Intelektualci u srednjem vijeku

Jacques Le Goff (roen 1924) jedna je od najistaknutijih

linosti suvremene historiografije i vodei predstavnik
Nove povijesti (La nouvelle histoire). Tako se, s pra
vom, naziva iroki pokret u povijesnoj znanosti koji se
svojim pristupima povijesnom ivotu otro odvojio od tra
dicionalnih interpretacija prolosti.
Nastanak i razvoj ovog pokreta vee se uz asopis Ana
li (Annales: Economies, Socits, Civilisations) koji su
1929. godine pokrenuli Lucien Febvre (18781956) i Marc
Bloch (18861944), te od 1947. godine za estu sekciju
Ecole Pratique des Hautes Etudes, iji je predsjednik od
1962. do 1977. bio i Jacques Le Goff. Nastajui u suprot
stavljanju tradicionalnoj historiografiji koja je jednostrano
bila usmjerena na biljeenje zbivanja, uglavnom politi
kog znaaja, istraivai okupljeni oko Anala postavili
su za cilj ostvarenje cjelovite povijesti, usmjeravajui
svoje studije dotada zapostavljenim podrujima i izvorima.
Upravo to proirivanje polja istraivanja dalo je radovima
povjesniara viedisciplinarni znaaj, prvenstveno s obzi
rom na humanu geografiju, ekonomiju i sociologiju, a zatim
je izbor novih tema kao to su to: hrana, tijelo, slika, mit,
mentalitet, knjiga i dr., pribliio povijesno istraivanje
antropologiji. Nedavno je upravo Jacques Le Goff u vie
navrata naglasio kako je krajnji cilj novog znanja o ljud
skom vremenu povijesna antropologija.
Gotovo svi pripadnici ovog kruga povjesniara, a Jacques
Le Goff napose, objavljivali su usporedo s knjigama svo
jih istraivanja brojne studije posveene problemima me
tode povijesne znanosti, irei i tako svoj utjecaj daleko
preko granica Francuske. Sretno spajajui bogato znanje s
jasnim izlaganjem izrazito knjievne vrijednosti Le Goff je
mnogo pridonio popularizaciji povijesti u irokom krugu
italaca. Glavna su mu djela: Trgovci i novari u sred
njem vijeku (1956), Intelektualci u srednjem vijeku (1957),
Civilizacija srednjovjekovnog Zapada (1965), Za drugaiji
srednji vijek (1977), Nastanak istilita (1981). Zajedno
s Pierreom Noraom izdao je u dva sveska zbornik studi
ja Analista pod programatskim naslovom Faire de l'histoire (1974). N. G.

M. C. Escher: Uspinjanje i silaenje

Jacques Le Goff:
Les intellectuels au moyen ge
du Seuil, Paris 1957.

Biblioteka Zora
Urednik: Vjeran Zuppa
Dizajn: Sanja Ivekovl
Tehniki urednik: Stjepan Kolarl
Lektor: Ljerka Depolo
Korektor: Biserka Dodig

Izdava: GZH 1982.

Jacques Le Goff
Intelektualci
u srednjem vijeku
Prijevod
Nada Gruji

Mrtvaki ples koji potkraj srednjega vijeka prema

nitavilu odnosi razne stalee to jest razliite
drutvene skupine ovoga svijeta, a to pogoduje
osjeajnosti jednoga doba na izmaku, odvodi e
sto uz kraljeve, plemie, crkvene dostojanstvenike,
graane, puane i ponekog klerika koji se ne po
istovjeuje uvijek s redovnicima i sveenicima. Na
srednjovjekovnom Zapadu klerik je izdanak nove
loze intelektualaca. Pojava njihova imena u naslo
vu ove knjiice nije, stoga, posljedica proizvoljnog
izbora. Meu tolikim nazivima: znanstvenici, ue
njaci, klerici, mislioci (terminologija iz svijeta mi
ljenja nije uvijek bila jasna) ova rije opisuje
krug tono odreenih obrisa: krug uitelja na ko
lama. Najavljuje se u ranom srednjem vijeku, ra
zvija u gradskim kolama X I I stoljea, a puni pro
cvat dosee u X I I I stoljeu na sveuilitima. Ozna
uje one kojima je zanat misliti i prenositi svoje
miljenje na druge. Povezivanje osobnog razmilja
nja i njegovog irenja poduavanjem svojstvo je
intelektualca. Nikada, sve do dananjih vremena,
nije taj krug bio tonije odreen niti je posjedovao
jasniju svijest o sebi nego u srednjem vijeku. Ra
dije nego dvoznanim pojmom klerika taj se krug
sam htio prozvati imenom koje je u X I I I stoljeu
prvi sebi bio nadjenuo Siger Brabantski: philo
sophus, a koje sam ja odbacio, jer filozof je za nas
posve druga osoba. Naziv je preuzet iz antike. U
doba svetoga Tome Akvinskog i Sigera filozof u
pravom znaenju te rijei. Filozof s velikim F, bio
je Aristotel. U srednjem vijeku, meutim, postao
je to kranski filozof. On izraava ideal svih kola
od X I I do XV stoljea: kranski humanizam. Za
nas, meutim, humanist oznauje drugi tip znan
stvenika, onoga koji pripada renesansi XV i X V I
stoljea i koji se upravo suprotstavlja srednjo
vjekovnom intelektualcu.
5

Znai da se u ovoj studiji kojoj bih, da se

nisam bojao i prevelike ambicije i zlouporabe
danas obeaenih pojmova, stavio podnaslov
uvod u historijsku sociologiju zapadnog intelek
tualca nee nai poznati predstavnici bogate
srednjovjekovne misli. I mistici zatoeni u samo
stanima i pjesnici ili kroniari udaljeni od kola
i uronjeni u druge sredine, pojavit e se ovdje tek
uzgred, zbog opreka. Cak e i Dante koji dominira
miljenjem srednjovjekovnog Zapada, pruiti tek
svoju golemu sjenu. Premda je pohaao sveuili
ta (zar je uistinu doao u Pariz, u ulicu Fouarre?), premda njegovo djelo od kraja XIV sto
ljea postaje u Italiji eksplikativnim tekstom i
premda se Sigerov lik pojavljuje u njegovu Raju
u stihovima koji su se doimali neobinim, Dante
nije Vergilija slijedio s onu stranu mrane ume
samo putovima koje su prokrili ili utrli nai
intelektualci. Tek u tom smislu bit e ovdje spo
mena o Rutebeufu, Jeanu de Meungu, Chauceru,
Villonu na koje je prolaz kroz kole ostavio vie
ili manje traga.
Podsjeam ovdje, dakle, meu ostalim na samo
jedan aspekt srednjovjekovne misli, na samo
jedan tip znanstvenika. Nisu mi nepoznati ni po
stojanje ni vanost i drugih duhovnih rodova i
drugih duhovnih uitelja. Ali ovaj mi se uinio
toliko vanim, toliko znaajnim za povijest zapa
dne misli i tako dobro socioloki odreenim, da
su upravo njegov lik i njegova povijest zadrali
moju panju. U jedninu ga, uostalom, stavljam
sasvim neispravno, jer je i sam bio veoma razno
lik kao to e to ove stranice, nadam se, poka
zati. Od Abelarda do Ockhama, od Alberta Velikog
do Gersona, od Sigera Brabantskog do Bessariona,
koliko li je razliitih i oprenih temperamenata,
karaktera i interesa!
Budui da je znanstvenik i profesor, mislilac od
zanata, intelektualac je odreen i nekim psiholo
kim crtama koje se mogu lako izobliiti usprkos
duhu, nekim karakternim pregibima koji se mo6

gu lako skrutiti, postati navikama, manijama. Bu

dui da razmilja, intelektualcu prijeti opasnost
da zapadne u mudrovanje. Budui da je znanstve
nik, prijeti mu sasuenje. Budui da je kritiar,
naelno e razarati i sustavno pobijati. Premda
je fosilizirane skolastike ismjehivao, srednji vijek
nije bio nepravedan. Nije sveuiline uitelje
optuivao zbog gubitka Jeruzalema, niti sorbonae zbog poraza kod Azincourta. Umio je iza
razuma vidjeti strast pravednika, iza znanosti e
za istinom, iza kritike traenje boljitka. Prola
su od toga ve stoljea, neprijateljima intelektu
alaca Dante je odgovorio smjestivi u Raj i pomirivi ondje meu intelektualcima X I I I stoljea
tri najvea lika: svetoga Tomu, svetoga Bonaventuru i Sigera Brabantskog.

XII

STOLJEE

ROENJE INTELEKTUALACA

Urbana renesansa i roenje

intelektualca u XII stoljeu

U poetku bijahu gradovi. S njima se na Za

padu raa srednjovjekovni intelektualac. Jav
lja se s njihovim procvatom vezanim uz trgova
ku i industrijsku skromnije reeno, zanatsku
funkciju; javlja se kao jedan od onih zanat
lija to su nastanili gradove u kojima se namee
podjela rada.
Pravoj specijalizaciji ljudi jedva da su dotad od
govarale one drutvene klase koje razlikuje Ad
albert Laonski: klasa koja moli klerici, ona
koja titi plemii, ona koja radi robovi. Jer
premda je rob obraivao zemlju, bio je i obrt
nik. Plemi, vojnik, ujedno je bio posjednik,
sudac, upravnik. Klerici pogotovo redovnici
esto su bili sve to istodobno. Duhovni rad
bio je tek jedna od njihovih djelatnosti. Nije
bio sam sebi svrhom, ve podreen ostatku nji
hova ivota; u skladu s Pravilom bio je upravljen
Bogu. Ovisno o svom samostanskom ivotu kle
rici bi mogli poprimiti lik profesora, uenjaka,
pisca. Aspekt njihove linosti je uvijek nuzgredan i prolazan. ak i oni koji najavljuju inte
lektualce buduih stoljea, sami to jo nisu. Pri
mjerice, Alkuin je prije svega visoki funkcionar,
ministar kulture Karla Velikog. Lupus iz Ferriresa je prvenstveno opat koga zanimaju knjige a
u pismima rado citira Cicerona.
ovjek kojemu je zanat da pie i poduava a
jo ee oboje istodobno, ovjek koji profesio
nalno djeluje kao profesor i uenjak, ukratko, in
telektualac, pojavljuje se tek s gradovima.
On zapravo primjetnim postaje tek u X I I stolje
u. Srednjovjekovni gradovi na Zapadu bez sum11

nje nisu u to doba izrasli odjednom, a k ih i po

vjesniari zatiu ve potpuno konstituirane u XI,
pa i X stoljeu, a specijalizirani asopisi otkri
vaju nam u svakom broju i neku novu urbanu
renesansu vremenski sve udaljeniju.
Gradovi na Zapadu, bez sumnje, nisu niti posve
nestali, ali leevi rimskih gradova iz razdoblja
kasnoga Carstva zadrali su unutar zidina tek
aicu stanovnika uz vojnog, administrativnog ili
vjerskog poglavara. Budui da su to bila episkopalna sredita, oko neto brojnijeg klera oku
pljen je tek neznatan laikat kojemu je maleno
lokalno trite, namijenjeno svakodnevnim pot
rebama, bilo jedini oblik gospodarskog ivota.
Zameci gradova (portus), bilo samostalni, bilo
prislonjeni uz episkopalne jezgre (cit) ili vojni
ke burgove, vjerojatno se razvijaju poevi od
X, a moda ve i IX stoljea na poticaj musli
manskog svijeta kojemu za njegovu golemu ur
banu klijentelu Damaska, Fustata, Tunisa,
Bagdada, Kordove trebaju sirovine barbar
skog Zapada: drvo, maevi, krzno, robovi. Ali po
java razvitka gradova dostie znaajniji opseg
tek u X I I stoljeu. Ona je tada iz temelja izmi
jenila ekonomske i drutvene strukture Zapada,
a komunalnim pokretom poela mu je naruavati
i politike strukture.
Ovim se revolucijama pridruuje i kulturna.
Ovim se procvatima i renesansama prikljuuje i
intelektualna. Naa bi knjiica morala ocrtati po
vijest njezinih protagonista, te preobrazbe njiho
vih nasljednika sve do zavretka razdoblja koje
se naziva srednjim vijekom, sve do vremena dru
ge renesanse.

12

Da li je bilo karolinke renesanse?

Premda je prije X I I stoljea teko prihvatiti
pravu, dovoljno bujnu urbanu renesansu, da li je
mogue na podruju civilizacije zanemariti razdo
blje kraj V I I I i prvu polovinu IX stoljea
koje se obino naziva karolinkom renesansom?
Mi niti emo je porei, niti emo poput nekih
historiara, govoriti o njoj kao o tobonjoj rene
sansi, ve emo odrediti njezine granice.
Ona ne posjeduje ni jednu kvantitativnu oznaku
renesanse koju, ini nam se, ukljuuje taj po
jam. Koliko god je poboljala kulturu plemikih
sinova, odgojenih na Dvorskoj koli, te buduih
klerika kolovanih u nekoliko velikih samostan
skih i episkopalnih sredita, toliko je gotovo do
krajila ostatke zakrljalog kolovanja to su ga
merovinki samostani irili meu djecom okolnih
podruja. Nakon velike reforme benediktinskog
reda iz godine 817. kojom je sveti Benedikt Anijanski nadahnuo cara Ludovika Pobonog, a ko
jom je posveeno povlaenje u sebe prvobitnog
benediktinskog monatva, zatvorene su vanjske
kole samostana. Bila je to renesansa za ogra
nienu brojano vrlo slabu elitu, koja je ka
rolinkoj monarhiji imala dati upravnike i po
litiare. Francuski republikanski prirunici su za
pali u veliku zabludu kada su popularizirali Kar
la Velikog, nepismenog uostalom, kao zatitni
ka i zaetnika kola, te kao preteu Julesa Ferryja.
Izvan ovog regrutiranja za upravljanje monarhi
jom i Crkvom, intelektualni je pokret karolin
kog razdoblja pokazivao samo aspekte apostolata i nezainteresiranosti kako u svojoj opremi
tako i u svom duhu.
Velianstveni rukopisi tog razdoblja djela su
raskoi. Vrijeme provedeno u njihovu ispisivanju
13

krasopisom kaligrafija je jo vie od kakografije znak neobrazovane epohe u kojoj je potra

nja za knjigom vrlo slaba u njihovu boga
tom ukraavanju za Dvor ili za nekolicinu svje
tovnih crkvenih odlinika, upuuje na posve ne
znatnu brzinu opticaja knjiga.
tovie, rukopisi nisu pravljeni za itanje. Uveavat e riznice crkava i bogatih pojedinaca. Pri
je su ekonomsko negoli duhovno dobro. Neki
autori rukopisa, prepisujui reenice starih pisa
ca ili crkvenih otaca, potvruju da ih vrijednost
14

njihova duhovnog sadraja nadilazi. Meutim,

njima se vjeruje na rije. A to samo poveava
materijalnu vrijednost knjiga. Karlo Veliki pro
daje dio svojih prelijepih rukopisa za dijeljenje
milostinje. Na knjige se gleda kao na skupocje
no posue.
Redovnici koji ih u samostanskim skriptorijima marljivo prepisuju tek se usputno zanimaju
za njihov sadraj njima je bitno utroeno vri
jeme, uloen trud i zamor pretrpljen za ispisiva
nje. Ta e im pokora priskrbiti nebo. A kako su
skloni izraunavanju unaprijed odreene cijene
15

zasluga i kazni, to je ranosrednjovjekovna crkva

preuzela od barbarskog zakonodavstva, oni bro
jem stranica, redaka i slova mjere godine iskup
ljenog istilita, ili se pak, preskoivi neko slo
vo, ale zbog nepanje koja im je boravak u istilitu produila. Potomstvu e ostaviti ime vraia kojemu je jedina dunost bila da ih zadirku
je: bio je to demon prepisivaa Titivillus; nje
ga e ponovno otkriti Anatole France.
Za te krane, u kojima jo drijema barbarin,
znanje je blago. Treba ga pomnjivo uvati. Zatvo
rena kultura usporedna je zatvorenoj privredi.
Umjesto da sije, karolinka renesansa zgre. A
moe li biti krte renesanse?
Nekom nehotinom velikodunou karolinko
je razdoblje usprkos svemu zadralo ovaj naziv.
Nema sumnje da to vrijeme nije imalo sluha za
svog najoriginalnijeg i najsnanijeg mislioca Iva
na Scotusa Eriugenu; njega e upoznati, shvati
ti i njime se koristiti tek u X I I stoljeu. Meutim,
rukopisi prepisivani u karolinkim skriptorijima, koncepcija o sedam slobodnih vjetina koju
je Alkuin preuzeo od govornika Marcijana Kape
le iz V stoljea, te njegova ideja koja se odnosi
na translatio studii o tome kako e Zapad,
posebice Galija, ponovno uzdii Atenu i Rim kao
arita civilizacije, sva ta prikupljena blaga poi
nju tada ponovno kolati i slijevati se u talionik
gradskih kola; renesansa X I I stoljea e ih ap
sorbirati kao posljednji sloj antikog doprinosa.

16

Modernost XII stoljea

Stari i moderni
Uiniti neto novo, postati novim ovjekom, sna
an je osjeaj u intelektualaca X I I stoljea; a
ima li renesanse bez osjeaja o ponovnom roe
nju? Sjetimo se renesansnih ljudi iz X V I sto
ljea, sjetimo se Rabelaisa.
Da bi oznaili pisce svoga vremena, u njihova
se usta, pod njihova pera vraa rije: moderni.
A Moderni usitinu jesu i znaju biti. Meutim,
oni su modernisti koji se ne prepiru s klasicima;
naprotiv, oponaaju ih, hrane se njima, uspinju
se na njihova ramena.
Iz mraka neznanja u svjetlost znanja, kae Petar
iz Bloisa, prelazi se samo tako da se sa sve vatrenijom ljubavlju itaju djela klasinih pisaca. Ne
ka psi laju, neka svinje groku! Neu zbog toga
manje biti sljedbenikom klasika. Njima u po
svetiti svu panju i zora e me svakog dana za
tei kako ih prouavam.
Evo osnovne poduke koju je u Chartresu, jed
nom od najglasovitijih kolskih sredita X I I sto
ljea, dao uitelj Bernard, a zapisao je prema
predaji njegov slavni uenik Ivan iz Salisburyja:
to vie disciplina budemo poznavali i to dub
lje budemo njima proeti, to potpunije emo
shvatiti ispravnost (starih) autora, te emo jasni
je poduavati. Njima je diacrisis, to moemo
prevesti ilustracijom ili bojenjem, omoguava
la da od sirove grae neke povijesti, teme ili
pripovijetke, a s pomou svih tih disciplina i ve
likog umijea sinteze kao i dotjerivanjem, uine
dovreno djelo slikom svih vjetina. Gramatika
i Pjesnitvo se tijesno prepleu i prekrivaju itav
sadraj. Logika na to polje donosi boje dokazi
vanja, u bljetavilo zlata ulijeva svoje razumske
dokaze. Retorika uvjeravanjem i rjeitou opo2 Intelektualci . . .

17

Filozofija i

s l o b o d n e vjetine p r e m a H e r r a d i

Landsberkoj

naa sjaj srebra. Matematika noena kotaima

svog etveroprega prolazi tragovima ostalih vje
tina i beskonanom raznolikou ostavlja u njima
svoje boje i svoje ari. Fizika, poto je istraila
tajne prirode, prinosi mnogostruke ari svojih ni
jansi. I napokon, najistaknutija grana Filozofije,
Etika, bez koje nema filozofa ak ni po imenu,
nadilazi sve ostale dostojanstvom to ga djelu pri
daje. Proisti Vergilija i Lukana i ma kakva bila
filozofija koju propovijeda, nai e u njima ne
to emu je moe prilagoditi. Ovisno o sposobno
18

sti uitelja, te umjenosti i revnosti uenika, u

tome je probitak od prethodnog itanja starih au
tora. Tu metodu slijedio je Bernard iz Chartresa,
najbujnije vrelo knjievnosti u Galiji novijeg vre
mena ...
Nije li ovakvo oponaanje zapravo robovanje? Po
kazat e se kasnije kakve su smetnje u zapadnu
kulturu unijele loe probavljene i loe prilagoene
antike posudbe. Ali kako li je u X I I stoljeu sve
to novo!
Ti uitelji koji su klerici i dobri krani ne pret
postavljaju kao text-book Vergilija Propovjedni
ku, ni Platona svetom Augustinu samo iz uvjerenja
da u Vergilija i Platona ima vie moralnih poduka i da ispod kore ima i sri (nema li je vie u Sve
tom pismu i kod crkvenih otaca?), ve i stoga to
su za njih Eneida i Timej prije svega znanstvena
djela koja su napisali znanstvenici i koja su pode
sna da budu predmetom specijalizirane, tehnike
nastave, dok su Sveto pismo i crkveni oci, kod
kojih takoer moe biti obilje znanstvene grae
(nije li Postanak djelo prirodnih znanosti i koz
mologije?), to tek usput. Stari autori su specija
listi kojima je mjesto prije u specijaliziranoj na
stavi u nastavi slobodnih vjetina, kolskih
disciplina nego crkvenim oima ili Svetom
pismu koji moraju biti vie namijenjeni Teolo
giji. Intelektualac X I I stoljea je profesionalac;
on ima svoje gradivo: stare autore; ima i svoje
tehnike: glavna je oponaanje starih autora.
Meutim, intelektualac se njima koristi da ode
dalje, kao to se talijanske lae koriste morem
da odu do istonjakih izvora bogatstva.
U tome je smisao poznate reenice Bernarda iz
Chatresa koja je u srednjem vijeku naila na
toliki odjek: Mi smo patuljci koji su se popeli
divovima na ramena. Tako vidimo vie i dalje
od njih ne zato to smo otrijeg vida ili vii ra
stom, ve zato to nas oni nose uvis i uzdiiu
svom svojom divovskom visinom...
19

H i p o k r a t i G a l e n (freska iz A n a g n i j a )

Ova poznata slika izraava smisao razvoja kultu

re. Ukratko: smisao povijesnog razvoja. U ra
nom srednjem vijeku povijest se zaustavila, a
Crkva ju je, pobijedivi na Zapadu, ostvarila.
Preuzimajui augustinovsku koncepciju o dvije
drave, Oton Frajsinki izjavljuje: od trenutka u
kojem ne samo da su svi ljudi nego i carevi, uz
nekoliko iznimaka, postali katolici, ini mi se danisam pisao povijest dviju drava, ve tako rei
samo jedne, koju nazivam Crkvom.
Govorilo se o htijenju da se zanemari vrijeme
feudalaca as njima i redovnika ukljuenih u
feudalne strukture. I Guizot e nakon politike
pobjede graanstva povjerovati da je dosegao
svretak povijesti. U urbanom okviru koji se tek
izgrauje, gdje se sve giba i mijenja, intelektual
ci X I I stoljea iznova pokreu stroj historije i
odreuju najprije svoje poslanstvo u vremenu:
Veritas, filia temporis rijei su Bernarda iz Chartresa.
20

Grkoarapski doprinos
Istina je ki vremena, ali i ki geografskog prosto
ra. Gradovi su okretita kretanja ljudi koji ideje
raznose poput robe, gradovi su mjesta razmjene,
trita i raskrija intelektualne trgovine. U X I I
stoljeu u kojem Zapad izvozi jo uvijek samo
osnovne sirovine mada se budi razvoj suknarstva stiu s Istoka, iz Bizanta, iz Damaska,
liagdada i Kordove rijetki proizvodi, skupocjeni
predmeti. Uz zaine i svilu rukopisi donose na
kranski Zapad grko-arapsku kulturu.
Arapski jezik je isprva posrednk. Aristotelova,
Euklidova, Ptolemejeva, Hipokratova i Galenova
djela pratila su na Istoku heretike krane
monofizite i nestorijance te idove koje je
prognao Bizant; oni su ta djela predali u nasljed
stvo muslimanskim bibliotekama i kolama ko
je su ih rado prihvatile. Sada e doploviti natrag
i pristati uz obale zapadnog kranstva. Uloga
kranskog pojasa orijentalnih latinskih drava
sasvim je sporedna. Ta fronta susreta izmeu Za
pada i islama prije svega je vojna: fronta orua
nog suprotstavljanja, fronta kriarskih ratova. Iz
mjenjuju se udarci, a ne ideje i knjige. Kroz ovu
borbenu liniju probijaju se rijetka djela. Orijen
talne rukopise prihvaaju dvije zone dodira: Ita
lija, a jo vie panjolska. Niti privremena nase
ljavanja muslimana na Siciliji i u Kalabriji, niti
valovi kranske rekonkviste nisu tu nikada pri
jeili pacifike razmjene.
Kranski lovci na grke i arapske rukopise dopi
ru sve do Palerma gdje normanski kraljevi Sicili
je, a zatim Fridrih II sred svoje trojezine kance
larije grke, latinske, arapske oivljuju prvi
21

talijanski renesansni dvor; dopiru sve do Toleda,

ponovno osvojenog i oduzetog nevjernicima 1087.
godine, gdje se pod okriljem nadbiskupa Rajmunda (11251151) stjeu na djelu kranski prevo
dioci.

Prevodioci
Prevodioci su pioniri ove renesanse. Zapad vie
ne razumije grki jezik Abelard ali za njim i
nagovara redovnice Parakleta da ispune tu praz
ninu, i time nadiu mukarce na podruju kultu
re. Jezik nauke je latinski. Arapske originale, arap
ske verzije grkih tekstova i grke originale pre
vode dakle ili pojedinci ili, ee, itave ekipe.
Kranima Zapada pomau panjolski krani ko
ji su ivjeli pod muslimanskom vlau: Mozarabi;
pomau im idovi, pa ak i muslimani. Udrueno
je tako iroko poznavanje stvari. Jedna se od tih
ekipa proslavila: stvorio ju je uveni opat Clunyja
Petar Venerabilis za prevoenje Kur'ana. Otiavi
u panjolsku da obie i pregleda klinijevske sa
mostane koji su nastali usporedo s rekonkvistom,
Petar Venerabilis je najprije doao na pomisao da
muslimane ne pobijedi na vojnikom, ve na in
telektualnom terenu. Da bi se njihova doktrina
oborila, valja je upoznati koliko god nam se
inilo naivnim i oiglednim, u vrijeme kriarskih
ratova takvo razmiljanje prava je smjelost.
Bilo da se muhamedansku zabludu naziva sram
nim imenom hereze ili odvratnim imenom pogan
stva, protiv nje valja djelovati, to jest pisati. Ali
Latini, a pogotovo modernisti, poto su unitili
antiku kulturu, povodei se za rijeju idova ko
ji su se nekada divili apostolima zato to su pozna
vali vie jezika, znaju samo jezik svoje rodne zem22

M u h a m e d (crte je izradio J. Baltruaitis, a r e p r o d u c i r a original

XII stoljea, i z v a d a k iz D v a latinska p r i j e v o d a K u r ' a n a u s r e d n j e m
vijeku M . T . d'Alvernyja)

Ije. Tako nisu ni mogli uvidjeti golemost te za

blude niti joj preprijeiti put. Stoga se moje sr
ce raspalilo i neki me oganj zahvatio u meditiranju. Razljutio sam se gledajui Latine kako ne
znaju uzroka takve propasti i kako ih neznanje
liava moi da joj se odupru; nitko nije odgovo
rio, jer nitko nije znao. Poao sam, dakle, pronai
strunjake za arapski jezik koji je tom smrtnom
otrovu omoguio da opustoi vie od pola kugle
zemaljske. Mnogim molitvama i novcem sklonuo
sam ih da s arapskoga prevedu na latinski jezik
povijest i nauk toga zlosretnika, pa ak i njegov
zakon koji se zove Kur'an. A da vjerodostojnost
prijevoda bude potpuna, te da nijedna greka ne
iskrivi nae razumijevanje, kranskim sam pre
vodiocima pridodao i jednog Saracena. Evo ime
na krana: Robert iz Kettena, Herman Dalmati
nac, Petar iz Toleda; Saracen se zvao Muhamed.
23

Pretraivi
temeljito biblioteke toga barbarskog
naroda, ova je ekipa izvukla odatle jednu debelu
knjigu koju su oni objavili za latinske itaoce.
Posao je bio izvren one godine kada sam ja poao
u panjolsku i sastao se ondje s gospodarom Alfonsom, carem pobjednikom panjolaca, to jest
ljeta Gospodnjeg 1142.
Pothvat Petra Venerabilisa, naveden kao primjer,
ostaje na marginama prevodilakog pokreta koji
nas zanima. Kranski prevodioci panjolske nisu
toliko zainteresirani za islam koliko za grke i arapske naune rasprave. Opat Clunyja to i istie,
jer je mogao osigurati usluge strunjaka tek ponudivi im bogatu naknadu. Skupo im je trebalo
platiti privremeno naputanje njihova profesional
nog rada.
t o Zapadu donosi prototip ovakvih istraivaa,
specijaliziranih intelektualaca kakvi su prevodio
ci X I I stoljea: Jakov iz Venecije, Burgundio iz
Pise, Mojsije iz Bergama, Leon Tuscus u Bizantu
i sjevernoj Italiji, Aristip iz Palerma na Siciliji,
Adelard iz Batha, Platon iz Tivolija, Herman Dal
matinac, Robert iz Kettena, Hugo iz Santalle, Gondisalvi te Gerard iz Crmone u panjolskoj?
Ispunit e praznine koje je u zapadnoj kulturi
ostavilo latinsko nasljee: u filozofiji, a pogotovo
u prirodnim znanostima. Matematika s Euklidom,
astronomija s Ptolemejem, medicina s Hipokratom i Galenom, fizika, logika i etika s Aristotelom
to je golem doprinos ovih radnika. Vanija od
grae moda je metoda. Radoznalost, rasuivanje
i itava Aristotelova Logica Nova: ona dviju Analitika (priora i posteriora), Topika, i Elencha
{Sophistici Elenchi) koja se pridruuje Staroj
logici Logica Vetus poznatoj preko Boecija.
Eto poticaja, okrepe i poduke to ih antiki helenizam na kraju dugoga krunog putovanja Isto
kom i Afrikom prenosi Zapadu.
Prikljuuje se tome i iskljuivo arapski doprinos:
aritmetika s Al-Kharizmijevom Algebrom (tek e
24

prvih godina X I I I stoljea Leonard iz Pise obja

viti tzv. arapske brojke, zapravo indijske broj
ke koje su iz Indije donijeli Arapi); medicina s
Rhazijem kojega krani nazivaju Rhazs; osobito Avicena (Ibn Sin) ija e medicinska enciklo
pedija ili Canon postati omiljenom knjigom za
padnih lijenika; astronomi, botaniari i agronomi
a jo vie alkemiari koji na Latine prenose
grozniavu potragu za eliksirom; i napokon, filo
zofija koja s Al Farabijem i Avicenom izrauje oz
biljne sinteze poevi od Aristotela. Arapi su uz
djela dali kranima i nazive za mnoge matemati
ke pojmove (npr. ifra, algebra) a ujedno i trgova
ki rjenik: divona, bazar, fontik, galela, ek itd.
Lako je stoga objasniti zato u Italiju, a pogotovo
u panjolsku odlaze toliki ljudi eljni znanja; meu njima i Englez Daniel iz Morleya koji biskupu
Norwicha pripovijeda svoje intelektualno puto
vanje.
Iz Engleske me otjerala strast za uenjem. Neko
sam vrijeme ostao u Parizu. Vidio sam ondje sa
mo divljake smjetene tekim autoritetom u kol
ska sjedala, iza dvije ili tri police pretrpane gole
mim djelima kako zlatnim slovima prepisuju VIpienove upute, s olovnim perima u ruci, ucrtava
jui muno u knjige zvjezdice (astrisques) i stre
lice (obles)*. Neznanje ih je primoravalo da se
dre poput kipova, ali i samom su utnjom htjeli
pokazati svoju mudrost. Netom bi kuali otvoriti
usta, zauo bih jedino djeje mucanje. Shvativi
situaciju razmislio sam kako da izbjegnem tim
opasnostima i kako da svladam vjetine koje
Sveto pismo ne osvjetljuju samo uzgred ili leti
mice. A kako za naih dana upravo u Toledu Ara
pi javno odravaju nastavu koja se gotovo itava
sastoji od vjetine kvadrivija**, pohitao sam ona
mo da ujem predavanja najuenijih filozofa na

* popreni znakovi
** tj. znanosti

kojima se

obiljeavaju greke

25

svijetu. Budui da su se prijatelji sjetili pozvati

me da se vratim iz panjolske, doao sam u En
glesku s dragocjenom koliinom knjiga. Kau da
je u ovim krajevima poduka u slobodnim vjeti
nama nepoznata, da su ovdje Aristotel i Platon pali
u najdublji zaborav na raun Tita i Seija. Tuga je
moja bila velika, pa da medu Rimljanima ne osta
nem jedinim Grkom, krenuo sam na put kako bih
pronaao neko mjesto gdje u uiti irenje ovak
vog nauka... Neka se nitko ne uzbudi ako se u
raspravi o postanku svijeta ne pozovem na svjedo
anstvo crkvenih otaca, ve na ono poganskih fi
lozofa, jer premda oni ne spadaju meu vjernike,
neke njihove rijei moraju, netom su ispunjene
vjerom, biti ukljuene u nae poduavanje. Go
spodin je i nama koji smo bili mistino izbavljeni
iz Egipta naloio da Egipanima oduzmemo nji
hovo blago kako bismo njime obogatili Hebreje.
U skladu s naredbom Gospodinovom i s njegovom
pomou liimo, dakle, poganske filozofe njihove
mudrosti i njihove rjeitosti, oplijenimo te nev
jernike tako da se u vjernosti obogatimo tim pli
jenom.
Daniel iz Morleya je vidio samo tradicionalni, de
kadentni i nadien aspekt Pariza. Ali u Parizu X I I
stoljea ima i neega drugog.
panjolska i Italija su upoznale jedino prvu obra
du grko-arapske grae, prevodilaki posao koji
e omoguiti da zapadni intelektualci asimiliraju
tu grau.
Sredita ukljuivanja orijentalnog doprinosa u kr
ansku kulturu nalaze se drugdje. Najznaajnija:
Chartres i Pariz koji okruuju tradicionalniji
Laon, Reims i Orlans, nalaze se u drugoj zoni
razmjene i razrade gotovih prozvoda, u zoni su
sreta dvaju svjetova: Sjevera i Juga. Izmeu Lo
ire i Rajne, na prostoru gdje su se veletrgovina i
bankarstvo lokalizirali na sajmove Champagne,
stvara se kultura po kojoj e Francuska postati
prvom batinicom Grke i Rima, kao to je to
pretkazao Alkuin, a opjevao Chrtien de Troyes.
26

Pariz:

Babilon

ili Jeruzalem?

