doivljavale stresnijima i imale veu koliinu magijskog
miljenja. Ispitivanje obavljeno u Izraelu tijekom Zaljevskog rata 1991. u gradovima koje su
raketirale irake snage i onima u kojima nije bilo napada pokazali su veu koliinu magijskog
miljenja, tj. potvrdno su odgovarali na pitanja poput Imam osjeaj da su izgledi da pogodi
raketa vei ako je osoba ija je kua napadnuta u kui. ili Ako bih kod sebe tijekom napada
imao fotografiju Saddama Husseina, potrgao bih je na komadie.
VJEROVANJE U PRAVEDAN SVIJET predstavlja nau elju da je svijet u naelu pravedno
mjesto. Pravda je shvaena na nain reciprociteta: svatko dobije to ga ide: dobrim ljudima
se stoga ne deavaju loe stvari, ali se loima
10
deavaju loe. Problem je to je logika ovdje
9
izvrnuta: uzrok je karakter (dobar-lo), a
sastanak
posljedica dogaaj (ugodan-neugodan). Ovo je
stranac
8
jedna vrsta obrambenog mehanizma nastoji se
objasniti da se loe stvari deavaju s nekom
7
svrhom, jer kad bi se deavale sluajno (tj. kad
m ukarci
ene
bi svatko mogao postati rtva), to bi donijelo
Spolispitanika
previe tjeskobe u ivot.
Problem nastaje u stvarnom ivotu kada se
treba prosuditi tko je odgovoran uoljiv je primjer silovanja u ispitivanjima se pokazalo da
i mukarci i ene ee optuuju rtvu silovanja na izlasku (date-rape) da je kriva za ono to
se desilo, jer je poznavala poinitelja, pri emu mukarci pridaju vei stupanj krivice. Jedno
od objanjenja takvih nesrea dolazi iz krivog tumaenja enske komunikacije. Ova
tendencija openito vrijedi za mukarce, posebice one povezane sa seksualnim nasiljem.
Zanemaruje se oito pravilo: NE uvije znai NE.

PSIHOMETRIJA
PSIHOMETRIJA je disciplina koja se bavi mjerenjem u psihologiji. Psihometrija je zapoela sa
esteziometrijskim metodama i problemima psihofizike, ali je danas vie zaokupljena teorijom
testova i metodolokim problemima psihodijagnoze i prognoze. Zbog velike varijabilnosti
psihikih pojava, psihometrija koristi (i razvija) vrlo sloene postupke matematike i
statistike analize.
Cilj svakog modela mjerenja je proizvoenje mjerne metode
koja proizvodi jednu ili vie kontinuuma na koji se mogu
razvrstati ispitanici s obzirom na koliinu mjerenog atributa. Taj
se cilj postie analizom podataka, koji se openito mogu biti
prikazani u trodimenzionalnom prikazu podataka. Tako se
skupina I od N ispitanika prikazuje na jednoj osi, skupina
zadanih podraaja P1Pp na drugoj, a producirane reakcije
R1Rr na treoj. Izvan ove matrice ne postoji nita to bi se
uvelo u ispitivanje. U praksi se ovaj model obino reducira na
matricu, koja se lake podvrgava nadzoru u obradi.
Tri su osnovna psihometrijska problema:
! uvjeti registriranja pojava i njihovih efekata
" klasifikacija razliitih manifestacija neke pojave
# transformacije manifestnih kategorija u psihometrijske ili kvantitativne skale
17

Metodologija

znanosti

U ovisnosti o tome kakvog je tipa skala na kojoj su smjeteni podaci, mogu se izvoditi
sljedee statistike obrade:
apsolutna
diferencijacija rang poredak
razlika
vrijednost
+
nominalna
+
+
ordinalna
+
+
+
intervalna
+
+
+
+
omjerna
Psihometriju ine:
! teorija psiholokog skaliranja, tj. psihofizike teorije, kojom se pokuava formalizirati
proces pridruivanja brojeva atributima pojedinih materijalnih objekata
" teorija testova, koja rjeava problem vrednovanja (pridruivanja brojeva) atributima
ljudi. Glavni problemi ovog podruja su pouzdanost i valjanost.
# faktorska analiza, koja predstavlja matematiko-statistiki postupak koji nam
omoguava istovremeno mjerenje i atributa ljudi i atributa materijalnih objekata.
Temeljna je pretpostavka da se izvjesni broj estica (tj. podraaja) i njihovih odgovora
moe svrstati u konaan, ali mali broj kategorija (faktora) koji objanjavaju istraivanu
pojavu.
TEORIJA TESTOVA
TEORIJA TESTOVA je skup modela i pretpostavki na temelju kojih se rjeava problem skaliranja
ili mjerenja atributa kod ljudi. To su sve one empirijske tehnike koje imaju za cilj dobivanje
informacije od ispitanika.
Prvi test u povijesti je BINET-SIMONOVA SKALA (1905.) za ispitivanje intelektualne
razvijenosti u djece. Poslije se pojavio ogroman broj testova u svrhu psihodijagnoze.
Prethodnici ovog testa bili su mentalni testovi (ispitivanje inteligencije) krajem XIX. st. koje
su uveli J. GALTON u Europi i J. McKeen, Catell u S.A.D. Prvi oblici su bili testovi osjetilnih
sposobnosti: pretpostavka je bila da se inteligencija moe mjeriti preko diferencijalne
osjetljivosti, tj. da su ljudi inae slabije diferencijalne osjetljivosti ujedno manje inteligentni.
Racionala ovoga bila je tada vladajua empiristika filozofija i poznata izreka J. Locka da u
razumu nema niega to prije nije postojalo u osjetilima.
Prve provjere ovog pristupa slijede poetkom XX. st. Wisler (1901) i Thorndike, Lay i
Deam (1910) pokazali su da testove osjetilnih sposobnosti imaju neznaajnu korelaciju sa
drugim, sloenijim mjerama. Binet-Simonov test pojavio se kao pedagoki zahtjev: francusko
ministarstvo prosvjete trailo je proceduru koja bi izdvojila manje inteligentnu djecu u
posebne kole. Njihov test imao je 29 zadataka, koji su predstavljali problemne situacije iz
kole i svakodnevnog ivota (5 psihomotorikih, 18 zadataka razumijevanja (induktivno i
deduktivno rezoniranje), 3 iz pamenja i 3 za divergentne sposobnosti i divergentne
produkcije). 1908. god. javlja se revidirana verzija Binet-Simonovog testa, gdje je rezultat bio
prikazivan u terminima mentalne dobi. U S.A.D. javlja se 1911. adaptacije Stanford-Binet.
TEST je standardizirani postupak kojim se izaziva odreena aktivnost, a zatim se uinak u
toj aktivnosti mjeri i vrednuje usporedbom s rezultatima koje postiu drugi ispitanici u istoj
situaciji. Testovi se dijele s obzirom na:
I) nain primjene
i) individualni jedan ispitiva simultano ispituje jednog ispitanika
ii) grupni jedan ispitiva simultano ispituje skupinu ispitanika
II) brzine i snage
i) testovi snage su bez vremenskog ogranienja, ali posjeduju teke zadatke
ii) testovi brzine, kojima je glavni limitator uinka striktno odreeno vrijeme radnje, a
sastavljeni su od lakih zadataka koje mogu rijeiti svi
III) predmet mjerenja
i) testovi znanja registriraju se efekti nekog procesa uenja, treninga
18

Metodologija

znanosti

ii) testovi sposobnosti ispituju ope dispozicije za uspjeno bavljenje nekim

aktivnostima
(a) testovi senzornih sposobnosti ispituju funkcionalnu razinu osjetnih analizatora
(b) mentalni testovi (t. inteligencije; kognitivni t.)
(c) testovi psihomotorikih sposobnosti
iii) testovi linosti
(a) analitike tehnike za ispitivanje linosti: upitnici, inventari, skale procjene
(b) sintetike tehnike za ispitivanje linosti: veina projektivnih tehnika
Problemi u teoriji i praksi testova:
( konstrukcija, izrada testova sa analizom zadataka
) formiranje testovnih rezultata problemi objektivnosti i osjetljivosti
* odreivanje pouzdanosti ili tonosti rezultata testova
, odreivanje simptomatske ili teorijske ili konstruktivne valjanosti testa
- ispitivanje i odreivanje praktine vrijednosti testova
. vrednovanje testovnih rezultata problemi standardizacije i izrade
psihometrijskih ljestvica
METRIJSKE KARAKTERISTIKE
VALJANOST
VALJANOST je metrijska karakteristika nekog mjernog postupka (npr. testa, upitnika linosti,
skale sudova) koja nam pokazuje da li on mjeri i u kojem stupnju mjeri upravo ono to
smatramo da mjeri. Moe se rei da postoje dva osnovna tipa valjanosti, a to su teorijska
valjanost i praktina valjanost. Sve ostale vrste valjanosti u osnovi su samo metodoloki
varijeteti utvrivanja ova dva osnovna tipa valjanosti.
PRAKTINA VALJANOST je svojstvo testa ili mjernog postupka openito da diferencira
uspjene od neuspjenih u nekom kriteriju praktine djelatnosti. Najee se operacionalizira
kao neka mjera povezanosti izmeu testovnih i kriterijskih rezultata. Praktina valjanost testa
nam kazuje s koliko se uspjenosti moe na temelju testovnih rezultata predviati poloaj
ispitanika u nekom kriteriju praktine djelatnosti. Zato se jo naziva i prognostikom
valjanou testa. Vano je razumjeti da praktina valjanost nije inherentno svojstvo testa, ve
je ona njegovo svojstvo u danoj, specifinoj situaciji njegove upotrebe. Jedan te isti test
primijenjen u razliitim situacijama imat e razliite praktine valjanosti.
TEORIJSKA VALJANOST predstavlja skup svih relevantnih informacija koje pridonose
utvrivanju da li, i u kojem stupnju, neki test ili psihologijski mjerni postupak openito mjeri
neku hipotetsku osobinu ili konstrukt (odatle i sinonim konstruktna valjanost) koja
predstavlja intencijsku olinu, odnosno da li odgovori i reakcije ispitanika predstavljaju
zadovoljavajue simptome (otuda i sinonim simptomatska valjanost) mjerene osobine.
Teorijska valjanost testa moe se analizirati na razliite naine: a) sistematskom logikom
analizom postupaka mjerenja i testovnog sadraja (sadrajna valjanost); b) empirijskom
analizom povezanosti izmeu testovnih rezultata i razliitih drugih manifestacija mjerene
osobine (empirijska valjanost), pri emu i podaci o praktinoj valjanosti testa mogu biti
znaajan prilog utvrivanju njegove teorijske valjanosti; c) faktorskom analizom testovnih
rezultata (faktorska valjanost). Akumulacijom rezultata svih ovih analiza osnauje se
spoznaja o tome to test mjeri.
POUZDANOST
Metrijska karakteristika testa ili mjernog postupka openito, koja se odnosi na tonost
mjerenja bez obzira na to to se mjeri; pouzdanost je nezavisnost mjerenja od
nesistematskih izvora pogreaka. U statistici postoji nekoliko mjera pouzdanosti, a njihov
izbor ovisi o specifinim ciljevima istraivanja.
19

Metodologija

znanosti

OBJEKTIVNOST
Stupanj nezavisnosti rezultata (psihologijskog) mjerenja o razlikama u postupcima ispitivaa
prilikom registracije i vrednovanja rezultata mjerenja. Odreuje se koreliranjem rezultata koje
su dobili razliiti ispitivai primjenjujui isti mjerni postupak na istim ispitanicima. Iako se
obino smatra posebnom metrijskom karakteristikom, objektivnost se moe smatrati jednim
aspektom pouzdanosti mjerenja.
OSJETLJIVOST
U psihometriji, o. ili diskriminativnost, jedna je od metrijskih karakteristika (psihologijskih)
testova ili mjernih postupaka openito. Osjetljiv ili diskriminativan je onaj mjerni postupak
pomou kojeg se mogu dobro diferencirati ispitanici. Osjetljivost testa iskazuje se u
veliinama rasprenja testovnih rezultata, a ovisi i o njegovoj primjerenosti ispitivanoj
populaciji.
f
f
Negativno asimetrina distribucija
upuuje na prelagane zadatke.

Pozitivno asimetrina distribucija

upuuje na preteke zadatke.

EKSPERIMENT
EKSPERIMENT je proces u kojem u strogo kontroliranim uvjetima vrimo promjenu na
nezavisnoj varijabli (varijablama) da bi uzrokovali i izmjerili promjene na nezavisnoj varijabli.
NEZAVISNA VARIJABLA je ona varijabla koja se u eksperiment namjerno unosi i mijenja da bi
se provjerilo utjee li na zavisnu varijablu, a ako utjee, da bi se utvrdilo kakav je tip odnosa
prema zavisnoj varijabli (linearan, zakrivljen ili bilo koji drugi). Sinonim je eksperimentalna
varijabla.
ZAVISNA VARIJABLA je ona varijabla (fenomen, pojava) koja je predmet opaanja ili/i
mjerenja u eksperimentu. esto se upotrebljava i sinonimni naziv kriterij varijabla ili kriterijska
varijabla.
Bitan je pojam INTERVENIRAJUE VARIJABLE, koji znai za sve interne, skrivene faktore u
organizmu koji interveniraju, posreduju, izmeu podraajne situacije i reakcije ispitanika.
Jednako znaenje imaju i termini organske varijable i organizmike varijable.
Dva su glavna tipa eksperimenta:
FAKTORIJALNI EKSPERIMENT nastoji odrediti (ne)postojanje uzrono-posljedine veze izmeu
zavisne i nezavisne varijable. Ispitivanje se izvodi pomou dvije eksperimentalne situacije: u
jednoj je nezavisna varijabla nazona, a u drugoj nije. Statistiki se utvruje postoji ili ne
znaajna razlika u veliini zavisne varijable u tim situacijama. Ako je odgovor pozitivan, tada
je efekt dokazan.
FUNKCIONALNI EKSPERIMENT pretpostavlja postojanje veze nezavisna-zavisna varijabla i
nastoji odrediti kakve je vrste ta veza. Nezavisna je varijabla stalno nazona, ali se u veem
broju eksperimentalnih situacija varira njena vrijednost, te biljei njen utjecaj na zavisnu.
Da bi eksperiment uope mogao dati bilo kakav odgovor o vezi izmeu ispitivanih varijabli,
neophodno je postaviti takav njihov odnos da je logiki mogue zastupati da izmjereni
rezultati govore neto o toj vezi. Pri tome vrijede pretpostavke:
1. Odnos izmeu vrijednosti varijabli i brojanih vrijednosti je odnos ekvivalencije
nakon to na brojanim vrijednostima obavimo statistiku analizu, imamo pravo tvrditi
da je upravo takav odnos i meu varijablama. Ovim se bavi problem mjerenja.

20

Metodologija

znanosti

2. Mogue je izolirati sve relevantne utjecaje, ili ih barem drati pod kontrolom. Ovaj dio
posla obavljen je u eksperimentalnom nacrtu.
0%

stupanj kontrole

introspekcija

prirodno opaanje
s interpretacijom
prirodno
opaanje

100%

eksperiment

kliniko
istraivanje

pregledno
istraivanje

eksperiment
N=1

S logike strane, eksperiment je oblik induktivnog zakljuivanja, koji se najbolje opisuje

modelom Millovih induktivnih metoda: metode slaganja, razlike, kombinirana metoda slaganja
i razlike, metoda ostatka i metoda popratnih promjena. Pri tome se metoda popratnih
promjena koristi kao model funkcionalnog eksperimenta, a ostale kao model faktorijalnog
eksperimenta. Stoga, o eksperimentalnom nacrtu ovisi koliko e taj zakljuak o vezi
nezavisne-zavisne varijable biti vrst.
EKSPERIMENTALNI NACRT
EKSPERIMENTALNI NACRT je plan provoenja eksperimenta.
Obuhvaa niz meusobno zavisnih operacija: operacionalizaciju
nezavisne i zavisne varijable, odabiranje ispitanika i
pridjeljivanje ispitanika razliitim eksperimentalnim situacijama,
utvrivanje naina kontrole u eksperimentu, samo izvoenje
eksperimenta te manipuliranje nezavisnom varijablom, nain
registriranja zavisne varijable i utvrivanje statistike obrade
rezultata. Odluka o nacrtu ovisit e o nekoliko faktora: cilju
istraivanja (da li se hoe samo relativno grubo utvrditi postoji li
djelovanje odreene nezavisne na odreenu zavisnu varijablu, ili se hoe utvrditi i tip odnosa
izmeu nezavisne i zavisne varijable; da li se hoe utvrditi postoji li utjecaj jedne izolirane
nezavisne varijable, ili se hoe utvrditi postoje li interakcijski efekti dvije ili vie nezavisnih
varijabli na zavisnu varijablu); vrsti varijabli koje su predmet eksperimentalnog ispitivanja (da
li su to preteno fizioloke, psihofizioloke, psiholoke ili socijalno-psiholoke varijable);
mogunosti upotrebe metoda i tehnika pri opaanju i mjerenju zavisne varijable (da li se
moe koristiti samo opaanje eksperimentatora, ili se mogu koristiti i naprave kojima se
dobivaju precizniji mjerni podaci o promjenama zavisne varijable); podruju istraivanja (da li
primjena nezavisne varijable ostavlja manje-vie trajne tragove, npr. kod uenja; da li
primjena nezavisne varijable moe izazvati nepopravljive promjene na ispitaniku; da li se
moraju potovati neki opi etiki razlozi itd.).
Glavna je prednosti eksperimenta kao metode mogunost KONTROLE uvjeta i promjena u
varijablama. Taj postupak izolacije varijabli nam omoguuje vre zakljuivanje o njihovim
uzrono-posljedinim vezama. Eksperimentator unaprijed zna to se i kada mijenja, pa je
spreman za reakciju, to znai da e njegovo opaanje i biljeenje podataka biti preciznije i
uinkovitije. On takoer moe birati varijable, kako nezavisne, tako i zavisne. Bitna je
prednost ponovljivost prirodno opaanje uvijek je jedinstveno mogu se ponoviti slini
dogaaji, ali nikada se ne ponavlja jedan isti (Heraklit; sociologija i povijest), dok eksperiment
omoguava repliciranje identinih uvjeta i kasnije potvrivanje ili revidiranje hipoteza.
Meutim, metoda nije savrena i postoje izvjesni nedostaci. Najuoljiviji je vezan uz
EKOLOKU VALJANOST eksperiment je redovno umjetna situacija, pa je onda upitno koliko su
rezultati iz takvog okruja primjenjivi na stvarni ivot. Isto je tako gotovo nemogue ispitati
neke varijable (npr. strah mogue je mjeriti samo reakcije, ili uzeti introspektivni izvjetaj,
21

Metodologija

znanosti

koji je inae prilino nepouzdan postupak. Ipak, postojali su pokuaji mjerenja straha
anksioznog bi se ispitanika dovelo u laboratorij, spojilo na instrumente, a zatim bi
eksperimentator glumio Grunfa dakako, ostaje upitna etika strana takvog istraivanja).
Dodatno je ogranienje ETIKA postoje podruja i discipline u kojima je neetiki mijenjati
situaciju da bi se vidjele popratne promjene (npr. neko patoloko stanje u klinikom
istraivanju, velike socijalne grupe u sociologiji).
KONTROLU U EKSPERIMENTU ine postupci kojima se detektira, ubicira, pa zatim, eliminira ili/i
stabilizira utjecaj relevantnih faktora u eksperimentu. Osnovni cilj (psihologijskog)
eksperimenta jest utvrditi da li postoji, koliki je i kakav je utjecaj odreene nezavisne varijable
na odreenu zavisnu varijablu, pa je zbog toga kontrolna relevantnih faktora jedan od
najvanijih postupaka u planiranju i provoenju eksperimenta.
Irelevantne faktore zanemarujemo. No, problem odreivanja koji je faktor relevantni, a koji
nije je stvar iskljuivo ekspertize.
Kada se nastoji odrati relevantne faktore pod kontrolom, temeljno je pravilo da ispitanici
budu IZJEDNAENI po svim relevantnim faktorima izuzev onoga kojeg mjerimo. Na taj nain
imamo logiki temelj za tvrdnju da je promjena u zavisnoj varijabli izazvana iskljuivo
promjenama nezavisnoj.
Jedan od naina na koji to moemo obaviti je uvoenje kontrolne i eksperimentalne
skupine. Prvu ine ispitanici na koje nije primijenjena nezavisna varijabla. Oni ine osnovicu
na temelju koje imamo pravo govoriti o veliini utjecaja nezavisne varijable. Druga skupina je
eksperimentalna, i na nju se nezavisna varijabla primjenjuje, te se mjere efekti primjene.
Statistikom se analizom vri ispitivanje razlike u uinku izmeu ove dvije skupine.
Uzmimo primjer ispitivanja nekog lijeka ako ne bi posjedovali kontrolnu skupinu, ne bi mogli pripisati
promijene u zdravlju pacijenata iskljuivo primjeni lijeka, ve bi naknadno morali nai objanjenja promjena.
Kontrolna skupina u tom sluaju bi pila placebo neto za to bi mislili da je lijek, ali ne bi imalo nikakvog
farmakolokog (kontrolirani relevantni faktor) efekta na njihovo zdravlje. Pacijenti iz obje skupine morali bi biti
jednakog stupnja oboljenja, izloeni jednakim tretmanima to ini izjednaavanje po svim relevantnim
faktorima izuzev mjerenog (uzimanje lijeka). Tek tada imamo pravo nakon obrade rezultata tvrditi da oni
zbilja odraavaju efekte lijeka. Ovo ini problem valjanosti.

Relevantni faktori uzrokuju pogreku u mjerenju (prikrivaju stvarni odnos zavisne i

nezavisne varijable) i ta greka moe biti:
SISTEMATSKA POGREKA, koja je uvjetovana sistematskim faktorom, pa uvijek djeluje u
istome smjeru (npr. puka koja uvijek zanosi u istome smjeru). Efekti ovakve pogreke se
zbrajaju, pa njihova nazonost ne doprinosi tonosti rezultata. Meutim, upravo zbog ove
sistematinosti, moe se dosta uspjeno eliminirati: Znamo li rezultate sistematske pogreke
moemo pokuati kompenzaciju (npr. puka koja zanosi u lijevo kompenzira se gaanjem u
desno za iznos pogreke) ili oduzimanje pogreke od rezultata.
SLUAJNA (NESISTEMATSKA) POGREKA se dobiva djelovanjem sluajnih nesistematskih
faktora. Oni djeluju u razliitim smjerovima, pa se na koncu njihovi rezultati ponitavaju.
Pogreka je minimalizira izraunavanjem srednje vrijednosti. Primjena ove pojave vidljiva je u
zahtjevu za posjedovanjem nekoliko ocjenjivaa svatko od njih je na vlastiti nain pristran,
ali prosjena ocjena je najblia stvarnoj vrijednosti.
Posjedujemo li vie eksperimentalnih situacija, potrebno je eliminirati eventualne serijalne
efekte koji bi imali veze s redoslijedom primjene (npr. umor). U tu se svrhu koristi tehnika
rotacije, koju se grafiki prikazuje pomou latinskog kvadrata. Ako je potrebno uravnoteiti
utjecaj jo jedne nezavisne varijable, koristi se grko-latinski kvadrat.
Tablica pokazuje sve mogue kombinacije u eksperimentu od etiri testiranja s dvije
eksperimentalne situacije. Pretpostavka je da njegovo izvoenje uzrokuje umor kod
ispitanika, koji se moe izraziti brojano (jedinice 14). Kada pogledamo koliko jedinica
umora posjeduje svaka eksperimentalna situacija, uoavamo da je najbolji sluaj ABBA.

