Professional Documents
Culture Documents
800 Godina Hilendara PDF
800 Godina Hilendara PDF
Ceo Atos je takav. Lavra i Vatoped, grki manastiri, jo su vei i puniji, sve
zajedno, to udno poluostrvo je muzej s predmetima koji ive u svojoj ivoj sredini a nisu
ni fosili ni mumije u naftalinu.
Put kojim se danas ide do tih dalekih muzeja je sledei: Trai se paso i dobije.
Trai se viza i ko je doeka taj i krene; eka se neki put veoma dugo; meutim, neki
studenti Amerikanci nisu uopte ostavljeni da ekaju, pokazali su samo pasoe i to je bilo
dovoljno.
Dug put
Od Soluna se do poetka Svete Gore putuje autobusom oko est sati. Stie se u
ribarsko selo Jerisos. Tu prestaju svi utvreni redovi vonje. Dan-dva vie ili manje, sve
zavisi od vremena. Jerisos se nalazi na poetku drugog poluostrva, tamo gde je ono
vezano sa kopnom. More je desno i levo, pa ako duva istoni vetar, onda je desno
zapadno more, zaklonjeno te njime ide barka. Ako, pak, duva vetar sa zapada, druga
jedna barka plovi istonom stranom poluostrva. Ako su bure velike, barke se uopte ne
usuuju da zaplove. Tada se eka ili se, po nudi, putuje jaui na samaru mazge.
Ako se ne ide pravo u Kareju ve pravo u Hilandar, onda je povoljno kad plovi
istona barka od Jerisosa do same hilandarske arsane pristanita. Ako se, pak, ide prvo
u Kareju, najpre se iz Jerisosa kolima prelazi na zapadnu stranu do malog pristana Tripiti,
pa odatle barkom do karejskog pristanita Dafnija. Od Dafnija se, na mazgama ili
peke, posle izlazi gore do Kareje. Najzad, moe se i sa strane prvo direktno u Hilandar,
ali onda treba izai u arsani manastira Zografa pa odatle dalje, preko brda, za jedno tri do
etiri sata, na leima mazge, do Hilandara. Barke su obini vei ribarski amci sa
motorom. Sedi se gore, u otvorenom amcu, na bilo emu. A na mazgama se vrlo
neugodno sedi, raskreenih nogu na irokim tvrdim drvenim samarima. Mazge gaze
sporo i put izgleda beskrajno dug.
Pod Hilandarom je ve predveerje. Velika gvoem okovana kapija. U svaki
manastir na Svetoj Gori dolazi se na isti nain. Portar vue za konope. Zvono negde
zvoni. Dolazi otac za strance. Pregleda papire i prema nahoenju vodi u kujnu ili u salon.
Posluenje. Slatko, lokum, rakija, kafa. Posle se tek razgleda i razgovara. U Hilandar se,
razume se, dolazi kao u svoj dom. uveno je gostoprimstvo Hilandaraca.
Prevozno sredstvo mazga
Bez dozvole policije za strance u Kareji, kojoj se posetilac mora obratiti lino, ni
u jednom se manastiru ne sme ostati due od jedne noi. Ka Kareji se dalje ide opet
mazgama preko vrleti ili neto od toga puta barkom. Obala je od Hilandara na tri
kilometra, i ako talasi suvie ne zapljuskuju alo, tu nailazi barka. Ako doe, ide se
njome do manastira Pantokratora (slatko, lokum, rakija, kafa) i opet na mazgama, uzbrdo,
jedno dva i po sata. U Kareju se stie pred vee. Varoica visoko u gori. Kao neka
prestonica Svete Gore (celo poluostrvo broji danas oko 2500 stanovnika-monaha). Retki
prolaznici ulicom, skoro sami monasi (Monasi-obuari, monasi-krojai). Tu svaki
manastir ima svoj konak. Svog predstavnika u optini, kao nekom parlamentu gde svaki
od 20 manastira ima svog poslanika. Iznad toga tela je Sveta epistasija, sa etiri
predstavnika etiri prva manastira Svete Gore: Lavre, Vatopeda, Ivirona i Hilandara. To
je vrhovna uprava. (Glavni peat, bez koga reenja ne vae, raseen je na etiri dela i
svaki epistat ima po jedan deo. Kad se sloe, spoje sva etiri dela i udare peat). Tu je
nekoliko duana odakle se manastiri snabdevaju (sva roba je bez carine). Ima i jedna
gostionica. Stranci odsedaju razume se, svaki u svom konaku. No tu je i ono glavno:
policija za strance. Ona dozvoljava bavljenje na Svetoj Gori, a Sveta epistasija daje
pismo-preporuku za posetu manastira. Kad se sve to dobije, uz plaanje izvesne takse
izgleda da se opet eka (a more se vidi daleko dole, beli se pena uz obalu, eka). Dok se
odobrenje policije ne dobije i ne saeka povoljno vreme (kako bi se izbegle mazge i
tegoban put preko vrleti i to vie iskoristila laica) ivi se u varoici.
U sredini je velika, dosta skromna crkva koji je dao ivopisati kralj Milutin. Tu je
i Isposnica Svetog Save. Mala crkva sa najstroim tipikom slube: veernja, ponona,
jutarnja i liturgija pet asova bez prekida. Sve slui jedan jedini ovek, isposnik; jede se
samo jednom dnevno i to posno, to znai bez zejtina, a samo se subotom i nedeljom ne
posti (nije retko da se pod najstroim postom razume nekuvano jelo, samo raskvaeno u
vodi). Tako je i Sveti Sava tu iveo i, kau, do drugih manastira i bos iao.
Najzad, kad se vidi da se tamo dole alom ne beli pena, sie se opet mazgama do
barke, kad ona naie (ako ne doe do podne, to znai da nee tog dana ni dolaziti). Na
laici je go dek. Otvor u sredini, valjda prvobitno za ribu, kao u svim barkama, roba,
koji dak cementa, majstori, trgovci, kalueri, masno gvozdeno bure sa naftom i motor
koji puke ali glavno je da je laa a ne mazga i da najzad vodi ka Hilandaru.
Sve je drugaije
Mnoge su od tih manastira srpski vladari i vlastela pomagali, gradili u njima i
ostavljali tragova, poznatih ve, i drugih, nauci jo nepoznatih. Samo, za sve treba
vremena i sree ili bar dobre volje. Na primer, u manastiru Esfigmenu, teko je doi do
povelje \ura Brankovia koji je tu na njoj naslikan sa enom i decom na izvanrednoj
minijaturi na pergamentu. NJen uvar je sluajno na putu, kljua trenutno nema...
U Hilandaru je sve to drukije. I njegov rizniar ima ime da se pohvali. Ugled,
pak, koji ovaj manastir uiva veoma je veliki. Kad se putuje s pratnjom jednoga monaha
iz Hilandara, sve ide lako i svuda je ovek najlepe primljen (inae kako bi se i
sporazumeo na jeziku na kome re ne i pokret glavom levo-desno znai da).
Jedne veeri se tako, najzad, pred zalazak sunca, stigne u osenenu dolinu
manastira. Zraci su jo na dalekim visokim borovima. Sa zalaskom se zakljuavaju
dvostruka vrata. Nou se vie ne otvaraju. Tiina. Za slubu se samo razlegne zvuk
klepala. Zvona zvone retko. Pa i nekada u dalekoj prolosti ona su bila retka.
Ponona zvona u Hilandaru to je veliki doivljaj, veliko uzbuenje: prvo se uju
dva srebrna tona, sitna, visoka. U ritmu koji je sve bri. Zatim upada postepeno itav hor.
Cela oktava, i najzad zabruji najdublji zvon. NJega zvonar udara tekom nonom
pedalom za koju je vezan lanac. Ceo karion onih srednjih izvodi udarcima leve ake po
jednoj arhainoj klavijaturi od konopaca. Desna ruka dri, povezana skroz, ona dva
najvia tona, tin-tan. uta svetlost fenjera. Rasplaeni brujanjem ster zelene bronze izleu
slepi mievi u plavu no. Mleni put iznad tamnih kiparisa. Kad zavri, zvonar ostaje
dugo na tekim konopcima prastare naprave, zadihan. Sve je to jedan zaista veliki
doivljaj.
ALEKSANDAR DEROKO
-----------
je Sveti Sava i to, da uspenom irenju hrianske prosvete meu Srbima mnogo smeta,
to u OtaDbini njihovoj ima malo pravoslavnih episkopa, pa i ti su podvlaeni bili
pogrenoj Ohridskoj Arhiepis-kopiji, koja je u to doba bila jo pod vlau Srbiji
neprijateljski rasploenih epirskih despota.
Samostalnost Proslavne Srpske Crkve. - Za desetogodinjeg boravka i rada u
Srbiji Sveti Sava je prilino uspeo, da svoj narod podigne u duhu hrianskom i utvrdi u
Pravoslavlju. On je ujedno, svojim vanrednim diplomatskim i dravnikim
sposobnostima, mnogo pomogao i bratu svome Stefanu, da se rei raznih neprijatelja i
sretno posvrava razne politike poslove. Za dobro OtaDbine svoje i naroda svoga nije
Sava prezao ni od najteih poslova. Dobivene tekovine valjalo je sada uvrstiti, pa da se
ivot Crkve i naroda to bolje razvijati moe. I Sava se brzo rei, da upotrebi prilike
vremena i izvede jedno veliko delo, koje e biti od neocenjive koristi za ceo Srpski Narod
sviju vremena.
Zbog nesporazuma sa Stefanom otiao je Sava oko 1217. u Hilandar. Tu je ostao
neko vreme i poeo se spremati za veliki posao. A kada je sve kako valja priredio otide, s
odobrenjem Stefanovim, traiti nekoliko kaluera svojih, u maloazijski grad Nikeju. Tada
se tamo nalazila prestonica vizantijskoga cara i carigradskoga patrijarha, od kako su
Latini Carigradom ovladali (1204). Prispevi u Nikeju Sava mudro izvesti cara i
patrijarha o opasnostima to prete Pravoslavlju u Srbiji od Rimokatolitva, koje naturuju
Srbima ne samo pape iz Rima, nego i Latini iz Carigrada i Bugarske, a Maari iz
Ugarske, i onda ih zamoli, da Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi u Rakoj priznadu
samostalnost, kako bi to bolje mogla utvrditi se i svima neprijateljima odoleti. Vizantijski car Teodor Laskar i patrijarh Manojlo I i sami behu u vrlo tekim politikim i
crkvenim prilikama, te su trebali tako ugledne prijatelje, kao to behu Sava i brat mu
Stefan. Stoga pristadoe na molbu Savinu, ali prvo pokuae da samo deliminu
samostalnost dadu Srpskoj Crkvi. No Sava im razborito predstavi sve opasnosti od te
polovnosti i oni najposle pristadoe, da srpskog arhiepiskopa u budue postavljaju u
posveuju sami srpski episkopi, bez ikakva uticaja carigradskoga patrijarha ili ohridskoga
arhiepiskopa. Tako pravoslavna Srpska Crkva dobi potpunu samostalnost i patrijarh
Manojlo, sa prisutnim grkim episkopima rukopoloi Savu za episkopa i proizvede ga
odmah za prvoga srpskog arhiepiskopa, a neke njegove pratioce posvetie za nove srpske
episkope 1219. Protiv toga protestovao je ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan, pod
ijom je vlau dotle bila sva pravoslavna Srpska Crkva. Ali i Srbi i Nikejci nisu se na to
mnogo obazirali: jedno to je on bio u dravi Stefanova protivnika despota epirskog, a
drugo to su carigradski vaseljenski patrijarsi u to doba, kao i ranije, smatrani vrhovnim
duhovnim stareinama i nad ohridskim arhiepiskopima.
Svrivi sretno ovaj veliki i dobro smiljeni posao povratio se Sava iz Nikeje u
Hilandar. Tu i u Solunu zadra se neko vreme, radi nabavke prevoda i prepisa knjiga i
ostalih crkvenih potreba, pa se onda vrati u Srbiju sa posveenim episkopima i drugim
odlinim kaluerima, koji e mu biti pomonici u velikom i tekom poslu ureenja nove
samostalne arhiepiskopije u dravi brata mu Stefana. - U Srbiji doekae ga s najveom
radou i on odmah pristupi svome zadatku smiljeno i odluno. Pre svega, u govoru sa
Stefanom i vlastelom srpskom, osnova nekoliko novih episkopija i podeli celu dravu na
devet vladianstava: sedam u Rakoj, (Ras, Toplica, Moravica, Dabar, Budimlje, Hvosno,
Prizren), a po jednu u Zeti (na Prevlaci kod Kotora) i Zahumlju (kod Stona na Peljecu).
Za sedite arhiepiskopa izabra manastir iu, koji ba u to doba dovri brat mu Stefan sa
sinom Radoslavom. Sve episkopije bile su isprva u manastirima, jer je gradova onda bilo
malo, a docnije su neki manastiri dobili naroitu povlasticu, da u njima ne smeju biti
episkopske stolice. Episkopije razdelio je Sava na protopopijate, a ove na parohije nurije. A iljui nove episkope, same Srbe, protopope i svetenike, u odreena im mesta i
krajeve uio ih je oinski: da narodu revnosno propovedaju jevanelje i vredno slue
slubu Boju na srpsko-slovenskom jeziku; da krivoverstvo i ostatke mnogobotva
iskorenjuju, a narod utvruju u svima hrianskim vrlinama. Svaki episkop dobio je tada
najnunije crkvene knjige u dobrom overenom prepisu, a svetenstvo po parohijama
moralo je iz njih prepisivati ili prema njima ispravljati svoje stare knjige. A da se
hrianska prosveta to dublje u narod rairi podigao je Sveti Sava na sve strane crkve i
starao se za spremanje buduih svetenika i uitelja narodnih. Jo je uputio brata svoga
Stefana, da izda i neke nune propise za hrianski ivot naroda svoga.
Tako je eto taj veliki jerarh i rodoljub srpski, a uz to redak dravnik i organizator,
svojim paljivim, razboritim i neumornim radom izveo Srpsku Crkvu iz neprestanoga
lutanja od Istoka-Zapadu i od Zapada-Istoku; ustalio je i konano utvrdio Pravoslavlje
meu Srbima u dravi Nemanjia; a udarivi zdrav osnov ureenju crkvenom, uinio je
Crkvu vrlo snanim iniocem u razvitku srpske dravne moi. Srpska Crkva i drava
behu od tada uvek u najlepoj i najtenjoj vezi, radei udruenim silama na narodnoj
prosveti i napretku.
RADOSLAV M. GRUJI
''''''''''''''
duboko je
u peini
u pei
vrati se
pazi na svom putu
dri se rei
Miodrag Pavlovi
--------------Koveg Vizantije
Brodom Adelfi Rodokalakis, po udljivome moru, krenusmo od Dafnea prema novom
hilandarskom pristanitu. Kod zografske arsane jedan od brae Rodokalakis objasni da se
ne sme pristati na odreditu. Treba ovde iskakati, samo brzo, i samo onda kad brod
kljunom dodirne mol.
Poe manevrisanje i drama iskrcavanja praena preglasnom jekom mornarskih uputstava.
Nekoliko grkih monaha spretno iskoi, a onda se jedan putnik, postariji, odvoji od
opasno izdignutog kljuna i poe da pada. Dah nam je zastao dok smo gledali kako
pomamni talas gura brod, silovito, prema padajuem oveku: ve smo ga videli
smrskanog izmeu betona i elika. Ali povukoe ga na obalu i kljun tresnu o beton, tamo
gde se, sekund ranije on nalazio. Kalueri se prekrstie, svi do jednoga, i injahu to sve
dok se poslednji putnik ne dohvati obale.
Dugaka kolona hilandarskih gostiju, meu kojima behu najbrojniji grki monasi, krenu
obalom, prema Jovanjici. Hodali smo ustro, osvrui se povremeno da vidimo vrh Atosa
izdignut iznad oblaka. Znam da se ponekad, u mrklim noima, prema tom vrhu upuuju
kalueri koji bi hteli da osvanu na visini od 2033 metra i da odatle posmatraju izlazak
Sunca. Tako se radilo odvajkada. Istina, kolone prema Atosu bile su due onda kada je na
Svetoj Gori boravilo osam hiljada monaha. Sada ih u tri slovenska manastira ima po
dvadeset i nekoliko, u grkim neto vie. Bie da ih u svih dvadeset manastira, u
karejskim konacima i isposnicama, u skitovima i u pustinji, tamo na Karulji, ima hiljadu i
dve stotine.
U pustinji, na Karulji, ive i nai ljudi: otac Justin, zatim otac Stefan, koga smatraju
jurodivim, i mladi otac Simeon, rodom iz Prievia kod Valjeva. U mirskom ivotu
Simeon je bio gastarbajter, privremeni Parizlija. Zavoleo je u Francuskoj mete
velegrada, a onda se u njemu napreac prelomilo. Poeleo je, neodoljivo, da ode u neku
pravoslavnu crkvu i tada poinje njegov novi put. U svetogorskoj pustinji naao je
ispovednika i oca u starcu Serafimu. Nedavno je ovaj znameniti Rus umro, preselio se, a
monahu Simeonu, takorei pred sam rastanak sa ovim svetom, dao veliku shimu: to je
poslednji postrig u ivotu kaluera. Iza njega dolaze najvea odricanja.
Video sam oca Simeona u Dafnima i kratko razgovarao s njim. Sav skruen, pokazivao je
spremnost da pria samo o duhovniku koga je izgubio.
U Jovanjici, hilandarskom pristanitu, doekae nas vozai u traktoru i jednom niskom
terenskom vozilu. Krenusmo uzanim i raskvaenim putem koji je nedavno proseen
preko Svete Gore. Otac Mitrofan objanjava da put mora ostati bez asfalta i betona.
Bratija e jedino pristati da se put kaldrmie ili da se polije tenou koja stvrdnjava
zemlju. Odriui se asfalta i udobnosti prevoza, bratija zna ta gubi a ta dobija. Zimi je
tee stii odavde do Soluna nego od Atine do Sidneja. Ali Sveta Gora tako ostaje Sveta
Gora, zemlja zaustavljenog vremena.
Telefon koji smo videli u Kareji, u hilandarskom konaku, telefon starinski, muzejski,
naziva se nunim zlom. I ova vozila, koja su zamenila mule, jesu nuno zlo. Otac
Nikanor Savi, proiguman Hilandara, jedva je smirio mlade monahe kad se pre nekoliko
godina u hilandarskoj avliji pojavio Dip. A smirio ih je tako to je Dip stavio pod
klju, iza tekih vrata, kao hapenika.
