Jo jedna loa vijest za graane.

Lopovi su smislili skuplji, ali i efikasniji nain

za pljaku. U igrakice i privjeske koje besplatno dijele na benzinskim
pumpama stavljaju ipove na osnovu kojih prate i u svakom trenutku znaju
gde su im rtve, a onda im dolaze do stanova i kua, provaljuju i pljakaju.

Navodno Rumuni

Vijest o ovoj dosjetljivoj "inovaciji" proirila se brzinom svjetlosti, pa je

upozorenje o ovome preplavilo drutvenu mreu Facebook. Korisnici su
panino dijelili statuse o pljakama, navodei da su razbojnici rumunski
dravljani. ,, ",

,," .
,," .
( ,, " ),
,,"
.
Tano tako... Drago mi je da ljudi polako uviaju ko koristi ove "opasne grupe"
zarad svojih politikih ciljeva. Kad se dogodi taj "srpski mar" odmah e se
osuti lavina po srpskim nacionalistima,a "uvaene" linosti iz javnog ivota e
se zgraavati nad "srpskim faizmom" i uzgred e ga izjednaiti sa faizmom
u hrvatskoj....
---------- . ,
'' '',
,
. , , ,
, :
, ,
(
). , . ,
,

. , ,
, .
,
, '''' .

Hrvati su bili prljavi koljai, a Tomislav nije ni okrunjen JUTARNJI LIST[/b]

21. Novembar 2009. Administrator Hrvatska povijest

ZAGREB Kada se svojedobno hrvatski povjesniar Neven Budak drznuo
posumnjati u velebnu krunidbu Tomislava za hrvatskog nam kralja u
pustopoljini kod Duvna zagonetne 925. godine, kao podatak koji je
zabetoniran u naoj domoljubnoj svijesti, inenjeri nacionalnih dua skrili su
taj rad od njenih uiju hrvatskih uenika.

I Odjel za srednjovjekovnu povijest Hrvatskog instituta za povijest smatrao je

svojom dunou prosvjedovati protiv podatka na internetskim stranicama
Stalne misije Hrvatske pri UN-u u New Yorku kako dotini Tomislav nije prvi
hrvatski kralj. Hrvatska povijest puna je mitskih sablasti i ideolokih
interpretacija. to smo mi sve u kolama uili iz nacionalne povijesti, a za
dosta toga se slobodno moe rei da je bio konstrukt koji bi trebao potvrditi
neupitnu povijesnu slavu i starost Hrvata, nakon ega bi nam ponosito tek
trebala spuznuti suza radosnica preko asnog obraza.

Povijesna magla
Kao rijetko koja znanost povijest je podlona pretjerivanju, skrivanju i blago
reeno nevjerodostojnoj interpretaciji dogaaja, likova i pojava. Mnogo toga u
koli smo uili kao povijesnu injenicu koja se nije smjela dovoditi u pita-nje iz
viih nacionalnih ili politikih interesa.

Ako je netko pokuao neto drugaije prikazati, u najmanju je ruku bivao

pribijan na stup nacionalnog srama ili proglaavan izdajnikom jer se
posumnjalo u neku velianstvenu pobjedu, koja zapravo to nije, ili genijalnu
zamisao nekoga naeg predalekog vladara koji nam osim sumnjivih
fragmenata, nekakvih slova na kamenu, nije ostavio puno pouzdanih
podataka o svom postojanju.

Hrvatska povijest morala se ugurati i u ablone drava i politikih tendencija

u kojima smo dulje ili krae vrijeme bivali. Hrvatska nam je zato povjesnica
dala jedan broj neutemeljenih, teko provjerljivih te lanih i nategnutih
podataka o naoj veliini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj
povijesti.

Stvaranje dobrih Hrvata

No, problem moda ne bi bio toliki da se radi samo o dalekim vremenima
zavijenima u zagonetnost zbivanja na hrvatskom krnom kamenjaru, da se
bajkovitost hrvatske povijesti nije proirila do dananjih dana.

- Pitanje je koliko su povjesniari spremni biti hrabri i otvoreni da ne dopuste

da ih se iskoritava za podgrijavanje nacionalnih mitova, neovisno o
reakcijama. Naravno da je povijest znanost koja interpretira, ali je ipak
znanost. I uenje povijesti nema odgojnu funkciju, odnosno nije funkcija
uenja povijesti u kolama ta da se stvaraju dobri Hrvati kae povjesniar
Tvrtko Jakovina.