22

Metodologija

UMOR

1
A
A
A
B
B
B
A
D
C
B

2
A
B
B
A
A
B
B
A
D
C

C
B
A
D

3
B
A
B
A
B
A
D
C
B
A

4
B
B
A
B
A
A
B
A
C
D

A
3
4
5
5
6
7
D
B
A
C

C
D
B
A

B
7
6
5
5
4
3

znanosti

Posjedujemo li vie eksperimentalnih situacija (do 5)

uputno je koristiti metodu LATINSKOG KVADRATA. Ona
ispunjava
zahtjev
neistovjetnog
ponavljanja
eksperimentalnih situacija (sluajni raspored) te eliminira
nejednaki utjecaj sistematskih faktora (npr. umor). Ako
posjedujemo dvije nezavisne varijable, onda je poeljno
koristiti GRKO-LATINSKI KVADRAT.

A
C
D
B

B
D
A
C

A
C
B
D

D
A
C
B

C
B
D
A

A
B
C

LATINSKI KVADRAT

C
A
B

GRKO-LATINSKI KVADRAT

nain
kontrole
je
uvoenje
i
EKSPERIMENTALNE
KONTROLNE
SKUPINE.
Pretpostavimo da elimo ispitati utjecaj smislenosti
eksperimentaln
gradiva na njegovo zapamivanje. Tada bismo
+
+
a skupina
oformili dvije skupine ispitanika, koje bi bile identine
kontrolna
po svim relevantnim svojstvima. Drugi je nain da
/
+
skupina
pripadnike svake skupine biramo sluajem. Jedna,
kontrolna, uila bi samo smisleno gradivo i njihovi bi rezultati sluili kao referentna toka.
Druga, eksperimentalna skupina, uila bi i smisleno i besmisleno gradivo, potujui naelo
rotacije (ABBA ili latinski kvadrat). Zatim bi se izmjerila razlika izmeu te dvije situacije i
vidjeli efekti smislenosti gradiva na njegovo zapamivanje. Tek takvi rezultati jame
uspostavljanje uzrono-posljedine veze izmeu zavisne i nezavisne varijable.
Dodatna se kontrola u eksperimentu moe uvesti tzv. dvostruko slijepim eksperimentom. U
tom sluaju ispitanici nisu upoznati s ciljem ni hipotezama pokusa, pa to jami njihove
prirodne reakcije, jer bi u suprotnom sluaju moglo doi do utjecanja ispitanikovih
pretpostavki kakvi se rezultati oekuju na izvedbu. Dodatna se sigurnost postie time to ni
eksperimentator ne zna (zato naziv dvostruko slijep) za hipoteze niti koji ispitanici pripadaju
kojoj skupini. Ovaj moebitni utjecaj eksperimentatorovog poznavanja hipoteza na uinak
ispitanika opisuje Rosenthalov efekt.
Moe se zakljuiti da e odabir metoda istraivanja ovisiti o problemima koje se eli
istraiti. Meutim, na izbor e utjecati i neki drugi faktori, poput etikih ogranienja, teorijske
konstrukcije (tj. paradigme) Tako je u sociologiji eksperiment gotovo nemogu, posebice
ako se ne bavimo mikrosociologijom. Dodatni je problem preklapanje podruja istraivanja sa
socijalnom psihologijom, koja se pokusima obilato koristi.
S druge strane, biheviorizam i paradigma operantnog uvjetovanja insistirat e na uporabi
eksperimenta, jer je ta metoda jedina legitimna s teorijskim okvirom.
VJEBA U tom malom prostoru neophodna je i dovitljivost, kao u primjeru istraivanja
stavova prema homoseksualcima, tzv. Gay Pride studija. Ispitujemo li
subjekte anketom ili upitnikom, za oekivati je da e odgovori biti socijalno
poeljni. Stvarne reakcije trebalo bi se moi vidjeti u svakodnevnoj situaciji.
Stoga je zamiljen sluaj razgovora dvaju studenata, od kojih je jedan
pomonik u eksperimentu, a drugi naivni ispitanik. Pomonik nosi majicu s
natpisom Gay Pride i natpis je pokriven knjigama koje nosi. U razgovoru se
mjeri distanca koju ispitanik zauzima prije nego to vidi natpis (kontrolna
situacija) i nakon to se knjige pomaknu i on uoi natpis (eksperimentalna
situacija).
besmislen
o gradivo

smisleno
gradivo

Jo

B
C
A

jedan

23

Metodologija

znanosti

STATISTIKE METODE
Razlikujemo dvije vrste statistike prema podacima koje nam prua:
DESKRIPTIVNA STATISTIKA brojano opisuje uzorak koji obraujemo. Nudi nam mjere
sredinje tendencije (medijan, mod, aritmetiku sredinu) ili mjere rasprenja (raspon,
interkvartilni raspon, standardnu devijaciju).
INFERENCIJALNA STATISTIKA omoguuje zakljuivanje o naravi izmjerenih podataka jer
analize otkrivaju strukturu i odnos izmeu vrijednosti zavisnih i nezavisnih varijabli.
Ovisno o kakvoj je distribuciji podataka rije, moe se govoriti o
NEPARAMETRIJSKOJ STATISTICI ine je postupci obrade podataka na distribucijama koje
nisu Gaussove (normalne). Njeni su rezultati manje vrsti od onih u
PARAMETRIJSKOJ STATISTICI obavljena na normalnoj distribuciji.
Bez obzira o kakvoj je vrsti statistike i distribucije rije, vrijedi pravilo:
SMEE UNUTRA, SMEE VAN.
MJERE CENTRALNE TENDENCIJE
ARITMETIKA SREDINA je vrijednost u kojoj je algebarski zbroj odstupanja od te vrijednosti
jednak nuli, a zbroj kvadrata tih odstupanja najmanji je za tu vrijednost od bilo koje druge
vrijednosti u odreenom skupu rezultata. Izraunava se kao zbroj skupa rezultata podijeljen s
brojem rezultata. Aritmetiku sredinu ima smisla izraunavati jedino ako je distribucija barem
priblino normalna.
CENTRALNA VRIJEDNOST (MEDIJAN) je toka od koje je najmanja suma svih odstupanja.
DOMINANTNA VRIJEDNOST (MOD) je odreena frekvencijom rezultata, tj. ta vrijednost se
najee pojavljuje u mjerenju. S obzirom na nju, razlikujemo unimodalne, bimodalne
n-modalne distribucije. Potrebno je napomenuti da su kod normalne distribucije, ove tri
vrijednosti identine.
GEOMETRIJSKA SREDINA obino odraava prosjenu mjeru brzine nekih promjena.
HARMONINU SREDINU rabimo kada elimo dobiti prosjeke nekih odnosa (npr. Prosjeni broj
km/h, prosjeni broj znakova u minuti).
MJERE VARIJABILNOSTI
RASPON je jednostavno razlika izmeu najvee i najmanje izmjerene vrijednosti. Osjetljiv je
na ekstremne rezultate, a s poveavanjem broja mjerenja se poveava i raspon (vei su
izgledi da e se pojaviti ekstremni rezultat).
SREDNJE ODSTUPANJE je prosjena mjera apsolutnih odstupanja od bilo koje srednje
vrijednosti. Precizniji je pokazatelj od raspona, ali slabiji od
STANDARDNA DEVIJACIJA je mjera normalne distribucije koja pokazuje koliko su gusto
rezultati rasporeeni oko aritmetike sredine. Unutar 1 s.d. nalazi se 68.26% rezultata,
unutar 2 s.d. nalazi se 95.44% rezultata, a unutar 3 s.d. nalazi se 99.73% rezultata, tako
da je u praksi gotovo potpuni opis pojave dan unutar tog intervala. Ako posjedujemo iznose
aritmetike sredine i standardne devijacije, imamo potpuni opis normalne distribucije.
KOEFICIJENT VARIJABILNOSTI daj informaciju u kojem svojstvu neka grupa varira vie, a u
kojem manje, ili koja od grupa varira vie, a koja manje i istom svojstvu. Primjena je mogua
iskljuivo na omjernim skalama.
POLOAJ REZULTATA U SKUPINI
Budui se distribucije razlikuju po iznosu aritmetike sredine i standardne devijacije, potrebna
je mjera koja bi omoguila usporedbu rezultata iz dviju distribucija. Na raspolaganju su:
KVARTILI dijele rezultate na etiri jednake skupine. Grafiki bi to mogli prikazati kao podjelu
povrine koju zatvara krivulja distribucije (P=1), te je podijelili na etiri jednake povrine.
DECILI dijele tu povrinu na deset dijelova. ee se primjenjuje u svrhu badarenja
testova, a praktini su i iz razloga to ne trae normalnu distribuciju kao ni
24

Metodologija

znanosti

CENTILI, koji dijele povrinu na 100 jednakih dijelova. Decili i centili se odreuju pomou
kumulativnih vrijednosti, a ujedno mogu sluiti i kao kontrola normalnosti distribucije.
Z-VRIJEDNOSTI su najbolje mjerilo, ali zahtijevaju normalnu distribuciju. Oni predstavljaju
poloaj rezultata u odnosu na odstupanje od aritmetike sredine (negativni predznak
z-vrijednosti znai da je rezultat manji od aritmetike sredine, pozitivni da je vei) u
jedinicama standardne devijacije. Na taj nain je mogue usporeivati rezultate razliitih
mjerenja kod iste osobe, ili meu pojedinim osobama.
TESTIRANJE HIPOTEZA
NUL-HIPOTEZA je svaka hipoteza koja se testira prema nekoj drugoj, alternativnoj hipotezi.
Potvrena je ako se ne uspije dokazati da se ove hipoteze meusobno razlikuju.
Nul-hipoteza znai i pretpostavku da neka naena razlika izmeu dvije vrijednosti nije
statistiki znaajna, tj. da razlika ne postoji nego je dobivena sluajno.
Mogue greke povezane za odbacivanje/prihvaanje nul-hipoteze prikazane su u tablici:
ODLUKA
ODBACUJEMO

nul-hipotezu

PRIHVAAMO

nul-hipotezu

razlike izmeu dvije

artimetike sredine

NEMA

POGREKA TIPA

1 ()

nema pogreke

POSTOJI razlika

izmeu dvije
aritmetike sredine
nema pogreke

POGREKA TIPA

2 ()

Iako postoji nekoliko naina kako statistiki moemo odrediti narav odnosa izmeu
nezavisne i zavisne varijable, jedino se testiranjem razlika moe odgovoriti na pitanje o
uzrono-posljedinoj naravi te veze.
Testiranje razlike moe biti:
DVOSMJERNO kada nas zanima postoji li razlika meu populacijama, ali nam nije bitan
njen smjer. Ako je razlika znaajna na 5%, tada s obje strane krivulje ima 2.5% rezultata za
koje se moe s 95% vjerojatnosti tvrditi da nisu sluajno dobiveni.
JEDNOSMJERNO kada nam je bitan smjer odstupanja (npr. da li je razina bakterija u vodi
previsoka). Tada, ako je razlika znaajna na 5%, s obzirom na predznak testa razlike, postoji
s jedne strane krivulje 5% rezultata za koje se s 95% sigurnosti moe tvrditi nisu dobiveni
sluajno.
Kada se govori o X% sigurnosti, to u stvari znai da postoji vjerojatnost od (100-X)% da
smo u krivu na 5% sigurnosti, statistika jami da je 19 od 20 mjerenja koja pokazuju razliku,
ta razlika odraava stvarni odnos meu varijablama, ali da je u jednom ona moda sluajna.
Utoliko znanost nema konanih rjeenja, ve nudi samo najbolja dostupna.
Ako je rije o normalnoj distribuciji, moemo testirati efekte pomou:
T-TESTA (student analiza), koja nam govori, ovisno o tome da li su uzorci zavisni ili
nezavisni, o znaajnosti razlike izmeu tretmana (uzoraka)
ANALIZA VARIJANCE praktinija od t-testa jer omoguuje ispitivanje veeg broja tretmana
jedne nezavisne varijable, to bi trailo vei broj t-testova
MULTIPLA ANALIZA VARIJANCE omoguuje da se testiraju podaci iz vie od dvije varijable
FAKTORSKA ANALIZA omoguuje analizu meuzavisnosti izmeu veeg broja varijabli, u
cilju njihove racionalnije klasifikacije i nalaenja temeljnih dimenzija koje se nalaze u osnovi
analiziranih varijabli.
U temelju faktorske analize stoji NAELO PARSIMONIJE, to je heuristiki naputak koji kae u
izboru izmeu dva ili vie teorijskih objanjenja neke pojave, prednost treba dati
(naj)jednostavnijem. To je samo posebna primjena OCCAMOVE BRITVE.
Testiranje se obavlja po naelu usporeivanja aritmetikih sredina i standardnih devijacija
izmjerenih distribucija, na temelju ega je mogue brojano izraziti koliko je odstupanje
izmeu njih, tj. da li je vee ili manje od neke kritine vrijednosti (koja govori da je razlika
statistiki znaajna).
25

Metodologija

znanosti

Ako je rije o neparametrijskoj statistici, rabimo postupke

hi kvadrat testa (2)
test homogenog niza
medijan test
test sume rangova (Wilcoxonov t-test, Mann-Whitneyev u-test)
Siegel-Tukeyev test
test predznaka (sign test)
Wilcoxonov test ekvivalentnih parova
proireni medijan test
Kruskal-Wallisov test
Friedmanov test
Fergusonov test monotonije trenda
KORELACIJE
Korelacija je statistiki postupak pomou kojeg usporeujemo promjene unutar dvije (ili vie)
varijabli, te nam rezultat govori koliko su te promjene sline. Vrijednosti variraju u rasponu [1, +1] i oznaavaju stupanj slinosti to je apsolutna vrijednost vea, vea je i slinost, dok
predznak govori u kojem smjeru se povezanost kree; ako je pozitivna, tada su promjene
proporcionalne, a ako je negativna, promjene su obrnuto proporcionalne.
U idealnom sluaju, zakon bi trebao biti funkcija bijekcije, tj.
da svakoj izmjerenoj vrijednosti u jednoj varijabli odgovara
iskljuivo jedna vrijednost u drugoj. Primjerice, takav je odnos
izmeu polumjera krunice i njene duljine znamo li jednu
vrijednost, moemo tono izraunati drugu, i obrnuto. Grafiki,
takav bi odnos imao prikaz afine funkcije, tj. pravca.
Parametar a bi odgovarao koeficijentu korelacije.
Ovaj pravac je ujedno i model pravca regresije, tj. pravca
od kojeg je najmanje odstupanje svih izmjerenih vrijednosti, i
na temelju ije formule se nastoje procijeniti budue
vrijednosti (funkcija predikcije).
U najjednostavnijem sluaju, kada imamo jednu nezavisnu i jednu zavisnu varijablu,
rezultate moemo prikazati tzv. scatter dijagramom, gdje je svako mjerenje prikazano jednom
tokicom. Ako je povezanost izmeu rezultata nitica, tada e grafikon imati oblik krunice.
to je povezanost vea, to e se 'oblak' toaka vie izduljivati u oblik elipse, da bi u
ekstremnom sluaju imali oblik pravca.
r=1

r=-1

r=0

r>0

r<0

Statistiki postupci za odreivanje korelacije su Spearmanov koeficijent (), Pearsonov

koeficijent (r), point-biserijalni koeficijent, koeficijent konkordacije (W), -koeficijent,
koeficijent kontigencije.
26

Metodologija

znanosti

U sluaju da radimo koeficijent multiple korelacije (izmeu vie varijabli), potrebno je voditi
rauna da koeficijent ne bi umjetno bio povean. Grafikoni prikazuju takve sluajeve:

U prvom sluaju, postoje tri skupine od kojih niti jedna nema povezanosti unutar sebe, ali
zajedniko djelovanje upuuje na posjedovanje povezanosti. U drugom sluaju, svaka od
skupina posjeduje povezanost, ali je grupno djelovanje takvo, da se rezultati meusobno
ponitavaju. U treem sluaju ti bi se koeficijenti povezanosti zbrajali, dok u treem ne bi
imali zajednikog efekta.
Potrebno je istai jo jedan detalj: koeficijent korelacije izraunat za bilo koje dvije
vrijednosti uvijek ima istu apsolutnu vrijednost: 1 naime, kroz bilo koje dvije toke mogue
je provui pravac. Utoliko je vei broj mjerenja neophodan.
Jo je jedna bitna stvar: koeficijent korelacije, ma koliko visok bio, ne daj za pravo zakljuiti
da vrijedi uzrono-posljedini odnos izmeu varijabli. Naime, mogue je da postoji trea
varijabla, koja moderira taj odnos, pa da je stvarno stanje stvari nezavisna
varijabla0moderator, te moderator0zavisna varijabla. Slinost promjena ne bi tada bila
uzrone prirode (npr. Leibnitzovi satovi).

27

Metodologija

znanosti

Routledge Encyclopedia
of Philosophy
KUHN, THOMAS SAMUEL (1922-1996)
Rane 1960-te uoile su jak nemir u filozofiji znanosti, kojom je tada dominirao logiki
empirizam. Tada je najvanije bilo suoavanje prevladavajue filozofske tradicije sa
povijeu znanosti. Budui da je filozofija znanosti bila uglavnom normativno orijentirana, tj.
pokuavala je pokazati kako bi prava znanost trebala izgledati, inilo se da povijesne studije
pokazuju da praksa u znanosti, ona prola i budua, nije slijedila te odredbe.
Thomas S. Kuhn obrazovao se kao teoretski fiziar, ali se brzo okrenuo povijesti i filozofiji
znanosti: 1962. objavio je Strukturu znanstvenih revolucija (SZR). Ova knjiga bila je vano
izdanje koje je unaprijedilo suoavanje povijesti i filozofije znanosti, sada je to klasik studija o
znanosti. SZR nije samo utjecala na raspravu unutar filozofije ve i na drugim podrujima,
posebno sociolokim znanostima. Glavni pojmovi u SZR-u, kao znanstvena revolucija,
paradigma promjene, neusporedivost (nerazmjer), bili su sredite filozofskih rasprava mnogo
godina i pojam paradigma postao je odomaen (ali ne u punom smislu te rijei koju je Kuhn
zamislio). Nakon SZR-a Kuhn je nastavio razvijati svoju teoriju, ali osim manjih promjena, to
su uglavnom objanjenja SZR-ovih kompliciranih filozofskih pojmova, posebno
neusporedivosti, koje postaje karakteristika njegovih buduih djela.
1. IVOT I DJELA
Kuhn je svoj doktorat iz teorije fizike dobio na Harvardskom Sveuilitu 1949. Dok je radio na
svojoj raspravi zainteresirao se za povijest znanosti. Njegovo prvo djelo u tom podruju bilo
je Kopernikanska revolucija (1957). Od kasnijih 1950-tih Kuhn je poeo izdavati djela iz
filozofije znanosti koja su dovela do Struktura znanstvenih revolucija (1962). Ovo djelo
danas je klasik; ono je bilo polemino raspravljano u vrlo razliitim podrujima i prevoeno na
oko 20 jezika. Kuhnov povijesni rad nakon tog djela uglavnom se ticao opstojnosti kvantne
mehanike. Izvori za povijest kvantne fizike (1967) sadri popis bitnih materijala sa
intervjuima mnogih koji su doprinijeli kvantnoj mehanici. Black Body Theory i Kvantni
diskontinuitet, 1894-1912 (1978) su kontroverzni obraun uvoda u kvantnu hipotezu. Neki
Kuhnovi seminari o povijesti i filozofiji znanosti su sadrani u The Essential Tension
(1977).
Kuhn je poduavao na Harvardskom Sveuilitu do 1956. kada je pristupio Kalifornijskom
Sveuilitu Berkeley da poduava povijest znanosti. 1964. doao je na Sveuilite Princeton.
Na kraju je postao profesor filozofije i povijesti znanosti na MIT (Massachusetts Institute of
Technology) do mirovine 1992. Umro je 1996.
2. STRUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA: ISTRAIVANJE
Kuhnova SZR je vjerojatno najzanimljivije djelo koje je stvorilo nemire u filozofiji znanosti u
ranim 1960-tim. Popis sadraja SZR-a pokazuje razvojnu shemu za znanstvena podruja u
osnovnim znanostima. Ova vrsta strukturiranja ini filozofsko itanje osobito tekim, s
obzirom da je za itanje jedne teme potrebno uzeti u obzir sve odlomke koji su razbacani po
knjizi.
Prvi odlomak zapoinje sa mnogo puta ponavljanom reenicom koja ukratko opisuje o
emu se radi u knjizi: Povijest, gledana kao spremite za neto vie od anegdote ili
kronologije, moe proizvesti presudnu promjenu o slici znanosti koju sada imamo.
Kuhn ovdje govori o dva naina pisanja povijesti znanosti. Za stariju, povjesniarsku
tradiciju, glavni cilj je da bolje razumije suvremenu znanost na nain da izloi njen povijesni
28