Vonja kratkim drumom (osamnaest kilometara) potraja, dakle, dugo. Saznadosmo uz put
da ogromna prostranstva prekrivena rastinjem i vlagom, sve to vidimo okolo, pripada
Hilandaru. To je najbogatiji manastir na Svetoj Gori. Ima 800 hektara zemlje izmeu
jedne i druge svetogorske obale. Ima jednu treinu nekretnina u Kareji. Ima kuu u
Solunu, onaj metoh u Kakovu, 1500 hektara ume i u njoj crkvicu posveenu
ivonosnom Istoniku.
italac koji se zaudio nad upravo zapisanim injenicama mora znati da je Hilandar bio
mezimac srpskih vladara; da su, uostalom, u petnaestom veku, mnogi svetogorski
manastiri pripadali Srbima.
Zna se da je Radi Postupovi, oblasni knez u dravi ura Brankovia, obnovio
manastir Konstamonit i napisao za njega ktitorski tipik.
Dalje, Simonopetra je delo despota Jovana Ugljee. Nema mnogo podataka o gradnji
(manastir je triput zahvatan plamenom), ali sauvan je prepis Ugljeine povelje.
Grki istoriar Mamalakis navodi da su se igumani Ksiropotama, Filoteja i Karakala
potpisivali srpskim pismom. U Svetom Pavlu je naeno dvadeset srpskih povelja, u
Velikoj Lavri jedanaest. I ko zna ta e se jo nai u Velikoj Lavri, jedinome manastiru
koji nije goreo. Nedavno je Andrija Jakovljevi, muzikolog rodom iz Arilja, zaposlen u
solunskom Institutu za snimanje i ispitivanje rukopisa Svete Gore, u Velikoj Lavri naao
najstariji slovenski muziki spis.
Rekoe mi da u u Hilandaru, moda, videti Andriju Jakovljevia. Upisah njegovo ime u
pokislu belenicu.
Saznadoh da na ogromnom hilandarskom imanju svaki monah ima dva-tri posluanja.
Novac od zakupa i ostali manastirski prihodi nisu dovoljni za nune radove na
manastirskim zgradama. Neto para stie od prilonika iz celog sveta, od poklona i
zavetanja. Grka drava ini koliko moe. Iz Jugoslavije, iz buDeta Republike Srbije,
takoe stie pomo. I sve je to malo za zatitu onoga to se u Hilandaru zatititi mora. Da
je vie monaha, vajkaju se Hilandarci, bilo bi sve lake i poslovi bi se odvijali bre.
U doba najveeg procvata, posle turskih osvajanja, Hilandar je imao dvesta kaluera.
Onda se menjalo stanje, kako kad, nabolje i nagore.
Istorija zna i onaj period kad Srba na Svetoj Gori gotovo i nije bilo. Jedno vreme, u HH
veku, Hilandar su drali Bugari. Tanjile su se veze sa Srbijom, osipao se srpski deo
bratstva i na kraju je u manastiru, meu mnoinom bugarskih kaluera, ostao jedan Srbin,
sam samcit.
Sada u Hilandaru ima dvadeset tri kaluera i jedan iskuenik. Prvi meu njima je
proiguman Nikanor Savi. Ostala imena ulaze u moju belenicu ovim redom: proiguman
Mojsije orovi, starci Pavle Lazi, Arsenije Jovanovi, Mitrofan Miuli i Simeon
Andri, proiguman Hrizostom Stoli, jeromonasi Grigorije Markovi, Zosima Vuki,
10
11
Neprimetno, nizvode nas u pakao. Ve smo blizu bezdana, visoko gore podigla su
se nebesa. Put nam se, izgleda, blii kraju. I zato igara, igara nam treba! Uivanja nam
dajte, smeha razuzdanog i pijanog pira! Da pehar svoj ispijemo do dna. to bude buka
vea, manje e se uti tiina. A u njoj oseamo kako nam zamire dua, od olovne boje
vene smrti. Bie nam se rasipa. Ostaje nam samo ilovaa tela. U stvar se nezadrivo
pretvaramo. ivi se sahranjujemo. I nita nije bolnije od buenja iz omamljujuih varki
vremena tano u sreditu venosti! Stoga, hitajmo to dalje od sebe! Otisnimo se u
duboki zaborav! Spavajmo otvorenih oiju u ravnodunom snu. Jer, nakazu koju smo
izrodili ne mogu umilostiviti vie ni nae suze.
Umesto nas, plae Hristos. Na svet i Boga povezuju jo samo lestvice suza,
kojima se penju druge suze (parafraza na tekst Emila Siorana, Suze i sveci, Novi Sad,
1989). Suze koje lije Hristos nae su suze. Gospode, smiluj se na nas. Ne gnuaj se. Ne
odbaci. U svom duhu snano nas prizovi. Na nama pokai udo ogromne ljubavi svoje.
Daj nam snage za pokajanje. Da moemo da oprostimo. Drugima i sebi. I imaj milosti za
one u kojima vie nema ta da mre.
Vrata spasa
Znaci vremena nas opominju, no mi nimalo za to ne hajemo. emu takva
patetinost? Biblijske bajkovite prie o venoj borbi dobra i zla? Standardni apokaliptini
prizori? Mitske predrasude? Mi danas ovde stojimo vrsto na zemlji spaljenoj mrnjom, i
ne osvremo se na nebo. Priklonimo se realnosti i propisanim pravilima igre, kao sav
normalan svet. Konano uzmimo na sebe svetski znamen.
Hiljadu devetsto devedeset osma godina. Osamsto godina Hilandara i 777 godina
svetosavskog zaveta, kojim je na Saboru u ii na Spasovdan srpska zajednica
proglaena ivom samo ako joj je na elu Sveta Trojica. Tada su se Sveti Sava, skuptina
srpskih uglednika i svetenstvo zavetovali Hristu da nikada nee odstupiti od prave vere
(re je o pravoslavnoj veri, definisanoj u Simvolu vere i na sedam svetih vaseljenskih
sabora), po kojoj je zajednica meu ljudima duboka i istinska tek kad je stvara sam Bog,
tj. ako je to zajednica ljudi sa Bogom. A ako pak nisu u zajednici sa Hristom, onda meu
njima nema zajednice pa ma koliko vrsta, velika i vojniki snana ta drava bila. Je li to
opomena? Samo sluajnost? Simbol nae sudbine? Ponuena milost? Otvaraju li se to
sada za nas nebeske dveri da ubegnemo iz ovog pakla?
Ako ovo shvatimo i prihvatimo, saberemo se iznutra, pouku iz svega to se dosad
zbilo izvuemo, u ludom trku pred ambisom zaustavimo. Straan jeste na pad, ali je
mnogo stranije ako se posle njega ne podignemo! Vaskrsenje je dolo posle Golgote.
Silazak iz
zaustavljenog vremena
Narode moj, nekada veliki, gde si? Trgni se iz komarnog sna, ustani sa
samrtnike postelje, izbegni avetima, oteraj demone i poi u Hilandar. Jer ako je uistinu
smisao jednog naroda da otkrije bar jedno Boje svojstvo, nasluti jedno NJegovo tajno
Lice, onda je Hilandar zasigurno srpski doivljaj boanskog. Na njemu se zato i ivi o
duhu, a ne o hlebu. Zato nije udno to je ba Hilandar uvar duhovnog blaga Srba i
neprekidno svedoanstvo njihovog postojanja. Tamo, usred plave vode pod plavetnim
nebeskim svodom, kuca srce Srbije. U monakoj zemlji posveenoj Presvetoj Bogorodici,
gde ga je davno smestila promisao, ivi i moli se za sve nas. Nikada nisam bila u
Hilandaru. Moj Hilandar je uvek u meni. Srpski nebeski grad. Majka Boja mi u snu
12
svake noi dodirne neno postelju i zamiriu rue iz njenog vrta, kad izgovorim prve rei:
Svemilostiva...
Zablista tada u sobi svom svojom devianskom lepotom moj Hilandar, zastane
samo na tren, a potom se izgubi put tamnog beogradskog neba. Iz ljubavi prema nama
Sveti Sava, svetogorski tihovnik, esto kriom silazi iz zemlje zaustavljenog vremena i
kuca na vrata naih srca. Da zavaene i razdvojene opet izmiri i spoji. Svojom
hristolikom duom da upali plamen vere u nama i povede nas putem duhovne obnove i
preporoda. Da podri i okrepi sve koji veruju u silu krsta i izgaraju vatrom neugasle
Hristove ljubavi.
Narode moj, priviknut na stid, stresi sa sebe strah i podigni se. Ova zemlja
zasaena je Hilandarom, a klica njegova u tiini samo eka da nikne. Sami smo sebe
izgnali iz Hilandara i sami sebe u pustoi izgnanstva doekali. Sami emo se u njega i
vratiti. Svaka je crkva na Hilandar. Strpljivo nas eka u plamenu svake votanice, mirisu
tamjana, svetlosti ikona, aneoskim horovima to bruje kroz crkvena zvona, u udesnoj
opojnoj tekuini LJubavi to nam dotie iz due vaseljene. Uzmimo svoj krst i zaputimo
se u Hilandar. Prepoznaemo jasno put koji vodi do njega, spaziemo vrata spasa kad
zaronimo u molitvenu reku koja izvire iz naih srca i beumno se uliva pred nebeski oltar.
Otkrivenje zaboravljene Rei
Sklopimo ruke u molitvu, pustimo srce da samo osea, sav bol iz sebe isplaimo,
iskrom boanskom saeimo mrnju i gnusobu kojom smo otrovani, tasom ljubavi
izmerimo svoje misli i dela, oprostimo svima koji su nas povredili, za oprotaj zamolimo
sve koje nismo voleli, pokajmo se, i s uzdahom olakanja kao deca krotko pred Hrista
stanimo. Uimo u reku ivota. Napijmo se na njenom izvoru da nama poteku opet ivotni
sokovi. Otkriemo iznova davno zaboravljenu Re iz koje smo postali. Tada e odjednom
nestati svet izokrenut u ogledalu prividnog ivota i ieznue sve ono to moda i nije
stvarno bilo. Sve e stati ili tek otpoeti. Projavie se nenadano svet osenen znamenom
Krsta, u kojem e se videti ono to se nikad videlo nije. Pokazae se moguim, sve to
smo smatrali za nemogue. Nestae tragine podele u nama i oko nas. Pomirie se rtve i
Delati. Sve to je razdeljeno, u ljubavi e se opet spojiti. Ugledaemo prave mirotvorce
i zaudiemo se.
Na put do Hilandara posut je trnjem. Ogromnim linim trudom, samoodricanjem
i samokontrolom. Savlaivanjem tekih iskuenja. Pod teretom krsta mnogi e zauvek
pasti. Neki e i proi. A samo duhovno najpribraniji i najjai stii e do vrata spasa. Ali,
ako na tom putu ak i nestanemo, nee nam se zatrti ime i ugasiti ognjite! Hilandar u
naem srcu vaskrsnue nas!
Ako pak ostanemo ovakvi kakvi jesmo, ne promenimo nita u sebi, prepustimo se
svom dosadanjem trivijalnom ivotu i letarginom snu, izdrimo do kraja u ulozi stranca
u sopstvenom ivljenju, prepustimo se beslovesno vihorima da nas nose kako hoe,
moraemo da se u linoj i kolektivnoj sudbini suoimo s uincima jednog od osnovnih
duhovnih zakona na kome funkcionie itav kosmos. Zakonom setve i etve. Drugaije
reeno, nastavimo li da sejemo kao i do sada, neemo jo zadugo uspeti da izbegavamo
plodove odgovarajue etve. A ona e, zasigurno, biti krvavija i od najstranijih vizija
apokalipse!
GORDANA IVKOVI
----------
13
14
saznaje, bude praen naom utrnulou koja preti da svaki deo naeg tela otpusti na
njegovu stranu. Ali kad nas ostave misli i oseanja (u tome i jeste najdublja usamljenost)
odjednom oko pokuava da na svoju preslicu namota strune naeg bia. Svetlosti to
dopiru do mene su kao vetrovi koji podstiu i diu jarbole moga bia. Svetlosti dolaze sa
raznih strana, sa morske puine, levo i desno i iza litica Atosa, preko borovih grana i
preko udolina spremnih da zabruje ptijim krikom ili suvie reitim udaranjem zvona.
Svetlost to dopire sa raznih strana postaje neto gotovo nerukotvoreno, poslano
samotniku da primi neko drugo znaenje, moda ne i velelepno, ali izmaklo tunom
okrilju zemne patnje.
Bilo bi ovo poluostrvo obeana zemlja epifanija, nizija, svetih ukazanja, da ih nije
ve toliko ovuda prolo, zasijalo, prosvetlilo i posvetilo koga je trebalo. Nastala je tiina;
utiali su se glasovi koji iskuavaju i spasavaju. Odjeci ne dobacuju vie iz jedne doline u
drugu, ostaju pod kupolama i u kulama. Ovde gde su se tokom hiljadugodinjih postova
pojeli tovari riba, preostala je, zavladala, riblja uutalost, i tiho slanje znakova. ak bih
rekao, ribu ovde ne moe niko da nadgovori, nadglasa nasred usukanog kopna. NJena je
utihnulost merilo ta je primerena reitost. Kao to, uverio sam se, zloinitelji mogu i
moraju da potroe svoje demone, tako i dobroinitelji troe, istanjuju svoje dobre duhove
to ih prate sedei im na desnom ramenu, svetlei na vrhu lobanje, pozivajui iz krune
nekog preostalog, zrelog drveta. Prevlast duha se time nije umanjila, ovde, gde su se
odigrale sve drame to ih je duhovni zaplet mogao smisliti. Ali kao da su poela
prebrojavanja, svoenja rauna, sve dobre i loe pomisli izmerene su na terazijama
pravde koja linost potuje, prata joj, zaboravlja na nju takorei i onda je iznenada, kao
iz zasede, svetlou obasja.
Priroda - na ispovednik
Dan-dva po dospeu u monaku republiku ve sam osetio lakou due, kao da se
ona pomeala s pticama i poela sa njima da leti. Svakodnevni ivot sa uenjem
posveenja odmah, gotovo prerano, izaziva promene kojima se ovek raduje i pita se da li
je to zbog drutva u kome se kree i zbog razgovora koje vodi, zbog crkve koju dan i no
gleda konaei (recimo) u Hilandaru, ili je to svestrano dejstvo okolne prirode i neba
naviknutog da pomae iskuenike i hodoasnike. Malo ko od monaha govori o prirodi i
zranosti podneblja ili o brigama koje neizbeno prate svakodnevicu manastira i
ustrojstvo njegovog ivota pod okriljem karejskog protata i policije grke republike. Bie
da nas novi poloaj u kojem smo napustili stare zabrinutosti, a nove jo nismo preuzeli,
ispunjava oseanjem da smo se ve oistili od zemnog tereta i da smo nali onaj deo
svoje due koji nikada nije bio obuzet mehanizmom telesnih strasti, stradanja i
ponesenosti. No ako se dua ovde vrlo brzo po dolasku pone otiskivati u visine, ona se
svakako oslanja i na prizore koje nudi priroda, njeni jutarnji i veernji vidici, pokreti
morskog fluida i kolosa vetrova. Verujem da prirodne sile imaju svoj udeo u poetnom
preporaanju due. Jer postoje ne samo vidljiva i nevidljiva bia, odnosno, u svakom
ivom biu njegov vidljiv i nevidljiv deo, nego verujem, i u prirodi postoji neto prirodno
- nevidljivo, to nas okruuje, deluje na nas da nas privue nekoj sablazni ili da nas od nje
oslobodi, da nas uznemiri ili da nae mirovanje uvrsti, zatiti, podupre neopipljivim
kamenom stancem na koji se penjemo. Priroda je takoe na ispovednik i saveznik naeg
duhovnog oca, najvie ovde, pod planinom Atosom, inae ne bi davni vajkadanji
iskuenici izabrali ba ovaj prst zemlje da se od zemaljske tegobe i neprovidnosti
oslobode.
15
16
pljakae, kako drukije nego ranjavajui ih, ili ubijajui? Trebalo je zatim ii na daleke
pute u pronju, ak do Baltikog mora i do severnih ruskih jezera, i posle ono izmoljeno
preneti putevima, mimo drumskih razbojnika i drugih demonskih zavoenja. Ne proizlazi
li iz toga misao da svako treba da se zavue i skloni i moli tamo gde se zatekao i s onim
koji mu se naao u blizini, jer sudnje vreme samo to nije odkrinulo vrata svoje sudbine i
za zidanje velikih zdanja namenjenih monakom okupljanju nema vie vremena?
Misao Svetogoraca, sva okrenuta uzvienoj onostranosti i optenju sa najveom
tajnom, onim to je boansko, na razliite naine upuena je takoe da se svakodnevno
dotie konkretnog, koje se ulima opaa, bilo da tu predmetnost ula opaaju i koriste
kao podsticaj za bolje predstavljanje i posredovanje najudaljenijeg i nezamislivog koliko
i neiskazivog, ili da prema tom ulnom svetu neguju odbojnost. Jedna vrsta odbijanja
ulnog jeste odnos prema hrani, post, koji se potuje sa strogou kad su periodi posta.
No u svom podvigu, napredujui ka velikoj monakoj shimni, neki kalueri prave
posebne zavete, tako da se obavezuju na post do kraja ivota, ne mrse ni Uskrs, kad se po
obiaju jede jagnjee peenje, u znak radosti zbog Vaskrsenja Gospodnjeg.
Postovi
Prilikom prvog dolaska u Hilandar doiveli smo i prave gozbe: uz vrsno crno vino
jeli smo odlino spremljenog zeca i pre toga sjajo pripremljenu hobotnicu, tek ulovljenu.
Sledeih dana bilo je riba u izobilju. Prilikom drugog dolaska gozbe se nisu ponovile, pa
ni odlina vina. Mislim da je podrumarstvo bilo zaputeno, a reim individualnog
podvinitva uinio je da je manastir ostao bez dobrog kuvara. Otac Nikanor i jo jedan
kaluer za zajednikom trpezom jeli su ribu na Uskrs, a vei deo idioritmikih kaluera
se nije ni pojavio za rukom. Sluali smo i o drugim zavetima strogog posta: otac S., na
primer, imao je zavet o kojem su priali drugi kalueri, da jede samo hranu koja se nije
dotakla ognja. Tako je jeo pasulj koji je danima stajao u vodi da omeka, jer nee biti
kuvan. Sve to je jeo bilo je dakle presno kao da je postojala potreba da se vrati vrlo
primitivnom nainu ishrane iz vremena kada Prometej jo nije bio podario vatru ljudima.