- Sve nacionalne povijesti slijede istu prancu. Sve dijele nekoliko zajednikih
odrednica: trude se dokazati da nacija ima dugi i stabilni kontinuitet pa su
tako sve redom stare odvajkada, vuku podrijetlo iz mranih uma i
pustopoljina pradavnih vremena. Nacionalne povijesti polau puno panje
srednjem vijeku, kada se formiraju osnovne karakteristike nacije.

A svaki pristup prouavanju povijesti kao da pie o razvoju ovjeka, pa imamo

razliita vrednovanja povijesti: bolja i loija razdoblja, uspone i padove,
propasti i slavne povratke, to samo podcrtava da se radi o konstruktu
objanjava nam povjesniar Stefan Berger, profesor na Sveuilitu
Manchester i voditelj projekta Prezentiranje prolosti Pisanje nacionalnih
povijesti u Europi.

Goli opstanak
Sve povijesti barataju kanonom nacionalnih heroja, koji kadto taj epitet
objektivno ne zasluuju ili se u jednom trenutku slave, a moda im je
herojstvo sumnjivo. Naravno, postoje i nacionalni neprijatelji, koji su za druge
heroji. Svima je vana rasprava o granicama, odnosno teritorijima.
Raspravljaju o tome tko posee pravo na njihovo iskonsko podruje ili pak

koliko je njihova iskonskog teritorija izvan matine zemlje.

Dakle, svi narodi imaju svoje guste ume i movare, tragina polja i junake
gudure iz kojih su doli njihovi preci, svoje Tuge i Buge, Zvonimire, Tomislave i
ine, a sasvim je sigurno da nismo jedina nacija s posebnom misijom ili ona
koja bi bila nepravedno zakinuta. Moe se rei da svaki narod zasluuje
povijest kakvu ima, ma koliko je ukraavao, revidirao i mitologizirao. Hrvatska
povijest prepuna je razliitih interpretacija, ovisno o trenutanim potrebama
od vjekovne borbe za junoslavensko ujedinjenje do tisuljetne borbe za
nacionalnu samostalnost.

Hrvati se bore uglavnom za goli opstanak od raznih izrabljivaa, bilo

ideolokih (nacisti, komunisti) ili pak osvajaa (Srbi, Mleani, Turci, Maari,
Austrijanci).

1. Dolazak Hrvata na more

U nae iskonske krajeve, na kojima su ve obitavale razne civilizacije, narodi i
drave, dolaze prahrvati. Oni se u romantinoj verziji slike Otona Ivekovia
predstavljaju kao krotki vizionari koji su s brda zamiljeno zagledani u puinu i
tada jo nebetoniziranu obalu, a ne onakvima kakvi su bili prljavi i znojni
koljai i osvajai koji su u rosnu zoru 614. godine sravnili sa zemljom jedan
razvijeni grad poput Salone. U prvim redovima tih divljakih hordi bili su i
Slaveni, odnosno prahrvati. Tko im je bio voa ni ne znamo, jer nema
nikakvog pisanog traga. Nije ni udno bili su nepismeni. Hrvatska je
historiografija taj prljavi posao ruenja i razaranja dobrohotno svalila na
Avare, kojih je takoer bilo u toj hordi i ije karakteristike nisu bitno drugaije
od starohrvatskih, ali ipak nisu sami razarali . Dodue, popljakana Salona jo
se odrala desetljeima prije nego to je sasvim propala, a Hrvati su polako
osvajali svoja nova vjekovno naa ognjita . Mi batinimo njihova davna
osvajanja ( jednostavno tu ivimo) i prihvaamo ih jer su nam ti nai preci
ostavili taj teritorij u amanet. Hvala im.

2. Ljudevit Posavski
Knez panonske Hrvatske od 810. do 823. godine, smatra se jednim od
najveih boraca za hrvatsku samostojnost i slobodu. Suprotstavljao se
naletima Franaka tada vodee europske kraljevine, ne elei prihvatiti njihovu
izmu. Franci su, moniji i brojniji, poduzeli ak est ofenziva protiv drnog

Ljudevita i konano ga 822. porazili (ili ovaj nije ni ulazio u zadnju bitku) i
natjerali u bijeg. U ovoj povijesnoj prii dosta je loe proao i knez primorske
Hrvatske Borna, koji je potpisao pakt s Francima te je tako obiljeen kao
protuha i izdajnik. Za Ljudevita se vezuje i legenda da je nakon poraza
pobjegao u Srbiju, odnosno meu Srbe. Povjesniarka Nada Klai dokazuje da
je Ljudevit pobjegao u mjesto Srb (pa je zato dolo do zabune). No, golica
teorija da je Ljudevit zbrisao meu Srbe, gdje ga je tamonji vladar, navodno
kako i prilii, lijepo ugostio. Ipak, Ljudevit ubija tog vladara, mislei da e ga
ovaj izdati Francima s kojima je bio u talu. tovie, preuzima vlast, ali su ga
Srbi poslovino nezadovoljni hrvatskim vladarima prognali. Stijenjen
razvojem dogaaja, Ljudevit kasnije prihvaa vrhovnu vlast franakog
vladara, premda na kraju balade ipak bjei kod kneza Ljudemisla u Dalmaciju,
ali jedne sparne noi 823., zlu ne trebalo, dokona ivot nestanog junaka
Ljudevita. Saga o Ljudevitu vrlo je zgodna za sva razdoblja hrvatskih
udruivanja i razdruivanja.

3. Krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju

Ne postoje injenini dokazi i artefakti koji bi potvrdili da se u maglovitom
srednjovjekovlju 925. godine to stvarno i dogodilo. No, za Hrvate podatak
je historijski, nacionalno i politiki neupitan. Jedino to bi ilo u prilog tome
jest injenica da su samo Hrvati, pored onakve obale, vladali i krunili se u
nekakvim vukojebinama slinijima Tolkienovim zlosretnim carstvima. No, iako
se ne moe potvrditi da je Tomislav stvarno okrunjen te kada se i gdje to
zbilo, ipak ga smatramo prvim hrvatskim kraljem. O tome govori i injenica
da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.

4. Kletva kralja Zvonimira

Kralja Zvonimira su prema legendi ubili poslovino nezadovoljni Hrvati u selu
Kosovo kod Knina 1089. Ojaeni Zvonimir uvrijeeno je prokleo Hrvate da e
tisuu godina biti bez drave. I stvarno, drava propade, a Hrvati su
samostalni postali tek nakon 900 godina, to je potaklo neke povjesniare
da spomenu kako je Zvonimir zapravo prokleo nezahvalne Hrvate upravo na
toliko godina! Legendu spominje Ljetopis popa Dukljanina iz 12. stoljea koji
je u 15. stoljeu preveden na hrvatski.

5. Petar Svai i bitka na Gvozdu

Legenda o narodnom kralju Petru Svaiu (po najnovijim izvorima radi se o
Snaiu), koji je u bitki s Maarima 1097. godine na Gvozdu, danas njemu u

ast Petrovoj gori, elio sprijeiti propast hrvatske kraljevine. Petar je elio
sprijeiti neminovno stapanje hrvatskog kraljevstva u Ugarsku. Neosporno je
da se bitka odvila u svibnju na propupalim obroncima Gvozda (ali se ne zna
tono ), ali ne zna se s kakvom je vojskom raspolagao i u kojem je statusu
Petar tamo bio. No, izginula je vojska, ali i sam kralj Petar. U kolama je
slavljen kao neprijeporni heroj koji je pokuao nemogue, a posebno se
naglaavala naknadno osmiljena odrednica narodni kralj.

6. Bitka s Tatarima
Grobnika bitka 1242. godine, gdje su se prema neprovjerenim vijestima
sukobili Hrvati s Tatarima, po svoj prilici nije se nikada ni zbila. Hrvati su
naravno u toj virtualnoj povijesnoj bitki slavili. No, to nije smetalo Franji
Tumanu da organizira velebnu proslavu u povodu godinjice bitke koja se
nije ni dogodila, to je ipak bolje nego kod Srba koji pak slave bitku koju su
izgubili.

7. Matija Gubec i Seljaka buna zagorskih kmetova 1573.

Seljaka buna zagorskih kmetova rezultirala je mnotvom mitova vezanih uz
Gupca osobno,

a koji su se kasnije tumaili kao povijesne injenice. Prema legendi koja se u

kolama predaje kao injenica, seljakog su vou prvo malo mrcvarili
uarenim klijetima, a kasnije ga oholo okrunili uarenom eljeznom krunom.
Da bi ga nakon te torture maarski vlastelin Morencz Bahiczy bezono jo i
raetvorio! Brkati zagorski seljak uao je u povijest, a ujedno je, navodno,
povijesni lik s najveim brojem ulica u Hrvatskoj. Glavni negativac cijele prie
je feudalac Franjo Tahi. Uvrijeilo se da je glavni uzrok Seljake bune bilo
zlokobno i nepristojno ponaanje te feudalne vucibatine, ali ipak su korijeni
drugaiji i imaju u sebi prije svega ekonomske razloge. Pria se uklapala u
kasnije antimaarske korijene hrvatskog otpora.

8. Urota zrinsko-frankopanska 1671.

Mnotvo se legendi i pria stvorilo oko urote Zrinskih i Frankopana 1671., u
kojima se istie njihova hrabrost i mudrost te stradanje za Hrvatsku, a
zapravo moramo priznati da se urota vodila vrlo loe i neorga-nizirano,
amaterski, to pak potvruje njezin neosporno hrvatski karakter.

