Enes Kari

MONI OVJEK
(Pred gorkom zadaom inventure Novovjekovlja)

Negdje od 1700. godine do danas, protee se platno vremena od trista godina. Ta tri stoljea
neusporediva su i bez valjana takmaca u drugim epohama, za dugih prostranstava ovjekova
vremena na Zemlji. Tri potonja stoljea jesu vrijeme u kojima je ovjek prionuo stasavati u
sve veoj vladateljskoj i gospodareoj moi. Ali, kakva je narav te moi kojom se i dalje
opasuje Novovjeki ovjek? Kakva je narav prigrabljanja sve vee moi, koja se ostvaruje u
savezu sa mainom, s jedne, i vjerom u napredak, s druge strane? Zato je danas taj Moni
ovjek postao prijetnja i po ovjeanstvo i po Prirodu, ukratko, po cijelu Zemlju?
Ovaj esej upuuje na neke odgovore.

Na temelju toga to danas uimo i znamo, i to nosimo u svome iskustvu o ovjeku iz

proteklih tri stotine godina, nema sumnje da e ovjek u dvadeset i prvom stoljeu biti daleko
opasniji spravljatelj zla u usporedbi sa svim onim pogubnim i zlim uincima koje je ovjek
spravio i realizirao tokom devetnaestog ili dvadesetog stoljea.
Naravno, ne valja, nije dobro (niti treba) zapoinjati tekst ili esej sa nema sumnje, jer bi
rijei koje slijede mogle izgledati odbojno, prijetee i ultimativno.
Pa ipak, strahove da e se obistiniti predvianja o monom i zlom ovjeku u dvadeset i prvom
stoljeu dananji teolozi, filozofi i teoretiari drutva iznose sa dubokim uvidom, temeljitim
pokriem i uvjerljivim obrazloenjem.

1. Novovjekovni napredak ali kamo i gdje?

Kad ovo kaemo, imamo u vidu na stotine knjiga, studija i tekstova (te relevantnih filmova i
informacija dostupnih u takozvanom cyberspace-u ili svijetu kompjuterske komunikologije) u
kojima se posve jasno tvrdi da ovjeanstvo u ovom dvadeset i prvom stoljeu nee moi
nastaviti marirati mnogo veom brzinom novovjekovnim i prosvjetiteljskim stazama i
sprintom naprijed, a da ne doe do snanog dogaanja planetarne kataklizme i sunovrata
ivota kakvog znademo.
Upravo je to glavna tema mnogolikih dananjih rukavaca teologije, filozofije i glavnih tokova
drutvenog miljenja i teorije.
Nekada su teologija i filozofija na ovjekovu povijest i misiju u njoj gledale s optimizmom,
izjednaavale su je sa istinskim dogaanjem Spasa.
Danas je, pak, posrijedi neopisivi strah od jo uvijek snane vjere u tehnoloki i mainski
napredak, posrijedi je velika strepnja od njegove primjene. Moralo se postaviti to vano
pitanje: Kuda to jo da se napreduje u sedlu maine, i kamo?
1

Posve je jasno da literatura koju ovdje imamo u vidu nije katastrofina, niti milenaristika,
ona ne najavljuje nikakav skori Smak Svijeta, niti smatra da e se preuranjeni Sudnji Dan
(koji je skrivio ovjek) dogoditi za deceniju ili dvije. Naprotiv, knjige koje godinama
konsultiramo o dananjem nemirnom svijetu posve su liene bilo koje puke opijenosti
strahom i drhtanjem od posljednjih dana Ovoga Svijeta.
Mnogo je znaajnije da ove knjige i njihovi autori raspravljaju o pravoj posljedici sveg onog
racionalistikog uspravljanja, napora i znoja ovjekova kakav je tipizirano promoviran iz
epohe Novovjekovlja.
Najistaknutiji prouavatelji dananje epohe uvjerljivo tvrde da se inventura uinaka iz tri
protekla stoljea trijumfa Maine (i trijumfa ovjeka koji je uzjahao na sedlo Tehnike) nee
odvijati u dokonom raspoloenju, ve usred tekih udesa, kolapsa, potresa i kataklizmi koji e
se postupno odvijati na najmanje tri podruja:
A) u ekonomiji,
B) u nezaustavljivoj krizi ivotne sredine, i
C) u dosad najstranijem podrivanju globalnoga mira (u kojem e, vjerovatno, prvo stradati
ovo malo preostalog povjerenja i mrave saradnje meu svjetskim religijama).
Na sva ta tri podruja pokazuje se da je nedostatak ili potpuno nepostojanje ethosa, tj.
udorea, potenja i morala - glavni uzrok dogaanja planetarne kataklizme. Kuda da se ide i
ima li puta dalje, ako emo biti lieni morala, udorea i dobrote? I, s druge strane, ako se
priklonimo moralu i udoreu, hoe li nam on biti dovoljno snaan autoritet pa da nam
zapovjedi da stanemo i da se zaustavimo na ovom bezglavom Putu Napretka? Jesmo li mi
danas uope i spremni na moral?!