Tako je hrana, da bi omoguila potpuno duhovno osloboenje podvinika, postajala
neopisivo konkretna, tvrda, oteivala stomak jer je bila praktino nesvarljiva. Ipak,
prialo se kako otac S. gotovo svakog dana prasne, bilo u sobi za prijem ili u nekom od
hodnika, ako ne i u svojoj keliji. A koa njegovog lica bila je kao ljuska belog pasulja.
Dijete-postovi bili su ne samo neshvatljivo strogi, nego je postojao i paralelan zavet da
niko ne sme da sazna na ta se monah zavetovao, inae zavet nee imati svoje
blagotvorno dejstvo. Kako se to moglo sakriti? Vraanje sirovoj hrani, prava
antropoloka regresija, muan korak unazad, raspinje ovekovo bie iznutra. No koliko
smo mi daleko od sirove hrane, i od njene antropologije?
Iz grobova i telesnih ostataka onih koji su se posvetili, esto izbija mirisna
tenost, nasuprot zadahu trulei koja se deava telima preminulih. Tako je sv. Simeon,
osniva nemanjike srpske drave, bio Simeon Mirotoivi. Pored toga, iz njegovog tela
izrasla je loza koja i danas postoji i donosi plodove od kojih se moe nainiti priesno
vino. Sava Nemanji, sveti Sava, pronosi sam, svojim imenom i reju, miris svetosti koji
se osea do danas, bilo da gledamo njegov lik na nekoj zidnoj slici, ili da itamo rei
njegove. Isto toliko na svetost mirie ono to su o Savi pisali Teodosije Hilandarac i
Domentijan. I kao to to biva, pokuava se ta duhovna mirotoivost uiniti
primamljivom: sveti Sava se unosi u pripovetke sa sadrajima drevnih, prehrianskih
17
legendi, zamilja se kao uesnik istorijskih dogaaja, prethodnik vojski uoi velikih
bitaka, biva naslikan kao prosvetitelj, narodni uitelj, iscelitelj i uteitelj.
Sveti Sava za uzor
Dok hodimo putanjama Svete Gore, sveti Sava se neminovno ukazuje na
raskrima, monasi govore o njemu kao da su jue sa njim razgovarali. Ponekad se vidi u
nekom amcu kako plovi po talasima Egejskog mora i neto pokazuje rukama, nama ili
nekim drugim grenicima. Ili tamo prema svetoj planini, na ijem se obronku moe dobro
zamisliti Hristovo preobraenje iz telesnosti neprovidne u onu telesnost providnu i
svetleu, prividi se sveti na meu uenicima koji su pali niice ka zemlji pred ovim
prizorom vrhovne tajnovitosti.
O naem Savi znaju svi manastiri ove monake republike, pamte se njegovi
darovi i podvizi, meu naim licima ponavljaju se njegove rei i potuju propisi o
monakom ponaanju koje je on u na drevni jezik pretoio. Pamte se i uzimaju za uzor
njegove molitve i njegova uzviena i skrivena utanja. Ono o emu se ne govori, ili to se
jedva pominje, to je Savin odlazak iz Svete Gore, posle posveenosti u strogost monakih
shema, u kojoj je bio nenadmaan, kako predanje veli. Zna se: od monaha je postao
dravnik i uinio ono to niko drugi umesto njega ne bi mogao da postigne: osnovao je
samostalnu srpsku crkvu sa vizantijskim blagoslovom. Ali dravnike brige svetiteljeve
nisu time bile prestale. Dok je odlaskom na sveta mesta u Palestini izvravao sebi davno
zadati zavet, u srpskoj zemlji je rukopoloio jereje, pomagao u podizanju novih crkava i
oivljavao temelje starih, i nastojao je da mirenjem brae i kasnije mirenjem brae meu
sinovima pomogne uvrenju srpske dravnosti i njenog ugleda. No tu je morao da se
osvedoi da izmeu svete istorije i one mirske, svetske, isto ljudske istorije, postoji
rastojanje, razmak koji se jedva ponekad moe smanjiti, premostiti. Dravnoj istoriji
kneevskih i kraljevskih razmirica blagoslovi samo retko i nakratko pomau.
I to je misao koja se tokom hodanja po Svetoj Gori sama od sebe javi: da li se
ovaj plahoviti, energini svetac vajkao to je napustio svetogorske elije i molalnice? Da
li je verovao da se dravni ivot kao i ivot naroda u celini moe nai na putevima
svetosti? Ili je uo glas koji mu je govorio da se razlika izmeu mirskog i posveenog
ivota ne sme proglasiti za potpunu i nepremostivu, da se odgovornost, kojoj se svetac na
jednoj strani obea, neminovno prenosi i na drugu stranu, nad kojom se stalno nadnosi
senka Kneza Tame i njegovih pomonika? Sa tom dilemom ostavio je svetac svoju crkvu
i narod svog jezika da hoda kroz vreme u punoj neizvesnosti, u kojoj su i njegovi smrtni
ostaci tako nepotrebno i sasvim bukvalno na lomai izgoreli. Ali miris njegove svetosti je
nestao iznad vonja na ugarak, pepeo i na tua proklinjanja.
MIODRAG PAVLOVI
-------Osamsto godina bdenja
U takve vrednosti duhovne kulture koja spaja ljudsko i boansko, antropocentrino i
teocentrino, nesumnjivo da spada uzvieno iskustvo Hilandara, iskustvo jedne velike
kulture otvoreno spoljnom svetu, ali koje je izraz dubine stvaralakog unutranjeg sveta.
Srpski manastir Hilandar vieznaajan je po tokovima duhovnog ivota i to mnogoglasje
18
19
Po monakom postrigu Rastko je svetovno ime zamenio monakim Sava. Monah Sava
bio je prvo, u onda ruskom manastiru Rusik (sve do poetka 16. veka na Svetoj gori bilo
je oko 300 manastirskih zajednica), a zatim Vatopedu. Jo 1191. Kada je stigao na Atos,
Sveti Sava je razmiljao o izgradnji srpskog manastira na tlu zemlje koja je po predanju
pripadala Bogorodici. Na Blagovesti, 25. marta 1196. Nemanja se na dravnom saboru
odrekao prestola i sutradan on, kao monah Simeon, ue u bratstvo manastira Studenice a
ena mu Ana zamonaila se pod imenom Anastasija i ula u sestrinstvo manastira Svete
Bogorodice (u Topolici). Ve 1197. Simeon Nemanja, nekadanji monik od koga je
drhtala Vizantija, i sin mu Sava zajedno se podviu u Svetoj gori a 1198. osnivaju srpski
manastir Hilandar.
Monaki ivot
Nemanjina i Savina zadubina poela je da se gradi im je car Aleksije III izdao
hrisovulju 1198, po kojoj se ostaci zaputenog grkog manastira Hilandar i ostalih
manastira u Milejama imaju dati Srbima na poklon veni. Car Aleksije 1199. izdaje i
zlatopeatni sigilij kojim Hilandaru ustupa i stari zaputeni manastir Zig. Ve oko 1200.
godine srpski manastir Hilandar, nastao na ruevinama, bio je izgraen; manastir je
dobrim delom liio sadanjem arhitektonskom izgledu Hilandara. Slino ostalim
svetogorskim manastirima, obzidana je tvrava u obliku prstena iz dva razloga: da
debelim zidovima (u kojima su brojne kelije za monahe) bude sigurnost manastiru od
razbojnika a da svojim krunim izgledom svedoi simbolino o duhu sveceline. U sklopu
debelih zidova izgraene su i pratee zgrade neophodne manastiru: dva pirga (kule za
osmatranje): Svetog Save i Sv. ora, bolnica, kuhinje, trpezarije, pekara, gostinske sobe
(ksenodohion) itd. Unutar bedema sazidana je crkvica posveena Vavedenju presvete
Bogorodice. U ovome manastiru ivelo je u opteiu desetak kaluera na elu sa prvim
hilandarskim igumanom Metodijem.
Od ID veka u Svetoj gori prisutna su dva tipika monakog ivota: anahoretski
(pustinjaki) iji je osniva Petar Atonski, i kinovitski, sabirni (lavra) iji je predstavnik
Jevtimije Solunski. Nasuprot samoiu, pustinjatvu, te idioritmiji (ekonomska
nezavisnost pojedinaca u zajednici) _ Simeon i Sava odluili su se za opteie,
zajedniku molitvu, oligarhiju u kojoj nema privatne svojine, na elu sa igumanom.
Hilandar se ugledao na Veliku Lavru, manastir to ga je 963. podigao sv. Anastasije
Atonski (koji je utvrdio naela opteia u svoja dva tipika: Ipotiposis i Dijatiposis).
Veliki upan Nemanja, u monatvu nareen Simeon 1198. izdaje zlatopeatnu povelju
Hilandaru, kojom se manastir predaje u ktitorsko naslee Nemanjia. Sava je 1199.
godine (iste godine kada je 13. februara umro njegov otac Simeon) izdao Hilandarski
tipik, u stvari preraen prolog tipika manastira Bogorodice Evergetide (Dobrotvorke) u
Carigradu, manastira u kome su boravili Sveti Sava i sv. Simeon. Interesantan je 12. lan
Hilandarskog tipika koji oglaava da je manastir slobodan od svih tu vladika i da nije
ni pod ijim pravdama, ni carskim ni crkvenim, ime se htela utvrditi apsolutna
samouprava i samostalnost. Godine 1204. (Hilandar tada ima oko 90 monaha), kada
nestaje Vizantijsko carstvo padom Carigrada (a zapadno hrianstvo i papska crkva
stvaraju Latinsko carstvo 1204-1261), Sava je rukopoloen za prezvitera i arhimandrita.
Period od 1204. godine jeste period velikih iskuenja i razaranja za Svetu goru, ije
stanovnike - monahe nisu zaobili krstaki vojnici koji su inili nasilje i otimali
dragocenosti i relikvije.
20
Prvobitnu crkvu manastira Hilandara verovatno je poetkom DIII veka poruio kralj
Milutin (od nje su ostale jedino male carske dveri koje se uvaju u dananjoj biblioteci muzeju manastira), iako jedan poznatiji prepis starijeg natpisa na crkvi upuuje da je
izgradnja nove, sadanje hilandarske crkve zapoela 1293. godine. Dananja manastirska
crkva sagraena je na proirenim temeljima zadubine Svetog Save i sv. Simeona.
Miljenje da je dananja glavna manastirska crkva sagraena 1303. godine dovodi se u
pitanje ve i zato to jedan zapis u hilandarskoj trpezariji (podignutoj na mestu trpezarije
iz doba Svetog Save i sv. Simeona) kae da je trpezarija sagraena 1293. godine. Ako je
kralj Milutin kao prvu graevinu dao da se sazida glavni hram, onda je glavni hram ili
sazidan pre 1293. ili iste godine kada je raena i nova trpezarija. Druga priprata
(spoljanja) glavne manastirske crkve potie od kneza Lazara (graena u periodu izmeu
1375-1380. godine).
Manastir Hilandar ne samo to u arhitektonsko-umetnikom ili kulturno-istorijskom
smislu predstavlja fenomen jedne nacionalne kulture ve je to i u teolokom svojstvu
primer traganja za univerzalnim u kome se, prirodno, moe sagledati jedna kultura sa
univerzalnim tenjama. Naglaavamo hilandarsku osobenost: izmeu nacionalne kulture
kojoj pripada i mesta na kome se nalazi a kome je prevashodno u jednom viem smislu
posveen, Hilandar predstavlja duhovno sredite u kome se univerzalno i nacionalno
pojanjavaju. Zbog toga manastir Hilandar i ne predstavlja jedan u nizu spomenika
srpskih ktitora izvan teritorija Jugoslavije (kakav je sluaj sa Milutinovim manastirom
Sv. Arhanela u Jerusalimu i sl.), ve je u pravom smislu antropoloko-kulturoloki
fenomen.
Srpsko pismo u grkom pravoslavlju
Po mnogo emu, a pre svega po duhovnom uticaju (u slikarstvu, u literaturi, u
bogoslovlju, u originalnom poimanju vizantijske filozofije, na primer) Hilandar je osnova
i riznica duhovne kulture izvan prirodnog matinjaka naroda kome pripada. U Hilandaru
se prepliu brojne istorijske loze jedne nacionalne kulture, dopunjuju se ili pretapaju kao
ni u jednom fenomenu takve vrste; istovremeno, Hilandar kao duhovna preokupacija
potpomae ideju monih porodica da uestvuju u molitvenom ivotu Svete gore, kao i
izvan svetogorskih teritorija. Sveti Sava i otac mu Simeon Nemanja prvi su prekoraili
granicu nacionalnog; zatim Stefan Duan (u ijem je carstvu jedno vrem bila i Sveta
gora) koji je izdano pomagao Hilandar, i kralj Milutin koji je ktitor oko etrdeset
manastira. Zato i nije udo to grki istoriar Mamalakis, dokazujui srpski uticaj, navodi
kako su se igumani u pojedinim manastirima Svete gore (Ksiropotam, Filotej, Karakal)
potpisivali srpskim pismom.
Despot Jovan Ugljea (Mrnjavevi) sazidao je manastir Simonopetru u Svetoj gori i
Paraklis sv. Kuzmana i Damjan u dvoritu manastira Vatoped. Despot Jovan Ugljea dao
je (jer je tu sahranjen i njegov tast, esar Vojihna) da se njegov sin jedinac sahrani u
Hilandaru prema obiaju da se u crkvi sahranjuju samo ugledni laici i ktitori, a monasi u
manastirskoj kosturnici. Najstariji od brae Brankovia, Radonja, monah hilandarski,
otkupio je ruevine gde se podvizao Pavle Ksiropotamski i zajedno sa zamonaenim
srpskim velmoom Arsenijem Bagaom sazidao velelepni svetogorski manastir Sv. Pavla
(gde je i poloeno telo Vuka Brankovia). Knez Lazar je prizidao pripratu sa jednim
kubetom uz saborni hilandarski hram, to ga je Milutin podigao na mestu Savine i
Nemanjine zadubine. Poslednji srpski car Jovan Uro podigao je u drugom grkom
svetilitu (velika saborna svetilita u Grkoj jesu Mistra, Sveta gora i Meteori), na
21
22
23
24
25
26
DDDDDDDDDDDDDDDDDDDDDDDDDDD
DDDDDDDDDDDDDDDDD---------Hilandarske nevolje
I o njima treba pisati, jer su one sa Hilandarom od njegovog postanka pa sve do danas,
itavih osam vekova bez etiri godine. ak su poele dok jo nije nastao: bratija
manastira Vatopeda se svim silama trudila da onemogui njegovo nastajanje. Sreom, svi
ostali svetogorski manastiri, sem Vatopeda, glasali su povoljno i molili cara Aleksija III
Komnena (1195-1203) da odobri molbu Svetog Simeona i Svetog Save da na Svetoj Gori
podignu manastir da bude sklonite monasima srpske narodnosti. Car se odazove molbi
i carskim ukazom dodeli Svetome Simeonu i Svetome Savi potpuno razrueni stari
manastir Hilandar kao neotuivi dar Srbima. Kasnije su dobili jo nekoliko zapustelih
manastira u Mileji, na Svetoj Gori, koje su obnovili i prisajedinili Hilandaru. Tako je
1198. godine posle dosta muka i nevolja nastao na Hilandar.
A kakve su sve nevolje morale biti prebroene da bi se obnovili razoreni manastiri i
podigao, ukrasio i monasima nastanio novi Hilandar, duga je pria...
I tek to je Hilandar zasnovan, i samo to je otpoeo svoj ivot, udarie nevolje jedna za
drugom. U jedanaestom veku Sveta Gora strada od najezde arapskih gusara. A kad god
strada Sveta Gora, strada i Hilandar.
U dvanaestom veku napast za Svetu Goru su bili Vlasi koji su doli sa svojim
porodicama, ukljuujui i njihove ene i keri. S obzirom na to da enskim osobama
boravak na Svetoj Gori nije dozvoljen, monasi su traili intervenciju vizantijskog cara
koji je naredio da se Vlasi udalje.
U trinaestom veku, 1204-1261, krstai divljaju po Vizantiji, a i po Svetoj Gori. NJihovo
bezobzirno pljakanje i ruenje svetogorskih manastira zgranjava ak i samog papu
Inokentija III (1198-1216), koji im 1214. godine upuuje pismo u kome ih prekoreva za
razbojnitvo i razaranja poinjena na Svtoj Gori. Kada su krstai doli na Svetu Goru,
bilo je 300 manastira, a kada su ga napustili, taj broj se znatno smanjio.
Progon monaha
Nevolje za Svetu Goru i Hilandar nisu dolazile samo od inoveraca, ve i od pravoslavnih
vizantijskih careva i patrijarha. Tako su car Mihajlo VIII Paleolog (1259-1282) i patrijarh
Jovan Vekos (1275-1282) naredili nemilosrdno gonjenje svetogorskih monaha koji su se
usprotivili carevom i patrijarhovom potpisivanju unije sa Rimom. Zabeleeno je da su, po
njihovom nareenju, na dan 10. oktobra 1276. godine ivi spaljeni dvadeset i estorica
monaha u manastiru Zografu. I hilandarski monasi su se svakako protivili unijaenju
pravoslavnih, pa se moe pretpostaviti da su i neki od njih stradali u ovom pogromu.
Jedna od najteih nevolja za Svetu Goru i Hilandar je bila najezda katalona, gusara i
probisveta sa Pirineja. Za vreme cara Andronika II (1282-1328), jedno vreme su ratovali
na njegovoj strani kao plaenici, a kada su se vraali u svoju postojbinu, zadrali su se na
Svetoj Gori gde su 1307-1309. godine bezobzirno pljakali i razarali svetogorske
manastire. Opsedali su i Hilandar koga je tadanji iguman manastira, a kasnije arhiepiskop
srpski Danilo, hrabro branio sa svojim monasima i nije dozvolio banditima da uu u
manastir. Podatke o katalonskom razaranju na Svetoj Gori, kao i odbrani Hilandara od tih
pljakaa, sadri jedino itije arhiepiskopa Danila koje su napisali njegovi uenici.
27
Kada su ovi katalonski razbojnici najzad napustili Svetu Goru, ostalo je svega 125
manastira. U esnaestom veku taj broj spada na 25, a danas ima samo 20 manastira na
Svetoj Gori.
Posle odlaska Katalona, Sveta Gora i Hilandar su malo odahnuli. Hilandar koji je bio
obilato pomagan od vladara iz dinastije Nemanjia doiveo je svoje zlatno doba.