Metodologija

znanosti

razvoj. To se trebalo uiniti tako da se otkriju elementi dananje znanosti, u starijim

tekstovima, na primjer, njene pojmove, teorije, eksperimentalne metode itd. i tako da se oni
sloe u kronoloku pripovijest. Krajnja slika znanstvenog razvoja bila je obavezno
nagomilavanje: znanost raste korak po korak na nain da dijelove znanja nadodaje na one
koji su ve na mjestu. Ali ovaj nain pisanja povijesti iskrivljuje prezentiranje starije znanosti
tako da projektira dananju znanost u prolost. Umjesto toga, ako slijedimo posebno model
Alexandrea Koyrea novi nain pisanja povijesti znanosti pokuava prikazati povijesnu
cjelovitost znanosti u svom vremenu. Detaljnije reeno, pojmovi, problemi u istraivanju i
standardi u ocjenjivanju starije znanosti moraju se rekonstruirati na povijesno prikladan nain.
Cilj SZR-a je da skicira novu sliku znanosti tako da razjasni neke implikacije novog naina
pisanja povijesti (-1962- 1970:3)
Slika znanosti koja izranja iz ove historiografije sastoji se od razvojne sheme za
znanstvene discipline. Prije nego to sazriju, znanstvena podruja koja nastaju uglavnom su
okarakterizirana prepirkama izmeu kola koje se natjeu: ne postoji suglasnost izmeu
izvritelja tih polja. Ovo natjecanje moe na koncu zavriti kada jedna od grupa iznese
uzorno rjeenje problema istraivanja sa dvije karakteristike: da je dovoljno novo tako da
privue lanove ostalih kola, i da bude dovoljno otvoreno da ostavi dovoljno zanimljivih
problema za daljnji znanstveni rad. Ovi modeli rjeenja se zovu paradigme: one slue kao
indirektni vodii u istraivanju u razdoblju koje slijedi. To razdoblje naziva se normalna
znanost. Karakterizira ga iroka suglasnost izvritelja podruja o osnovnim pitanjima i stoga
posebni nain istraivanja. Taj nain istraivanja mogao bi se opisati kao peto-dimenzionalna
analogija rjeavanja zagonetke gdje primjeri zagonetki ukljuuju probleme aha i krialjke. Ta
analogija odnosi se na:
( postojanje propisa koji su iznuivali prihvatljive pristupe i rjeenja problema
) oekivanje da su pravilno izabrani problemi rjeivi
* izostanak korjenitih promjena u vodeim zakonima
, izostanak testova ili potvrda vodeih zakona
- pojedinane motivacije: da se dokaemo kao strunjaci u rjeavanju zagonetki.
Normalna znanost uvijek se suoava sa anomalijama tj. sa fenomenima ili problemima koji
se ponaaju u suprotnosti sa oekivanjima koje je ponudila paradigma. Inae, anomalije ne
sumnjaju u valjanost vodeih propisa normalnog istraivanja. Ali pod posebnim okolnostima
mogle bi sumnjati i tada one postaju znaajne anomalije. Tada se praksa znanosti mijenja
opet u neobinu znanost ili znanost u krizi. Neobina znanost eli poboljati ili ak sruiti
propise koji obvezuju. Njeno istraivanje se usredotouje na znaajne anomalije i njihov
kontekst. Ako ovo istraivanje vodi do nove teorije, koju je znanstvena zajednica prihvatila
zato to moe voditi do nove faze normalne znanosti, pojavljuje se znanstvena revolucija. U
Kuhnovom smislu, znanstvene revolucije su dopune koje unitavaju tradiciju djelatnostima
koje ograniavaju tradiciju normalne znanosti. Detaljnije, u znanstvenoj revoluciji prihvaena
teorija je odbaena u zamjenu za novu. Odbijanje je popratila promjena problematinog
podruja i standardnih rjeenja koji su povezani s njim i ponekad profinjena promjena u
osnovnim znanstvenim pojmovima. Revolucije se takoer mogu opisati kao promjene svijeta
u kojem se radi znanstveni rad. Kuhn saima te znaajke revolucije u pojam
neusporedivosti: ova veza stoji izmeu uzastopnih tradicija normalne znanosti. U SZR-u,
pojam neusporedivosti nije u potpunosti jasan; zato je bio predmet mnogih kritika i
nesporazuma i veina Kuhnovih filozofskih djela nakon SZR-a pojanjava i daje daljnja
objanjenja pojma neusporedivosti.
Radi neusporedivosti, moramo, prema Kuhnu, ponovno razmisliti o pojmu znanstvenog
napretka. Prvo, napredak nije nagomilavanje, zato to postoje promjene pojma tijekom
revolucija. Nadalje, Kuhn negira da je znanstveni napredak pristup istini. Umjesto
zavaravanja da je znanstveni napredak teleoloki (svrhovit) proces, tj. onaj koji ima cilj,
moramo misliti o napretku kao to to ini Darwinova razvojna teorija. Prema tome, ne postoji
postavljeni cilj, trajna odreena znanstvena istina ve pojanjavanje i specijalizacija.
29

Metodologija

znanosti

3. STRUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA: FILOZOFSKI ZNAAJ

Zato je Kuhnova teorija znanstvenog razvoja filozofski znaajna? Zato su filozofi zamijetili
teoriju koja se ini bitno povijesna? Razlog je to se Kuhnova teorija suprotstavljala mnogim
filozofskim uvjerenjima o znanosti u ranim 1960-tim. Ve je spomenuto Kuhnovo
promijenjeno miljenje o znanstvenom napretku. Ovo miljenje implicira neodrivost onih
formi realizma koje tvrda da znanost, barem otprilike opisuje to je u stvarnosti oko nas,
neovisno o promatraima. Umjesto toga, teorije opisuju svijet u obliku pojmova koji su
mogui povijesno i koji se u budunosti mogu promijeniti. Nadalje, zbog ovih promjena u
osnovnim znanstvenim pojmovima, klasino shvaanje redukcionizma je teko odrivo.
Prema ovom shvaanju, teorije mogu biti smanjene na temeljnije teorije redefiniranjem
njihovih pojmova uz pomo pojmova smanjujue teorije (reducing theory) i onda
izvoenjem njihovih zakona iz zakona te teorije, nadopunjene sa redefinicijama i po
mogunosti graninim uvjetima. Ali ako neusporedivost prevlada izmeu nekoliko upitnih
teorija, reduciranje se ne moe odrati, jer su neke od traenih redefinicija blokirane uz
pomo promjene znaenja. U stvari, kao to je postalo jasnije u Kuhnovim radovima nakon
SZR-a, meusobna neprevodivost nekih kljunih termina je obiljeje neusporedivosti izmeu
teorija.
Mnoge tvrdnje iz SZR-a razlikovale su se od Popperove filozofije kritikog racionalizma.
Na primjer, praksa normalne znanosti koju je Kuhn opisao moe izgledati kao loa znanost,
zato to nije usmjerena ka kritikom testiranju vodeih pretpostavki, ve ka kvazidogmatskom iskoritavanju njenih potencijala. Ipak, prema Kuhnovom gleditu, kritiko
procjenjivanje temeljnih teorija je ogranieno na razdoblje neobinih znanosti, i ak tada
praksa znanosti nije samo pokuaj da se krivotvore teorije tako da se suoe sa osnovnim
izjavama o prirodi, kako bi to Popper htio. Radije, procjena teorije je uvijek komparativni
proces u kojoj se dvije (ili vie) teorija usporeuje s obzirom prema njihovim spoznajnim
mogunostima, posebno prema tome da li se mogu nositi sa znaajnim anomalijama iz kojih
je krizno stanje nastalo. Sa ovog gledita, falsifikacionizam teorija koje je opisao Popper je
stereotip koji nije naen u aktualnoj povijesti znanosti.
Jo jedna posljedica Kuhnove teorije je uklanjanje ideje da je znanost vodena znanstvenim
metodama, skup pravila koji se moraju strogo pratiti. Najvie radi poetnog utjecaja Bacona i
Descartesa, ova ideja je dominirala pri razumijevanju moderne znanosti od njenih poetaka.
Ali prema Kuhnu, ono to poglavito vodi znanstveno istraivanje u njegovoj normalnoj fazi su
primjeri rjeenja problema. Njihov se spoznajni potencijal za istraivanje iskoritava, ne sa
jasnim (ili potpuno objanjivim) pravilima, ve sa implicitnim analogijama; novi problemi
identificirani su pod svijetlom onih postignutih, i nova rjeenja su prosuena kao pravomona
na isti nain.
4. DALJNJI RAZVOJ
Kuhn se nije samo suprotstavljao mnogim doktrinama utemeljene filozofije znanosti; dodatni
faktor koji je izazvao ponekad estoke reakcije na SZR bila su duboka i rairena kriva
tumaenja njenih glavnih teza. Kuhn je zato neprestano bio izazivan da objasni njegove
glavne teorije detaljnije i da ih razjasni, uslijed ega se njegova pozicija takoer promijenila u
nekim vidovima,
U poetnim reakcijama na SZR, glavna meta kritika bilo je shvaanje paradigme, na koju
se dvosmisleno gledalo. Kuhn je objasnio na nain da razlikuje ui smisao paradigme, kao
primjer rjeenja problema, od ireg smisla koji obuhvaa sve komponente znanstvenog
konsenzusa, matricu discipline. Potonje ukljuuje, medu ostalim, znanstvene vrijednosti
(kao tonost, dosljednost, produktivnost, svrhovitost i jednostavnost) koji djeluju neprestano,
ali koji su posebno vidljivi dok se bira teorija. Poto ove vrijednosti samo vode, a ne odreuju
koja e se teorija odabrati, pojedini se znanstvenici ne mogu sloiti oko procjene teorije, bez
da je itko od njih iracionalan. Ovo potonje bila bi posljedica ako bi se izbor teorije odredio
nekim skupom pravila koji bi definirali kanon znanstvene racionalnosti.
30

Metodologija

znanosti

Najznaajnija promjena u Kuhnovoj poziciji bila je ona iz nadmonog opisa znanstvene

revolucije u SZR-u u smislu vizualnih metafora, u opis pomou jezinog okvira. U SZR-u,
revolucije su opisane kao vizualni gestalt pomaci (npr. figura lice-vaza), a njihov rezultat kao
promijenjeni nain gledanja na svijet. Iako su promjene znaenja igrale neku ulogu u SZR-u,
znaenje postaje dominantna tema Kuhnovih kasnijih djela. Ali to je znaenje termina? Kako
je termin povezan sa onim na to upuuje? Kuhn se ne bavi ovim dubokim pitanjima u
potpunoj openitosti ve samo sa terminima vrst, poput, na primjer, skupne imenice kao
zlato ili brojive imenice kao maka. U znanostima, znaenja termina obino nisu
specificirana jasnim definicijama; ona su utemeljena procesima koji ukljuuju navoenje
tipinih primjera o kojima je rije. Kada su primjeri iste vrste navedeni, oni su proglaeni kao
slini, a oni koji ne pripada u istoj vrsti, razliiti. Uz pomo ove procedure, klasifikacija
predmeta moe se sagraditi i prenijeti. Termini vrste u klasifikaciji mogu biti povezani na dva
naina: ili se iskljuuju ili ukljuuju. Djelomino prekrivanje je zabranjeno izmeu suprotnih
vrsnih termina: neto je ili planeta ili zvijezda, ali ne i oboje. Kuhn upuuje na mreu odnosa
u takvoj klasifikaciji kao strukturu (pojedinanog) rjenika. To je sada znaajka znanstvenih
revolucija, te stoga i neusporedivosti; struktura promjena rjenika za posljedicu ima
djelominu neprevodivost izmeu propozicija izraenih pomou razliitih leksikona. Promjene
ove vrste mogu biti potaknute pronalaskom predmeta koji povreuju princip nepreklapanja tj.
predmeta za koje se ini da pripadaju obostrano razdvojenim vrstama. Predmeti ovakve vrste
ne mogu se opisati danim rjenikom, niti se rjenik moe jednostavno poveati ili razjasniti
radi toga da se omogui opis; ve je djelomina reorganizacija ukljuenih kategorija
neizbjena.
Paul Hoyningen-Huene

GEORG HENRIK VON WRIGHT (1916. - )

G. H. Von Wright je jedan od najutjecajnijih analitikih filozofa dvadesetog stoljea. Roen u
Helsinkiju, u Finskoj, von Wright je napisao svoja prva djela o logici, o vjerojatnosti i indukciji
pod utjecajem logikog empirizma. Od 1948. do 1951. radio je na Cambridgeu, naslijedivi
Ludwiga Wittgensteina, ali se vratio u svoju domovinu i kasnije postao lanom Finske
Akademije. On je utro staze novim primijenjenim logikama: modalnoj, deontikoj logici, logici
norme i akcije, preferencije, vremenskoj logici, uzronosti i odreenosti. Sedamdesetih
godina XX. stoljea njegove zamisli u svezi s objanjenjem i razumijevanjem ljudskog
djelovanja pomogle su uspostaviti nove veze izmeu analitike tradicije i kontinentalne
hermeneutike. Von Wrightovi kasniji radovi, koji su jako rjeite knjige i eseji, originalno su
napisani na njegova dva materinja jezika (vedskom i finskom), te se bave pitanjima
ovjeanstva i ljudske dobrobiti, povijesti i budunosti, tehnologije i ekologije.
Georg Henrik von Wright roen je u Helsinkiju 16. lipnja 1916.g. Njegova porodica, koja je
pripadala manjini koja je govorila vedski u Finskoj, doselila se iz kotske oko 1650. (fonetski
je pravilnije ime izgovarati kao "rigt", nego "rait"). 1934. von Wright je poeo sa studijem
filozofije na helsinkom Sveuilitu pod nadzorom Eino Kailae. Kaila, karizmatini uitelj i
kulturalna linost bio je finski suradnik Bekom krugu. Rane von Wrightove studije o logici i
filozofiji znanosti u duhu logikog empirizma dovele su do njegove doktorske disertacije
"Logiki problem indukcije" (The Logical Problem of Induction, 1941). Njegova glavna teza je
da je Humeov problem logiki nerjeiv: zahtjev za opravdanjem indukcije je sam sebi
kontradiktoran. Von Wright je kasnije pokazao svoju strunost u teoriji vjerojatnosti
(probabilistikoj teoriji) i njenoj povijesti u brojnim lancima o subjektivnoj (jednostranoj)
vjerojatnosti, sluajnosti, paradoksa potvrivanja i induktivnoj logici. Najpoznatiji od njegovih
doprinosa je "A Treatise on Induction and Probabilitiy" (Rasprava o indukciji i vjerojatnosti,
1951.), koja pomno razvija sustav eliminacijske indukcije u Baconovoj i Millovoj tradiciji
upotrebljavajui koncepte nunih i dovoljnih uvjeta.
U proljee 1939. von Wright je otiao na Cambridge upoznati C. D. Broada i bilo mu je
doputeno pratiti predavanja Ludwiga Wittgensteina. Wittgenstein je ostavio jak osobni utisak
na mladog Finca. Kontakt i prijateljstvo su obnovljeni nakon rata. Redovite rasprave s G. E.
31

Metodologija

znanosti

Mooreom su takoer ostavile trag na njegove filozofske poglede. 1948. von Wright je bio
pozvan da postane Wittgensteinov nasljednik kao profesor na Trinity Collegeu na
Cambridgeu. Nakon Wittgensteinove smrti 1951. odluio se vratiti u Helsinki, gdje je ve
1946. bio imenovan Profesorom Filozofije na vedskom govornom podruju. Zajedno s
Elizabeth Anscombe i Rush Rhees, von Wright je postao izvrni urednik i izdava
Wittgensteinovih posmrtnih radova. Prouavanje, organiziranje, sistematiziranje i
objavljivanje njegovih izuzetno bogatih Nachlassa bio je njegov ivotni zadatak.
Von Wrightovi rani radovi o filozofskoj logici raspravljaju o klasinim temama kao to su:
predikacija, negacija i sadravanje. Karakterizacija logike istine sredstvima konstituenata
(sastavnih dijelova) logike monadikih predikata dovelo je 1953. njegovog glasovitog finskog
studenta Jakkoa Hintikkau do ope teorije o distributivnim normativnim formama. U
godinama koje je proveo na Cambridgeu, zanimao se za logika svojstva raznih vrsta
modaliteta: aletska (mogue, nemogue, nuno), deontika (doputenje, zabrana, obveza),
epistemika (istinita, neodreena, neistinita). 1951.g. izdao je "Esej o Modalnoj logici" (An
Essay in Modal Logic), koji na sintaktian nain prouava razne deduktivne sustave modalne
logike. Iste godine izdao je svoj moda najpoznatiji lanak "Deontic Logic", u asopisu Mind,
to ga je uinilo utemeljiteljem deontike logike. Ova djela o filozofskoj logici imala su snaan
utjecaj na smjer analitike filozofije ukljuujui teoriju akcije i filozofiju prava. Von Wright
razlikuje tehniku potrebnost (odnos sredstva-cilj) , od normi u u podruju normi autoriteta.
Knjiga koja je postala klasik Norm and Action 1963) raspravlja o filozofskim problemima koji
se odnose na postojanje normi i istinitost normativnih tvrdnji, a o ovim je pitanjima autor esto
mijenjao miljenje. Von Wrightovo glavno djelo o meta-etici i teoriji vrijednosti je "The
Varieties of Goodness" (Raznolikosti dobrote, 1963), koja analizira razne koncepte valjanosti.
Njegova dva glavna djela koja je napisao 1963. osigurala su mu poloaj vodeeg filozofa
svog vremena.
U Objanjenju i razumijevanju (Explanation and Understanding, 1971.) von Wright se
okrenuo filozofskim problemima koji se odnose na humanistike i drutvene znanosti branei
rukovodee stajalite o uzronosti, gdje koncept djelovanja ima prednost nad konceptom
uzroka. Tvrdi da se ljudsko djelovanje ne moe uzrono objasniti Hempelovim modelom
pokrivajueg (covering) zakona, no se mora razumjeti intencionalno. Osnovni model
intencionalnosti je praktiki silogizam, koji suodnosi djelovanje nekom vrstom logike veze sa
eljama i vjerovanjima. Ovo djelo, nekada oznaavano kao anti-pozitivistiko analitika
hermeneutika, smatra se vanom sponom izmeu analitike filozofije i kontinentalne tradicije.
Von Wrightove studije o istini, znanju, modalitetu, zakonitosti (u prirodi), uzronosti,
odreenosti, normama i praktinom zakljuku tiskane su 1983./1984. u "Philosophical
Papers" u tri sveska. Priprema etvrtog sveska u Knjinici ivih filozofa (The Library of Living
Philosophers) je zapoeta u ranim sedamdesetima ali njegovo objavljivanje je odgoeno do
1989.
1916. von Wright je nasljedio Kailain poloaj kao jedan od dvanaest lanova Finske
Akademije; istraivaka profesura je najvea poast koju je Finska odala svojim
najistaknutijim znanstvenicima. Von Wright je napisao elokventne eseje na vedskom i
finskom o povijesti ideja i filozofiji kulture. U 1950-ima prouavao je filozofiju povijesti (Tolstoj,
Spengler) i mitove o znanju (Knjiga Postanka, Faust). U svojim kasnijim radovima o
humanizmu i etici znanosti postajao je sve vie kritian prema znanstveno-tehnolokoj
civilizaciji, njenom uskom instrumentalnom konceptu realnosti i njenom mitu o napretku. Von
Wrightova javna zalaganja za mir i ljudska prava, bolje drutvo i skladniju koegzistenciju
izmeu ljudskih bia i prirode, uinila su ga najcjenjenijim intelektualcem u skandinavskim
zemljama.
Ilkka Niiniluoto

JULES HENRI POINCARE (1854. -1912.)

Premda je primarno matematiar, Henri Poincare je nairoko pisao i predavao o astronomiji,
teoretskoj fizici, filozofiji znanosti i filozofiji matematike na prijelazu stoljea. U filozofiji je
32

Metodologija

znanosti

Poincare poznat po konvencionalistikoj tezi da moemo birati izmeu euklidske i

neeuklidske geometrije u fizici, tvrdei da prostor nije ni euklidski niti neeuklidski i da
geometrija nije ni istinita niti neistinita. Meutim, Poincareov konvencionalizam nije bio
globalan, kao to su neki tvrdili. Poincare je smatrao da su samo geometrija i moda nekoliko
mehanikih principa konvencionalni, i nije se slagao da znanost stvarno otkriva istinu, unato
konvencionalnim elementima.
Poincare je pomno pratio nova otkria u matematici i fizici i bio je ukljuen u diskusije o
temeljima matematike i razvitka teorije relativnosti. Bio je vana prijelazna linost u oba
podruja, nekad se inilo kao da je ispred svog vremena, a nekad da je jako tradicionalan.
Moda zbog irine njegovih pogleda ili zbog naina na koji su se filozofi usredotoili na cijela
djela ili pak na male dijelove njegovog rada, a ne na tonu povijest, interpretacije Poincarea
jako variraju. esto citirana od strane logikih pozitivista kao pretee, i nairoko diskutirana u
filozofiji znanosti i filozofiji matematike, Poincareova djela su imala snaan utjecaj na filozofiju
engleskog govornog podruja.
1. IVOT I RAD
Henri Poincare je roen 29. travnja 1854. u Nancy-u u Francuskoj. Njegov je otac bio lijenik,
a njegov roak Raymond je postao predsjednik Tree republike tijekom Prvog svjetskog rata.
Poincare se obrazovao na Lycee du Nancy, na Ecole Polytechnique i na Ecole des Mines u
Parizu. Radio je kratko kao ininjer prije nego je doktorirao na podruju matematike 1879., i
nakon kratkovremenog predavanja na sveuilitu Caen, 1881. postao je profesor na
Parikom sveuilitu, gdje je pouavao matematiku fiziku do svoje smrti 17. srpnja 1912.
Njegov rad na podruju matematike izuzetno je opsean, smatran je zadnjom osobom koja je
u stanju napraviti velike doprinose u svim podrujima matematike. Takoer je uvelike
doprinio astronomiji i teorijskoj fizici, kao i filozofiji znanosti i filozofiji matematike.
Poincareovi radovi na podruju matematike su bili na teoriji funkcije, i prije svoje tridesete
postao je poznat po otkriu automorfne funkcije jedne sloene varijable (Fuchsove funkcije).
Poincareov opis njegovog otkria, dok je ulazio u autobus, esto je citiran u raspravama
znanstvenih otkria: "U trenutku kad sam stavio nogu na stepenicu, ideja mi je samo dola,
bez iega u mojim prethodnim mislima to bi moglo poploati put za to da su transformacije
koje sam obiavao definirati kao Fuchsove funkcije bile identine s onim u neeuklidskoj
geometriji".
Poincare je nagraen prvom nagradom za svoj doprinos na natjecanju o problemu n-body,
koji je doveo do njegovog slavnog rada o nebeskoj mehanici. U ovom kontekstu je Poincare
je dokazao svoj teorem povratnosti koji je bio utjecajan u vrijeme razvitka teorije kaosa.
Radio je na algebri i teoriji brojeva, i s vremenom je osnovao algebarsku topologiju,
kombinatorijalnu teoriju n-dimenzionalnih likova. Poincareova predavanja o matematikoj
fizici na Parikom sveuilitu raspravljaju o irokom krugu problema fizike na prijelazu
stoljea, koje on smatra prijelaznim ili ak kriznim razdobljem. Takoer je razvio svoj
konvencionalizam tvrdei da nema prave metrike geometrije svemira i da je biranje izmeu
euklidske i neeuklidske geometrije u fizici stvar prikladnosti. Bilo je polemika o tome da li se
moe rei da je njegov doprinos teoriji relativnosti bio pretea Einsteinovoj teoriji. Pred kraj
ivota Poincare se ukljuio u rasprave o temeljima matematike i razvio originalno rjeenje
semiotikih i teorijski postavljenih paradoksa.
Poincare je objavio preko pet stotina. znanstvenih spisa i preko trideset knjiga. Izabran je
za lana. Akademije znanosti, Legije asti i Academie francaise u Francuskoj, kao i u mnoga
strana, znanstvena i filozofska drutva, i bio je nagraivan mnogim nagradama asti.
Tumaen kao potpuni radikalni konvencionalist, kao ultratradicionalist ili kao nedosljedan,
Poincare je uvijek bio izvor neprestanih rasprava i komentara filozofa.
2. OPA FILOZOFIJA ZNANOSTI
1890-tih godina u Francuskoj Poincare se morao suoiti s popularnim, odlunim,
neprijateljskim osjeajem prema znanosti. Dok su se francuski filozofi okrenuli od Comteovog
33

