Professional Documents
Culture Documents
Cremo I R.Thompson - Skrivena Povijest Ljudske Vrste PDF
Cremo I R.Thompson - Skrivena Povijest Ljudske Vrste PDF
Skrivenoj
intelektualnoj
povijesti
ekspediciji.
ljudske
vrste
Sudjelujemo
slijedimo
knjievnom
autore
na
fascinantnoj
iskopavanju
ogromne
Michael A.Cremo
Richard L.Thompson
ZABRANJENA
ARHEOLOGIJA
SKRIVENA
POVIJEST
LJUDSKE
VRSTE
Naslov izvornika:
THE HIDDEN HISTORY
OF THE HUMAN RACE
. . . .. . . . .... . .First printing, 1994
. . . . . . . .Posveeno
Njegovoj Boanskoj Milosti
A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada
vrste
Sadraj
Uvodna_rije
Predgovor
Uvod_i_zahvale
14
16
17
I. DIO: NEOBIAN DOKAZ
1.__Pjesma_o_crvenom_lavu:_Darwin_i_evolucija_ovjeka
Darwin_progovara
Pojava_hominida
Neka_naela_epistemologije
2.__Zarezane_i_slomljene_kosti:_poetak_obmane
St._Prest,_Francuska
Suvremeni_primjer:_rijeka_Old_Crow,_Kanada
Pustinja_Anza-Borrego,_Kalifornija
Zarezane_kosti_iz_nalazita_u_Italiji
Nosorog_iz_Billyja,_Francuska
Colline_de_Sansan,_Francuska
Pikermi,_Grka
Izbuen_zub_morskog_psa_iz_Red_Craga_u_Engleskoj
Izrezbarene_kosti_iz_Dardanela_u_Turskoj
Balaenotus_iz_Monte_Aperta,_Italija
Halitherium_iz_Pouancea,_Francuska
San_Valentino,_Italija
Clermont-Ferrand,_Francuska
Izrezbarena_koljka_iz_Red_Craga,_Engleska
Orua_od_kostiju_otkrivena_ispod_Red_Craga_u_Eng...
Jama_za_slonove_u_Dewlishu,_Eengleska
Zakljuci_o_namjerno_izmijenjenoj_kosti
3.__Eoliti:_kamenje_smutnje
Eoliti_iz_kentskog_platoa,_Engleska
Otkria_J._Reida_Moira_u_istonoj_Angliji
Dva_slavna_kritiara_eolita
24
24
25
29
34
34
37
38
39
40
40
41
42
43
44
47
48
48
49
... 49
52
53
55
56
61
69
Noviji_primjeri_eolitskog_orua_s_amerikog_kontinenta
George_Carter_i_nalazite_u_Texas_Streetu
Louis_Leakey_i_nalazite_u_Calicu
Toca_da_Esperanca,_Brazil
Monte_Verde,_ile
Novija_otkria_u_Pakistanu
Sibir_i_Indija
Tko_je_izradio_eolitsko_orue?
74
74
76
78
79
80
81
82
4.__Primitivni_paleoliti
Otkria_L._Bourgeoisa_u_Thenayu,_Francuska
Orue_iz_Aurillaca,_Francuska
Otkria_A._Rutota_u_Belgiji
Freudenbergova_otkria_u_blizini_Antwerpena
Sredinja_Italija
Kameno_orue_iz_Burme
Orue_iz_rijeke_Black's_Fork,_Wyoming
86
90
96
102
105
106
107
108
5.__Napredni_paleoliti_i_neoliti
Otkria_Florentina_Ameghina_u_Argentini
Orua_koja_je_otkrio_Carlos_Ameghino
u_Miramaru,_Argentina
Pokuaji_diskreditiranja_Carlosa_Ameghina
Druge_bole_i_slini_predmeti
Relativno_napredna_orua_iz_Sjeverne_Amerike
Sheguiandah:_arheologija_kao_osveta
Lewisville_i_Timlin:_Osveta_se_nastavlja
Hueyatlaco,_Meksiko
Sandia_Cave,_Novi_Meksiko
Neolitsko_orue_iz_kalifornijske_zlatne_pokrajine
Evolucionistike_predodbe
110
110
6.__Dokaz_o_postojanju_napredne_kulture
u_drevnim_epohama
Artefakti_iz_Aix-en-Provencea_u_Francuskoj
Slova_u_mramornom_bloku,_Philadelphia
avao_u_devonskom_pjeenjaku,_kotska
113
116
116
124
124
128
129
132
134
141
144
145
146
146
Zlatna_nit_u_kamenu_iz_karbona,_Engleska
Metalna_vaza_iz_pretkambrijske_stijene
u_Dorchesteru,_Massachusetts
Kugla_od_krede_iz_tercijara,_Laon,_Francuska
Predmeti_iz_mineralnih_vrela_Illinoisa
Glineni_kipi_iz_Nampe,_Idaho
Zlatni_lanac_u_ugljenu_iz_karbona
iz_Morrisonvillea,_Illinois
Izrezbareno_kamenje_iz_rudnika
u_Lehighu_pokraju_Webstera,_Iowa
eljezni_pehar_iz_rudnika_u_Oklahomi
Otisak_cipele_iz_Nevade
Zidni_blok_u_rudniku_u_Oklahomi
Metalne_cijevi_iz_krede_u_Francuskoj
Otisak_cipele_u_kriljevcu_iz_Utaha
Izbrazdana_kugla_iz_june_Afrike
7.__Neuobiajeni_ostaci_ljudskih_kostura
Bedrena_kost_iz_Trentona
Kostur_iz_Galley_Hilla
eljust_iz_Moulin_Quignona
Novi_podaci_o_otkriu_u_Moulin_Quignonu
Kostur_iz_Clichyja
Fragmenti_lubanje_iz_La_Denisea
Kostur_iz_Ipswicha
Terra_Amata
Lubanja_iz_Buenos_Airesa
Homo_erectus_iz_June Amerike?
eljusna_kost_iz_Foxhalla
Kosturi_iz_Castenedola
Kostur_iz_Savone
Kraljeak_iz_Monte_Hermosa
eljust_iz_Miramara
Lubanja_iz_Calaverasa
Jo_neki_ljudski_fosili_iz_kalifornijske_zlatne_pokrajine
Iznimno_drevna_europska_otkria
Ekstremne_anomalije
147
147
148
150
152
155
156
157
157
159
160
161
164
168
168
168
171
172
173
174
174
176
176
178
179
180
187
189
190
190
193
198
198
II._DIO:_PRIHVAEN_DOKAZ
8.__Javanski_ovjek
Eugene_Dubois_i_Pitekantrop
Selenkina_ekspedicija
Dubois_se_povlai_iz_bitke
Jo_neke_bedrene_kosti
Pripadaju_li_bedrene_kosti_iz_trinila
dananjem_tipu_ovjeka?
eljust_iz_Heidelberga
Jo_neka_Von_Koenigswaldova_otkria
ostataka_javanskog_ovjeka
Uloga_instituta_Carnegie
Povratak_na_Javu
Kasnija_otkria_na_Javi
Kemijsko_i_radiometnjsko_datiranje_otkria_iz_Jave
Pogreno_tumaenje_dokaza_o_javanskom_ovjeku
203
203
208
209
210
211
212
214
216
218
221
222
224
9.__Konaan_obraun_u_Piltdownu
Dawson_otkriva_lubanju
Razotkrivena_prijevara?