Mnogobrojne kraljevske darovne povelje iz tog doba svedoe o dareljivosti srpskih
vladara prema Hilandaru. ak i posle propasti srpskog carstva na Kosovu 1389. i pada
Smedereva 1459. godine, kada nastaje puno ropstvo pod Turcima, Hilandar dobija pomo
od Milice, Lazareve udovice, od Lazarevih sinova i od njegove vlastele.
Meutim, kada je Sveta Gora pala pod Turke 1430. godine, za Svetu Goru i Hilandar
nastaje doba tekih nevolja.
Do ruba propasti
Turci su manastirima oduzeli sva imanja po Vizantiji i Srbiji, te je na Hilandar tako
osiromaio da se je uglavnom odravao od milostinje i njome otkupljivao od Turaka
najbolje svoje zemlje po Halkidici, koje su do danas njegova svojina i glavni izbor
manastirskih prihoda. Pored toga Turci udarie na manastire veliki danak, a posebno
velike sume morali su davati vojnom odredu bostancija koji su upravljali celom
Halkidikom, pa dakle i Atosom. (1)
To je bila jedna nevolja, a napadi gusara i meusobne raspre i borbe izmeu manastira
dovele su Svetu Goru do ruba propasti. alosno je, ali istinito, da su svae i sudske
parnice zbog imovine esta pojava na Svetoj Gori.
Zbog ogromnih nameta i pljaki mnogi manastiri su toliko osiromaili da su se jedva
odravali, a neki su i potpuno nestali. Hilandar je imao sreu da ga u to doba pomau
potomci ura Brankovia koji su izbegli u Ugarsku. Treba napomenuti da su u to
vreme, a i kasnije, i vlake i moldavske vojvode slali obilatu pomo svetogorskim
manastirima. Da su i Hilandar velikoduno pomagali svedoe mnogobrojne darovne
povelje koje se i danas uvaju u Hilandaru.
U esnaestom veku ruski carevi i vlastela su pomagali Hilandar. Naroito dareljiv je bio
Ivan Grozni.
Materijalna beda svetogorskih manastira je bila naroito teka u toku sledea tri veka.
Novana pomo Hilandaru koja je stizala neredovno nije bila dovoljna da podmiri sve
potrebe. Teki nameti koji su se morali plaati Turcima naterali su Hilandar da se
zaduuje kod pojedinih monaha, kod drugih manastira, bogatih Turaka i Jevreja, a da im
u zalog daje crkvene stvari, raskono ukraena jevanelja i svoje kelije...
...Jedan zapis iz 1717. godine, koji se nalazi na listovima 14a-15a saoptava da su
Hilandarci pozajmili 2.000 groa od manastira Velika Lavra, a u zalog im dali neke
skupocene crkvene stvari i jevanelja. Taj dug nije vraen ni do 1724. godine, kada su te
zalone stvari bile vraene Hilandaru s tim da umesto njih kao zalog daju svojih sedam
kelija.
Zapisi na listovima 17a, 17b, 18a i 18b pokazuju da je Hilandar pozajmljivao novac od
manastira Iverona, nekog Jevrejina Murdoha i nekog monaha Timoteja. Treba
napomenuti da su se Hilandarci uvek starali da zaloene stvari otkupe. Jedan primer toga
se nalazi na listu 62a gde ekonom, proiguman Danilo, zapisuje ta su sve otkupili od popa
Agapija kome su te stvari zaloili kada im je pozajmio novac.
Materijalna beda je mogla biti jedan od uzroka za neslogu koja je u osamnaestom veku
vladala meu Hilandarcima. Pajsije Hilandarac, koji je u Hilandaru boravio od 1745. do
28
29
30
-----------Slikarstvo u Hilandaru
Najvea celina zidnog slikarstva sauvana je u glavnoj crkvi. Na alost, ona je sva bila
preslikana 1803. godine. Prilikom preslikavanja, majstori su ponovili stare scene i figure
ne otetivi ih, tako da savremeni konzervatori, uklanjajui boju iz DID veka, zatiu
dobro ouvano slikarstvo iz doba kralja Milutina.
Obnovljene freske glavnoga hrama sadre sve podatke o programu slikanog ukrasa i
ikonografiji pojedinanih slika; neke tada nepreslikane ili sada oiene freske sve-doe o
visokoj vrednosti i stilskim osobinama Milutinovog ivopisa.
Uena tematika izloena je u nizu ciklusa. U naosu, pored Pantokratora, proroka i
jevanelista u kubetu, i pored stojeih figura u donjem pojasu - episkopa, ratnika,
muenika, monaha - naslikani su ciklusi: Praznika, Stradanja Hristovog, uda i parabola
Hristovih, Dogaaja posle vas-krsenja i Bogorodiinog ivota. U priprati su: Proroke
vizije, Starozavetne scene kao praslike Bogorodice i hagiografske scene posveene
Jovanu Zlatoustom, sv. Isidoru, Doroteju, Pahomiju, Makariju Egipatskom, Natanailu,
Antoniju Velikom i Pavlu Tivejskom.Pored toga, u priprati se nalaze i neke scene iz
Hristovog ivota, portreti vizantijskih i srpskih vladara, kao i pojedinani likovi svetitelja.
Velike kompozicije
Iznoenje hrianske istorije i shvatanja sveta preko mnogobrojnih ciklusa i scena, uz
uvoenje mnotva figura u kompozicije, postao je obiaj u vizantijskom slikarstvu na
kraju DIII i na samom poetku DIV veka. Hilandar je, po tome, bio zahvaen optom
pojavom koja se ispoljila u Carigradu, Solunu i Srbiji u isto vreme. Ono to mu daje
izvesnu posebnost jesu slike iz ivota starih hrianskih podvinika sa Istoka, istaknute za
ugled monasima Hilandara, u priprati crkve. Opirno pripovedanje dogaaja spojeno sa
simbolinim znaenjem slika imalo je za cilj pouku, ali i uzdizanje u duhovnom
razmiljanju.
Oiene ili nepreslikane freske u naosu crkve - iza ikonostasa, u junoj i severnoj
pevnici, u jugozapadnom uglu - pokazuju da su ih izradili najbolji slikari u tom vremenu,
jer po vrednosti i po shvatanjima ne ustupaju pred poznatim delima uvenih slikara
mozaika i fresaka u Carigradu i Solunu. S crtakim darom, s tananou u obradi oblika,
sa oseanjem za iznalaenje najplemenitijih harmonija boja, slikari su gradili svoje velike
kompozicije uravnoteenih masa, s figurama usklaenih stavova i pokreta, smetajui ih
u plitak prostor ogranien slikanom arhitekturom ili stenovitim predelom u pozadini.
Novi duh preovladao je i prilikom izbora antikih uzora: nisu traeni, kao u DIII veku,
protagonisti atletskog izgleda i monumentalnih oblika, nego uzdrani i otmeni ljudi, koji
su svoja oseanja saoptavali bez strasti i patetike. Prolo je bilo vreme neobuzdane
oseajnosti; racionalno i emotivno dovedeni su, na slikama, do ravnotee.
Nije zapisano ni kada ni ko je izveo freske u hilandarskom katolikonu. Jedino portret
kralja Milutina, u jugozapadnom uglu naosa, daje priblian podatak o vremenu rada. Ta
izvanredna slika - svakako najlepa meu kraljevim mnogobrojnim portretima - prikazuje
starca u dubokim godinama. Crte njegovog lica izraavaju stanje u kojem je kralj bio
posle portretisanja u Starom Nagoriinu, a pre nego to je bio naslikan, pred samu smrt, u
Graanici. Oevidno, jo 1319. godine slikari su bili u Hilandaru.
31
32
ini se da svi slikarski radovi u glavnoj hilandarskoj crkvi nisu bili zavreni za ivota
kralja Milutina. Ako je slikar iz DID veka koji je osveavao ivopis u priprati tano
preneo portrete i natpise oko njih, onda se rad morao produiti i u doba kralja Stefana
Deanskog. Meutim, treba doekati ienje fresaka u priprati, kada e se saznati koliko
je, po smrti kralja Milutina, jo trajalo ukraavanje crkve.
Meutim, ivopisanje u trpezariji svakako je izvedeno pred kraj vlade kralja Milutina. Od
nekadanje celine ostale su samo tri kompozicije, a sve ostalo je nestalo 1621/22. godine,
kada je trpezarija obnavljana i ponovo ivopisana. One se nalaze iznad drvene tavanice, u
potkrovlju, na trougaonom kalkanu severnog zida. U pitanju su tri scene iz ivota
starozavetnog Avrama: Susret Avrama s anelima, Gostoljublje i rtva Avramova. One
nisu ista ilustracija dogaaja iz Starog zaveta, nego imaju i simbolinu vrednost. Oci
hrianske crkve su u svojim tekstovima naglaavali da su starozavetna zbivanja praslike
novozavetnih sudbina. Odnos Avrama i Isaka bio je za njih praobraz Hristove rtve.
Uspomena na nju slavila se svakodnevno na liturgiji, u tajni evharistije, koja je
ustanovljena na poslednjoj Hristovoj veeri s uenicima. Zato se slike Tajne veere i
starozavetni praobrazi Hristove rtve esto nau u programu fresaka u oltaru i
proskomidiji, gde se obavljaju evharistike slube.
Mesto im je i na najsveanijim zidnim povrinama u srednjovekovnim trpezarijama,
obino u igumanskoj apsidi i iznad nje, jer su i bratski obredi podseali na Hristovu
veeru s apostolima, pred njegovo stradanje. U skoro svim srednjovekovnim trpezarijama
slika Tajne veere nalazi se zato u igumanskoj apsidi, a iznad nje ili oko nje su i
starozavetne scene koje su praslike Hristove rtve. I apsida hilandarske trpezarije bila je u
poetku ukraena Tajnom veerom, ali je ona preslikana u DVIII veku. Evharistiki
smisao je i na glavnom zidu hilandarske trpezarije povezao starozavetne i novozavetne
dogaaje.
Preovladava klasini kanon
Slikari hilandarske glavne crkve nisu radili freske u trpezariji, bar tako se ini kad se
oieno slikarstvo u crkvi uporedi sa scenama u trpezariji. Drukiji je rukopis slikara,
mada ove dve celine odlikuje isti duh oblika, isti stepen stilskog razvitka. U trpezariji,
kao i u crkvi, klasini kanon preovladava u proporcijama figura, simetrija u rasporedu
scena i u sklopu kompozicija, ravnomerna zastupljenost toplih i hladnih boja, ravnotea
izmeu osvetljenih i osenenih povrina, sklad oseajnog i racionalnog izraavanja.
Tipovi svetitelja i pozadina s razuenom slikanom arhitekturom ili predelima imaju
obeleja slika u glavnoj crkvi. Zbog toga je kraj druge decenije DIV veka najverovatnije
doba nastanka najstarijih fresaka u trpezariji. Freske u trpezariji neto ustupaju pred
vrednou oienih dela u crkvi: nemaju njihovu jedrinu, niti blistavost njihovih boja i
skupocenost materijala. Na lestvici vrednosti stoje na drugom mestu meu delima
nastalim u doba kralja Milutina, kao to je i graevina na ijem su zidu izvedene druga po
znaaju u ivotu manastira.
Po ulozi i vrsnosti na treem mestu su freske u grobljanskoj crkvi, izvedene, po svoj
prilici, isto tako u drugoj deceniji DIV veka. Posle deliminog zaruavanja crkve na
groblju, najvie ih se sauvalo na zidovima i po svodovima u oltarskom prostoru. U
apsidi je ostalo Poklonjenje otaca crkve u svodu Vaznesenje, a na luku iznad ikonostasa
Blagovesti. Na svim ostalim zidovima u oltaru nalaze se likovi uvenih svetih episkopa i
dvojice akona: Stefana i Romana, a u naosu, po podunim zidovima, samo ostaci donjih
delova figura po ijoj se odei vidi da su u najniem pojasu preovladavali likovi svetih
33
monaha. U priprati je morao biti naslikan Strani sud, sudei po postojeim deliima
slikanih povrina. Ta kompozicija i oteeni likovi apostola Petra i Pavla na stupcima uz
ikonostas opominju na nadgrobnu namenu hrama. uveni mauzoleji - Sv. Apostoli u
Carigradu ili Sv. Apostoli u Pei - bili su grobne crkve najvienijih ljudi. NJihova
posveta, kao i posveta grobljanske crkve u Hilandaru, oznaavala je nadu umrlih u
zastupnitvo apostola na Stranom sudu, kojom prilikom e, po hrianskom uenju, doi
do odvajanja grenika od pravednika. Slika Stranog suda obeavala je vaskrsenje
ljudima a pravednicima rajsko naselje. Moda su, nekad, i druge slike podvlaile namenu
grobljanske crkve.
Stil - peat vremena
I stil fresaka nosi peat vremena u kojem su nastale. Sastavni delovi slika - tipovi
svetitelja, razmere figura, slikana arhitektura ili predeo, nain crtanja, sklop kompozicije i
upotreba boje - istog su roda kao u glavnoj crkvi i trpezariji. Zato i godine njihovog
stvaranja moraju biti pribline. Meutim, na freskama u grobljanskoj crkvi nema ni
savrenosti ivopisa u katolikonu ni majstorstva slika u trpezariji. Siromanije u boji,
ponekad ak i suvo, uzdrano u primeni bilo koje vrste raskonijih efekata, ovo slikarstvo
je ozbiljno, usklaeno s namenom hrama, ali nikako nije delo nekog nevetog majstora. U
pitanju je prosean umetnik jednog velikog doba u istoriji vizantijskog slikarstva. On je
sve svoje freske nadslovio grkim natpisima. Bio je, kao i slikari katolikona i trpezarije,
najverovatnije pripadnik neke solunske slikarske radionice.
Zidno slikarstvo i ikonopis iz druge decenije DIV veka u manastiru Hilandaru
delimino su nastali zaslugom samog kralja Milutina, a poneto moda i brigom samog
manastira, obogaenog kraljevim darovima. Po shvatanjima i stilskim osobinama, ta dela
se nisu razlikovala od fresaka u kraljevim zadubinama u zemlji: u crkvi Joakima i Ane u
Studenici, u Starom Nagoriinu i sv. Nikiti kod Skoplja ili Graanici, koje su, otprilike u
isto vreme, uradili dvorski slikari Mihailo i Evtihije ili njihovi najblii saradnici. I slikari
sa dvora kralja Milutina bili su poreklom iz Soluna ili su se tamo vaspitavali. Zato ni
njihovo slikarstvo nije daleko od dela koja su solunski slikari, upravo tada, stvarali u
gradu sv. Dimitrija (Sv. Apostoli, Sv. Katarina, Sv. Nikola Orfanos, Sv. Arhaneli) ili u
najblioj okolini (Kaliergis u Beru, neki ikonopisci u Ohridu itd.). I sam Carigrad je istih
godina dao dva zrela ploda prestonike renesanse Paleologa: mozaike u manastiru Hrista
Hore i Bogorodice Pamakaristos. Hilandarske freske upravo sa svima njima ine
najistaknutiju celinu u stvaralatvu pravoslavnog sveta, koje je dolo do izraaja oko
1320. godine. U okviru Svete Gore Hilandar se tada prikazao kao manastir u kome se
najvie i najlepe radilo. Lavra i Kareja ukrasile su svoje glavne crkve dvadesetak godina
ranije, Vatoped oko 1312. NJihove freske oznaavaju dva prethodna stupnja u razvitku
renesanse Paleologa i one su, pored hilandarskih, jedina dela iz tog vremena koja su se
sauvala u Svetoj Gori.
Vojislav J. uri
---------Kalueri meu sobom
Kad nam je poznat tok dogaaja na Sv. Gori, onda nam je poznata i istorija pojedinih
manastira. Po postanku svom svi su nalik jedan na drugi, i kao to je svaki proiveo doba
34
svoga cvetanja i poleta, isto su tako svi imali da propate po neko vreme pod teretom
dugova i oskudice, pod pritiskom grubog turskog gospodstva, a naroito za vreme grkog
ustanka, kad je bilo dolo dotle, da sasvim propadnu. Ali se provienjem opet malo po
malo posle toga oporavie, te danas ipak ive ivotom, koji odgovara njihovom pozivu.
Po nainu kako su graeni, po svome unutranjem ureenju, po nainu ivota u njima
(koji uslovljava junije podneblje) svi su manastiri poednaki, ta im je samo razlika, to
je jedan na otvorenom mestu uz morsku obalu, drugi u dolji. Opkoljen umom i
visovima, a trei na kakvoj gorskoj visoravni; pa ta razlika po mestu, donekle uslovljava i
neznatnu razliku u nainu ivota.
Dananji manastiri sa svojim zgradama daju nam sliku srednjevekovnih zamaka. To su
graevine opasane jakim zidom s visokim kulama, prozori su im spolja ali povie od
zemlje, ulazak samo na jednu kapiju tekim gvoem okovanu, koja se zatvara jo i
poprenim gredama (prevornicama). Na jednom krilu od kapije prorezana su vratanca, na
koja se, tako rei, provlai, kad treba koga pustiti bilo docne u noi ili rano izjutra. Sa
ulaza (ureen biblijskim slikama) obino se vidi vei deo dvorita, u ijoj je sredini glavni
hram. Kako u kog manastira dvorite je vee ili manje a gotovo nikad pravilna oblika.
Manastir Simonopetar nema dvorita, Dionisijat neznatno a Lavra najprostranije.
Po veliini hrama daje se obino zakljuiti i o preanjem znaaju onog manastira.
Zidovi su mu ili goli ili omalterisani, a arhitektura skroz vizantijska, prozora mnogo ali
srazmerno malih, svod s kubetima, krov pokriven olovom. Glavni je ulaz u crkvu sa
zapadne strane naspram oltara, koji je, kao to se zna, uvek okrenut istoku, a ree ima i
sporednih ulaza sa severa i juga. Kroz dve priprate dolazi se u unutranjost crkve. Hram
je u obliku poloena krsta, na gornjem je kraju oltar, nie malo sa strane i desno i levo
mesta za pevnice, a po sredini ovih, gore, podie se najprostranije kube, koje dre etiri
masivna mramorna stuba; tu sa svoda vise deset bakarnih lanaca, o koje je prikaen h o r
o s (kruna iz deset delova) irine kao i kube, a nainjen od medi, ukraen slikama,
vencima, nojevim jajima i kiankama. O velikim praznicima, kada se nou slui, pripale
se svee i horos se zaljulja, a to se isto ini i sa velikim polijelejem, to visi iz kubeta.