2. Nezasitost novovjekovnog ovjeka

Milenarizam i panini strah od skorog izlijevanja mora i okeana, te strepnje od planetarnog
ruenja planina i gorja, nisu svojstveni ozbiljnim misliocima kao to su Seyyed Hossein
Nasr, Hans Kng, Slavoj iek i drugi. Ono to u njihovim knjigama, javnim nastupima i
oitovanjima imamo jeste, u najkraem, obavljanje veoma nezahvalne zadae koju bih
nazvao svestranom inventurom uinaka modernog ovjeka, ili, jasnije reeno, ovi umni ljudi
nude jednu gorku inventuru Novovjekovlja, nudei pritom oprezan diskurs o moguim
ansama da se na miran nain smijeni epoha Monog ovjeka.
Donekle je predvidivo kako e se ova inventura Novovjekovlja obaviti i trajati, sugeriraju
nam je dobre knjige kao to je Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo1 od Hansa Knga,
njemakog katolikog teologa, i djelo U potrazi za svetim Seyyeda Hosseina Nasra.2 (U ovom

Usp. Hans Kng, Weltethos fr Weltpolitik und Weltwirtschaft, Mnchen, 1997. Ova knjiga prevedena je na
hrvatski, Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo, izd. Intercon, Zagreb, 2007.
2

Usp. Seyyed Hossein Nasr, In Search of Sacred (bosanski prijevod sa perzijskog: U potrazi za svetim,
razgovori Ramina Jahanbegloua sa Seyyedom Hosseinom Nasrom, preveo Muamer Kodri, izd. Dobra
Knjiga, Sarajevo, 2007.

krugu literature treba spomenuti i knjigu Slavoja ieka, ivljenje u posljednjim

vremenima Living in the end times).
Ove i druge (ovdje nespomenute knjige i studije) tvrde sljedee:
U prvih deset godina ovog dvadeset i prvog stoljea jasno se zna: Samo oko hiljadu bogataa,
pojedinanih multimilijardera, gazduje s vie od 50% ukupne ekonomske vrijednosti
zemaljske kugle.
Na drugoj strani, naspram tih hiljadu savremenih faraona pojedinaca ivi masa od preko tri
milijarde ljudi, koja je na rubu posljednjeg daha, sa manje od dva dolara dnevno.
Nadalje, projektom Monog ovjeka, koji se dizajnira tokom potonjih trista godina, mala
manjina ovjeanstva, ili 7 posto ljudi, imaju bogatstva, banke i novac, a 93 posto ljudi
dananjice puki su dunici! Ili su, pak, pravo roblje u tako araniranoj raspodjeli, pravi sunji
u bezbroj modernih oblika. K tome, svaki dan umre trideset hiljada ljudi (djece, ena, staraca)
od elementarne gladi i ei... Takoer, svaki dan jedna milijarda ljudi ivi u potleuicama i
sirotinjskim etvrtima koje skapavaju i izumiru.
Ovo je rezultat prosvjetiteljskog Novovjekovlja, rezultat koji traje, koji se dogaa i ovo je
njegov pravi uinak i logiki zavretak. Jer, nita tako snano i samostalno nije imalo tolikog
udjela, ni kranstvo, ni islam, ni druge svjetske religije, u oblikovanju svijeta u ovih potonjih
trista godina kao to je to sluaj sa Novovjekovljem.
To je samo jedna od stavki u rezultatima dosadanjih koraka Monog ovjeka Novovjekovlja,
tog poletnog i ilog vremena koje je, tako, poniavanjem svih religija i moralnih uenja koja
iz njih proizlaze, te iskljuivim insistiranjem na surovoj kvantifikaciji obrazovanja, politike,
ekonomije i drave, stvorilo elitu ruilakih parazita spram kojih egipatski faraoni, rimski
imperatori, ruski carevi, osmanski sultani i indijske rade i maharade izgledaju kao plemeniti
i moralni ljudi iskrene i dobre volje!
Na planu ekonomije, inventura Novovjekovlja e se susresti s neprijatnom injenicom da
novovjekovne egzaktne obrazovne discipline (i kolski programi iz kojih su prognane
zaostale duhovne discipline, vjeronauke i religije) nisu donijele, jo manje provele, pravine
anse za distribuciju imetka i bogatstva. Naprotiv, to je Novovjekovlje vie napredovalo,
bogatake elite su postajale sve bogatije i brojem manje! U akama i oima nezasitog ovjeka
Novovjekovlja nale su se nezamislive tone novca, uglja, elika, nafte, plina, rudaa... I
industrijskih proizvoda od plastike, i milioni tona genetski modificirane hrane, itd.
Rezultat nezajaljivosti ovjeka Novovjekovlja je u svoj svojoj sramoti iziao na vidjelo:
Cijela se Zemlja kvantificirala, sve je izraeno resursnom cifrom i budetskim stavkama.
Ali, ovjek iz bahate elite Novovjekovlja nije se samo pokazao kao veliki manipulant
bogatstvima i resursima Zemlje, ve i nezapameni gomilatelj ubitanog oruja. Tokom
dvadesetog i dvadeset prvog stoljea, oko 35 procenata Bruto Drutvenog Proizvoda (BDP)
odlazi na oruje i naoruanje, na unitavanje u prostoru, na droge...3 Ubitano oruje je
skoncentrirano u jo manje oligarhijskih ruku negoli je sluaj sa ekonomskim bogatstvom.