Pariz je najblistavije od svih sredita; pogodovao

mu je sve vei ugled monarhije Kapetovia.
Uitelji i uenici hitaju ili u Cit i njezinu kate
dralnu kolu ili pak, sve brojniji, na Lijevu oba
lu gdje uivaju veu neovisnost: oko crkve Saint-Julien-le-Pauvre, izmeu ulice la Boucherie i uli
ce Garlande; istonije, oko kole kanonika Svetog
Viktora; juno, na padini brijega to ga kruni sa
mostan svete Genoveve s drugom svojom velikom
kolom. Uz redovne profesore kaptola crkve No
tre-Dame, uz kanonike Svetog Viktora i Svete Ge
noveve, odsada e neovisniji uitelji, prihvaeni
profesori (agrgs) koji su u ime biskupa od kol
skog vikara primili pravo poduavanja (licentia
docendi) privlaiti uenike i studente u sve veem
broju u vlastite kue ili u klaustre Svetoga Vikto
ra i Svete Genoveve koji su im otvoreni. Pariz du
guje ugled ponajprije sjaju teoloke nastave ko
ja je u vrhu kolskih disciplina; uskoro e, meu
tim, jo vie dugovati onoj grani filozofije koja
je, koristei se u punoj mjeri aristotelovskim do
prinosom te pribjegavajui rasuivanju, dovela do
pobjede racionalnih postupaka duha: bila je to
dijalektika.
Za jedne je Pariz i u zbilji i simboliki grad-svjetionik, izvor svih intelektualnih uitaka, a za dru
ge avolja jazbina u kojoj se nastranost duhova
obuzetih filozofskim izopaenjem stapa s gado
stima ivota predanog igri, vinu i enama. Veliki
grad je mjesto propasti, Pariz je suvremeni Ba
bilon. Sveti Bernard dovikuje parikim uiteljima
i studentima: Bjeite iz ovog Babilona, bjeite i
spasite due! Vinite se svi zajedno put onih gra
dova koji su utoita, gdje ete se moi pokajati
zbog prolosti, u milosti ivjeti zbog sadanjosti
i s povjerenjem ekati budunost (to jest u sa27

mostane). Daleko e vie pronai u umama nego

u knjigama. Stabla i kamenje e te vie nauiti
od ikojeg uitelja.
Drugi cistercit, Petar iz Cellesa kae: Parizu, kako
ti umije oarati i razoarati due! U tebi mree
poroka, zamke opaina i strelice pakla upropauju nevina srca... Sretne li, naprotiv, kole u
kojoj Krist ui naa srca rijeima svoje mudrosti,
u kojoj bez rada i predavanja uimo metodu vje
nog ivota! U njoj se ne kupuju knjige, u njoj se
ne plaa profesor pisanja, nema u njoj ni buke ra
sprava, niti upletanja sofizama, u njoj je rjeenje
svih problema jednostavno, u njoj se ue uzroci
svega.
Pobornik svetog neznanja suprotstavlja kolu sa
moe koli galame, samostansku kolu gradskoj,
a Kristovu Aristotelovoj i Hipokratovoj.
Temeljna oprenost izmeu novih gradskih kleri
ka i samostanskih sredina koje obnova u X I I sto
ljeu, bez obzira na razvoj zapadnog benediktin
skog pokreta, vraa ekstremnim tenjama prvobit
nog monahizma, izbija i iz rijei cistercita Vilima
iz Svetog Thierryja, bliskog prijatelja svetog Ber
narda: Braa Gore Boje! U tmine Zapada unose
oni svjetlost Istoka, u studen Galije vjerski ar
drevnog Egipta samotniki ivot, ogledalo ivo
ta kakav se ivi na nebu.
Paradoksalno je da u trenutku kad gradski inte
lektualci iz grko-arapske kulture crpu ferment
duha i misaonih metoda koji e obiljeiti Zapad i
stvoriti njegovu intelektualnu snagu (jasnoa ra
suivanja, briga za znanstvenu egzaktnost, vjera
i razum koji se oslanjaju jedno o drugo, samostan
ski spiritualizam, u srcu Zapada, zahtijeva povra
tak misticizmu Istoka. Bitno je da e intelektual
ci gradova udaljiti Zapad od utvara neke druge
Azije i neke druge Afrike: od mistikih uma i pu
stinja.
Meutim, ve i sam pokret povlaenja samostanaca otvara put razvoju novih kola. Reimski koncil
29

Jeruzalem

iz 1131. godine brani redovnicima lijenitvo izvan

samostana: stvoren je slobodan prostor za Hipokrata.
Pariki klerici nisu posluali svetog Bernarda.
1164. godine Ivan iz Salisburyja pie Thomasu
Becketu: Svratio sam u Pariz. Kada sam ondje
ugledao obilje hrane, ivahnost ljudi, uvaenost
to je uivaju klerici, uzvienost i slavu itave
crkve, te razliite djelatnosti filozofa, povjerovao
sam da zadivljen gledam Jakovljeve ljestve koje
vrhom dodiruju nebo i po kojima se, uspinjui i
silazei, kreu aneli. Ushien tim sretnim hodo
aem morao sam priznati: Gospodin je ovdje,
a ja to nisam znao. I sjetih se one pjesnikove ri
jei: Sretnog li izgnanstva kojemu je ovo mjesto
boravite. A opat Filip iz Harvengta, svjestan obo
gaenja to ga donosi kolovanje u gradu, pie jed
nom mladom ueniku: Gonjen ljubavlju za zna
njem eto te u Parizu, pronaao si Jeruzalem za ko
jim toliki ude. To je obitavalite Davida ... i
30

mudrog Salomona. Tamo je takva navala, tolika

gomila klerika tamo hita da e uskoro premaiti
brojno laiko stanovnitvo. Sretnoga li grada gdje
se svete knjige itaju s toliko revnosti, gdje se nji
hove zamrene tajne rjeavaju darovima Duha
svetoga, gdje ima toliko istaknutih profesora i to
liko teolokog znanja da bi se mogao prozvati gra
dom knjievnosti!

(iolijardi
I/, hvalospjeva Parizu osobitom se'krepkou iz
dvaja jedan glas; to je glas neobine skupine inlolcktualaca: golijarda. Za njih Pariz je Raj ze
maljski, rua svijeta, melem svemira.
Paradisius mundi Parisius, mundi rosa, balsamum
orbis. Tko su ti golijardi? Sve se urotilo da nam
njihov lik ostane skriven: anonimnost koja pre
kriva veinu, legende koje su rado irili sami o
sebi, legende koje su meu mnogim kleveta
ma i ogovaranjima irili njihovi neprijatelji,
pa i one koje su izmislili suvremeni eruditi i po
vjesniari, zavedeni lanim slinostima i zaslijep
ljeni predrasudama. Neki prenose osude koncila i
sinoda, te nekih crkvenih pisaca X I I i X I I I sto
ljea. Golijardske ili lutajue klerike smatrali su
skitnicama, bludnicima, razvratnicima, ongleri
ma, lakrdijaima. Uinili su ih boemima i lanim
studentima koje gledaju as raznjeenim pogle
dom mladost treba iivjeti as sa strahom
i gnuanjem: nisu li opasni ljudi koji remete i pre
ziru Red? Drugi, naprotiv, vide u njima neku vr
stu urbane inteligencije, revolucionarnu sredinu,
otvorenu svim oblicima javnog suprotstavljanja
feudalizmu. Gdje je istina?
31

Nepoznato nam je ak i podrijetlo naziva za golijarde poto su odbaene matovite etimologi

je to ih izvode iz Goliatha, utjelovljenja avla,
neprijatelja Bojeg, ili iz rijei gula (gubica), te bi
tako ti uenici bili deronje ili bukai, a i poto se
jednako nemoguom pokazala i identifikacija ne
kog historijskog Goliasa kao utemeljitelja reda
iji bi lanovi imali biti golijardi. Preostaje ipak
neto biografskih podataka o nekim golijardima,
pojedine zbirke pjesama koje se stavljaju pod nji
hovo individualno ili kolektivno ime carmina
burana te suvremeni napisi koji ih osuuju i
kleveu.

Intelektualno

lutalatvo

Izvan svake je sumnje da su oni tvorili krug u

kojem se sa zadovoljstvom razvijala kritika ta
danjeg drutva. Bilo da su gradskog, seljakog ili
ak plemikog podrijetla, golijardi su prvenstve
no lutalice, tipini predstavnici razdoblja u kojem
demografski razvoj, buenje trgovine, te izgrad
nja gradova razbijaju feudalne strukture, bacaju
na putove i okupljaju na njihovim raskrijima
u gradovima deklasirane, odvane i nesretne.
Golijardi su plod drutvene pokretljivosti koja je
karakteristina za X I I stoljee. Izmaknuvi uspo
stavljenim strukturama, oni predstavljaju prvi
skandal za tradicionalne duhove. U ranom sred
njem vijeku svakoga se nastojalo prikovati za nje- 1
govo mjesto, uz njegovu dunost, uz njegov po
redak i stale. Golijardi su bjegunci. A kao bjegun
ci, bez sredstava, tvore u gradskim kolama one
ete siromanih studenata to ive od pomoi, po
staju sluge svojih imunih kolega, ivotare od pro32

sjaenja. Iako je Pariz za bogatae Raj, za siroma

he je on movara eljna plijena, kae Hebrard Ni
jemac i oplakuje glad siromanih parikih studena
ta Parisiana fames.
Da bi zaradili za ivot, ponekad bivaju ongleri
ili lakrdijai, odakle svakako i ime kojim se e
sto nazivaju. Podsjetimo ipak da je naziv joculator, ongler, i epitet svih onih koje se u to vrijeme
smatra opasnima, koje se eli izbaciti iz drutva.
Joculator je crveni, b u n t o v n i k . . .
Siromani studenti koje ne vezuje ni stalno prebi
valite, niti kakva prebenda, ni beneficij, uputa
ju se u intelektualnu pustolovinu: slijede uitelja
koji im se svidi, tre onome koji je na glasu, pabire od grada do grada poduke koje se ondje
mogu dobiti. Sudionici su kolskog lutalatva ko
je je takoer karakteristino za X I I stoljee. Pri
donose njegovoj pustolovnosti, neposrednosti i
smjelosti. Meutim, oni ne tvore klasu. Budui da
3

Intelektualci .

33

su nejednakog podrijetla, u njih su i razliite am

bicije. U svakom sluaju oni su umjesto ratovanja
odabrali uenje. Njihova su braa pola da pove
aju vojske, prikljuila se etama kriara, te kra
du du putova Evrope i Azije, opljakat e Cari
grad. Iako svi kritiziraju, neki, a moda i mnogi
od njih, sanjare da postanu oni koje kritizi
raju. Dok je npr. Hugo Orleanski, zvani Primas
(bio je na glasu zbog hladne ironije, pa otud po
tjee i lik Primassa u Dekameronu) koji je s us
pjehom poduavao u Orlansu i Parizu, provodio
ivot u besparici sauvavi pri tom duhovitost, do
tle je Arhipoeta iz Kolna ivio o troku njema
kog prelata Reginalda Dasselskog (vieg kancela
ra Fridriha Barbarosse) i obasipao ga laskanjem.
Serlon iz Wiltona se prikljuio stranci Matilde En
gleske, a po obraenju je uao u Cteaux. Gautier
iz Lillea je ivio na dvoru Henrika II Plantagene
ta, zatim jednog reimskog nadbiskupa, a umro je
kao kanonik. Svi oni sanjaju o velikodunom po
kroviteljstvu, o obilatoj prebendi, o bezbrinom
i sretnom ivotu. ini se da bi radije postali novi
korisnici drutvenog poretka negoli ga izmijenili.

Nemoralnost
Teme njihovih pjesama uza sve to estoko napa
daju to drutvo. Mnogima je od njih teko osporiti
revolucionarnost. Kocka, vino i ljubav: prvenstve
no pjevaju o toj trilogiji to je izazivalo negodo
vanje pobonih dua njihova vremena, ali utoliko
vie navelo suvremene povjesniare na popustlji
vost.
34

Lagana sam stvarca, / Kao list kojim se vihor poi

grava ...
Kao brodica to plovi bez brodara,/Kao ptiica
to luta nebeskim putovima, / Ne dri me ni sidro
ni uad debela...
Djevojaka ljepota ranila mi grud. / One kojima ne
smijem blizu, posjedujem srcem.
Predbacuju mi na drugome mjestu i igru. No im
me igra / Ostavi golog i tijelo mi se smrzne, duh
moj topao postaje. / I tada Muza moja sklada naj
ljepe pjesme. /A na treem mjestu govorimo o
krmi.
elim u krmi umrijeti / Tamo gdje e vino biti
blizu usana umirueg, / Na to e aneoski zboro
vi sii s neba pjevajui: / Nek Bog bude milostiv
prema ovome koji je znao piti.
Sve to dodue moe izgledati bezazleno i tek kao
nagovjetaj Villona, ali bez njegove genijalnosti.
Meutim, valja biti oprezan jer u toj pjesmi ima
i ubojitijih strijela:
Jer mi je vie stalo do uitka nego do vjeitog spa
sa, / Kad je dua jednom mrtva, brinem samo za
svoju put.
35

Oh, kako je teko prirodu ukrotiti! / / gledajui

lijepu enu ostati ista duha. / Mladi se nikako ne
mogu pokoriti tako okrutnom zakonu / I ne vodi
ti rauna o svom uvijek spremnom tijelu.
Nije li presmiono u izazovnoj nemoralnosti, u po
hvali erotizmu koja u golijarda ide esto do
bestidnosti prepoznati nagovjetaj nekog pri
rodnog morala, negaciju Crkvenih uenja i tradi
cionalnog morala? Ne pripada li golijard velikoj
porodici slobodoumnika koji preko slobode obia
ja i slobode govora cilja na slobodu duha?
Kolo Sree koje u pjesmama lutajuih klerika pro
lazi i navraa se nije samo poetska tema; ono je
svakako vie od onoga to su u njemu vidjeli su
vremenici koji su ga bez zluradosti, a i bez pri
misli, prikazivali u katedralama. Ipak, Kolo Sre36

e koje se okree i ravna vjenim povratkom, kao

i slijepi Sluaj koji ometa uspjehe, nisu u sutini
revolucionarne teme: oni ne priznaju napredak,
odriu znaenje Povijesti. Kadri su izazvati dru
tveni preokret ali samo u onoj mjeri u kojoj im
pliciraju nezainteresiranost za sutranjicu. Upra
vo otuda potjee sklonost koju za teme pobune
ako ne i revolucije pokazuju golijardi, a
opjevali su ih u pjesmama i prikazali u oslikanim
rukopisima.

Kritika

drutva

Nije bez znaenja to golijardsko pjesnitvo

daleko prije nego e to postati zajednikim mje
stom graanske knjievnosti napada predstav
nike ranosrednjovjekovnog poretka: crkvene do
stojanstvenike, plemie, ak i seljake.
U Crkvi golijardima su omiljene mete oni koji
su u drutvenom, politikom i ideolokom pogle
du najtjenje povezani s drutvenim struktura
ma: papa, biskup, redovnik.
Protupapinsko i proturimsko raspoloenje golijarda mijea se, ne zamjenjujui se, s dvije druge
struje: s gibelinskom strujom koja ustaje protiv
svjetovne preuzetnosti papinstva i podrava stran
ku Carstva nasuprot stranci Sveenstva; s mora
lizatorskom strujom, koja prvosveeniku i rimskoj
Kuriji predbacuje kompromise sa svjetovnim i
votom, rasko i pohlepu za novcem. Golijarda je
pouzdano bilo u carskoj stranci takav je Arhipoeta iz Kolna pa je golijardsko pjesnitvo e
sto bilo izvorite protupapinskih satira, ak i kad
ove preuzimaju jo jedino temu koja je postala
tradicionalna i ostala bez otrine. I tonom i duhom
37

golijardi se, meutim, razlikuju od gibelina. Pre

ko rimskog pape i onih to ga okruuju oni nia
ne na poglavara i na jamce drutvenog, politikog
i ideolokog poretka, tovie, svakog hijerarhij
skog reda, jer golijardi nisu toliko revolucionari,
koliko su anarhisti. U trenutku kada se papin
stvo pokuava, nakon gregorijanske reforme, oslo
boditi feudalnih struktura, pa se osim na staru
mo zemlje oslanja i na novu mo novca, goli
jardi razotkrivaju novo usmjerenje, napadajui i
nadalje staru tradiciju.
Grgur VII je izjavio: Gospodin nije kazao: ime mi
je Obiaj. Golijardi optuuju njegove nasljednike
da su nagnali Gospodina da kae: Ime mi je No
vac.
POETAK SVETOG EVANELJA PO MARKU OD
NOVCA: U ono vrijeme ree Papa Rimljanima:
Kad sin ovjeji pristupi prijestolju naeg Ve
lianstva, recite mu najprije: .Prijatelju! Zato si
doao?' Pa nastavi li kucati na vrata nita vam
ne dajui, neka bude izbaen u vanjske tmine.
Zbilo se da je
neki siromani klerik doao na
Dvor gospodina Pape i molio, govorei: Smilujte
mi se, Papini vratari, jer me se dotakla ruka si
romatva.
Siromaan
sam
i
nevoljan.
Mo
lim vas stoga pomozite mi u mojoj nesrei i
bijedi. Sasluavi ga, oni se razljute i reknu:
Prijatelju! Nek tvoje siromatvo bude s tobom,
tebi na propast! Odlazi, Sotono, ti uope ne zna
kolika je mo novca! Amen! Amen! Kaem ti:
nee ui u radosti Gospodina svojega prije nego
dade svoj posljednji talir! I siromah ode, proda
ogrta, koulju i sve to je imao, te novac dade
kardinalima, vratarima i komornicima. Ali ovi re
koe: to je to za tolik svijet? I izbace ga kroz
vrata. A on istjeran, zaplaka gorko i ne nae
utjehe.
Potom je na Dvor doao jedan bogat, debeo i tust
klerik koji je za neke pobune poinio ubojstvo.
Prvo je podario vratare, zatim komornike, a na38

posljetku i kardinale. I oni odlue da od njega

izmame jo vie.
Doznavi da su kardinali i slubenici dobili od
klerika brojne darove, gospodin Papa se teko raz
boli. Ali bogata mu posla elektuarij od zlata i
srebra
i Papa odmah ozdravi. Tada gospodin
Papa sazove svoje slubenike i ree im: Brao,
pripazite da vas nitko ne obmane ispraznim rije
ima. Ja u vam biti primjerom. Kako zgrabim
ja, tako zgrabite i vi.
Nakon nagodbe s plemstvom, sveenstvo se spo
razumijeva i s trgovcima. Crkva koja je urlala s fe
udalcima, s trgovcima laje. Golijardi, tumai one
skupine intelektualaca koja nastoji u urbanom
okviru promaknuti laiku kulturu, ovakav razvoj
osuuju:
Sveeniki red je
od laikog prezren;
zarunica Kristova sad se prodaje,
od gospe bludnicom ona postaje.
(Sponsa Christi fit mercalis, generosa generalis.)
U ranom je srednjovjekovlju neznatna uloga nov
ca ograniavala simoniju. Zbog sve vee njegove
vanosti simonija postaje opom pojavom.
Satiriki bestijarij golijarda, sav u duhu romani
ke groteske, razvija friz crkvenih dostojanstveni
ka preobraenih u zvijeri, a u zabatu drutvene
ljestvice istie svijet sveenikih udovita. Sve
prodire papa-lav, a biskup-vol kao pastir nesit
ia travu ispred svojih ovaca; njegov arhiakon
je ris koji otkriva plijen, a dekan je lovaki pas
koji uz pomo slubenika, biskupovih lovaca razapinje mree i goni rtve. Takvo je, prema golijard
skoj knjievnosti, Pravilo igre.
I dok golijardi smatraju upnika rtvom hijerar
hije te subratom u bijedi i izrabljivanju, pa ga
uglavnom poteuju, redovnika naprotiv estoko
napadaju. Neto u tim napadima nadilazi uobia
jene poruge na raun njegovih loih navika: pro39

drljivosti, lijenosti, razvratnosti. Svjetovni duh

blizak laikom duhu otkriva, naime, u redovni
cima suparnike to siromanim upnicima otima
ju nadarbine, pokajnike i vjernike. U slijedeem
stoljeu prepirka e se jo zaotrenija ponoviti na
sveuilitima. tovie, bit e to neprihvaanje i
tavog dijela kranstva: onoga dijela koji se eli
odvojiti od svijeta, koji odbija zemlju, a prihvaa
samou, asketizam, siromatvo, suzdrljivost, pa
ak i neznanje, smatrajui ga naputanjem duhov
nih dobara. To su dva tipa ivota; do krajnosti
dovedeno sueljenje izmeu aktivnog i kontem
plativnog ivota, raj pripreman na zemlji nasuprot
spasenju koje se strastveno trai izvan svijeta; to
zapravo stoji u pozadini antagonizma izmeu re
dovnika i golijarda, po njemu je golijard prete
a renesansnog humanista. Pjesnik iji Deus pa
ter, adiuva odvraa mladog klerika od samostan
skog ivota, najavljuje i napade jednoga Valle na
one koje on naziva gens cucullata.
Budui da je gradski ovjek, golijard iskazuje i
prezir prema seoskom svijetu, a prema pripro
stom seljaku osjea jedino gnuanje; utjelovlju
je ga i ponizuje u poznatoj Deklinaciji prostaka:
taj seljaina
od tog prostaka
tom avlu
tog lopova
o razbojnice!
s tim pljakaem.
ti prokletnici
od tih bijednika
tim lacima
te nitarije
o gadovi!
s tim vjerolomnicima.
40

1 napokon, posljednja njegova meta je plemi. Ne

priznaje mu privilegij po roenju.
Plemi je onaj koga je vrlina oplemenila;
Izrod je onaj koga nijedna vrlina nije obogatila.
Starom poretku golijard suprotstavlja novi, ute
meljen na zasluzi.
ovjekovo plemstvo je duh, slika boanstva,
ovjekovo plemstvo je slavno rodoslovlje vrlina,
ovjekovo plemstvo je pomaganje sirotinji,
ovjekovo plemstvo su prava koja mu je podarila
priroda
ovjekovo plemstvo je strah jedino od sramote.
U plemiu golijard mrzi i ratnika, vojnika. Du
hovne borbe i dvoboji u dijalektici su urbanom
intelektualcu dostojna zamjena za junaka djela i
ratnike poduhvate. Arhipoeta iz Kolna iskazuje
svu odbojnost spram vojnikog zanata (me terruit
labor militaris) jednako kao i jedan od najveih
golijardskih pjesnika, Abelard, u na alost izgu
bljenim djelima koja su se tada recitirala i pjevala
na Brijegu svete Genoveve kao to se danas pje
vue lageri.
Antagonizam izmeu plemia-vojnika i intelektu
alca novoga stila moda je najbolje izraen na po
druju posebno zanimljivom za sociologa: u odno
sima meu spolovima. U pozadini poznate prepir
ke izmeu Klerika i Viteza koja je bila poticaj za
mnoge pjesme, stoji suparnitvo dviju drutvenih
skupina naspram ena. Golijardi su uvjereni da
e svoju nadmo nad feudalcima najbolje iskazati
velianjem naklonosti koju uivaju kod ena. Njih
one vie vole, jer su klerici bolji ljubavnici od
vitezova.
U Pjesmi o Filidi i Flori jedna voli klerika, a dru
ga viteza (miles); u presudi koja oponaa dvorsko
udvaranje, pouene iskustvom, junakinje zaklju
uju:
U skladu sa znanjem
U skladu s uivanjem
41

Klerik je u ljubavi
Od
viteza
sposobniji.*

Usprkos svom znaenju golijardi su se nali na

marginama intelektualnog pokreta. Bez sumnje,
pronijeli su teme budunosti koje e se s vreme
nom rasplinuti; najustrije su zastupali sredinu
eljnu slobode; iduem stoljeu su ostavili mnoge
nazore o prirodnom moralu, o razuzdanosti obia
ja ili duha, te o kritici religioznog drutva, to e
se ponovno nai kod sveuilinih uitelja, u pje
smama Rutebeufa, u Romanu o Rui Jeana de
Meunga, i u nekim postavkama koje su bile osu
ene u Parizu 1277. godine. Golijardi su, meutim,
u X I I I stoljeu iezli. Stigli su ih progoni i kaz
ne; zbog vlastite tenje za razornom kritikom ni
su uspjeli pronai mjesto na sveuilinom gradili
tu; naputali su ga ponekad da ugrabe priliku
za lagodnim ivotom ili da se odaju skitnji. Fik
siranje intelektualnog pokreta u organizirana sre
dita, sveuilita, dovelo je napokon i do posvemanjeg nestanka tih lutalica.

Abelard
Premda je bio golijard, Petar Abelard, slava pari
kog kruga, znaio je i donio znatno vie. On je
prvi veliki lik modernog intelektualca u grani
cama modernosti X I I stoljea Abelard je prvi
profesor.

Njegova je karijera ponajprije neobina, primje

rena ovjeku. Ovaj Bretonac iz okolice Nantesa,
roen 1079. godine u Palletu, pripadao je sitnome
plemstvu kojemu je ivot s poecima novane pri42

H e l o i z a i A b e l a r d (minijatura Iz R o m a n a o Rui)

43

vrede postao vrlo teak. Vojniki zanat ra

do je prepustio svojoj brai i bacio se na uenje.
Abelard se odrie ratnikog oruja u korist drugih
bitaka. Oduvijek je bio svadljiv, pa postaje, kako
kae Paul Vignaux, vitez dijalektike. Stalno je bio
nemiran, pa kree onamo gdje se zamee boj.
Svagda je bio zaetnik ideja, pa gdje god se po
javio, izbijaju uzbudljive rasprave.
Intelektualni kriarski rat neizbjeno ga odvodi
u Pariz. Ondje otkriva drugu crtu svog karaktera:
potrebu za ruenjem idola. Samopouzdanje koje
on i priznaje de me presumens, kae rado, a to
ne znai precjenjujui se, ve svjestan svoje vri
jednosti navodi ga da se okomi na najglasoviti
jeg parikog uitelja Vilima iz Champeauxa. Izazi
va ga, pobija i privue sluae na svoju stranu.
Vilim ga prisili da ode. Ali prekasno je da se ugu
i taj mladi talent. Postao je uiteljem. Da bi ga
sluali, slijede ga u Melun, zatim u Corbeil, gdje
dri kolu. Odjednom, tom ovjeku koji ivi sa
mo za svoj um, klone tijelo; bolestan je i primo
ran da se povue na nekoliko godina u Bretanju.
K a d se oporavio, poao je u Pariz da pronae svog
starog neprijatelja Vilima iz Champeauxa. Novi
dvoboji; Vilim pokoleban mijenja nauk, vodei
rauna o kritikama mladoga protivnika. Ni izdale
ka zadovoljan, ovaj udara jo jae i dotjera do
ponovnog uzmicanja u Melun. Ali Vilimova pobje
da zapravo je poraz. Napustili su ga svi uenici.
Stari uitelj, pobijeen, odustaje od poduavanja.
Abelard se vraa kao pobjednik i stupa na ista
mjesta s kojih se njegov stari protivnik povukao:
na Brijeg svete Genoveve. K o c k a je baena. Sre
ditem parike kulture zauvijek e biti Brijeg, Li
jeva obala, a ne otok Cita; jedan je ovjek ovaj
put odredio sudbinu itave gradske etvrti.
Abelard pati to vie nema protivnika svog uzra
sta. K a o logiara ljuti ga to se iznad svih postav
ljaju teolozi. Zaklinje se: i on e biti teolog. Po
novno postaje studentom i hita u Laon na preda44

vanja najpoznatijeg ondanjeg teologa Anselma.

Pred ikonoklastikom strasti usijanog antitradicionalista Anselmova slava nije dugotrajna.
Pribliio sam se, dakle, tom starcu koji je svoj
ugled dugovao vie poodmakloj dobi nego talen
tu ili obrazovanosti. Svi koji bi mu pristupili da
uju njegovo miljenje o nekom predmetu u ko
ji nisu bili sigurni, jo bi nesigurniji odlazili. Tko
sc zadovoljio samo time da ga slua, uinio mu
se predivnim, ali kad ga se neto upitalo, poka
zao se nitavnim. Po rjeitosti je bio vrstan, po
inteligenciji vrijedan prezira, po razumu isprazan.
Izdaleka je njegovo lisnato stablo privlailo po
gled, ali kad bi se promatralo izbliza i paljivije,
primijetilo bi se da je posve bez plodova. Kada
sam se pribliio da uberem njegov plod, vidio
sam da je nalik na smokvino stablo koje je Go
spod prokleo ili na onaj drevni hrast s kojim Lukan usporeuje Pompeja:
Stoji glasovitog imena sjena
Poput hrasta visoka ha plodinam!
njivi*

bogatoj

Primivi poduku nisam u njegovoj koli gubio vre

mena.
Izazov da uini to isto. Prihvaa. Dokazuju mu da
usprkos temeljitom poznavanju filozofije ne po
znaje teologiju. Replicira da tu moe biti dostat
na ista metoda. Pozivaju se na njegovo neisku
stvo. Odgovorih da mi pri predavanju nije obi
aj pribjei tradiciji, ve domiljatosti duha. Tad
improvizira jedno tumaenje Ezehijelovih proro
anstava to oduevljava sluae. Otimaju se o za
pise s tog predavanja da bi ih prepisali. Sve broj
nije sluateljstvo primora ga da produi tuma
enje. Da bi ga nastavio, vraa se u Pariz.

* Lukan, Farsalija 1, 1356

45

Heloiza
Vrijeme slave naglo godine 1118. prekida avantu
ra s Heloizom. Pojedinosti su nam poznate po
izuzetnoj autobiografiji iz Povijesti nevolja (Hi
storia Calamitatum).
Sve poinje kao u Opasnim vezama. Abelard nije
razvratnik. Ali zloduh zrelih godina spopada ovog
intelektualca koji je u trideset devetoj godini po
znavao ljubav iz Ovidijevih knjiga i iz pjesama
koje je sastavio u golijardskom duhu, ali ne i po
iskustvu. Na vrhuncu je slave i oholosti, to i
priznaje: Vjerovao sam da sam ostao jedinim filo
zofom na svijetu... Heloiza je uspjeh koji treba
dodati onim koje je osvojio um. U poetku je to
bila stvar glave, a ne puti. Doznaje za neaki
nju jednog subrata, kanonika Fulberta: sedam
naest joj je godina, lijepa je i tako obrazovana, da
je njezino znanje poznato ve irom Fran
cuske. To je ena kakvu treba. Nikako ne bi pod
nio glupau svidjelo mu se da je tako dobro
graena. Pitanje ukusa i ugleda. Kanonik mu mla
du Heloizu povjerava za uenicu, polaskan da joj
daje takvog uitelja. Kad bude rije o naplati,
Abelard lako pristane da mu tedljivi Fulbert
plati u naturi: stanom i hranom. avao ne spava.
Izmeu uitelja i uenice raa se ljubav na prvi
pogled: intelektualnu razmjenu uskoro slijedi i
tjelesna. Abelard naputa predavanja i poslove s
avlom u tijelu. Pustolovina traje, produbljuje se.
Rodila se ljubav kojoj nee biti kraja. Odoljet e
svim tekoama, a zatim i drami.
Prva nezgoda: zateeni su. Abelard mora napustiti
kuu prevarenog domaina. Sastaju se drugdje.
Njihova tajna veza uskoro postaje javnom. Meu
tim, stalo im je jednome do drugog vie nego do
skandala.
Druga nezgoda: Heloiza je trudna. Abelard se kori
sti Fulbertovom odsutnou da svoju ljubavnicu,
46

preruenu u redovnicu, odvede sestri u Bretanju.

Ondje Heloiza donosi na svijet sina kojemu nadje
nu smijeno ime Astrolab . . .
Trea nezgoda: problem vjenanja. Abelard e te
ka srca ponuditi Fulbertu da svoj in ispravi,
oenivi se Heloizom. U izvanrednoj studiji o slav
nome paru Etienne Gilson je pokazao da Abelardov zazor ne proizlazi iz tog to je klerik. Budui
da je primio samo tonzuru, kanonski smije uzeti
enu. Meutim, plai se da e mu brak sputati
profesionalnu karijeru i da e postati ruglom kol
skih krugova.

47

ena i brak u XII stoljeu

Naime, u X I I stoljeu postoji jako opredjeljenje
protiv braka. Istodobno kada se ena oslobaa i
prestaje smatrati vlasnitvom mukarca ili stro
jem za proizvodnju djece, kad nestaje pitanja ima
li ona ili nema duu u stoljeu procvata mari
janskog kulta na Zapadu prema braku se gaji
nepovjerenje kako u plemikim krugovima (dvor
ska, tjelesna ili duhovna ljubav postoji samo izvan
braka, a utjelovljuje se u Tristanu i Izoldi, u Lancelotu i Ginevri), tako i u kolskim krugovima gdje
se razrauje itava teorija o prirodnoj ljubavi
koja e se u slijedeem stoljeu nai u Romanu
o Rui Jeana de Meunga.
Prisutnost ene: i pojava Heloize uz Abelarda i is
todobno njezino znaenje za pokret koji podupi
ru golijardi, a zahtijeva putene uitke za klerike
i sveenike, oituje jedan od novih aspekata in
telektualca X I I stoljea. Novi humanizam nalae
da intelektualac bude potpun ovjek. Ne prihvaa
nita to bi ga moglo umanjiti. Kako bi se ostvario
u potpunosti, treba uza se enu. Slobodnim svojim
rjenikom golijardi istiu, potkrepljujui to navo
dima iz oba Zavjeta da su mukarcu i eni po
dareni organi, upotrebu kojih ne smiju prezreti.
Zaboravimo sve one prostake i dvosmislene ale
i zamislimo ondanje raspoloenje, ondanju psi
hologiju, kako bismo bolje shvatili domet drame
koja e izbiti; kako bismo bolje razumjeli Abelardove osjeaje.
Najprije se iskazuju Heloizini. U neobinom pi
smu ona savjetuje Abelardu da odustane od po
misli na brak. Priziva sliku braka siromanih in
telektualaca, braka kakav bi bio njihov: Ne bi
mogao, govorila mu je, posveivati jednaku panju
eni i filozofiji. Kako se naime slau uenici i ku
na posluga, stalci za pisanje i zipka, knjige ili ta
blice i preslice, pisaljke ili pera i vretena? Na48

posljetku, tko e, zadubljen u teoloka ili filozof

ska razmatranja, moi podnositi vrisku djece,
uspavanke dadilja koje ih smiruju i bunu vrevu
obitelji koliko mukog, toliko enskog spola? Tko
e izdrati da trpi onu neprestanu i neasnu prIjavtinu nejake djece? To mogu rei e
bogatai ije palae ili prostrane kue imaju odije
ljene sobe, ije bogatstvo ne osjea trokove i ne
mui se dnevnim brigama. Ali nije, kaem, isti po
loaj filozofa i bogataa, niti e oni koji se brinu
za imutak ili se zapleu u svjetovne brige imati
vremena za teoloki ili filozofski posao.*
Takav stav, uostalom, podupiru i brak mudraca
osuuju i neki autoriteti. Tu je Teofrast ili radije
sveti Jeronim koji je u djelu Protiv Jovinijana
(Adversus Jovinianum) preuzeo njegove argumen
te, a imao je u X I I stoljeu mnogo uspjeha. Uz
crkvenog oca tu je Ciceron koji je, otpustivi
Terenciju, odbio sestru svog prijatelja Hircija.
Abelard odbija Heloizinu rtvu. Vjenanje je od
lueno, ali ostaje tajno. Fulbert kojega ele umiri
ti, obavijeten je, ak prisustvuje blagoslovu.
Ali namjere svih sudionika nisu jednake. Abelard
se mirne savjesti eli vratiti poslu, tako da Heloiza
ostane u sjeni. Fulbert pak eli objaviti vjen
anje, obznaniti postignutu zadovoljtinu, umanji
ti Abelardov ugled, jer mu nije oprostio.
Abelardu je to dojadilo, pa smilja varku. Helo
iza e se povui u samostan u Argenteuilu gdje
joj dade da odjene halju novakinje. Znailo je to
ukratko prekinuti ogovaranja. Heloiza u koje po
stoji samo Abelardova volja, saekat e tako preruena da se buka stia. Znailo je to ne raunati
s Fulbertom koji se smatrao izigranim. Zamislio je
da se Abelard otarasio Heloize zaredivi je i da je
brak raskinut. Nou krene kazneni pohod u Abe-

* Povijest nevolja, Petar Abelard, str. 21 ; preveo V. Gortari

4

Intelektualci.

49

lardovu kuu, on bude osakaen, sutradan ujutro

svi nagrnu, izbija skandal.
Svoju sramotu Abelard odlazi sakriti u opatiju
Saint-Denis. Shvatljivo je, s obzirom na sve do
sada reeno, koliko je bilo njegovo oajanje. Mo
e li eunuh ostati ovjekom?
S Heloizom se rastajemo, jer vie ne pripada na
oj temi. Poznato nam je kako e uzvien odnos
dua odrati sve do smrti ovo dvoje ljubavnika
svako u svom samostanu.