Metodologija

znanosti

pozitivizrna i Taineovog materijalistikog determinizrna prema idealizmu Henrija Bergsona,

Poincare je postao pristaa znanosti i branio ju je od napada u trendu popularnog tiska, kao
to Tolstojev argument da je znanost beskorisna jer ne moe rei kako da ivimo, i optube
da je znanost "bankrot". S druge strane, dugi uspjeh eksperimentalnih znanosti i ruenje
principa koji su se dotad drali sigurnima naveo je Poincarea da pomisli da je racionalizam
mrtav.
Hipotetika metoda je glavna odlika Poincareove filozofije znanosti, a on ju je smatrao
srednjim podrujem izmeu dogmatinih tvrdnji racionalistikog starog podruja i suvremenih
antiznanstvenih pogleda. Veliki poticaj njegovim filozofskim nazorima je izgleda bila tenja da
dokae da je znanost kumulativna i da napori znanstvenika kroz povijest nisu bili "neplodni i
uzaludni", unato promjenama koje su se unosile u fiziku i matematiku.
Poincare razlikuje tri vrste hipoteza; "prirodna", "indiferentna" i "stvarno poopenje".
Prirodne hipoteze su prvi principi za koje se pretpostavlja da su a priori istiniti. Indiferentne
hipoteze su Poincareov naziv za "mehanike modele" i odnose se na britansku tradiciju 19.
stoljea (Faraday i Maxwell) koja predstavlja u fizikalnom smislu i koja osigurava mehaniko
objanjenje nepromatranog procesa. Slijedei tradicionalnu formu uporabe (ne one koju je
Poincare koristio) moemo tretirati "stvarna poopenja" kao temeljne zakone, koji trebaju biti
u suprotnosti s fenomenolokim zakonima, koji su direktno izvedeni iz iskustva.
Poincare je obino itan kao instrumentalist, kao netko tko smatra da znanosti trebaju teiti
tome da daju proraun onoga to se moe promatrati, a ne da objanjavaju fenomene u
smislu entiteta i procesa koji se ne mogu promatrati. Poincareovo stajalite da je (metrika)
geometrija prostora stvar konvencije je esto smatrano dijelom instrumentalistikog pogleda
na sve teoretske entitete u znanosti, ukljuujui prostor. Meutim, Poincare je insistirao na
tome da znanstvena teorija jest (ili moe biti) istinita. Ustvari, Poincare je sudjelovao u
prepirci sa Duhemom o tome da li temeljni zakoni imaju istinosnu vrijednost. Duhem je tvrdio
da temeljni zakoni nisu niti istiniti niti neistiniti, zato to su uvijek priblini - stajalite koje je
Poincare odbacivao. Nadalje, dok Poincare izriito porie postojanje atoma "Science and
Hypothesis" (1902) prihvaa da je pretpostavka atoma bila korisna, ali se ne slae da je bila
jedino mogue objanjenje za kemijske i druge fenomene, prihvatio je njihovo postojanje
nakon to je prouio Perrinov rad, to pokazuje da Poincare nije imao openitih strogih
neslaganja s teoretskim entitetima. U barem jednom sluaju Poincare prihvaa pobijanje
temeljnih principa fizike, to on naziva "prirodnom hipotezom", u empiristikoj teoriji. Kad je
prihvatio kvantnu teoriju kao to je predstavljena na prvoj Solvay konferenciji 1911. Poincare
je odustao od hipoteze kontinuiteta.
3. GEOMETRIJSKI KONVENCIONALIZAM
Poincare se je tvrdio da nemamo intuiciju o udaljenosti i na taj nain nemamo a priori metodu
biranja vanjskog standarda kojim emo definirati udaljenost. Nadalje, tvrdio je da ne postoji
odlika prostora po kojoj bi se vanjski standardi mogli empirijski odrediti i time su mogue
alternativne metrike. Budui da se tvrdnje o geometriji ne mogu ni a priori niti empirijski
odrediti, imaju poseban status kao konvencije. Poincareov konvencionalizam je esto bivao
analiziran u kontekstima kasnijih rasprava o prostorno-vremenskim teorijama. Najire
objavljen argument za konvencionalizam je epistemoloki i veina interpretatora
Poincareovog konvencionalizma je uila da je on bio temeljen na. epistemolokom
argumentu.
U njegovoj znamenitoj paraboli o tome kakvo bi bilo mjerenje u neeuklidskom svijetu, on
uvodi temperaturu kao "iskrivljeni utjecaj" na nae mjerne ureaje, to se moe uzeti kao
argument da netko uvijek moe predstaviti novu hipotezu da bi potkrijepio podatke koji
proturjee njegovoj teoriji. Drugim rijeima, esto se mislilo da Poincare upotrebljava verziju
Duhem-Quine teze da bi obranio konvencionalizam. No, parabola je bila dio argumenta da se
dokae da je neeuklidski svijet ipak zamisliv. Kako konvencionalist mora pobiti a priori
argumente da je svemir (prostor) euklidski, (kao to je Kantov), ovaj argument igra veliku
ulogu u debati o konvencionalizmu, ali to ne mora biti cijela pria. Jo se jedan od
34

Metodologija

znanosti

Poincareovih argumenata, koji je bio interpretiran kao epistemoloki, tie definicija osnovnih
pojmova u fizici. Lobatchevskii je predloio uporabu astronomskih mjerila da bi se odluilo
izmeu euklidske i neeuklidske geometrije. U odlomku, koji je bio predmet mnogih
kontroverzi, Poincare dokazuje da nam veina takvih mjerila moe rei kakvi odnosi postoje
izmeu odreenih fizikalnih predmeta, u ovom sluaju izmeu zraka svjetlosti. Ako netko
uzme da su zrake svjetlosti ravne crte, on se obavezao na odreenu metriku geometriju
prema rezultatima empirijskog testiranja, ali on ne moe povezati ravne linije s nekim drugim
fizikalnim predmetom.
Problem epistemoloke interpretacije Poincareovog geometrijskog konvencionalizma jest
u tome da duhemski predodreeni argumenti predobro utemeljuju njegovu tezu. Ako
interpretiramo Poincarea upotrebljavajui ovakav argument da bi obranili njegovu tezu
konvencionalnosti metrike, postaje teko razumjeti kako je mogao upotrijebiti takve
argumente samo u sluaju metrike. Ako Poincare nije nijekao istinitost fizike openito,
konvencionalnost metrike ne moe jednostavno biti oigledno poseban sluaj globalne
predodreenosti.
Alternativna obrana konvencionalnosti zasniva geometrijski konvencionaiizam na potpuno
racionalnoj teoriji prostora. Poincare je otiao jo i dalje od tadanjih Einsteinovskih teorija u
odbacivanju Newtonovog apsolutnog prostora i zadrao je isto racionalan pogled: ne postoji
fiziki prostor i svi bi mehanizmi trebali biti opisani kroz relacije fizikalnih objekata. Ovi odnosi
izmeu fizkalnih objekata su izraeni u geometrijskim pojmovima, ali prema Poincareu bilo
koja metrika svojstva izraena u ovim odnosima su artefakti naeg opisa. On je smatrao da
je isti relativizam empirijski potvren i da se ak ubrzanje i rotacije mogu tretirati kao
relativni pokreti. Poincareova fizika je veoma programatina, unato injenici to je on pomno
slijedio razvitke u teorijskoj fizici i to je sam razvio ideje o teoriji relativnosti koja je bila blizu
Lorentzovoj. No ipak, niti specijalna, niti openita teorija relativnosti nisu racionalne u smislu
da podupiru konvencionalnost metrike, jer teorije relativnosti prostora ne mogu obrazloiti sve
prostorne odlike bez dodavanja dovoljne strukture da bi se odredilo standardna podudaranja.
Ako se uzme da su argumenti relacionizma pogreni, moemo se sloiti sa Skalarom da je
jedini preostali nain za dokazivanje konvencionalizma globalni argument predodreenosti.
Iako epistemoloka interpretacija konvencionalizma osigurava snanu obranu, ona nije u
skladu s Poincareovim opim nazorima. Pogrena interpretacija Poincareovih filozofskih
nazora uzrokovala je da se on ini nedosljednim, a nedosljednost je diskutabilno gora nego
nedokazanost empirijskom teorijom, a to je ono to se podrazumijeva kada se tumai da
Poincare zasniva svoju konvencionalnost na relacionistikoj teoriji prostora.
4. SEMANTIKI KONVENCIONALIZAM
Ideja da se konvencionalizam moe braniti promjenom eksplicitnih definicija pojmova dovela
je do semantike interpretacije Poincareovih naela, a naroito njegove tvrdnje da se
euklidske i neeuklidske teorije prevodive. Poincare esto govori da je geometrija jezik fizike i
da moemo prevesti fizikalnu teoriju koja upotrebljava euklidsku geometriju na onu koja
upotrebljava neeuklidsku. I to na isti nain na koji moemo prevesti francuski tekst o fizici na
njemaki. Poincareova je tvrdnja da su euklidske i neeuklidske geometrije prevodive openito
bila smatrana utemeljenom na njegovom uvoenju modela dokazivanja dosljednosti
lobatchevske geometrije i ekvivalentnosti tvrdnji da su euklidske i neeuklidske geometrije
logiki isti aksiomatski sistem. Ali, ova je interpretacija anakronistika jer Poincare nikad nije
razvio formalnu koncepciju znanstvene teorije. Interpretirajui konvencionalizam kao dio
openite semantike teorije dolazimo do spoznaje da je on trivijalan (trivijalni semantiki
konvencionalizam). Na primjer, mogli bismo braniti Poincareovu tvrdnju da se fizikalni
predmeti mogu opisati kao da su u jako zakrivljenom lobatchevskom prostoru ako bi ponovo
pokuali definirati "krutost" i pretpostaviti kako svemirske sile iskrivljuju sve. Ali Poincare je
osobito odbacio takve argumente kad se udaljio od E. Le Royeve interpretacije njegovog
konvencionalizma. Poincare je imao izriitu namjeru da njegov konvencionalizam bude vie
od trivijalne promjene u notaciji.
35

Metodologija

znanosti

Poincareova prevodilaka teza ima vie matematiku nego meta-matematiku osnovu.

Matematika osnova je da su podupirue raznovrsnosti euklidske i lobatchevske geometrije
iste (topologijski jednake). Pretpostavljajui isto kao i Poincare da metriki odnosi nisu istiniti,
stoga slijedi da moerno ponovno pisati teoriju fizike sluei se euklidskom i lobatchevskom
geometrijom da izrazimo iste injenice. Zbog ove elje da dokae da je znanost zbirna
(kumulativna) Poineare je krivo pretpostavio da e euklidska geometrija uvijek ostati
najomiljenija geometrija u fizici. Mislio je da to moe zato to mu je njegov konvencionalizam
omoguio da prepie u euklidskom sistemu bilo koji eksperiment koji bi trebao dokazati da je
svijet lobatchevski.
5. FILOZOFIJA MATEMATIKE
U posljednjim godinama ivota Poincare se ukljuio u rasprave o temeljima matematike
(1908). Kad se radi o istoj geometriji, Poincare se dri formalistikih stajalita: mi nemamo
preaksiomatska razumijevanja osnova geometrije, strogi zahtjevi kojima eliminiramo sve
apeliraju na intuiciju u geometriji, te ista (metrika) geometrija nije ni istinita ni neistinita.
Meutim, zauzima jako tradicionalan stav o aritmetici, smatrajui da su aritmetiki aksiomi
sintetiki a priori istiniti, da se pojam cijelog broja ne moe reducirati i da mi imamo posebno
intuitivno znanje o temeljnim principima aritmetike - matematikoj indukciji i kontinuumu.
Poincare zauzima antikantovski stav o geometriji, budui da prihvaa konzistentnost
neeuklidske geometrije i porie da imamo bilo kakvu intuiciju u geometriji, ali u aritmetici
Poincare jasno brani Kantovo stajalite da nam je posebna intuicija o brojevima potrebna u
borbi protiv tvrdnji da se aritmetika moe svesti na logiku. (Unato izriitoj obrani Kanta,
Poincareova zamisao o aritmetikoj intuiciji ne moe biti ista kao Kantova, budui je ranije
tvrdio kako nemamo intuiciju o vremenu kao ni o prostoru).
Poincare je kritizirao Russellov logicistiki program mislei da je nemogue maknuti
intuiciju iz aritmetike. Tvrdio je da se svaki dokaz principa matematike indukcije mora
osloniti na principe koji ne mogu biti isto logiki, to je kritika logicizma za koju je ispalo da je
tona. Takoer je predvidio da bi bilo nemogue dokazati da je aritmetika konzistentna, ako
bi se slijedilo Hilbertovo stajalite o definiranju brojeva pomou sustava aksioma. Njegova
kritika Hilbertove i Peanove aksiomatizacije aritmetike koje ne vode do pravih definicija
brojeva moe izgledati iznenaujue, budui da je Poincare hvalio Hilbertov rad u dugom
osvrtu i da je ak usvojio neke Hilbertove metode.
Premda je Poincare bio ukljuen u polemike oko temelja matematike veinom kao kritiar,
a takoer je razvio pozitivna rjeenja semantikih paradoksa i onih iz teorije skupova, u
svojim raspravama o impredikativnim definicijama, koje prave korist skupova iji su lanovi
objekti koje treba definirati. Bio je jedan od prvih koji je raspravljao o principu zaaranog
kruga i nije se slagao da bi se paradoksi mogli rijeiti kad impredikativne definicije zaaranog
kruga ne bi bile dozvoljene. Ope je priznato da je Poincareova filozofija matematike, iroko
uzevi, intucionistika. Pored njegove potpore Kantovom stajalitu o aritmetici, Poincare je
odbacio stvarne neodreenosti realistike interpretacije postavljene teorije. Meutim, Folina
(1992.) uvjerljivo tvrdi da je Poincare napravio granicu izmeu klasinog platonizma i
intuicionizma u filozofiji matematike ne slaui se da je Poincareova koncepcija kontinuuma
vie klasina nego intuicionistika.
David J. Stump

POPPER, KARL RAIMUND (1902-94)

Popper pripada generaciji srednjeeuropskih uenjaka emigranata koji su duboko utjecali na
zemlje engleskog govornog podruja u ovom stoljeu. Njegov najvei doprinos je u filozofiji
znanosti te u filozofiji politike i drutva. Popperov falsifikacionizam preobraa uobiajeno
stajalite da skupljeno iskustvo vodi do znanstvene hipoteze; radije bi se reklo da hipoteze do
kojih smo doli nagaanjem dolaze prije iskustva i testirane su nasuprot njega. Hipoteze koje
preive proces testiranja tvore trenutno znanstveno znanje. Njegova glavna epistemologija,
kritiki racionalizam, preporua sokratsku metodu postavljanja pitanja i kritiku raspravu
36

Metodologija

znanosti

dobivenih odgovora. Smatra da se znanje u tradicionalnom smislu sigurnosti ili u modernom

smislu opravdanog istinitog vjerovanja ne moe postii.
Nakon pripojenja Austrije Njemakoj, Popper se zanimao pada demokracije u totalitarizam
i primijenio je svoj kritiki racionalizam na filozofiju politike. Budui da nemamo nepogreive
naine ostvarivanja ili odravanja dobre vlade, Platonovo pitanje Tko bi trebao vladati? je
upueno krivom smjeru. Zagovarati vladavinu najboljih, mudrih ili pravednih potie tiraniju
maskiranu iza tih principa. S druge strane, mudro konstruirano otvoreno drutvo stvara
institucije koje osiguravaju da bilo koji reim moe biti zbaen bez nasilja, bez obzira na to
koje visoke ideale tvrdi da trai. U obliku proirenih kritika Platona i platonizma, kao i Marxa i
marksizma, Popperova filozofija politike imala je znaajan utjecaj u poslijeratnoj Europi, na
istoku kao i na zapadu.
IVOT I DJELO
Roen u Beu 1902. kao najmlae dijete odvjetnika, Karl Raimund Popper pohaao je beko
Sveuilite gdje je studirao matematiku, glazbu, psihologiju, fiziku i filozofiju. Predavao je u
srednjoj koli izmeu 1930. i 1936. U strahu pred nacizmom 1937. emigrira da bi predavao
filozofiju na Canterbury University Collegeu u Chirstchurchu na Novom Zelandu. U sijenju
1946. postaje asistent iz logike i metodologije znanosti na London School of Economics, a
profesor postaje 1949. dok s predavanjima prestaje 1969. Meu mnogim poastima,
proglaen je vitezom 1965, izabran lanom Kraljevskog drutva 1976, a poasnim lanom
proglaen je 1982. godine.
Nakon to se specijalizirao za filozofiju znanosti, Popper se pokazao filozofom iroka
dosega, doprinosei u irokom spektru od predsokratovskih istraivanja do moderne logike,
od politike do istraivanja vjerojatnosti, te od problema odnosa uma i tijela (mind-body
problem) do interpretacije kvantne teorije. Sa svim djelima objavljenim i prevedenim na
mnoge jezike, Popper je jedan od najrazmatranijih filozofa stoljea. Ipak, tvrdi da su njegove
ideje bivale sistematski pogreno shvaane i pogreno prezentirane, to ga vodi do troenja
neobino mnogo energije na interpretaciju i komentare vlastitog rada.
Popper je izmeu 1935. i 1945. objavio tri znaajna djela. Prvo, Logik der Forschung
(1935), njegova teorija znanosti, pojavila se na engleskom pod nazivom Logic of Scientific
Discovery (Logika znanstvenog otkria) tek 1959. Druga, bijeda historicizma, objavljena je
1944-45, a unjoj je proirena teorija znanosti na povijest i drutvo, pri emu strogo kritizira
pojam povijesnih zakona. Trea, Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji (1945.) je rasprava u
dva sveska na temu filozofije povijesti, politike i drutva.
Ostala Popperova znaajna djela sastoje se od dvije zbirke radova, Conjectures and
Refutations (Pretpostavke i pobijanja, 1962.) i Objective Knowledge (Objektivno znanje,
1972.), koji su izdani u Biblioteci ivih filozofa (1974) a sadre intelektualnu autobiografiju i
odgovore njegovim kritiarima, od kojih se prvi pojavljuje odvojeno pod naslovom Unended
Quest (Nedovrena potraga, 1976.); nadalje, suradnja sa Sir Johnom Ecclesom o istraivanju
problema um-tijelo pod naslovom The Self and its Brain (Ja i njegov mozak, 1977.); Die
Beiden Grundprobleme der Erkenntniestheorie (Dva osnovna problema teorije spoznaje,
1979.) proireni fragment knjige koju je pisao prije nego to ju je napustio zbog Logike
znanstvenog otkria; te dugo odgaani Pogovor logici znanstvenog otkria(1982-83.), iji
veliki dio datira iz razdoblja 1955-57. Veina ovih knjiga je doivjela viestruka izdanja koja
su ponekad ukljuivala manje ili vee promjene. Tijekom karijere, Popper je napisao i mnogo
originalnih radova na razliite teme, te predavao diljem svijeta. Njegovi rukopisi i
korespondencija zauzimaju oko 450 arhivskih kutija na Hoover Institution pri Stanford
University.
TEORIJA ZNANOSTI
Dva problema sainjavaju Popperovu teoriju znanosti: on ih naziva problem indukcije i
problem demarkacije. Problem indukcije moe se formulirati na sljedei nain: kakav je
37

Metodologija

znanosti

odnos izmeu teorijskog znanja i iskustva? Problem demarkacije moe biti formuliran kao:
to razlikuje znanost od metafizike, kao i od logike i matematike?
Odgovori koje smo dobili su: znanje dobivamo iz iskustva posredstvom indukcije, tj.
izvodei univerzalne teorije iz skupina pojedinanih injenica; te induktivan metoda odvaja
znanost od metafizike kao i od logike i matematike. Meutim, Hume je pokazao da su
induktivni zakljuci nevaljani, to je i problem indukcije: ili emo doi do znanja nevaljanim
postupkom (iracionalizam) ili neemo doi do znanja uope (skepticizam); i indukcija se rui
kao temelj demarkacije.
U prvom dijelu Logike znanstvenog otkria, Popperova su rjeenja prikazana kao
podudarajua: do znanja dolazimo kada prihvaamo iskaze koji opisuju iskustvo koje
proturjei te prema tome i pobija nae pretpostavke; time se deduktivna, prije nego
induktivna veza, nalazi izmeu teorijskog znanja i iskustva. Iskustvo nas ui ispravljajui nae
greke. Samo pretpostavke koje je mogue podvrgnuti iskustvu bi se trebale uzimati u obzir
kao znanstvene. Nema potrebe za induktivnim skokom koji je Hume smatrao neloginim, ali
neizbjenim; i Hobsonov izbor izmeu iracionalizma i skepticizma je izbjegnut. Kao odgovor
na pitanje odakle dolaze nae pretpostavke ako ne induktivno iz iskustva, Popper odgovara
kao Francis Bacon da dolaze iz nae sklonosti pretpostavljanja; u svakom sluaju, ne mogu
doi samo iz promatranja poto nema promatranja bez pretpostavke. Pretpostavke su logiki
i psiholoki pretpostavljene promatranju. Cijelo vrijeme teoretiziramo kako bismo se
orijentirali u svijetu i nai susreti s negativnim dokazima su sudari koji nam prenose znanje u
obliku stvarnosti.
Logika znanstvenog otkria je dijalektika u stilu, bavi se tradicionalnim mogunostima i
primjedbama svake ideje koju razmatra. Zauujue je koliko esto kritiari iznova otkrivaju
primjedbe iznesene i ve odgovorene u knjizi. Najea je primjedba da, poto niti jedna
koliina iskustva nee konkluzivno verificirati izjavu, niti jedna koliina iskustva je nee ni
konkluzivno falsificirati. Da bi odgovorio na ovu primjedbu, Popper upuuje na logiku
asimetriju. Univerzalna izjava se ne moe izvesti ili biti verificirana od pojedinanih sudova,
bez obzira na to koliko ih je ustanovljeno. Meutim, moe biti kontraindicirana jednim
pojedinanim sudom. Logika falsifikacionizma je glavna tema, a konkluzivnost je nebitan
problem. Druga primjedba je da se snaga falsificiranog dokaza moe uvijek izbjei ad hoc
definicijom ili jednostavnim odbijanjem odobravanja, koju Popper smatra nenadmaivom.
Zakljuuje da je put dalje ukljuiti sposobnost falsifikacije u metodologiju.
Za Poppera, metodologija je skup odluka koje odreuju djelovanje i utjelovljene su u
normama metodolokih pravila. Nae odluke se bave pitanjem koji slijed djelovanja e
najbolje potpomoi nae ciljeve. Prema tome, falsifikacionizam postaje vrhovno pravilo do tog
stupnja da pravila znanstvenog procesa moraju biti oblikovana na takav nain da ne tite niti
jednu tvrdnju u znanosti od falsifikacije. Pravilo kauzalnosti je tipino za ponueni mali broj
pravila: ne smijemo napustiti potragu za univerzalnim zakonima i koherentnim teoretskim
sustavom, ni odustati od naeg pokuaja da objasnimo kauzalnost bilo kojeg dogaaja koji
moemo opisati. ira epistemoloka ambicija otkriva se kada Popper generalizira: Zbilja se
moe rei kako se veina problema teoretske filozofije, i to onih najzanimljivijih, moe
reinterpretirati kao probleme metode.
Kroz Logiku znanstvenog otkria Popper odreuje svoju poziciju raspravljajui sa
pozicijama logikog pozitivizma koje se tiu znaenja i sa dva tradicionalna gledita koja se
tiu znanosti: induktivizmom i konvencionalizmom Poincara i Duhema. Moe se primijetiti
da, poput logikih pozitivista, Popper izraava neogranieno potovanje prema znanosti. No,
za razliku od njih, on priznaje konstruktivnu (povijesnu) ulogu metafizike u znanosti, vienu
kao izravnog potomka najstarijih grkih pretpostavki o prirodi svijeta. Linija razgranienja
izmeu znanosti i metafizike je stvar odluke, a ne otkria o prirodi stvari. Popperovi napadi na
centralna stajalita logikog pozitivizma potpomogla su propasti tog pokreta.
Popper dri konvencionalizam kao samoopravdani, obranjivi i najvjerojatnije konzistentan
sustav. Njegova zamjerka je da riskira tretirati zastarjele ili neuvjerljive znanosti poput
nesumnjive istine. Ipak, Popper je u jednom pogledu konvencionalist: metodologija. U
38