Oltar je od sredine crkve odeljen pregradom iz pozlaenog drvoreza a zove se templo ili
ikonostas, na kome su poreane ikone. Ovakav je ikonostas novina i to iz DVI veka;
preanje starije manastirske crkve imaahu stari
distilon
(iz tanjih mramornih
stubova), kojim se zaklanjala asna trpeza, ali se inae moglo videti u oltar. Ovu novinu
videli su svetogorci u Rusa, a oni su je, kako se kae, primili od Kopta. Na ikonostasu su
troja vrata, desna, leva i asne dveri, gde se prima i priest. Sva troja vrata obino su
zastrta manje vie skupocenim zavesama. U donjem redu ikona na templu nalzi se slika
Spasiteljeva, Majke Boje, Jovana Krstitelja i obraz patrona hrama. Nad ovim su
ikonama dvanaest crkvenih glavnih praznika a vie ovih u treem i najviem redu
apostoli, a povrh svega veliki krst (Raspee Hristovo). Oltar se deli dalje na troje:
sredinu (asna trpeza sa baldahinom), levu stranu (rtvenik, gde svetenik sprema, to
treba za slubu) i desnu stranu - za crkvenjaka.
Stolovi su u crkvi udeeni vie za stojanje nego za sedenje. Igumanov sto obino je
skupocen. Pevnice za knjige, stolovi na koje se postavljaju ikone za celivanje esto su
svedoci retke vetine i munoga posla u izradi ara sa sedefom i slonovom kou.
ivopis je vrlo znaajan za ovaj deo crkve. Gore u glavnom kubetu vidi se veliko poprsje
Svemoguega a sa strane kubeta red anela, koji dre u rukama predmete potrebne pri
vrenju slube boje. Vie ona etiri stuba na koje se oslanja, kube, naslikana su etiri
35
36
Kad e trapezar da izdaje vino, obino ga pre toga razblauje vodom, jer se isto uzima
samo za priest u crkvi. Uz trapezariju je i kuhina, gde se na ognjitu u kotlovima i
tavicama gotovi jelo. Sudovi su od bakra, i kalajiu se svake godine. U blizini podruma
postavljaju se kace; tu se groe izgnjei i ostavi desetak dana da prevri, pa se otud
prevrelo sprovodi u burad gde se vino izbistri. Od komine se pee rakija u kazanima koje
toga radi postavljaju odmah iza kaca. U podrumima spravljaju i ulje: Plod od masline
izgnjei se pre svega ispod valjka, pa se onom kaom napune Dakovi od kostreti, koje
posle pod teskom (presom) cede a udese da curi u drven sud, gde neko vreme stane, pa se
posle razliva u sudove. U odeljenju dalje od vina i ulja poreaju se burad, u kojima kisele
kupus u glavicama.
Pozadi crkve a ba uz nju nalazi se omanja odaja, za menju i peenje poskurica. Za njih
se uzima belje brano; na testo utiskuje se znak rtve, iz koga svetenik, kad slui iseca
potrebne estice. Druge su staje za drva, koja se po nudi izvlae na gornje spratove, na
za to udeenim ekrcima.
U prvom su spratu sve samo omanje elije za kaluere i to tako, da se neke mogu loiti a
neke ne. Po potrebi nalazi se u svakom hodniku zajednika kuhina u kojoj kalueri
gotove sebi jelo. U spratu nad ovim elije su mnogo prostranije i u njima stanuju
stareine manastirske; uza svaku je jo poneto kuhine i sobiak za iskuenika (poslugu
onog kaluera). U jednom odeljenju udeen je arhandarik t.j. odaje za goste sa strane. Na
drugom je krilu sinodikon, sala za sednice manastirskih stareina (proestozi) gde se
svakog dana skupljaju i veaju o manstirskim stvarima. Ovde nadzirava skevofilak, kome
je dunost da doekuje i stoji na usluzi gostima, naroito preporuenim. Na sklonitijem
mestu u manastiru ureena je i bolnica, prema broju kaluera ve ili manja. U blizini
crkve udeeni su stanovi za crkvene sluitelje; tu se uvaju i mnoge crkvene stvari.
Dunost je crkvenjaka pored drugog posla i da zvoni. Ovaj na prvi mah tako prost posao
zahteva i izvesne umenosti, jer zvona, razna po veliini, valja tako vui, da sva ukupno
daju jedan melodian zvuk (glas). Na zvoniku postrojen je obino i povei sat (asovnik)
i u obiaju je, da pokazuje tursko vreme, koje poinje sa raanjem sunca, te zato treba
uvek najmanje jo est asova dodati da se dobije evropsko vreme. Nema sumnje da je
svakom poznato, da se pravoslavna crkva dri Julijanovog kalendara.
Monah Sava Hilandarac
-----Jutrenje i Veernje
Naroitu vanost, kao to joj i prilii, polae taj Tipik na liturgiju. Svaki monah ima
potpuno da se oisti duevno i, primivi oprotaj od igumana, da se priesti. Jer nije
podobno, kae se, priestiti se svakom od vas bez straha i bez suda, ni svagda. Potrebno
je svakom da se priesti nedeljno jednom ili dva puta; bedan je onaj kome ni toliko ne
dozvoli iguman.
Oni koji dolaze na priee imaju da otpevaju obinu slubu i da jedan drugome ine
obina metanisanja, dajui oprotaj. Odredbe o slubi za Deveti as, veernje i ostalo to
ide iza toga, ove su: Deveti as treba pevati kao i ostale, znak za njega daje po obiaju
klepetalo. Veernje ima biti po Sinaksaru, verovatno onom koji je u obiaju na Svetoj
Gori, zajedno sa panihidom; poveerje ima da se odri po veeri.
37
Tad se i klei pred odredbama, kad nije praznik. A praznik je onda kada se na jutrenju
peva Bog gospod. Kad se slui poveerje i svetenik kae uobiajenu molitvu onda se
pada na kolena, kao na kraju Prvog asa, a treba obratiti naroitu panju na rei
igumanove.
On e kazati: Prostite mi brao, po Gospodu, jer sagreih delom i reju i pomilju.
Bratstvo tada treba da odgovori: Bog da ti prosti oe! Tako isto imali su i oni da mole
od njega: Prosti i ti nama, asni oe, jer sagreismo i delom i reju i pomilju; a on e
im odgovoriti: Bog e vam oprostiti svima usled molitava svetih otaca. Tada treba svi
da se uzajamno poklone i pou u leije.
Poto jo svre nonu slubu, mogu lei na poinak. Kad asovnik izbije odreeno vreme,
ustaje eklisijarh, pristupa igumanu i, kad ga ovaj blagoslovi, tihim glasom govorei:
Blagoslovite sveti! udara u malo klepalo i budi ostalo bratstvo na pononu slubu. I on
sam ide na slubu i pali svee u crkvi. Potom udara u veliko klepalo.
Ujutru, kad zove na jutrenje, udara u zvono. Tad slui jerej koji ima svoju redu. Poto
se otpeva Trisveto, po 19. i 20. psalmu i obinim troparima i jektenijama, obilazi
svetenik sav hram i okadi sve, pa onda pred dverima, kadei u znaku krsta poinje slavu
svetoj Trojici: Slava svetoj jedinosunoj nerazdeljenoj Trojici. Posle toga pone
eklisijarh esti psalm ali potiho, a za njim sledi jutarnja sluba.
(...)Hrana u manastiru daje se po ustaljenom redu. Kad se svri liturgija i u priprati obavi
dijaklizma, tu se skupi svo bratstvo i sedei eka dok se ne pozove na jelo. Kad udari bilo
trpezno, svi sa svetenikom koji je sluio ima da iziu zajedno, da se poklone igumanu,
da zaponu obini psalm i tad da priu stolu. Jelo se u dve smene. Ko ne bi sudelovao u
molitvi i psalmu iz nemarnosti, toga bi trpezar prijavio igumanu i on bi mu odreivao
kaznu.
Iguman po inu ukazuje svakome gde treba da sedne. Dok se rua, jedan ita iz itija o
svecu ili mueniku toga dana. itanje niko ne sme da ometa, zameui razgovor o
mirskim stvarima. Uopte, treba govoriti to manje. Odgovarati samo na pitanja
igumanova i to to je mogue sa manje rei. Ko se ogrei o to, trpezar ga moe odstraniti
od jela.
Treba biti osloboen od svih mirskih obiaja i sujeta, i svaki onaj koji bi ma im
pokazivao da nije zadovoljan mestom koje mu daje iguman, ima da se stavi na poslednje
mesto, a ako i to ne pomogne, ima da se izagna iz manastira.
Kad se jede, ne sme niko nikom da daje ma to od jela ili pia, nego onaj, ko ta treba
ima da ustane sam i da moli od igumana ovim reima: blagoslovi oe, treba mi ovo i
ovo...; ako iguman dozvoli dobro je, a ako ne, dotini ima da uuti.
Kad se svri obed i izgovore molitve i kad se po pravilu dovri i pevanje po molitvi svak
odlazi u svoju keliju. Isto se tako radi i na veeri, za koju se preporuuje samo hleb, i to
ne u velikoj meri, i malo voa. Preporuuje se to vie uzdravanja od jela. Na ruak i
veeru moraju bezuslovno da dou svi koji nisu bolesni ili koji se uopte uzdravaju od
jela.
Za vreme postova hrana se, naravno, mora menjati. Uz veliki vaskrnji post prvoga dana
nema ni liturgije ni jela, a drugih dana moe se uzimati samo soivo, kvaeno vodom,
sirovo zelje, i uz to samo topla voda meana sa kiminom. Samo e se u petak prve
nedelje, radi praznika sv. Teodora, dobiti kaa i pola ae vina. U subotu i nedelju druge
sedmice posta dozvoljava se opet kaa i hobotnice, a za pie obina mera vina. Izgleda da
je to bilo dozvoljeno i u sredoposnu sredu i u etvrtak velikog pravila. Utorkom i
38
etvrtkom mogu jesti po jedno jelo sa zejtinom i piti po pola obine mere krasovolja
vina, a u druge dane (ponedeljak, sredu i petak) opet isto kao i prve sedmice. Ako se
meutim dogodi praznik Obretenija glave sv. Jovana, ili etrdeset muenika, onda im se,
osim cele prve nedelje i srede i petka, razreuje obaveza, te mogu jesti hobotnice, po dva
jela sa zejtinom i mogu popiti po itavu meru vina, samo riba nipoto. Ova se sme uzeti
samo na Blagovesti ako ne padaju u ponedeljak, sredu ili petak, i uz to se mogu popiti
dve mere vina: jedna na ruku, a druga sutradan. I ostatke jela od Blagovesti, ak i ribu,
mogu isto tako jesti drugi dan. Padne li praznik u ove dane i u veliku sedmicu (osim
velikog etvrtka) onda se mogu jesti hobotnice, inae je sve kao prve stroge sedmice. Na
veliki petak ne sme se jesti nita vareno, a na veliku subotu treba, uopte, da otpadne
svaka briga za jelom. Za vreme apostolskih postova, u nas nazvanog Petrovog posta,
strogost u jelu je mnogo manja. Osim srede i petka smeju svaki drugi dan jesti po dva jela
na ulju, utorkom i etvrtkom hobotnice, a subotom i nedeljom ribu. Osim toga mogu piti
punu meru vina. Uvee im se daje po malo hleba, a vina po puna mera.
U svojim kelijama ne sme ni jedan brat jesti ni piti, niti drati voa ili novca. Ne sme,
dalje, primati svakojaka pisma od drugova i roaka, niti odgovarati na njih. Ko bi, uz to,
potkradao manastir, ne oseajui potrebu da se popravi, taj treba da se izagna iz njega. U
manastiru ne mora biti mnogo monaha, Sava to ak ne voli, ali ono to ih ima, treba da su
ljudi jednih oseanja i iste ljubavi. Bolji je, veli, jedan koji tvori volju Gospodnju,
nego mnoina bezakonih. Dece ne sme biti meu njima, kao ni u ostaloj Svetoj gori. U
kelijama neka ive po dvojica brae u slozi i jednodunosti, a samo po odluci igumanovoj
moe neko imati zasebnu keliju. Posebnih sluitelja ne mogu imati. Za odelo dobija svaki
novu rasu i koulju, a posle svake godine po perper, da kupi odeu. Za obuu se ima
brinuti iguman i ekonom: koga vide, da nema obue mogu mu dati, ali naroito treba
opskrbiti crkvenjake. Ako bi manastir mogao da pribavi treba da dade bratstvu i nono
ruho. Osim toga, daje se na godinu po pola litre ulja za osvetljenje u kelijama. Svaki brat
dobija i runo vune. Po tri litre ulja dobijaju na godinu samo oni koje iguman odredi kao
crkvenjake, da dre kelijski ustav i bdenja.
Bratstvo je duno da vri sve ovo i crkvene odredbe bez poricanja. Ko se olenji i ne doe
na bogosluenja, bez stvarnog razloga, ima uiniti pred igumanom i svakim bratstvom 30
metanija; u ponovnom sluaju dvostruko, a u treem stotinu. Dalji sluajevi kaznili bi se
izgonom.
Kad se ini pomen velikom ktitoru Nemanji i njegovoj eni Anastasiji, taj dan treba
svetkovati jelom i piem, a na vrata manastirska treba izneti hleba i vina za svakog
namernika toga dana. Bude li dan Nemanjina pomena padao u vreme Velikog posta, treba
mu onda uspomenu slaviti pre toga; dan Anastasijin pada 21. juna, stalno uz Petrov post,
ali za njega nema takvih posebnih odredaba.
Za postrienike Sava stavlja, prema grkom, ovakve uslove: poznati ljudi, koji zaele
postrig, mogu biti primljeni prema uzakonjenom vremenu, a nepoznate treba naroito
ispitivati. Sedam dana posle njihova dolaska, valja ih oblaiti po propisu i nareivati im
sve mogue slube. Pokau li se tu istrajni i trpeljivi, mogu se posle est meseci
iskuenitva zamonaiti; budu li, naprotiv, roptali i ispoljavali nezadovoljstvo, iguman ih
moe odbiti.
Ovaj se Tipik imao itati poetkom svakog meseca za vreme jela, da bi brai ostao to
bolje u pameti. Isti ovaj Tipik, neto malo preraen, vaio je i za Studenicu, raniju
zadubinu Nemanjinu, pa je posle poeo da slui kao uzor i za ostale nae manastire.
39
Vladimir orovi
''''''''''
Izuzetak radi gosta
Pojedinci ne smeju posebno kuvati jela za sebe ili jesti sami u keliji; to ne sme ak ni
iguman. Izuzetak od toga ima se initi samo onda, kad manastir ima goste. Tad moe
iguman ili njegov zamenik radi gosta dobiti posebna jela. Naravno, taj izuzetak vai i u
sluaju bolesti.
'''''
Sve se belei
(...)Crkvene stvari, ikone, knjige i drugo dobro manastirsko ne sme se prodavati ni
odnositi, osimu sluaju nesrea, kao to su poari i potresi, ali i tad se to mora initi s
dogovorom izmeu igumana i sve starije brae. Sva primanja i izdaci manastirski treba da
se belee, a na to da pazi i ekonom ili njegov zamenik ili dohijar.
-------Jezik svetogorske simfoninosti
Godine 1302, za potrebe tihovnika, kralj Milutin je na pola asa hoda od Hilandara, na
morskoj obali, podigao Hrusiju, utvrenje (hilandarski iguman Kirijak molio je kralja da
ih s mora obezbedi od gusara), kao i kapelu. U DIV veku Stefan Deanski sagradio je u
dvoritu hram s trodelnim oltarskim prostorom i posvetio ga sv. Vasiliju, pa se pirg
Hrusija zove jo i pirg Svetog Vasilija. Na ovakvim i slinim mestima (Karejska
isposnica, pa u DVI veku Molivoklisija - Olovna kelija u Kareji, Spasova voda) iveli
su tihovatelji, revnitelji, isihasti - monasi posebne duhovne i intelektualne spreme.
Duhovna dopuna
Povlaenje u samou i tiinu, u mualnicu, posnicu - meutim - ne predstavlja fobino
sklanjanje od sveta ve pokuaj da se nae potpun i skladan mir i uspostavi harmonian
odnos sa samim sobom. Upuen na posebnu vrstu sabornosti, na prirodu kao rukopis
boanske sile, i sopstveno smirenje koje ne remeti svakodnevni jezik, monah je spreman
na duhovni dijalog sa Svetim i upuen jedino na jezik molitve. Podvig samoe moda je
najtei podvig u ovekovoj potrebi da rastumai smisao boanskog i ljudskog, i to je
napor dinamine, aktivistike sile a ne pasivnog opredeljenja za usamljenitvo. Da to nije
i ne mie biti osobenjaki hir, svedoi i blagoslov duhovnog starca koji sledi monahu za
takvu vrstu podvizanja.
Najpoznatiji isihasti DIV veka bili su Grigorije Sinait i Grigorije Palama. NJihovi
uenici su: arhiepiskop Jakov, Srbin koga u itiju Grigorij Sinaita pominje patrijarh
Kalist, pa prepodobni Romilo Ravaniki, a verovatno i Danilo II. Iz uenja isihasta, kao
prirodni izdanak, nastao je u HVIII veku pokret koljivara, iji su se pripadnici zalagali za
vernost Svetom Predanju. Tihovatelji, pustinjaci, posebno su negovali tipik
usamljenikog itija u kojem vidno mesto zauzima Isusova molitva. Smatra se da je
kolevka ove molitve Sveta gora. Rasprave o njoj pisane su od IV veka pa do sv.
Nikodima Svetogorca, koji je objavio Filokaliju, najodabranije tekstove Svetih Otaca.
Filokaliju je na slovenski jezik preveo svetogorski monah Pajisije Velikovski kao
40
41
42
43
44
45
46
47
ostane, jer je, veli, duboko osetio da se naao opet na svome poetku, ali i na kraju. Hteo
je da se u Hilandaru, duhovnom aritu svoga roda, kome se kao poslednji izdanak kue
arnojevia nazad vraa, zatvori krug njegovog ivota.
Ubrzo po povratku kui sa ovog poklonikog puta Hilandaru, Vadim je ozbiljno
oboleo. U svome pismu od 15. februara 1981. Godine pored ostalog kae: Vreme je
dolo da se prvenstveno pobrinem o spasenju svoje grene due. Veze sa ovim svetom
veoma su oslabile... Moja je iskrena elja da ovo vreme, to mi je jo ostalo, provedem
sa mojim narodom u velikoj svetinji srpske prolosti, blizu svetih moti i zemnih ostataka
naih svetitelja.