Nove bitke
Abelarda je izlijeila intelektualna strast. Netom
su mu zacijeljele rane, vratila mu se sva njegova
borbenost. Teko podnosi neuke i neotesane re
dovnike. Bio je ohol, pa je i on njima na teret; uz
to samou redovnicima ometaju brojni uenici ko
ji dolaze moliti uitelja da nastavi s poduava
njem. Za njih e napisati svoju prvu teoloku ra
spravu. Njezin uspjeh nije bio po volji. 1121. go
dine u Soissonsu okuplja se da mu sudi zbor to
ga resi naziv koncila. U napetoj atmosferi da
bi djelovali na koncil, njegovi su neprijatelji po
bunili svjetinu koja mu prijeti kamenovanjem
usprkos naporima biskupa od Chartresa koji za
htijeva dodatne upute, knjiga bude spaljena, a
Abelard osuen da dane zavri u samostanu.
Po povratku u Saint-Denis svae s redovnicima jo
ee se nastavljaju. Meutim, ne podjaruje li ih
i sam dokazujui da su slavne Hilduinove stranice
o osnivau opatije triarije i da prvi biskup Pari
za nema nieg zajednikog s Areopagitom kojega
je obratio sveti Pavao? Slijedee godine bjei i na
lazi utoite kod biskupa od Troyesa. Od njega
50

dobija posjed kraj Nogent-sur-Seinea, nastani se

ondje sam i sagradi malen oratorij posveen Sv.
trojstvu. Nita nije zaboravio; osuena knjiga ta
koer je bila posveena Trojstvu.
Njegovo pribjeite ubrzo otkrivaju uenici i na
grnu prema osami. Podie se kolsko selo od ato
ra i koliba. Oratorij je povean i sazdan u kame
nu, te posveen Tjeitelju (Paraclet); ta promjena
predstavlja novi izazov. Samo zbog Abelardove na
stave improvizirani stanovnici sela zaboravljaju na
zadovoljstva koja im je pruao grad. Sa sjetom se
prisjeaju da u gradu studenti uivaju sve potreb
ne im lagodnosti.
Abelardov mir nije bio dugog vijeka. Zavjeru pro
tiv njega organiziraju dva, kae on, nova aposto
la. Rije je o svetom Norbertu, osnivau premonstratenga, i o svetom Bernardu, reformatoru Cteauxa. Progone ga na takav nain da pomilja
pobjei na Istok. Bog zna koliko puta, u najdub
ljem oajanju, pomiljah da napustim kranske
predjele i da prijeem poganima (Saracenima, precizirat e prijevod Jeana de Meunga), da bih ondje
ivio u miru i meu neprijateljima Kristovim pod
obavezom danka ivio kao kranin. Mislio sam
da e me primiti to bolje to e me, vjerujui op
tubama kojih sam bio rtva, smatrati loijim kr
aninom.
Poteen je bio ovakvog krajnjeg izlaza prvog
iskuenja to ga proivljuje zapadni intelektualac
razoaran svijetom u kojem ivi.
Izabran je za opata jednoga bretonskog samosta
na. Nove svae; ini mu se da je meu divljaci
ma. uje se samo donjobretonski jezik. Redovnici
su nezamislivo neotesani. Pokua ih istesati; oni
njega otrovati. Bjei 1132. godine.
1136. godine zatiemo ga na Brijegu svete Genove
va. Prihvatio se nastave koja je posjeenija no
ikad. U Parizu se sklonio i Arnold iz Brescie, pro
tjeran iz Italije zbog izazivanja gradskih nemira;
povezao se s Abelardom, i doveo mu auditorij svo51

jih siromanih uenika koji, da bi preivjeli, prosjae. Nakon djela osuenog u Soissonsu, Abelard
ne prestaje pisati. Meutim, tek 1140. godine nje
govi neprijatelji ponovno kreu u napad. Bit e
da su Abelardove veze s rimskim prognanikom
prevrile mjeru njihova neprijateljstva. Normal
no je da se sveza urbane dijalektike i demokrat
skog komunalnog pokreta uinila njegovim pro
tivnicima znaajnom.

Sveti Bernard i Abelard

Na elu im je bio sveti Bernard. Prema rijeima
oca Chenua opat Cteauxa predstavlja drugu gra
nicu kranstva. Premda je ostao feudalac, a pr
venstveno ratnik, ovaj seljak nije bio stvoren da
shvati urbanu inteligenciju. U borbi protiv hereti
ka ili nevjernika vidi samo jedno sredstvo: silu.
Pobornik je oruanog kriarskog rata i ne vjeruje
u intelektualni kriarski rat. Kada ga je Petar Venerabilis zamolio da proita prijevod Kur'ana ka
ko bi Muhamedu mogao perom uzvratiti, nije mu
niti odgovorio. U samostanskoj osami iz mistike
meditacije koju uzdie do vrhunca crpi ono ime
se u svijet vraa kao izvrilac presude. Apostol
je samotnikog ivota, uvijek spreman na borbu
protiv novotarija koje mu se ine pogibeljnim. Po
sljednjih godina ivota praktiki upravlja kran
stvom, nareujui papi svoja pravila, odobravaju
i osnivanje vojnikih redova, sanjajui da Za
pad uini vitekim redom, Kristovom vojskom:
pretea je velikog inkvizitora.
Sukob s Abelardom je neizbjean. Napadom rav
na pomonik svetog Bernarda Vilim iz Svetog
Thierryja. U jednom pismu upuenom svetom Ber52

nardu on optuuje novog teologa i nagovara svoga

slavnog prijatelja da ga progoni. Sveti Bernard od
lazi u Pariz, pokua odvratiti studente, ali, poznato
je, s malo uspjeha; uvjerio se o teini zla to ga
Abelard iri. Susret ove dvojice ne donosi nikakva
rezultata. Jedan Abelardov uenik sugerira sasta
nak obiju stranaka u Sensu, pred skupom teologa
i biskupa. Uitelj je naumio da jo jednom osvoji
sluateljstvo. Sveti Bernard je potajno sasvim iz
mijenio karakter zbora. Auditorij je pretvorio u
koncil, svog protivnika u optuenika. U noi ko
ja je prethodila otvaranju rasprava, okupio je bi
skupe i predao im kompletni dosje koji Abelarda
predstavlja kao opasnog heretika. Njemu je su
tradan preostalo tek da kompetenciju suda ne pri
hvati i da se pozove na papu. Biskupi prenose u
Rim znatno ublaenu osudu. Meutim, sveti Ber
nard ih je, uplaen, preduhitrio. Njegov tajnik
odnosi pisma odanim mu kardinalima i oni od pa
pe iznuuju osudu Abelarda; knjige su mu spa
ljene u crkvi svetog Petra. Abelard saznaje novost
53

na putu i sklanja se u Cluny. Ovaj put je slom

ljen. Petar Venerabilis ga prihvaa s beskrajnim
milosrem, izmiruje sa svetim Bernardom, posti
e od Rima ponitenje njegove ekskomunikacije i
odailje u samostan svetog Marcela u Chalon-sur-Sane; ondje Abelard umire 21. travnja 1142. Ve
liki opat Clunyja mu je poslao pismeno odrjeenje i posljednjom gestom izvanredne tankoutno
sti predao ga je Heloizi, nadstojnici Paracleta.
Njegova egzistencija je tipina, a sudbina isto
dobno izuzetna. Od znaajnog Abelardovog djela
upozorit emo ovdje tek na neke istaknutije zna
ajke.

Logiar
Abelard je prvenstveno bio logiar, poput svih ve
likih filozofa najprije je izradio metodu. Bio je
veliki pobornik dijalektike. Svojim Prirunikom
logike za poetnike (Logica ingredientibus), a po
gotovo svojim djelom Sic et Non iz 1122. godine,
dao je zapadnom miljenju njegovu prvu Raspra
vu o Metodi. Izvanrednom jednostavnou doka
zuje u njoj potrebu za rasuivanjem. Ni u jednom
pitanju crkveni oci se nisu sloili; gdje jedan kae
bijelo, drugi kae crno Sic et Non.
Otud nunost poznavanja jezika. Rijei su stvore
ne da oznauju nominatizam ali su uteme
ljene u zbilji. Odgovaraju stvarima koje oznauju.
itav napor logike mora se sastojati u doputa
nju oznaujueg izjednaenja jezika sa zbiljom
koju oituje. Tako zahtjevnom duhu jezik nije
veo zbilje, ve njezin izraz. Ovaj profesor vjeruje
u ontoloku vrijednost svog instrumenta: rijei.
54

Moralist
Abelard je bio logiar, ali i moralist. U djelu Eti
ka ili Upoznaj samog sbe (Ethica seu Scito te ipsum) ovaj kranin hranjen antikom filozofijom
pridaje introspekciji jednaku vanost kao i monaki mistici, kao sveti Bernard ili Vilim iz Svetog
Thierryja. Prema M. de Gandillacu, meutim, dok
je za cistercite kranski sokratizam prije sve
ga meditacija o nemoi grenog ovjeka, u Etici
se spoznaja sebe javlja kao analiza slobodnog
pristanka po kojem je na nama da prihvatimo ili
odbacimo ono preziranje Boga koje tvori grijeh.
Gdje sveti Bernard uzvikuje: Jer zaeti smo u
grijehu kao grenici, raat emo grenike; roeni
kao dunici, raat emo dunike; roeni kao po
kvarenjaci, raat emo pokvarenjake; roeni kao
robovi, raat emo robove. Otkad smo u ovaj
svijet uli, za sve vrijeme dok u njemu ivimo
i poto iz njega izaemo, ranjenici smo; od tjeme
na do stopala, nita u nama nije sveto, Abelard
odvraa da je grijeh tek propust: grijeiti zna
i prezirati Stvoritelja, tj. nikako ne raditi zbog
njega ono to smatramo da moramo zbog njega
raditi, odnosno ne proputati ono to smatramo
da zbog njega treba propustiti. Kada dakle grijeh
definiramo negativno, naime rijeima: ne raditi
ili ne proputati ono to dolikuje, otvoreno poka
zujemo da nema nikakve supstancije grijeha koja
bi se radije sastojala u nebitku nego u bitku, kao
kad bismo tminu definirali rijeima: odsutnost
svjetla gdje bi svjetlo moralo biti*. Zalae se da
u ovjekovoj moi bude prihvaanje, pristajanje
ili odbijanje to je dato ispravnosti koja je sre
dite moralnog ivota.

* Petar Abelard,

Etika,

str. 59,

preveo V. Gortan

55

Time je Abelard uvelike pridonio da se uzdrmaju

okolnosti jednog od bitnih sakramenata kran
stva: pokore. U odnosu na ovjeka koji je korje
nito zao, Crkva barbarskih vremena postavila je
popise grehova i cjenike kazni proraunate prema
barbarskim zakonima. Ovi penitencijali potvruju
da je u ranom srednjovjekovlju za ovjeka bitan
u sakramentu pokore bio grijeh, pa prema tome
i kazna. Abelard je izrazio i podrao tenju da se
takav stav obrne. Odsada je vaan grenik, to jest
njegova nakana, a temeljni in pokore postat e
kajanje. Iskreno kajanje, pie Abelard, ini da
iezne grijeh, tj. prezir prema Bogu, odnosno pri
stanak na zlo, jer ljubav boja koja pobuuje taj
jecaj nespojiva je s grijehom. Ispovjednike sume
koje se javljaju potkraj stoljea sadre takav ob
rat pokore, ako ne ve i u teologiji, a ono barem u
psihologiji. U gradovima i gradskim kolama pro
dubljivala se tako psiholoka analiza, sakramenti
su humanizirani u pravom smislu te rijei. Kakvog
li obogaenja za duh Zapadnjaka.

Humanist
Istaknuli smo tek jednu znaajku Abelarda-teologa. Nitko se nije vie od njega zalagao za svezu ra
zuma i vjere. U oekivanju pojave svetog Tome
nadmaio je na tom podruju i velikog zaetnika
nove teologije, svetog Anselma koji je u prethod
nom stoljeu pronio plodonosnu formulu: vjera
u traganju za umom (fides quaerens intellectum).
Time je zadovoljio potrebe kolskih krugova koji
su u teologiji traili ljudske i filozofske razloge
i zagovarali vie ono kako shvatiti od onog kako
rei: emu slue, govorili su, rijei liene pojmlji56

vosti? Ne moe se vjerovati u ono to se ne razu

mije i smijeno je druge uiti onome to niti net
ko sam, niti njegovi sluai umom ne mogu do
kuiti.
Za posljednjih mjeseci svog ivota u Clunyju ovaj
je humanist zapoeo pisati Dijalog izmeu (po
ganskog) filozofa, idova i kranina. elio je
pokazati da niti prvi grijeh, ni Utjelovljenje nisu
u povijest ovjeanstva donijeli potpuni prekid.
Nastojao je istaknuti vrijednosti svega to je bilo
zajedniko trima religijama koje su za njega pred
stavljale vrhunac ljudske misli. Namjera mu je
bila pronai prirodne zakone koji bi i s onu stra
nu religija omoguili da se u svakom ovjeku
prepozna sin Boji. Njegov humanizam je zavrio
u toleranciji i nasuprot onima koji su ljude raz
dvajali, traio je ono to ih sjedinjuje, podsjea
jui da ima mnogo kua u Oevu domu. Abelard
je bio najvii izraz parikog kruga; u potragu za
drugim znaajkama intelektualca koji se upravo
raa valja poi u Chartres.

Chartres i duh Chartresa

Chartres je veliko znanstveno sredite stoljea.
Vjetine triviuma, gramatika, retorika i logika ni
su ondje bile zapostavljene: pokazalo je to i ue
nje Bernarda iz Chartresa. Meutim, u Chartresu
se tom prouavanju rijei (voces) pretpostavljalo
prouavanje stvari (res) koje su predmet quadriviuma: aritmetike, geometrije, muzike i astrono
mije.
Ovakva orijentacija upravo odreuje duh Chartre
sa: duh radoznalosti, opaanja, istraivanja koji
57

e zraiti, hranjen grko-arapskom naukom. e

za saznanjem proirit e se u toj mjeri da e je
najslavniji popularizator stoljea Honorije, pro
zvan iz Autuna, saeti u formuli: Neznanje je o
vjekovo izgnanstvo; njegova domovina je znanje.
Tolika radoznalost na smetnju je tradicionalisti
kim duhovima. Absalon iz Svetog Viktora se zgra
a nad zanimanjem za sastav zemaljske kugle, pri
rodu elemenata, poloaj zvijezda, prirodu ivoti
nja, estinu vjetra, ivot biljaka i korijenja. Vilim iz Svetog Thierryja pie svetom Bernardu da
postoje ljudi koji stvaranje prvog ovjeka obja
njavaju ne polazei od Boga, ve od prirode, od
duhova i zvijezda. Vilim iz Conchesa odvraa: Ne
poznavajui prirodne sile oni tele da ostanemo
prikovani uz njihovo neznanje, poriu nam pravo
istraivanja i osuuju nas da poput kmetova ivi
mo i dalje u vjerovanju bez razuma.
Veliaju se tako i populariziraju neki veliki likovi
iz prolosti koji, poto su bili pokrteni, postaju
simboli znanja, veliki mitski preci uenjaka.
Salomon je uitelj sveg orijentalnog i hebrejskog
znanja; nije samo Mudrac Starog zavjeta, ve i
veliki predstavnik hermetike nauke; njegovo
ime pokriva enciklopediju magijskih znanja; ui
telj je tajni i posjednik misterija znanosti.
Aleksandar je Istraiva u pravom smislu te rije
i. Njegov uitelj Aristotel usadio mu je strast
za istraivanjem i obuzetost radoznalou koja je
majka znanosti. Pronosi se staro apokrifno pismo
u kojem on svojem uitelju pripovijeda o udesi
ma Indije. Prihvaena je Plinijeva legenda prema
kojoj je on postavio filozofa da upravlja znanstve
nim istraivanjima ispred tisuu istraivaa, razaslatih u sve dijelove svijeta. e za znanjem bila
je pokretaem njegovih putovanja i osvajanja.
Nezadovoljan samo time da prolazi zemljom, e
lio je ispitati i druge elemente. Na leteem je sa
gu, navodno, proletio zrakom; izradio je stakle
nu bavu i u takvom pretei batiskafa siao u mo58

A l e k s a n d a r u batiskafu

re, te prouio ondje obiaje riba i podmorske fau

ne. Na nesreu, pie Aleksandar Neckham, svoja
nam zapaanja nije ostavio.
Napokon, tu je i Vergilije koji u etvrtoj eklogi na
javljuje Krista i na ijem grobu moli sveti Pavao;
u Enejidi je sakupio zbir sveg znanja antikog
svijeta. Prvih est knjiga Bernard iz Chartresa
komentira kao znanstveno djelo, isto tako kao i
Postanak. Stvorena je legenda koja e dovesti do
predivnog Danteovog lika; istraujui podzemni
svijet autor Boanske komedije e ga pozvati: Tu
duca, tu signore e tu maestro.
59

Istraivaki e duh, meutim, doi u sukob s dru

gom tenjom intelektualaca koji su pripadali ko
li u Chartresu: u sukob s racionalnim duhom.
Na pragu modernog doba dva temeljna stava
znanstvenog duha esto se doimlju kao antago
nistiki. Za znanstvenike X I I stoljea iskustvo
ne see dalje od pojava, od privida. Znanost ga
mora zaobii da bi zbiljnosti pojmila rasuiva
njem. O rascjepu koji je srednjovjekovnu znanost
toliko optereivao bit e jo rijei.

Naturalizam kole u

Chartresu

Osnova artrovskog racionalizma jest vjerovanje

u svemo Prirode. Za pripadnike te kole priroda
je prvenstveno oploujua sila koja neprekidno
stvara; zalihe su joj neiscrpne; ona je mater ge
nerations. Tako se utemeljuje naturalistiki op
timizam X I I stoljea. Stoljee je to procvata i ek
spanzije.
Ali Priroda je i kozmos, organizirana i racionalna
cjelina. Ona je sistem zakona ije postojanje ini
moguim i potrebnim racionalno poznavanje uni
verzuma. Drugi izvor optimizma odnosi se na prosudbenu sposobnost svijeta koji nije apsurdan
ve nepojmiv, koji nije nered ve sklad. Po
treba pripadnika kole u Chartresu za redom u
svemiru navela je neke od njih da tovie poreknu
postojanje prvobitnog kaosa. Takav je stav Vilima iz Conchesa i Arnolda iz Bonnevala koji Po
stanak tumai ovim rijeima: Bog je, razlikujui
svojstvo mjesta i imena, podario stvarima odgovarajue im mjere i funkcije kao da su udovi
nekog divovskog tijela, ak i u tom pradavnom
trenutku (Stvaranje) nije u Boga bilo nieg
60

nejasnog, niega bezoblinog, jer je supstancija

stvari ve od njezina stvaranja bila oblikovana u
podudarne vrste.
U istome duhu intelektualci Chartresa objanjava
ju Postanak koji e se odsada tumaiti prema pri
rodnim zakonima. Fizicizam nasuprot simbolizmu.
l a k o se i Thierry iz Chartresa uputa u analizu
biblijskog teksta prema fizici i doslovno (secun
dum physicam et ad litteram). Tako ini i Abelard
u djelu Expositio in Hexameron.
Takva vjerovanja ne prolaze za ove krane bez
tekoa. Rije je o problemu odnosa izmeu Pri
rode i Boga. Smatraju da, premda je Prirodu stvo
rio, Bog potuje zakone koje joj je dao. Njego
va se svemogucnost ne protivi determinizmu, udo djeluje unutar prirodnog reda. Po Vilimu iz
Concnesa, nije toliko vano da je Bog to mogao
uiniti, koliko to ispitati, racionalno objasniti, po
kazati cilj i korisnost toga. Nema sumnje, Bog
sve moe uiniti, ali vano je da je uinio ovakvu
ili onakvu stvar. Nema sumnje, Bog moe od de
bla uiniti vola, kako kau neuki ljudi, no da li
je to ikad uinio?
Provodi se rad na desakralizaciji prirode i na kri
tici simbolizma prolegomenon prijeko, potreban
svakoj znanosti to ga je kranstvo, kako upozo
rava Pierre Duhem, omoguilo ve samim svojim
irenjem, ne smatrajui vie prirodu, nebeska ti
jela i pojave bogovima poput antike znano
sti ve ostvarenjima jednoga Boga. Nova etapa
vrednuje racionalnost tog stvaranja. Tako se pro
tivno pobornicima simbolikog tumaenja univer
zuma postavlja zahtjev za postojanjem nekog re
da drugih autonomnih uzroka pod djelovanjem
Providnosti. Svakako je X I I stoljee jo prepuno
simbola, ali intelektualci tog vremena ve tee ra
cionalnoj znanosti.
61

Humanizam kole u

Chartresu

Meutim, artrovski duh prije svega je humani

zam. Ne samo u onom sporednom smislu: da se
za izgraivanje svoje doktrine obraa antikoj
kulturi, ve osobito: to ovjeka postavlja u sre
dite svoje znanosti, svoje filozofije, gotovo i
svoje teologije.
ovjek je predmet i sredite stvaranja. Otac Che
nu ispravno upozorava da je to smisao protu
rjeja Cur Deus homo. Tradicionalnoj tezi koju je
preuzeo sveti Grgur, a prema kojoj je ovjek slu
ajnost stvaranja, nadoknada i zamjena, stvoren
od Boga sluajno da nadomjesti pale anele na
kon njihove pobune, u Chartresu se, razvijajui
postavku svetog Anselma, suprotstavlja ideja da
je u Stvoriteljevom planu ovjek oduvijek bio
predvien i da je tovie zbog njega svijet bio i
uinjen.
U poznatom napisu Honorije iz Autuna populari
zira artrovsku tezu: Nema autoriteta do istine
dokazane razumom; ono to nas autoritet ui da
vjerujemo, razum nam svojim dokazima potvru
je. Ono to oigledan autoritet Svetog pisma proglauje, to dokazuje razum koji ralanjuje: ak
da su svi aneli i ostali na nebu, ovjek bi sa
itavim svojim potomstvom bio stvoren. Jer ovaj
je svijet bio stvoren za ovjeka, a pod svijetom
podrazumijevam nebo i zemlju i sve ono to je u
svemiru sadrano; ak da su se svi aneli i odr
ali, besmisleno bi bilo vjerovati da ne bi bio
stvoren onaj za kojega je, kako itamo, bio sve
mir stvoren.
Pripomenimo usput da su srednjovjekovni teolo
zi, raspravljajui o anelima pa i o njihovu
spolu mislili gotovo uvijek na ovjeka i da
za budunost duha nije bilo nieg znaajnijeg od
ovih prividno ispraznih prepirki.
62

S i m b o l i k e ivotinja

Za sljedbenike kole u Chartresu ovjek je prven

stveno razumsko bie. U njemu se vri ono dje
latno sjedinjenje razuma i vjere koje je intelektu
alcima X I I stoljea jedno od temeljnih uenja. U
tom pravcu kree se i njihov interes za ivotinje
63

 kao za ovjekovu oprenost. Antiteza zvijer-ovjek postaje jedna od velikih metafora stoljea.
U romanikom bestijariju, u grotesknom svijetu
koji je doao s Istoka, a predajni slikovni reper
toar oponaa ga za svoj simbolizam, kolski kru
govi vide izokrenuti humanizam pa ga na
putaju da bi gotike kipare nadahnuti novim
uzorom: ovjekom.
Sasvim je razumljivo to su tom humanistikom
racionalizmu pridonijeli Grci i Arapi. Najbolji
primjer nudi Adelard iz Batha, prevodilac i filo
zof, jedan od mnogih velikih putnika u panjol
sku.
Nekom tradicionalistu koji mu predlae raspravu
upravo o ivotinjama odgovara: Teko mi je ra
spravljati o ivotinjama. Ja sam, naime, od svojih
arapskih uitelja nauio da mi vodiem bude ra
zum, a ti se zadovoljava time da poput zaroblje
nika
slijedi
lanac
moralizatorskog
autoriteta.
Kako drugaije autoritet nazvati no lancem? Kao
to se na lancu vode glupe ivotinje, a da ne zna
ju ni kuda ni zato ih vode, te se zadovoljavaju
time da slijede konopac koji ih dri, tako ste i ve
ina vas zatoenici ivotinjske lakovjernosti i pu
tate da vas okovane pogubnim vjerovanjima vodi
autoritet napisanog.
I nastavlja: U elji da se zabavi Aristotel je argu
mentima dijalektike podravao pred svojim slu
aima ono lano zahvaljujui svojoj sofistikoj
umjenosti, dok su oni protiv njega branili istinu.
Znai da i ostale vjetine, ukoliko se poslue di
jalektikom, mogu odluno kroiti, dok bez nje
posru i ne poznaju postojanosti. Stoga se moder
nisti pri voenju rasprava obraaju osobito onim
u toj vjetini najglasovitijim ...
Adelard iz Batha poziva da poemo jo dalje.
Sumnja da su intelektualci X I I stoljea iz samih
sebe, iz zaliha svog razuma izvukli bitni dio ono
ga to su esto prikrivali imenom antikih auto
ra i Arapa, da bi tako lake proturili svoje smje64

losti do duhova naviknutih da sude prema auto

ritetima makar oni bili i neobjavljeni. Eto
njegovog priznanja: Naem je pokoljenju usae
na mana da odbija prihvatiti sve ono to se ini
da dolazi od suvremenika. Tako i ja, pronaem
li neku osobnu zamisao i zaelim li je objaviti,
pripiem je nekom drugom i kaem: To je rekao
taj i taj, a ne ja. A da bi mi u potpunosti vjero
vali, za svako svoje miljenje kae: Izmislio je
to taj i taj, a ne ja. Kako bih izbjegao nepriliku
da se pomisli da sam ja, neznalica, izvukao svoje
nazore iz vlastite dubine, inim da se povjeruje
kako su izvedeni iz moje arapske naobrazbe. Ako
se zaostalim duhovima ne svidi ono to sam re
kao, ne elim da im se ne svidim i ja. Poznata mi
je sudbina koju autentini uenjaci imaju u pro
staka. Zato ne zastupam sebe, ve Arape.
Najvea novost jest da i takvog ovjeka, obda
renog razumom koji moe prouavati te shvatiti
prirodu i samu racionalno od Stvoritelja uree
nu, pripadnici kole u Chartresu promatraju kao
prirodu, pa se stoga savreno ukljuuje u poredak
svijeta.

ovjek-mikrokozmos
Oivljuje i dubokim se znaenjem ispunja drevna
slika ovjeka-mikrokozmosa. Od Bernarda Silvestrisa do Alaina iz Lillea razvija se teza o analo
giji izmeu svijeta i ovjeka, izmeu megakozmosa i univerzuma u minijaturi kakav je o
vjek. Usprkos analizama koje nas mogu nasmija
ti, gdje se u ljudskom biu pronalaze etiri ele
menta i gdje se analogije dovode do besmisla,
ova je koncepcija revolucionarna. Primorava na
5

Intelektualci

...

65

Covjek-mikrokozmos,
Liber
divinorum
operum

prema
Hildegardi
u
Lucce)

Bingenskoj

(rukopis

iz

promatranje itavog ovjeka, a prvenstveno njego

vog tijela. velikoj znanstvenoj enciklopediji Adelarda iz Batha nadugo se pripovijeda o ljudskoj
anatomiji i fiziologiji. Sve se to odvija usporedo s
napretkom medicine i higijene, te ih podupire.
66

ovjek kojem je vraeno tijelo stie tako cjelovit

do otkria ljudske ljubavi, to je jedan od najve
ih dogaaja X I I stoljea. Abelard je to proivio
tragino, a Denis de Rougemont tome posvetio
poznatu i spornu knjigu. Postavljen u sredite
svemira koji oponaa, ovjek-mikrokozmos je s
njime u skladu, sposoban da mu povue konce,
da se sa svijetom sporazumi. Otvaraju mu se
beskonane perspektive; vulgarizira ih Honorije
iz Autuna, a moda jo vie Hildegarda Bingenska koja u svojim neobinim djelima Liber Scivias i Liber divinorum operum spaja nove teori
je s tradicionalnim monastikim misticizmom.
Izuzetno znaenje imala su ta djela i zbog minija
tura koje su ubrzo postale slavnim. Primjerice
ona na kojoj je ovjek-mikrokozmos prikazan po
sve gol; ljubav s kojom je oblikovano njegovo
tijelo dokazuje da nije trebalo ekati drugu rene
sansu: dimenzija u kojoj se estetski ukus za ob
like povezuje s ljubavlju za prave proporcije sa
drana je ve u humanizmu intelektualaca X I I
stoljea.
Posljednja rije tog humanizma bila je da ovjek
koji priroda jest, koji prirodu razumom moe
pojmiti, da taj ovjek svojim djelovanjem nju
moe i preoblikovati.

Radionica i homo faber

Intelektualac X I I stoljea, postavljen u sreditu
gradskog gradilita, vidi univerzum na njegovu
sliku i priliku, vidi ga poput prostrane radionice
koja bruji od buke zanata. Stoiku metaforu svijeta-radionice preuzima dinaminija sredina s dje;
lotvornijim znaenjem. Gerhoch iz Reichersberga
67

U djelu Liber de aedificio Dei govori o velikoj ra

dionici itavog svijeta, o radionici univerzuma...
(ilia magna totius mundi jabrica et quaedam
universalis officina).
Na tom gradilitu ovjek se potvruje kao obrt
nik koji preoblikuje i stvara. Ponovo se otkriva
homo faber, pri stvaranju suradnik i Bogu i priro
di. Svako djelo, kae Vilim iz Conchesa, jest dje
lo tvorca, djelo prirode ili ovjeka-zanatlije koji
prirodu oponaa.
Preobraava se i slika ljudskog drutva. Sagleda
na u dinaminoj perspektivi koja daje smisao
ekonomskim i drutvenim strukturama stoljea,
ukljuit e sve ljude-radnike. U procesu rehabi
litacije rada oni koji su do juer bili prezreni,
ukljueni su u ljudsku dravu (cite), sliku boan
ske drave. U svom djelu Polycraticus Ivan iz
Salisburyja vraa u drutvo seoske radnike: one
koji rade na poljima, na livadama, u vrtovima;
a potom i zanatlije: radnike koji obraduju vunu
i sve ostale radnike koji strojevima izrauju
drvo, eljezo, tu i ostale kovine. U tom smislu
probijen je stari kolski okvir sedam slobodnih
vjetina. Nova izobrazba ne samo da mora dati
mjesta novim disciplinama: dijalektici, fizici, etici,
ve i znastvenim zanatskim tehnikama koje su
bitni dio ovjekova djelovanja. U nastavnom pro
gramu svog Didascaliona Hugo iz Svetog Viktora
objavljuje novu koncepciju. Honorije iz Autuna je
razrauje u poznatoj formuli: Neznanje je ovje
kovo izgnanstvo; njegova domovina znanje. I
dodaje: do njega se dolazi slobodnim vjetinama
koje su ujedno i gradovi-etape. Prvi grad je gra
matika, drugi retorika, trei dijalektika, etvrti
aritmetika, peti muzika, esti geometrija, sedmi
astronomija. Dovde je sve uobiajeno. Ali put nije
okonan. Osmi grad je fizika gdje Hipokrat po
duava hodoasnike svojstva i prirodu trava, sta
bala, minerala i ivotinja. Deveti grad je mehani
ka u kojem hodoasnici ue obradu metala, drva
68

i mramora, slikarstvo, kiparstvo i sve manuelne

poslove. U njemu je Nimrod podigao kulu, a Salomon sagradio Hram. Tu je Noa izradio korabiju, nauio vjetinu utvrivanja i obradu raznih
sukna. Deseti grad je gospodarstvo. To su vrata
ovjekove domovine. U njemu se upravlja poloa
jima i astima, razluuju se funkcije i poreci. Lju
di koji hitaju svom zaviaju ue kako e prema
redoslijedu svojih zasluga dosei hijerarhiju an
ela. Odiseja humanizma u intelektualaca X I I
stoljea okonala se tako s politikom.

Likovi
Meu njima, ak i u Chartresu, valja razlikovati
linosti i temperamente. Bernard je bio profesor
prvenstveno zaokupljen time da solidnom grama
tikom obukom dade uenicima osnovno obrazo
vanje i metode miljenja. Bernard Silvestris i Vilim iz Conchesa bili su nadasve znanstvenici
u tom pogledu dobri predstavnici najoriginalnije
tenje artrovskog duha. S njima ovo stoljee
nadoknauje literarnost kojom su mnogi bili za
vedeni. Abelard o tome Heloizi: Vie zaokupljen
naukom Svetog pisma nego samom propovijedi,
trsio sam se da jasno i razgovijetno izloim kr
anski nauk, a ne da piem lijepom rjeitou.
Traio sam smisao rijei, a ne ukrase rjeitosti*
Isto naelo slijedili su i prevodioci. Niti sam
skratio, niti na primjetan nain promijenio grau
koja vam je bila potrebna da sagradite svoje ve-

* Sermones et opuscula ascetica, Migne, str. 379; u

Pisma Abelarda i Heloize, str. 246, preveo V. Vlnja

69

lianstveno zdanje, pie Robert iz Chestera Petru

Venerabilisu, osim zato da biste je mogli razumje
ti... niti sam runu i prezira vrijednu grau po
kuao pozlatiti. Pa ipak, Ivan iz Salisburvja je
humanist u dobro nam poznatom smislu. Premda
pripada koli u Chartresu, on je literat. Trudi
se da odri ravnoteu. Kao to rjeitost koju ra
zum ne osvjetljuje biva presmiona i slijepa, tako
je znanost koja se ne umije koristiti rijeima sla
ba poput bogalja. Ljudi bi postali ivotinjama da
su lieni rjeitosti kojom su bili obdareni.
Gilbert de la Porree (Gilbertus Porretanus) je
mislilac, moda najdublji metafiziar stoljea. I
on je postao rtvom tradicionalista i svetoga Ber
narda no usprkos nedaama oduevio je broj
ne uenike (meu poretance se svrstavaju Alain
iz Lillea i Nikola iz Amiensa), te rasplamsao ar
kod puka i klerika u svojoj diocezi Poitiersu.

Zraenje
U Chartresu su se prije svega formirali pioniri.
U Parizu, nakon praine koju je uskovitlao Abelard, umjereni su duhovi odluili unijeti u tradi
cionalnu nastavu Crkve sve ono to se moglo od
novatora preuzeti, a da se ne izazove skandal. Bi
lo je to djelo biskupa Petra Lombarda i Petra
deraa kojeg je pratio glas da prodire knjige.
Knjiga Sentencija prvog autora i Crkvena povijest
drugog sistematska izlaganja o filozofskim isti
nitostima i historijskim injenicama sadranim u
Bibliji postat e osnovni prirunici nastave na
sveuilitima X I I I stoljea. Preko njih mnotvo e
se opreznih okoristiti otkriima malenog broja
smionih.
70

Petar L o m b a r d Petar d e r a

71

Intelektualni radnik i gradsko

gradilite
Jedino se u urbanom okviru mogao razviti ovakav
tip intelektualca. Njegovi protivnici, njegovi ne
prijatelji su to uoili i istim prokletstvom obu
hvatili i gradove i nove intelektualce. Stjepan iz
Tournaia, opat Svete Genoveve prestravljen je na
kraju stoljea sve veim brojem teolokih raspra
va (disputatio): Javno se raspravlja skmavei sve
te konstitucije, tajne boanstva, utjelovljenje Ri
jei ... Nedjeljivo Trojstvo je rasjeeno i u ko
madima postavljeno na raskrija. Koliko dokto
ra toliko greaka, koliko skupova toliko skanda
la, koliko javnih mjesta toliko buljenja. Trgovci
rijeima (venditores verborum), rei e za parike
uitelje.
Njegove rijei odaziv su Rupertu, opatu Deutza,
koji je poetkom stoljea, saznavi da ga u grad
skim kolama ismijavaju, izaao junaki iz svog
samostana i otiao u grad, meu neprijatelje. Ve
je i on zatekao rasprave na svakom uglu i predvi
dio irenje zla. Upozorio je da su svi graditelji
gradova bezbonici koji se umjesto da na tom
prolaznom mjestu zemlji borave privreme
no, nastanjuju pa i druge na njemu naseljavaju.
Prelistao je itavu Bibliju i izvukao iz nje veli
anstvenu antiurbanu fresku. Nakon prvog grada
koji je sagradio Kajin, nakon Jerihona koji su
razorile svete trube Jouine, nabraja Henoha, Ba
bilon, Asur i Ninivu. A dananji gradovi koji bru
je od jalovih rasprava uitelja i uenika, uskrsnu
e su Sodome i Gomore.
Gradski intelektualac XII stoljea uistinu se osje
a poput obrtnika, poput ovjeka od zanata koji
se moe usporediti s ostalim graanima. Njegova
funkcija je prouavanje i poduavanje slobodnih
vjetina. Ali to je vjetina? To nije znanost, ve
72

tehnika. Ars je , specijalnost profesorova,

kao to je ima drvodjelac ili kova. Nakon Hugoa
iz Svetog Viktora i sveti e Toma u slijedeem
stoljeu iskusiti sve posljedice tog poloaja. Vje
tina je svako racionalno i ispravno djelovanje
duha primijenjeno na izradu kako materijalnih
tako i intelektualnih instrumenata; to je umna
tehnika tvorenja. Ars est recta ratio factibilium.
Intelektualac je, znai, zanatlija; od svih znanosti,
(slobodne vjetine) se nazivaju vjetinama, jer ne
ukljuuju samo poznavanje, ve i proizvodnju ko
ja proizlazi neposredno iz razuma, kao to je to
funkcija reeninog sklopa (gramatika), silogizama (dijalektika), govora (retorika), brojeva (arit
metika), mjera (geometrija), melodija (muzika),
izraunavanja putanja nebeskih tijela (astronomi
ja).
Kada je Abelard, zapavi u bijedu, ustanovio da
nije kadar obraivati zemlju, a da se srami pro
sjaiti, vratio se profesuri (scolarum regimen).
Vratio sam se zanatu koji sam znao, a jer sam bio
nesposoban raditi rukama, preostalo mi je samo
sluiti se jezikom.