Utvrivanje_krivca
229
230
234
240
10._Pekinki_ovjek_i_druga_otkria_u_Kini
Zhoukoudian
Davidson_Black
Preobraaj_zaklade_Rockefeller
Povijesno_otkrie_i_okrutna_kampanja
Vatra_i_orue_u_Zhoukoudianu
Znakovi_kanibalizma
Nestanak_fosila
Primjer_intelektualnog_nepotenja
Morfoloko_datiranje
Druga_otkria_u_Kini
246
248
248
250
253
255
257
258
259
261
267
11._ivi_ovjekoliki_majmun?
Kriptozoologija
Europski_divljaci
274
274
275
Sjeverozapad_Sjeverne_Amerike
Sredinja_i_Juna_Amerika
Jeti:_divljak_s_Himalaja
Almas_iz_Sredinje_Azije
Divljaci_iz_Kine
Divljaci_iz_Malezije_i_Indonezije
Afrika
Znanstveni_establiment_i_izvjea_o_divljaku
12._Uvijek_neto_novo_iz_Afrike
Reckov_kostur
Lubanje_iz_Kanjere_i_eljust_iz_Kanama
Roenje_Australopiteka
Zinjanthropus
Homo_habilis
Pria_o_dvije_nadlaktine_kosti
Otkria_Richarda_Leakeya
Talus_ER_813
OH_62:_neka_ustane_pravi_homo_habilis
Oxnardova_kritika_Australopiteka
Lucy_pod_estokim_napadima
A._Afarensis:_suvie_nalik_ovjeku?
Otisci_stopala_iz_Laetolija
Crna_lubanja,_crne_misli
275
280
282
285
289
291
292
294
295
295
302
309
314
315
317
318
320
320
324
327
329
330
334
Uvodna rije
Ljudska pretpovijest nije neto to se moe dogmatizirati. Prije
nekoliko godina, u javnosti se predstavljala hipoteza o "mitohondrijskoj Evi" kao injenica; danas se ona dovodi u pitanje. Samo neko
liko dana prije nego li sam napisao ove rijei, u novinama je objav
ljena vijest o ponovnom utvrivanju starosti fragmenta lubanje s Jave,
koji se povezuje s Homo erectusom. Utvreno je da je taj fosil star
1,8 milijuna godina, ime se taj navodni drevni predak iz Azije smje
ta u mnogo starije razdoblje od onog kada je migrirao iz Afrike.
Takva vrsta dokaza nedvojbeno bi mogla privui iroku javnost
jer, iako raspruje oekivanja nekih paleoantropologa, uzbuuje
druge i ne predstavlja ozbiljnu prijetnju slubenom prikazu ljudske
evolucije. No, to bi bilo da su fosili naizgled suvremenog ovjeka
otkriveni u sedimentima starima dva milijuna godina? Da li bi se to
nevjerojatno otkrie prihvatilo? Vjerojatno bi se inzistiralo na po
novnom utvrivanju starosti ili bi se fosil pripisivao nekoj vrsti pra
ljudi, propitkivala bi se strunost otkrivaa i nakon odreenog vre
mena bi sve bilo zaboravljeno.
Kako tvrde Michael Cremo i Richard Thompson, takve su se
stvari ve dogaale - i to esto. Razlog tome je to se dokaz procje
njuje primjenom dvostrukih mjerila. Dokaz o prvim ljudima ili nji
hovom oruu spremno se prihvaa uklapa li se u slubeni model
ljudske evolucije. Jednako uvjerljiv dokaz, koji, meutim, iskae iz
tog modela, zanemaruje se ili ak potiskuje. Ubrzo se vie ne spo
minje u literaturi i nakon nekoliko narataja, postaje gotovo nevid
ljiv, kao da nikada nije postojao. Zato je gotovo posve nemogue
uspjeno predlagati alternativne nazore o podrijetlu ovjeka. Naime,
dokaz na kojima se oni osnivaju, vie nije dostupan.
U svom opsenom djelu Forbidden Archaeology ("Zabranjena
arheologija"), Cremo i Thompson su pruili zapanjujui opis nekih
dokaza, koji su neko bili poznati znanosti, no nestali su u postupku
"filtriranja znanja", kojim se titi vladajua paradigma. Autori su iz
vrili impresivan detektivski posao istraivanja tog dokaza, te su o
onome to su i na koji nain otkrili, izvijestili toliko detaljno i anali-
Predgovor
Proireno izdanje knjige Forbidden Archeology ima 952 stranice,
to mnogim itateljima predstavlja velik izazov. Stoga smo Richard
L. Thompson i ja odluili objaviti Skrivenu povijest ljudske vrste krau, mnogo jednostavniju i dostupniju verziju knjige Forbidden
Archeology.
Meutim, u Skrivenoj povijesti ljudske vrste navedeni su gotovo
svi sluajevi o kojima raspravljamo u Forbidden Archeology, osim
bibliografskih navoda u tekstu i detaljnih rasprava o geolokim i ana
tomskim aspektima veine sluajeva. Naprimjer, u Skrivenoj povijesti
ljudske vrste navodimo samo da neko nalazite potjee iz kasnog
pliocena. U Forbidden Archeology o tome podrobno raspravljamo,
navodei mnoga starija i novija tehnika geoloka izvjea.
Michael A. Cremo
Pacific Beach, Kalifornija
26. oujak 1994.
Uvod i zahvale
Godine 1979., istraivai su u mjestu Laetoli u Tanzaniji, Istona
Afrika, u naslagama vulkanskog pepela otkrili otiske stopala stare
3,6 milijuna godina. Mary Leakey i drugi istraivai rekli su da se
ona uope ne razlikuju od stopala suvremenih ljudi. Za te znanstve
nike to je znailo da su ovjekovi preci prije 3,6 milijuna godina,
imali nevjerojatno moderna stopala. No, prema drugim znanstve
nicima, kao to je fizikalni antropolog R. H. Turtle sa Sveuilita u
Chicagu, fosilne kosti stopala poznatih australopiteka, koje su stare
3,6 milijuna godina, pokazuju da su im stopala bila izrazito majmu
nolika. Prema tome, nisu odgovarala otiscima iz Laetolija. U lanku
asopisa Natural History iz oujka 1990., Turtle je priznao da je to
otkrie: "prilino tajanstveno". Prema tome, postoji mogunost koju
nisu spomenuli ni Tuttle ni Leakey - da su u Istonoj Africi prije 3,6
milijuna godina, postojala stvorenja s tijelima i, u skladu s time,
stopalima, koja su anatomski nalikovala dananjem ovjeku. Moda
su oni, na to ukazuje i crte na prethodnoj stranici, ivjeli istodob
no s mnogo majmunolikijim stvorenjima. Iako je ta arheoloka mo
gunost veoma intrigantna, slubeno prihvaene ideje o evoluciji
ovjeka je iskljuuju.