Ova iznenadna bolest ubrzala je njegove pripreme da se u Hilandar vrati. Svest o
tome da je arnojevi i da pripada jednoj porodici koja ima vidno i asno mesto u srpskoj
istoriji, bila je, zahvaljujui predanju kojim je njegova porodica ivela, stalno prisutna u
njegovoj svesti jo od rane mladosti.
Od patrijarha Arsenija III arnojevia, koji se upokojio u Gospodu 1706. godine,
pa do 1981. godine kada Vadim arnojevi dolazi u Hilandar da time zavri odiseju
arnojevia, prolo je 275 godina. Za Srbe ovaj period bio je taak i buran. Posle smrti
patrijarha Arsenija, pritisak katolikog svetenstva i plemstva, specijalno maarskog, za
pokatoliavanje Srba, bio je znatno pojaan. Srbi su se nali opet u velikoj nevolji, tako
da su se mnogi i pokajali to su doli u ove krajeve, neki su se ak i vratili nazad da ive
pod Turcima. U toj nevolji veliki broj Srba odlazi u carsku Rusiju, po svoj prilici negde
posle 1750. godine. Meu ovima bili su i arnojevii.
Od Vadima saznajemo da su u Rusiji primljeni srdano i bratski, da su se, po
planu vlade, nastanili negde prema Kijevu, u dolini reke Dnjepra, da su taj prostor nazvali
Nova Srbija, da su arnojevii negde u tome prostoru dobili od cara u posed jedno selo
koje se zvalo Pomojano i da su tu i-veli do revolucije. Zahvaljujui tome bratskom
prijemu i istoj veri sa tamonjim stanovnitvom, Srbi su postepeno kao narod nestali.
Ruski car je bio upoznat sa ulogom patrijarha Arsenija; cenei to, on je
arnojeviima dao status plemstva, a sa time i tzv. Velvet Book, plemisku porodinu
knjigu u koju su unoena sva imena arnojevia do 1917. godine. Zahvaljuji tome, u
kui arnojevia bila je iva svest da su Srbi. Bili su ponosni na svoje poreklo. Vadim
tvrdi da su arnojevii ostali verni caru, da je njegov otac Aleksej, inae komandant
nekog renog broda na Dnjepru, pokuao da doe do kue u Pomojano da bi spasao to
moe, na prvom mestu ovu porodinu knjigu, ali mu to nije polo za rukom. Taj prostor
je ve bio u rukama komunista. Dalje, Vadim kae, da je njegov otac brodom doao u
Crno more, imenovan za komandanta Crnomorske flote, da je 1920. godine isplovio u
Sredozemno more i nameravao da ovu flotu odvede i preda Jugoslaviji, ali da je u tome
spreen i tako su stigli u Bizertu. Aleksej je uskoro jednim brodom, sa suprugom i sinom
Vadimom, koji je tada imao osam ili devet godina, otiao u Ameriku i nastanio se na
istonoj obali, najverovatnije u NJujorku. Tu se Vadim kolovao, zavrio tehniku i postao
inenjer.
Po dolasku u Ameriku, Vadimov otac se bavio ribolovom. Da li je imao neko
drugo zanimanje, uz ovo, nije nam poznato. Ribario je po Atlantiku ak do
NJufaundlenda i Labradora. Voleo je prirodu i i-votinje. Ta se osobina pokazuje i u
Vadimovom ivotu, u njegovim slikama i zabavama. Sa Labradora je doneo i gajio u
Americi specijalnu rasu pasa sa kojom je na izlobama dobijao prve nagrade. To je bila
razonoda i njemu i njegovoj eni.
48
Vadim je bio istinski vernik. Bio je lan Ruske zagranine crkve. Sreli smo se u
Nenj Milford, Kon. Imao je prostranu kuu, u prirodi izvan varoi. Pre ovoga susreta
imali smo nekoliko telefonskih razgovora i izmenjali nekoliko pisama, tako da u ovome
susretu nismo bili stranci jedan drugome. Bio je mrav i veoma slab, pun osmeha i neke
radosti koja je iz njega zraila. Zagledavi me ree da u meni vidi gortaka. Ja sebe
nikada nisam video pod tim uglom, ali za Vadima mogu da kaem da je on bio upravo to
- visok, prav, lepo razvijen, kukastog nosa, tipian na Dinarac. Posle srdanog pozdrava
pruio mi je svoj testament. Bilo je vee, ostali smo jo neko vreme u razgovoru, a potom
ena, koja se starala o njemu, odvela me je na sprat i pokazala sobu gde da spavam.
Legao sam, ali zbog bujice utisaka san nije dolazio. Uzeo sam da itam testament. Neto
sam razumeo odmah, ali je puno toga bilo maglovito. Bilo je pravnih izraza koje nisam
razumeo. itajui po drugi-trei put, stvar je postala jasna.
Probudio sam se rano. Soba velika i prostrana, nametaja malo. Na zidovima neke
slike privukoe moju panju. Ustanem i pogledam - slike raene tuem i perom, veoma
preciznom rukom. Motivi - morska bura i brod iban ogromnim valovima i olujom.
Vidim, to je Vadimov rad. Na svakoj slici njegovo ime. Potpis: Vadim arnojevi. Tako
sam saznao da je Vadim imao i umetnikog dara.
Najvei deo ovoga dana proveli smo u razgovoru. Vadim je bio vidno slab pa se u
razgovoru o tome moralo voditi rauna. On je hteo da bude siguran da ono to je
testamentom zavetao Hilandaru, tamo i stigne. Glavna briga Vadimova bila je, meutim,
njegov odlazak u Hilandar. Pitao me je da li bih poao sa njime, jer bi mu trebalo pomoi.
Ja sam pristao i od tog momenta nije se smirio dok pitanje odlaska nije reeno. Pozvao je
neku poslovnu enu, koja je zvala razne kompanije i najzad dola do reenja. Odlazak je
bio zakazan za 29. april. Te veeri ja sam se vratio kui, s tim da se u zakazano vreme 29.
aprila naemo na JFK aerodromu. Iz NJujorka smo krenuli pred vee, u Atinu stigli
sutradan. Doekao nas je advokat manastira Hilandara, Grk koga je manastir za tu svrhu i
angaovao. On nas je odveo helikopteru koji je za nas na vreme bio zakupljen. Uskoro
smo opet bili u vazduhu. Let helikopterom je bio interesantan, ali ne i mnogo udoban.
Trajao je oko 4 sata. Leteli smo du Jegejskog mora i spustili se u bati manastira
Hilandara. Doekalo nas je sve bratstvo manastira. Momenat je bio i radostan i tuan.
Radostan, jer smo stigli, a tuan, jer je Vadim bio teko bolestan. Iako pri kraju fizike
snage, Vadim je zraio nekom unutranjom sreom.
NJegovo monaenje sutradan bila je radost za sve nas, a naroito za Vadima. Svi
smo prisustvovali njegovom monaenju. On je sav blistao u radosti i u toj svetenoj
atmosferi Vadim je postao monah Arsenije, dobivi ime svog dalekog pretka.
Vadim je bio poslovan i tedljiv ovek. Svoju uteevinu on je investirao,
uglavnom, u kupovinu zemlje. Svoju imovinu on zavetava nekolicini prijatelja, a najvie
manastiru Hilandaru i Ruskom manastiru Sv. Trojice u Jordanville, NJujork. Ruskom
manastiru ostavlja veliki posed, s tim da se na jednom placu, koji je Vadim za tu svrhu
odredio, podigne kapela u novgorodskom stilu, a Hilandaru ostavlja svoju kuu i niz
placeva, s tim da izvrilac njegovog testamenta to proda i novac stavi na raspolaganje
Hilandaru. Tako je Vadim postao jedan od najveih ktitora manastira Hilandara. Za
izvrioca testamenta imenuje svoga bliskog prijatelja, poslovnog i sposobnog oveka koji
je Vadimovu volju izvrio sa uspehom i na radost svih.
Porodica arnojevia blesnula je u srpskoj istoriji linou patrijarha Arsenija III
arnojevia, a potom se izgubila u mraku istorije, da bi, posle mnogo godina, ponovo
49
50
51
52
ornamenta. Lie studenike trifore mnogo lii na lie gnjeznskih vrata. U pokazanim
slinostima oseaju se znatne razlike u kvalitetu izvoenja.
Iluminator Miroslavljevog jevanelja slabiji je od vajara dekorativnog okvira vrata u
Gnjeznu, ali studeniki skulptor - verovatno benediktanac - virtuozno klee u mramoru
svoga kentaura, koji niim ne zaostaje iza poljskog bronzanog reljefa. Pada u oi da
mozanski karakter gnjeznskih vrata naroito jasno izbija na dekorativnim motivima koji
su preuzeti iz inicijalne ornamentike, tako da bi se smelo pretpostaviti da je minijatura
najvie doprinosila ujednaavanju motiva i stilske obrade u ovoj umetnosti, koja je
krajem DII veka imala zaista najiri internacionalni karakter.
Tu umetnost kasnog DII veka donose u Srbiju stranci, putujui majstori. Ona na
teritoriji stare Rake nije uhvatila dubljeg korena. U Dekorativnoj kamenoj plastici
kasnije srpske arhitekture taj se stil ponavljao i degenerisao. Znatno bolju sudbinu i veu
ulogu imali su romanski elementi u ornamentici srpskih i bugarskih knjiga tokom celog
DIII veka.
Izmeu Zapada i Istoka
Kolebanje srpske umetnosti kasnog DII i ranog DIII veka izmeu Zapada i Istoka
naroito jasno izbija u minijaturnom slikarstvu. Krajem DII veka pisano je
Miroslavljevo jevanelje, svega nekoliko godina kasnije, 1202, pisano je Vukanovo
jevanelje. Dva rukopisa istog doba, pisana za dva lana iste porodice Nemanjia, sasvim
se razlikuju po stilu svoga ukrasa. Dok Miroslavljevi majstori crtaju tipine romanske
inicijale, Vukanovi majstori dre se lokalnih, makedonskih i vizantijskih uzora.
Prema toku kasnijeg razvoja vidi se da je stil Miroslavljevog jevanelja imao jaih
tradicija u srpskoj umetnosti i da je on pripadao iroj, bolje organizovanoj grani
minijaturnog slikarstva. Oba jevanelja, i Miroslavljevo i Vukanovo, pruaju veoma
jasnu sliku o neujednaenosti umetnikih tradicija i pravaca u mladoj dravi Nemanjia.
Miroslavljevo jevanelje predstavlja homogenu celinu: rukopis romanskog tipa sa
inicijalima uglavnom istog stila i slinih umetnikih kvaliteta; to je rukopis skriptorija
koji ima svoje ujednaene snage. Vukanovo jevanelje predstavlja zbirku radova
nejednakih prepisivaa i iluminatora. Samo dve minijature u Vukanovom jevanelju
mnogo odskau svojim kvalitetima od ostalog primitivnog ukrasa, koji se sasvim utapa u
jednostavnu ornamentiku bugarskih, makedonskih i srpskih pergamentnih knjiga iz DIII
veka.
Kontakt sa freskama
Pored inicijala skromnih kvaliteta, u Vukanovom jevanelju se nalaze i dve minijature:
na l. 1 v. evanelist Jovan, a na l. 76 Hristos Emanuilo. Znatno je naivnije crtan
jevanelista Jovan, rad srpskog majstora. Moda je autor ove minijature sam monah
Simeon, koji u zapisu na kraju rukopisa pominje sebe kao pisca, navodei tano da je
knjiga nastala u gradu Rasu, u mestu Pe, svakako u isposnici - peini iznad grada, koja
se do danas sauvala. Po crteu, po izvesnim zajednikim nespretnostima u skraenjima
anatomskih oblika i po nainu signiranja, ova minijatura je sasvim bliska stilu najstarijih
fresaka u isposnici Sv. Petra Korikog kod Prizrena. Prema tome, ona bi pripadala onoj
najstarijoj ouvanoj srpskoj rakoj umetnosti koja se formirala u elijama obrazovanijih
Srba isposnika ve krajem DII veka. Koliko je ta skromna arhaina umetnost bila ispod
nivoa istovremenog srpskog monumentalnog slikarstva najbolje se moe proceniti ako se
Jovan Bogoslov Vukanovog jevanelja uporedi sa Jovanom Bogoslovom Vukanovih
slikara u studenikoj Bogorodiinoj crkvi. Iako je freska Sv. Jovana u Studenici jako
53
54
Dobro ouvane besede Jovana Zlatoustog (br. 386) pokazuju u svojim minijaturama
zanimljivu meavinu vizantijskih elemenata sa romanskim. Svee crtane glave, kao
inicijal O, podseaju po tipu na mileevske mlade svetitelje, ali se u krutom crteu
nespretnih poteza osea romanska stilizacija. Jedna pogreka prepisivaa koji je crtao i
inicijale prua dosta siguran oslonac za dalja ispitivanja. Na listu 50 recto pisac je u
irilskom tekstu napisao nekoliko slova glagoljicom, to svakako upuuje na pomisao da
je majstor bio poreklom sa jadranskog primorja. Po celokupnom izgledu, a naroito po
crteu glava-inicijala, hilandarski rukopis br. 386 sasvim je blizak grkim rukopisima
DII veka iz june Italije; rukopis je nastao svakako prema nekom uzoru onih italogrkih
provincijskih skriptorija iz kojih je iziao beki grki rukopis teoloke sadrine br. 12
(Be, Narodna biblioteka, Theol. gr., br. 12).
Drugi jako oteeni neugledni hilandarski pergamentni rukopis br. 313. bez poetka i
kraja, malog formata, krije u sebi najzanimljivije srpske minijature DIII veka. Inicijali
ovog rukopisa predstavljaju fantastine ivotinje, iskidane ljudske udove i cele nage
figure, lako crtane, velikih glava, mekih izvijenih pokreta - sa neskrivenim
deformacijama karikature. U crteu figura u hilandarskom rukopisu br. 313 osea se
izvesna dalja stilska srodnost sa likovima iz izgorelog Prizrenskog jevanelja beogradske
Narodne biblioteke. Minijature hilandarskog rukopisa br. 313 (parimije) pokazuju vrlo
irok repertoar motiva. Neki inicijali dosta su slini ruskim inicijalima iz druge polovine
DIII veka; paralele za inicijale istog hilandarskog rukopisa nalaze se i u makedonskim
rukopisima ranog DIII veka, u triodu Verkovieve zbirke i u Bolonjskom psaltiru; u
ovom rukopisu sauvalo se dosta romanskih inicijala u veoma istom prvobitnom obliku.
U istu grupu zajednike slovenske ornamentike DIII veka spada i ukras hilandarskog
etvorojevanelja br. 12. Zaglavlje ispred Mateja znatno podsea na Bolonjski psaltir,
samo je u srpskom rukopisu, iz kraja DIII veka, i crte vri i boja intenzivnija. Slian
ornament u bugarskom zografskom Radomirovom psaltiru (slov. rukop. br. 47) izveden
je znatno grublje.
Poslednjim godinama DIII veka pripadaju precizno crtani i ivo kolorisani inicijali
hilandarskog jevanelistara br. 8. Iskusno komponovani inicijali ovog rukopisa poznati su
nauci po kopijama misije Sevastijanova; najslinije paralele ovim inicijalima nalaze se na
jednom liturginom svitku DIII ili ranog DIV veka u biblioteci manastira Esfigmena
(rukopis br. 10).
Prizrensko jevanelje
U prouavanju srpske minijature DIII veka nailazi se jo uvek na znatne tekoe. Brojni
srpski materijal u Sovjetskom Savezu ostao je skoro nepublikovan. Jedan od
najdragocenijih srpskih rukopisa DIII veka (Parimije beogradske Narodne biblioteke br.
300) zagubljen od 1916. godine naen je nedavno. Najbogatije ilustrovano srpsko
jevanelje DIII veka, tzv. Prizrensko jevanelje, izgorelo je prilikom bombardovanja
Beograda 1941. Posle ispitivanja u Hilandaru 1952. i 1953. godine, opta slika razvoja
srpske minijature u DIII veku ipak je postala neto jasnija.
Pokazalo se, pre svega, da je srpska minijatura DIII veka, zasada, najpotpunija galerija
srpske primitivne umetnosti ranog srednjeg veka. U njoj se mogu nai bolje paralele za
ostale umetnike predmete u vrem materijalu, naroito za ranu srpsku kamenu
plastiku. Raznolikost primljenih uticaja u najstarijoj srpskoj minijaturi prevazila je sva
oekivanja. Pada u oi da su pozajmice pretano zapadnjakog porekla. ak i neki
izrazito istonjaki elementi u Prizrenskom jevanelju imaju svoje najblie paralele u
55
56
57
isihazmu iz tekstova Georgija Ostrogorskog. Imali smo volju i isto srce (istije, moda,
nego sada).
Bila je zima kad smo krenuli, vozom, za Solun. Da bismo stigli u Dafne, svetogorsku
luku, trebalo je da iz Soluna odemo u gradi Uranopolis. Grekom smo otili u Jerisos,
odakle u to doba godine nema prevoza za Dafne.
Ono to hou jeste da opiem tu greku. Greke, u stvari, nije ni bilo.
Zbunjeni, poto smo saznali da dalje iz Jerisosa nema prevoza za Svetu Goru, uli smo u
kafanu. Kao jedine strance brzo su nas okruili domaini, a kad su saznali da smo Srbi,
odveli su nas u hotel, verovatno jedini u gradu. Istog dana, kasnije, pokazalo se da je u
Jerisos stigao Patrijarh srpski, s pratnjom, na svom putu za manastir Hilandar.
Grci su mislili da smo mi deo pratnje, a mi nismo znali da oni to misle, niti da je Patrijarh
stigao ovamo.
Bilo je kasno kad smo stigli u hotel. Svi su ve bili u svojim sobama, pa smo i mi otili u
svoje.
Meutim, Onaj koji nas je i vodio u Svetu Goru nije nam dao da zaspimo. Sili smo
ponovo u hol. I jedan grki monah je siao. Znao je francuski, a poto je i jedan od nas
znao taj jezik, upustili smo se u razgovor. On je saznao da idemo u Hilandar i da smo se
grekom obreli u Jerisosu.
Saznali smo da je Patrijarh srpski s pratnjom u hotelu i da sutra rano idu brodiem za
Hilandar.
Na problem je bio reen: istim brodiem smo ujutru otplovili za srpski manastir.