Metodologija

znanosti

suprotnosti sa metodolokim naturalizmom logikih pozitivista, koji tretiraju crtu

razgranienja izmeu metafizike i znanosti poput razlike koja postoji u prirodi stvari ili prirodi
jezika, Popper je metodoloki konvencionalist, predlaui pravila koja utjelovljuju izbore
odluka koje su, zauzvrat, odreene ciljevima. Njegova demarkacija, smatra, trebala bi se
prosuditi na temelju toga da li se pokazuje plodnom u pomaganju razvoja ciljeva novih ideja i
novih problema.
Drugi dio Logike znanstvenog otkria sastoji se od poglavlja koja se bave teorijama,
falsifikabilnosti, empirijskim temeljima, prenoenjem znaenja, jednostavnosti, vjerojatnosti,
kvantnom teorijom i potvrdama teorija. Svaki od tih dijelova je proirenje, razvoj i obrana ideja
ukratko iznesenih u prvom dijelu, te se brani od velikog skupa kritikih primjedbi. Poglavlja o
vjerojatnosti i potvrdama teorija, na primjer, bave se sa primjedbama da rastui broj izjava o
vjerojatnosti moderne znanosti nije podloan falsifikacionizmu, te da mjere snagu naeg
induktivnog dokaza. U poglavlju se trudi pokazati kako izjave o vjerojatnosti mogu biti
falsificirane na vie naina, te da ih je bolje tumaiti kao izjave o uestalosti nego kamo mjere
induktivne potvrde.
KASNIJE IDEJE
Engleski prijevod Logike znanstvenog otkria je palimpsest: dok je prevodio, Popper je
dodavao komentare, objanjenja razvoje i ispravke u svim novim fusnotama i objanjenjima,
kao i to je radio dodatni posao, pogovor u tri sveska iz 1982-83. Miljenja se razlikuju o
tome da li je sve to konzistentno. Stvar je u dijelu pogovora koji govori o cilju znanosti,
izdanom ve 1957. koji debatira o tome da li znanost tei zadovoljavajuim objanjenjima.
Bazira se na povijesnom primjeru (Gallielo, Kepler, Newton), pokazujui kako je svaka teorija
nadrasla objasnila vlastitog prethodnika. Zadovoljavajue objanjenje, osim to mora biti
mogue testirati, mora ispuniti i neke druge uvjete, inei od toga jai cilj nego falsifikabilnost,
koji moe, ali i ne mora biti isti kao i cilj znanosti artikulirane na kraju Logike znanstvenog
otkria, u otkrivanju novih, dubljih i vanijih problema.
Popper priznaje neke promjene u miljenju. Poto rasprava o metafizici okruuje koncept
istine, oprezno je izbjegao dotai je u Logici znanstvenog otkria, zadovoljavajui se logikim
odnosom (implikacija, tautologija, kontradikcija). Poslije, pod utjecajem rada Tarskog, poeo
se slobodno koristiti konceptom istine i primicanja istini. Iznova, njegov kriticizam
konvencionalizma u Logici znanstvenog otkria je metodoloki. U kasnijim godinama je bio
otvoreno metafiziki, poto je Popper davao potporu snanom realizmu i indeterminizmu.
Kroz Logiku znanstvenog otkria pojavljuju se darvinovske metafore borba za
preivljavanje meu teoretskim sistemima, prirodni odabir, sposobnosti preivljavanja, iako je
na posljednjim stranicama knjige odbaeno stajalite da je znanost orue bioloke
prilagodbe. Ovaj darvinovski lajtmotiv je postao kontroverzna tema u Popperovom kasnijem
radu: da li je evolucionarna biologija bila podvrgnuta istoj metodolokoj analizi kao fizika?
Jesu li sredinje ideje Darwina ili moderne sinteze falsifikabilne? Da zakomplicira stvar,
Popper je promijenio vlastito miljenje na tom sredinjem pitanju, promatrajui darvinizam
kao povijesnu pretpostavku u Objektivnom znanju i kao nefalsifikabilno skoro pa tautologiju u
Nedovrenoj potrazi. Popper je takoer poeo zagovarati evolucijsku epistemologiju, tj.
pokuaj da se objasni postojanje znanosti koja trai istinu u okviru prirodnog odabira, da bi se
konano dao bioloki zaokret Kantovog problema Kako je znanje mogue? Njegovo drugo
predavanje o Herbertu Spenceru (1975) bavi se i endosomatskim i egzosomatskim
prilagodbama kao oblikom znanja. Bioloka razmatranja takoer igraju vanu ulogu u
Popperovom dijelu knjige Ja i njegov mozak. Postavljajui se nasuprot redukcionistikog
materijalizma najmodernijih strunjaka na pitanje um-tijelo, Popper koristi uglavnom
indirektne argumente za interaktivni pluralizam.
Razmiljanja o biologiji su se pojavila iza smjele nove metafizike inicijative iz 1967-68.
posebno provokativno naslovljene Epistemology Without a Knowing Subject (Epistemologija
bez spoznavajueg subjekta, 1972.). Razlikujui svijet fizikih stvari od svijeta mentalnih
stvari, Popper tvrdi da objektivno znanje nije ni u jednom od njih, nego u Svijetu 3 - svijetu
39

Metodologija

znanosti

od ljudi stvorenih objektivnih sadraja misli. Takve intelektualne tvorevine imaju objektivno
postojanje: teorije, problemi, problemske situacije, teoretske situacije i kritiki argumenti
imaju objekte i interrelacije ije analogne entitete ne moemo pronai ni u fizikom ni u
mentalnom svijetu. Pohranjeno znanje postoji pa i da ga nitko ne iskoristi. Kritiari Svijeta 3
smatraju neke od njegovih posljedica kontraintuitivnima: npr. ne sadri samo sve istine nego i
sve lane izjave, koje prema tome imaju jednako objektivno postojanje.
U kasnim 1940-tima Popper izdaje vrlo jak i elegantan sustav prirodne dedukcije koji je
doivio znaajan interes, i intrinzino i stoga to promatra deduktivnu logiku kroz orue
kriticizma. Kae da nikada nije do kraja uspio prepraviti neke manjkavosti u njemu. Njegova
tehnika panja se usredotoila na teoriju vjerojatnosti, kojoj je ve doprinio u Logici
znanstvenog otkria. Rezultat je vrlo apstraktan aksiomatski sustav bez eksplicitnih
pretpostavki o logikim odnosima meu elementima na ijoj vjerojatnosti je definiran, te je
prema tome zasnovao tu vjerojatnost kao istinitu generalizaciju izvodljivosti. Sustav je
otvoren za mnoga nova tumaenja o vjerojatnosti izjava. Nadilazei tumaenje uestalosti iz
Logike znanstvenog otkria, promatra vjerojatnost kao mjeru sklonosti stanja nekog svijeta
da se razvija u jednom smjeru prije nego u drugom. U Pogovoru (1982) i u A World of
Propensities (Svijet sklonosti) ovo stajalite se razvija u zanimljivu novu metafiziku.
DEMOKRACIJA, DRUTVO, INDIVIDUALIZAM
U Nedovrenoj potrazi, Popper pie kao je kao politiki svjestan adolescent koketirao sa
komunizmom. Ubrzo je izgubio svoje iluzije nakon to je shvatio kako su komunistike akcije
bile neodgovorne i dovele do smrti nekoliko demonstranata. (Individualna autonomija,
odgovornost, sokratska svijest o osobnoj pogreivosti i obveza da se prekine patnja su glavni
motivi iz njegovih rasprenih primjedbi o etici.) U 1920-ima zapoinje kritiku Marxa i
marksizma, prvi put iskoritenu 1935 u Bijedi historicizma. Historicizam je Popperov
termin za ideju da postoje neki nepromjenjivi zakoni povijesnog razvoja stajalite je da ako
prirodna zakonitost moe predvidjeti pomrine, tkao bi i drutvene znanosti trebale moi
predvidjeti drutvene revolucije. Popper je pokazao kako i oni koji smatraju da su drutvene
znanosti poput prirodnih (naturalisti), i oni koji smatraju da nisu (antinaturalisti) imaju
zajedniki cilj predvianja razvoja povijesti. I jedni i drugi preporuuju metodologiju
historicizma, koju on vidi osiromaenom i sklonom tretirati drutva kao cjeline koje
odgovaraju na pritiske nedovoljno razvijenih drutvenih snaga.
S druge strane, Popper predlae metodoloki individualizam: ponaanje i djelatnosti
kolektiva treba objanjavati ponaanjem pojedinaca koje djeluju po logici njihove drutvene
pozicije najbolje to mogu i znaju. Ne samo to alternative bile neplodne, ve su najbolja
drutvena objanjenja Platona i Marxa bila individualistika. Ono to lii na holistiki fenomen
moe se objasniti kao skup nenamjernih posljedica individualnih akcija koje se ponavljaju
na drutvenoj pozornici.
Po metodolokom individualizmu, drutvene teorije nisu iskuane na povijesnim
predvianjima, koja su malo vie od proroanstava, nego pokuajima stvaranja institucija
koje bi ispravljale drutvene manjkavosti drutvenim ininjeringom. Kae da su ljudske
drutvene institucije pretpostavke u akciji. elimo li dokazati da su te pretpostavke pogrene,
moramo izbjei komplikacije koje proizlaze velikih eksperimenata, ili previe njih odjednom, u
suprotnom izvoenje zakljuaka e biti nemogue. Moramo takoer imati na umu Edipov
efeka, tj. pretpostavke o budunosti koje, kad ih ljudi postanu svjesni, postaju faktor koji
mijenja situaciju i interferira sa ishodom.
Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji bilo je zbilja skup nenamjernih posljedica pokuaja
da se proire aspekti Bijede historicizma da bi se zadovoljili zbunjeni prijatelji. Kad je previe
izrastao, Popper ga je pretvorio u zasebno djelo. Izdavanje iz 1945. ga je izvelo iz
akademske anonimnosti u akademsku slavu. Postao je kontroverzan i poznat javni
intelektualac.
Skromno opisano kao kritiki uvod u filozofiju politike i povijesti, Otvoreno drutvo je
postalo, u sedam godina razvitka, vano djelo o drutvenim i intelektualnim boljkama
40

Metodologija

znanosti

vremena, nudei objanjenje o tome kako je totalitarizam zadobio intelektualnu podrku i

kako proieno poslijeratno drutvo mora iznova razmisliti o politici, obrazovanju i
drutvenom moralu. Naslov sugerira dva hipotetska drutva. Zatvoreno drutvo je ono koje
ima magijski ili tabu odnos prema tradiciji i obiajima i ne postavlja razliku izmeu prirode i
konvencija. Otvoreno drutvo oznaava razliku i suprotstavlja svoje lanove sa osobnim
odlukama i mogunou racionalnog promiljanja istih. Kratko raspravlja o Heraklitu,
Aristotelu i Hegelu, no dva anti-heroja su Platon u prvom i Marx u drugom svesku.
Svezak pod imenom Platonovo razdoblje odgovara na dva pitanja: prvo, zato je Platon
prigrlio totalitaristike ideje, i drugo, zato su platonovi uenici prikrili tu injenicu i uljepali
ga. Odgovor na prvo pitanje, duboko simpatizirajui tekst, skicira portret mladog Platona koji
s uasom promilja o svijetu plemenske Atene koji ustupa mjesto liberalnijem i otvorenijem
drutvu, s gubitkom drutvenih privilegija i kaosom ruku pod ruku. Popper insistira na
genijalnosti Platonove socioloke analize uzroka promjena i prijedloga da se zaustavi
propadanje koje donose. U odgovoru na drugo pitanje, Popper kontroverzno tvrdi da su se
Platonovi intelektualni sljedbenici, poaeni ulogom koju su primili, ukljuili u predstavljanje
liberalnije i prosvijeene doktrine kralja filozofa.
Da bi otkrio predanost Platona i platonista totalitarizmu, Popper je morao pojasniti nae
ideale liberalnog i demokratskog drutva da bi pokazao kako Platon koristi uvjerljive definicije
da bi prikazao svoju totalitarnu republiku pravednom. (Popper takoer vri veliki napad na
ideju da bi se filozofija trebala baviti traenjem biti univerzalnih rijei kao to su pravda,
demokracija i tiranija. Tvrdi da prirodne znanosti koriste metodologiju nominalizma, a ne
esencijalizma, te da bi drutvene znanosti uinile pametnu stvar radei isto.) Razmiljajui o
Platonovom negodovanju prema vladavini veine, kao vladavini rulje ili najgorih, Popper
paljivo raspravlja o tiraniji i zakljuuje da problem nije u tome to je popularno, poto su neki
tirani bili jako popularni i bivali ponovno izabrani. Prema tome, otvoreno i liberalno drutvo se
ne bi trebalo poistovjeivati sa popularnom izabranom vladom. Nije vie pitanje to je
pravedno, dobro ili najbolje, poto nijedna od tih ideja ne titi od tiranije, koja moe nastati u
ime tih ideja. Sukladno svojoj teoriji znanosti i znanja uope, on predlae obrnuti put. Pitanje
nije koji reim elimo, ve to da napravimo s onim koji ne elimo. Problem s tiranijom je taj
to je se graani, ako poele, ne mogu rijeiti na miran nain. Popper predlae novi i
openito prihvaen kriterij demokracije kao politikog sistema koji doputa graanima da se
oslobode neeljene vlasti bez potreba da pribjegnu nasilju. Prikazuje Platonovo pitanje Tko
bi trebao vladati? i sve sline rasprave o suverenosti kao podlone paradoksu, budui da
pitanje doputaju nekonzistenciju koja se razvija izmeu izjave koja opisuje vladara (npr.
najbolji ili najmudriji) i onog to vladar zapovijeda (npr. najbolji ili najmudriji nam mogu rei:
povinuj se veini ili monicima). Popper uoava da pitanje nosi implikaciju autoritativnosti
prema svakome tko je imenovan vladati. On ga zamjenjuje praktinim pitanjem kako se
moemo rijeiti loe vladavine bez nasilja?, i njegovom implikacijom da su vladari na stalnoj
uvjetnoj. Popperovo je stajalite uglavnom pesimistino jer smatra da su sve vlade do nekog
stupnja nekompetentne i potencijalno zloinake u svom vladanju i da samo politiki sistem
koji im doputa vlast na temelju pristanka stanovnika koji mogu povui svoj pristanak po elji
jest onaj sa manje ili vie efektivnim ogranienjima protiv zlouporabe vlasti. ak i tada,
pogreivost naih institucionalnih postavki zahtjeva od nas vjenu budnost.
Drugi svezak, Plima proroanstva, Hegel i Marx tvrdi da su proroanske tendencije kod
Heraklita i Platona proizvele tetnu inkoherentnost i arlatanstvo kod Hegela, a kod Marxa
projekt znanstvenog istraivanja drutva, koji, unato plemenitim ciljevima emancipacije,
zasnovan, posebice meu svojim sljedbenicima, na zbrci predvianja sa neznanstvenim
povijesnim proroanstvima, te prema tome fundamentalno pogrenom konstrukciji
znanstvene metode. Poglavlja o Marxu su meu najpronicljivijim komentarima ikad
napisanima o njemu, istodobno suosjeajna u vrednovanju i otra u kriticizmu. Iako Popper
oito smatra Marxa dubljim misliocem, kae da nas Marx moe nauiti mnogo o tome kada
moral i elja za slobodom bivaju iskrivljeni. Marksisti i radikalni eksperimentatori Sovjetskog
Saveza su estoko osueni, kao i svi oblici nacionalizma.
41

Metodologija

znanosti

Pojavljujui se 1945. ba nakon kraja rata koji je stvorio savez sa Sovjetskim Savezom,
knjiga je neprijateljski doekana od mnogih intelektualnih krugova. Platonisti su bili zateeni
njegovim optubama za apologetiku totalitaristikih tendencija u Platona (iako Popper nije bio
prvi koji to spominje), a i marksisti su bili podjednako uvrijeeni. Posljedice su bile neobine.
Iako je Popper na poetku bio jako itan i ljutito osporavan, kasnije je postalo loim ukusom
spominjati njegovo ime meu marksistima. Ipak, na neobian je nain njegova rad u
sljedeim desetljeima postavio temu apologetima Platona, Hegela i Marxa. U vie sluajeva,
knjiga ili lanak imaju najvie smisla kada pokuavaju prikriveno proturjeiti nekoj tvrdnji koju
je Popper iznio u Otvorenom drutvu.
Kao profesor filozofije, Popper je pokazao ambivalentnost: filozofski problemi niu iz
znanosti, pa je najbolje predznanje bilo edukacija iz odreenog znanstvenog predmeta. U
predavaonici, imao je karizmu ovjeka vjeito opsjednutog intelektualnim problemima. Na
predavanju ili seminaru mogao je biti intelektualno estok i napadaki raspoloen, u osobnom
susretu simpatian i pun podrke. Konstantno ja pokazivao zapanjujue brz intuitivni dohvat
logike bilo koje pozicije koja mu je bila prezentirana, ak i iz najslabijih pozicija, kao volju da
ojaa i proiri poziciju prije nego to se prepusti kritici iste. Tako je davao primjer za
vrijednosti koje je zastupao: intelektualna ozbiljnost, osobna odgovornosti objektivnost, tj.
pravedno pristupanje idejama bez obzira na njihovo trenutno utjelovljenje. Neuspjeh mnogih
kritikih komentara u postizanju tih naela lei u njegovim pritubama na pogrena
tumaenja, no postoje i drugi razlozi. Ako je Popper u pravu, tradicionalni nain filozofiranja
je veinom pogrean, a i pitanja sama su pogreno postavljena. Svaki pokuaj prikazivanja
Popperovih ideja u tradicionalno orijentiranim raspravama riskira loe tumaenje. Uestali
pristup rekonstrukciji Popperove filozofije bez obzira na datum, uzimajui djela meusobno
udaljena i do 50 godina, suprotstavlja se njegovom naglasku na strukturirajuu ulogu
problema i problemskih situacija u svim i intelektualnim aktivnostima, posebno istraivanju.
Da bi se bilo pravedan prema originalnosti i kreativnosti njegovog djela, istraiva bi
prvenstveno trebao potovati intelektualni kontekst nastanka.
Ian C. Jarvie

HANS REICHENBACH (1891-1953)

Filozofija znanosti je procvjetala u dvadesetom stoljeu, djelom kao rezultat izvanrednog
napretka u samim znanostima, ali uglavnom zbog truda filozofa koji su bili znanstveno
obrazovani i koji su ostali u istoj razini sa novim znanstvenim postignuima. Hans
Reichenbach je bio istraiva u ovom filozofskom razvoju; studirao je fiziku i matematiku na
nekoliko velikih njemakih znanstvenih centara, a kasnije je proveo godine kao Einsteinov
kolega u Berlinu. U ranijim godinama svoje karijere pratio je Kanta, ali kasnije bio je protiv
njegove filozofije tvrdei da je nespojiva sa fizikom dvadesetog stoljea.
Reichenbach nije samo bio filozof znanosti ve i znanstveni filozof. Insistirao je da filozofija
treba slijediti jednaka pravila preciznosti i strogosti kao druge prirodne znanosti. Bezuvjetno
je odbijao spekulativnu metafiziku i teologiju, jer njihove tvrdnje nisu mogle biti dokazane niti
a priori, na osnovu logike i metafizike, a ni a posteriori, na osnovu osjetilnog iskustva. U
ovom pogledu slagao se sa logiarima pozitivistima Bekog Kruga, ali zbog drugih dubokih
neslaganja, nikada zapravo nije postao pozitivist. Umjesto toga bio je vodei lan grupe
logiara empirista sa sreditem u Berlinu.
Iako su njegova pisanja utjecala na mnoge teme, Reichenbach je najpoznatiji po svom
radu na dva glavna podruja: indukcija i vjerojatnost, i filozofija prostora i vremena. U
prvospomenutom razvio je teoriju vjerojatnosti i indukcije koja je sadravala njegov odgovor
na Humeov problem o opravdanosti indukcije. Zbog njegovog miljenja da je nae
sveukupno znanje svijeta vjerojatnost, ovaj njegov rad je imao fundamentalno epistemoloko
znaenje. U filozofiji fizike ponudio je znamenit doprinos utemeljenju teorije relativnosti,
oslabljujui prostor i vrijeme kao Kantove sintetine a priori kategorije.
42