No, od 1984. do 1992. zajedno sam s Richardom Thompsonom i
uz pomo naeg istraivaa Stephena Bernatha, skupio opsean kor
pus dokaza, koji pozivaju na preispitivanje danas openito prihva
enih teorija o ljudskoj evoluciji. Neki od tih dokaza, kao to su
otisci iz Laetolija, prilino su novi. No, mnoge od njih otkrili su
znanstvenici iz devetnaestog i poetka dvadesetog stoljea.
Netko e pretpostaviti, bez osvrtanja na te starije dokaze, da s
njima neto nije u redu - da su ih znanstvenici odavno odbacili iz
veoma dobrih razloga. Richard i ja smo podrobno razmotrili tu
mogunost. No, zakljuili smo da vrijednost tih kontroverznih do
kaza, nije ni bolja ni loija od navodno neprijepornog dokaza, kojim
se obino podupiru dananja gledita o ljudskoj evoluciji.
I. DIO
NEOBIAN DOKAZ
1. POGLAVLJE
ovjekoliki primati koji su uspravno hodali. Najstariji poznati hominid je australopitek, juni majmun, koji je postojao u pliocenu,
prije 4 milijuna godina.
Znanstvenici tvrde da je to ovjekoliko bie bilo visoko izmeu
3
1,22 i 1,52 m i opseg lubanje mu je iznosio 300 i 600 cm . Tvrdi se
da je tijelo australopiteka bilo veoma nalik tijelu dananjeg ovje
ka, dok mu je glava imala majmunolike i neke ljudske znaajke.
Pretpostavlja se da je prije otprilike 2 milijuna godina, na poet
ku pleistocena, iz jednog roda australopiteka nastao Homo habilis,
koji mu je nalikovao, osim to mu je kapacitet lubanje bio vei 3
izmeu 600 i 750 cm .
Pretpostavlja se da se iz Homo habilisa, prije otprilike 1,5 miliju
na godina, razvio Homo erectus (vrsta koja ukljuuje ovjeka iz
Jave i Pekinga). Tvrdi se da je Homo erectus bio visok izmeu 1,52
3
i 1,83 m, a kapacitet lubanje mu je iznosio izmeu 700 i 1300 cm .
TABELA 1.1:
Geoloke ere i razdoblja
Era
Period
Poetak
(u milijunima god.)
Kenozoik
Holocen
Plesitocen
Pliocen
Miocen
Oligocen
Eocen
Paleocen
Kreda
Jura
Trijas
Perm
Karbon
Devon
Silur
Ordovicij
Kambrij
Mezozoik
Paleozoik
2. POGLAVLJE
Tko je, dakle, imao pravo - Desnoyers ili Mortillet? Neki strunjaci
su vjerovali da e odgovor na to pitanje pruiti otkrie kremenog
orua u ljunku St. Presta, koje e biti neosporno ljudskog podrijetla.
Louis Bourgeois, sveenik koji je stekao i velik ugled kao paleontolog,
pozorno je pretraio naslage u St. Prestu radi otkrivanja takvog do
kaza. Strpljivim istraivanjem otkrio je velik broj kremena, za koje
je vjerovao da predstavljaju orua, te je o njima u sijenju 1867.
izvijestio Akademiju znanosti. Slavni francuski antropolog, Armand
de Quatrefages, rekao je da se meu tim oruem nalaze strugala,
svrdla i vrci kopalja.
No, ak ni to nije zadovoljilo de Mortilleta, koji je rekao da je
kremenje, koje je otkrio Bourgeois u St. Prestu, otkinuto uslijed
geolokih pritisaka. ini se kako nas je pokuaj da odgovorimo na
jedno pitanje, o prirodi zasjeka na kostima, doveo do drugog - o tome
kako razlikovati umjetno obraeno kremenje od drugih kamenih
predmeta. Potonjem pitanju emo se potpuno posvetiti u sljedeem
poglavlju. Za sada emo samo istaknuti da se ak i danas vode ra
sprave o tome to tvori kameno orue. Prema tome, posve je oprav
dano propitkivati razloge Mortilletova odbacivanja kremenja koje
je otkrio Bourgeois. Godine 1910., slavni ameriki paleontolog, Henry
Fairfield Osborn, naveo je sljedee zanimljive tvrdnje o postojanju
kamenog orua u St. Prestu: "najraniji tragovi ovjeka u slojevima
iz tog geolokog razdoblja, bile su zarezane kosti koje je otkrio De
snoyers 1863., u St. Prestu pokraj Chartresa. Sumnje o umjetnoj prirodi
tih usjeka otklonila su nedavna istraivanja Lavillea i Rutota, koja
su rezultirala otkriem kremenja iz eolita, koje potpuno potvruje
otkria opata Bourgeoisa u tim naslagama 1867."
to se tie otkria u St. Prestu, do sada bi trebalo biti jasno da
smo suoeni s paleontolokim problemima, koji se ne mogu rijeiti
brzo ni jednostavno. Naravno, ne postoji dovoljno razloga za katego
riko odbacivanje tih kostiju kao dokaza o prisutnosti ovjeka u
pliocenu. To bi nas moglo navesti na pitanje zato se fosili iz St.
Presta, kao i drugi poput njih, gotovo nikada ne spominju u udbe
nicima o ljudskoj evoluciji, osim u rijetkim sluajevima u obliku
Kratkih, ironinih primjedbi u biljekama na dnu stranica. Je li razlog
:ome doista injenica da je dokaz oito neprihvatljiv? Ili, moda,
dobno postojali." Taj dokaz je bila zbirka kostiju sisavaca iz Sansana u Francuskoj, koje su oito bile namjerno slomljene. Osobito su
zanimljive bile slomljene kosti malog jelena Dicrocerusa elegansa.
Suvremeni znanstvenici smatraju da naslage kostiju iz Sansana potje
u iz srednjeg miocena. Moemo samo zamisliti kakav bi razoran
uinak na dananje evolucionarne doktrine imala injenica o postoja
nju ljudi prije otprilike 15 milijuna godina.
De Mortillet je na oekivan nain rekao da su neke kosti iz San
sana slomljene uslijed djelovanja prirodnih sila u razdoblju fosilizacije, vjerojatno isuivanjem, a neke poslije, pomicanjem geolokih
slojeva.
No, Garrigou je i dalje tvrdio da su kosti iz Sansana slomili ljudi
prilikom vaenja kotane modine. Svoj sluaj je izloio 1871. god.
na sastanku Meunarodnog kongresa za pretpovijesnu antropologiju i
arheologiju, koji se odrao u Bologni, Italija. Garrigou je najprije
pred Kongresom predstavio niz mlaih kostiju s jasnim tragovima
klanja i lomljenja. Potom je, radi usporedbe, predstavio kosti malog
jelena (Dicrocerusa elegansa) otkrivene u Sansanu. Tragovi na tim
kostima odgovarali su onima na kostima mlaeg podrijetla.