Vidi Josip Baoti, Uvod hrvatskom izdanju Kngove knjige Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo, nav. djelo,
str. 10.

3. Prevrednovanje industrijske revolucije

Vrijeme u kojem ivimo, i dvadeset prvo stoljee u koje smo prije desetak godina stupili,
ispostavie pred ovjeka i, zapravo, pred cijelo ovjeanstvo, jednu veoma vanu i neminovnu
zadau: inventuru rezultata i posljedica industrijske revolucije iz potonjih tri stotine godina.
Nerijetko se tih trista godina hvalisavo i oholo naziva i Novovjekovljem. Taj naziv je,
naravno, itekako prkosei i drzak, to to u rijei Novovjekovlje dominira rije novo (novum)
nije nikakva proizvoljnost, Novovjekovlje je tu da pokae spremnost novog ovjeka da raskine
sa prijanjim utvarama religija, metafizikih i idealistikih filozofija i teologija, epova,
mitova, tradicija.
Iako je, naravno, veoma drsko definirati strane i aspekte svekolikih vremena koja iz
beskrajnih nebesa pohode nau malu Zemlju, Novovjekovlje se na to drznulo. I za tu je
zadau moralo imati ne samo novo vrijeme ve i novoga ovjeka kao svoj glavni izum.
U glavna i temeljna obiljeja industrijske revolucije Novovjekovlja ubraja se sve vee i
intenzivnije stavljanje maine u ovjekove ruke. Od poetka osamnaestog stoljea nastaje
dvolani savez ovjeka i maine, i samo jedno stoljee kasnije Priroda je postala trei lan
tog saveza, ali posve protivno njenoj volji.
Priroda, pa i ljudska priroda, od tada se vie ne tumae kao Boija stvorenja i osebujni znak i
dar Boga Koji Sve Stvara, ve se tumae kao stavke na spisku industrijskih resursa, kao izvor
ovjekova bogatstva, kao protena stvar na ijoj e protenosti ovjek vjebati svoju
nezasitost ohrabrenu razularenim i osloboenim raz/umom.
ovjek je mainom krenuo da prisvaja i privatizira Prirodu, postao je bie ije su ake pune
ovosvjetskoga bogatstva. Iako je to gruba slika, u njoj ima itekako velike simbolike.
Naime, prazne ljudske ake i prazni ovjekovi dlanovi jesu jedno od najveih postignua
muslimanskih namaza, dova i molitvi, a takoer i molitvi u drugim svjetskim religijama.
Kad ovjek, muko ili ensko, privede kraju svoj namaz, dovu i molitvu i kad, potom, u jednoj
sveanoj zavrnici, podigne prazne dlanove u visinu svoga lica, on/ona tad treba da pogleda u
njih, te da shvati i zaumi ba to da ruke tada nita ne posjeduju, te da jo jednom na tu
uzvienu prazninu svojih ruku odape molitvene rijei iz svetih knjiga. To je jedan vaan
etiki i udoredni aspekt obreda, dove, molitve.
Prazne ruke, prazni dlanovi i ake ovjeka u obredu i molitvi to je jedno veliko dostignue (i
otkrie) kako islama tako i kranstva. Ni u drugim tradicionalnim religijama nije mnogo
drukije, i tamo se svjetuje ovjeka da pogleda u svoje prazne ruke i glatke dlanove.
S druge strane, tri stotine godina Novovjekovlja i Prosvjetiteljstva, ili tri stoljea industrijske
revolucije, maine i tehnike, donijele su sa sobom Monoga ovjeka prepunih aka,
nezajaljivog dvonoca, oboruanog mjernim instrumentima kojima se pokazuju najbri
naini to efikasnijeg eksploatiranja i razdjevienja Zemlje i svih njenih tajni.
Zato je danas i dolo do ekoloke katastrofe i nezapamene krize ivotne sredine, naravno.
Nije do toga svega dolo nerazvijenou, ve prerazvijenou! Nije do toga dolo zaostalou,
ve progresom i bahatim sprintom ka njemu. Nije do svega toga dolo bez kola, ve sa
kolama, veleljepnim univerzitetima i eksperimentalnim laboratorijama.
4