Metodologija

znanosti

1.IVOT
Hans Reichenbach je roen 26-og rujna 1891. god. u Hamburgu, u Njemakoj, gdje je
odrastao i zavrio osnovnu i srednju kolu. 1910 god. odlazi u Stuttgart studirati strojarstvo,
ali ga to nije intelektualno zadovoljavalo. Ubrzo se prebacuje na studij matematike, fizike i
filozofije, koji nastavlja na Sveuilitu u Berlinu, Gttingenu i Mnchenu gdje su bili poznati
profesori kao Max Born, Ernst Cassirer, David Hilbert i Max Planck. Tijekom Prvog svjetskog
rata bio je u Njemakoj slubi veze na ruskom frontu, ali nakon to je imao nekoliko bolesti
vraa se svom akademskom poslu.
Reichenbach je napisao svoj doktorat (1916) o upotrebljivosti matematike vjerojatnosti u
svijetu fizike; primio je svoju titulu u Erlagenu 1915. Sljedee godine u Gttingenu poloio je
dravni ispit iz fizike i matematike. Od tada pa do 1920. radio je u radijskoj industriji,
nastavljajui akademski posao honorarno. U to vrijeme, u Berlinu, Einstein je ponudio svoj
prvi seminar o teoriji relativnosti; Reichenbach je tu prisustvovao i s njim uspostavio
dugotrajan odnos. 1920 vraa se u Stuttgart predavati u Tehnikoj koli. 1926. zahvaljujui
veinom Einsteinovom utjecaju, postaje profesor filozofije fizike u Berlinu, gdje i ostaje do
Hitlerovog dolaska na vlast 1933. U to vrijeme bjei u Tursku, gdje je predavao na Sveuilitu
u Istanbulu. 1938. prebacuje se na Sveuilite u Californiji, u Los Angeles, gdje ostaje do
svoje smrti od sranog udara 9. travnja 1953.
2.EPISTEMOLOGIJA
U ranijim godinama dvadesetog stoljea mnogi znanstveno skloni filozofi bili su
impresionirani novim otkriima u logici i drugim epistemolokim razmiljanjima, tvrdei da bi
cijeli svijet mogao biti promatran kao logika konstrukcija osjeta. Ovakvo razmiljanje se jako
svidjelo nekim logiarima pozitivistima, a posebno Rudolfu Carnapu, koji je pokuavao
provesti ovu konstrukciju u detalje (1928); to je predstavljalo saetak logikog pozitivizma.
Reichenbach je recenzirajui njegove knjige (1933) pohvalio njegovu tonost i namjeru, ali je
istakao jednu sumnju. Nije mogao pronai mjesto za vjerojatnost u pozitivistikom pristupu.
Reichenbach (1938) je razvio pitanje vjerojatnosti u potpuni napad na logiki pozitivizam.
Razradio je tri osnovne toke. Prvo, budui da su pozitivisti insistirali da izjava mora biti
posve dokaziva u naelu da bi bila spoznajno znaajna, Reichenbach je iskazao naelo koje
je zahtijevalo samo podrku vjerojatnosti. Drugo, poricao je da nae zbiljsko znanje mora biti
osnovano na nepogreivom izvjetaju o osjetilnom iskustvu; tvrdio je da je utemeljeno na
pogreivim opaanjima srednje veliine fizikih objekata i da je vjerojatno odozdo prema
gore. Tree, tvrdio je da moemo imati znanje vjerojatnosti o neopaljivim fizikalnim
entitetima. Atom nije van osjetilni konstrukt; on je fizikalni objekt iju istinitost moemo
zakljuivati pomou vjerojatnosti. Atomi bi postojali iako ne bi bilo osjetilnih bia u svemiru.
Ovo je bilo njegovo opovrgavanje logikog pozitivizma.
3.INDUKCIJA I VJEROJATNOST
Jedna od glavnih preokupacija u Reichenbachovoj karijeri bio je pojam vjerojatnosti; njegova
najvanija rasprava o ovoj tami je Teorija vjerojatnosti (1949). Uvjeravao je da bi vjerojatnost
trebala biti shvaena kao granica niza relativnih frekvencija. Pretpostavimo, na primjer, da
imamo novi koji moemo bacati na uobiajeni nain. Od svakog bacanja novia mi
oekujemo rezultat( pismo ili glava): GPPGPGGGPG Ovo prouzrokuje niz frakcija
predstavljajui broj puta m kada je glava pokazana u n bacanja novia: , , , , , , , , , Ako
ovaj niz frakcija ima granicu, tj. ako lanovi ovog niza postaju i ostaju arbitrarno blizu neke
vrijednosti, kao to je niz neodreeno povean, tada ta granica sainjava vjerojatnost glava u
bacanju tog novia.
Pojam vjerojatnosti povlai za sobom mnoge probleme. Prvo, mi moramo jamiti da takva
granica postoji; ove frakcije mogu zauvijek nastaviti fluktuirati bez pribliavanja ikakvoj
odreenoj vrijednosti. Svjestan ovog problema, Reichenbach je uoio vezu sa Humeovim
problemom opravdanosti indukcije. Hume je ispravno tvrdio da mi nemamo garanciju da je
priroda jednaka da e budunost biti kao i prolost.
43

Metodologija

znanosti

Slino, kako nemamo garanciju da e odreeni niz bacanja novia dokazati statiku
regularnost konvergiranja granici, isto tako ni garanciju da vjerojatnost kao problem postoji.
Unato tomu, mi imamo opravdanu tvrdnju da se promatrana frekvencija u poetnom
odlomku niza pribliava ogranienoj frekvenciji, iako ta tvrdnja moe biti netona.
Opravdanost je pragmatina. Prvo, ako granica ne postoji, imat emo pogrenu tvrdnju, ali
poto tada ne bi bilo granice koju bi mogli otkriti, niti jedna druga metoda ne bi uspjela.
Drugo, moe postojati granica, ali moe biti i znatno razliita od frekvencije u promatranom
poetnom dijelu niza. To proizlazi iz definicije "granica", ali ipak e ta uporna upotreba ove
metode, "pravilo indukcije", postepeno dovesti do tvrdnje da su tone, do bilo kojeg eljenog
stupnja aproksimacije. U ustanovljenim vjerojatnostima (tj. ogranienim frekvencijama)
koristei induktivnu metodu mi moemo samo dobiti, s ne izgubiti.
Zato elimo ustanoviti vjerojatnosti? Prema Reichenbachu, nae sveukupno znanje,
znanstveno ili zdravorazumsko, je utemeljeno na vjerojatnosti; osim toga, jedino legitimno
prikazivanje vjerojatnosti je frekvencija prikazivanja. Prema tome, ustanovljenost vjerojatnosti
(ogranienih frekvencija) je temelj za nae sveukupno znanje. Naalost, kao to je i
Reichenbach priznao, njegova opravdanost se primjenjuje na beskonanu skupinu drugih
pravila - asimptotika pravila - koja nas upuuju da postuliramo gdje je 'korektivni termin' koji
se pribliava nuli kao to se n pribliava beskonanosti. Nije pronaao zadovoljavajui put da
pokae kako je ovo pravilo superiorno nad bilo kojem drugom asimptotikom pravilu. Moda
najbolje to moemo rei je, da bi dodatak arbitrarnosti promatrane frekvencije bio
epistemoloki neizdrljiv.
Reichenbach tvrdi da je frekvencija prikazivanja jedino legitimno, to postavlja druga dva
velika problema. Prvo, u mnogim praktinim situacijama bavimo se jednim dogaajem
umjesto dugim nizom na primjer, kupujui policu osiguranja. Reichenbach je uvjeravao da
se sa ovakvim sluajevima moe postupati tako da se dodjeljuje jedan sluaj odgovarajuem
nizu i prenosi vjerojatnost, kao teina, jednom sluaju. Ovo e biti uspjena strategija ako se
postupa sa velikim brojem razliitih pojedinanih sluajeva. Drugi veliki problem poseban
sluaj prvog je vjerojatnost hipoteze. Kao to se prilikom bacanja novia pojavljuje pismo
ili glava, tako je i dana hipoteza ili tona ili netona. Kako se moe vjerojatnost hipoteze
konstruirati u pojam relativnih frekvencija? Reichenbach je ustanovio da nas Bayesov teorem
u raunu vjerojatnosti onesposobljava bavljenjem ovim problemom, ali nikada jasno ne
objanjava kako.
4.PROSTOR I VRIJEME
Reichenbach je napisao etiri znaajne rasprave o prostoru i vremenu (1920, 1924, 1928,
1956); u prvoj je pokuao stvoriti kompromis izmeu Kanta i Einsteina, ali u svom kasnijem
radu prekida sve veze sa Kantom. U svom klasinom djelu, Filozofija prostora i vremena
(1928), tvrdio je da je pitanje geometrijske strukture fizikog prostora, jo uvijek stvar o kojoj
mora odluiti empirijska znanost, a ne a priori. Ipak, situacija je prilino komplicirana. Otkrie
ne-Euklidskih geometrija, u ranijim godinama XIX. stoljea, Kant nije opovrgao, ak ni poslije
dokaza relativne konzistencije (ako su ne-Euklidove geometrije samo-kontradiktorne onda je i
Euklidova geometrija). Kant je tvrdio da je Euklidova geometrija sintetina; ako bi njeno
odbijanje bilo logiki nekonsekventno, onda bi bila analitina. Kant je vjerovao da je
Euklidova geometrija privilegirana i to ne logiki, nego epistemoloki; to je nuan oblik
vizualizacije fizikog svijeta. Reichenbach je u detalje argumentirao da su ne-Euklidove
geometrije mogui oblici vizualizacije. (Prisjea se da je Einstein, prije 1920 god., odabrao
ne-Euklidovu geometriju za formuliranje svoje Openite teorije relativnosti) Pitanje je koja je
geometrija najprikladnija.
Odreene injenice o dvo-dimenzionalnoj geometriji dobro su bile poznate u
devetnaestom stoljeu. Na primjer, u Euklidovoj geometriji zbroj kutova trokuta je toan; u neEuklidovim geometrijama ovaj zbroj je ili vei ili manji, i vrijednost zbroja se razlikuje za
trokutove razliitih povrina. Moda se ini da mi moemo ustanoviti geometriju fizikog
prostora mjerenjem kutnog zbroja trokutova sa brojnim orijentacijama u trodimenzionalnom
44

Metodologija

znanosti

prostoru. Ipak, u okretu stoljea, Henri Poincar je ustanovio da za odreivanje geometrijskih

pojava fizikalnog prostora moramo koristiti fiziko mjerenje instrumenata, a rezultati e ovisiti
o ponaanju ovih instrumenata (Poincar 1902). Prema Reichenbachu, Poincar je smatrao
da je geometrija prostora stvar iste konvencije; iako moemo koristiti bilo koju geometriju za
opisivanje fizikog prostora, mi biramo Euklidovu geometriju jer je jednostavnija od neEuklidovih geometrija.
Iako su ga esto nazivali 'konvencionalist', Reichenbach je gledajui fiziku geometriju
ustvari bio ne-konvencionalist. Interpretirajui matematiku geometriju za aplikaciju fizikog
prostora moramo prihvatiti odreene konvencije, kao to je odluivanje da odreeni znak
mjerenja instrumenta, prilikom prenoenja sa jednog mjesta na drugo, ne mijenja svoju
duljinu. Nazivanje ovakvih rjeenja 'koordinativne definicije' istaknuo je njihov status kao
konvencije. Ovakva odluka je donijeta, ali ipak struktura fizikog prostora postaje stvar
empirijske injenice. Razliit izbor koordinativne definicije, upotrijebljene u istom prostoru,
moe proizvesti drukiju geometriju, ali opisi osnovani na ovim razliitim koordinativnim
definicijama su fiziki ekvivalenti. Prema Reichenbachovoj 'teoriji o ekvivalentnim opisima',
jedan skup ekvivalentnih opisa opisuje fiziki prostor korektno, ali drugi logiki mogui
skupovi ekvivalentnih opisa daju netone opise fizikog prostora.
U aspektu vremena, Reichenbach je zauzeo jai konvencionalistiki poloaj. Prema
posebnoj relativnosti, niti jedan signal u vakuumu ne moe putovati bre od svjetlosti.
injenica da je ova brzina konana, postavlja granice naoj sposobnost da uskladimo satove
smjetene na razliitim mjestima na svakom inertnom okviru reference. Imamo dva prostorno
odvojena sata A i B, ako poaljemo svjetlosni signal od A do B i koji se reflektira nazad u A,
stiui tamo, mi moemo izabrati bilo koje vrijeme izmeu i isto tako njegovo vrijeme dolaska
u B. Time se potvruje da dok je brzina svjetlosti krunog putovanja stvar fizike injenice,
brzina svjetlosti u jednom smjeru je stvar konvencije. Bitan rezultat Davida Malamenta (1977)
pokazao je da kauzalne prisile znae da su dvije brzine u jednom pravcu jednake.
Provesti kauzalnu teoriju bila je jedna od Reichenbachovih fundamentalnih nakana u
razvijanju njegovih teorija prostora i vremena. Vjerovao je da kauzalni procesi, kao svjetlosni
pulsovi i pomicanje materijalnih objekata, kao i kauzalno uzajamno djelovanje, kao refleksija
svjetlosnih pulsova pomou ogledala ili sudar materijalnih estica, sainjava dokazive pojave
svijeta, dok apstraktna struktura prostor-vrijeme sama od sebe ne. U djelu objavljenom
poslije njegove smrti, Direkcija vremena(1956), Reichenbach nastoji utemeljiti direkciju
vremena - razliku izmeu prolosti i budunosti u kauzalnom aspektu svemira koji su takoer
probabilistiki. Ova knjiga sadri istraivaki rad na pojmu probabilistika kauzalnost.
5.OSTALE TEME
Reichenbach je znaajno pridonio i drugim temama. Velika znanstvena revolucija
dvadesetog stoljea bila je dolazak kvantne mehanike. Reichenbachova knjiga o ovom
razvoju, Filozofijski temelji kvantne mehanike (1944), naglaava kauzalne nepravilnosti i
predstavlja trovrijednosnu logiku (u kojoj iskaz moe imati neodreenu vrijednost, tonu ili
netonu) za rjeavanje ovih problema. Dodatne diskusije o kvantum mehanici se nalaze u
Direkciji vremena.
Reichenbachovi Elementi simboline logike (1947), njegovo veliko djelo o simbolinoj
logici, sadre proirenu analizu konverzacijskog jezika, kao i analizu zakona prirode, fiziki
modalitet (nuda, vjerojatnost i nemogunost) i protuinjenjini uvjeti. O ove tri teme pisao je
u svojoj monografiji Nomological Statements and Admissible Operations (1954) Rasprave o
kauzalnosti moemo nai u djelima iz itave njegove karijere, iako o tome nema napisana niti
jedna knjiga. Napisao je vrlo malo eksplicitno o prirodi znanstvenog objanjenja, ali njegov
rad na kauzalnosti sadri mnogo toga vrijednog.
Na osnovu njegove dokazivosti kriterija znaenja, Reichenbach je prihvatio
nekognitivistiku etiku teoriju u 'Rast znanstvene filozofije' (1951). Etika izraavanja su za
njega bili izrazi 'voljnih odluka'. Fundamentalno vrijednosni sudovi ne mogu biti toni ili
netoni, ali znanstveno znanje i logika su jako korisni kada se postupa sa 'odreenim
45

Metodologija

znanosti

odlukama' tj. hipotetiko vrijednosnim sudovima o kompatibilnosti ili inkompatibilnosti raznih

osnovnih vrijednosnih sudova i o selekciji vlastitih naina da bi se dolo do eljenog cilja.
Wesley C. Salmon

NAGEL,ERNEST (1901-1985)
Ernest Nagel je vjerojatno jedan od istaknutijih amerikih filozofa znanosti od sredine
tridesetih pa do poetka 60-ih godina XX. st. Predavao je na univerzitetu Columbia praktiki
itavu svoju karijeru. Iako je dijelio skupa s Bertrandom Russelom i lanovima Bekog kruga,
osjeaje i potovanje prema otkriima u matematici i prirodnim znanostima, prihvatio je dio
misli Charlesa S. Piercea i Johna Deweya koje je Nagel sam nazvao "kontekstualni
naturalizam". Jedno od glavnih obiljeja "kontekstualnog naturalizma" jest njegovo
nepovjerenje spram redukcionistikih tvrdnji koje nisu rezultat znanstvenih istraivanja.
Nagelov "kontekstualni naturalizam" ispunio je njegove utjecajne, detaljne i upuene eseje
o vjerojatnosti; objanjenje u prirodnim i drutvenim znanostima, mjerenja, povijest
matematike i filozofija prava. To se reflektira npr. u njegovim prodornim kritikama Russelove
rekonstrukcije vanjskog svijeta i Russelove epistemologije te srodnih pogleda prihvaenih u
neko vrijeme od strane lanova Bekog kruga.
1. IVOT
Ernest Nagel je roen 16. studenog 1901. g. u Novomestu u Slovakoj. U New York dolazi
1911. g. Diplomant prirodnih znanosti postaje 1923. g. na Fakultetu Grada New Yorka. Dok
je predavao matematiku u njujorkim javnim kolama magistrirao je 1925. g. na Columbia
univerzitetu, a doktorirao je 1933. g. disertacijom na temu logike mjerenja. Nakon to je
proveo jednu godinu kao instruktor Fakulteta Grada New Yorka 1931. g. premjestio se na
Univerzitet Columbia. Redovni profesor postaje 1945. g., a 1955. g. imenovan je za John
Dewey profesuru i za univerzitetsku profesuru od 1967. pa do mirovine 1970. g. Bio je
izdava asopisa Journal of Philosophy, Philosophy of Science i Journal of Symbolic Logic.
Umro je 20. rujna 1985. g.
2. FILOZOFIJA ZNANOSTI
Prema Nagelu, znanost shvaena kao "institucionalizirana umjetnost istraivanja" pridonijela
je artikulaciji i realizaciji "tenji openito povezanih s idejom liberalne civilizacije". Kao
posljedicu imamo to da relativno nedavno prepoznavanje filozofije znanosti kao posebne
grane prouavanja, ne bi smjelo dopustiti da zaboravimo na injenicu da su teme koje su
pokrivene ovom rubrikom " u kontinuitetu s onima koje su se istraivale . . . kroz stoljea".
Pod takvim tradicionalnim podjelama filozofije kao to su "logika", "teorija spoznaje",
"metafizika" i "moralna i socijalna filozofija". Nagel je interesantno pisao o svim ovim temama,
ali njegovi najbitniji i najpoznatiji doprinosi usredotoeni su na teme iz onoga to je on zvao
znanstvena logika. Zajedno s Piercom i Deweyom, Nagel je shvatio logiku tako da ona mora
pokrivati metodoloke teme kao i formalna sintaktika i semantika pitanja. Smatrao je da se
logika znanosti moe podijeliti na tri dijela:
a) prirodu znanstvenih objanjenja, ukljuujui ne samo njihovu formalnu
karakterizaciju nego i odnose izmeu razliitih tipova objanjenja, njihove funkcije u
istraivanju kao i naine njihova doprinoenja pri sistematizaciji znanja,
b) strukturu znanstvenih koncepata ukljuujui njihove veze s podacima dobivenim
opaanjem, uvjetima smislenosti i tumaenje putem metode definiranja i mjerenja,
c) procjenjivanje tvrdnji spram znanja, ukljuujui strukturu vjerojatnog zakljuka,
kriterij za vaganje dokaza i pravovaljanosti induktivnih argumenata.
Nagelova najpoznatija i najira djela su usredotoena na teme vezane uz objanjenje,
vjerojatnost i rasuivanje u vjerojatnosti, no mnogi njegovi lanci pokrivaju stajalita svih triju
djelova njegove klasifikacije.
46

Metodologija

znanosti

3. PROMATRANJE I TEORIJA
U "Dokazivost, istina i dokazivanje" iz 1934. g. i u njegovoj kritici Russellovog fenomenalizma
iz 40-ih, Nagel insistira da izvjetaji koji izraavaju promatrane rezultate eksperimenta i
kontroliranih promatranja koji se koriste u znanstvenom istraivanju, pretpostavljaju izvjesne
popratne informacije. U tom smislu oni su "optereeni teorijom". Ipak u djelu "Struktura
znanosti" (1961) i u njegovim komentarima H. Hessea i P. Feyerabenda u kasnim 60-im i
poetkom 70-ih, Nagel negira da je za razumijevanje izvjetaja rezultata testova hipoteza
potrebna ili se pretpostavlja nekakva hipoteza prije testova. Zakoni objanjeni danom
teorijom su eksperimentalni u smislu da njegovi pojmovi mogu biti interpretirani promatraki,
a mogu biti potvreni ili nepotvreni bez pretpostavljanja neke teorije. Univerzalna poopenja
unutar teorije, koja se ne mogu susresti s kontekstualno-relativizirajuim zahtjevima za
eksperimentalnou, koriste koncept iji su "strukturalni" dijelovi karakterizirani osnovnim
naelima teorije (za to je Nagel smatrao da se formalno moe prikazati kao "raun" barem u
principu). Kako su takvi strukturalni dijelovi karakterizirani prikazano je u 2 djela koja je Nagel
napisao 1930. g., a koja govore o pojavi miljenja o istoj geometriji za razliku od teorije o
prostornim odnosima i iste matematike, za razliku od teorije znanosti o kvantitetu. Nagel je
nastojao zaobii sukob izmeu njegovih dvaju uitelja, realista M. R. Cohena i
instrumentalista J. Deweya, na nain da pokae kako realistika i instrumentalistika
shvaanja znanstvenih teorija i teoretskih entiteta ne odraavaju bitnu razliku.
4. OBJANJENJE
Nagel je tvrdio da "osobiti cilj znanstvenog istraivanja" mora biti pribavljanje sistematskih i
odgovorno poduprtih objanjenja. Poto je objanjenje osobiti cilj isrtaivanja, Nagel je
prepoznao da razjanjenje obinih dijelova znanstvenog objanjenja jest takoer razjanjenje
obinih dijelova samih ciljeva znanstvenih istraivanja. Zbog toga e znanstveno istraivanje
neizbjeno zahtijevati ispitivanje pragmatinih aspekta znanstvenog objanjenja. Na primjer,
Nagel je insistirao da deduktivna objanjenja zakona zahtijevaju da zakon koji se treba
objasniti bude manje openit od zakona koji ga objanjava, na nain da se zahtjeva odnos
prema odreenom podruju primjene zakona ije su razine openitosti usporeene.
Uz deduktivno objanjenje, Nagel je pisao i o probabilistikom funkcionalnom i statistikom
objanjenju. Prema njegovoj klasinoj raspravi o sustavima usmjerenima k cilju i
funkcionalnom objanjenju u biologiji i drutvenim znanostima, tvrdnja da sustav S oznaava
cilj usmjeren na cilj C je objanjena pokazivanjem da je to logina posljedica skupa
objanjavajuih premisa koje ukljuuju uzrone zakone koji pokazuju vezu izmeu realizacije
cilja C i raznolikosti prethodnih uvjeta. Pripisivanje funkcije F sustavu S pretpostavlja da je S
cilj usmjeren na neki cilj i da F pridonosi realizaciji tog cilja . Nagel je primijenio svoj skup
funkcionalnih objanjenja kako u biologiji tako i u antropologij i sociologij i gdje je poduzeo
kritiko ispitivanje zapaanja o funkcionalnom objanjenju koje su promicali Malinowski i
RadcliffeBrowne.
Nagelova revitalizacija deterministikog i nedeterministikog karaktera teorije koje govore
kako su stanja sustava karakteriziranih takvim teorijama i njihovi zakoni specifini dozvolila
mu je da tvrdi kako se teorije kao to je klasina statistika mehanika mogu predstaviti kao
deterministika kada su agregatna stanja predstavljena statistiki, i kao indeterministika
kada su stanja predstavljena kao mehanika. Kontekstualni naturalizam kojim je ispunjena
njegova rasprava o svoenju jedne teorije na drugu manifestira se kroz opasku: "ako i kada
se ustanove fiziki ,kemijski i psihiki uvjeti pojavljivanja glavobolje, iste vie nee biti
prikazivane kao nestvarne".
5 . PROBABILIZAM, KONFIRMACIJA I INDUKCIJA
Nagelova klasina monografija "Principi teorije vjerojatnosti"( 1934) jest filozofski saetak
tema koje pripadaju u primjenama rauna vjerojatnosti na nain kako su one viene u 40-im i
50-im. Nagel je davao prednost smanjivanju interpretacije relativne uestalosti koju su
zastupali Venn i Von Mises na nain razumijevanja primjena rauna unutar znanstvenih
47