Osim toga, Garrigou je pokazao da mnogi fragmenti kosti imaju
veoma istanane tragove struganja, poput onih otkrivenih na slomlje
nim kostima s modinom iz kasnog pleistocena. Prema Binfordu,
prvi korak u obraivanju kostiju s modinom je otklanjanje sloja
tkiva s povrine kosti strugajui je kamenim oruem.
PIKERMI, GRKA
U mjestu Pikermi, koje se nalazi u blizini Maratonske ravnice u
Grkoj, nalazi se bogata naslaga fosila iz doba kasnog miocena
(etapa tortona), koju je istraivao i opisao ugledan francuski znan
stvenik Albert Gaudry. Na sastanku Meunarodnog kongresa za
pretpovijesnu antropologiju i arheologiju, odranom 1872. u Bruxellesu, barun von Ducker je rekao da slomljene kosti iz Pikermija
dokazuju postojanje ljudi u miocenu. Suvremeni strunjaci jo uvijek
smjetaju nalazite iz Pikermija u kasni miocen, to bi znailo da su
kosti stare barem 5 milijuna godina.
Von Ducker je prvotno u Atenskom muzeju ispitao brojne kosti
s nalazita u Pikermiju. Meu njima je otkrio 34 dijela eljusnih
SLIKA 2.4.: Tri kotana orua iz sloja detritusa ispod Red Craga, koja
sadre materijale iz razdoblja pliocena do eocena. S obzirom na to, ti pre
dmeti mogli bi biti stari od 2-55 milijuna godina.
3. POGLAVLJE
SLIKA 3.2.: Sir John Prestwich je ovo orue iz Kentske kredne platfor
me, opisao kao paleolite. Predmet slijeva, otkriven u Bower Laneu, Prest
wich je nazvao grubo izraenim oruem tipa vrha koplja.
SLIKA 3.3.: Gore: Kameno orue iz kanjona Olduvai. Dolje: Orue koje
je otkrio Benjamin Harrison na Kentskoj platformi, Engleska.
Zanimljivo je da strunjaci danas prihvaaju teoriju kako su oru
a, koja su identina Harrisonovim eolitima, predmeti koje je izra
dio ovjek. Naprimjer, orue od oblutaka i kamenih ploica iz niih
slojeva klanca Olduvai (slika 3.3.), iznimno je primitivno. No,
znanstvenici ne sumnjaju u njihovo ljudsko podrijetlo.
Neki kritiari smatraju da Harrisonova orua, ak i da su ih izra
dili ljudi, ne mogu potjecati iz pliocena. Naime, pretpostavljaju da
su se vjerojatno u mlaem razdoblju umijeali meu pliocenski lju
nak.
U namjeri da rijei polemike o starosti eolita, Britansko Udrue
nje, ugledno znanstveno drutvo, financiralo je iskopavanja viih
razina ljunka Platoa, te onog na drugim lokalitetima u neposrednoj
okolici Ighthama. Svrha tog iskopavanja bila je da se konano utvrdi
nalaze li se eoliti in situ (u izvornom poloaju), duboko u predgla-
Lankester je predstavio
detaljnu analizu onoga to
je nazvao "pokusnim uzor
kom iz Norwicha" (slika
3.5.). Osobito dobar primjer
rostro-carinate tipa orua,
bit e otkriven ispod Red
Craga u Whitlinghamu po
kraj Norwicha. Ako poku
sni uzorak iz Norwicha po
tjee iz dubine Red Craga,
tada je star vie od 2,5 mili
juna godina. Pokusni uzo
rak iz Norwicha sadri dva
bitna elementa - jasne oz
nake ljudskog djelovanja i
odgovarajui stratigrafski
poloaj. Lankester je 1914.,
u svom izvijeu Kraljev
skom antropolokom insti
tutu, napisao: "Nitko tko je
SLIKA 3.6.: Prednje i stranje strane dvaju kamenih orua iz Red Craga
u Foxhallu, Engleska, koji potjeu iz kasnog pliocena. Henry Fairfield
Osborn rekao je sljedee o oruu na lijevoj strani: "Dva pogleda na iljato kremeno orue, otkrhnuto na gornjoj i donjoj povrini, s plosnatom
bazom, otkriveno u jami u Foxhallu na dubini od 4,8 m. Tip primitivnog
vrha strijele, koja se moda upotrebljavala prilikom lova." O oruu na
desnoj strani, Osborn je napisao: "Svrdlo (pergoir) iz jame u Foxhallu,
otkriveno na dubini od 4,8 m."
4. POGLAVLJE
Primitivni paleoliti
Primitivni paleoliti napredniji su od eolita. Eoliti su prirodno slomlje
ni komadi kamenja, koji su se upotrebljavali kao orue uz male ili
nikakve preinake. Radni rub katkad je malo dotjeran ili jednostavno
pokazuje tragove istroenosti. Meutim, paleoliti su esto namjerno
otkinuti iz kamenih jezgri i mnogo su dotjeraniji.
OTKRIA CARLOSA RlBEIRA U PORTUGALU
Prvi navjetaj o otkriima Carlosa Ribeira, stigao je do nas posve
sluajno. Dok smo pregledavali radove J. D. Whitneya, amerikog
geologa iz 19. st., naili smo na nekoliko reenica o Ribeiru, koji je
otkrio kremeno orue u miocenskim formacijama pokraj Lisabona.
Mnogo saetije ga u svojim djelima spominje S. Laing, popularni
engleski znanstveni pisac s kraja 19. st. Zanimljivo je da u knjini
cama nismo otkrili nijedno Ribeirovo djelo, to nas je skrenulo u
slijepi odvojak. No, poslije smo opet sluajno naili na Ribeirovo
ime - u engleskom izdanju knjige Fossil Men (Fosilni ljudi) iz
1957, autora Boulea i Valloisa, koji su tek saeto kritizirali rad por
tugalskog geologa iz 19. st. Meutim, preko Bouela i Valloisa, istra
ivanjem smo stigli do francuskog izdanja knjige Gabriela de Mortilleta iz 1883., Le Prehistorique, koji je pozitivno opisao Ribeirova
otkria. Slijedei biljeke u de Mortilletovom djelu, postupno smo
otkrili obilje izvanredno uvjerljivih izvornih izvijea iz francuskih
arheolokih i antropolokih asopisa iz druge polovice 19. st.
Potraga za tim zakopanim dokazom pomogla nam je da shvatimo
kako znanstveni establiment postupa s izvijeima o injenicama,
koje se vie ne uklapaju u prihvaene teorije. Imajte na umu da za
veinu dananjih studenata paleoantropologije, Ribeiro i njegova
otkria jednostavno ne postoje. On se rijetko spominje samo u ud
benicima, koji su tiskani prije vie od 30 godina.
Carlos Ribeiro je 1857. imenovan direktorom Instituta za geoloka
mjerenja u Portugalu, a poslije i ravnateljem portugalske Akademije
Cartailhaca, da pogledaju Ribeirove uzorke. Svi su isto zakljuili veinu kremena nedvojbeno su izradili ljudi.