Istraivanje i nastava
Budui da je ovjek od zanata, intelektualac po
sjeduje svijest profesiji koju e preuzeti. Pri
znaje nunu vezu izmeu znanosti i poduke. Ne
misli vie da se znanje mora zgrtati, ve je uvje
ren da se mora staviti u opticaj. kole su radio
nice iz kojih se ideje izvoze poput trgovake ro
be. Na gradskom gradilitu uitelj s jednakim
stvaralakim zanosom stoji uz bok obrtniku i
trgovcu. Abelard podsjea Heloizu da samo Fili73

stejci uvaju svoje znanje za sebe i prijee tako i

sebi i drugima da se njime koriste. Sto se nas
tie, vratimo se Izaku i dubimo s njim studence
ive vode, makar Filistejci to prijeili, makar se
opirali, nastavimo ustrajno s njime dupsti zdence
da i nama bude reeno: Pij vodu iz svoje nakapnice i onu to tee iz tvoga studenca (Izre
ke V, 15); i kopajmo toliko da se zdenci na na
im trgovima preliju od preobilnih voda, da zna
nje Svetoga pisma ne zadrimo samo za sebe, ve
nauimo i druge da njime e gase. Velikodunost
intelektualca. On zna da je prvi koji se njime
koristi. Uspio sam ovu knjigu napisati, pie Herman Dalmatinac jednom prijatelju, jer sam u ja
vnim kolama morao izdrati podmukle napade
protivnika.

Pribor
U toj velikoj radionici u univerzumu, intelektu
alac mora sa svog mjesta i vlastitim sposobnosti
ma sudjelovati u stvaralakom radu. Od pomaga
la ima samo svoj duh, ali i knjige kojima se ko
risti kao to se radnik slui alatom. Koliko se s
knjigama odmaklo od usmene obuke ranog sred
njeg vijeka! Giraud de Barri iznosi: Danas su
nepismeni klerici nalik na plemie nevjete ra
tovanju. Pred djejom itankom ostaju tupi kao
pred iznenadnom kazalinom predstavom; ne zna
ju da je to kleriku alat dok kova zna da su
mree ribarov pribor, a ribar zna da su eki i
nakovanj kovaevo orue; nijedan ne bi mogao
obavljati zanat drugoga, ali svaki mu zna nabro
jati alat usprkos nepoznavanju njegove upotrebe
i tehnike ...
74

Preostaje jo da se ovi zanatlije duha, povueni

urbanim procvatom X I I stoljea, organiziraju u
krilu velikog cehovskog pokreta to ga je okru
nio komunalni pokret. Korporacije uitelja i ue
nika postat e univerziteti u pravom smislu te
rijei. Bit e to djelo X I I I stoljea.

75

XIII STOLJEE
ZRELOST I NJENI PROBLEMI

Obris

XIII stoljea

Budui da je i stoljee korporacija, X I I I stoljee

je stoljee sveuilita. U svakom gradu gdje je
neki zanat okupio vei broj lanova, oni se zbog
obrane interesa organiziraju, osnivaju monopol u
svoju korist. Institucionalna faza urbanog razvit
ka materijalizira u komunama osvojene politike
slobode, a u cehovima pozicije steene na eko
nomskom polju. Pojam slobode ovdje je dvosmi
slen: znai neovisnost ili povlasticu. Istu dvosmi
slenost zatiemo i u sveuilinim korporacijama.
Ono to uvruje, cehovsko ustrojstvo i ukruuje. Budui da je to ustrojstvo posljedica i potvr
da napretka, ubrzo odaje zamor i poetke opada
nja. Sukladno kontekstu vremena, tako je i sa
sveuilitima X I I I stoljea. Demografski razvoj
dosegao je vrhunac, ali se usporava; kransko
stanovnitvo se prestaje poveavati. Veliki val
krenja kojim su osvojene zemlje prijeko potre
bne za prehranu ovog vika ljudstva razbija se i
zaustavlja. Graditeljskim zamahom podignut je
za brojniji kranski narod splet novih crkava, u
novom duhu, ali vrijeme velikih gotikih katedra
la ovim je stoljeem zakljueno. Sveuilina ko
njunktura slijedi istu krivulju: Bologna, Pariz
i Oxford nikada nee imati toliko uitelja ni ue
nika, a najsjajniji spomenici univerzitetske meto
de skolastike bit e sume Alberta Velikog,
Aleksandra iz Hala, Rogera Bacona, svetog Bonaventure i svetog Tome Akvinskog.
Intelektualac koji je u gradu zauzeo svoje mje
sto, pokazao se spram ponuenih mogunosti ne
sposobnim da izabere rjeenja za budunost. U
uzastopnim krizama koje se dodue doimlju kao
posljedica rasta, a zapravo upozoravaju na zre79

Albert Veliki

s a slike J u s t u s a V a n G h e n t a

lost, intelektualac se ne opredjeljuje za obnavlja

nje, ve uranja u drutvene strukture i intelektu
alne navade; u njih e i utonuti.
Porijeklo sveuilinih korporacija je esto jedna
ko mrano kao poeci i ostalih zanatskih tijela.
80

Organiziraju se polagano, postepenim teevinama,

sluajnim zgodama. Njih statuti esto tek nakna
dno potvruju. Nije uvijek pouzdano da su sta
tuti koje posjedujemo ujedno i prvi. Nema u to
me nieg neobinog. U gradovima gdje nastaju,
sveuilita brojem i kvalitetom svojih lanova
predstavljaju snagu koja zabrinjava ostale oblike
vlasti. Neovisnost postiu vodei bitku kako pro
tiv crkvenih, tako i protiv svjetovnih vlasti.

Protiv crkvenih vlasti

Prvenstveno se bore protiv crkvenih vlasti, la
novi sveuilita su klerici. Lokalni biskup zahti
jeva da mu budu podreeni. Poduavanje je crk
vena funkcija. Biskup, glavar kola, odavno je
ovlasti u tom pogledu prepustio jednom od svo
jih slubenika koji se u X I I stoljeu obino zvao
kanonik skolastik (scolasticus), a odsada se nazi
va kancelarom. Ovaj ne eli prepustiti svoj mono
pol. Gdje taj monopol nije apsolutan, gdje zna
ajni poloaj u kolovanju zauzimaju opatije, ta
mo sveuilinoj korporaciji upravo one postaju
protivnicima. Kultura je stvar vjere; biskup za
htijeva da zadri potpuni nadzor.
U Parizu, 1213. godine kancelar gubi privilegij da
dodjeljuje licenciju, tj. ovlatenje za poduku. Pra
vo prelazi na uitelje sveuilita. Toj novosti se
kancelar pokuava suprotstaviti prilikom ulaska
lanova prosjakih redova na sveuilite 1219. go
dine. Tad gubi i posljednje povlastice. Od 1301.
godine nije vie niti slubeni poglavar kola. Za
velikog trajka od 12291231. godine sveuilite
se oslobodilo biskupove jurisdikcije.
g

Intelektualci.

81

P a p a i c a r dodjeljuju povlastice sveuilitu u B o l o g n i

U Oxfordu, slubeno, posredstvom svog kancela

ra, predsjedava biskup linkolnski, udaljen od sve
uilita 120 milja, dok opat osenevskog samosta
na i prior Svete Frideswide imaju samo jo po
asne poloaje. Sveuilite e, meutim, uskoro
apsorbirati kancelara, odabirati ga, te e umje
sto biskupovim, postati njegovim slubenikom.
U Bologni je situacija sloenija. Crkva se dugo
vremena nije zanimala za nastavu prava, smatra
jui je svjetovnom djelatnou. Tek 1219. godine
poglavarom sveuilita postaje arhiakon Bologne
koji, ini se, obavlja i funkciju kancelara, te se
ponekad tim imenom oznauje. Njegov autoritet
je, meutim, sveuilitu izvanjski. Predsjedava
tek promocijama, oslobaa od optubi upravlje
nih na raun njegovih lanova.

82

Protiv svjetovne vlasti

Sveuilite vodi borbu i protiv svjetovnih vlasti,
a prvenstveno protiv kraljevske. Vladari su na
stojali ovladati korporacijama koje su donosile
njihovu kraljevstvu bogatstvo i ugled, koje su
predstavljale rasadnike odakle su uzimali slube
nike i funkcionare. eljeli su ovoj kategoriji sta
novnika svojih drava lanovima sveuilita u
gradovima svojih kraljevstava, nametnuti auto
ritet kakav su s razvojem monarhijskog centra
lizma u XII stoljeu sve vie nametali svojim po
danicima.
U Parizu je autonomija sveuilita konano po
stignuta nakon krvavih dogaaja 1229. godine, ka
da su se sukobili studenti i kraljevska policija U
jednom sukobu kraljevski su straari ubili nekoli
ko uenika. Vei dio sveuilita stupa u trajk i
povlai se u Orleans. Tokom dvije godine u Parizu
gotovo da nema predavanja. Tek su 1231. godine
Luj Sveti i Blanche od Kastilije sveano priznali
neovisnost sveuilitu, obnovili i proirili privile
gije koje mu je 1200. godine priznao Filip-August.
U Oxfordu sveuilite dobiva prve slobode 1214.
godine, poto je oslabila vlast ekskomuniciranog
Ivana bez Zemlje. Niz sukoba koji izmeu sve
uilita i kralja izbijaju 1232, 1238. i 1240. godine
zavravaju kapitulacijom Henrika III, uplaenog
podrkom to ju je dio sveuilita pruio Simonu
od Monforta.
Meutim, vode se borbe i protiv komunalne vlasti.
Graane komune ljuti to pripadnici sveuilita
izmiu njihovoj jurisdikciji, smeta im buka, bri
nu ih pljake i zloini nekih studenata, a osobito
ne podnose da uitelji i studenti ograniuju njiho
vu ekonomsku mo odreujui visinu najamnina,
maksimirajui cijene namirnicama, traei da se
u trgovakim transakcijama potuje pravda.
83

U Parizu je, nakon tunjave meu studentima i

graanima 1229. godine, surovo posredovala kra
ljevska policija. U Oxfordu, nakon to su graani,
ogoreni zbog umorstva neke ene, 1209. godine
proizvoljno objesili dvojicu studenata, sveuilite
e 1214. godine uiniti prve korake prema samo
stalnosti. Napokon, u Bologni je sukob izmeu
sveuilita i graana utoliko ei to Komuna
sve do 1278. godine ni s kim ne dijeli vlast nad
gradom, a sve to pod dalekim suzerenitetom Ca
ra koji je u liku Fridriha Barbarosse 1158. godi
ne uiteljima i studentima dodijelio privilegije.
Komuna je nametnula profesorima doivotno pre
bivalite, uinila ih slubenicima, posredovala pri
podjeli stupnjeva. Njezino upletanje u sveuiline
poslove ogranieno je postavljanjem arhiakona.
Niz sukoba popraenih trajkovima i odlascima
odbjeglih pripadnika sveuilita u Vicenzu, Arezzo, Padovu i Sienu, primorali su Komunu na po
putanje. Posljednja bitka odrala se 1321. godi
ne. Otada sveuilite nije vie duno podnositi ko
munalne intervencije.
Sveuiline korporacije su iz tih borbi izale pobjednicama, ponajprije zbog svoje kohezije i op
redijeljenosti, potom zbog prijetnje da e uistinu
upotrijebiti i iskoristiti opasno oruje: trajk i
otcjepljenje. Civilne i crkvene vlasti nalazile su
i odve prednosti u prisutnosti pripadnika sveui
lita (koji su predstavljali ekonomsku klijentelu
to nije bila za potcjenjivanje, jedinstveni rasad
nik savjetnika i inovnika, sjajni izvor ugleda), a
da bi odoljele takvim obrambenim sredstvima.

84

Podrka i plijen papinstva

Jo je vanije bilo da su sveuilita pronala sve
monog saveznika: papinstvo.
U Parizu, Celestin III dodjeljuje 1194. godine kor
poraciji njezine prve privilegije, a Inocent III i
Grgur IX j o j osiguravaju autonomiju. 1215. godi
ne kardinal Robert de Courson, papinski legat,
daje sveuilitu prve slubene statute. 1231. go
dine Grgur IX, ukorivi biskupa zbog nemara i
prisilivi francuskog kralja i njegovu majku na
poputanje, dodjeljuje sveuilitu nove statute
glasovitom bulom Parens scientiarum; reeno je
da je ona bila Magna Charta sveuilita. Ve 1229.
godine papa je pisao biskupu: Premda ovjek
upuen u teologiju nalikuje na jutarnju zvijezdu
koja zrai sred magle i mora svoju domovinu oba
sjavati svetakim sjajem
i ublaivati nesugla
sice, ti ne samo da si svoju dunost zanemario,
ve je zbog tvojih spletaka, prema tvrdnjama vje
rodostojnih ljudi, rijeka knjievne poduke koja
milou Duha svetoga natapa i oplouje raj svezemaljske Crkve, izala iz svog korita, to jest iz
grada Pariza, gdje se dosad rasprostirala. Podije
ljena na vie mjesta, svedena je na nita, kao
to presui rijeka koja izae iz svog korita i skre
ne u vie potoka.
I u Oxfordu je poslanik Inocenta III, kardinal
Nikola od Tusculuma priskrbio sveuilitu poe
tke neovisnosti. Naspram Henrika III, Inocent IV
ga stavlja pod zatitu svetoga Petra i pape, te oba
vezuje biskupe Londona i Salisburvja da ga bra
ne od kraljevskih poduhvata.
U Bologni Honorije III postavlja na elo sveui
lita arhiakona koji ga brani od Komune. Sveui
lite se konano osamostaljuje tek kada 1278. go
dine grad za gospodara Bologne priznaje papu.
85

P a p a podie optubu
kona)

protiv B i s k u p a (minijatura

iz

Gracijanova za

Papinska podrka je veliki dogaaj. Sveta stolica

priznaje vanost i vrijednost intelektualne djelat
nosti; njezina posredovanja, meutim, nisu sa
svim bez interesa. Sveuilita oduzima laikim ju
risdikcijama da bi ih stavila pod jurisdikciju Cr
kve: kako bi zadobili ovu odlunu podrku, inte
lektualci su prisiljeni da odaberu put crkvene
pripadnosti, to se protivi snanoj struji koja ih
tjera prema svjetovnosti. Premda papa otima pri
padnike sveuilita lokalnom nadzoru Crkve
ali ne u potpunosti, jer pokazat e se koju su
vanost stoljeima na intelektualnom podruju
zadrale biskupske osude ini to da bi ih pod
redio Svetoj stolici, ukljuio u svoju politiku, na
metnuo svoj nadzor i ciljeve.
86

Na taj nain intelektualci, isto kao i novi redovi,

bivaju podreeni apostolskoj stolici koja ih po
dupire da bi ih lake pokorila. Poznato je u kojoj
mjeri papinska zatita tokom X I I I stoljea skree
karakter i prvobitne ciljeve prosjakih redova.
Poznato je samosvladavanje i bolno povlaenje
svetog Franje Asikog zbog skretanja njegova re
da koji e se odsad u rimskoj politici baviti svje
tovnim spletkama i herezu suzbijati silom. Jednak
je stav intelektualaca spram neovisnosti i nezain
teresiranosti za uenje i nastavu. Bez obzira na
krajnji sluaj sveuilita u Toulouseu, osnovanog
1229. godine na izriit zahtjev papa za borbu pro
tiv hereze, sva e sveuilita biti tako osvojena.
Nesumnjivo stjeu neovisnost u odnosu na lokal
ne, esto tiranske snage, proirenje svojeg obzo
ra i ozraja na prostor itavog kranstva, pokor
nost jednoj vlasti koja je u mnogim prilikama
dokazala irinu pogleda. Meutim, ove tekovine
su sveuilita skupo platila. Intelektualci Zapada
su u stanovitoj mjeri, ali sasvim pouzdano, po
stali papinskim slubenicima.

Unutranje suprotnosti sveuiline

korporacije
to je u sveuilinoj korporaciji iznimno, to ob
janjava njezinu temeljnu dvojnost u drutvu,
osuuje ju na strukturalne krize?
Ponajprije, to je crkvena korporacija. Premda
njezini lanovi nisu ni izdaleka svi zareeni,
premda e u njezinim redovima biti sve vie i
stih laika, pripadnici sveuilita se svi smatraju
klericima, ovise o crkvenim jurisdikcijama, to87

vie o Rimu. Premda su roeni iz pokreta koji

stremi svjetovnosti, oni pripadaju Crkvi, ak i
onda kad zahtijevaju, institucionalno, da iz nje
istupe.
Korporacija kojoj je cilj lokalni monopol i koja
se uvelike koristi nacionalnim ili lokalnim procva
tima (pariko sveuilite je nedjeljivo od sve
monijih Kapetovia, oksfordsko je vezano uz ja
anje engleske monarhije, bolonjsko se koristi ivotnou talijanskih komuna), na jedinstven je
nain internacionalna u pogledu svojih lanova
uitelji i studenti doli su iz svih zemalja
u pogledu predmeta svog djelovanja nauke ko
ja ne poznaje granica u pogledu svojih obzora
koje sankcionira licentia ubique docendi, pravo
da se svuda poduava, kojim se statutarno kori
ste nosioci akademskog naslova najveih sveui
lita. Sveuilina korporacija nema, poput ostalih,
monopol na lokalno trite. Njezino podruje je
kranstvo.
88

Samo ve po tome, sveuilina korporacija preko

rauje urbani okvir u kojem je nastala. tovie,
voena je da se ponekad vrlo estoko
suprotstavi graanima, kako na ekonomskom, ta
ko i na pravosudnom i politikom planu.
Doimlje se tako osuenom da bude razapeta iz
meu klasa i drutvenih skupina. ini se predod
reenom, sa stanovita svih, za niz izdaja. Trojan
skim konjem moe postati kako za Crkvu tako
za Dravu ili za Grad. Sveuilinu korporaciju ne
mogue je svrstati u neku klasu.
Grad Pariz je poput Atene, pie potkraj stoljea
dominikanac Toma Irski, podijeljen na tri dije
la: jedan dio pripada trgovcima, obrtnicima i pu
anstvu, a zovu ga Velikim gradom; drugi dio
koji pripada plemiima, gdje je kraljevski dvor
i katedralna crkva, zovu Cite; trei dio koji pri
pada studentima i kolegijima zovu Sveuilitem.

Organizacija sveuiline korporacije

Parika sveuilina korporacija moe se smatrati
obrascem. Tokom X I I I stoljea ona odreuje i
svoje administrativno i svoje profesionalno
ustrojstvo. Sastoji se od etiri fakulteta (Umijea,
Dekreta ili Kanonskog prava papa Honorije
III mu je zabranio nastavu graanskog prava
1219. godine Medicine i Teologije) koji unu
tar sveuilita tvore isto toliko korporacija. Fa
kultetima koje nazivaju viima: Dekretom, Me
dicinom i Teologijom ravnaju naslovni uitelji ili
regentes, s dekanom na elu. Fakultet umijea,
daleko najbrojniji, osnovan je po sistemu nacija;
uitelji i studenti okupljaju se prema podjeli koja
89

priblino odgovara mjestu njihova porijekla. Pa

riz ima etiri nacije: francusku, pikardijsku, nor
mandijsku i englesku. Na elu svake nacije je
prokurator kojeg biraju regentes. Uz etiri prokuratora je rektor, glavar Fakulteta umijea.
Sveuilite ima i organe zajednike za sva etiri
fakulteta. Veza izmeu njih ostaje dosta opute
na, jer fakulteti imaju da rasprave malo zajedni
kih problema. Nema terena ili zgrada koje je po
digla cjelina korporacije, izuzevi igralita Pre-aux-Clercs izvan zidina. Po uzoru na fakultete i
nacije sveuilite se okuplja u crkvama ili samo
stanima koji ih primaju u goste: u crkvi Saint-Julien-le-Pauvre, kod dominikanaca ili franjevaca, u
kapitularnoj dvorani bernardinaca ili cistercita, a
najee u refektoriju maturinaca. Ondje se odr
avala glavna skuptina sveuilita koju tvore i
uitelji regenti i oni koji taj naslov jo ne nose.
Tokom stoljea izdvaja se napokon i poglavar
sveuilita: rektor Fakulteta umijea. Osvrnut e
mo se na razvojni put na kraju kojeg je upravo
taj fakultet postao leaderom sveuilita. Prednost
duguje broju svojih lanova, duhu koji ga pokre
e, a ponajvie svojoj financijskoj ulozir Glavnoj
skuptini predsjedava rektor Fakulteta umijea
koji raspolae financijama sveuilita. Potkraj
stoljea on je priznati glavar korporacije. Taj je
poloaj osvojio konano i u borbama izmeu svje
tovnog i redovnikog sveenstva o kojima e na
knadno biti rije. Njegov autoritet ostaje ipak vre
menski ogranien. Usprkos reizbornosti zadrava
funkcije samo jedno tromjeseje.
Isto se ustrojstvo, premda ponekad uz znaajne
izmjene, javlja i na drugim sveuilitima. U Oxfordu postoji samo jedan rektor. Glavar sveuilita
je kancelar kojeg e uskoro, vidjeli smo, birati
njegovi kolege. Od 1274. godine u Oxfordu ie
zava sistem nacija. Nema sumnje, objanjenje je
u izrazito regionalnoj zaviajnosti polaznika. Od
sada sjevernjaci ili boreales ukljuivi kote
90

 i junjaci ili australes ukljuivi Velane i

lice nisu vie odvojena tijela.
U Bologni se javlja prva osobitost: profesori ne
pripadaju sveuilitu. Sveuilina korporacija
okuplja samo studente. Uitelji sainjavaju kole
gij doktora. Zapravo u Bologni ima vie sveui
lita. Svaki fakultet tvori zasebnu korporaciju.
Ali premo dvaju sveuilita prava graanskog
i kanonskog gotovo je posvemanja. Tokom
stoljea e toliko ojaati da e spajanje dvaju
tijela biti praktiki ostvareno. Na elu institucije
najee je samo jedan rektor. Kao i u Parizu, on
proistjee iz nacija, sistem kojih je u Bologni jo
uvijek iv i vrlo sloen. Nacije su okupljene u
dvije federacije:' citramontanaca i ultramontanaca.
Svaka je podijeljena u brojne odjele nejednakog
broja ultramontanci ih imaju ak esnaest, a
predstavljaju ih savjetnici (consilarii) ija je ulo
ga, uz rektorovu, vrlo znaajna.
Mo sveuilinih korporacija poiva na tri osno
vna privilegija: na pravosudnoj autonomiji u
okviru Crkve, s nekim lokalnim ogranienjima i
ovlatenjem poziva na papu, na pravu trajka i
otcjepljenja, te na monopolu podjele sveuilinih
stupnjeva.

Organizacija

studija

Organizaciju studija reguliraju sveuilini statuti.

Odreuju trajanje studija, programe predavanja
i uvjete ispita.
Upute koje se odnose na dob studenata i na tra
janje studija netone su i esto proturjene. Mi
jenjale su se ovisno o trenucima i mjestima, a
91

poneka aluzija daje naslutiti da se praksa vrlo

esto udaljavala od teorije.
Ponajprije, s koliko je godina i s kakvim pred
znanjem student stupao na sveuilite? Svakako,
vrlo mlad, meutim, postavlja se pitanje: da li su
gramatike kole bile sastavni dio sveuilita ili
nisu, da li se poduka u pisanju, primjerice, stje
cala prije ulaska na sveuilite ili je, kako tvrdi
Istvan Hajnal, bila jednom od njegovih osnovnih
funkcija? Jedno je pouzdano: u srednjem vijeku
teko se luilo nastavno stupnjevanje: srednjo
vjekovna sveuilita nisu samo ustanove vie na
stave. Naa nastava prvog i drugog stupnja ondje
se predavala djelomino ili se obavljala pod njiho
vim nadzorom. Sistem kolegija o kojima e
kasnije biti rije jo je vie poveao tu zbrku
time to je omoguio izobrazbu svojih polaznika
poevi od njihove osme godine.
Openito je na sveuilitima osnovna nastava iz
umijea trajala est godina i odvijala se izmeu
etrnaeste i dvadesete godine; tako su u Parizu
propisivali statuti Roberta de Coursona. Obuhva
ala je dvije etape: bakalaureat nakon otprilike
dvije godine, doktorat po zavretku studija. Ne
ma sumnje, potom su se uili medicina i pravo,
izmeu dvadesete i dvadeset pete godine. Prvi
statuti parikog Medicinskog fakulteta propisuju
est godina studija za stjecanje licencije ili dokto
rata iz medicine, poto je prethodno ve bio po
stignut magisterij iz umijea. I napokon, teolo
gija je bila rad dugog daha. Statuti Roberta de
Coursona odreuju za stjecanje doktorata osam
godina studija i dob najmanje od trideset pet go
dina ivota. ini se da je naukovanje za teologa
trajalo petnaest do esnaest godina: u prvih est
godina student je bio samo slua, a kasnije je
morao stairati: etiri godine tumaiti Bibliju,
dvije godine Sentencije Petra Lombarda.

92

Programi
Budui da se nastava sastojala uglavnom od tu
maenja tekstova, u statutima se navode i djela
koja su na programu sveuilinih vjebi. I u to
me autori variraju ovisno o datumima i mjesti
ma. Na Fakultetu umijea prednjae logika i di
jalektika, barem u Parizu, gdje se komentira go
tovo itav Aristotel, dok se u Bologni objanja
vaju tek izvaci; ovdje se, meutim, inzistira na
retorici sa Ciceronovim djelom De Inventione i
Retorikom za Herenija, te na matematikim i
astronomskim znanostima, osobito na Euklidu i
Ptolemeju. K o d dekretista osnovni prirunik je
Cracijanov dekret. Bolonjeani e mu dodati Za
konike Grgura IX, Klementine i Extravagantes.
Komentari graanskog prava odnosili su se na
Pandectes podijeljene u tri dijela: Digestum'.
Vetus, Infortiatum i Digestum Novum, na Kodeks
i na jednu zbirku rasprava nazvanu Volumen ili
Volumen parvum koja je sadrala Institutiones
i Authentica, to jest latinske prijevode Justinijanovih novih zakona. U Bologni se tome dodaje
zbornik lombardijskih zakona: Liber Feudorum.
Medicinski fakultet se oslanjao na Ars Medicinae,
zbornik tekstova koje je u XI stoljeu sakupio
Konstantin Afriki, a sadravao je Hipokratova i
Galenova djela; njima su se kasnije pridruili
veliki arapski kompendiji: Avicenin Canon, Averroesov Colliget ili Correctorium, te Rhazesov Almansor. Teolozi su Bibliji kao temeljne tekstove
dodali Knjigu sentencija Petra Lombarda i dje
lo Historia Scholastica Petra deraa.

93

Ispiti
I na kraju, strogim pravilom odreeni su bili i
ispiti i stjecanje stupnjeva. Svako je sveuilite i
u tome imalo svoje obiaje, te ih s vremenom mi
jenjalo. Evo kako je izgledao tipini kolski curri
culum: navest emo ih dva, prvi se odnosi na
bolonjskog pravnika, drugi na parikog studenta
umijea. Novi bolonjski doktor stjecao je stupanj
u dvije etape: ispitom u pravom smislu rijei
{examen ili examen privatum) i javnim ispitom
(conventus, conventus publicus, doctoratus) koji
je zapravo bio sveanost promocije.
Uoi privatnog ispita kandidata je consiliarius
njegove nacije predstavio rektoru kojem je on
prisegao da e ispuniti uvjete to ih nalae sta
tut i da nee kuati podmititi svoje ispitivae. U
tjednu koji je ispitu prethodio jedan od uitelja
ga je predstavio arhiakonu odgovarajui za nje
govu sposobnost da pristupi ispitivanju. Ujutro
na dan ispita, nakon sluanja Mise Duha svetoga,
kandidat se pojavio pred kolegijem doktora; je
dan od njih bi mu zadao da protumai dva od
lomka. Vratio bi se kui da tumaenje pripremi
i izloio ga naveer na nekom javnom mjestu
(najee u katedrali) pred vijeem doktora, u
prisutnosti arhiakona koji se nije smio upletati.
Nakon traenog tumaenja, odgovarao je na pi
tanja doktora koji bi se potom povukli i glasali.
Odluku je donosila veina, a rezultat je proglasio
arhiakon.
Po poloenom ispitu kandidat je postao licencijat, ali nije dobio naslov doktora i zapravo je
ex cathedra mogao poduavati tek nakon javnog
ispita. Poto bi ga uz pompu odveli u katedralu,
licencijat bi odrao govor i proitao tezu o nekom
pravnom ptanju; zatim ju je branio pred studen
tima koji su je napadali, igrajui tako po prvi
put ulogu uitelja u sveuilinoj raspravi. Arhi94

akon bi mu tada sveano predao licenciju o po

duavanju i obiljeja njegove funkcije: katedru,
otvorenu knjigu, zlatni prsten, toku ili klobuk.
Mladom parikom studentu umijea nalae se
jo jedan prethodni stupanj. Premda je teko sa
sigurnou tvrditi, vjerojatno bi nakon ovog prvog
ispita koji se naziva determinatio student postao
bakalaureusom. Ovom ispitu prethodila su dva og
leda. Najprije je kandidat morao odrati raspra
vu s jednim uiteljem, i to za vrijeme responsiones
koje su se odigravale u prosincu, uoi korizme, ka
da se ispit imao odrati. Ako bi s uspjehom polo
io, mogao je pristupiti ispitu examen determinantium ili baccalariandorum na kojem je mo
rao dokazati da udovoljava propisima statuta, a
odgovorima na pitanja uiteljskog vijea pokazati
da poznaje autore upisane u program. Poto bi tu
stepenicu svladao, poinjala je determinatio: za
vrijeme korizme odrao bi niz predavanja kojima
je morao dokazati sposobnost da nastavi univerzi
tetsku karijeru.
Druga etapa je ispit u pravom smislu rijei koji je
vodio do licencije i doktorata. I ovdje ima vie
faza. Najvanija se sastojala u nizu tumaenja i
odgovora na pitanja pred vijeem od etiri uite
lja kojem je predsjedavao kancelar ili vicekancelar. Poslije nekoliko dana prihvaeni kandidat bi
sveano iz kancelarovih ruku primio licenciju, za
vrijeme ceremonije na kojoj je morao odrati pre
davanje (collado), to je, meutim, bila puka for
malnost. Doktorom bi postao kojih est mjeseci
kasnije u toku postupka koji se zvao inceptio, a
u Bologni convenas. Uoi tog dana sudjelovao bi
u sveanoj diskusiji koju su nazivali njegovom
veernjom. Dana odreenog za inceptio odrao bi
nastupno predavanje u prisutnosti fakulteta i pri
mio obiljeja svog stupnja.
Sveuilini statuti sadre itav niz uputa koje su,
po uzoru na druge korporacije, odreivale moral
no i religiozno raspoloenje korporacije.
95

Moralno i religiozno raspoloenje

Statuti su ograniavali, ali istodobno i propisivali
kolektivne sveanosti i razonode. Ispiti su naime
bili popraeni darovima, te zabavama i gozbama
na slavljenikov troak to su snaili duhovno
zajednitvo grupe i prijem novajlije u njezino
okrilje. Te su manifestacije, kao i pijanke, pota
ciones prvih gildi, bile obred u kojem je udrue
nje stjecalo svijest o svojoj dubokoj solidarnosti.
Tim je igrama svaka zemlja pridala svoje tradi
cionalno obiljeje: u Italiji su to bili plesovi, u
panjolskoj borbe s bikovima.
Bilo je i inicijacijskih obreda koje statuti nisu pro
glasili slubenim, a kojima se po dolasku na sve
uilite prihvaao novi student: bruco (bizuth) ko
ji se u francuskim tekstovima naziva i bjaune
(utokljunac). Otkriva nam ih jedan neobian do
kument iz kasnijeg vremena, Manuale Scolarium
s kraja XV stoljea. Inicijacija novajlije opisana je
kao ceremonija oienja koja e mladia liiti
njegovog prvobitnog prostatva, tovie divljatva.
Rugaju se njegovu smradu koji je kao u divlje
zvijeri, njegovu unezvjerenu pogledu, njegovim du
gim uima, njegovim zubima nalik na kljove. Oslo
baaju ga zamiljenih rogova i izraslina. Peru ga,
bruse mu zube. U parodiji na ispovijed on napokon
priznaje i svoje neobine mane. Budui intelektu
alac naputa tako prvobitno stanje po kojem um
nogome nalikuje na seljaka, prostaka iz istodobne
satirike knjievnosti. Prijelazom bestijalnosti u
uljuenost, rustinosti u uglaenost, ovakve sve
anosti u kojima se degradirana i gotovo ispranje
na svog praiskonskog sadraja javlja drevna primi
tivna pozadina, podsjeaju da je intelektualac istr
gnut iz seoske sredine, iz ratarske civilizacije, iz
divljeg svijeta zemlje. U psihoanalizi klerika bilo bi
mjesta i za rije antropologa.
96

Pobonost na sveuilitima
Statuti odreuju i djela pobonosti i dobroinstva
koja sveuilina korporacija mora izvravati. Od
lanova se zahtijeva da sudjeluju u nekim vjer
skim slubama, nekim procesijama i da obavljaju
neke pobonosti.
U prvom redu, rije je o pobonosti prema svetim
zatitnicima, a ponajprije prema svetom Nikoli,
zatitniku studenata, prema svetom Kuzmi i Damjanu, zatitnicima lijenitva, te jo mnogim dru
gim. Posebno je ustrajna u sveuilinom likovnom
repertoaru cehovska tenja da se sakralni svijet
tijesno povee s profanim svijetom zanata. Isus
se rado poziva meu doktore, sveci prikazuju s
atributima uitelja i oblae u uiteljske halje.
Pobonost na sveuilitima pripada velikim stru
janjima duhovnosti. U statutima parikog kolegi
ja Ave Maria iz X I V stoljea, navodi se da uitelji
i studenti zduno sudjeluju u euharistikoj pobo
nosti, u tjelovskoj procesiji (Corpus Christi).
U vjeri intelektualaca ve se od X I I I stoljea stre
mljenje duhovnosti unosi u profesionalne okvire
drutva koje odreuje urbani svijet. Profesionalni
moral postaje jedno od povlatenih podruja reli
gije. Prirunici za ispovjednike koji se nastoje pri
lagoditi specifinim djelatnostima pojedinih dru
tvenih skupina, donose propise o ispovijedi i
pokori ovisno o profesionalnim kategorijama, Ma
siraju i definiraju grijehe seljaka, trgovaca, obrt
nika, sudaca itd . . . Posebna panja pridaje se
grijesima intelektualaca, pripadnika sveuilita.
U vjeri klerika, mleutim, nije dovoljno pratiti
strujanja pobonosti. esto se nastoji usmjeriti ih
ili unutar njih odrediti vjeri svojstveno podruje.
Pouno bi u tom smislu bilo prouiti marijansku
pobonost kod pripadnika sveuilita. Tu je ona
7

Intelektualci .

97

R u t e b e u f moli B o g o r o d i c u

vrlo iva. Od poetka X I I I stoljea sveuilinim

krugovima krue pjesme i molitve posveene Dje
vici; najslavnija zbirka Stella Mari pripada pa
rikom uitelju Jeanu de Garlandeu. Nema nieg
neobinog u pobonosti to prisutnost ene uvodi
u sredinu koja je usprkos golijardskom nasljeu
ostala sutinski sredina mukaraca i neenja. Ali
marijanska pobonost u intelektualaca ima svoja
posebna obiljeja. Zauvijek ostaje protkana teolo
gijom, pa e i rasprave o bezgrenom zaeu biti
strastvene. Duns Scotus, jedan od njezinih najvatrenijih pobornika, nai e, iz dogmatskih razloga,
opoziciju u svetom Tomi Akvinskom koji e pak
slijediti stav velikog poklonika Djevice iz prethod
nog stoljea svetoga Bernarda. ini se da su
intelektualci nastojali u marijanskom kultu sau
vati intelektualne prizvuke. Kao da su eljeli iz
bjei zapadanje u odve afektivnu pobonost i u
tome htjeli odrati ravnoteu izmeu tenje duha
98

i zanosa srca. U predgovoru zbirci Stella Mari

Jean de Garlande prostoduno otkriva ovo nastoja
nje: Sakupio sam mirakule' Djevice, preuzete iz
opisa koje sam pronaao u knjinici svete Genoveve
u Parizu i stavio sam ih u stihove za svoje parike
studente kako bih im pruio iv primjer... Ma
terijalni predmet ove knjige uda su slavne Dje
vice. Meutim, umetnuo sam i injenice koje se
odnose na fiziku, astronomiju i teologiju... Ko
nani razlog poiva, naime, u trajnoj vjeri u Kri
sta. A ona pretpostavlja teologiju, tovie fiziku i
astronomiju. Oigledno su pripadnici sveuilita
eljeli da Zvijezda mora bude ujedno i svjetlost
znanosti.