Metodologija

znanosti

teorija iako je izraavao simpatiju prema naporima da se potvrde koncepcije koje ukljuuju
teinu dokaza i dokaznu potporu. Nagel je takoer bio otar kritiar nastojanju Keynesa,
Carnapa i Reichenbacha da koriste razliite interpretacije rauna vjerojatnosti da bi razvili
pojmove koji odreuju stupanj potvrivanja i dokaznu potporu. U vezi s ovim treba spomenuti
i metodoloke dijelove Nagelove suradnje s M. R. Cohenom u djelu "Uvod u logiku i
znanstvenu metodu".
6. OSTALE TEME
Uz prirodne znanosti, Nagel je dosta pisao i o metodologiji drutvenih znanosti. elio je
zatititi autonomiju ciljeva znanstvenog istraivanja od onih koji su insistirali da se znanost
vodi sa moralnog, politikog ili socijalnog stajalita. Bio je skeptian kritiar psihoanalitike
teorije, a imao je i neke interesantne stvari rei i o filozofiji prava. Nagel je dijelio miljenje s
mnogim lanovima Bekog kruga o tome kako bi proirivanje metoda istraivanja u prirodnim
i drutvenim znanostima na politike i socijalne probleme promoviralo jedan pristup tim
problemima koji bi bio osloboen totalitaristikih tendencija koje su prevladale u Europi veim
dijelom njegove karijere. Meutim, njegova povezanost s logikim empiristima nije
podrazumijevala simpatiju za njihove pozitivistike tendencije. Ostao je, kako sam kae
kontekstualni empirist do kraja.
Wesley C. Salmon

48

Metodologija

znanosti

MALI RJENIK
METODOLOKIH POJMOVA

FAKTORIJALNI EKSPERIMENT

Eksperiment u kojem se istovremeno ispituje

da li vie nezavisnih varijabli djeluje na neku
zavisnu varijablu za razliku od tzv. klasinog
eksperimenta u kojemu se ispituje da li jedna
nezavisna varijabla djeluje na zavisnu
varijablu. U faktorijalnom eksperimentu, osim
eventualnog utjecaja pojedinih nezavisnih
varijabli na zavisnu varijablu, moe se utvrditi
da li postoji interakcijski efekt. Planiranje
faktorijalnog eksperimenta usko je povezano
s planiranjem statistike analize rezultata u
zavisnoj varijabli (0eksperimentalni nacrt).
Faktorijalnim eksperimentom se naziva i
eksperiment u kojem se eli utvrditi postoji li
ili ne utjecaj nezavisne varijable na zavisnu
varijablu.
EKSPERIMENTALNI NACRT

Plan provoenja eksperimenta. Obuhvaa niz

meusobno
zavisnih
operacija:
operacionalizaciju nezavisne i zavisne
varijable, odabiranje ispitanika i pridjeljivanje
ispitanika
razliitim
eksperimentalnim
situacijama, utvrivanje naina 0kontrole u
eksperimentu, samo izvoenje eksperimenta
te manipuliranje nezavisnom varijablom,
nain registriranja zavisne varijable i
utvrivanje statistike obrade rezultata.
Odluka o nacrtu ovisit e o nekoliko faktora:
cilju istraivanja (da li se hoe samo relativno
grubo utvrditi postoji li djelovanje odreene
nezavisne na odreenu zavisnu varijablu, ili
se hoe utvrditi i tip odnosa izmeu
nezavisne i zavisne varijable; da li se hoe
utvrditi postoji li utjecaj jedne izolirane
nezavisne varijable, ili se hoe utvrditi postoje
li interakcijski efekti dvije ili vie nezavisnih
varijabli na zavisnu varijablu); vrsti varijabli
koje su predmet eksperimentalnog ispitivanja
(da
li
su
to
preteno
fizioloke,
psihofizioloke,
psiholoke
ili
socijalnopsiholoke varijable); mogunosti
upotrebe metoda i tehnika pri opaanju i
mjerenju zavisne varijable (da li se moe
koristiti samo opaanje eksperimentatora, ili
se mogu koristiti i naprave kojima se dobivaju

precizniji mjerni podaci o promjenama

zavisne varijable); podruju istraivanja (da li
primjena nezavisne varijable ostavlja manjevie trajne tragove, npr. kod uenja; da li
primjena nezavisne varijable moe izazvati
ireparabilne promjene na ispitaniku; da li se
moraju respektirati neki opi etiki razlozi
itd.).
Ako nacrt istraivanja omoguuje da se
promjene u zavisnoj varijabli mogu pripisati
samo promjenama u nezavisnoj varijabli,
onda se govori o internoj valjanosti
eksperimenta. Internoj valjanosti najvie
pridonosi kontrola svih 0relevantnih faktora
koji uz nezavisnu varijablu mogu utjecati na
zavisnu
varijablu.
Eksterna
valjanost
eksperimenta je pojam koji se odnosi na
mogunost generalizacije dobivenih rezultata
na populaciju. to je ira populacija na koju
se rezultati mogu generalizirati to je vea
eksterna valjanost. Ako se rezultati mogu
generalizirati, ne samo s obzirom na
populaciju kojoj pripadaju ispitanici koriteni u
eksperimentu, nego i s obzirom na ispitivane
varijable, rije je o ekolokoj valjanosti
eksperimenta.
Premda praktiki za svaki eksperiment postoji
potreba manje ili vee specifine prilagodbe
nacrta problemu koji se hoe ispitati
eksperimentom,
postoji
osnovni
oblik
eksperimentalnog
nacrta:
odabiranje
ispitanika po sluaju iz definirane populacije,
pridjeljivanje odabranih ispitanika sluajnim
postupkom 0eksperimentalnoj i 0kontrolnoj
skupini, apliciranje odreene vrijednosti
nezavisne varijable eksperimentalnoj skupini,
te, nakon toga, opaanje ili/i mjerenje zavisne
varijable i u eksperimentalnoj i u kontrolnoj
skupini, i, konano, usporedba rezultata u
zavisnoj
varijabli
dobivenih
u
eksperimentalnoj i kontrolnoj skupini. Ovakva
vrsta (oblik) nacrta naziva se i pravim
eksperimentalnim nacrtom. Drugi oblici
nacrta
predstavljaju
proirenje
ovog
osnovnog i omoguuju kontrolu relevantnih
faktora i kad postoje ogranienja u odabiranju
ispitanika po sluaju. Takvi su oblici opaanje
ili/i mjerenje zavisne varijable i kod
49

Metodologija

znanosti

eksperimentalne i kod kontrolne skupine prije

aplikacije nezavisne varijable (pa tako
dobivene vrijednosti mogu posluiti za
usporedbu s vrijednostima dobivenim nakon
aplikacije nezavisne varijable); prethodni
postupci mjerenja razliitih varijabli koji
omoguuju
stabilizaciju
najvanijih
relevantnih faktora izjednaavanjem skupina
ispitanika s obzirom na obavljena mjerenja;
koritenje veeg broja eksperimentalnih
skupina u skladu s vie razina nezavisne
varijable, itd.
Nacrti koji predviaju iste ispitanike (tzv.
zavisne skupine ispitanika ili zavisna
mjerenja) u kontrolnoj situaciji (kad nije
aplicirana
zavisna
varijabla)
i
u
eksperimentalnoj ili u vie eksperimentalnih
situacija (kad je aplicirana neka od razina
nezavisne varijable) imaju tu prednost da je
varijabilitet, koji se moe pripisati sluajnim
varijablama (dio varijance koji se pripisuje
eksperimentalnoj pogreci), manji i stabilniji
jer se opravdano moe pretpostaviti da e se
isti ispitanik openito manje razlikovati u
razliitim
situacijama,
nego
to
se
meusobno razlikuju razliiti ispitanici, pa je
tako lake otkriti efekt - ako postoji nezavisne na zavisnu varijablu. Neke od tih
tekoa mogu se pogodnim postupcima
otkloniti ili ublaiti (v. rotacija u eksperimentu).
Nacrti za eksperimente s vie nezavisnih
varijabli (0faktorijalni eksperiment) su dakako
sloeniji, a osim osnovnih oblika kojima se
predvia pridjeljivanje ispitanika po sluaju
razliitim eksperimentalnim situacijama (kojih
redovito u ovom tipu eksperimenta ima vei
broj), postoje i kombinirani nacrti u kojima se
razliiti
ispitanici
pridjeljuju
razliitim
situacijama, ali i s ponavljanim mjerenjima u
nekim situacijama. Kod ovog tipa nacrta
naglaena
je
potreba
usaglaavanja
provoenja eksperimenta sa statistikom
obradom rezultata. (0kvazieksperimentalni
nacrt)
KVAZI-EKSPERIMENTALNI NACRT

Opi naziv za takve vrste nacrta istraivanja

kojima se postie samo djelomina kontrola i
izolacija nezavisnih varijabli, i koji su samo po
nekim karakteristikama slini pravom
0eksperimentalnom nacrtu. K.e.n. takoer
sadri nezavisne varijable, eksperimentalne
tretmane, tj. skupine na koje su ove varijable
50

seminar

djelovale, skupine za usporedbu na koje

nezavisne varijable nisu djelovale, te
ukljuuje
opaanje
i
mjerenje
u
eksperimentalnim skupinama i skupinama za
komparaciju. Od eksperimentalnog nacrta
kvazi-eksperimentalni se razlikuje po tome
to ispitanici nisu po sluaju odabrani i
rasporeeni
u
0eksperimentalne
i
0kontrolne skupine. Usporedbe mjera
zavisne varijable stoga se vre na skupinama
koje nisu ekvivalentne, koje se ne razlikuju
samo po djelovanju nezavisne varijable, nego
i drugim nekontroliranim faktorima. Iz toga
proizlaze mogui izvori slabosti koji
ugroavaju unutarnju i vanjsku valjanost u
zakljuivanju.
Za
kvazi-eksperimentalni
pristup karakteristino je nastojanje da se
izdvoje efekti nezavisne varijable od onih
efekata
koji
proizlaze
iz
poetne
neekvivalentnosti skupina i nedostatne
kontrole nad izborom i rasporedom ispitanika
i uvjetima u kojima nezavisna varijabla
djeluje. Da bi se to postiglo nuno je uoiti i
objasniti mogue specifine izvore slabosti,
koji su u eksperimentalnom nacrtu iskljueni
postupkom sluajnog rasporeda ispitanika i,
zatim, te izvore slabosti nastojati otkloniti.
Iako je izvan kontrole koji e ispitanici, koliko,
i kada biti izloeni djelovanju nezavisne
varijable, mogue je kontrolirati izbor skupina
na kojima e biti izvreno mjerenje, kada e,
tj. u kojim vremenskim periodima biti izvreno
i koliko e mjerenja biti obavljeno.
Dodavanjern nacrtu istraivanja posebnih
dijelova i postupaka - dodatnih mjerenja,
mjerenja u drugim vremenskim tokama,
novih skupina i sl. - postie se akumulacija
usporedbi i provjera. Tako se postupno
otklanja ili kontrolira pojedine izvore slabosti a
time i mogua alternativna objanjenja po
kojima dobiveni rezultati nisu posljedica
djelovanja nezavisne varijable.
EKSPERIMENTALNA SKUPINA

Skupina ispitanika u eksperimentu kod koje je

aplicirana nezavisna varijabla. Formiranju
eksperimentalne i 0kontrolne skupine i
kontroli (0kontrola u eksperimentu) svih
relevantnih faktora kod obje skupine, pri
planiranju
i
izvoenju
eksperimenta,
posveuje
se
posebna
panja
(0eksperimentalni nacrt).

Metodologija

znanosti

KONTROLNA SKUPINA

Skupina ispitanika u eksperimentu kod koje

nije aplicirana nezavisna varijabla. Kontrolna
skupina po sastavu ispitanika i po tretmanu u
eksperimentu treba biti u potpunosti
izjednaena s 0eksperimentalnom skupinom,
a jedina razlika je u odsutnosti nezavisne
varijable
kod
kontrolne
skupine
(0eksperimentalni nacrt).
KONTROLA U EKSPERIMENTU

Postupci kojima se detektira, ubicira, pa

zatim, eliminira ili/i stabilizira utjecaj
u
eksperimentu
0relevantnih
faktora
(0eksperimentalni nacrt). Osnovni cilj
(psihologijskog) eksperimenta jest utvrditi da
li postoji, koliki je i kakav je utjecaj odreene
nezavisne varijable na odreenu zavisnu
varijablu, pa je zbog toga kontrolna
relevantnih faktora jedan od najvanijih
postupaka u planiranju i provoenju
eksperimenta.
POPULACIJA

U statistici znai sve mogue lanove neke

skupine s odreenim karakteristikama. Na
primjer, ako bi nas zanimala prosjena visina
odraslih zadarskih mukaraca, trebalo bi
izmjeriti sve odrasle mukarce, koji u trenutku
mjerenja postoje u Zadru. U nekim drugim
sluajevima, p. predstavlja neizmjeran broj
lanova, tj. mjerenja (npr. ispitivanje utjecaja
alkohola na vrijeme reakcije). Budui da je
praktiki nemogue merenjem obuhvatiti sve
lanove populacije (ili izvriti neizmjerni broj
mjerenja), a i stoga to se mjerenjem katkada
unitava produkt (npr. ispitivanje ispravnosti
konzerva hrane), u eksperimentima i ostalim
mjerenjima sluimo se mjerenjem na
0uzorcima, koji moraju biti reprezentativni, tj.
nepristrano predstavljati populaciju.
UZORAK

U statistici znai ogranieni broj lanova neke

0populacije, koji su iz populacije izabrani na
takav nain da izabrana skupina to bolje i
tonije predstavlja (reprezentira) populaciju iz
koje je izabrana. Takav se uzorak naziva
nepristranim uzorkom. Ako to nije postignuto,
u. je pristran. Najpoznatiji nepristrani u. je
sluajni uzorak, tj. onaj kod kojega svaki lan
populacije ima jednaku ansu da bude

seminar

izabran u u. Dobar sluajni u. dobiva se

upotrebom tablice sluajnih brojeva ili
izvlaenjem iz bubnja (kao na lutriji). Vrlo
slinih karakteristika sluajnom uzorku je tzv.
sistematski u., tj. onaj kod kojega se iz
populacije odabere svaki N-ti lan: npr. ako
bismo iz populacije, koja broji 1000 ljudi,
eljeli uzorak veliine N = 100, u uzorak
bismo uzeli svakog desetog ovjeka iz
abecednog popisa tih 1000 ljudi.
Ako se populacija sastoji iz nekoliko razliitih
slojeva - stratuma (npr. turisti u nekom
ljetovalitu, koji se sastoje iz 4 nacije od kojih
je svaka zastupljena u drugom postotku) i
uzorak mora sadravati te iste slojeve u istoj
proporciji, pa stoga moramo unaprijed odrediti
postotak svakog sloja u uzorku (prema
postotku u populaciji), a lanove u svakom
sloju birati po principu sluajnog uzorka.
Takav se uzorak naziva stratificiranim
uzorkom.
Neke druge vrste uzoraka koji se (jer su
jeftiniji) esto koriste kao zamjena za prave
stratificirane uzorke (npr. u trinim
istraivanjima kod ispitivanja stava potroaa
prema nekom produktu) predstavljaju loije
varijante stratificiranog uzorka. To su npr.
cluster uzorci i kvotni uzorci: kod cluster
uzorka populacija se podijeli u nekoliko grupa
(clustera), pa se po sluaju odabere izvjestan
broj takvih grupa, i izvri mjerenje (ispitivanje)
svih lanova tih grupa; kod kvotnih uzoraka
odrede se stratumi, a anketaru se kae da po
svom
slobodnom
izboru
iz
svakog
predvienog stratuma odabere definirani broj
ljudi, koje e anketirati.
Katkada smo u nemogunosti da na bilo koji
nain pripremamo ili paljivo biramo uzorak
(npr. u klinici, kada nas zanima djelovanje
neke nove terapije) pa uzimamo u u. ono to
nam stoji na raspolaganju. Takav se uzorak
naziva prigodni uzorak (npr. pacijenti nekog
klinikog odjela, studenti neke odreene
struke i sl.). Prigodni u. moe biti i vrlo
pristran uzorak (npr. zakljuivanje o stupnju
tjelesne snage studenata na osnovu mjerenja
studenata tjelesnog odgoja), ali ako nema
opasnosti da grupa, od koje se prigodni
uzorak sastoji, predstavlja neku posebnu
skupinu u odnosu na ono to se ispituje,
prigodni u. moe se smatrati posve dobrim,
pogotovo ako je dovoljno velik. (Na primjer,
ako se ispituje utjecaj forsiranog disanja na
51

Metodologija

znanosti

vrijeme reakcije, pa se pokus radi na

studentima psihologije, nema razloga smatrati
da ta skupina drugaije reagira na forsirano
disanje od studenata drugih struka pa ak i
od ostalih mladih ljudi).
Praktiki svi statistiki zakoni i formule vrijede
samo onda ako su uzorci, na kojima se vri
mjerenje, zaista dobri i reprezentativni za
populaciju iz koje su izvaeni, dakle, ako su
nepristrani uzorci.
Katkada se moe uti zahtjev da dobar
uzorak mora predstavljati najmanje neki
odreeni dio populacije (npr. 10%), no to nije
tono, ve openito vrijedi pravilo da e
uzorak biti to reprezentativniji za populaciju
to je apsolutno (a ne relativno!) vei: uzorak
veliine N050 praktiki e jednako uspjeno
reprezentatirati populaciju veliine 1000, kao i
populaciju veliine 10000, a uzorak veliine
N=1 bolje e reprezentatirati obje ove
populacije (v. uzorci uz povrat).
UZORCI UZ POVRAT

Uzorci jednake veliine koji se u veem broju

uzastopno uzimaju iz neke populacije, ali tako
da se svaki individualni rezultat, nakon to se
pribiljei, vrati natrag u populaciju i tek onda
uzima novi rezultat. Matematike formule u
statistici koje se odnose na inferencijalnu
stastistiku, tj. na zakljuivanje o populaciji iz
rezultat dobivenih na uzorku, izraene su na
temelju logike uzoraka uz povrat. Ako je
populacija vrlo velika, zkaonitosti dobivene po
sistemu uz povrat nee se ozbiljnije naruiti,
ako iz populacije vadimo uzorke ne vraajui
ih natrag.
VARIJABLA

U znanosti openito znai svaku pojavu ili

proces koji je, definiran u operacionalnim
terminima, mogue kvantitativno izraziti te
opaati i/ili mjeriti.
ZAVISNA VARIJABLA

Varijabla (fenomen, pojava) koja je predmet

opaanja ili/i mjerenja u eksperimentu. Cilj
0eksperimenta je utvrditi da li i kako se
mijenja zavisna varijabla u vezi s promjenama
0nezavisne varijable. esto se upotrebljava i
sinonimni naziv kriterij varijabla ili kriterijska
varijabla. U novije vrijeme termin zavisna
varijabla koristi se za svaku varijablu koja je
predmet prouavanja, a ne samo za varijable
52

seminar

u eksperimentu. Budui da predmet opaanja

ili/i mjerenja moe biti samo verbalno ili
motorno ponaanje, uradak u nekoj aktivnosti
ili fizioloka promjena u organizmu, uvjet da
bi neka varijabla mogla biti zavisnom
varijablom jest da ima simptomatsku valjanost
(0valjanost, teorijska) za psihiki fenomen
(psihonervnu aktivnost) koji se hoe ispitati.
Tako npr. pitanja u upitniku kojim se ispituje
sklonost
dominaciji
moraju
zaista
pobuivati odgovore koji ukazuju na vee ili
manje postojanje te sklonosti kod ispitanika.
Zbog toga se uvijek zahtijeva da se zavisna
varijabla operativno definira, u terminima
njenog izazivanja i mjerenja ili opaanja, iako
se ona, dakako, moe definirati i u openitijim
terminima
psihonervne
aktivnosti.
Operativnim definiranjem udovoljava se
takoer osnovnoj pretpostavci da neko
ponaanje ili uradak, ili fizioloka promjena
moe biti zavisna varijabla: mora biti
dostupna
opaanju
ili/i
mjerenju.
U
eksperimentu se obino koristi vie od jedne
zavisne varijable kako bi se psihiki fenomen
koji se ispituje to bolje zahvatio, jer
simptomatska valjanost bilo koje pojedinane
operativno definirane zavisne varijable nikad
nije potpuna
NEZAVISNA VARIJABLA

Varijabla koja se u 0eksperiment namjero

unosi i mijenja da bi se provjerilo utjee li na
0zavisnu varijablu, a ako utjee, da bi se
utvrdilo kakav je tip odnosa prema zavisnoj
varijabli (linearan, zakrivljen ili bilo koji drugi)
(sin. eksperimentalna varijabla). Nezavisna v.
moe biti bilo koji faktor, fenomen ili pojava u
okolini ukljuujui i socijalne pojave, odnosno,
ponaanja drugih ljudi, kao i promjene stanja
u organizmu ovjeka. Termin n. v. u novije s
vrijeme sve vie koristi u za varijable iji se
utjecaj ispituje u prirodnom eksperimentu,
dakle, i za varijable koje se ne mogu
namjerno unositi i mijenjati ve samo
opaati i kontrolirati.
OPERACIONALIZACIJA