De Mortillet je napisao: "Jasno se uoava da je rije o svjesnoj
obradi, na to ne ukazuje samo oblik, koji moe zavaravati, nego,
to je mnogo znaajnije, jasno vidljive povrine o koje se udaralo i
duboke kvrge koje nastaju od udaraca." Kvrge od udaraca katkad su
sadravale i okrznua, male odlomke otkinute snagom udarca. Meu
nekim Ribeirovim uzorcima nalazilo se i nekoliko dugih, okomitih
ploica, usporedno uklonjenih, to obino nije rezultat izoblienja
djelovanjem sila prirode.
Suvremeni strunjak za kameno orue, Leland W. Patterson, sma
tra da je kvrga od udarca najvaniji znak ljudske obrade kremene plo
ice. Sadri li ploica i ostatke povrine za udaranje, to jo vie znai
da je namjerno otkinuta iz kremene jezgre i da nije rije o komadu
prirodno odlomljenog kremena, koji nalikuje na orue ili oruje.
Slika 4.1. prikazuje jedno od Ribeirovih orua iz miocena otkrive
nog u Portugalu, te, radi usporedbe, prihvaeno kameno orue musterijenske kulture iz kasnog pleistocena u Europi. Oba pokazuju tip
ine znaajke svjesne obrade kamena od strane ovjeka: povrinu za
udaranje, kvrgu od udarca, ogrebotine i paralelno uklanjanje krhotina.
vrsto na mjestu
ispod naslage, koja
se rasprostire ero
diranim podrujem
[slika 4.2.]. Nemo
gue je poeljeti
potpuniju demon
straciju, koja e po
tvrditi poloaj kremena u tom sloju."
Neki suvremeni SLIKA 4.2.: Stratigrafija nalazita u podnoju
strunjaci smatraju planine Monto Redondo u Otti, Portugal, gdje je
da konglomerati u G. Bellucci otkrio orue: 1.) pjeenjak; 2.) kon
Otti potjeu iz ra glomerat pjeenjaka iz miocena s kremenjem; 3.)
nog miocena, to povrinske naslage erodiranog kremenja. Strelica
ih ini starima oko obiljeena slovom "x" oznaava poloaj orua.
15-20 milijuna godina. Openito, ne postoji razlog zbog kojeg ak
i danas ne bi bilo vrijedno posvetiti ozbiljnu pozornost Ribeirovim
otkriima.
OTKRIA L. BOURGEOISA U THENAYU, FRANCUSKA
L. Bourgeois je 19. kolovoza 1867., na Meunarodnom kongresu za
pretpovijesnu antropologiju i arheologiju u Parizu, iznio svoje izvijee o kremenom oruu koje je otkrio u slojevima iz ranog mioce
na (prije 15-20 milijuna godina) u Thenayu, na sjeveru sredinje
Francuske. Bourgeois je rekao da oni podsjeaju na tip orua iz kvartara (strugala, svrdla, otrice, itd.) koje je otkrio na povrini u istom
podruju. Na gotovo svim miocenskim primjercima uoio je uobi
ajene tragove ljudskog rada: istanano dotjerivanje, simetrino kle
sanje i tragove uporabe.
Samo je nekoliko znanstvenika na Parikom kongresu priznalo
da je doista rije o artefaktima. Neometan tom injenicom, Bour
geois je nastavio otkrivati uzorke i uvjeravati paleontologe i geolo
ge da su oni proizvodi ljudskog rada. Jedan od prvih koje je u to
uvjerio bio je Gabriel de Mortillet.
Neki znanstvenici su propitkivali stratigrafski poloaj kremenja.
Prvi uzorci koje je pronaao Bourgeois, nalazili su se meu krhoti-
pet razliitih vrsta kremena, od kojih oni koji nalikuju oruu pri
padaju jednoj osobitoj vrsti, koja je na neobian nain prilagoena
za ljudsku uporabu. Kao to tvrdi Quatrefages, takvo svrstavanje
predmeta nije posljedica bujica ili drugih prirodnih uzroka. To je
moglo uiniti samo inteligentno bie, koje je odabiralo kamenje
najprikladnije za izradu alata ili oruja."
Max Verworn sa Sveuilita u Gottingenu, Njemaka, isprva je
bio sumnjiav prema izvijeima o kamenom oruu iz pliocena i
starijih razdoblja. Zato je 1905. otiao u Aurillac kako bi osobno
pregledao ondje otkriveno kameno orue.
Verworn je ostao u Aurillacu est dana, tijekom kojih je iskopa
vao nalazite Puy de Boudieu, koje se nalazi u blizini Puy Cournyja.
Opisavi rezultate iskopavanja prvog dana, napisao je: "Sreom,
naiao sam na mjesto na kojemu sam otkrio velik broj kremenih
predmeta, nad ijom sam neosporno uporabnom prirodom ostao u
trenutku iznenaen. To nisam oekivao. Tek sam se postupno naviknuo na spoznaju da u ruci drim orue, koje je izradilo ljudsko bie
iz tercijara. Razmotrio sam sve mogue prigovore - o geolokoj
starosti nalazita, uporabnoj prirodi uzoraka - dok konano nisam
priznao da nijedan od njih ne moe opovrgnuti injenice."
Otklesani kremeni predmeti otrih rubova, otkriveni su u malim
skupinama meu kamenjem koje je bilo u velikoj mjeri izvaljano i
istroeno. To je znailo da se kremeni predmeti nisu suvie pomicali
nakon taloenja i, prema tome, da su otkrhnua na njima ljudskog,
a ne geolokog podrijetla. injenica da je kremeno orue otrih ru
bova otkriveno u skupinama, takoer ukazuje na postojanje radionica.
Verworn je nakon toga opseno raspravljao o razliitim meto
dama prepoznavanja tragova ljudskog djelovanja na kremenom
predmetu. Tako je dokaz o tom djelovanju podijelio u tri skupine:
1.) znakove prvog udarca, kojim je otkinuta krhotina od kremene je
zgre; 2.) znakovi udarca nastali sekundarnim klesanjem ruba na
samom kremenu; 3.) znakovi uporabe na operativnim rubovima.
Razmotrivi sve razliite karakteristike udaraca i uporabe, Ver
worn je smatrao da nijedna od njih ne prua konano objanjenje:
"Odluku emo moi donijeti samo kritikom analizom navedene
kombinacije znakova."
5. POGLAVLJE
POKUAJI DISKREDITIRANJA
CARLOSA AMEGHINA
Teorije Carlosa Ameghina o drevnoj starosti ljudi u Argentini, po
kuao je pobiti Antonio Romero. U svom radu iz 1918., Romero je
iznio mnoge estoke prigovore, koji na prvi pogled ak izgledaju
kao da bi se mogli uvjerljivo geoloki argumentirati. No, umjesto
toga, oni predstavljaju samo jedinstvena i fantastina gledita o geo
lokoj povijesti obalnog podruja Miramara. Romero je tvrdio da su
sve formacije u miramarskoj barranci, mlaeg geolokog podrije
tla. Napisao je: "Otkrijete li u razliitim razinama barrance, fosile
iz dalekih epoha, to ne ukazuje na slijed epoha u tom podruju, bu
dui da je voda mogla i na drugim mjestima erodirati drevne nasla
ge fosila iz prijanjih epoha i tako taloiti starije fosile u podnoju
barrance."