Grki monah, niti iko iz Patrijarhove pratnje nije bio ni najmanje iznenaen ovakvim
raspletom. Niko u tome nije video ni sticaj okolnosti, ni sreu putnika namernika, ni
greku. Bilo je normalno da etiri mlada oveka stignu na mesto svoga hodoaa, bilo je
normalno da se na putu za Svetu Goru ne moe napraviti banalna greka, sesti u pogrean
voz ili autobus, sii na pogrenoj stanici.
Ko krene taj stie, izmenjen se vraa, i ponovo, kad se zaputi, nepogreivo stie.
Kada se krene tamo, onako kako smo mi krenuli, svaki je put najbri.
Uprkos voznom redu, u Jerisos treba stii, a ne u Uranopolis, iz Jerisosa ide brod, a iz
Uranopolisa ne ide.
DUAN VUKAJLOVI
'''''
Jerisos
Ka mraku Ka nemirnom moru
Povorka crnih buba Samouvereno kree
Nad glavama im trnov venac
nestvarno lebdi
Po au vina Po komad hleba
Neno na plubu stavljaju
Na izmaglicu trpezu
Na sto
to u skladu je sa morem
A more sve je
58
59
60
61
62
- prvi koji je radi carstva nebeskog, s jedne strane, i utemeljenja Srpske drave i crkve, s
druge strane, uspeo da privoli Stefana Nemanju, oca svoga, da se odrekne vladarskog
prestola, poloi monaki zavet i obitava na Svetoj Gori, gde su zajedno podigli srpski
manastir Hilandar; to je snaan primer da sin pokorava oca koji posluno zavrava svoj
ovoze-maljski ivot u manastiru;
- prvi za srpske podvinike osnovao Posnicu u Kareji na Svetoj Gori i Studeniku
posnicu u Srbiji;
- prvi prosvetitelj i knjievnik, dogmatolog, kanonolog, liturgikolog, hagiograf;
- prvi dao Srbima manastirske ustave i crkvenograansko zakonodavstvo;
- prvi ostavio Srbima putokaze do Svete Gore, Jerusalima i dalje, do Sinaja gde se Bog
javio Mojsiju, svuda upisujui svoje roditelje u pomenike velikih svetinja;
- prvi izdejstvovao da novoizabrani hilandarski igumani, za razliku od svih ostalih
svetogorskih igumana, ne idu u Carigrad na potvrenje kod vizantijskog cara;
- prvi prekinuo tradiciju grkih natpisa i po hramovima u Srbiji uveo irilske natpise za
freske;
- prvi u Studenici uveo svojevrsnu investituru, tj. da svakom novoizabranom studenikom
arhimandritu-igumanu palicu uruuje, u samoj Studenici vladar Srbije;
- prvi uveo praksu da se kraljevska kruna za Srbiju ne trai od rimskog pape, nego od
poglavara Srpske crkve;
- prvi pokazao koliko je svestan znaaja geografskog po-loaja Srbije ugradivi u njenu
dravnost ideologiju kojoj stoer predstavlja, i to kao zalog opstanka, teorija o simfoniji
ili saglasju Crkve i Drave;
- prvi sagledao dubine duhovnih sposobnosti Srba, odredivi im da nose breme po meri,
ako hoe da opstanu na razmei istonog i zapadnog hrianstva.
Uz sve ovo, sveti Sava je i prvi arhimandrit Srbin u Hilandaru, potom prvi igumanarhimandrit u Studenici. Iz toga je proisteklo neto sasvim novo, po emu je on opet prvi.
Naime, prvi je i jedini koji je u arhimandritsko dostojanstvo zametnuo klicu iz koje se
razvila narodna - Srpska autokefalna crkva.
Arhimandritsko dostojanstvo u pravoslavnom monatvu uopte, i arhimandritsko
dostojanstvo svetoga Save u Srbiji posebno, jesu dva osnovna pitanja na kojima se
zadravam.
Naziv arhimandrit preuzet je od grke sloenice koja oznaava stareinu u ograenom
manastirskom prostoru, ali i prvog po asti crkvenog dostojanstvenika naspram igumana
drugih manastira jedne oblasti. Sama re znai, u stvari, ograeno mesto u koje pastir
sabira i uva svoje ovce da ih ne zgrabe vukovi ili kradljivci. Zato u crkvenoj
terminologiji ova re u prenosnom smislu znai manastir.
Arhimandrit je osobito zasluno lice koje to crkveno dostojanstvo dobija u znak ne samo
poasti i priznanja, ve i proirene crkvene vlasti. Zato je arhimandrit na kaluer-skoj
lestvici prvi do episkopa, od koga dobija da nosi nadbedrenik koji je sastavni deo
arhijerejskih odedi.
Arhimandrit - po reima Nikodima Milaa - bio je predstojnik velikih, prvostupnih
manastira. Znaaj njegov, kao predstojnika velikog broja monaha bio je velik. Mi
arhimandrite nalazimo ne samo pri dvorovima episkopa i patrijarha, nego i na saborima,
ge oni kao predstavnici svojih manastira, svoja imena na sabornim zakljucima
podpisuju.
63
Teko je ustanoviti kada, gde i kako je prvi put uvedeno arhimandritstvo. Izvesno je, da je
istorija tog dostojanstva veoma stara i u Pravoslavnoj crkvi posebno znaajna. Stoga bi
razumljivo bilo da podatke o tome naemo prvenstveno u crkvenim kanonima, ali u
njima se, zaudo, arhimandrit ne pominje. To saznanje ini ovo pitanje zanimljivijim jer
se na osnovu izvora moe govoriti o pojavi arhimandrita u ranim vekovima hrianstva,
tj. jo dok su uveliko odravani vaseljenski sabori i sastavljani kanoni; bar vek pre
vladavine vizantijskog cara Justinijana I (527-565).
U literaturi je izneto miljenje, da su najraniji arhimandriti po manastirima katkad bili i
obini monasi i jeroakoni, tj. lica bez svetenikog dostojanstva. Ovakvu praksu
potvruje, kako se iz daljeg teksta vidi, i car Justinijan I svojom 123. novelom. Smatra se,
da je prvi takav primer blaeni Vadim; monah koji se podvizavao u drugoj polovini IV
veka, osnovavi manastir van grada Vitlapata u Mesopotamiji, 374. godine, kada je
Persijom vladao Sapor (apur) II (309-379).
Kao najstariji podatak u grkim izvorima o arhimandritu moda treba smatrati onaj koji
se dovodi u vezu sa najstarijim manastirom u Carigradu, po imenu Dalmat, koji je 382.
godine osnovao Isakije. Ovoga je kao igumana nasledio 396. godine Dalmatije, za koga
se kae da je imao dostojanstvo arhimandrita i da je nazvan ocem manastira; smatran je
predvodnikom svih monaha, a njegov manastir je postao prvi i najugledniji meu
manastirima. Veliki ugled stekao je iguman Dalmatije, u stvari, predvodei monahe u
suzbijanju nestorijanske jeresi, osuene na Treem vaseljenskom saboru u Efesu 431.
godine. Zbog takve svoje uloge i revnosti dobio je zvanje arhimandrita i egzarha (tj.
predstojnika ili naalnika) prvosvetenika, i stareine konstantinopoljskih manastira.
Takoe stari i sasvim odreeni podaci o arhimandritskom dostojanstvu su oni koje nam
otkriva Kirilo Skitopoljski (VI vek) u ivotopisima istaknutih palestinskih podvinika.
On za Eftimija Velikog, palestinskog isposnika koji se upokojio 473. godine, kae da je
prozorljivim okom predvideo da e biti arhimandrit svih pustinjaka u Palestini, pa
predvodnik i zakonopoloitelj, i da e njegova velika lavra biti iznad svih lavri.
Arhiepiskopski tron Jerusalimske crkve, u vreme Eftimijevog arhimandritstva, drao je
Anastasije I (458-478).
O postojanju arhimandrita u tako ranom periodu svedoi Kirilo i kad opisuje povratak
svih raskolnika u krilo Jerusalimske crkve osim Gerondija arhimandrita. Pritom
naglaava da se to dogodilo za vreme carevanja Zinona (474-475. i 476-491), kada je na
arhiepiskopskom jerusalimskom tronu bio Martirije (478-486).
Navedeni izvori o prvim arhimandritima ne otkrivaju nam i nain njihovog uvoenja u to
dostojanstvo. Saznanja o tome postaju malo odreenija iz Kirilovih kazivanja u vezi sa
izborom za arhimandrite Teodosija Velikog i Save Osveenog, Eftimijevih uenika. On,
naime, opisuje da su se kod jerusalimskog arhiepiskopa Salustija (486-494), i to u nekom
trenutku njegove bolesti, sastali svi pustinjski monasi i jednoduno izabrali monaha
Teodosija Velikog za arhimandrita kinovija, tj. opteiteljnih manastira koji su pod
jurisdikcijom Svetoga grada. Tada su i Savu Osveenog izabrali za arhimandrita i
zakonopoloitelja svih lavri i palestinskih isposnika. Obojica su dobili i po jednog
pomonika ili zamenika, koji nisu bili arhimandriti nego igumani, svaki u svom
manastiru.
Izloeni podaci potvruju, da je arhimandrit po dostojanstvu i vlasti iznad igumana. Stoga
je razumljivo to je Sava Osveeni, kao arhimandrit, govorio da je iguman igumana i da
je svaki iguman, koji je pod njim samovlastan u svom manastiru. O duhovnom
64
65
otuda sve to je od knjiga, uenja i ustanova moglo da krasi dravno i crkveno ureenje
Srbije. Jedna od ustanova je i arhimandritstvo; ono je ugraeno u osnove srpske
dravnosti i crkvenosti onda kada je to bilo najcelishodnije, tj. kada je zbog pada
Carigrada i Soluna u ruke Latina 1204. godine razbijen ustaljeni crkveni i dravni
poredak u Vizantiji, a na Svetoj Gori ozbiljno ugroeni autonomija i spokojstvo.
Sava je u takvim okolnostima svoj pogled upravio vie ka Srbiji, razmiljajui ta korisno
moe da uini za nju. Radi ostvarenja takvih ciljeva vano je bilo da postane arhimandrit.
A upravo te godine je, kao tridesetogodinjak, ispunjavao kanonski uslov za takvo
dostojanstvo. Posebno je pitanje, kako je sveti Sava postao arhimandrit i kome pripisati
inicijativu za to: njemu osobno, jerisoskom episkopu Nikoli koji je imao jurisdikciju nad
Svetom Gorom, ili solunskom mitropolitu Kostadiju?
Monaka skromnost ne doputa da o tome govori sam Sava. Domentijan jednostavno
saoptava da su se u Mitropoliji solunskoj, u hramu Svete Sofije, sabrali episkopi Nikola
jerisoski, Mihailo kasandrijski i Dimitrije adramerejski sa svojim mitropolitom
Kostadijem solunskim, a sa njima i blaeni kir Sava, da slue svetu liturgiju. Savu na
toj liturgiji blagoslovie i uinie arhimandritom i dadoe mu da nosi nabedrenicu i
narukvice. A ovo uinie - zakljuuje Domentijan - po promislu Boijem i po svom
grkom zakonu, da bude arhijerej.
Teodosije je izdaniji u kazivanju. On pored ovoga to je zapisao Domentijan, saoptava
da je Sava radi manastirskih potreba doao u Solun, celivao mirotoivi grob
velikomuenika Dimitrija, pa odseo i ivljae (to znai na nekoliko dana) u svom
manastiru Filokalu, odakle je posetio solunskog mitropolita Kostadija koji je o njemu
mnogo sluao i eleo da ga vidi. Zatim, belei, da se desilo u to vreme da doe i Nikola,
episkop Svete Gore, koji je sve potanko priao solunskom mitropolitu o Savi i o
mirotoenju iz svetih motiju Simeonovih, posle ega je mitropolit ee pozivao Savu da
razgovaraju. Teodosije, uz sve ovo, otkriva da je bio naroiti dan svetoga praznika u
koji mitropolit i pomenuta tri episkoma umolie Svetoga (tj. Savu) da bude s njima
sluabnik na liturgiji... i tada ga mitropolit i episkopi blagoslovie, i nazvae ga
arhimandritom, i blagoslovie ga da nosi nabedrenicu kada slui svetu liturgiju.
U daljem kazivanju Teodosije iznosi vane pojedinosti kojih takoe nema kod
Domentijana. Zapisao je, da su sasluabnici posle svete liturgije zajedno bili i za
telesnom trpezom, na kraju koje se Sava ljubazno rastao sa mitropolitom, svriv
potrebe manastirske. Sava je, pre nego to se vratio u Svetu Goru, a poto je postao
arhimandrit, iz Soluna poslao u Srbiju, svome bratu samodrcu Stefanu, (veliki upan od
1196. do 1217, a kralj od 1217. do 1228.) pismo i staklenicu mira od svetih motiju
preasnoga oca svoga, koju je s tom namerom poneo bio, polazei iz Hilandara.
Sadrina Savinog pisma, sastavljenog u Solunu, odnosila se uglavnom na to, kako je Bog
proslavio udima njihovog preasnog oca, svetog Simeona Mirotoivog, zbog ega
Stefana obuze rodosni pla zadugo, te zapovedi da se poslanica proita, da svi uju.
Svetiteljstvo Simeona Mirotoivog je moralo da utie na Kostadija, mitropolita
solunskog, i trojicu episkopa, da Savu, inae zaslunog podvinika, proizvedu u
arhimandrita, to se iz Teodosijevog kazivanja jasno vidi. On nam ne otkriva, da li je i ta
Sava u pomenutom pismu rekao o svom novom dostojanstvu, tj. arhimandritstvu. To,
naravno, ne mora da znai da je preutao tako neto, jer tek izvreno proizvoenje u
arhimandrita takoe treba shvatiti kao milost Boju koja se izlila blagodarei svetiteljstvu
njihovog oca Simeuna. Stoga se teko moe verovati da je Sava u pismu svome bratu
66
preutao jedan tako znaajan in. Iz Teodosijevog kazivanja se, uostalom, nedvosmisleno
vidi da Sava boravi neko vreme u manastiru Filokalu, to znai da je pismo mogao da
poalje i pre, ali on eka naroiti dan svetoga praznika. Trebalo je, ipak, da se o
njegovom arhimandritstvu sazna i u Srbiji. Zato je i ekao da staklenicu sa mirom poalje
uz pismo, koje je trebalo da sroi tek poto se taj in obavi. A ta je drugo, ako ne to,
moglo da bude vanije kao potreba, jer im je zadovoljena, prestao je razlog za dalje
Savino zadravanje u Solunu.
Zato je bilo vano da u Srbiji saznaju da je Sava arhimandrit? Iz ranije istorije o
arhimandritima zna se da su to dostojanstvo dobijali igumani uglednijih manastira, pod
ijim nadzorom su manji manastiri odreene oblasti. Hilandar nije mogao da ima nadzor
nad nekim drugim manastirom Svete Gore, to znai, da njegovo ustrojstvo monakog
ivota nije imalo potrebu za arhimandritom koji tamo nema nad kim da proiri upravu ili
nadzor. Sava je proirenu arhimandritsku upravu mogao da ima u Srbiji, i to iz
Studenike lavre, u kojoj e udotvornost Simeonovih motiju, poto se prenesu iz
Hilandara, pomoi njemu kao arhimandritu da izmiri zavaenu brau, Stefana i Vukana;
pa e mu pomoi da na razmei istonog i zapadnog hrianstva, u saradnji sa
samodrcem Stefanom, uvrsti svoje otaastvo u pravoverju i dobrim zakonima, to je
ujedno pravi zalog za uvrivanje samodravnosti i samocrkvenosti.
Stoga je razumljivo zato je Stefan odmah odgovorio mnogoljubazno i mnogomolbeno i
mnogosuzno: O ljubazni due moje, o prepodobni oe na kir Savo, posluaj molbu
moju, i ne prezri glas koji ti aljem iz dubine due moje... Molio je, u stvari, Savu da
donese svete moti oca njihovog, naglaavajui: i sam priidi k nam. Da Stefan Savin
boravak u Srbiji ne zamilja privremenim, ve stalnim, potvruju njegove rei koje je,
prema Teodosijevom kazivanju, izgovorio za trpezom u Studenici odmah po obavljenom
godinjem pomenu, 13. februara 1206. godine, u prisustvu gostiju koji su sa Svete Gore
pratili prenos Simeonovih motiju. Sveti (tj. Sava) sa onima koji su s njim doli iz Svete
Gore pomenu samodrcu o povratku svom u Svetu Goru. A ovaj, uv re tu... moljae
Svetoga... prebudi na elu brae crkve od njega (tj. Simeona) sazdane, presvete
Bogorodice, ne kao da slave trai nego te molim da s njima prebiva, da togod dobro
uzakoni meu njima i meu nama samim i meu svim ljudima otaastva svojega. Jer na
to te i posla Bog, kako ja pomiljam, da nedovreno od oca preasnog naeg ti ispuni.
Savin ostanak u Srbiji trebalo je pred Svetogorcima i svetom opravdati na nain koji ne
ostavlja mesta za prigovor na raun monake skromnosti. A taj nain se sastojao u tome,
to Sava, videv samodrca brata i sve blagorodnike kako padaju na zemlju pred nogama
njegovim, i one preasne oce koji su s njim doli kako pritiu u pomo radi ostanka
njegova... odmah se pokori... i tako Sveti bi postavljen igumanom u velikom manastiru
po imenu Studenici, u crkvi presvete Bogorodice...
Sava je, kao iguman, u samom poetku sproveo odluku koja je odraz njegove dobro
zasnovane i u Studeniki tipik, jo pre konanog povratka u Srbiju, unete zamisli o ulozi
studenikog arhimandrita. Za ostvarenje tih ideja zasluan je i samodrac Stefan koji je,
po reima Domentijana umolio prepodobnog da bude iguman u domu svete Bogorodice
studenike, sa eljom da prvo... tu najbolji osnov poloi, jer je blagosloven Bogom i
NJegovom preistom Materom, jo u Svetoj Gori satvoren arhimandritom; i prebivanjem
prepodobnog tu, nazva se arhimandritom igumanom svete Bogorodice studenike lavre.
Kakva je, u stvari, bila ta odranije doneta odluka Savina, zakljuuje se i iz Teodosijevih
rei: I tako primiv taj manastir, zapovedi da se zove lavra svetoga Simeona, a onaj koji u
67
68
kanonske crkve kojoj pripadaju, ali ne radi osnivanja nove autonomne ili autokefalne
crkve. Jedino Sava srpski je, kao arhimandrit, bio zametak za stvaranje narodne - Srpske
pravoslavne crkve tako, to nije ostao na nivou Studenike arhimandrije koju je sam
osnovao, nego je omoguio da ta Arhimandrija preraste u autokefalnu iku
arhiepiskopiju.