Precizno utvrivanje i opisivanje nekog pojma

ili predmeta analize pomou konkretnih
postupaka, koji do njega dovode ili se njime
obavljaju, i operacija pomou kojih se on
mjeri. O. je postupak kojim se pojmovi i
konstrukti koriteni u znanosti nastoje

Metodologija

znanosti

osloboditi nejasnih, nepreciznih i oprenih

znaenja. To se postie kada se pojmovi
definiraju konkretno, operaciono : npr. kada
se senzorna deprivacija definira pomou
vremena izolacije od senzornih informacija. U
psihologiji o. ima naglaenu vanost,
posebno u bihevioristikom pristupu. Tei se
koritenju samo takvih konstrukata ija je
svojstva i sadraj mogue verificirati. Tako su
npr. anksioznost ili inteligencija definirane
tonim opisom postupaka (reakcija ili
operacija) u kojima te osobine dolaze do
izraaja i postupaka za njihovo registriranje i
mjerenje. Uz operacionalizaciju se, meutim,
veu i neke potekoe. Na primjer: ako je
inteligencija ono to ispituju i mjere testovi
inteligencije, tada e inteligencija, ovisno o
koritenom testu, biti razliito definirana.
ROSENTHALOV EFEKT
Pojava
opaena
u
Rosenthalovim
eksperimentima s ljudima, pa ak i sa
ivotinjama, da vjerovanje eksperimentatora u
odredeni ishod eksperimenta dovodi katkada
do takvog nenamjernog eksperimentatorovog
ponaanja koje utjee na ispitanika upravo u
oekivanom
smjeru:
npr.
u
jednom
eksperimentu sa dvije skupine jednako
sposobnih takora dobiveni rezultati ovisili su
o tome je li eksperimentatorima bilo reeno
da imaju posla s vrlo inteligentnim ili pak s
vrlo glupim takorima. R. e. danas
predstavlja ozbiljnu kariku u provjeravanju
znanstvene
vrijednosti
pojedinih
eksperimentalno dobivenih rezultata.
NORMALNA RASPODJELA

Takva raspodjela estina pojavljivanja

vrijednosti nekog mjerenja koja u grafikom
prikazu ima zvonolik oblik, odnosno, takva
raspodjela frekvencija koja pokazuje izrazito
grupiranje rezultata oko jedne vrijednosti sa
simetrinim opadanjem estina za vrijednosti
koje su sve udaljenije od vrijednosti s
najveom frekvencijom (v. sliku). Normalna
raspodjela je matematiki tono definirana za
to je velikim udjelom zasluan K. F. Gauss,
pa se grafiki prikaz normalne raspodjele
naziva i Gaussovom krivuljom. Meutim, za
razumijevanje i upotrebu u psihologiji, vano
je da ona nastaje djelovanjem faktora koji
predstavljaju predmet mjerenja (prava
veliina mjerenja), i za koje se pretpostavlja

seminar

da su, barem u toku mjerenja, konstantni

(zbog toga se nazivaju i konstantni faktori), i
velikog broja faktora koji djeluju po zakonu
sluaja (tzv, nesistematski varijabilni faktori,
ija je ukupna rezultantna vrijednost
djelovanja jednaka nuli, a koji nastaju zbog
nesistematskih promjena u organizmu
ispitanika
u
toku
mjerenja,
zbog
nesistematskih promjena u okolini za vrijeme
mjerenja i zbog neizbjeivih nesistematskih
pogreaka u samom procesu mjerenja).
Stoga se sredinja vrijednost, odreena iz
rezultata koji se distribuiraju u skladu s
normalnom raspodjelom, moe smatrati
brojanim pokazateljem prave veliine
mjerenja. Budui da numerika veliina
pojedinanih rezultata ovisi o specifinoj
konstelaciji
djelovanja
nesistematski
varijabilnih faktora, oni utjeu na veliinu
meusobnog razlikovanja ili rasprenja
rezultata nekog mjerenja: to je vei broj
nesistematski varijabilnih faktora to je vee
rasprenje rezultata i obrnuto. Veina
mjerenja
jedne
osobine
na
jednom
individuumu (npr. mjerenje apsolutnog limena
za vid, sluh ili neki drugi osjetni modalitet) ili
jedne osobine na velikom broju individuuma
(npr. mjerenje intelektualnih, perceptivnih ili
nekih drugih sposobnosti) daje rezultate koji
se distribuiraju u skladu s normalnom
raspodjelom. itava parametrijska statistika
poiva na pretpostavci o normalnoj raspodjeli
rezultata odnosno o normalnoj raspodjeli u
populaciji iz koje potjeu rezultati podvrgnuti
statistikoj obradi.
Pri konkretnom mjerenju osnovni zahtjevi, koji
moraju biti ispunjeni da bi se rezultati
distribuirali
u
skladu
s
normalnom
raspodjelom, za mjerenje jedne osobine na
jednom individuumu su: a) jasno i precizno
definiran predmet mjerenja; b) da svaki
rezultat mjerenja ovisi samo o djelovanju
konstantnih i nesistematski varijabilnih
faktora, odnosno, da su svi rezultati dobiveni
u jednakim uvjetima mjerenja; c) da
numerika skala na kojoj se izraavaju
rezultati omoguuje podjednako variranje
rezultata i na jednu i na drugu stranu od
vrijednosti koja se najee pojavljuje; d) da
je obavIjen dovoljno velik broj mjerenja. Za
mjerenje jedne osobine na veem broju
individuuma (pod pretpostavkom da se ono
to mjerimo u populaciji distribuira po
53

Metodologija

znanosti

normalnoj raspodjeli) zahtjevi su slijedei: a)

definicija lanova od kojih se sastoji
populacija
(elementi
populacije)
mora
osigurati njihovu homogenost s obzirom na
sve faktore (varijable) koji imaju ili mogu imati
utjecaja na rezultate mjerenja odreene
varijable (npr. ako pri mjerenju tjelesne visine
definicija populacije ne osigurava njenu
homogenost s obzirom na spol, dobit e se
bimodalna raspodjela rezultata mjerenja, jer
se populacija ena i populacija mukaraca
razlikuju po tjelesnoj visini) drugim rijeima,
po definiciji u populaciji mora postojati
normalna raspodjela; b) lanovi uzorka na
kojemu se obavlja mjerenje trebaju biti po
sluaju izabrani iz populacije; c) uzorak mora
biti dovoljno velik i d) mjerenje na svim
lanovima uzorka mora biti obavljeno u
jednakim uvjetima.
KONSTRUKT

Pojmovna tvorevina u znanosti nastala

sustavnom integracijom razliitih podataka o
nekoj pojavi na koju se odnosi. Konstukti
imaju dvije osnovne znaajke. Prvo, svaki
konstrukt je, u pravilu, dio nekog ireg
teorijskog okvira u kojem se definirani njegovi
odnosi sa drugim konstruktima. Drugo,
konstrukt je, u pravilu, definiran operativno,
na nain koji omoguava njegovo opaanje i
mjerenje. Dva osnovna tipa konstrukta koje
(neki) psiholozi razlikuju jesu 0hipotetski
konstrukt i 0intervenirajua varijabla.
HIPOTETSKI KONSTRUKT

Pretpostavljeni
proces
ili
konstrukt;
mehanizam koji nije neposredno opaljiv ili
mjerljiv, ali ima realne znaajke i opipljive
uinke koji upuuju na njegovo postojanje.
Mnogi znaajni pojmovi u znanosti jesu, ili su
u poetku bili, hipotetski konstrukti: na
primjer, pojam gena kao materijalne osnove
nasljeivanja. U psihologiji, veina kljunih
pojmova
(inteligencija,
stav,
motiv,
potkrepljenje, engram, refleks, itd.) jesu
hipotetski konstrukti. Oni imaju heuristiku
vrijednost, jer potiu istraivanja koja se bez
njih ne bi mogla zamisliti. Za razliku od
0intervenirajue varijable, h.k. se uvijek
odnosi na neku realnu datost ije znaajke su
vane i izvan konkretnog teorijskog okvira u
kojem su ponikle.
54

seminar

INTERVENIRAJUA VARIJABLA

Oznaka za sve interne, skrivene faktore u

organizmu koji interveniraju, posreduju,
izmeu podraajne situacije i reakcije
ispitanika. Jednako znaenje imaju i termini
organske varijable i organizmike varijable.
Pojam su uveli neobihevioristi proirujui
osnovnu bihevioristiku shemu S-R (stimulus

reakcija) na
S-O-R
(stimulus

organske/unutranje varijable reakcija).

MJERENJE (U PSIHOLOGIJI)

Definicija mjerenja koja ima najvie pristalica

relativno je iroka: mjerenje je pridjeljivanje
brojeva objektima, pojavama itd. u skladu s
pravilima. Psihologija, kao svaka druga
znanost, nastoji to vie koristiti mjerenje zato
to transformacija razliitih aspekata psihikih
veliina u brojane vrijednosti omoguuje
bolju
deskripciju
pojave,
utvrivanje
pravilnosti (zakonitosti) u manifestaciji tih
pojava te sigurnije i preciznije otkrivanje
uzrono-posljedinih relacija, kako medu
psihikim pojavama tako i relacija s
okolinskim, razvojnim i drugim faktorima.
Proces mjerenja ukljuuje: 1. jasnu i
jednoznanu definiciju predmeta mjerenja; u
psihologiji to je najee neki aspekt
motornog ili verbalnog ponaanja, neke
promjene u organizmu (npr. promjene u radu
lijezda s unutranjim ili vanjskim luenjem,
promjene
u
bioelektrinoj
aktivnosti
centralnog ivanog sustava) ili neki uinak
kao posljedica tjelesne i/ili mentalne aktivnosti
(npr. izdrljivost u nekoj specifinoj tjelesnoj
aktivnosti,
rjeavanje
zadataka
koji
predstavljaju logike probleme). Svaki od tih
manifestnih predmeta mjerenja predstavlja (ili
se moe opravdano pretpostaviti da
predstavlja) simptom psihonervne aktivnosti
koja je stvarni predmet mjerenja. 2. Postupak
kojim se utvruju promjene u manifestnom
predmetu mjerenja. Ti su postupci derivirani
iz 0 opih metoda psihologije, a predstavljaju
specifine metode i tehnike koje su razvijene
u pojedinim podrujima psihologije: npr.
metoda konstantnih podraaja u psihofizici;
tehnika snimanja modanih valova u
psihofiziologiji; metoda vremena reakcije.
Postupak se moe sastojati u brojanju
izazvanih reakcija, kao to su npr. broj tono
rijeenih zadataka kod metode testova, ili broj

Metodologija

znanosti

pogreaka pri obavljanju nekog zadatka. To

moe biti i tehnika direktnog procjenjivanja
intenziteta osjeta, usporeivanja u parovima
neposredno. izazvanih estetskih doivljaja,
odreivanje intenziteta stavova itd. 3. Sistem
brojeva s postuliranim svojstvima. Opa
svojstva brojanog sustava, zbog kojih taj
sustav ima neospornu prednost pred bilo
kojim drugim poznatim simbolikim sustavom,
omoguuju deskripciju pojave (predmeta
mjerenja)
na
najjednostavniji,
najkondenziraniji i jednoznaan nain i
osiguravaju preciznost kakva god da je
potrebna. A apstraktna priroda brojeva pak
omoguuje njihovu univerzalnu primjenu na
bilo koju vrst pojava. Konano, uvjet da mora
postojati korespondencija izmeu promjena
mjerene pojave i simbolikog sustava u koji
su te promjene transformirane posjeduje u
zadovoljavajuem stupnju jedino sistem
brojeva, iako, dakako, ta korespondencija
nikada nije potpuna.
Openito govorei, pravilo pridjeljivanja
brojeva pojavama moe biti bilo koje
konzistentno pravilo (osim pridjeljivanja po
sluaju). Meutim, za mjerenje posebno su
vane etiri karakteristike sustava brojeva, jer
te karakteristike determiniraju pravila koja se
pri mjerenju koriste, a time je ujedno
odreena i razina mjerenja ili tzv. 0skale
mjerenja. Dakle: 1. svaki brojani simbol (npr.
broj 3 ili bilo koji drugi broj) ima svoj identitet,
tj. on je sigurno razliit od svakog drugog
broja i reprezentira uvijek isto (nominalna
skala); 2. svi brojevi koji nisu identini, manji
su ili vei pa se zato mogu redati po veliini
(ordinalna skala); 3. za razlike medu
brojevima vrijedi isto to i za same brojeve pa
se moe utvrditi i red meu razlikama
(intervalna skala); 4. sustav brojeva sadri
jedinstven broj - nula - koji reprezentira
odsutnost bilo kakve pojave ili bilo kakve
koliine (omjerna skala). U psihologiji su se
teorijska i praktina pitanja mjerenja osobito
razvijala u podruju psihofizike te u vezi s
izradom i koritenjem testova.
METRIJSKE KARAKTERISTIKE

Svojstva nekog mjernog postupka (npr. testa,

upitnika linosti, skale sudova) pomou kojih
prosuujemo
njegovu
dijagnostiku
i
prognostiku upotrebljivost. Glavne metrijske
karakteristike nekog mjernog postupka jesu

seminar

0valjanost, 0pouzdnaost, 0objektivnost

0osjetljivost (striktno govorei, m.k. nisu
svojstva samog mjernog postupka ve
rezultata dobivenih njegovom primjenom; to
je tako to, osim o osobinama mjernog
postupka, m.k. zavise i o populaciji ispitanika
na kojoj je mjerenje izvreno).
VALJANOST

Metrijska karakteristika nekog mjernog

postupka (npr. testa, upitnika linosti, skale
sudova) koja nam pokazuje da li on mjeri i u
kojem stupnju mjeri upravo ono to smatramo
da mjeri. V. nije jednoznano svojstvo
mjernog postupka; postoje razliite vrste
valjanosti
i
razliiti
postupci
njenog
utvrivanja to dovodi do terminoloke
neujednaenosti i pojmovnih nejasnoa.
Moe se meutim rei da postoje dva
osnovna tipa valjanosti, a to su 0teorijska
valjanost i 0praktina valjanost. Sve ostale
vrste valjanosti u osnovi su samo metodoloki
varijeteti utvrivanja ova dva osnovna tipa
valjanosti.
VALJANOST, PRAKTINA

Svojstvo testa ili mjernog postupka openito

da diferencira uspjene od neuspjenih u
nekom kriteriju praktine djelatnosti. Najee
se
operacionalizira
kao
neka
mjera
povezanosti izmeu testovnih i kriterijskih
rezultata. Praktina valjanost testa nam
kazuje s koliko se uspjenosti moe na
temelju testovnih rezultata predviati poloaj
ispitanika u nekom kriteriju praktine
djelatnosti.
Zato
se
jo
naziva
i
prognostikom valjanou testa (premda
upotrebu
ovog
termina
neki
autori
ograniavaju samo na situacije kada je
valjanost odreena u odnosu na kriterijske
rezultate koji nisu prikupljeni u vrijeme
testiranja ve u nekom kasnijem vremenskom
razdoblju). Praktina valjanost nekog testa
zavisi o broju i stupnju zajednikih faktora koji
odreuju uspjeh u testu i u kriteriju praktine
djelatnosti. Vano je, meutim, razumjeti da
praktina valjanost nije inherentno svojstvo
testa, ve je ona njegovo svojstvo u danoj,
specifinoj situaciji njegove upotrebe. Jedan
te isti test primijenjen u razliitim situacijama
imat e razliite praktine valjanosti. (sin.
pragmatika valjanost)
55

Metodologija

znanosti

seminar

moe smatrati jednim aspektom pouzdanosti

Skup svih relevantnih informacija koje mjerenja.
pridonose utvrivanju da li, i u kojem stupnju,
neki test ili psihologijski mjerni postupak OSJETLJIVOST
openito mjeri neku hipotetsku osobinu ili U psihometriji, o. ili diskriminativnost, jedna je
konstrukt (odatle i sinonim konstruktna od metrijskih karakteristika (psihologijskih)
valjanost) koja predstavlja intencijsku olinu, testova ili mjernih postupaka openito.
odnosno da li odgovori i reakcije ispitanika Osjetljiv ili diskriminativan je onaj mjerni
predstavljaju zadovoljavajue simptome postupak pomou kojeg se mogu dobro
(otuda i sinonim simptomatska valjanost) diferencirati ispitanici. Osjetljivost testa
mjerene osobine. Kao rezultat teorijske iskazuje se u veliinama rasprenja testovnih
validacije testu se obino pridaje neki naziv rezultata, a ovisi i o njegovoj primjerenosti
kojim
se
deklarira
da
test
mjeri ispitivanoj populaciji.
inteligenciju, ekstraverziju, spacijalni
faktor, ili sl. Teorijska valjanost testa moe MILLOVE INDUKTIVNE METODE
se analizirati na razliite naine: a) Kao primjer za primjenu induktivnog
sistematskom logikom analizom postupaka zakljuka, kako u svakodnevnici, tako i u
znanstvenim
metodologijama
mjerenja i testovnog sadraja (valjanost, posebnim
b)
empirijskom
analizom moemo navesti Millove induktivne metode.
sadrajna);
povezanosti izmeu testovnih rezultata i Te metode za svoju temeljnu logiku
razliitih
drugih
manifestacija
mjerene pretpostavku imaju induktivan zakljuak.
osobine (valjanost, empirijska), pri emu i Utoliko ih je mogue pojmiti kao primjere za
podaci o praktinoj valjanosti testa mogu biti primijenjenost induktivnog zakljuka u
znaajan prilog utvrivanju njegove teorijske znanstvenim metodologijama. Logiar i
valjanosti; c) faktorskom analizom testovnih filozof, John Stuart Mill te je metode
rezultata (valjanost, faktorska). Akumulacijom namijenio analizi pojava u sklopu uzronorezultata svih ovih analiza osnauje se posljedinoga vremensko-prostornoga slijeda.
spoznaja o tome to test mjeri. U pravilu, Podijelio ih je na pet glavnih metoda.
teorijska valjanost testa nije izraena jednim METODA SLAGANJA
konkretnim koeficijentom valjanosti, ve Ako dva ili vie sluajeva pojave koju
sloenim sudom utemeljenim na integraciji istraujemo imaju samo jednu zajedniku
rezultata niza analiza. (sin. konstruktna okolnost, ta jedna okolnost u kojoj se svi
valjanost, simptomatska valjanost)
sluajevi slau jest uzrok ili posljedica dane
VALJANOST, TEORIJSKA

pojave.
Zoran prikaz metode slaganja izgleda ovako:
Metrijska karakteristika testa ili mjernog ABC ADE AFG
A
postupka openito, koja se odnosi na tonost
dakle 1
mjerenja bez obzira na to to se mjeri; p. je abc ade afg
a
nezavisnost mjerenja od nesistematskih
izvora pogreaka. U statistici postoji nekoliko METODA RAZLIKE
mjera pouzdanosti, a njihov izbor ovisi o Ako su sluaju u kojem se istraivana pojava
dogaa i sluaju u kojem se ona ne dogaa
specifinim ciljevima istraivanja.
zajednike sve okolnosti osim jedne, koja se
dogaa samo u prvom sluaju, ta jedna
OBJEKTIVNOST
Stupanj
nezavisnosti
rezultata okolnost u kojoj se razlikuju dva sluaja
(psihologijskog) mjerenja o razlikama u posljedica je, ili uzrok, ili neophodan dio
postupcima ispitivaa prilikom registracije i uzroka te pojave.
A
vrednovanja rezultata mjerenja. Odreuje se ABCDEFG BCDEFG
dakle 1
koreliranjem rezultata koje su dobili razliiti
a
ispitivai primjenjujui isti mjerni postupak na abcdefg bcdefg
POUZDANOST

istim ispitanicima. Iako se obino smatra

posebnom metrijskom karakteristikom, o. se
56

Metodologija

znanosti

KOMBINIRANA METODA SLAGANJA I RAZLIKE

Ako dva ili vie sluajeva u kojima se pojava
dogaa imaju samo jednu zajedniku
okolnost, a dva ili vie sluajeva u kojima se
ona ne dogaa nemaju nita zajedniko osim
odsutnosti te okolnosti, jedina okolnost u kojoj
se razlikuju dva skupa sluajeva je posljedica,
ili uzrok, ili neophodan dio uzroka pojave.
ABCD AEFG BCD EFG
A
dakle 1
abcd aefg bcd efg
a
METODA OSTATKA
Oduzmi od pojave onaj dio za koji je iz
prethodnih indukcija poznato da je posljedak
(konsekvens)
izvjesnih
uvjetaka
(antecedenata), i ostatak pojave posljedak je
preostalih uvjetaka.
ABCD B C D E
A
1 1 1 1 dakle 1
abcd b c d e
a
METODA POPRATNIH PROMJENA
Svaka pojava koja se mijenja na neki nain
uvijek kada se na neki poseban nain mijenja
neka druga pojava jest uzrok ili posljedica te
pojave, ili je povezana njom nekom
injeninom uzronou.
A1BCD A2BCD A3BCD
A
dakle 1
albcd a2bcd a3bcd
a
Na prvi pogled Millove induktivne metode
izgledaju jednostavne i pouzdane, no njih

seminar

pogaaju i vrlo jednostavni i uvjerljivi

prigovori. Naime, Mill govori o "dva ili vie
sluajeva pojave koju istraujemo i koje imaju
samo
jednu
zajedniku
okolnost",
"istraivanoj pojavi za sluaj svih zajednikih
okolnosti osim jedne", itd. No postoje li uistinu
pojave koje imaju samo jednu zajedniku
okolnost, ili pojave koje imaju sve zajednike
okolnosti osim jedne, itd? U stvarnosti je
gotovo nemogue upozoriti na pojave takve
vrste. Millove induktivne metode polaze od
injenica prikupljenih drugim metodama, a te
metode nisu nepogreive. Nadalje, Millove
induktivne metode kao dio induktivnog naina
zakljuivanja, pogada opi prigovor na
induktivno zakljuivanje, tj. pitanje: Budui da
se naelo indukcije temelji na pretpostavci
prema kojoj ono to vrijedi za neke lanove
skupine vrijedi za sve lanove te skupine
kako je mogue opravdati takvo hipotetiko
naelo?
S druge strane, Millove su induktivne metode
pomo pri uobliavanju moguih znanstvenih
hipoteza kojima tvrdimo uzrono-posljedinu
povezanost medu pojavama. Takoer
moramo izabrati: ili na podruju primijenjenih
znanosti nema nikakvih metoda istraivanja i
dokazivanja ili moramo napustiti strogi zahtjev
prema kojemu nas znanstvene metode nuno
vode u otkrie istine.

57