Zanimljivo je da su mnogi profesionalni geolozi i paleontolozi
vie puta opseno istraivali te formacije u Miramaru, te kako ih nitko
od njih nije protumaio na Romerov nain. Netonost Romerova
tumaenja stratigrafije Miramara, potvrdili su suvremeni istraivai
koji su identificirali formaciju u podnoju stijene kao chapadmalalansku, te je pripisali kasnom pliocenu, to znai da je stara 2-3 miliju
na godina.
Romero je iznio i teoriju o velikom zbijanju i pomicanju slojeva
u barranci, uslijed ega su se orua i ivotinjske kosti iz povrinskih
slojeva, vjerojatno pomijeale u niim razinama stijene. No, taj za
kljuak je potvrdio samo injenicom dviju posve sporednih dis
lokacija slojeva.
Na mjestu lijevo od nalazita na kojemu je komisija geologa ot
krila bolu iz chapadmalalanske razine barrance, nalazi se mjesto na
kojemu dio sloja kamenja u formaciji, nije posve horizontalan. Ta
dislokacija postoji na mjestu gdje barrancu presijeca velik jarak.
Kako se moe i oekivati, dio barrance se na toj toki sputa nalije
vo, no na mjestu iz kojeg je iskopan bola-kamen, horizontalna stratigrafija je ostala netaknuta. Na drugome mjestu u barranci, mali dio
sloja kamenja odstupa samo 16 od horizontale.
Na temelju tih dvaju relativno nebitnih opaanja, Romero je pret
postavio da su svi slojevi u barranci bili izloeni velikim dislokaci-
dnu kamenu kuglu (slika 5.2.c), koja se nalazila 200 m od prve dvije
i oko pola metra nie u barranci. O tom posljednjem otkriu u Miramaru, napisao je: "nema nikakve dvojbe da je kugla oblikovana
ljudskom rukom."
Sve u svemu, okolnosti su upuivale na to da miramarske bole
potjeu iz pliocena. Boman je izvijestio: "Dr. Lehmann-Nitsche je
rekao da vjeruje kako su kamene kugle, koje smo iskopali in situ,
stare kao i chapadmalalanski teren, te da se ondje nisu ukopale po
slije. Dr. von Ihering nije toliko kategorian. to se mene tie,
izjavljujem da nisam uoio nikakve znakove koji bi ukazivali na ka
snije umetanje. Bole su bile vrsto ukopane u terenu koji ih je okru
ivao i na tome mjestu nije bilo nikakvih znakova pomicanja zemlje,
koja ih je prekrivala."
Boman je nakon toga lukavo izazvao dvojbe o prijevari. Izloio
je nekoliko moguih naina na koji je Parodi mogao umetnuti ka
mene lopte. Zabio je i kame
nu strelicu u bedrenu kost
toksodonta kako bi pokazao
da je Parodi krivotvorio svo
je otkrie. No, na kraju je re
kao: "Konanom analizom
utvreno je da ne postoji vrst SLIKA 5.2.: Ove kamene bole iskopa
dokaz o prijevari. tovie, ne su iz chapadmalalanske formacije iz
mnoge okolnosti jasno potvr kasnog pliocena u Miramaru, Argenti
uju njihovu autentinost."
na, u prisutnosti etnografa Erica Bomana.
Neshvatljivo je zato je
Boman bio toliko skeptian prema Parodiju. Naime, Parodi zacije
lo nije elio ugroziti svoj siguran i dugogodinji posao muzejskog
kolekcionara krivotvorenjem otkria. U svakom sluaju, muzejski
strunjaci su zahtijevali da Parodi ne dira nijedan otkriveni artefakt
kako bi ga oni mogli fotografirati, ispitati i iskopati. Takav postupak,
meutim, nisu primjenjivali znanstvenici koji su sudjelovali u mno
gim slavnim otkriima, na temelju kojih je nastao danas prihvaen
scenarij o ljudskoj evoluciji. Naprimjer, veinu ostataka Homo erectusa iz Jave, o kojima je izvijestio Koenigswald, izvadili su doma
i kopai koji, za razliku od Parodija, nisu ostavili fosile in situ,
nego su ih u sanducima dostavljali von Koenigswaldu, koji esto
SLIKA 5.7.: Dvostrano oklesani kvarciti iz nie razine glacijalnog sloja tila (Razina V) u
Sheguiandahu. Geolog John
Sanford je tvrdio daje ovo, kao
i orue na slici 5.6., staro naj
manje 65 000 godina.
fonda za znanost, nalazili su se Harold Malde i Virginia Steen-McIntyre, oboje s Amerikog Instituta za geoloka mjerenja, te pokoj
ni Roald Fryxell s Washington State University.
Ti geolozi su izjavili da je etirima razliitim metodama datira
nja utvrena neuobiajeno velika starost artefakata, otkrivenih u bli
zini Valsequilla. Primijenjene su sljedee metode: 1.) datiranje spo
jevima urana, 2.) datiranje prema tragovima raspadanja atoma. 3.)
datiranje tefra-hidracijom i 4.) analiza prirodnog troenja minerala.
Kako se moglo oekivati, tvrdnja tima geologa da je nalazite u
Hueyatlacu staro otprilike 250 000 godina, izazvala je velike raspra
ve. Njezino bi prihvaanje znailo potpuni preokret u antropologiji
Novoga svijeta, ali i itave predodbe o podrijetlu ovjeka. Ljudi
koji su sposobni izraditi napredno orue poput onog u Hueyatalcu,
navodno su se razvili prije samo 100 000 godina u Africi.
U nastojanju da objavi zakljuke tima, Virginia Steen-McIntyre
suoila se s mnogim drutvenim pritiscima i preprekama. U biljeci
upuenoj jednom kolegi (10. srpnja 1976.), napisala je: "Saznala
sam da kolaju glasine kako Hala, Roalda i mene, zbog Hueyatlaca,
u nekim krugovima nazivaju oportunistima eljnim popularnosti, dok
se ja jo uvijek oporavljam od udarca."
Objavljivanje rada Virginie Steen-Mclntyre i njezinih kolega,
godinama se neobjanjivo odgaalo. Njihov rad je prvi put pred-
predmet je otkriven u ljunku, na dubini od 18 do 22 m, ispod bazalta i oko 90 m od ulaza u tunel. Otprilike u isto vrijeme i na istome
mjestu otkrivene su i neke posude za drobljenje."
Godine 1870., Oliver W. Stevens je dao sljedeu izjavu pod pri
segom: "Ja, nie potpisani, doista sam 1853. posjetio tunel Sonoru,
koji se nalazi u planinini Table, oko 800 m sjeverno i zapadno od
Shaw's Flata, kada su kola natrpana zlatonosnim ljunkom izlazila
iz tunela Sonore. Ja, nie potpisani, doista sam iz navedenog ljun
ka (koji je izvaen iz bazalta i tunela dubokog oko 60 m. sa dubine
od oko 37,5 m) iskopao zub mastodonta ... Istodobno sam pokraj
njega otkrio neki predmet, koji je nalikovao veoj kamenoj kuglici,
vjerojatno izraenoj od alabastera." Ako je ta kuglica doista izvae
no iz ljunka, stara je najmanje 9, a moda ak i 55 milijuna godina.