Ako se ne poduzmu moralni koraci da se zaustavi ovaj okrutni ovjekov gerilski rat protiv
prirode,4 te ako nastavimo kroiti putem kojim svijet posljednjih desetljea ide, preostalo
nam je samo jo pedesetak godina do potpune propasti. Mi, naprosto, inimo kolektivno
samoubistvo, tvrdi Seyyed Hossein Nasr.5
Naravno, teko je priznati, jo tee prihvatiti, da e podvlaenje rezultantne crte ispod ovih
proteklih trista prosvjetiteljskih i novovjekih godina biti strano. Stoga, ima mnogo relevantnih
prouavatelja dananjice koji, iz jo kakvih takvih rezervi optimizma, odbacuju i samu
pomisao da je dolo doba za kataklizmiko svoenje rauna. Razlozi za njihovu nadu nisu
brojni, ali ih ipak ima, a najvaniji su, svakako, sve brojniji kritiki glasovi samih naunika iz
podruja egzaktnih znanosti. Oni sve vie razvijaju preporodne projekte koji trae da se od
sada i u moralu i u duhu treba traiti ovjekova izvjesnost, a ne samo u raz/umu kako je to
bahato traeno na poetku industrijske revolucije. Moral ne d da kroimo svugdje ondje gdje
nam razum sugerira da treba kroiti!
Ali, koliko je dananje ovjeanstvo spremno na povratak moralu? Da li ono smatra da je
moralni diskurs obino bablje naklapanje? To pitanje postavljali su veliki kritiari
prosvjetiteljstva, Adorno, Horkheimer i drugi. Koliko je ovjeanstvo danas spremno podvui
crtu i prihvatiti da je srednjovjekovno spaljivanje vjetica bilo nemoralna bezumnost, ali da su
i dva svjetska rata u dvadesetom stoljeu, sa svojim plinskim komorama, uasni in
nemoralne raz/umnosti?!
A ta je drugo donijela prosvjetiteljska maina i novovjekovna tehnika ako ne upravo tu
nemoralnu raz/umnost!

4. Novovjekovni ovjek kao problem

Svojim djelima i uincima, svojim svjetskim ratovima i egzaktnim naukama novovjekovni je
ovjek i sam postao veliki problem filozofiji, teologiji, drutvenim terijama i disciplinama.
Ukratko, tim je velikim tradicionalnim naukama i vjetinama duha i uma sam Moni ovjek
kao glavno edo Novovjekovlja sada postao veliko pitanje.
Ne moe se ni pobrojati koje je samo probleme Novovjekovlje donijelo (zapravo: nanijelo i
zadalo) teologiji!
Umjesto da se i dalje bavi svojim tradicionalnim granama kao to su teodiceja, teologija
prirode, tumaenje svetih tekstova, teologija morala, itd., sada se teologija mora baviti djelima
Monoga ovjeka koja je ostvario u savezu sa Sotonom. Kloniranje, promjena psihike i
fizike naravi ovjekove konstitucije, genetiki inenjering, nasrtaj na roenjem darovani
spol, interveniranje u reprodukcijske procese, nanotehnologija, itd. sve to sada je u
ekspanziji diljem zemaljske kugle, ba kao to je u ekspanziji i kriza ivotne sredine ili irenje
oruja za masovno unitavanje.
Ve desetljeima osjea se kriza prosvjetiteljskih i novovjekovnih projekata i na planu mirnog
suivota religija, vjera i uvjerenja. Usred ekonomskih kriza na svim stranama svijeta osjea se
pojaano zanimanje ovjeanstva za tradicionalne religije. Fenomene povratka religijama

Ove rijei dugujem profesoru Abdulahu areviu.

Seyyed Hossein Nasr, U potrazi za svetim, nav. djelo., str. 122.

vidimo esto i na nemoralan nain. Danas postoje prave ubilake erupcije svetog, ruilaka
oitovanja pobonosti, beskrupulozna borba fundamentalizama.
Sve to nam govori da e biti itekako bolno iscjeljivanje ovjeanstva od raz/umskih mitova
Novovjekovlja i Prosvjetiteljstva.
Novovjekovlje i Prosvjetiteljstvo ovjeku su tepali na mnoge naine, ali, ipak, nisu mu
darovali besmrtnost, nisu ga oslobodili groba, nisu ga liili onih dimenzija koje on dobija od
Boga inom stvaranja. Dananji ovjek se poeo sjeati tih dimenzija.
Ali, hoe li mu se u tome moi pomoi i da li je sve ve prekasno pitanje je na koje e se
traiti odgovori tokom ovog dvadeset prvog stoljea.