Pribor
Budui da je lan sveuiline korporacije ovjek
od zanata, opremljen je u X I I I stoljeu svim pri
borom. Bio on pisac, ita ili profesor, okruen
je pomagalima potrebnim za njegove djelatnosti.
U Rjeniku parikog uitelja Jeana de Garlandea
pie: Evo pribora prijeko potrebnog kleriku: knji
ge, stalak, nona svjetiljka s lojem i svijenjak,
fenjer i lijevak s crnilom, pero, visak i ravnalo,
stol i palica, stolica, crna ploa, plovuac sa strugaem i kreda. Stalak (pulpitum) na francuskom
se kae lutrin (letrum); valja napomenuti da sta
lak ima stepenaste usjeke pa se moe podii na
visinu s koje se ita, dok lutrin slui da se knjiga
na njega poloi. Struga (plana) je eljezni predmet
koji se upotrebljava pri izradi pergamenta.
Otkriveni su i drugi predmeti koji su, premda se
njima ne koristi klerik, bili dio opreme njegovih
pomonika, npr. prepisivaa: dralo za pergament
99

i koluti kojim pronalazi mjesto na kojem je pre

stao s prepisivanjem.
Budui da je specijalist, intelektualac se okruuje
svom opremom i time znatno udaljuje od klerika
ranog srednjovjekovlja; ovaj se pri svom, uglav
nom usmenom poduavanju, koristio tek vrlo
skromnim priborom za pisanje rijetkih rukopisa,
ija tehnika odaje preteno estetsku zaokuplje
nost.
Premda na sveuilitima usmeno uenje i nadalje
ostaje bitnim, osnovom nastave postala je knjiga.
100

S obzirom na pomagala kojima se intelektualac

odsad okruuje, shvatljivo je da se sveti Franjo
Asiki, apostol odricanja, uz ostale i s ovog razlo
ga protivio djelatnosti u kojoj materijalna opre
ma postaje prijeko potrebnom i sve preuzetnijom.

Knjiga kao sredstvo

Knjiga kojom se slue na sveuilitu predmet je
posve razliit od knjige u ranom srednjem vijeku.
U vezi je s posve novim tehnikim, drutvenim i
ekonomskim kontekstom. Izraz je drugaije civili
zacije. I samo se pisanje mijenja i prilagouje
novim uvjetima, kako je to uoio i Henri Pirenne:
Kurzivno pismo odgovara civilizaciji u kojoj je
pisanje prijeko potrebno za ivot zajednice koliko
i za ivot pojedinaca; minuskula (karolinkog do
ba) je kaligrafija koja pripada klasi pismenih unu101

tar koje se ograniuje i odrava nastava. Znaajno

je ustanoviti da e se kurziv ponovno uz nju javiti
u prvoj polovini XIII stoljea, to jest upravo u
doba kada drutveni napredak i razvitak laike
privrede i kulture bude ponovno generalizirao po
trebu za pisanjem. Otac Destrez je svojim rado
vima* uputio na revoluciju koja se u tehnici knji
ge provodi u X I I I stoljeu, a pozornica joj je sve
uilina radionica.
Ne samo da su i uitelji i studenti morali itati
autore uvrtene u program, nego su se morala
uvati i predavanja profesora. Biljeili su ih stu
denti, pa je i do nas stigao stanoviti broj. Preda
vanja (relationes) su se, tovie, objavljivala; mo
ralo se to uiniti brzo da se njima mogu u trenut
ku ispita koristiti, a valjalo ih je proizvesti i u ve
em broju primjeraka. Osnova tog rada je pecia.
Otac Destrez to ovako opisuje: Prva slubena ko
pija djela koje je trebalo staviti u opticaj uinjena
je u svescima od etiri lista, meusobno nepoveza
na. Svaki svezak sainjen od ovje koe presavijene
na etiri dijela zove se: komad (pecia). Zahvaljujujui tim
komadima' koje prepisivai posuuju je
dan za drugim, a ije povezivanje predstavlja exem
plar, vremenski razmak potreban jednom prepisivau da uini samo jednu kopiju, dostatan je, ako
se djelo sastoji od ezdesetak , komada', da svaki
od etrdesetak pisara prepie tekst koji, ispravljen
pod nadzorom Sveuilita, postaje slubenim tek
stom.
Takvo je objavljivanje slubenog teksta predavanja
na sveuilitima bilo od velike vanosti. U statuti
ma padovanskog sveuilita izjavljuje se 1264. go
dine: bez primjeraka (exemplares), ne bi bilo Sveu
ilita. Pripadnici sveuilita sve se intenzivnije
slue knjigom, to povlai za sobom niz posljedi-

* La pecia dans les manuscrits universitaires du XIII e et

du XlVe s., 1935.

102

ca. Napredak ostvaren u proizvodnji pergamenta

omoguio je dobivanje tanjih, mekih i manje u
tih listova od onih u ranijim rukopisima. U Italiji,
gdje je tehnika savrenija, listovi su vrlo tanki i
sjajnobijeli.
Mijenja se i format knjige. Raniji je bio poput na
eg in-folio. Takva dimenzija odgovara samo ruko
pisima koji se piu u opatijama, gdje moraju i
ostati. Odsada se knjigom koriste ee, prenose
je s mjesta na mjesto. Format joj se smanjuje,
rukovanje njom je olakano.
Gotika minuskula kojom se pie znatno bre, za
mjenjuje staro pismo. Varira ovisno o sveuili
nim sreditima: postoji parika, engleska, bolonjska. I ona je rezultat tehnikog napretka: trstiku
zamjenjuje ptije, najee guje pero koje omo
guuje veu lakou i hitrost u radu.
Ukraavanje knjiga opada: inicijali i minijature
se rade serijski. Premda veina pravnikih ruko
pisa i nadalje ostaje raskona jer pravnici su
uglavnom pripadnici imune klase knjige filozo
fa i teologa, najee siromanih, ukraene su mi
nijaturama tek iznimno, esto bi prepisiva na
mjestu inicijala i minijatura ostavio bjelinu da bi
takav rukopis mogao kupiti i skromniji kupac,
dok bi bogatiji izostavljena mjesta dao oslikati.
Uz ove znaajne pojedinosti sve je vie skraenica
jer valja proizvoditi brzo sve je vjetije paginiranje, rubrikacije, sve ee tabele i popisi abrevijacija, a kad god je mogue, i pozivi na abe
cedni red prikaza. Sve je uinjeno da se olaka br
zo konzultiranje. Razvoj intelektualnog zanata pro
izveo je eru prirunika knjige koja je prikladna
za rukovanje, kojom se lako slui, to svjedoi o
sve brem opticaju pisane kulture i njezinom ire
nju. Prva revolucija je provedena: knjiga nije vie
samo luksuzan predmet, ve postaje instrument.
Rije je prije o roenju knjige nego o njezinu preporoenju, a sve to u oekivanju da se pojavi ti
sak.
103

Budui da je knjiga sredstvo, postaje industrijski

proizvod i predmet trgovine. U sjeni sveuilita
sve je vie prepisivaa (esto su to siromani stu
denti koji tako zarauju za ivot) i knjiara (stationarii). Budui da su oni sveuilinom gradilitu
prijeko potrebni, prihvaeni su kao punopravni
radnici. Uivaju povlastice ostalih pripadnika sveu
ilita, podlijeu njegovoj jurisdikciji. S njima bu
ja stvarna brojnost korporacije, uveava se ita
vom marginom pomonih zanatlija. Intelektualna
proizvodnja ima svoje sporedne i iz nje izvedene
proizvodnje. Neki od tih proizvoaa i trgovaca
velike su linosti. Osim obrtnika ija se djelatnost
svodila na preprodaju prigodnih djela, neki je
proiruju do uloge internacionalnog izdavaa.

Metoda:

skolastika

Osim svog pribora, intelektualni tehniar ima i svo

ju metodu: skolastiku. Poznati znanstvenici, meu
kojima u prvom redu mgr Grabmann, izloili su
njezino ustrojstvo i povijest. Otac Chenu je sjajno
izlae u svom Uvodu u studiju o svetom Tomi
Akvinskom. Pokuat emo pokazati oblik i domet
skolastike, koja je bila rtvom vjekovnih kleveta
nja, a koju je bez naukovanja teko bilo proniknu
ti toliko je njezin tehniki aspekt bio odbojan.
Neka nam kao nit vodilja poslue rijei oca Chenua: Miljenje je zanat iji su zakoni pomno utvr
eni.

104

Rjenik
U prvom redu su to zakoni jezika. Glasovite pre
pirke izmeu realista i nominalista preplavile su
srednjovjekovnu misao stoga to su intelektualci
tog vremena rijeima pridavali pravo svojstvo i
bili zaokupljeni odreivanjem njihova sadraja.
Smatrali su da je bitno znati kakvi odnosi postoje
izmeu rijei, pojma i bia. Nita suprotnijeg ver
balizmu za koji su skolastiku optuili, u koji bi,
uostalom, zapala ponekad u X I I I stoljeu, a esto
i kasnije. U srednjem vijeku mislioci i profesori
ele znati o emu govore. Skolastika je u osnovi
gramatike. Skolastiari su nasljednici Bernarda iz
Chartresa i Abelarda.

Dijalektika
Zatim su to zakoni dokazivanja. Drugi stupanj sko
lastike jest dijalektika, skup postupaka koji pred
met znanja postavljaju kao problem, iznose ga,
brane od napadaa, razrjeuju ga i uvjeravaju slu
aa ili itaa. Opasnost predstavlja isprazno umo
vanje ne toliko verbalizam, koliko naklapanje.
Za dijalektiku nije dovoljno dati sadraj samo ri
jei, nego i djelatne misli. Pripadnici sveuilita
su potomci Ivana iz Salisburvja koji je govorio:
Logika sama po sebi ostaje beskrvna i jalova; ne
donosi nikakva misaona ploda, ukoliko ne zane
drugim putem.

105

Autoritet
Skolastika se hrani tekstovima. Metoda je autori
teta, oslanja se na dvostruki doprinos prethodnih
civilizacija: na kranstvo i na antiku misao obo
gaenu, vidjeli smo, arapskim posredovanjem. Sko
lastika je plod jednog trenutka, jedne renesanse.

Prerauje prolost zapadne civilizacije. Graa za

djelo su Biblija, crkveni oci, Platon, Aristotel.
Opasnost lei u ponavljanju, psitacizmu, ropskom
oponaanju. Od intelektualaca X I I stoljea skolastiari su batinili izotren smisao za nuni i ne
minovni napredak u povijesti i u miljenju. Od
grae su sazdali svoje djelo. Temeljima su dodali
devet katova originalnog zdanja. Nasljednici su
Bernarda iz Chartresa, a kako bi im pogled sezao
to dalje, uspeli su se na ramena klasinih autora.
Nikada neemo istinu pronai, kae Gilbert iz
106

Tournaia, zadovoljimo li se ve pronaenim... Oni

koji su prije nas pisali, nisu nam gospodari nego
vodii. Istina je otvorena svima i nitko je nije jo
itavu posjedovao. Kakvog li zanosa intelektualnog
optimizma, nasuprot onom tunom: Sve je ve
reeno, stiemo prekasno ...

Razum: teologija kao znanost

Znai da zakone razuma skolastika pridruuje za
konima oponaanja, argumente znanosti propisima
autoriteta. tovie, teologija se, a u tome i jest
odluan napredak stoljea, poziva na razum, ona
postaje znanost. Skolastiari objanjavaju impli
citni poziv Evanelja vjernicima da iskau razlog
svoje vjere: Naprotiv, tujte u svojim srcima Kri
sta kao Gospodina, uvijek spremni na odgovor
svakome tko vam zatrai razlog nade koja je u
vama (Petrova I, 5, 15). Odgovaraju na poziv svetog
Pavla za kojeg vjera je jamstvo za ono emu se
nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo
(argumentum non apparentium) (Hebrejima 11, 1).
Nakon Vilima iz Auvergne, zaetnika na tom podru
ju, pa sve do svetog Tome koji e teoloku zna
nost uiniti najsigurnijim iskazom, skolastiari pri
bjegavaju teolokom razumu: razum koji je vje
rom prosvijetljen (ratio jide illustrata). Najdublja
e formula svetog Anselma fides quaerens intellectum, vjera u traganju za razumom, nai objanje
nje u naelu svetog Tome: Milost ne unitava na
rav, ve je usavrava (gratia non tollit naturam
sed perficit).
Utemeljena na taj nain, skolastika se u sveui
linom radu izgrauje sa sebi svojstvenim postup
cima izlaganja.
107

Vjebe: quaestio, disputano, quodlibet

Tumaenje teksta, lectio, dubinska analiza, pola
zei od gramatike analize koju daje slovo (littera),
uzdie se do logikog objanjenja to prua smi
sao (sensus), te zavrava u egzegezi koja otkriva
sadraj znanja i misli (sententia).
Tumaenje, meutim, pokree diskusiju. Dijalek
tika omoguuje da se poimanje teksta nadie i
problemi koje on iznosi obrade, da ga zasjeni tra
enje istine. Egzegezu nadomjeta problematika.
Prema usvojenim postupcima lectio se razvija u
quaestio. Sveuilini intelektualac se raa u tre
nutku kada tekst koji je jo samo oslonac dove
de u pitanje, kad od pasivnog postane aktivnim.
Uitelj nije vie egzeget, ve mislilac. On nudi
svoja rjeenja, on stvara. Nain na koji zakljuu
je quaestio: determinatio, djelo je njegove misli.
U X I I I stoljeu quaestio se ak odvaja od teksta.
Egzistira sama po sebi. Uz aktivno sudjelovanje
uitelja i studenata postaje predmetom rasprave,
odnosno disputatio.
*
Klasian njezin opis daje otac Madonnet*. Kada
je neki uitelj raspravljao, sva su se predavanja
to su ih tog jutra drali ostali uitelji i bakalaureusi tog fakulteta prekidala; samo je uitelj ko
ji je imao disputu odrao kratko predavanje da
asistentima omogui dolazak; tada bi otpoela ra
sprava. Ispunila bi vei ili manji dio prijepodneva. Svi bakalaureusi fakulteta i studenti onog
uitelja koji je raspravljao morali su vjebi pri
sustvovati. Ostali uitelji i studenti bili su, ini
se, slobodni; vjerojatno su dolazili u veem ili
manjem broju ovisno o uiteljevu ugledu i pred-

* Revue Thomiste, 1928, str. 2679.

108

metu diskusije. Pariki kler, te prelati i druge

crkvene linosti u prolazu kroz prijestolnicu ra
do su posjeivali ovakve uzbudljive borbe. Dispula je bila turnir klerika.
I'ilanje dispute unaprijed je odreivao uitelj ko
ji e je odrati. Ono je bilo objavljeno, kao to
je i dan bio odreen, i u drugim kolama fakulte
ta ...
Raspravom je ravnao uitelj; ali on je raspravljao
u pravom smislu te rijei. Dunost onog tko od
govara preuzeo bi njegov bakalaureus i time otpo
eo naukovanje. Primjedbe su obino, razliito
usmjerene, upuivali prisutni utelji, zatim bakalaureusi, a na kraju i studenti, ukoliko su bile
umjesne. Bakalaureus je na predloene argumen
te odgovarao, a uitelj bi mu, u sluaju potrebe,
ponudio suradnju. Tako se uglavnom vodila obi
na rasprava; bio je to, meutim, tek prvi, prem
da glavni i najuzbudljiviji njen dio.
Primjedbe postavljene i razrijeene za vrijeme
rasprave, bez unaprijed odreenog redoslijeda,
predstavljale su konano dosta nesreeno doktrinalno gradivo, nalik ne toliko na krhotine s boj
nog polja, koliko na nedoraenu grau s nekog
gradilita. Stoga je toj pripremnoj sjednici slije
dila druga koja se nazivala magistarskom deter
minacijom.

Prvog dana kada je uitelj koji je raspravljao

mogao predavanje odrati, jer nedjelja, svetkovi
na ili neka
druga prepreka mogle su sprijeiti
da to bude sutradan po raspravi, utelj bi se u
svojoj koli vratio predmetu o kojem se raspra
vljalo dan uoi ili nekoliko dana ranije. Najprije
bi, koliko je to graa doputala, sredio nekim re
dom ili logikim slijedom primjedbe postavljene
na njegovu tezu i dao im konaan oblik. Te bi
primjedbe popratio s nekoliko argumenata u pri
log doktrini koju e predloiti. Potom bi preao
na vie ili manje opseno doktrinalno izlaganje o
raspravljenom pitanju koje zauzima sredinji i
109

bitni dio postupka koji se nazivao determinatio.

Zavrio bi odgovarajui na svaku primjedbu po
stavljenu u odnosu na doktrinu njegove teze ...
Determinatio koju uitelj ili neki slua napie
predstavlja spise koje nazivamo Raspravljenim
pitanjima, a konani su zakljuak rasprave.
I napokon, unutar ovog okvira razvija se posebna
vrsta: kvodlibetska rasprava. Dvaput godinje ui
telji su mogli odrati raspravu na kojoj bi pristali
baviti se nekim problemom postavljenim od bilo
koga o bilo kojem predmetu (de guodlibet ad vo110

luntatem cuiuslibet). Mgr Glorieux* opisuje takvu

vjebu slijedeim rijeima: Seansa otpoinje oko
treeg ili moda estog sata; svakako vrlo rano, jer
moe se produiti do kasnih sati. Obiljeje joj
je, naime, hirovit, neoekivan, nepouzdan i nesi
guran tok koji nad njom lebdi. To je seansa di
spute, argumentacije poput mnogih drugih; ali
osobitost joj je da inicijativa izmie uitelju, te
prelazi na asistente. U obinim raspravama uitelj
bi najavio teme kojima e se baviti, o njima bi
razmislio i pripremio ih. U kvodlibetskoj raspra
vi bilo tko moe postaviti bilo koji problem. A
u tome je za uitelja koji je prihvati velika opa
snost. Upiti ili primjedbe mogu stii odasvud,
mogu biti neprijateljski, radoznali ili zlonamjer
ni, posve je nevano. Pitanje moe biti dobronam
jerno postavljeno da bi se saznalo uiteljevo mi
ljenje; ali mogu je i pokuaj da ga se dovede
u proturjenost sa samim sobom, ili primora da
se izjasni o goruim problemima koje radije ni
kada ne bi dotakao. Ponekad e to biti neki ra
doznali stranac ili netko nemirna duha; ponekad
e ga neki zavidan suparnik ili znatieljan uitelj
pokuati dovesti u nezavidan poloaj. Katkad e
problemi biti jasni i zanimljivi, katkad e pita
nja biti dvosmislena, pa e uitelj tekom mu
kom dokuiti njihov toan domet ili pravi smi
sao. Neki e prostoduno ostati u granicama isto
intelektualnog podruja; drugi e gajiti primisli
u odnosu na politiku ili klevete... Onome tko
eli odrati kvodlibetsku raspravu, potrebna je
dakle rijetka prisutnost duha i gotovo sveobu
hvatna upuenost.
Skolastika je uila krajnjoj strogosti i poticala
na originalno miljenje podreeno zakonima ra
zuma. Zapadna je misao ostala njome zauvijek
obiljeena. Svakako rije je o skolastici X I I I sto-

* La littrature quodlibtique, 1936.

111

ljea; u to doba je bila u svom najveem naponu,

njome su upravljali otri, poduzetni, zaneseni du
hovi. S pravom e Plamtea skolastika s kraja
srednjeg vijeka izazvati prezir jednog Erazma,
Luthera ili Rabelaisa. Barokna skolastika e po
taknuti opravdanu odbojnost jednog Malebranchea. Meutim, skolastiki zanos i navade uklju
ile su se u nova kretanja zapadne misli. ak joj
i Descartes mnogo duguje. U zakljuku svoje knji
ge Etienne Gilson pie: Nemogue je shvatiti kartezijanizam bez neprestanog usporeivanja sa
skolastikom koju on dodue odbacuje, ali u ije
se krilo smjestio i kojom se, asimiliravi je, hra
ni.

Proturjenostikako
Plaa ili beneficij?

ivjeti?

Premda je tako oboruan, intelektualac X I I I sto

ljea se suouje s mnogim neizvjesnostima i stoji
pred osjetljivim izborima. Proturjenosti se otkri
vaju kroz niz univerzitetskih kriza.
Prvi problemi su materijalnog reda. Zaokuplje
nost njima je temeljita.
Prvo pitanje: kako ivjeti? Otkad je prestao biti
redovnikom kojem izdravanje jami zajednica,
intelektualac mora za ivot zaraivati. U gradovi
ma vladaju teki problemi prehrane i stanovanja,
oblaenja i opremanja knjige su skupe. Stu
dentska karijera postaje to skuplja, to due
traje.
Tom problemu nude se dva rjeenja: plaa ili
beneficij za uitelja, stipendija ili prebenda za
studenta. I plaa se moe javiti u dva - aspekta:
112

uitelja mogu plaati njegovi uenici ili civilne

vlasti. Stipendija moe biti dar nekog privatnog
mecene ili subvencija nekoga javnog tijela ili, pak,
predstavnika politike vlasti.
Iza tih rjeenja stoje oprene obaveze. Prvo te
meljno opredjeljenje jest izmeu plae i benefici
ja. U prvom sluaju intelektualac se odluno po
tvruje kao radnik, kao proizvoa. U drugom,
on ne ivi od svoje djelatnosti, ve je moe oba
vljati zato to je rentijer. itav njegov drutveno
ekonomski status definiran je na slijedei nain:
biti radnikom ili uivati privlegije?
Unutar prvog izbora naziru se i neki drugi, manje
vani, ali nipoto zanemarivi.
Prima li plau, moe postati trgovcem u slu
aju da ga plaaju uenici ili slubenikom
ako je plaen od komunalne ili kraljevske vlasti
ili pak nekom vrstom sluge ivi li od ve
likodunosti nekog mecene.
Prima li prebendu. moe prihvatiti beneficij koji
mu pripada po njegovoj intelektualnoj funkciji i
ini ga specijaliziranim klerikom ili pak bene
ficij uz koji je ve vezana neka pastoralna funkci
ja: upa ili opatija, to znai da e intelektual
cem biti tek usput, tovie nautrb svog sveeni
kog zaduenja.
Od X I I stoljea odabiri su se vrili jednim dije
lom prema okolnostima mjesta i vremena, dru
gim prema situaciji ili psihologiji osoba.
Tenja uitelja je da ive od novca to ga plaaju
njihovi studenti. Prednost ovog rjeenja jest slo
boda u odnosu na svjetovne vlasti: na komunalnu
vlast, na vladara, na crkvu, ak i na mecenu. i
ni im se prirodnim, jer je najpodobnije obiaji
ma gradskog gradilita ijim se lanovima i oni
smatraju. Svoje znanje i nastavu prodaju kao
to obrtnici prodaju svoje proizvode. Zahtjev po
dupiru mnogim opravdanjima. Glavno je da sva
ki rad zasluuje naknadu. To potvruju i priruni8 Intelektualci ...

113

ci ispovjednika: uitelj smije primiti novac od

studenata collecta za cijenu svog rada i
truda; pripadnici sveuilita esto se na to pozi
vaju, a jednako i doktori prava u Padovi 1392.
godine: Sudimo da nije razumno da radnik nema
koristi od svog rada. Takoer odreujemo da
e doktor koji u ime kolegija odri govor za pri
jam studenta, primiti od tog studenta u znak za
hvalnosti za svoj rad tri livre sukna i etiri bo
ice vina ili jedan dukat. Otud potjera uitelja
za studentima koji su loe plaali. Ve je slavni
bolonjski jurist Odofredus napisao: Najavljujem
da u idue godine drati obavezna predavanja
sa savjeu kakvu sam u tome uvijek pokazivao;
ali sumnjam da u drati izvanredna predavanja,
jer studenti nisu dobri platie; ele saznati, ali
ne ele platiti, u skladu s uzreicom: Svi bi da
znadu, ali nitko cijenu da plati.

114

Sudei po pismima, bilo autentinim, bilo oni

ma koja se predlau kao primjeri u prirunici
ma za korespondenciju, studenti nastoje da ih iz
drava njihova obitelj ili neki dobroinitelj.
Crkva, a pogotovo papinstvo, odluili su da srede
laj problem. Crkva je proglasila naelo besplatne
nastave. Od svih razloga koji su takav njezin stav
potakli najopravdanijim se ini htijenje da i siro
manim studentima bude zajameno kolovanje.
Drugi razlog, koji je proizlazio iz arhaikog du
hovnog stanja i potjecao jo iz vremena u kojem
je vjerska nastava bila jedina, tvrdnja je da je
znanje dar Boji, pa se prema tome ne smije
prodavati; u protivnom prijeti optuba zbog simonije; i jo, da je nastava sastavni dio slube
(officium) klerika. U poznatom napisu sveti Ber
nard je uiteljevu zaradu osudio kao sramotnu
dobit (turpis quaestus).
Papinstvo odreuje itav niz mjera. Ve od Tre
eg lateranskog koncila 1179. godine papa Alek
sandar je proglaavao naelo besplatne nastave,
na tu su se odluku njegovi nasljednici mnogo pu
ta pozivali. Istodobno se uz svaku katedralnu
crkvu morala osnovati jedna kola; egzistencija
njezinog uitelja zajamena je podjelom benefi
cija.
Potaknuti interesima intelektualci su postali ve
zani uz papinstvo i osueni da od njega trae be
neficije; time je zaustavljeno ili barem uspore
no kretanje to ih je nosilo prema laikatu.
Rezultat je bio taj da su sveuilinim profesori
ma mogli postati samo oni koji su pristali na
materijalnu ovisnost o Crkvi. Usprkos estokom
protivljenju Crkve, uz sveuilita su se nesumnji
vo mogle osnivati i laike kole, ali umjesto da
one ire ope obrazovanje, ograniile su se na
tehniku izobrazbu namijenjenu uglavnom trgov
cima: na pisanje, raunanje i strane jezike. Ta
ko se jaz izmeu ope kulture i tehnikog odgo
ja produbio. Time je Crkva oduzela sutinu zna115

enja miljenju Inocenta III koje je iskazao u

svom djelu Dialogus:
Svaki ovjek obdaren
umom ... moe obavljati nastavnu funkciju, jer
izobrazbom mora na ispravan put privesti svog
brata kada ga spazi kako luta daleko od puta isti
ne ili moralnosti. Meutim, funkcija propovije
danja, odnosno javnog poduavanja pripada samo
za to odreenima: biskupima i sveenicima u
crkvama i opatima u samostanima; njima je po
vjerena briga o duama. Ovaj tekst je od izuzetne
vanosti, jer njime jedan papa, nesklon inae no
votarijama, priznaje, naspram sveopeg razvoja,
razliku koja se svakako mora uspostaviti izmeu
vjerske i nastavne funkcije. Miljenje je nesum
njivo iskazano s obzirom na odreeni povijesni
kontekst, na kontekst drutva koje je u cjelini
kransko. Meutim, vrhovna linost Crkve pri
znala je laiki znaaj nastave. K a o to je pozna
to, ovaj tekst nije imao odjeka kakvog je zaslu
io.
Ipak, brojni uitelji i studenti bili su u srednjem
vijeku laici. Nisu stoga nita manje sudjelovali
pri diobi crkvenih beneficija i time pridonijeli da
se pogora jedna od velikih mana Crkve u vrije
me srednjeg vijeka i Starog reima: da se priho
di od sveenikih beneficija dodjeljuju laicima.
Ustanovljenje posebnog beneficija za samo jednog
uitelja po kolskom sreditu ubrzo se pokazalo
posve nedostatnim, pa su uitelji i studenti pri
hvaali redovne beneficije i time pogorali dru
gu nepogodnost za Crkvu: nestalni boravak nje
nih pastira.
I napokon, ovakvim poloajem Crkve poveale su
se tekoe onih koji su u nastavi traili necrkvene
mogunosti razmjene, napose graansko pravo i
medicina. esto su zapadali u nezavidne situaci
je, jer, premda se zanimanje za pravne studije
nije smanjilo, ostali su mete napada crkvenih ug
lednika. Roger Bacon e izjaviti: U graanskom
116

pravu sve ima laiki karakter. Obratiti se takvom

umijeu, znai istupiti iz Crkve. Kako se na sve
uilitima to pitanje nije moglo slubeno postaviti,
itav skup disciplina, lienih svakog neposrednog
vjerskog obiljeja, a kojima je tehniki, ekonom
ski i drutveni razvitak obeavao veliki procvat,
stoljeima e ostati paraliziran.

Sukob izmeu redovnikog

i svjetovnog sveenstva
Teka kriza koja je potresla sveuilita potkraj
XIII i poetkom X I V stoljea iznijela je na vidje
lo dvolinost situacije intelektualaca i nezadovolj
stvo mnogih. Bila je to prepirka izmeu redov
nikog i svjetovnog sveenstva, estoko protivlje
nje svjetovnjaka sve znaajnijem mjestu to ga
na sveuilitima zauzimaju uitelji, pripadnici no
vih prosjakih redova.
Dominikanci su, naime, od poetka pokuavali
prodrijeti na sveuilita, a sam cilj njihovog osni
vaa propovijedanje i borba protiv hereze
upuivao ih je da se opreme solidnim intelektual
nim znanjem. Pritekli su im uskoro i franjevci
u onoj mjeri u kojoj su u njihovu redu sve vei
utjecaj imali redovnici koji su se, bar u nekim
pitanjima, udaljili od stavova svetog Franje; kako
je poznato, on se protivio znanosti smatrajui je
preprekom siromatvu, odricanju i bratstvu sa si
rotinjom. U poetku su prosjaki redovi bili do
bro prihvaeni. 1220. godine papa Honorije III
estita parikom sveuilitu na prijamu to je
prireen dominikancima. Potom je dolo do ve
likih sukoba. Na parikom sveuilitu najei su
bili izmeu 1252. i 1290. godine, a naroito u godi117

nama od 12521259, od 12651271. i 12821290.

Neto kasnije uslijedili su i u Oxfordu: izmeu
1303. i 1320, te izmeu 1350. i 1360. godine.
Od svih svaa najotrija i najtipinija izbila je u
Parizu izmeu 1252. i 1259. godine. Vrhunac je do
segla u aferi Vilima iz Saint-Amoura. Zato to je
sloena, prua nam mnoge pouke.
Protagonista je bilo pet: prosjaki redovi i njiho
vi pariki uitelji, veina svjetovnih uitelja sa
sveuilita, papinstvo, kralj Francuske i studenti.
U jeku bitke jedan svjetovni uitelj, Vilim iz
Saint-Amoura, objavio je estok napad na brau
u raspravi pod naslovom: Pogibelji Novih vre
mena. Papa ga je osudio i prognao usprkos ja
kom otporu jednog, njemu naklonjenog dijela
sveuilita.
Koje su bile pritube svjetovnih uitelja u odno
su na uitelje pripadnike prosjakih redova?
U prvom razdoblju, od 1252. do 1254. godine,
pritube su gotovo iskljuivo cehovskog reda.
Svjetovnjaci zamjeraju uiteljima iz prosjakih
redova povrede sveuilinih statuta. Stjeu stup
njeve iz teologije i poduavaju je, a da prethodno
nisu stekli magisterij umijea (maitrise-es-arts).
1250. godine iznudili su od pape mogunost da
licenciju dobiju izvan Fakulteta teologije, iz ru
ku kancelara crkve Notre Dame; tvrde da imaju,
a stvarno su i zaposjeli, dvije katedre, dok im
statuti pridaju samo jednu (od etiri); osobito
naruavaju sveuilinu solidarnost nastavljajui s
predavanjima i onda kad je sveuilite u trajku.
Uinili su to godine 12291231, ponovili 1253,
dok trajk proistjee iz prava koje je papinstvo
priznalo i upisano je u statute. Nisu oni, uosta
lom, pravi pripadnici sveuilita, dodaju svjetovni
uitelji, ve oni sveuilitu nepoteno konkurira
ju: prisvajaju studente i mnoge odvode samostan
skom pozivu; ivei od milostinje ne trae od njih
novaca za plaanje predavanja, a niti se sami
osjeaju povezani materijalnim traenjima sveui
linih uitelja.
118

Takve su bile stvarne pritube svjetovnjaka. Za

diru daleko; od velikog su znaenja. Pripadnici
sveuilita su ubrzo postali svjesni da je nespojiva
dvostruka pripadnost jednom redu, koliko god
nov bio njegov stil, i jednoj korporaciji, koliko
pod bila sveenika i originalna.
Intelektualci koji nisu primili osnovno obrazo
vanje na Fakultetu umijea, intelektualci pred
koje se ne postavlja problem materijalnog izdra
vanja, za koje trajk nema nikakvog znaenja, to
nisu pravi intelektualci. Nisu niti znanstveni ra
dnici, jer ne ive od svog poduavanja.
Papa Inocent IV je prihvatio dio tih argumenata;
budui da je bio osjetljiv na povrede sveuilinih
statuta, naredio je 2. srpnja 1254. godine prosja
kim redovima da im se pokore, a 20. studenog je
povlastice oba reda ograniio bulom Etsi animarum.
Meutim, njegov nasljednik Aleksandar IV Koji
je bio kardinal zatitnik franjevaca, ponitio je
22. prosinca bulu svog prethodnika bulom Nec insolitum, a 14. travnja 1255. novom je bulom Quasi
lignum vitae potvrdio potpunu pobjedu prosja
kih redova nad sveuilinim uiteljima.
Borba je ponovno oivjela i jo se nesmiljenija
prenijela na drugi plan, s cehovskog na dogmat
ski. Svjetovni uitelji, Vilim iz Saint-Amoura u
prvom redu, i pisci kao Rutebeuf (u prigodnim
pjesmama), te Jean de Meung (u Romanu o Rui)
napadali su redove u samim temeljima njihove
egzistencije i njihova ideala.
Prosjake redove optuuju za nasilno prisvajanje
sveenike funkcije: ispovijedi i ukopa napose;
optuuju ih da su licemjeri koji trae uitke,
bogatstvo i vlast; Pretvornik iz Romana o Ru
i je franjevac; i na kraju, optuuju ih da su he
retici: njihov ideal evaneoskog siromatva su
protan je Kristovom nauku i prijeti unitenjem
Crkve. Polemiki argument: svjetovnjaci mu na119

nama od 12521259, od 12651271. i 12821290.