William J. Sinclair je prigovarao da okolnosti otkria nisu posve
jasne. No, okolnosti otkria mnogih slubeno prihvaenih artefakata, sline su onima u kojima je iskopana mramorna kuglica. Naprimjer, u pilji Border u Junoj Africi, fosili Homo sapiens sapiensa izvaeni su iz hrpe kamenja iskopanog iz rudnika godinama prije
toga. Pretpostavilo se da su fosili stari oko 100 000 godina, prije sve
ga zato to su otkriveni meu iskopanim kamenjem. Primijenimo li
stroge Sinclairove standarde na takva otkria, tada bismo i njih mo
rali odbaciti.
Godine 1870., Llewellyn Pierce je dao sljedeu pisanu izjavu:
"Ja, nie potpisani, danas sam predao gosp. C.D. Voyu, kako bi ga
pohranio u svojoj zbirci drevnih kamenih predmeta, kamenu po
sudu za drobljenje, koja je oito izraena ljudskom rukom i koju
sam osobno iskopao oko 1862., iz ljunka planine Table, na dubini
od oko 60 m, ispod bazalta koji je bio dubok oko 18 m, te oko 540
m daleko od ulaza u tunel. Otkriven je u parceli koja se zove Boston
Tunnel Company." ljunak u kojemu je otkrivena posuda, star je
33-55 milijuna godina.
William J. Sinclair je tvrdio da je posuda za drobljenje izraena
od andezita, vulkanskog kamena koji se samo rijetko moe pronai
u dubokom pjeanom sloju planine Table. No, suvremeni geolozi
tvrde da u podruju sjeverno od planine Table, postoje etiri nalazi
ta iste starosti kao i predvulkanski zlatonosni pijesak, koja sadre
PREDODBE
6. POGLAVLJE
ine Illinoisa. Prvi od njih bio je bakreni predmet nalik kovanici (sli
ka 6.3.) iz Lawn Ridgea u okrugu Marshall, Illinois. U pismu koje je
poslao Institutu Smithsonian, J. W. Moffit je tvrdio da je u kolovozu
1870. buio izvor s "obinom velikom builicom". Izvadivi builicu
iz dubine od 37,5 m, uoio je na njoj predmet nalik kovanici.
Da bi prodro svrdlom na dubinu od 37,5 m, Moffit je morao
izbuiti sljedee slojeve: 1 m zemlje; 3 m ute gline; 13,2 m plave gli
ne; 1,2 m gline, pijeska i ljunka; 5,7 m ljubiaste gline; 3 m vrsto
ga smeega zdravca; 2,5 m zelene gline; 60 cm zemlje crnice; 75 cm
ute gline; 60 cm vrstog utog zdravca; i 6 m mijeane ilovae.
Predmet nalik noviu opisao je 1881. i A. Winchell. On je spo
menuo pismo W. H. Wilmota, koji je naveo popis slijeda slojeva,
koji se dijelom razlikovao od Moffitova. Wilmot je napisao da je taj
predmet otkriven u mineralnom vrelu, na dubini od 34, a ne 37,5 m.
Dravni institut za geoloka istraivanja u Illinoisu nam je, na
temelju Winchellova popisa slojeva, utvrdio priblinu starost taloga
na dubini od 34 m. Oni su se vjerojatno oblikovali tijekom Yarmouthian-interglacijala "prije oko
200 000 i 400 000 godina".
W. E. Dubois je rekao da
je taj predmet nalik kovanici
"viekutan i gotovo okrugao",
te da na obje strane sadri
grube prikaze likova i slova.
Dubois nije mogao odgonet
nuti o kojem pismu je rije,
a ta navodna kovanica razli
kovala se od svih poznatih.
Dubois je zakljuio da je
novi vjerojatno izraen u
SLIKA 6.3.: Ovaj predmet nalik kova
nici iz mineralnog vrela pokraj Lawn radionici. Uoivi njegovu
Ridgea u Illinoisu, navodno je otkriven jednoliku debljinu, ustvrdio
na dubini od oko 34 m ispod povrine. je da je kovanica vjerojatno:
Prema podatku Dravnog instituta za "obraena u valjaonici; a
geoloka mjerenja u Illinoisu, naslage u ako su Indijanci posjedovali
kojima se kovanica nalazila, stare su iz takvu napravu, ona je zacije
meu 200 000 i 400 000 godina.
lo bila pretpovijesna." Du-
Holmes dalje govori: "Kao to je sluaj s otkriima iz zlatonosnog pijeska u Kaliforniji, razmatra li se uzorak prema njegovoj no
minalnoj vrijednosti, on e svjedoiti o toliko velikoj starosti neo
litske kulture u Americi, da emo ga oklijevati prihvatiti bez daljnjih
potvrda. Iako je on moda doista otkriven na nain opisan u izvje
u, ostaje mogunost da se izvorno nije nalazio ispod lave. Posve je
mogue da se takav predmet spustio s povrine kroz neku pukotinu ili
vodu koja je prodirala kroz slojeve lave, te putovao naslagama ivog
pijeska podzemnim vodama, do mjesta koje je dotaknula builica."
Vrijedi istaknuti do koje e mjere znanstvenik poput Holmesa biti
spreman opovrgavati dokaz koji ne prihvaa. Meutim, treba imati
na umu da se na isti nain moe pobiti svaki dokaz, ukljuujui one
koji danas openito podupiru teoriju o evoluciji.
No, pretpostavka da su kipi iz Nampe izradili Indijanci u novije
doba, nakon ega se na neki nain spustio s povrine, nailazi na pre
preku u sljedeoj Holmesovoj izjavi: "Meutim, treba imati na umu
da se oblici umjetnosti analogni ovom kipiu rijetko pronalaze, tako
da ni na pacifikoj padini na zapadu ni u podruju Puebla na jugu,
ne postoje oblikovani prikazi ovjeka takvog tipa ili sline umjetnike
vrijednosti."
ZLATNI LANAC U UGLJENU IZ KARBONA
IZ MORRISONVILLEA, ILLINOIS
U The Morrisonville Times-u je 11. lipnja 1891. objavljena sljedea
vijest: "Ga. S. W. Culp je prolog utorka ujutro naila na neobino
otkrie. Lomei velik komad ugljena kako bi ga stavila u kantu, uo
ila je u jednoj od krhotina, vrsto i u obliku kruga, ukopan zlatan
lanac dug oko 25 cm, neobinog i drevnog izgleda. Ga Culp je is
prva pomislila da je lanac nedavno sluajno upao meu ugljen, no
kada ga je pokuala izvaditi, istog trenutka je shvatila da je pogri
jeila. Naime, kada je gruda ugljena pukla, gotovo se prelomila po
sredini, ime su se dva kraja okruglog lanca spojila, a nakon to se
prelomila, sredinji dio lanca se oslobodio, dok su krajevi ostali vrsto
priljubljeni uz ugljen. To je problem za studente arheologije koji vole
zagonetke o geolokom sastavu Zemlje u ijim se drevnim dubi
nama neprestano otkrivaju neobine stvari. Gruda ugljena u kojoj je
otkriven lanac, navodno je izvaena iz rudnika u Taylorvilleu ili Pa-
7. POGLAVLJE
Neuobiajeni ostaci
ljudskih kostura
Znanstvenici su u devetnaestom i poetkom dvadesetog stoljea,
otkrili velik broj orua i drugih artefakata u iznimno drevnim for
macijama. Osim toga, u istim geolokim kontekstima su otkrili i os
tatke kostura anatomski suvremenih ljudi.