Habsburgovci su htjeli neogranieno vladati te su nastojali u Hrvatskoj ukinuti

bana i Sabor. Zrinski i Frankopan vucarali su se po Europi u potrazi za
saveznicima . Bili su u Francuskoj, Poljskoj i Veneciji, ali nisu ozbiljno shvaeni
niti prihvaeni. Tada ak pristaju na suradnju s Turcima, i to na nain da bi
Hrvatska bila u vazalnom odnosu, a Zrinski prihvaa da sultanu plaa i danak!
No, uvjet je da on bude vladar s nasljednim pravom. Nakon toga logino je
pitanje ima li u svakom zlu i neto dobra.

Car Leopold I., koji je doznao za antidravno vrljanje hrvatskog dvojca, zove
ih u Be 1670., toboe radi pomirenja. No, im su stigli, dao ih je uhititi i
zatoiti u zloglasnu kulu u Bekome Novom Mjestu. Osueni su zbog urote i
izdaje, i to odsijecanjem desne ruke i glave. To je 30. travnja i izvreno. Osim
toga, postoji jo jedna legenda vezana uz zaplotnjaki rad hrvatskog dvojca
oni su u eliji, suprotno legendama, navodno preklinjali za oprost, kako mrki
carski delat ne bi dekapitirao njihove plemenitake glave. No, glave su im se
ipak otkotrljale u nedokuiva bespua hrvatske povijesnice.

9. Ilirski preporod 1830. 1843.

To je opeprihvaeni naziv za kulturni, nacionalni, drutveni i politiki pokret
koji se u prvoj polovici 19. st. razvio u Hrvatskoj u ozraju narodnog
preporoda. Dananja historiografija vie ga voli nazivati Hrvatski narodni
preporod, kako bi izbjegli komplicirana objanjenja da je pokret nazvan
Ilirskim (premda jest bio iskonsko hrvatski) jer je imao za cilj kulturno i
politiko jedinstvo Ilira, odnosno svih Junih Slavena. Hrvatski ilirci su
vjerovali da Juni Slaveni imaju jedinstveni jezik, pa su ga i zvali ilirskim. Tako
su, recimo i bosanski jezik nazivali najmilozvunijim ilirskim narjejem. No,
Srbi i Slovenci nisu tada prihvatili te ujediniteljske kulturno-politike ideje iz
Hrvatske. Obostrana nepovjerenja su, vidimo, tradicionalna, to ne treba
uvijek biti loe. No, bez obzira na te ideale, Ilirski preporod nije bio projugoslavenski u dananjem smislu rijei, kako se to u jednom periodu
prenaglaavalo. Ne treba zanemariti i taj vaan detalj, kao to bi to neki rado
danas uinili. Kontekst je naravno bio drugaiji, a to se kod nas poslovino
previa. Bilo kako bilo, ideja junoslavenskog jedinstva nastala je u krilu
hrvatske inteligencije 19. stoljea. To je bilo i razumljivo zbog mijeanja raznih
interesa na ovom naem malom prostoru austro-maarski pritisak s jedne,
talijanska asimilatorska politika s druge te turska osvajanja s tree strane
uinili su nae prilike prilino nelagodnima i opasnima te se stvorila
preporodna ideja koja je nama Hrvatima pomogla da se nacionalno izgradimo
te teritorijalno zaokruimo.

10. Radi: Ne srljajte kao guske u magli

Usklik voe Hrvatske republikanske seljake stranke Stjepana Radia u
Saboru Ne srljajte kao guske u magli, u jeku une rasprave o ujedinjavanju
sa Srbijom, esto se spominje u smislu proroanskih rijei kojima je, poput
spomenutog nesretnog uvredljivca Zvonimira, elio upozoriti Hrvate da ne
ulaze u jugoslavensku zajednicu sa Srbima. Rijei su stvarno izreene, ali tada
nisu izazvale ni takav efekt niti je to tada tako shvaeno. Taj Radiev, na kraju
ipak proroanski, usklik tek se poeo rabiti kada je ujedinjenje u jednu dravu
pokazalo svoju pravu narav. Zapravo tusti Radi nije govorio protiv
ujedinjenja, nego se protivio nainu na koji se ono izvodi. U Jugoslaviji se ta
reenica nije ni spominjala, a kasnije je dobila na gotovo kultnom znaenju,
premda ona sama po sebi, i da je stvarno izgovorena u kontekstu koji joj se
sada pripisuje, ne mijenja na stvari. Odsrljali smo svoje.