Neto kasnije uslijedili su i u Oxfordu: izmeu
1303. i 1320, te izmeu 1350. i 1360. godine.
Od svih svaa najotrija i najtipinija izbila je u
Parizu izmeu 1252. i 1259. godine. Vrhunac je do
segla u aferi Vilima iz Saint-Amoura. Zato to je
sloena, prua nam mnoge pouke.
Protagonista je bilo pet: prosjaki redovi i njiho
vi pariki uitelji, veina svjetovnih uitelja sa
sveuilita, papinstvo, kralj Francuske i studenti.
U jeku bitke jedan svjetovni uitelj, Vilim iz
Saint-Amoura, objavio je estok napad na brau
u raspravi pod naslovom: Pogibelji Novih vre
mena. Papa ga je osudio i prognao usprkos ja
kom otporu jednog, njemu naklonjenog dijela
sveuilita.
Koje su bile pritube svjetovnih uitelja u odno
su na uitelje pripadnike prosjakih redova?
U prvom razdoblju, od 1252. do 1254. godine,
pritube su gotovo iskljuivo cehovskog reda.
Svjetovnjaci zamjeraju uiteljima iz prosjakih
redova povrede sveuilinih statuta. Stjeu stup
njeve iz teologije i poduavaju je, a da prethodno
nisu stekli magisterij umijea (maitrise-es-arts).
1250. godine iznudili su od pape mogunost da
licenciju dobiju izvan Fakulteta teologije, iz ru
ku kancelara crkve Notre Dame; tvrde da imaju,
a stvarno su i zaposjeli, dvije katedre, dok im
statuti pridaju samo jednu (od etiri); osobito
naruavaju sveuilinu solidarnost nastavljajui s
predavanjima i onda kad je sveuilite u trajku.
Uinili su to godine 12291231, ponovili 1253,
dok trajk proistjee iz prava koje je papinstvo
priznalo i upisano je u statute. Nisu oni, uosta
lom, pravi pripadnici sveuilita, dodaju svjetovni
uitelji, ve oni sveuilitu nepoteno konkurira
ju: prisvajaju studente i mnoge odvode samostan
skom pozivu; ivei od milostinje ne trae od njih
novaca za plaanje predavanja, a niti se sami
osjeaju povezani materijalnim traenjima sveui
linih uitelja.
118

Takve su bile stvarne pritube svjetovnjaka. Za

diru daleko; od velikog su znaenja. Pripadnici
sveuilita su ubrzo postali svjesni da je nespojiva
dvostruka pripadnost jednom redu, koliko god
nov bio njegov stil, i jednoj korporaciji, koliko
pod bila sveenika i originalna.
Intelektualci koji nisu primili osnovno obrazo
vanje na Fakultetu umijea, intelektualci pred
koje se ne postavlja problem materijalnog izdra
vanja, za koje trajk nema nikakvog znaenja, to
nisu pravi intelektualci. Nisu niti znanstveni ra
dnici, jer ne ive od svog poduavanja.
Papa Inocent IV je prihvatio dio tih argumenata;
budui da je bio osjetljiv na povrede sveuilinih
statuta, naredio je 2. srpnja 1254. godine prosja
kim redovima da im se pokore, a 20. studenog je
povlastice oba reda ograniio bulom Etsi animarum.
Meutim, njegov nasljednik Aleksandar IV koji
je bio kardinal zatitnik franjevaca, ponitio je
22. prosinca bulu svog prethodnika bulom Nec insolitum, a 14. travnja 1255. novom je bulom Quasi
lignum vitae potvrdio potpunu pobjedu prosja
kih redova nad sveuilinim uiteljima.
Borba je ponovno oivjela i jo se nesmiljenija
prenijela na drugi plan, s cehovskog na dogmat
ski. Svjetovni uitelji, Vilim iz Saint-Amoura u
prvom redu, i pisci kao Rutebeuf (u prigodnim
pjesmama), te Jean de Meung (u Romanu o Rui)
napadali su redove u samim temeljima njihove
egzistencije i njihova ideala.
Prosjake redove optuuju za nasilno prisvajanje
sveenike funkcije: ispovijedi i ukopa napose;
optuuju ih da su licemjeri koji trae uitke,
bogatstvo i vlast; Pretvornik iz Romana o Ru
i je franjevac; i na kraju, optuuju ih da su he
retici: njihov ideal evaneoskog siromatva su
protan je Kristovom nauku i prijeti unitenjem
Crkve. Polemiki argument: svjetovnjaci mu na119

D o m i n i k a n a c p r e d a j e (minijatura iz 3. knjige V i n c e n t a iz B e a u v a i s a )

laze dokaz u uvenim proroanstvima Giacchina

da Fiorea, omiljenog kod jednog dijela'franjevaca,
koji je za godinu 1260. najavio poetak novog do
ba; tada bi sadanja Crkva ustupila mjesto novoj
Crkvi kojoj e siromatvo biti pravilom. Giachinove ideje koje je irio franjevac Gerardo iz Bor
go San Donina svojim Uvodom u Vjeno evane
lje, objavljenim 1254. godine, posluile su svje
tovnjacima kao oruje.
Svjetovnjaci su nesumnjivo pretjerali. Klevete i
spletke kojima je jedini cilj bio naruiti ugled
redova, okaljale su njihovu stvar. O sutini spo
ra znali bi odgovoriti i sveti Bonaventura pa i
sam sveti Toma Akvinski kojeg se ne bi moglo
sumnjiiti za neprijateljstvo spram sveuilita.
Spor je imao i munih aspekata. Pape su vei
nom zauzimali stav koji je pruao zadovoljtinu
njima odanim redovima, a sveuilita je istodo120

bno sve vie sputavao; tako su slomili otpor svje

tovnjaka. Francuski kralj Luj Sveti koga su fra
njevci predobili, nije mnogo mario; Rutebeuf mu
je ogoreno predbacio da je postao igrakom u
lukama prosjakih redova i da nije branio svoje
kraljevstvo kojem su prava sveuilita bila od naj
vee vanosti. Studenti su, ini se, oklijevali; mno
gi su prosjakim redovima bili skloni zbog pre
dnosti njihove nastave, a jo vie zbog ugleda nji
hovih linosti, te novosti nekih aspekata njihove
doktrine: taj paradoks je naruio spor i pomu
tio ga u oima njegovih povjesniara.
Prosjakim redovima je bio stran cehovski aspekt
koji je bio osnova intelektualnog pokreta, pa su
u samim drutvenim i ekonomskim temeljima ra
zarali nadu nove klase intelektualnih radnika; me
utim, kako su se nastanili u gradskoj sredini i
bili bliski novim klasama, bolje su im poznavali
intelektualne i duhovne potrebe. Upravo su neki
lanovi prosjakih redova bili najsjajniji predsta
vnici skolastike: do vrhunca ju je ponio sveti
Toma Akvinski. Kompromisom na kraju svog
pontifikata Inocent IV je mogao zaustaviti vrenje
prosjakih redova unutar sveuiline korporacije, i
ona bi bila ostala gospodarom svoje budunosti.
Njegovi nasljednici to nisu znali.
Borba u svom novom obliku otkriva sve ono po
emu je sveuilini duh suprotan aspektu samo
stanskog ideala, koji preuzimaju, oivljuju i nje
govu vrhuncu nose prosjaki redovi.
Sredinji problem koji razdvaja jedne od drugih
jest zapravo problem siromatva. Siromatvo pro
izlazi iz asketizma koji znai neprihvaanje svije
ta, pesimizam u odnosu na ovjeka i prirodu. Ve
samim tim sukobljuje se s humanistikim i naturalistikim optimizmom veine sveuilinih ui
telja. tovie, kod dominikanaca i franjevaca po
sljedica siromatva je prosjaenje. Spram toga
otpor intelektualaca je apsolutan. Smatraju da
se moe ivjeti samo od vlastitog rada. U tom
121

ideal nametnuti stanje toliko nalik na bijedu iz

koje se itavo radno ovjeanstvo trudilo izbaviti.
Lako mi je uvjeriti, kae Jean de Meung, da ni u
jednom zakonu, bar ne naemu, nije napisano da
su Isus Krist i njegovi uenici, dok su zemljom
hodili, bili vieni kako prosjae kruh: nisu htjeli
milostinje (tako su nekad u Parizu propovijedali
teolozi).
... Nema li od ega ivjeti, ovjek koji je snaan
mora za ivot zaraivati radei rukama, makar
bio sveenik ili elio sluiti Bogu... Sveti Pavao
je zapovjedio apostolima da rade kako bi pri
skrbili potrebno i zabranio im je skitniki ivot
govorei: Radite svojim rukama i nikad od dru
gog ne naplaujte.
Prepirka se, prenesena na taj plan, proirila na
borbu izmeu svjetovnog sveenstva openito i
redovnikog sveenstva. Sveuilini problemi su
u njoj zadrali tek sporedno mjesto. Pariki ui
telji kojima je spor umnogome tetio i koji su se,
ne uvijek pravim orujem, borili za samu defini
ciju svoje specifinosti, morali su ipak na pa
rikom koncilu 1290. godine uti otre rijei pa
pinskog legata, kardinala Benedetta Caetanija,
budueg Bonifacija V I I I :
elio bih vidjeti ovdje sve parike uitelje ija
glupost ovim gradom blijeti. Bezumnom preuzetnou i kanjivom drskou prisvojili su pra
vo da protumae taj privilegij. Zar zamiljaju da
bi rimska kurija bez razmiljanja mogla dodije
liti tako vanu povlasticu? Svi su ti uitelji za
miljali da u nas uivaju golem ugled uenjaka;
mi ih, naprotiv, prosuujemo glupljima od naj
glupljih, njih koji su svojom doktrinom za
trovati i sebe same i sve ostale... Nedopustivo
je da nadmudrivanja uitelja ponite bilo koji
privilegij Svete stolice ...
Pariki uitelji, uinili ste, a inite i nadalje
smijenim sve svoje znanje i nauk... Budui da
je kranski svijet nama povjeren, mi emo vo123

diti rauna ne samo o onome to bi bilo po vo

lji hirovima vas klerika, nego i o onome to je
korisno za cijeli svijet. Vjerujete moda da u nas
uivate velik ugled; mi, meutim, cijenimo vau
slavu koliko ludoriju i dim... Pod prijetnjom
liavanja slubi i beneficija, zabranjujemo zbog
pokornosti svim uiteljima da o povlasticama sve
enstva odsad propovijedaju, raspravljaju ili za
kljuuju, javno ili pojedinano ... Prije nego opo
zove privilegij, Rimska kurija e slomiti Pariko
sveuilite. Nismo od Boga pozvani zato da stje
emo znanje ili da u oima ljudi blistamo, ve
da due svoje spasimo. A budui da ponaanje i
doktrina brae mnogim duama donosi spas,
povlastica koja im je povjerena zauvijek e biti
ouvana*.
Zar due nisu spaavali i sveuilini uitelji? Zar
je njihovo poduavanje zasluilo takve klevete?
Budui Bonifacije VIII ve je na se navukao
neprijateljstva.

Proturjenosti skolastike:
opasnost od oponaanja starih autora
Teka i prepuna kriza bila su i proturjeja skolastikog duha.
Premda je taj racionalni duh bio utemeljen na an
tikoj misli, nije j o j uvijek uspijevao izbjei, te

* Ovaj tekst mgr Glorieux navodi u lanku: Prlats fran

ais contre religieux mendiants Autour de la bulle Ad
fructus uberes (12811290) koji je objavljen u Revue
d'Histoire de l'Eglise de France, 1925. Mgr Glorieux razli
kuje tri faze: sveuilinu opoziciju (12521259); doktrinalnu opoziciju (12651271); biskupsku opoziciju (12821290).
124

probleme zastarjelog povijesnog konteksta pre

nijeti u aktualni. I sam sveti Toma bio je pone
kad zarobljenik Aristotelov. Usprkos svemu bilo
je neke proturjenosti u traenju da se kran
stvo protumai i prilagodi potrebama vremena po
mou doktrina koje su samom kranstvu pretho
dile.
Od brojnih moguih primjera, navodimo samo
tri.
Otkad su se sami postavili kao radnici, za sve
uiline uitelje najvanije je bilo definirati pro
bleme rada. Za stare autore, meutim, rad je bio
sutinski manuelan; bio je to rad robova izrablji
vanje kojih je omoguilo ivot antikih drutava;
prema tome rad se prezirao. Sveti Toma preuzima
Aristotelovu robovskom radu, a Rutebeuf, naj
siromaniji od svih pjesnika-studenata, ponosno
izjavljuje:
Nisam radnik koji rukama radi.
Skolastika nije nala mjesto manuelnom radu
bio je to najvei njen propust, jer je, izoliravi
povlateni rad intelektualaca, pristala da sama
potkopa osnove sveuilinog statusa, izdvajajui
istodobno intelektualca od ostalih radnika s koji
ma je na gradskom radilitu bio solidaran.
Budui da su obiljeja intelektualnog zanata inte
lektualna smionost i strastvena radoznalost (prem
da je zanos nuno bilo obuzdati), nita se nije
moglo dobiti ako se od klasinih autora preuzi
ma moral sredine; onaj koji je iz u
Grka dao Horacijevu aurea mediocritas. Moral je
to prave sredine, znak postajanja graaninom i
znak krtog odricanja, to se esto propovijeda.
Tko nita ne zahtijeva, reeno je u Romanu
Rui, uz Uvjet da iz dana u dan ima od ega i
vjeti, taj je zadovoljan zaradom i ne misli da
mu to manjka... Prava sredina nosi ime dostat
nosti: u njoj poiva obilje.
U dinaminom svijetu X I I I stoljea u kojem sko
lastika izgrauje svoje djelo, ne uspijeva se odvo125

jiti od antike teorije umjetnosti koja prirodu

oponaa, koja ne priznaje i sputava proizvod ljud
skog rada.
Umjetnost ne stvara tako istinske oblike, kae
Jean de Meung. Kleei prepuna panje pred
Prirodom, umjetnost je poput prosjaka i skitni
ce siromanog po znanju i sposobnosti, koji se,
meutim, trudi oponaati je, moli je i zahtijeva
od nje da je naui kako e u svoje likove unijeti
stvarnost. Umjetnost promatra kako Priroda radi,
jer bi i ona takvo djelo rado uinila, te je opo
naa poput majmuna; ali njezin slabaan genij
ne moe stvoriti ive stvari, koliko god prirodne
izgledale... Umjetnost se, na alost, sprema po
stati fotografijom.

Napasti

naturalizma

Skolastika trai veze izmeu Boga i Prirode; ali

naturalizam intelektualaca razvija se u raznim
smjerovima. Golijardska tradicija, jo uvijek iva
na sveuilitima, obnavlja se, razmetljiva, s ma
nje agresivnosti, ali vie pouzdanja. Kod Jeana
de Meunga Natura i Genij se ne zadovoljavaju
pukim uzdisanjem kao kod Alaina iz Lillea. Drugi
dio Romana Rui himna je neiscrpnoj plodnosti
Prirode, strastveni poziv na posvemanju pokor
nost njenim zakonima, poziv na razuzdanu seksu
alnost. Odnos prema braku je surov. Ogranienja
to ih on namee obiljeena su kao protuprirodna,
s istim pravom kao sodomija.
Brak je odvratna veza... Priroda nije luda, po
gledamo li pomno, uiniti da se Marotte rodi sa
mo za Robichona, Robichon samo za Mariettu,
126

za Agnezu, za Perrettu; uinila nas je, ne sumnjaj,

gizdelinu, svakog za svaku, i svaku za svakog...
zatim slijedi mjesto izrazito rableovsko: Zabo
ga, gospodo, nemojte oponaati, revno slijedite
prirodu; sve vam grijehe opratam samo ako ra
dite ono to je djelo Prirode. Budite hitriji od
vjeverice i laganiji od ptice, miite se, prevrite,
skaite, ne dopustite da se ohladite niti ukoite,
uposlite sav svoj alat. Orite, zaboga, baruni, ori
te i pomlaujte svoju lozu. Razdrljite se da uhva
tite vjetar, ili, ako vam se svidi, skinite se do
gola, ali neka vam ne bude ni odve toplo, ni od
ve hladno; objema rukama podignite ruice svo
jih plugova... A ono to slijedi i odve je smio
no za pristojna ovjeka.
Ovakva neobuzdana ivotnost prkosi neprijatelju
Smrti. Ali ovjek se, poput feniksa, uvijek izno
va raa. Uvijek ima onih koji joj umaknu. Prozdre li Smrt Feniksa, on ipak ostaje; da ih prodre i tisuu, Feniks bi ostao. Feniks je zajedniki
oblik koji Priroda u pojedincima nanovo stvara
i koji bi se posve izgubio kad ne bi i drugom do
pustio da ivi. Sva bia univerzuma imaju isti
privilegij: sve dok ijedan njihov primjerak pre
ostane, u njemu e njihova vrsta ivjeti i Smrt je
nikada nee stii...
Gdje je kranski duh, koje mjesto ima Memento
quia pulvis es et in pulverem reverteris u ovom
izazovu to ga Smrti upuuje Priroda, u ovoj epo
peji ovjeanstva to se neprestano iznova raa,
u ovoj ivotnosti na Diderotov nain?
Ovakav se naturalizam moe razviti i u teoriju
drutvu na Rousseauov nain. U opisu zlatnog
i eljeznog doba Jean de Meung gleda na drutve
nu hijerarhiju, na drutveni poredak kao na zlo
koje je nadomjestilo sreu prvobitne jednakosti,
doba kad nije bilo vlasnitva. Tada je valjalo
potraiti nekog tko e uvati kolibe, iskorijeniti
zlotvore i ispraviti nepravdu nanesenu tuitelji
ma; nekoga kome nitko nee smjeti osporiti au127

toritet; okupili su se da ga izaberu. Odabrali su

izmeu sebe jednog grubijana, najkoatijeg, najpleatijeg i najjaeg to su mogli pronai i uinili
ga knezom i gospodarom. Ovaj se zakleo da e
pravdu uvati i braniti njihove kolibe ako mu
svaki posebice od svog imanja dade za izdrava
nje i oni pristanu. Dunost je dugo vrio. Ali
prepredeni lopovi su se skupili i vidjevi ga sa
mog u vie navrata kako drugima otima imanje,
stali su ga zlostavljati. Valjalo je stoga ponovno
128

okupiti narod i svakome nametnuti porez kako

bi se knezu pribavili stralari. Zajedniki su porez
odredili, platili mu dohodak i danak te mu do
dijelili prostrani posjed. Takvo je podrijetlo kra
ljeva i vlastelina: znamo to iz napisa starih pisa
ca koji su nam prenijeli dogaaje drevnih vreme
na i stoga im dugujemo zahvalnost.

tekoi uspostave ravnotee

izmeu vjere i razuma:
aristotelizam i averoizam
Da li e intelektualci X I I I stoljea uspjeti odrati
i ravnoteu izmeu vjere i razuma? U tome je
pustolovina aristotelizma u XIII stoljeu. Premda
Aristotel ne oznauje samo racionalni duh i prem
da se skolastiki razum ne hrani samo na Stagiritu, ve i na drugim izvorima, itava se igra vo
di upravo oko njega.
Aristotel X I I I stoljea nije Aristotel XII stoljea.
Ponajprije, daleko je potpuniji. Logiaru kojeg
je upoznalo XII stoljee sada se, zahvaljujui no
vom pokoljenju prevodilaca, pridruuje fiziar,
moralist Nikomahove etike i metafiziar. Zatim,
tumae ga. Stie popraen komentarima velikih
arapskih filozofa Avicene i Averroesa. Oni su ga
doveli do krajnje toke i najvie mogue udaljili
od kranstva.
Nije na Zapad stigao samo jedan, ve barem dva
Aristotela: onaj pravi i Averroesov. Stiglo ih je
zapravo i vie, jer svaki je ili gotovo svaki ko
mentator imao svog Aristotela. Meutim, u tom
se pokretu naziru dvije tendencije: jedna u ve
likih dominikanskih doktora, Alberta Velikog i
g

Intelektualci .. .

129

Tome Akvinskog koji nastoje Aristotela i Sveto

pismo izmiriti; druga u averoista koji prihvaaju
proturjeje i gdje ga vide, te ele slijediti i Ari
stotela i Evanelje. Izmiljaju stoga doktrinu dvo
struke istine: jedna je istina otkrivenja... druga
je istina jednostavne filozofije i prirodnog razu
ma. Kada doe do sukoba, jednostavno emo ka
zati: evo zakljuaka do kojih me kao filozofa vodi
razum, ali kako Bog ne moe lagati, pristajem na
istinu koju nam je otkrio i vjerom se njoj pri
klanjam. Albert Veliki izjavljuje: Tko misli da
je Aristotel Bog, taj neka vjeruje da se nije
prevario. Ali ako je uvjeren da je Aristotel o
vjek, nema sumnje da se mogao prevariti poput
nas, dok je sveti Toma uvjeren da Averroes nije
bio toliko peripatetik koliko je peripatetiku fi
lozofiju izopaio, a Siger Brabantski, voa ave
roista tvrdi: Kaem da je Aristotel znanja dovr
io, jer nitko od onih koji su ga slijedili do da130

nanjih vremena, odnosno kroz gotovo petnaest

stotina godina, nita nije njegovim napisima mo
gao dodati, niti pronai u njima greku od neke
vatnosti... Aristotel je boansko bie.
Protiv albertovsko-tomistikog aristotelizma je
dnako kao i protiv averoizma stvara se snana
opozicija. Predvode je augustinci koji Aristote
lovom autoritetu suprotstavljaju Platonov. Prem
da je sveti Augustin jedno od velikih izvorita sko
lastike, neoaugustinizam oslonjen na platonizam
nailazi na odluno suprotstavljanje velikih skola
stika. Za njih metaforika misao akademiara
predstavlja ozbiljnu opasnost za pravu filozofiju.
Veinu vremena, pie Albert Veliki, dok Aristotel
pobija Platonova miljenja, ne pobija zapravo os
novu ve oblik. Platon je naime posjedovao lou
metodu izlaganja. Sve je kod njega prikazano i nje
govo je uenje metaforiko; pod rijei stavlja dru
ge stvari od onih to ih te rijei oznauju, pa
tako na primjer kae da je dua krug. Tako ne
jasnom miljenju tomizam se suprotstavlja i u
toku itavog ovog i iduih stoljea augustin
ci i platoniari e sve racionalne novosti pobijati,
te braniti konzervativne pozicije. U X I I I stoljeu
njihova je glavna taktika da ugled Aristotelu na
ruavaju Averroesom, svetom Tomi Aristotelom,
a time i Averroesom. Kroz averoizam uvijek e se
gaati tomizam.
Stoljee je proteklo u protuaristotelovskim napa
dima koji postaju ujedno i sveuiline krize.
Na parikom sveuilitu je od 1210. godine zabra
njeno uenje Aristotelove Fizike i Metafizike. Za
branu je Sveta stolica obnovila 1215. i 1228. godi
ne. Ipak, ve od samog osnutka 1229. godine orto
doksno je sveuilite u Toulouseu, da privue po
laznike, najavljivalo da e se ondje uiti knjige
koje su u Parizu zabranjene. Zapravo su i ondje
zabrane ostale mrtvo slovo na papiru. Osuene
knjige stoje u programima. Izvanredna tomistika
konstrukcija kao da je sredila problem; avero131

istika kriza e sve ponovno dovesti u pitanje.

Stanoviti broj uitelja Fakulteta umijea sa Sigerom Brabantskim i Boecijem Dakim na elu
poduavaju najekstremnije Filozofove teze Ari
stotel je postao Filozof par excellence preuze
te preko Averroesa. Osim dvostrukoj istini, oni
poduavaju vjenosti svijeta koja porie
stvaranje Bogu ne priznaju da je djelatni
uzrok stvari, ve samo konani uzrok i osporava
ju mu predznanje buduim sluajnostima. I
napokon, neki neizvjesno je da li i sam Siger
potvruju jedinstvo pokretakog uma to nije
e postojanje individualne due.
Pariki biskup Etienne Tempier osudio je averoiste jo 1270. godine, a sveti Toma se trudio
odrati odstojanje estoko ih napadajui sa svoje
strane. Nakon njegove smrti (1274. godine) po
duzima se protiv aristotelizma velika ofenziva.
Okonana je dvostrukom osudom koju su 1277.
godine proglasili pariki biskup Etienne Tempier
i kanterberijski biskup Robert Kilwardby.
Etienne Tempier je sastavio.popis od 219 tvrdnji
koje su osuene kao heretike. Uz teze, u pra
vom smislu rijei averoistike, dvadesetak tvrdnji
vie je ili manje izravno doticalo uenje Tome
Akvinskog, druge su se odnosile na miljenja stvo
rena u ekstremistikim krugovima, meu naslje
dnicima golijarda, a neka od njih zarazila su i
averoiste:
18 Da budue uskrsnue filozof ne mora pri
hvatiti, jer je stvar razumski nemogue istraiti.
152 Da se teologija temelji na izmiljotinama.
155 Da se ne treba brinuti ukopu.
168 Da uzdriljivost sama po sebi nije vrlina.
169 Da potpuno odricanje od tjelesnih djela
kvari krepost i vrstu.
174 Da kranski zakon ima svoje prie i gre
ke poput ostalih religija.
175 Da je on prepreka znanosti.
176 Da je srea u ovome ivotu, a ne u nekom
drugom.
132

Ovaj je Syllabus izazvao snane otpore.. Domini

kanski red se na njega uope nije obazirao. Gilles
iz Rima je izjavio: Ne treba za njega mariti, jer
nije sastavljen po sazivu svih parikih uitelja,
ve na traenje nekolicine ogranienih glavai
Laiki uitelj Teolokog fakulteta Godefrov iz
Fontainesa upustio se u detaljnu i nemilosrdnu
kritiku popisa. Zahtijevao je ukidanje besmisle
nih lanaka, onih ija bi zabrana prijeila napre
dak znanosti i onih kojima je bilo doputeno
imati razliita miljenja.
Premda se osude nisu potovale, averoistiku
stranku su obezglavile. Siger Brabantski je zavr
io bijedno. Njegov kraj obavijen je tajnom. Bio
je zatoen u Italiji, ondje vjerojatno i umoren,
Taj zagonetni lik postao je slavan zahvaljujui
Danteu koji ga u Raju stavlja uz svetog Tomu i
svetog Bonaventuru.
Essa e la luce eterna di Sigieri
Che, leggendo nel vico degli strami,
Silloggizzo
indiviosi veri.

Obrana

doktorata

133

Premda je slabo poznat, Siger predstavlja jo

manje poznati krug koji je, meutim, u stanovi
tom trenutku bio dua parikog sveuilita.
Izraavao je naime miljenje veine s Fakulteta
umijea koji je, bez obzira na sve njemu ree134

no, bio arite sveuilita i davao mu esto svoj

biljeg.
Na Fakultetu umijea stjecalo se osnovno obra
zovanje, ondje su u velikom broju izbijale naj
strastvenije rasprave, najsmionije neobinosti, od
vijale se najplodonosnije razmjene. Ondje su se
sretali siromani klerici koji nee stii do licenci
je, a jo manje do skupog doktorata, ali koji svo
jim uznemirujuim pitanjima raspaljuju rasprave.
Ondje je ovjek bio najblie gradskom puanstvu
i vanjskom svijetu, a najmanje se brinulo dobi
vanju prebendi i dodvoravanju crkvenoj hijerar
hiji: ondje je vladao najivlji laiki duh i bilo naj
vie slobode. Na Fakultetu umijea aristotelizam
raa svim svojim plodovima. Tu se oplakivala
smrt Tome Akvinskog kao nenadoknadiv gubitak.
U potresnom pismu pripadnici tog Fakulteta (arlistes) trae od dominikanskog reda posmrtne os
tatke velikog doktora. uveni teolog je njima pri
padao.
U averoistikom krugu Fakulteta umijea izgra
uje se najstroi ideal intelektualca.
Boccije Daki tvrdi da su filozofi tako se inte
lektualci nazivaju prirodno kreposni, isti i
umjereni, pravedni, snani i irokogrudni, blagi i
velikoduni, podloni zakonima i daleko od iza
zova uitaka ... Bili su to isti oni intelektualci
koji su svojedobno progonjeni zbog pakosti, za
visti, neznanja i gluposti.
Velikoduni: izgovorena je znaajna rije. Upravo
kod ovih intelektualaca, upozorio je otac Gauthier*, nalazimo najvii ideal velikodunosti koji
je ve kod Abelarda bio poticajna vrlina, strast
nade. To je oduevljenje za ljudske zadae, ener
gija u njihovoj ljudskoj snazi, povjerenje u Ijud-

' Velikodunost, Ideal veliine u poganskoj filozofiji i kr

anskoj teologiji, 1951.

135

Premda je slabo poznat, Siger predstavlja jo

manje poznati krug koji je, meutim, u stanovi
tom trenutku bio dua parikog sveuilita.
Izraavao je naime miljenje veine s Fakulteta
umijea koji je, bez obzira na sve njemu ree134

no, bio arite sveuilita i davao mu esto svoj

biljeg.
Na Fakultetu umijea stjecalo se osnovno obra
zovanje, ondje su u velikom broju izbijale naj
strastvenije rasprave, najsmionije neobinosti, od
vijale se najplodonosnije razmjene. Ondje su se
sretali siromani klerici koji nee stii do licenci
je, a jo manje do skupog doktorata, ali koji svo
jim uznemirujuim pitanjima raspaljuju rasprave.
Ondje je ovjek bio najblie gradskom puanstvu
i vanjskom svijetu, a najmanje se brinulo dobi
vanju prebendi i dodvoravanju crkvenoj hijerar
hiji: ondje je vladao najivlji laiki duh i bilo naj
vie slobode. Na Fakultetu umijea aristotelizam
raa svim svojim plodovima. Tu se oplakivala
smrt Tome Akvinskog kao nenadoknadiv gubitak.
U potresnom pismu pripadnici tog Fakulteta (artistes) trae od dominikanskog reda posmrtne os
tatke velikog doktora. uveni teolog je njima pri
padao.
U averoistikom krugu Fakulteta umijea izgra
uje se najstroi ideal intelektualca.
Boecije Daki tvrdi da su filozofi tako se inte
lektualci nazivaju prirodno kreposni, isti i
umjereni, pravedni, snani i irokogrudni, blagi i
velikoduni, podloni zakonima i daleko od iza
zova uitaka ... Bili su to isti oni intelektualci
koji su svojedobno progonjeni zbog pakosti, za
visti, neznanja i gluposti.
Velikoduni: izgovorena je znaajna rije. Upravo
kod ovih intelektualaca, upozorio je otac Gauthier*, nalazimo najvii ideal velikodunosti koji
je ve kod Abelarda bio poticajna vrlina, strast
nade. To je oduevljenje za ljudske zadae, ener
gija u njihovoj ljudskoj snazi, povjerenje u Ijud-

* Velikodunost, Ideal veliine u poganskoj filozofiji i kr

anskoj teologiji, 1951.

135

ske tehnike koje su, kada su u slubi ovjekove

snage, jedine kadre osigurati uspjeh ljudskih za
dataka. To je tipino laika duhovnost, stvorena
za ljude koje zaokuplja ovaj svijet. Ne trae Bo
ga vie neposredno kao u monastikoj duhovno
sti, ve kroz ovjeka i kroz svijet.

Odnosi izmeu razuma i iskustva

Teko je bilo ostvariti i neka druga pomirenja:
izmeu razuma i iskustva, izmeu teorije i pra
kse.
Prvi takav pokuaj pripada engleskoj koli s ve
likim znanstvenikom Robertom Grossetesteom,
oksfordskim kancelarom i linkolnskim biskupom,
zatim i s jednom oksfordskom grupom iz koje
potjee Roger Bacon. Program je definirao Roger Bacon u djelu Opus Majus: Nakon to su
Latini postavili osnove nauke u pogledu jezika,
matematike i perspektive, ja se elim sada baviti
osnovama koje prua eksperimentalna nauka, jer
bez iskustva se nita ne moe dovoljno saznati...
Ako netko tko nikada vatru nije vidio, dokae
razmiljanjem da vatra pri, mijenja stvari i uni
tava ih, sluaev duh time nee biti zadovoljan
i on vatru nee izbjegavati prije negoli poloi ru
ku ili neku zapaljivu stvar u vatru, da bi isku
stvom dokazao ono emu ga je razmiljanje poui
lo. Meutim, poto je iskustvo gorenja steeno,
duh je uvjeren i smiruje se u svjetlosti istine. Ni
je dakle dovoljno razmiljanje, ve iskustvo. Sko
lastika se sprema samu sebe porei, ravnotea se
sprema na raskid, prodire empirizam.

136

Veze izmeu teorije i prakse

Lijenici, a s njima kirurzi i optiari, tvrde da
je povezivanje teorije i prakse prijeko potrebno.
Kirurgija koja se ui jedino praksom, pie Aver
roes, i koja se obavlja bez prethodnog studija
teorije, kao to je to kirurgija seljaka i svih ne
pismenih, posao je sasvim mehaniki, nije u pra
vom smislu rijei teorijski i nije zapravo ni zna
nost ni umijee. Ali zauzvrat tvrdi: Nakon teorij-

Prvi prikaz o v j e k a s n a o a l a m a ( M u z e j u B e s a n c o n u )

137

skih studija, lijenik se mora revno posvetiti

praktinim vjebama. Predavanja i disertacije na
ue tek malenom dijelu kirurgije i anatomije.
Naime, malo je toga u ove dvije znanosti to bi se
moglo predstaviti
izlaganjem.
Ne sprema li se, meutim, skolastika zapasti u
jedno od svojih najveih iskuenja: u apstrakciju?
138

Premda njezin jezik, latinski, ostaje iv jezik, jer

se uspijeva prilagoditi potrebama znanosti svog
vremena i jer mora izraziti sve novosti, ipak se
ne obogauje onim to nude puki jezici, tad u
punom zamahu, te udaljuje intelektualca od lai
ke mase, njezinih problema i psihologije.
Budui da je vezana uz apstraktne i vjeite istine,
skolastici prijeti opasnost da izgubi dodir s povi
jesti, udjelom, kretanjem i razvojem. Kad sveti
Toma kae: Cilj filozofije nije da sazna ono to
su ljudi mislili, ve koja je istina stvari, tad od
bacuje upravo onu filozofiju koja e biti povijest
filozofskog miljenja. Meutim, ne oduzima li joj
time jednu njenu dimenziju?
Veliku opasnost za skolastike intelektualce pred
stavljalo je stvaranje intelektualne tehnokracije.
Potkraj X I I I stoljea sveuilini uitelji prisvoji
li su visoke sveenike i laike slube. Postaju bi
skupi, arhiakoni, kanonici, savjetnici, ministri.
To je doba doktora, teologa i pravnika. Sveui
lina masonerija sanja upravljanju kranstvom.
Sa Jeanom de Meungom i Boecijem akim proglauje da je intelektualac neto vie od vladara,
vie od kralja. Svjestan da nauka mora biti ko
lektivni rad i pomiljajui na golemu ekipu ue
njaka, Roger Bacon takoer eli da sudbinom svi
jeta uz svjetovne vladare upravljaju pripadnici
sveuilita. Moli papu da pristupi osnivanju takve
vladajue kohorte. U povodu kometa iz 1264. go
dine koji je najavio kugu i ratove, pie: Od kolike
bi koristi za Crkvu bilo da su svojstvo neba u
to vrijeme pronali uenjaci i priopili ga prelati
ma i vladarima... Ne bi dolo do takvog pomora
krana, niti bi tolike due bile odvedene u Pa
kao.
elja je pobona, ali skriva pogibeljnu utopiju.
Intelektualcu takoer valja kazati: sutor, ne supra ... Premda je ispravno da znanost okona u
politici, rijetko bude dobro da znanstvenik zavri
kao politiar.
139

OD SVEUILINOG UITELJA
DO HUMANISTA

Suton

srednjeg

vijeka

Kraj srednjeg vijeka je razdoblje opadanja. Za

stoj demografskog rasta, a zatim i njegov pad
pogoravaju velike gladi i kuge, od kojih je ku
ga 1348. bila katastrofalna; poremeeno napajanje
dragocjenim kovinama u zapadnoj privredi je
uzrokovalo glad za srebrom, pa i zlatom; sve to
jo vie su zaotrili ratovi (stogodinji rat, rat
crvene i bijele rue, iberski rat, talijanski ratovi),
te ubrzali preobrazbu privrednih i drutvenih
struktura na Zapadu. Razvitak feudalne rente koja
poprima monetarni oblik remeti drutvene odno
se. Produbljuje se jaz izmeu rtava i korisnika
tog razvoja. Linija razdiobe prolazi sredinom ur
banih klasa. S jedne strane, kod sve vie iskoritavanog zanatstva pokazuju se
mjestimice
(Flandrija, sjeverna Italija, veliki gradovi) oblici

proletarizacije, te ono poloajem dostie selja

tvo; s druge strane, gornji slojevi urbane bur
oazije koja crpi dohotke kako iz sve razvijenije
pretkapitalistike djelatnosti, tako i iz zemljinih
prihoda koje zna sebi osigurati, stapaju se sa
ranijim vladajuim klasama: plemstvom, redov144

nikim sveenstvom i visokim svjetovnim sve

enstvom koji u veini kompromitiranu situaci
ju uspijevaju obnoviti u svoju korist. Pri toj ob
novi glavnu ulogu imaju politiki faktori. Politi
ka vlast priskae u pomo privrednim snagama.
Kroz dugi niz stoljea, sve do Revolucije, ona e
podravati l'Ancien Regime. To je doba vla
dara. Sluei mu kao njegov slubenik ili dvor
janin, ovjek dolazi do bogatstva, moi i ugleda.
Bivi monici su to shvatili, pa se povezuju s
tiranijama i monarhijama, a istodobno se meu
njih, naklonou vladara, provlae i novi ljudi.
U ovom kontekstu nestaje srednjovjekovni inte
lektualac. Na kulturnu scenu stupa novi lik: hu
manist. Meutim, on e svog protivnika ukloniti
tek konanim udarcem. Srednjovjekovni intelek
tualac nije bio umoren, ve se svojoj smrti i
preobraaju prepustio. Njegov je nestanak jo
tijekom X I V i XV stoljea samozatajom pripre
mala velika veina pripadnika sveuilita.