Miodrag M. Petrovi
---------Duhovna gradina
Mudrost ljudska, slina mjesecu, razsvjetljava noni mrak zabluda ovjeijih samo tada
kada pozajmljuje svoje znanje od mudrosti i istine Boije. Pogledajte ta biva sa
mjesecom kada crna sjenka zemljine kugle pada na okruglinu njegovu? Tada se stavlja
pregrada izmeu njega i sunca, i srebrnasta svjetslost njegova gasi se, a ostaje samo jedna
tamna masa koja se i ne vidi. Tako biva i sa mudrou ljudskom kada zabludi. Pogrena
miljenja, zemaljska zadovoljstva i strasti zaklanjaju od nje svjetlost istine i mudrosti
Boije. (T. Jakovljev).
Zar misle da je istina Boija i Hristova neto tue, udaljeno od prirodne istine, korisne
oveku i drutvu ljudskome, i da poslednja moe iveti bez prve kao i u sjedinjenju s
njome? Pogledajte na narode i drutva ljudska, hrianska i nehrianska! Zar onamo ge
sija sunce istine Boje i Hristove ne svijetli jasno istina prirodna: prirodoispitujua,
umna, moralna, tvoraka, dobrocjenjena i dobroukrasna za ljudska drutva? Zar ne
pokriva pomrina prirodne sposobnosti i ivot naroda, nad kojima ne sija sunce istine
Boije i Hristove? Odvojte sunce od svijeta, tae biti sa svijetom? Izbacite srce iz tijela,
ta e biti sa tijelom? Treba li rei: Izvadite istinu Boiju i Hristovu iz oveanstva, i s
njime e biti isto ono to i s tijelom bez srca, to i sa svijetom bez sunca. (Filaret
Moskovski).
Svijetlost samo nauenog obrazovanja, bez svjetlosti Hristove Istine, isto je to i svjetlost
mjeseeva bez sunca, svjetlost hladna i bez ivota, svjetlost tua i pozajmljena. Nauno
obrazovanje samo po sebi, samo e kliziti po povrini due, kao to svjetlost mjeseeva
klizi po stijeni, ne prodirui u unutranjost njenu, jer ono nikada nee biti u stanju da
duu zagrije, oivi i pobudi srce nae na trud i podvige, na trpljenje nevolja i nematine.
Uzaludno dua, koja ostaje u udaljenosti od Boga, izvora ivota i naela dobra, uzaludno,
velim, pokuava da se razvija, usavrava, raste i ide u napredak; u njoj se razvija samo
duh samoljublja, ona se podie samo gordou, raste samo u zlu, ide naprijed putem
tatine, koja vodi u pusto i propast.
Uzaludna su i nekorisna sva naa znanja kada mi iz njih za Hrista ne znamo.
Kakva je korist lai ili jedrilici od katarke, od kormanoa i mornara, od jedrila i lengera,
ako vjetra nema? Kakva je korist u krasnorjeivosti i otroumlju, u znanjima i
obrazovanosti i uopte u razumu, ako u dui nema Svetoga Duha?
Idi putem koji vodi Bogu, i tim e se putem pribliiti k premudrosti. Put ka Bogu je
izvesjastan i poznat: pobono razmiljanje, molitva i vjera. (Filaret Moskovski).
Um koji fantazira o svojoj mudrosti, jeste bezvodni oblak kojega nose vjetrovi tatine i
gordosti. (Ava Talasije).
69
Onaj ko iz ljubavi prema Istini iskreno priznaje da nije pravedan, moe se rei da je vei
od onoga ko je svagda pravian u svome miljenju.
Onaj je mnogo, vrlo mnogo znao, koji je umeo rei: Ja znam samo to da nita ne znam
(filosof Sokrat).
to se vie bogatimo znanjem, tim vie se susreemo sa nepoznatim stvarima.
to vie ovek zna, tim vie uvia kako malo zna u sravnjenju sa onim to ne zna i to je
nepristupano, tj. nemogue da se sazna. (Filaret Moskovski).
Koliko li ima stvari i predmeta koje mi ne znamo, premda i govorimo i hvalimo se kako
ivimo u vijeku prosvete i kulture?
Sve nae zemaljsko znanje jeste samo znanje posebno (delimino); potpuno znanje je u
buduem ivotu.
Znaj to treba znati, i ini to treba initi.
Dobro drvo donosi ne samo cvee ve i rod.
Prava mudrost ne sastoji se samo u golom umnom poznavanju Istine, nego i u
odgovarajuoj spoljnoj delatnosti i ponaanju.
Onaj ko smatra da je razum samo u vjetini izlagati istinu, slian je papagaju koji,
obuivi se, govori po navici, premda apsolutno nita ne razumije znaaj, ni sadrinu
izgovorenih rijei.
Nemogue je postati mudrim, ne ivei mudro. (Sv. Grigorije Bogoslov).
Istinski pametan ovek, slino ovaploenoj Premudrosti Isusu Hristu, najprije tvori, a po
tom ui (Dela Ap. 1, 1.); najprije izvruje zakon, a zatim nareuje ili savjetuje; on ne rui
primjerom ono emu ui reju ili vlau. (Filaret Moskovski).
Pamet, koja se ne moe potkrijepiti delatnou, jeste razlog stida. (Sv. Isak Sirin).
Bolja je mudrost koja reju ne blista, ali koja izobiluje i potvruje se elima. (Sv.
Grigorije Bogoslov).
elima sebe objelodanjuj da si pametan, jer nema rijei koja bi bila mudrija od ela. (Sv.
Marko Postnik).
Volei nauku, voli i trud (dodaji znanje ivotu); stoga to sama nauka pogordi oveka.
(Ava Isihije).
Sunce i svijetli i grije. Nije dosta imati samo svjetlosti ili prosveenja, potrebna je i
toplota, tj. korisnost; pri prosveenju uma treba imati i oblagoroeno srce i dobrotu due.
Nauka ili znanje bez dobrote jeste mudrost avolska. (Filaret Moskovski).
Onaj koji je ujedno i Premudrost i Pravda i Dobrota (Bog), okree pogled dobrote Svoje
od onih koji se ponose mudrou, bez pravde i dobrote. (Isti).
Onaj koji nam je dao razum i volju, ne prima od nas samo jedini razum nego oekuje i
delo volje. (Isti).
Ako ima mnogo znanja, treba i da ivi svetije, jer e ti Sudija stroije i suditi.
Kao to svako blago ne obogaava, no ono koje se upotrebljuje pametno i umjereno, tako
se i prosveta ne preobraa svagda u savrenstvo.
Dobra znanja dobra su za one koji ih upotrebljuju na dobra ela.
Naunost za nemoralnog oveka isto je to i dobra hrana za rav stomak.
Bistar um, bez srca oblagoroenog ljubavlju, jeste ma u rukama ubice.
Glava uenoga koju rukovode strasti jeste vulkan koji izbacuje vatru i pepeo.
Straan je udes bezbonih pisaca: oni kode i posle smrti.
Episkop Melentije Hilandarac
70
71
treba da utvrde upravo tane intervale kada je crkva u Igumnovu, u svesti ruskih
molitvenika, prevashodno postojala kao crkva svetitelja i udotvorca Save Srpskog.
Iz pomenutog Svetenikog izvetaja za 1831. godinu saznajemo da su svetenosluitelji
u Igumnovu uspostavljeni od davnine (svetenik, akon, crkvenjak), da su se izdravali
od priloga i skromnih prihoda od zemlje (crkvite i svetenikova okunica). Zbog tekih
ivotnih prilika 1832. godine, slubujui svetinje u Igumnovu, traili su pomo od
serpuhovske dravne blagajne u iznosu od 300 rubalja godinje.
U igumnovskoj crkvi se bogoslubeno pravilo dralo redovno do 1937. Prvi svetenik,
otkad je u hramu postojao besprekidni liturgijski ivot (o emu svedoi sauvana i
verodostojna crkvena dokumentacija), bio je Kozma Grigorjevi, koji je inodejstvovao
od 1815. do 1844. godine. U periodu od 1838. do 1930. u mestacu Igumnovo je
revnovalo osam svetenika, od kojih je Andrej Smirnov za 50-godinjicu verske
gorljivosti 1889. nagraen zlatnom medaljom ordena sv. Ane.
Hram u Igumnovu zatvoren je 1937, u vreme slubovanja svetenika Gavrilova, koji je
otada pa sve do smrti 1954. usrdno odravao bogosluenje u svom domu, kao to je i u
kuama svojih parohijana izvravao svete obrede (trebe).
injenica da se sasluivalo za oltarom posveenim Svetom Savi sa prekidima skoro dva
veka ubedljivo svedoi o mistagokom znaaju srpskog svetitelja u Rusiji, kao to
potvruje i nasleenost svetouzora i svetospasenja. Za ovakvu tvrdnju daje nam za pravo
dokaz da je kult udotvorca Svetog Save Srpskog u ruskom molitvenom arhipelagu
uistinu trajno uspostavljen jo pre etiri veka.
Naime, nedvosmislena argumentacija tano upuuje na razvojni put i uticaj srpskog
svetitelja, kao i na najvanije inioce uvaavanja hilandarskog ktitora i svetogorskog
podvinika. Kultnom odnosu Rusa prema srpskom svetitelju doprinelo je umnogome
njegovo delo (Krmija se prepisivala u pravoslavnoj Rusiji ve u 13. veku i bila, prema
S.V. Trojickom, osnov crkvenog i graanskog zakonodavstva do kraja 19. veka), zatim
molitveni ivot kao monaki uzor (ivopisi sa Savinim likom, po Domentijanu, javljaju se
jo za njegova ivota; te prvobitne freske nisu sauvane), kao i srodnike veze sa
ohristovljenim ruskim narodom (Ana Glinski - Jaki, udata u velikoj Litvanskoj
kneevini i koja je upravljala Rusijom 1546. godine, baka je po majci velikog ruskog
avtokratora Ivana Groznog, poreklom iz porodice poznatih srpskih plemia Jakia). Ne
manje, potovanju svetog oca doprinela je i izuzetna vezanost srpskih izbeglica koje su,
pred turskim varvarstvom, traili utoite u Rusiji ve od kraja 14. veka.
Svetiteljski kult Svetoga Save u Rusiji je, nesumnjivo, uspostavljen u 16. veku,
zahvaljujui prepisima Teodosijevog itija (dar starca Isaije knezu Vasiliju III 1517.
godine) iako ga ruski svetanici (mesecoslovi) pominju jo u 15. veku. Ne udi onda
podatak to se itije srpskog svetitelja nalo i u osobenoj bogoslovskoj enciklopediji
Letopisni licevoj svod, koja obuhvata istorijski period od Knjige postanja do ruskih
letopisa iz 16. veka. To je i razlog to su srpski monasi, posebno hilandarci, traili 1558.
od svog zatitnika cara Ivana IV Groznog (koji je sa porodicom Hilandaru 1556. poklonio
katapetazmu sauvanu do danas) da im omogui gradnju crkve u Moskvi, posveenu
svetim udo-tvorcima srpskim Simeonu i Savi.
S obzirom na molitveni primer srpskog cara i princa (koji su dvorski ivot zamenili
monakim podvigom), istraivaima bogoslovesne istorije pravoslavnog izvornog
hrianstva, kao i istoriarima umetnosti, jasno je omoguen odgovor zato se Ivan
Grozni odluio da se u petokupolnom hramu Arhangelskog sabora, grobnoj crkvi ruskih
72
careva (sagraena po nalogu velikog kneza Vasilija III poetkom 16. veka, ali ivopisana
u doba Ivana Groznog, u II polovini 16. veka) nau i ivopisani likovi srpskih svetitelja:
kneza Lazara, Svetog Save (Srpskog) i sv. Simeona (Stefana Nemanje). Nat-pis iznad
svetogorskih tihovatelja Save i Simeona naglaava njihovu osobenu svetost (jer njihove
moti ine uda); naznaeni su kao srpski udotvorci. U Arhangelskom saboru, u
oltarskom prostoru, Sveti Sava Srpski zasebno je ivopisan u celoj figuri, i to, kako belei
S. Petkovi, u belom sakosu sa zelenim floralnim ornamentima.
Kultni odnos ruskog pravoslavnog naroda prema Svetome Savi posebno potvruju
predstave srpskog svetitelja uz ruske prepodobne i svete, kakav je sluaj na ikonama sada
u Pskovskom muzeju, zatim Novgorodskom muzeju ili Tretjakovskoj galeriji u Moskvi.
Razumljivo, taj odnos pravoslavna Rusija nee menjati ni posle smrti cara Ivana Groznog
(koji je u svojoj biblioteci imao i itije Svetog Save i koji je, po E. S. Sizovu, presudno
uticao na izbor ikonografskih celina i likova u Arhangelskom saboru), pa se otuda Sveti
Sava Srpski nalazi i na spisku udotvoraca slikarskog prirunika (iz biblioteke
Stroganovih) iz 17. veka.
Utoliko pre, Srpska pravoslavna crkva bi, iako nije obnovila svoje Podvorje u okviru
Moskovske patrijarije, u dane najveeg iskuenja za pravoslavni svet morala da kao
uzdarje, s blagoslovom patrijarha, hramu Serpuhovske oblasti u Igumnovu pokloni makar
ikonu prvog srpskog arhiepiskopa, ravnoapostolnog svetitelja Save. Moda i jedino zato
to duhovna sutastvenost ini prepreku naoj civilizaciji banalnosti i varvarstva, koja
ima tendenciju da sve pretvori u prah, u nita.
Predrag R. Dragi Kijuk
-------Hilandar i Srbi
Kao to je poznato, srpski manastir Hilandar na Svetoj Gori ustanovljen je 1198. godine.
Dom Presvete Bogorodice i Dom prepodobnog Simeona i svetitelja Save nije samo
duhovnost i lepota hrama, opredmeenje raznih oblika slika, knjiga, hramovnih i
bogoslubenih predmeta, manastirskih graevina nego i oseanje srpske narodne due,
istorijsko shvatanje dravnosti, apsolutni sud nad svim manifestacijama naeg ivota.
Hilandar je vekovna srpska ideja koja usmerava ka Bogooveku Hristu i naoj
hrianskoj dovrenosti. Tu se najbolje oseju puls i nervi srpskog idealnog bia i
istorije u svojoj raznovrsnosti ljudskog kretanja, borbe, stradanja i duhovnog uzleta.
Dua i naznaenje srpskog naroda utkani su u sutinu Hilandara. Ovaj manastir je lice i
obraz Srba a da bi se proniklo u taj srpski simvol treba teiti svetinji i voleti svetost prep.
Simeona i sv. Save, pre svega kako ih otkrivaju njihovi savremenici i neposredni
nastavljai. Otkrivajui njihove likove u Hilandaru shvatamo nain i kvalitet graenja
Crkve Boije i drave, tako srpski ovek saznaje sebe i istorijsko i kulturno mesto svog
naroda, naznaenje i duhovno-istorijski smisao postojanja i cilj sveukupnog ivota. Naa
borba za ouvanje naroda pripremljena je u Hilandaru. Pred Kosovsku bitku 1389. i pad
Smedereva 1459. godine manastir je svojim zraenjem i aktivnim znaenjem pripremao
stvaralake vrednosti koje su nas povezivale sa celokupnom crkvenom tradicijom i
predanjem, to je uspeno sintetiki sabirao i aktivno vezivao za ivot romejski
(vizantijski) i pravoslavno-slovenski isihazam.
73
74
75
76
77
Srbe na ispovst i pokajanje zbog mnotva uinjenih grehova (vladika doslovce i ubedljivo
navodi i kojih) pre Prvog svetskog rata, izmeu dva svetska rata i posle Drugog svetskog
rata; dovoljno je proitati samo nekoliko ovakvih stranica kod vladike Nikolaja, pa da
dobronameran, objektivan, i naravno, najpre, pravoslavan srpski patriota, (a ne, najpre,
srpski nacionalista, tradicionalno, znai obiajno, znai polupaganski, pravoslavan
vernik) ublai u sebi, ili, i sasvim prestane sa idealizovanjem nebeskog srpskog naroda,
najboljeg, najestitijeg i najpravednijeg, od Boga izabranog naroda, a da pri tom ne
prestane da i dalje voli i ceni taj isti narod...
Zar treba jo troiti rei o mirenju srpske zavaene brae od Kosova do danas? Da li smo
bar neto nauili od mudrih srpskih poslovica - zreo plod naeg izvornog drveta - od
kojih jedna kee: Slona braa nove dvore grade, a neslona stare razgrauju!
Ko je danas najvie pozvan da miri zavaenu srpsku brau od pravoslavnih srpskih
duhovnika? Zavravam ovaj lanak - hvala svima u Knjievnim novinama koji se
blagovremeno i blagoestivo setie manastira Hilandara i tako nam dadoe priliku da
neto prozborimo u ovom jubilarnom broju molitvama upuenim Bogu da nam danas
poalje u Hilandar (i u Studenicu) dvojicu novih Zlatousta, od kojih e se onda umnoiti
dobro seme Istih. Jedan Jovan (zar nije Jovan na Hristovim grudima vesnik budueg
pravoslavlja, Hrista ljubavi o kome je i Dostojevski sanjao!), molitvenik Jovan,
ispovedae, prieivae i moliti se za sve bolesne Srbe koji e mu dolaziti radi
pokajanja, i - drugi Jovan, ne manje Hristu odan i molitven od prvog Jovana, ali i lino
obdaren i sposoban da miri sve zavaene: mueve i ene, sinove i oeve, keri i majke,
brau i sestre, susede koji se do krvi posvaae zbog zida u stanu ili pareta njive u selu,
partizane i etnike, Srbe u dijaspori i Srbe na Balkanu. Utopijski san? Ne, jer ako imamo
veru kao goruino zrno, iniemo uda i vea od Hristovih (to nam sam Hristos
poruuje), a usplamtelo zaraenim, opijenih prolivenom krvlju, koji bi da i dalje prolivaju
krv Sina ovejeg, Aleksej Homjakov (1804-1860) u lanku Srbima: Pismo iz
Moskve, poruuju sledee: Vera je delo duhovne slobode i ne trpi prinudu; istinska
vera pobeuje svet, a ne trai ma svetski radi svoje pobede. Zato uvaavajte svaku
slobodu savesti i vere tako da niko ne moe da vrea istinu govorei da se ona pribojava
lai i da ne sme da se s laju takmii orujem misli i rei.
Vladeta Jeroti
-------
78