0 imetku sveuilinih uitelja

Pripadnik sveuilita je potkraj srednjeg vijeka
konano odabrao izmeu pripadnosti svijetu ra
da i integracije s povlatenim skupinama. Stolje
ima nee na Zapadu biti intelektualnog radnika.
Ili bi se njime mogli nazivati tek slabo poznati
nastavnici komunalnih kola koji u intelektual
nom pokretu nemaju zapaenijeg mjesta.
Nesumnjivo, sveuilini se uitelji XIV i XV sto
ljea ne odriu prihoda koje mogu postii iz pla
enog rada. tovie, u ovim tekim vremenima
10 Intelektualci ...

145

grabe i neznatne probitke. Sve lakomije trae od

studenata plaanje predavanja to Crkva nije
mogla posve obustaviti. Sve stroi bivaju propi
si kojima se odreuju darovi to ih studenti u
vrijeme ispita duguju svojim uiteljima. Ograni
uju sve sveuiline rashode koji bi mogli biti
na njihovu tetu. Statutom brzo opada broj siro
manih studenata koji poduku i stupanj dobiva
ju besplatno. U Padovi je poetkom XV stoljea
preostao jo samo po jedan na svakom fakultetu:
teoretska mjera za ouvanje naela koje brani
Crkva. Bio je to ekvivalent onog Bojeg novia
to ga bogati trgovac od svojih beneficija odvaja
za siromahe.
Istodobno sveuilita ostaju bez studenata skrom
nog podrijetla koji su bili pokretai vrenja na
fakultetima. Odsada dospijevaju meu njih sa
mo oni koje uzdrava neki zatitnik da bi ga
tjenje uz sebe privezao ili oni zadovoljni boemskim ivotom u kojem su intelektualne ambicije
sporedne Villon.
Razvoj odnosa izmeu uitelja i studenata ilustri
ra jedna neobina odluka doktora graanskog
prava u Padovi. Dodatkom statutima k o j i datira
iz 1440. godine uspostavlja se klizna ljestvica
sveuilinih prava naplaenih u korist uitelja,
dok se stipendije studenata stipendista istodobno
odravaju na utvrenoj cijeni. Time se univer
zitetska politika uklapa u openitu pojavu koja
se u zapadnoj Evropi oituje u drugoj polovici
X I V stoljea. Naspram porasta cijena admistrativne vlasti i poslodavci nastoje zaustaviti rast
plaa, ne prihvaajui vezu izmeu ivotnih tro
kova i naknada koja bi mogla uspostaviti kliznu
ljestvicu nadnica; meutim, korisnici renti, za
kupnina i stanarina pokuavaju, esto s uspjehom,
uskladiti primanja sa ivotnim trokovima bilo
procjenama u naturi, bilo preraunavanjem u
stvarnu novanu jedinicu onih plaanja koja su
bila obraunata u raunskoj novanoj jedinici.
146

Ovaj primjer pokazuje da pripadnici sveuilita

dostiu one drutvene skupine koje ive od priho
da feudalnog, seniorijalnog ili kapitalistikog re
da.
Od prihoda ove vrste sveuilini uitelji crpu ve
inu svojih novanih sredstava. Prvenstveno su
to crkveni beneficiji, ali i ulaganja novca u ne
kretnine: u kue i zemlju. Zahvaljujui kartularu
bolonjskog sveuilita, mogue je pratiti ustroj
stvo znaajnog sveuilinog imetka na kraju X I I I
stoljea. Uitelji, osobito oni najuveniji koji za
rauju vie, postali su bogatim posjednicima; na
147

neto niem stupnju vrijedi to za veinu uitelja.

Povodei se za ostalim bogataima i oni se upu
taju u spekulativnu djelatnost; postaju lihvari
ma. Uz kamate posuuju studentima u oskudici,
a u zalog najee zadravaju one predmete koji
za njih imaju dvostruku vrjiednost: knjige.
Francesco Accursio posjeduje imanja u Budriju,
u Olmetoli, a u Riccardini predivnu vilu s hidra
ulikim kotaem koji je u ono vrijeme bio pra
vo udo. S braom posjeduje u Bologni lijepu
kuu s tornjem koja je desno krilo sadanje Ko
munalne palae. S ostalim doktorima je uao u
trgovako drutvo za prodaju knjiga u Bologni
i inozemstvu. Upustio se u zelenatvo u toj mjeri
da je na samrti morao zatraiti oprost od pape
Nikole IV koji mu ga je po obiaju i dodijelio.
I Alberto Odofredo, sin velikog Odofreda, tako
er je bio lihvar non paeciol, ma sovrano (ne
sitan, ve kraljevski); uz brojne zemljine posje
de imao je dionice i u jednoj tvornici lana.
Uitelj Giovanni d'Andrea daje 1326. godine svo
joj keri Novelli kao miraz pozamanu svotu od
600 bolonjskih dukata.
Meutim, i ovi su prihodi zahvaeni padom vri
jednosti feudalnih i zemljinih renti to je po
sljedica njihove konverzije u novac, a i monetar
nih preokreta koji se na kraju srednjeg vijeka iz
mjenjuju s devalvacijama i krizama. Osipaju se
bogatstva mnogih sveuilinih uitelja, kue i
zemlje jedna za drugom rasprodaju. Otud ona
nepopustljivost u naplaivanju drugih dohodaka:
od poduke studentima, od ispita. Polazei s ovih
ekonomskih osnova, otud i obnavljanje jednog di
jela sveuilinog osoblja. Otud, napokon, i razlozi
financijske prirode koji e sveuiline uitelje
nagnati prema novim sreditima bogatstva, pre
ma dvoru vladara i pratnji crkvenih ili laikih
mecena.
148

Prema nasljednoj aristokraciji

Obnavljanje sveuilinog osoblja ipak je jednim
dijelom koila tenja sveuilinih uitelja da po
loaje nasljeuju. Ve je u X I I I stoljeu slavni
pravnik Francesco Accursio zahtijevao da po preferencijalnom pravu ispranjene katedre u Bo
logni nasljeuju sinovi doktora. Ali Komuna je
na taj zahtjev stavila zabranu 1295, 1299. i 1304.
godine. Uzaludne mjere. Kada su 1397. novi sta
tuti kolegija pravnika propisali da e za doktora
biti promoviran samo jedan bolonjski graanin
godinje, sinovi, braa i neaci doktora su izuze
ti. Naprotiv, znailo je to vie mjesta za njih. Na
redbom iz 1394. godine u Padovi je odobren bes
platni ulazak u kolegij pravnika svakom doktoru
koji pripada mukom potomstvu nekog doktora,
ak ako jedan u izravnoj liniji sam i nije bio
doktorom. 1409. godine precizirano je da sin
doktora mora polagati ispite besplatno. Usposta
va sveuiline oligarhije pridonijela je pojedina
nom opadanju intelektualne razine, a istodobno
je sveuilinoj sredini dodala jedno od bitnih
obiljeja plemstva: nasljednost. Uinila ju je ka
stom.
Mare Bloch je ispravno uoio da sveuilini ui
telji, u elji da se konstituiraju kao aristokraci
ja, usvajaju jedan od uobiajenih naina skupi
na i pojedinaca da uu u plemstvo: ive poput
plemia.
Svoju odjeu i atribute svoje funkcije ine simbo
lima plemstva. Katedra nad kojom je sve ee
baldahin kao u velikaa, izdvaja ih, uzdie i veli
a. Zlatni prsten i toka, kapa koju su dobili na
dan kad je odran conventus publicus ili inceptio
sve su manje oznake funkcije, a sve vie amblemi
ugleda. Nose dugaku halju, kapuljau od sivka
sta krzna, esto ovratnik od hermelina, a povrh
149

svega one dugake rukavice koje su u' srednjem

vijeku simbol drutvenog poloaja i moi. Od
kandidata se u statutima trae sve vee koliine
rukavica koje ispitu moraju pokloniti doktori
ma. Jedan bolonjski tekst iz 1387. godine tono
odreuje: Kandidat je duan prije svog dokto
rata, u propisano vrijeme, predati u podvornikove
ruke dovoljan broj rukavica za doktore kolegi
ja... Rukavice moraju biti dosta dugake i i
roke da pokriju ruke do lakta. Moraju biti od
dobre divokozine koe i dovoljno iroke da se
ruke u njih lako i udobno uvuku. Pod dobrom
koom od divokoze podrazumijeva se da budu
od onih kojih se tuce kupuje za 23 sua.
Proslave doktorata sve su ee popraene sve
anostima kakve prireuju plemii: plesovima,
kazalinim predstavama i turnirima.
150

Kue sveuilinih uitelja postaju raskone, a

one najbogatijih, poput Accursijeve, dobijaju to
ranj koji teoretski pripada samo plemiima. Nji
hove grobnice pravi su spomenici; neke jo uvi
jek rese bolonjske crkve ili stoje na otvorenom.
Bolonjski rektori su odskora i statutarno oba
vezni voditi plemiki ivot; susreu se meu nji
ma i lanovi burgundske vojvodske obitelji i po
rodice badenskih markiza. Stjeu pravo na grb
i na pratnju od petero ljudi.
Pripadnici Fakulteta umijea (artistes), premda
manje cijenjeni, dobijaju ipak povlasticu da ne
slue vojsku, a studenti, ukoliko su dovoljno imu
ni, mogu nai zamjenika.
Znaajna se promjena zbiva u tituli uitelja. U
poetku, u X I I stoljeu, magister -je predradnik,
majstor na elu radionice. kolski uitelj je maj
stor, kao to je to i u drugih obrtnika. Njegov
naslov jasno govori njegovoj funkciji na gradi
litu. Uskoro e taj naslov donositi ast. Ve je
Adam iz Petit-Ponta izgrdio neku roakinju koja
mu iz zabitne engleske pokrajine pie u Pariz,
a ne oslovljava ga eljenim naslovom. U nekom
napisu iz X I I I stoljea stoji: Uitelji ne podu
avaju da bi bili od koristi, ve da bi ih nazivali
rabbi; pripao im je naslov gospodina prema tek
stu Evanelja. U X I V stoljeu magister postaje
ekvivalent za dominus, gospodin.
Bolonjski uitelji se u dokumentima nazivaju:
nobiles viri et primarii cives plemeniti muevi
i graani odlinici a u svakodnevnom ivotu
domini legum, gospoda pravnici. Najdraeg uite
lja studenti zovu: dominus meus, moj gospodine,
a takvo oslovljavanje evocira vazalni odnos.
tovie i gramatiar Mino da Colle kae uenici
ma: Toliko traeno posjedovanje znanja vrijedi
vie od bilo kojeg blaga; siromaha izvlai iz pra
ine, neplemia ini plemenitim i daje mu golem
151

Sveti

K u z m a I sveti D a m j a n

haljama doktora

ugled, a plemiu omoguuje da pripadnou eliti

nadmai
neplemie.
Prema Huizingi, srednji vijek na izmaku tei us
postavljanju istoznanosti vitetva i znanosti, te
pridavanju jednakopravnosti naslovu doktora i
viteza. Znanost, Vjera i Vitetvo tri su krina iz
Ljiljanskog vijenca Filipa iz Vitryja (1335); u knji152

zi junakim djelima marala Boucicauta stoji:

Dvije su stvari voljom Bojom postavljene poput
dvaju stupova da odre red boanskih i ljudskih
zakona. Ta dva stupa su vitetvo i znanost koji
odlino zajedno pristaju. 1391. godine Froissart
razlikuje vitezove oruja i vitezove zakona. Car
Karlo IV je Bartula proglasio vitezom i dao mu
pravo da nosi grb eke. Na kraju tog razvoja
Franjo I proglaava 1533. godine doktore sveui
lita vitezovima.
Razumljivo, linosti koje su postale tako uzvie
nima, uvale su se da ne budu poistovjeene s
radnicima. Znailo bi to odrei se plemstva na
temelju naela gubicima plemikih prava koje
je u Francuskoj bilo toliko jako da se i Luj XI
uzalud protiv njega borio. Intelektualci se prikla
njaju nazoru koji duboko prezire 'manuelni rad;
Hauzer je ispravno zapazio da e se u vrijeme
humanizma ovakav odnos jo vie pogorati zbog
predrasuda koje iri grko-latinska knjievnost.
Nema vie onog zanosa koji je u gradovima X I I
i XIII stoljea unutar zajednikog dinamizma
zbliio slobodne vjetine i mehanike vjetine.
Izmeu teorije i prakse, izmeu znanosti i tehni
ke dolazi do raskida koji je prijetio i u skolastici.
Najlake ga je uoiti kod lijenika. Lijenici-klerici i apotekari-trgovci zainima odvajaju se od
kirurga. Otcjepljenje kirurga potvruje u Fran
cuskoj niz ukaza i uredbi X I V stoljea, a prvi je
ukaz izdao Filip Lijepi 1311. godine. Odsada e
se isticati kirurzi duge halje koji imaju stupnje
ve bakalaureusa ili licencijata prema statutima od
kojih su prvi poznati iz 1379. godine; stvara se
kirurka aristokracija, te brijai koji iaju i
briju, bave se malom kirurgijom, prodaju poraade i ajeve, putaju krv, previjaju rane i grbe,
otvaraju irove. Okupljaju se u dvije razliite
bratovtine religija se oblikuje prema drutvu
prvi u bratovtinu svetog Kuzme i Damjana,
drugi u bratovtinu Groba svetoga. Kakvo li e
153

optereenje za napredak znanosti predstavljati og

rada postavljena izmeu svijeta uenjaka i svijeta
praktiara, izmeu znanstvenog i tehnikog svije
ta.

Kolegiji i aristokratizacija sveuilita

Aristokratizacija sveuilita je ostavila trag i u raz
voju kolegija; valja ga razmotriti s ispravnih gle
dita. U poetku se na kolegije, kao na milosrdne
fondacije, primala tek neznatna manjina povla
tenih, pa oni nisu, kako je ve reeno, niti bili
sredita nastave. Premda se kasnije nekolicina
kolegija domogla nekih predavanja (tako da se
kolegij koji je 1257. godine utemeljio Robert de
Sorbon napokon poistovjetio s Teolokim fakulte
tom i parikom sveuilitu dao ime), premda su
se sveuilita u Oxfordu i Cambridgeu osula u
kolegije koji su postali osnovom nitave (po
sistemu koji je veim dijelom jo uvijek netak
nut), ipak oni u cjelini nisu imali ulogu koja im
se unazad pripisuje. Mnogi su brzo stekli ugled:
Harcourtski kolegij (1280) i Navarski kolegij
(1304) sa Sorbonnom u Parizu; panjolski kolegij
to ga je 1307. osnovao kardinal Albornoz u Bo
logni; Baliol (12611266), Merton (12631270),
University (oko 1280), Exeter (13141316), Oriel
(1324), Oueen's (1341), New College (1379), Lincoln
(1429), Ali Souls osnovan 1438. za pokoj dua
Engleza palih u stogodinjem ratu, Magdalen
(1448) u Oxfordu; Peterhouse (1248), King's Hali,
Michael-house (1324), University (1326), Pembroke (1347), Gonville (1349), Trinity Hali (1350), Corpus Christi (1352), Godshouse (14411442), King's
College (1441), Oueen's College (1448), S. Cathe154

Nikola Kuzanski

rine's (1475), Jesus (1497) u Carnbridgeu. Premda

ove ustanove privlae nastavu koja nema vlasti
tih zdanja, odudaraju znatno od slike stvorene
njima. Kolegiji postaju sreditima posjeda, iz
najmljuju i kupuju kue, najprije u okolici, za
tim izvan grada i po oblinjim selima, te njima
trguju. Nad gradskom etvrti priznata su im pra
va jurisdikcije, reguliraju promet u susjednim
ulicama, a u svojim zgradama, pogotovo u Parizu,
primaju na stan velike obitelji sudskih i upravnih
155

inovnika, najradije onih iz Parlamenta. Kolegiji

su ponavljali stil nekadanjih opatija. Iskristalizi
rali su sveuilinu aristokraciju, isticali njezinu
zatvorenost, a istodobno su poveavali nagodbu
sveuilinih uitelja i nastave s oligarhijom
pogotovo sudskom.

Razvoj

skolastike

Usporedo s drutvenim razvojem razvija se i sama

skolastika, to vodi sve do poricanja njenih temelj
nih zahtjeva. Iz krajnje kompleksnosti filozofije i
teologije X I V i XV stoljea, izdvojit emo neke os
novne linije koje se udaljuju od pozicija skolasti
ke X I I I stoljea: kritika i skeptika struja koji
ma je porijeklo u Dunsu Scotusu i Ockhamu;
znanstveni eksperimentalizam koji kod oksfordskih mertonijanaca i parikih doktora (Autrecourta, Buridana i Oresmea) vodi do empirizma; averoizam koji polazei od Marsilija iz Padove i
Jeana de Jaudana zavrava, kako emo vidjeti, u
politici, a dodiruju ga i veliki heretici Wyclif i
Jan Hus; napokon, antiintelektualizam koji pot
kraj srednjeg vijeka zahvaa gotovo itavu sko
lastiku, napaja se na izvorima Eckhartova misti
cizma, a u XV stoljeu se preko Pierrea d'Aillvja,
Gersona i Nikole Kuzanskog vulgarizira.

156

Raskid izmeu razuma i vjere

S velikim franjevakim doktorima Dunsom Scotusom (12661308) i Vilimom Ockhamom (oko
1300. do oko 1350) teologija se suouje s najveim
problemom skolastike: s ravnoteom izmeu ra
zuma i vjere. Od 1320. godine otprilike, kako je
zapazio Gordon Leff*, naputa se anselmovsko
predanje vjeri u traganju za umom, a istodo
bno i napori da se izmeu stvorenog i boanskog
pronae jedinstvo, za kojim su razliitim pri
stupima teili i augustinci i tomisti; augustinsko
raspoloenje je u X I V i XV stoljeu ipak izra
enije nego tomistiki duh protiv kojeg, tovie,
ustaju mislioci onog vremena.
Duns Scotus se prvi uputa u to da iz pitanja
vjere odstrani razum. Bog je toliko slobodan da
ljudskom razumu izmie. Boanska je sloboda,
postavi sreditem teologije, stavljena izvan do
meta razuma. Djelo nastavlja Vilim Ockham i
ostvaruje u potpunosti raskid izmeu praktike
i teorijske spoznaje primjenjujui zakljuke skotistike doktrine na odnos ovjeka prema Bogu.
On lui apstraktnu spoznaju od intuitivne spozna
je. Nasuprot intuitivnoj, apstraktna spoznaja nam
ne doputa da saznamo da li neka stvar koja po
stoji, uistinu postoji, ili neka stvar koja ne posto
ji, uistinu ne postoji... Intuitivnom spoznajom
saznajemo da neka stvar jest kad jest; i da nije
kad nije. Okamska logika nije, upozorio je na to

* Past and Present, travanj 1956.

157

Paul Vignaux, neizbjeno vodila skepticizmu. Pro

ces spoznaje nije nuno ukljuivao postojanje po
znatog predmeta. Do istine se dolazilo kroz dvi
je kategorije posve odijeljenih postupaka: dokaz
se odnosio samo na ono u to se moglo uvjeriti
iskustvom; sve ostalo je bilo stvar spekulacije,
nije donosilo nikakvu izvjesnost, jedva i vjero
jatnosti. Ali primjena tih naela koju je na teolo
giju proveo sam Ockham, vodila je u skeptici
zam: budui da je Bog bio odreen jedino svo
j o m svemoi, postao je sinonimom neizvjesnosti
i prestao biti mjerom svih stvari... Prema tome
razum nije vie mogao podrati ili potvrditi vje
rovanje. Vjerovanju je preostalo jedino da na
pusti polje rasprave ostavljajui slobodno mje
sto injenici, ili da podlegne sumnji koja je upra
vljala cijelim izvanosjetilnim podrujem.
K. Mischalskv je pokazao kako su okamisti, po
lazei od ovih datosti, filozofiju i teologiju razvili
u kriticizam i skepticizam. Time je duboko obilje
ena i sama nastava na sveuilitima. Tumaenje
Sentencija Petra Lombarda, kamen kunje do
tadanje teoloke nastave, sve se vie potcjenjuje. Nakon Ockhama quaestiones se brojem sma
njuju i sve vie usredotouju na svemo i slo
bodnu volju. Istodobno je naruena ravnotea iz
meu naravi i milosti. ovjek moe izvriti.sve
to Bog od njega zatrai, ak i izvan milosti.
Sve dogmatsko uenje nema vie nikakve vano
sti. Poremeena je cjelokupnost vrijednosti. Do
bro i zlo se nuno ne iskljuuju. ljudskim sna
gama, suprotstavijenim iskustvu, mogue je ras
pravljati samo jo prirodnim pojmovima.
Protivnici okamizma poput oksfordovca Thomasa Bradwardina pristaju stati na isti plan
i postaviti iste probleme. Njihov autoritarizam
koji sreditem svake istine i svake spoznaje sma
tra autoritet dogme, vodi potpunom iskljuenju
razuma. Prema Gordonu Leffu, bez ove razornosti
skeptike teologije ne bi bilo ni renesanse ni re158

formacije. Otvoren je put volontarizmu koji e,

izoblien i izopaen, ozakoniti volju vlasti, oprav
dati vladarovu tiraniju. Otklonjene e biti i pos
ljednje skrupule poput onih Gabriela Biela koji
branei svog uitelja Ockhama tvrdi da usprkos
svemu nije izdao zanat intelektualca: Sramota
bi bila da teolog ne moe dati nekog poimanja
ili nekog razloga za vjerovanje, ili pak Pierrea
d'Aillvja koji izjavljuje: Budui da je naa vjera
istinita i spasonosna, nedolino bi bilo da se ne
moe obratiti ili podrati vjerojatnim argumen
tima^

Granice eksperimentalne znanosti

Kriticizam obuhvaa logiko i znanstveno djelo
mertonijanaca Wiliama Heybtesburyja i Richarda
Swinesheada koje je, uostalom, proizalo iz
linije Grossetestea i Rogera Bacona te pa
rikih uitelja Nikole Autrecourta, Ivana Buridana, Alberta Saskog i Nikole Oresmea. Zadovolja
vaju se iskustvom: Ne navodim, sve to kao da je
pouzdano, ali bih zamolio gospodu Teologe da
mi objasne kako se sve to moe dogoditi.
Ovi se uitelji smatraju preteama velikih znan
stvenika poetaka modernog doba: Ivan Buridan
je bio rektor parikog sveuilita, a potomstvo
ga paradoksalno poznaje po navodnoj sablanjivoj ljubavi s Ivanom Navarskom i po njegovom
slavnom magarcu; on je nagovijestio temelje mo
derne dinamike u jednoj definiciji sasvim bliskoj
Galilejevoj teoriji pokretne sile (impeto) i Descartesovom kvantitetu gibanja. Ako onaj koji baca
projektile, pokrene jednakom brzinom lagani ko
mad drva i teki komad eljeza, a ta su dva ko159

Kugla zemaljska p r e m a Ptotemeju

mada istog volumena i istog oblika, dalje e ii

komad eljeza, jer je zamah, sadran u njemu,
intenzivniji. Svojom teorijom teine Albert Saski
160

je izvrio utjecaj na itav razvoj statike sve do

sredine XVII stoljea i doveo Leonarda da Vincija, Car dana i Bernarda Palisssyja do prouava
nja fosila. Nikola Oresme je uvidio zakon slo
bodnog pada, dnevno gibanje zemlje i upotrebu
koordinata, te bio izravni pretea Kopernika. Pre
ma P. Duhemu njegovo se dokazivanje oslanja
na argumente ija jasnoa i tonost znatno nadi
laze ono to je Kopernik istom predmetu napi
sao. Ta su sporna stanovita bila i osporavana.
Premda su spoznaje ovih znanstvenika bile od
tolikog znaenja, zadugo jo nisu donijele ploda.
Zapinjale su naime uska grla srednjovjekovne
znanosti: odsutnost znanstvenog simbolizma koji
bi bio kadar da naela njihove nauke prevede
u jasne, te za iroku i laku primjenu pogodne
formule; kanjenje tehniara nesposobnih da se
koriste teoretskim otkriima; tiraniju teologije
koja je prijeila one koji su se bavili umijeima
(artiens) da raspolau jasnim znanstvenim pojmo
vima. Znanstvenici X I V stoljea poinju razotkri
vati svoje tajne zahvaljujui radovima A. Koyrea,
-L. Maiera, A. Combesa, M. Clagetta, G. Beaujouana. Meutim, kao da su u diskreditiranju racio
nalizma sudjelovali samo zato da bi krenuli u
slijepe ulice.

Antiintelektualizam
Pridruuju se antiintelektualistikom strujanju
koje e odsad privlaiti duhove. Veina mislilaca
s kraja srednjeg vijeka zavedena je misticizmom
Meistera Eckharta. 1449. godine kardinal Nikola
Kuzanski, autor posljednje velike srednjovjeko
vne skolastike sume, preuzima obranu Eckharta,
11

Intelektualci

161

napada aristotelizam i pie Apologiju uenog ne

znanja. Najvea opasnost od koje su nas mudra
ci titili proizlazi iz priopenja tajne onim duho
vima koji su podloni autoritetu zastarjele navi
ke; tolika je, naime, mo dugotrajnog pridrava
nja da e se veina radije odrei ivota nego obi
aja; iskusili smo to u povodu progona na koje
su osueni idovi, Saraceni i drugi okorjeli he
retici koji svoj nazor, dokazan dugotrajnom pri
mjenom, potvruju poput zakona, te pretposta
vljaju ak i svom ivotu. A danas je prevladala
aristotelijanska sekta i ona herezom smatra ko
incidenciju
suprotnosti ije prihvaanje
jedino
omoguuje uspee prema mistikoj teologiji. Od
gojenima u toj sekti ovakav put izgleda vrlo do
sadan i protivan njihovim rijeima. Zato ga od
bacuju i bilo bi pravo udo, istinsko vjersko ob
raenje kada bi se, odbacivi Aristotela, uputili
vrhuncima... Nakon to je uzeo Eckharta u ob
ranu, zavrava: Predajem ti ove iskaze da ih pro
ita i da ih, prosudi li potrebnim, dade itati
i drugima, da bi od tvoje nutarnje topline pora
slo to predivno sjeme i da bismo se uzdigli do
vienja boanskih zbiljnosti. Jer ve SAm uo go
voriti da e to sjeme priopeno preko Italije
revnim duhovima donijeti mnogo plodova. Bez
ikakve sumnje ta e spekulacija nadvladati. sve
naine mudrovanja svih filozofa premda je teko
odrei se usvojenih navika. A u kojoj mjeri ti
bude napredovao, ne zaboravi i meni omoguiva
ti da se stalno koristim tvojim postignuima.
Jer samo u toj nekoj vrsti boanske hrane s ra
dou obnavljam svoje snage, koliko mi Bog to
doputa, pribjegavajui Uenom neznanju i tee
i neprestano uivanju u ivotu koji trenutano
zapaam samo kroz udaljene slike, ali se trudim
svakodnevno da mu se to vie pribliim. Neka
nam toliko eljen i navijeke blagoslovljen Bog
udijeli, osloboenim ovoga svijeta, da ga konano
dostignemo.
Amen.
162

G e r s o n prikazan k a o h o d o a s n i k

Ve je sredinom XIV stoljea Richard Fitzralph

ponudio primjer vlastitog obraenja od filozofi
je u fideistiku teologiju; izraeno je u molitvi
Kristu: Sve dok sam Te imao, Tebe koji si Istina,
da me vodi, sluao sam, ne shvaajui je, graju
filozofa ija su naklapanja protiv Tebe bila us
mjerena, sluao sam lukave idove, ohole Grke,
163

Saracene, materijaliste i Armence, neznalice...

U svojoj Summi odluno naputa skolastike ar
gumente i koristi se iskljuivo tekstom Biblije.
Vidjeli smo ve kod Nikole Kuzanskog da veli
kim neprijateljem postaje Aristotel. Ranije se,
kae Fitzralph, moja misao vezala uz Aristotelo
va uenja i argumentacije koji su se inili du
bokim samo ljudima duboke tatine . . . Pierre
d'Aillv, pariki rektor, ponavlja za njim: U filozo
fiji ili Aristotelovoj doktrini ili uope nema, ili
je tek malo oigledno demonstrativnih razloga...
Zakljuimo, dakle, da filozofija ili Aristotelova
doktrina zasluuje prije naziv nazora nego nauke.
Prema tome, ukora su vrijedni ljudi koji tvrdogla
vo pristaju uz Aristotelov autoritet.
Bilo je to miljenje i Ivana Gersona, drugoga
slavnog rektora parikog sveuilita na prijelazu
iz X I V u XV stoljee. Pripisuje mu se Oponaanje
Isusa Krista koji izjavljuje: Mnogi se zamaraju
i kinje da steknu znanje, a vidio sam, kae Mu
drac, da je i to bila tatina, trud i patnja duha.
Od kakve vam je koristi da spoznate stvari ovo
zemaljske, kad e i sam ovaj svijet proi? Poslje
dnjeg dana nitko vas nee pitati to ste znali,
ve to ste uinili i nee u paklu, put kbjeg hitate,
biti znanja. Prestanite s uzaludnim trudom.
Skolastika preputa mjesto povratku svetog ne
znanja, racionalna znanost ustupa pred osjeaj
nom pobonosti koja nalazi izraz u propovijedima
i pobonim knjiicama Gersona i d'Aillvja. Sveui
lini se uitelji pribliuju tako stanovitoj huma
nistikoj duhovnosti; poznato je koliku e privla
nost imati ta devotio moderna i za samog Erazma.

164

Nacionalizacija
sveuilita:
nova sveuilina geografija
U toku ova dva stoljea i sveuilita takoer gube
svoje internacionalno obiljeje. Glavni razlog to
me je osnivanje brojnih novih sveuilita oko ko
jih se polaznici okupljaju sve vie na osnovi na
cionalne, ak i regionalne pripadnosti.
Ve je u X I I I stoljeu napredovanje panjolske
rekonkviste i uvrenje autoriteta iberskih vlada
ra potaklo na tom poluotoku stvaranje ustanova
koje (premda neke od njih razvijaju i kole koje
su ve ranije postojale) nemaju vie obiljeje
spontanog i naprednog obrazovanja kao u Bo
logni, Parizu i Oxfordu. N a j e e s u to istinska
ostvarenja pri kojima surauju vladari i pape.
Nakon neuspjelog osnivanja jednog sveuilita u
Palenciji, nastaje izmeu 1220. i 1230. godine Salamanka zahvaljujui naporima Alfonsa IX Leonskog. Sveuilite je definitivno ustolieno 1254. go
dine kartom Alfonsa X Mudrog koji je i sam
bio glasovit uenjak, te bulom kojom ga potvru
je papa Aleksandar IV godine 1255. Zatim se sve
uilita javljaju jedno za drugim: Lisabon i Coimbra (1290), Lerida (1300), Perpignan (1350), Huesca (1354), Barcelona (1450), Saragosa (1470), Pal
ma de Maiorca (1483), Siguenza (1489), Alcala
(1499) i Valencija (1500).
Od X I V stoljea pokret zahvaa zemlje sredinje,
istone i sjeverne Evrope. U carstvu je prvo stvo
reno prako sveuilite 1374. godine; osniva ga
papa Klement VI na traenje Karla IV koji je
time elio dati prednost svom ekom kraljev
stvu. Slijede: Be (osnivaju ga Rudolf IV i Urban V godine 1365, a nanovo Albert III godine
1383), Erfurt (koji je dobio bule dvaju papa: Klementa V I I godine 1379. i Urbana VI godine 1384,
a otvara se tek 1392), Heidelberg (1385), Koln
165

(1388), Leipzig (nastaje 1409. kao rezultat prakih

kriza), Rostock (1419), Trier (koji je osnovan
1454, ali postoji zapravo tek od 1473), Greifswald
(1456), Freiburg u Breisgauu (14551456), Basel
(1459), Ingolstadt (koji e se, poto je dobio bulu
od Pija II godine 1459, organizirati tek 1472),
Mainz (1476) i Tubingen (14761477). Louvain,
osnovan 1425, privukao je studente iz burgundskih pokrajina; Krakov, to ga je osnovao Kazimir
Veliki 1364, iznova osniva Vladislav Jagelovi
uz pomo Bonifacija IX godine 13971400; u Peuhu se poduavalo kanonsko pravo od 1367. go
dine; Budimpeta, osnovana 1389, doivljava prola
zni procvat 1410, a Bratislava je osnovana 1465
1467. vedska je imala sveuilita u Upsali 1477.
godine, Danska u Kopenhagenu 1478. Dok su Oxford i Cambridge prisvojili engleski znanstveni
svijet, kotski kraljevi su utemeljili tri sveuili
ta: Saint-Andrews (1413), Glasgow (14501451) i
Aberdeen (1494).
U Italiji su sveuilita kratkog vijeka rezultat
estih odlazaka uitelja i studenata iz Bologne ili
drugih gradova; stvorena su u Modeni, Reggio
Emiliji, Vicenzi, Arezzu, Vercellu, Sieni Trevisu.
Napuljsko sveuilite je osnovao Fridrih II kao
oruje za rat protiv papinstva, a njegovi se svijetli
trenuci podudaraju samo s vladavinom ovog vla
dara. Znaenje drugih sveuilita ovisilo je je
dino podrci talijanskih knezova koji su eljeli
da to budu najvei spomenici njihovih drava.
Najvanije je bilo ono u Padovi, osnovano 1222.
godine; od 1404. postalo je sveuilitem Veneci
janske Republike. Ve je 1244. Inocent IV uteme
ljio pri papinskom dvoru sveuilite koje su pape
pokuavali oivljavati u toku X I V i XV stoljea,
ovisno jaanju njihova, autoriteta u Crkvenim
dravama. Siena, koja je imala sveuilite jo od
1246. godine, iznova ga je osnovala 1357. bulom
cara Karla IV, a zatim 1408. novim povlasticama
pape Grgura X I I . Piacenzu, nominalno osnovanu
166

T e o l o k i fakultet
Luls Leonskl

Salamanki,

ove

katedre

predavao

Je

Fray

1248. godine, razbudio je Gian-Galeazzo Visconti

1398. da bi postala intelektualnim sreditem mi
lanske drave; 1412. godine prepustila je ulogu
Paviji osnovanoj jo 1361. Firenza je izmeu 1349.
i 1472. godine imala znaajnu ulogu prvog huma
nistikog sredita, ali joj je tada Lorenzo Magnifico kao univerzitetsko sjedite firentinske dra
ve pretpostavio Pisu koja je postojala od 1343.
godine. Este su 1430. godine obnovili sveuilite
koje je u Ferrari utemeljeno 1391. Pjemonteko
vojvodstvo imalo je od 1405. u Torinu sveuilite
koje je doivjelo razne preokrete, a Alfonso Ve
likoduni, kralj Aragonije i Sicilije, osnovao je
1444. godine sveuilite u Kataniji uz pomo pa
pe Eugena IV.
Napokon, primjer univerzitetske regionalizacije
predstavlja Francuska. Uz Pariz, Montpellier i
Orleans koji su se razvili iz kolskih sredita zna
ajnih ve u X I I stoljeu, uz Angers ija je povi
jest nejasna, Toulouse je bio, kako je poznato,
osnovan 1229. godine za borbu protiv albigenke
167

hereze. Ostala utemeljenja koja su rezultat vei

nom ratnih dogaaja, dala su samo kratkovjena
i neugledna sveuilita. Avignon je osnovao Bonifacije V I I I jo 1303. godine, a napredan je bio
samo za boravka papa. Cahors, osnovan 1332. tra
jao je kratko; Grenoble koji je osnovao prijesto
lonasljednik Humbert II ivotario je od 1339. go
dine; niti carski Orange nije bio uspjeniji izme
u 1365. i 1475. godine. Luj II Provansalski ve je
1409. godine privukao u Aix Burgundijce, Provansalce i Katalonce, prema terminologiji nacija u
Montpellieru. Sveuilite u Doleu koje je osno
vao Filip Dobri, burgundijski vojvoda, uz pomo
pape Martina V, utrnulo je 1481. godine. Valencija
duguje sveuilite prijestolonasljedniku, buduem
Luju X I ; na njemu se uilo jedino pravo i to od
1452. godine. Kada je postao kraljem, osnovao
je sveuilite u svom rodnom Bourgesu 1464.
godine, dok je Bretonski vojvoda osnovao
1460. sveuilite u Nantesu koje je oivio Karlo
V I I I godine 1498.
Razdioba Francuske izmeu Engleza i Karla V I I
dovela je do osnivanja tri uspjena sveuilita: u
Caenu (1432) i Bordeauxu (1441) s engleske stra
ne, te Poitiersu (1431) s francuske strane. Budui
da je Montpellier bio po strani zbog specijalizacije
za medicinske nauke, Pariz je ostao velikim in
telektualnim sreditem francuskih pokrajina ili
onih koje su ivjele u francuskoj orbiti.
Umnaanje sveuilita bilo je razlogom to je
upravo na onima najznaajnijim posve prestalo ili
je bar opalo upisivanje studenata internacional
nog sastava; u svakom sluaju, bilo je razlogom
dokidanja sistema nacija koji je dotad na njima
bio vrlo znaajan, a esto i najbolji dio njihove
strukture. utrnuu sveuilinih nacija u toku
X I V i XV stoljea pisao je Pearl Kibre*.

* The nations in the medieval universities, 1948.

168

Univerziteti

i politika

Ovaj proces je dio cjelokupnog razvoja koji je

na kraju srednjeg vijeka doveo do toga da veli
ka sveuilita postanu politikim silama: njiho
va uloga u borbama meu dravama bila je akti
vna, ponekad i prvorazredna; bila su pozornice
estokih kriza, jer su se u njihovu krilu sukoblja
vale nacije nadahnute odsada nacionalnim osje
anjem; na kraju tog razvoja sveuilita su se
ukljuila u nove nacionalne strukture drave.
Evocirat emo ukratko taj razvoj kroz politiki
averoizam Ockhama i Marsilija iz Padove, kroz
krize sveuilita u Pragu i politiku ulogu pari
kog sveuilita.
U poznatim studijama Roenju laikog duha
na kraju srednjeg vijeka Georges de Lagarde je
analizirao teze i politiku aktivnost Vilima Ockha
ma i Marsilija iz Padove. Usprkos razlikama ko
je ovu dvojicu razdvajaju, ohi su u prvoj polovici
X I V stoljea uz cara Ludwiga Bavarskog vodili
zajedniku bitku protiv papinstva i njegovih svje
tovnih potraivanja.
Iz djelovanja ovih politikih teoretiara proizla
zi remek-djelo Marsilija iz Padove Dejensor Pacis. Lako je razabrati tradicije koje su to djelo
nadahnule. Ponajprije je tu gibelinska tradicija
koja protiv papinskih aspiracija na svjetovnu
prevlast podrava naelo razdvajanja duhovne i
svjetovne vlasti, te pravo cara na svjetovnu. Za
tim filozofska, averoistika tradicija koja Aristo
tela tumai posve drugaije no to to ini tomi
zam i koja na podruju drutvene filozofije tei
empirizmu koji se netono odreuje naturalizmom zbog njegove tenje da politiku oslobodi
morala, da individualnim htijenjima dade pred
nost pred dubokim objektivnim zbiljnostima, da
drutveni poredak svede na mehaniku ravnote169

Krist p r e d a j e p a p i i c a r u a m b l e m e d u h o v n e i s v j e t o v n e vlasti

u, da prirodu nadomjesti konvencijom. Pridruu

je se tome utjecaj pravnika i klana Dubois-Nogaret koji je oko Filipa Lijepog ve na prijelazu iz
XIII u X I V stoljee vodio nesmiljenu borbu pro
tiv papinstva, a u obranu monarhije koja se ra
ala.
Zakljuak je potpuna drava, afirmacija dravne
autonomije koja se zasniva na razdvajanju prava
i morala. Pozitivistika koncepcija drutvenog i
vota vodi boanskom pravu utvrenog reda. Opi
rete li se svjetovnom autoritetu, ak ako su nje
govi nosioci nevjernici ili pokvarenjaci, navui e
te na se vjeno prokletsvo. ... Svemona drava
170

zahtijeva sva prava u drutvenom ivotu ije se

jedinstvo uvelike proglaava, ona ima zakono
davnu, izvrnu i sudsku vlast. Sveobuhvatna je:
na odreenom teritoriju nijedan podanik ne mo
e izbjei vladarovom autoritetu. Laika drava
se, napokon, ne zadovoljava izdvajanjem Crkve
u duhovno podruje, ve za sebe trai i duhovno
poslanstvo, pravo da upravlja i tim podrujem.
Dokida najzad svaku istinsku razliku izmeu du
hovnog i svjetovnog: Nesumnjivo, ne pripada o
vjeku zakonodavcu... da stvara ili ukida du
hovne odredbe, jer one su tek nalozi i dozvole
samoga Boga, ali ovjeku zakonodavcu ili sucii
171

pripada pravo da upozna sva doputena ili nedo

putena djela koja izvre ili poine ljudi, laici ili
sveenici, ministri ili svjetovnjaci, kako u pogle
du duhovnih tako i u pogledu svjetovnih stvari,
uz uvjet da se ne radi strogo duhovnom predmetu... Kao da sluamo Luthera: Sve to nije
ivot nutarnje milosti, sve to ivot Crkve mate
rijalizira, od ovoga je svijeta i pripada Dravi.
Sve to je izvrenje moralnog zakona u svijetu,
izmie Crkvi i pripada Dravi.
Ta e se doktrina nai u mnogim posve razlii
tim miljenjima: kod Machiavellija ili Luthera,
Hobbesa ili Rousseaua, Hegela ili Augustea Comtea, Lenjina ili Charlesa Maurrasa.
Meutim, Ockhama, a pogotovo Marsilija iz Pa
dove razlikuje od gibelinske tradicije to to oni
ne pomiljaju da u jednoj jedinoj laikoj dravi
konano okupe ako ve ne itavo ovjeanstvo,
a ono bar itavo kranstvo.
U svemu, a posebno u ovome, Marsilije iz Padove
se suprotstavlja Danteu prema kojemu bi napro
tiv car morao biti obnovitelj temeljnog jedinstva.
Skolastika politika je teila da na sve ljude pro
iri Aristotelovu dravu, preobraenu u kransku
dravu. Marsilijanska politika prihvaa raznoli
kost narodnosti i drava. Pitamo se, stoji u Marsilijevom djelu Defensor Pacis, da li je uputno da
svi ljudi koji ive u civilnoj dravi i koji su
rasprostranjeni po itavoj povrini kugle zemalj
ske, postave sebi jednog jedinog vrhovnog po
glavara, ili je, naprotiv, bolje da u razliitim kra
jevima koji su odijeljeni geografskim, jezinim
ili moralnim granicama, svaka pojedina zajedni
ca postavi sebi onakvu vladu kakva joj odgovara,
ini se da se namee ovo drugo rjeenje i da u
njemu treba vidjeti utjecaj nebeskog razloga koji
tei ogranienju beskonanog irenja ljudske vr
ste. Moe se, naime, smatrati da je priroda htje
la obuzdati razmnoavanje izazivajui ratove ili
epidemije i pred ljude sijui tekoe.
172

Premda politiki okamizam i averoizam podra

vaju ekstremnu tezu koja znatno nadilazi prilike
X I V stoljea (meutim, imala je velikog odjeka),
u skladu su s openitom tenjom intelektualnog
rasuivanja primijenjenog na istraivanje politi
ke evolucije. I ovdje ona prihvaa okonanje
jedinstva, pokorava se podjeli, pristaje na raskid
kranstva. Usvaja partikularizam.

Prvo nacionalno sveuilite: Prag

U okviru te openite tenje prihvaa se ak i na
cionalni osjeaj. Pokazuje to primjer Praga. Nje
govo sveuilite osnovano je u nesreenim prili
kama. Poput svih drugih sveuilita, i prako je
bilo internacionalno, ali su ga uskoro prigrabili
njemaki uitelji i studenti koji su u vrijeme Ve
likog raskola sve brojniji pritjecali iz Pariza. Su
kobili su se sa ekim elementom u kojeg se bu
di svijest njegovoj samosvojnosti i njegovim te
njama. Uz etniku suprotnost javlja se i cehov
ska: sporno je da li e nacije meu kojima su
najjai Nijemci prevladati eku naciju i kako e
se raspodijeliti razliite skupine katedri i sve
uiline slube. Korijeni svega ovoga u drutve
nim su suprotnostima: eki element se oslanja
na narodnu klasu: na autohtonu seljaku i obrt
niku klasu, dok Nijemci naseljeni u ovoj zemlji
predstavljaju bogato graanstvo njezinih grado
va, veinu plemstva i sveenstva.
Dovoljno je bilo da linost poput Jana Husa, uz
pomo svojih prijatelja, ponudi filozofsku i teo
loku doktrinu koja mnogo toga duguje i Oxfordu
i Wyclifu, da uspije sveuiline krugove povezati
s narodnim krugovima Praga i eke, da oduevi
173

sluae rjeitou i strastvenou i izvri uspje

an pritisak na slaboumnog ekog kralja Vjenceslava IV, pa da izbije sukob i rijei se u korist
eha kraljevskim dekretom na Kutnoj Hori 1409.
godine. Veina nacija oborena je u korist eha,
a svi e lanovi sveuilita odsada prisezati na
vjernost ekoj kruni. Nijemci naputaju prako
sveuilite da bi osnovali sveuilite u Leipzigu.
To je veliki datum u srednjovjekovnoj povijesti:
roeno je nacionalno sveuilite; intelektualni svi
jet ulazi u politike kalupe.
Put koji je vodio pariko sveuilite do integra
cije u nacionalnu monarhiju bio je prepun za
preka.
174

Pariz: veliine i slabosti sveuiline

politike
Odlaskom mnogih Engleza za vrijeme stogodi
njeg rata i brojnih Nijemaca u trenutku Velikog
raskola, pariko sveuilite je postalo francuskim
ve po samom podrijetlu svojih preostalih pola
znika. Jo za vladavine Filipa Lijepog preuzelo je
prvorazrednu politiku ulogu. Karlo V ga proziva
Prvoroenim u Kralja. Sveuilite je slubeno za
stupljeno na nacionalnim koncilima francuske cr
kve i skuptinama dravnih stalea. Zahtijeva se
da za pobune maillotina posreduje u borbi izme
u Etiennea Marcela i Pariana, te Dvora; postat
e i potpisnikom Sporazuma sklopljenog u Troyesu.
Ugled sveuilita je golem. Ne potjee samo od
njegovih lanova studenata ili nastavnika, ve i
od svih negdanjih uitelja koji po cijeloj Fran
cuskoj i u drugim zemljama zauzimaju najvani
ja mjesta, a s njim su sauvali tijesne veze.
Ipak, pariko sveuilite ostaje vezano uz papin
stvo to vie to ga podupiru avinjonski pape, svi,
uostalom, francuski. Vezuju ga sve znaajnijim
nadarbinama. Svake e godine put avinjonskog
dvora otii rotulus nominandorum, svitak s ime
nima onih uitelja za koje sveuilite moli papu
da odobri predujam ili da budu uzeti u obzir za
dobivanje crkvenih beneficija. Koliko je pariko
sveuilite Prvoroeno u kralja francuskog, toli
ko je ono i prva kola u Crkve, te mu u teolokim
pitanjima pripada internacionalna uloga arbitra.
Ovakvu e ravnoteu poremetiti Raskol, Sveuilite
se najprije opredijelilo za avinjonskoga papu, a za
tim se, izmoreno sve veim potraivanjima pa
pinstva koje je bilo zaokupljeno uspostavom je
dinstva Crkve, dalo nagovoriti od francuskog kra
lja na trenutano naputanje i uporno je
175

trailo odravanje koncila, da bi raskol okonao

abdikacijom suparnikih papa. Istodobno je sve
uilite postalo pobornikom nadmoi koncila nad
papom, i relativne neovisnosti nacionalne crkve
u odnosu na Svetu stolicu: postalo je pobornikom
galikanizma. Prvi je stav sveuilitu pribavio ve
liki ugled u kranskom svijetu; drugi ga je, me
utim, od pape odvojio samo zato da ga podredi
sve veem utjecaju monarhije.
Uspjeh je napokon postignut. Koncil u Konstanci
na kojem je parikom sveuilitu pripala uloga
leadera potvrdio je njegovu veliku pobjedu. Na
vidjelo su izali ipak neobini stavovi pojedinih
sveuilinih uitelja. E. F. Jacob* je pokazao da su
pripadnici engleskih sveuilita, mimo svako oe
kivanje, stali
ondje pri podjeli beneficija na
stranu papinstva. Imali su na pameti svoje intere
se, jer s te su strane, napokon, bili bolje uslueni.
Bazelski koncil, meutim, na kojem je njihova
uloga bila efemerna, zavrio je njihovim porazom,
a pobjedom papinstva. U meuvremenu je polo
aj parikog sveuilita snano uzdrmala teka,
ovaj put francuska kriza.
Nemiri za vladavine Karla VI dosegli su vrhunac
kaboarskom revolucijom u Parizu; uslijedila
je dioba zemlje izmeu Engleza i Francuza po
kojoj je Pariz postao prijestolnicom engleskog
kralja. Bez sumnje, burgundsku stranku sveui
lite nije niti odmah, niti posve prihvatilo. Voj
voda se oslanjao na prosjake redove kojima se
sveuilite tradicionalno suprotstavljalo. Osudilo
je i progonilo Jeana Petita, apologeta umorstva
Orleanskog vojvode. U trenutku engleskog osvojenja mnogi su uitelji napustili Pariz, okupili se
oko prijestolonasljednika, stvorili administrativni
kostur kraljevstva u Bourgesu i naselili novo sve
uilite u Poitiersu.

* Bulletin of the John Rylands Librarv, 1946.

176

Oni, meutim, koji su ostali u Parizu, poto su

bili poburguneni, pokorili su se engleskim za
htjevima. Najpoznatija epizoda iz tog engleskog
razdoblja parikog sveuilita akcija je koju je
ono vodilo protiv Jeanne d'Arc. Neprijateljstvom
koje joj je iskazivalo usprkos Gersonu sve
uilite se zapravo eljelo dodvoriti svom stranom
gospodaru. Povelo se i za pukim miljenjem
koje Djevici nije bilo nimalo sklono, emu svje
doi, uostalom, Dnevnik parikog graanina. Po
kazalo se takoer kako ti samouvjereni intelektu
alci nisu bili kadri odrei se nadutosti uenjaka
pred ponositom bezazlenou i istim neznanjem
Jeanninim. Poznato je da je proces protiv Dje
vice vodilo sveuilite i presudu objavilo engle
skom kralju s neskrivenim zadovoljstvom.
Pepeo lomae u Rouenu uprljao je ugled sve
uilita. Nakon to je Pariz ponovo osvojen, Karlo
VII, a zatim i Luj XI bili su nepovjerljivi spram
suradnika premda je ono podravalo njihovu
galikansku politiku i vrsto podupiralo pragma
tiku sankciju.
1437. godine kralj je sveuilitu oduzeo fiskalni
privilegij i primorao ga da sudjeluje u pomoima
koje su se ubirale za ponovno osvojenje Montereaua. 1445. godine oduzima mu i sudski privilegij,
pa sveuilite postaje podreeno Parlamentu.
Kralj podrava reorganizaciju koju provodi pa
pinski poslanik kardinal d'Estouteville 1453. go
dine. Uiteljima i studentima, burgundskim po
danicima Luj XI 1470. godine nalae da mu pri
segnu na pokornost. 1499. godine sveuilite gubi
pravo na trajk. U kraljevim je rukama,
to se u svim tim bitkama zbilo s poduavanjem?
Slijedei dvostruki razvoj omogueno je bolje ra
zumijevanje odnosa izmeu skolastike i huma
nizma, nijansiran je njihove suprotnosti, te prije
laz od skolastike na humanizam u ovom preno
enju intelektualne lui.
12 Intelektualci ...

177

Skleroza

skolastike

S jedne strane, skolastika vene usprkos zanimljivim naporima za njenu obnovu, usprkos zamislima Nikole Kuzanskog kojeg zaokuplja pomirenje
tradicije s novim potrebama. Uostalom, skolastika se nastavlja i sama razdirati. S jedne strane

178

stari sada su to aristotelovci i tomisti iznu

reni su mudrovanjem. S druge strane, moder
nisti se okupljaju pod stijegom nominalizma proizalog iz Ockhama. Ali zatvorili su se u proua
vanje formalne logike, u beskrajna istraivanja
definiciji rijei, u izvjetaene razdiobe i podrazdiobe, u terminizam. Stari postiu da Luj XI go
dine 1474. zabrani njihovu nastavu i njihove knji
ge ukazom koji je 1481. opozvan. Najaktivniji su
moda skotisti koji uzalud pokuavaju da sve
verbalniji kriticizam izmire sa sve maglovitijim
fideistikim volontarizmom. Postat e omiljenim
rtvama Erazma i Rabelaisa koji e skotiste, kao
prototipove skolastika, zasuti ironijom ili sarkaz
mima. Rabelais e ih sve zajedno strpati u isti
ko u aljivom katalogu koji mladi Pantagruel
lista u biblioteci svetog Viktora. Bez nekog reda
ruglu su izvrgnuti Thomas Bricot, nadasve dosjet
ljivi tuma nominalista, Pierre Tateret, predvod
nik parikog skotizma nakon 1490, Pierre Crockart
koji je obnovio nastavu tomizma, te poznati okamisti Noel Bedier, Jean Mair (Major) i Jacques Almain.
Verbalizmu se ruga i Villon ije e nepaljivo
uho, bolje od ijednog, uti od predavanja na Sorbonni samo uplji zvuk rijei.
179

Dok veeras ti piskarah,

Sam, uz volju i zanos pravi,
I zapise ove arah,
Sorbonne se zvono javi.
Vazda u devet pozdravi
Spas, kog aneo proree.
Stadoh, ruka pero ostavi,
Molitva od srca tee ...
U tom mamurnost me svlada,
Ne ko vino kad se uiva,
Ve duh zamr'je ... Outjeh tada:
Gospa Memorija saziva
Pobonice, u ormar skriva
Sve, to su oko nje bile,
Mislenu (prava je U' kriva)
I ostale uma Sile.
Rasudnicu
(prosuuje
Sve i raa Predvidnicu)
Odrednicu (utvruje
Sva saznanja), Izrinicu
Pomute V se u kome, klicu,
Ludu bude, on mjeseari,
Kad sja mjesec boljeticu,
Otkri mi Aristotel stari*.
Takvu su izopaenu, karikiranu, umiruu skola
stiku humanisti odbacili.

* F. Villon, Zapis XXXIVXXXVI, prijevod V. Rabadan,

Zagreb, 1978.

180

Sveuilini uitelji se okreu

humanizmu
S druge strane, sveuilina se nastava otvarala
novim sklonostima. Najprije na talijanskim sve
uilitima, na kojim skolastika nije imala istu
tradiciju kao u Parizu ili Oxfordu, gdje se tradi
cija antikih knjievnosti bolje sauvala i rim
skom obnovom ranije probudila, gdje je bizant
ska nauka povlaei se pred turskom najezdom
podrala novi procvat helenizma. U Bologni re
toriku poduava Pietro da Muglio od 1371. do
1382. godine; kroz Bolognu prolazi i Coluccio
Salutati. Grki se ondje ui od 1424, a Filelfe
uspije predobiti za to dio studenata koji su u
poetku bili posve ravnoduni. Izmeu 1450. i
1455. godine reorganizaciju sveuilita provodi
slavni kardinal Bessarion, kao guverner grada
(umjesto pape) i kao rektor. Nastava humanisti
kih nauka (studio, humanitatis) vie nee u Bo
logni prestati.
U Padovi se to moda dogodilo i ranije; pripo
jenjem Veneciji razvio se ondje studij grkog ko
jim se zanosio Aldo Manucije. Nakon Guarina,
Filelfea i Vittorina da Feltrea, tradiciju su nasta
vili odbjegli Bizantinci s Dimitrijem Halkondilasom i Markom Musurusom. Utjecaj Bessariona
bio je u Padovi jai nego u Bologni.
Ta strujanja favoriziraju kneevine u nastanku. U
Firenzi, uz glasovitu Platoniku akademiju to je
sveuilite s Ambrozijem Camaldulom, Aurispom,
Guarinom, Filelfeom: tumai se Ciceron, Terencije, Lukan, Pindar, Demosten, Plotin, Proklo, Filon i Strabon. Kada je Lorenzo Magnifico 1472.
godine prenio sveuilite iz Firenze u Pisu, i on
dje se odmah stvaraju katedre za pjesnitvo, govornitvo, matematiku i astronomiju. Visconti, a
zatim i Sforze, provode isto u Paviji koja je u
181

Thomas

More

obitelji

(Holbeinov

crte)

XV stoljeu i za vrijeme talijanskih ratova bila

tijesno povezana s Francuskom. Za tom politikom
povode se Este u Ferrrari i pozivaju za profesora
i rektora jednog od najznaajnijih helejiista tog
vremena, Teodora Gazu. I u rimskoj Sapienci vla
da veliko zanimanje za klasinu knjievnost ko
ju ondje poduavaju Filelfe, Enoh iz Ascolija,
Argiropulos i Teodor Gaza.
Humanizmu ne odolijevaju ni Oxford, ni Pariz,
a niti Prag gdje se sredinom X I V stoljea oko
Karla IV i novog sveuilita stvara krug rafini
ranih humanista okrenutih talijanskim utjecaji
ma od Petrarke do Cole di Rienza. Ve je po
etkom X I V stoljea Nicholas Trivet, koji je po
duavao u Oxfordu, Londonu i Parizu, komenti
rao Declamationes Seneke Starijeg, tragedije Seneke Mlaeg i Tita Livija. A nakon to je vojvo
da Humphrev od Gloucestera poklonio 1439. i
1443. godine Oxfordu svoju biblioteku bogatu
grkim i latinskim klasicima, te Talijanima, i on-

dje se proirio humanistiki duh. Oxford se spre

ma za predavanja Linacrea, Grocvna, Coleta, Thomasa Morea. eka Erazma.
Prva generacija francuskih humanista, meu ko
jima Jean de Montreuil, Nicolas de Clamanges,
Gontier Col, Guillaume Fillastre povezana je s pa
rikim sveuilitem. U pismu Guillaumeu Fillastreu Jean de Montreuil hvali kancelara Gerso
na kao humanista: . . . Iako tebi, prema opem
uvjerenju, nita ne promakne od onog to se
moe saznati, a meni su poznati brojni znaci to
ga, ne prestajem se uditi to ne slijedi trag
slavnog parikog kardinala, ovjeka izvanredna ob
razovanja. Ne elim govoriti njegovu ivotu, ni
njegovim navikama, pa ak ni njegovu poznava
nju kranske vjere ili teorijske teologije u
kojima ste obojica dostigli toliku ast i uzvienost. elim govoriti umijeu pripovije
danja i uvjeravanja koje poiva prije svega na
pravilima govornitva i rjeitosti; zahvaljujui nji
ma to se umijee dostie, a bez njih izraavanje
koje mi se ini ciljem obrazovanja, ostaje nedje
lotvorno, isprazno i uplje ... Teolog Guillaume
Fichet koji 1470. godine u Kolegij Sorbonne uvo
di tampariju i Bessarionov je prijatelj, pokua
va divljenje spram Petrarke izmiriti s potova
njem koje gaji spram tomistike tradicije i pri
eljkuje uskrsnue platonizma. Robert Gaguin,
dekan Fakulteta kanonskog prava, okuplja oko se
be humaniste oduevljene Petrarkom i tijesno je
povezan s Firentincima. Iako Erazmo, ojaen bar
barskom disciplinom na Kolegiju Montaigua, na
prolazu kroz sveuilite osjea tek prezir za de
kadentnu skolastiku koja se tamo poduava, Jacques Lefevre d'Etaples, magistar umijea, profe
sor na Kolegiju kardinala Lemoinea prenosi Pa
rizom jedan od najistijih oblika humanizma;
Augustin Renaudet mu je posvetio lijepe stranice.
183

Pa iako se humanizam okomio prije svega na

skolastiku, a sveuilita se putala odvui u hu
manizam, postoji duboka suprotnost izmeu sre
dnjovjekovnog intelektualca i renesansnog huma
nista.

Povratak pjesnitvu i mistici

Humanist je u dubini svojoj antiintelektualac. Vi
e je literat negoli znanstvenik, vie fideist nego
racionalist. Sprezi koju tvore dijalektika i skola
stika humanist suprotstavlja (da bi je njome i
nadomjestio) spregu filologija-retorika. S humani
stom se vraa Platon kojega je kao filozofa Albert
Veliki omalovaio zbog njegova jezika i stila, a
kako je bio pjesnik, smatrat e ga se Vrhovnim
filozofom.
Premda je Lefevre d'Etaples zasluan za prelije
po izdanje Aristotelove Nikomahove etike, naklo
njen je bio pjesnicima i misticima. Njegov ideal
je ideal kontemplativne spoznaje. Objavljuje Hermetike knjige u prijevodu Marsilija Ficina
djela Pseuda Dionizija, kontemplacije franjevca
Raymonda Lulla, mistike Rikarda iz Svetog Vikto
ra i svetu Hildegardu Bingensku, Ruvsbroecka,
napokon i Nikolu Kuzanskog koji je bio apostol
Uenog neznanja.
I sam Lorenzo Valla, kruti filolog, najstroi huma
nist Ouattrocenta, propovijedajui u dominikan
skoj crkvi u Rimu 7. oujka 1457. godine u poast
svetom Tomi Akvinskom, objavljuje da odstupa
od njegove metode: Mnogi su uvjereni da se ne
moe postati teolog bez poznavanja pravila dija
lektike, metafizike i itave filozofije. to da ka
em? Zar da se plaim izrei svoje miljenje? U
184

Salustije i z m e u
G l o v a n n i j a Brija

svojih

talijanskih

prevodilaca,

Lorenza

Valle

svetom Tomi veliam krajnju istananost istra

ivanja, divim se njegovoj revnosti, zapanjen sam
bogatstvom, raznolikou i savrenstvom njegova
uenja... Ali ne divim se jednako i takozvanoj
metafizici, neprilinim spoznajama koje je bolje
ne upoznati, jer prijee poznavanje boljih stvari.
Poput Lefevrea d'Etaplesa, i on nalazi pravu teolo
giju kod svetog Pavla koji ne govori kao isprazni
filozof i varalica (per philosophiam et inanem fallaciam).
Filozofija se mora zaogrnuti u retoriku i poeziju.
Njezin savren oblik je platoniki dijalog.
Otkriva to i prepirka koja se u prvoj polovici XV
stoljea vodi izmeu jednog skolastiara i jednog
humanista oko prevoenja Aristotela.

185

Oko Aristotela: povratak lijepom

govorenju
Leonardo Bruni je objavio u Firenzi novi prijevod
Aristotelove Nikomahove etike. Prema njegovim
rijeima, posao se nametnuo jer je raniji prevo
dilac Robert Grosseteste (a ne Guillaume de Moerbeke, kako se vjerovalo) koji je prijevod radio
za svetog Tomu, slabo poznavao i grki i latinski,
inio greke i pisao barbarskim jezikom.
Kardinal Alonso Garcia iz Kartagene, biskup Burgosa i profesor na sveuilitu u Salamanki, otro
mu je uzvratio.
Uoio je ispravno da je spor izbio izmeu oblika i
sutine. Za humaniste oblik je sve, za skolastike
on je tek u slubi miljenja.
Moj je odgovor, kae Alonso Garcia, da Leonardo,
premda pokazuje dovoljno rjeitosti, dokazuje
malo filozofskog obrazovanja. Otkriva one aristo-

Minijatura k o j o m j e u k r a e n a Aristotelova Etika u prijevodu N i k o l e

Oresmea

186

telovske misli koje je humanist iznevjerio u tra

ganju za lijepim reenicama i uzima u obranu
ranijeg prevodioca iju namjeru ovako tumai:
On nije Aristotelove knjige samo prevodio s gr
kog na latinski, ve ga je i tumaio to je mogu
e istinitije, pa mu ni najvea otmjenost, ni naj
ljepi ukras ne bi tetili da se htio njima koristi
ti... Ali stari tuma koji je nadasve bio zaoku
pljen filozofskom istinom, nije htio preobilje ukra
sa da bi izbjegao greke u koje je ovaj zapao.
Dobro je uvidio, naime, da latinski jezik ne moe
teiti istom izraajnom bogatstvu kao grki.
Humanistu je odrao i predavanje iz historijske
filologije: Latinski jezik nije prestao posuivati
ne samo od Grka, ve i od barbarskih naroda
i svih drugih naroda. Jednako se kasnije oboga
tio galskim i germanskim rijeima. Kad postoji
puki kratak i toan ekvivalent, nije li bolje usvo
jiti ga umjesto posegnuti za dugakim perifrazama na klasinom jeziku?
Jednako prigovara i skolastik Jean Mair razljuen porugama to ih erazmovci i fabristi upuuju
na raun nezgrapnosti gotskih jezika: Nauci nije
potrebno lijepo govorenje.
Nema sumnje, skolastiki je latinski jezik umi
rao i bio jo samo izrazom nauke koja je takoer
bila fosil. Puki jezici kojima pripada budunost
stjecali su dostojanstvo emu e pridonijeti i
mnogi humanisti. Meutim, tek humanistiki la
tinski jezik uinio je latinski konano mrtvim je
zikom. Oduzeo je znanosti jedini internacionalni
govor koji je uz brojke i formule mogla imati.
Uinio ga je zastarjelim blagom jedne elite.

187

Aristokratski

humanist

Humanist je, naime, aristokrat. Odrekavi se svog

poziva da znanstveno radi, srednjovjekovni inte
lektualac je zanijekao vlastitu narav. Humanist
isprva kao stijeg istie duh i genij, makar su mu i
tekstovi i rjeitost pomno izraeni. Pie za upu
ene. Kad Erazmo objavljuje Adagia, prijatelji
mu kau: Razotkriva nae tajne.
Uistinu, sredina u kojoj se raa humanist znatno
se razlikuje od uzavrelog gradskog radilita koje
je bilo svima otvoreno, gdje su se jedna uz drugu
razvijale tehnike i povezivale u zajednikom priv
reivanju; srednjovjekovni intelektualac se obliko
vao u takvoj sredini.
Sredina iz koje izrasta humanist sredina je skupi
ne, zatvorene Akademije, pa kad istinski humani
zam osvaja Pariz, ne poduava se na sveuilitu,
ve u instituciji za elitu: u Kolegiju kraljevskih
itaa, buduem College de France.
Sredina humanista je vladarov dvor. ini se da
je ve i u filolokoj raspravi kojom se suprotsta
vio Leonardu Bruniju predosjetio to i Alonso Gar
cia: Urbanost oznauje po vama onu huma
nost koja koliko rijeima toliko i gestama hrli'u
susret poastima. Urbanima se nazivaju oni ko
ji su stekli naviku da pokleknu, da pognu glavu,
da odbiju prednost i prva mjesta ak meu je
dnakima. Meutim, mi takve nazivamo dvor
skim (curiales) ili, ako ti se ova rije ne svia,
jer u graanskom pravu ima drugaije znaenje
i ako mi dopusti da se koristim pukim govo
rom, nazivamo ih dvorjanicima, a urbanost
nazivamo dvorjanstvom ili, da bismo upotrije
bili rije iz vitekog govora, nazivamo je udvornou. Nee proi ni stoljee a drutveni ideal
humanista dat e Baldassare Castiglione u Dvorja
ninu Il Cortegiano.
188

Oituje se sav smisao etimologije. Iz gradskog

kruga (urbs) teite se prebacilo u dvorski krug.
U intelektualnom pogledu humanisti se razliku
ju, a u drutvenom su se posve udaljili od sre
dnjovjekovnih intelektualaca.
Od samog poetka njihova sredina zapravo je za
tita monih, slubovanje i materijalno bogat
stvo. Gontier Col prima potpore u Francuskoj i
Normandiji (gdje lihvari s Karlom Navarskim),
tajnik je vojvode od Berryja; kraljev je biljenik,
zatim i tajnik, jedan od dva kraljeva rizniara,
otpravnik poslanika. Toliko je bio u narodu omr
znut da su mu pariku rezidenciju opljakali
kaboari. Bio je sin bogatih roditelja, pa je
zatezao sa kolovanjem, a svoje je pokrovitelje
i slube iskoristio da uvelike povea imetak. Po
stavi plemiem, zakupio je nekoliko kua u Sensu, vlasteoski posjed Paron s vinogradom, palau
u Parizu u ulici Vielle-du-Temple. ivio je rasko
no, posjedovao brojnu poslugu, tapiserije, konje,
189

jem je bilo ugodno da ga gnjei gomila ljudi jer,

kako ree, gdje su ljudi (populus) tu je i zarada.
E U Z E B I J E Do avola sa slijepcima i njiho
vom zaradom: mi smo Filozofi.
TIMOTEJ Ipak i Sokrat je, koliko god Filozof
bio, pretpostavljao gradove poljima, jer bio je e
ljan znanja, a gradovi nude mjesta za uenje. U
prirodi svakako ima, govorio je, stabala, vrtova,
vrela i rijeka kojima se oko hrani, ali oni ne go
vore, pa prema tome niemu i ne ue.
E U Z E B I J E to je Sokrat kazao valjano je sa
mo ukoliko poljima eta sam. Uz to, po mome
miljenju, priroda nije nijema, ve odasvud go
vori i nudi brojne poduke onome koji je proma
tra i kada se obraa paljivom i poslunom ovje
ku. Zar ovo tako blago lice proljetne prirode ne
objavljuje
bez
prestanka
mudrost
boanskog
Tvorca, mudrost nalik na dobrotu? Zar nije i
Sokrat u osami mnogome nauio svog Fedra i od
njega zauzvrat mnogo doznao?
TIMOTEJ Kad bismo i mi ponekad susretali
takve, nieg ne bi bilo ugodnijeg od boravka u
prirodi.
E U Z E B I J E Hoe li se takvoj opasnosti izlo
iti? Imam u okolici malen posjed, ne toliko ve
lik koliko zgodno ureen; pozivam vas sutra ona
mo na veeru.
TIMOTEJ Brojni smo; teko emo na tvoj po
sjed stati.
E U Z E B I J E Ne mari! Cijela e gozba biti u pri
rodi, sainjena, kako kae Horacije, od aenja
to nije kupljeno. Vino je na licu mjesta; dm je,
lubenice, smokve, kruke, jabuke i orahe nude
stabla, kao na Sretnim otocima, povjerujemo li
Luciju. Pridruit e se tome i koko iz dvorita.
TIMOTEJ Pa dobro, prihvaamo.

192

Raskid izmeu znanosti i nastave

Humanisti zanemaruju tako jednu od osnovnih
zadaa intelektualca, dodir s masama, vezu izme
u nauke i poduke. Nema sumnje, s vremenom
e renesansa donijeti ovjeanstvu plodove svog
ponositog i samotnikog rada. Njezinim spoznaja
ma, idejama i remek-djelima napajat e se od
sada ljudski napredak. Meutim, u poetku rene
sansa je povlaenje, uzmicanje. Oni koji znaju
itati malobrojna elita povlatenih zado
voljeni su. Preostali nisu vie hranjeni ni mrvi
cama skolastike koje su donosili srednjovjekovni
propovjednici i umjetnici, odgojeni na sveuiliti
ma. Valja ekati protureformaciju da se razvije
umjetnost koja e se u moda spornom obliku,
ali prepunom didaktikih i apostolskih zamisli,
potruditi da narod uini sudionikom kulturnog
ivota.
Kakve li oprenosti meu slikama koje prikazuju
srednjovjekovnog intelektualca i humanista pri
radu.
Prvi je profesor, zateen u poduavanju, okruen
uenicima, opkoljen klupama u kojima se tiska
sluateljstvo. Drugi je samotan uenjak, u svom
tihom kabinetu, ugodno smjeten sred prostrane
i bogato opremljene odaje kojom slobodno kru
e njegove misli. Ondje kolska graja, pranjave
dvorane, ravnodunost spram onog to okruuje
kolektivni trud,
Ovdje, sve je red i ljepota,
Rasko, tiina i naslada.

13

Intelektualci .

193

Biblioteka Zora
Knjiga 16

Jacques Le Goff
Intelektualci u srednjem vijeku
Izdava: Grafiki zavod Hrvatske, utemeljen 1874.
OOUR Izdavaka djelatnost
Zagreb, Frankopanska 26
Za izdavaa: Vladimir tokalo

Tisak: GZH, OOUR Tiskara

Uvez: GZH, OOUR Knjigovenica
Tisak dovren treeg tromjeseja 1982.