Iako su te ljudske kosti prvotno privukle veliku pozornost, one
su danas gotovo nepoznate. Veina suvremene literature navodi na
pretpostavku da nakon otkria prvog neandertalca 50-ih godina
devetnaestog stoljea, do otkria javanskog ovjeka 1890-ih, nisu
otkriveni nikakvi bitni ostaci kostura.
BEDRENA KOST IZ TRENTONA
Ernest Volk, kolekcionar zaposlen u Muzeju Peabody za ameriku
arheologiju i etnologiju pri Sveuilitu u Harvardu, otkrio je 1. pro
sinca 1899., bedrenu kost ovjeka u svjeem prokopu eljeznike
pruge juno od Avenije Hancock Trentonu, New Jersey. Bedrena kost
je leala na maloj izboini 50-ak cm ispod povrine. Volk je rekao:
"Desetak centimetara iznad kosti ... nalazilo se mjesto duine otpri
like kao i kost, odakle je vjerojatno ispala." Volk je fotografirao
ljudsku kost i poslije tvrdio da je sloj, koji se nalazio neposredno
iznad i na odreenoj udaljenosti oko nalazita, bio netaknut. Rekao
je i da je bedrena kost bila veoma fosilizirana. Iz istog sloja iskopani
su i dijelovi ljudske lubanje.
U pismu od 30. srpnja 1987., Ron Witte iz Instituta za geoloka
mjerenja u New Jerseyu, odgovorio nam je da sloj u Trentonu, u koje
mu je otkrivena bedrena kost i dijelovi lubanje, potjee iz Sangamoninterglacijala i da je star oko 107 000 godina. Prema slubenoj teoriji,
suvremeni tip ovjeka pojavio se u junoj Africi prije 100 000 godi
na, a u Americi se naselio prije najvie 30 000 godina.
KOSTUR IZ CLICHYJA
Eugene Bertrand je 1868. obavijestio Antropoloko drutvo u Parizu,
da je otkrio dijelove ljudskog kostura, kao i bedrenu kost, goljenicu
i neke kosti stopala, u kamenolomu na Avenue de Clichy. Kosti su
otkrivene na dubini od 5,25 m. Sir Arthur Keith je vjerovao da je
sloj iz kojeg su izvaene ljudske kosti u Clichyju, iste starosti kao i
sloj u kojemu je otkriven kostur iz Galley Hilla. To znai da su kosti
iz Clichyja stare oko 330 000 godina. Dubina (preko 5 m) na kojoj
su otkriveni fosili ovjeka u Clichyju. otklanja mogunost njihova
mlaeg pokapanja.
No, Gabriel de Morillet je tvrdio da mu je radnik u kamenolomu
na Avenue de Clichy, rekao da je osobno stavio kostur u jamu.
ak i nakon to su saznali da Gabriel de Mortillet pripovijeda
priu da je radnik zakopao kostur iz Clichyja, mnogi znanstvenici
su ostali uvjereni u autentinost Bertrandova otkria. Naprimjer, prof.
E. T. Hamy je rekao: "Smatram da otkrie gosp. Bertranda nije to
liko sporno s obzirom na injenicu da nije jedino te vrste u Avenue
de Clichyju. Doista, na cijenjeni kolega, gosp. Reboux, na istome
je mjestu i gotovo na istoj dubini (4,20 m), otkrio ljudske kosti koje
mi je predao na ispitivanje."
Keith je izvijestio da su prvotno gotovo svi strunjaci u Francus
koj vjerovali kako je kostur iz Clichyja jednake starosti kao i sloj u
kojem ga je Bertrand navodno otkrio. Poslije je, pak, nakon prihva
anja ideje da su pleistocenski neandertalci preci dananjih ljudi,
francuski antropolozi odbacili kostur iz Clichyja, koji je stariji od
neandertalca, s popisa "bona fide' otkria. Tip dananjeg ovjeka nije
mogao postojati prije njegovih navodnih predaka. Vjeruje se da su ne
andertalci ivjeli prije 30 000-150 000 godina. A kostur iz Clichyja
vjerojatno je star vie od 30 000 godina.
Bertrand je Antropolokom drutvu predstavio jo jedan dokaz o
velikoj starosti kostura iz Clichyja. Tvrdio je da je otkrio ljudsku lakatnu kost, u sloju koji je sadravao druge kosti ovjeka iz Clichyja.
Lakatna kost je vea od dviju dugih kosti podlaktice. Kada ju je
Bertrand pokuao izvaditi, pretvorila se u prah. To je iznio kao do
kaz da je ljudski kostur iz Clichyja sigurno iste starosti kao i sloj u
kojem je otkriven. Bertrand je time oito pobio mogunost da je
radnik mogao ukloniti iz gornjeg sloja rudnika tako krhku kost, kao
to je bila raspadnuta lakatna kost, te je zakopati u niim slojevima
u kojima ju je Bertrand otkrio - naime, pritom bi se nedvojbeno uni
tila. To je znailo da je lakatna kost, kao i druge ljudske kosti, pri
padala sloju u kojem ju je Bertrand otkrio.
FRAGMENTI LUBANJE IZ LA DENISEA
U vulkanskom sloju u La Deniseu, Francuska. 1840-ih otkriveni su
komadii ljudske kosti. Osobito je zanimljiva bila eona kost ljudske
lubanje. Sir Arthur Keith je tvrdio da se eona kost: '"u osnovi ne
razlikuje od eone kosti suvremene lubanje."
eona kost je iskopana iz sedimenata nataloenih izmeu dva
sloja lave. Prvi sloj lave potjecao je iz pliocena, a drugi iz kasnog plei
stocena. Prema tome, kost lubanje mogla bi biti stara nekoliko tisu
a ili, pak, 2 milijuna godina. Kost je sadravala otprilike isti sastav
duika i fluora kao i kosti iz drugih nalazita u Francuskoji iz kasnog
pleistocena. No, takve usporedbe nemaju osobit znaaj jer sastav
duika ili fluora u kostima ovisi o tipu sedimenta, temperaturi, pro
tjecanju vode, to moe varirati.
Iako nije poznata tona starost eone kosti iz La Denisa, ovdje
smo je ukljuili jer postoji razlog da vjerujemo kako je stara moda
ak 2 milijuna godina.
KOSTUR IZ IPSWICHA
J. Reid Moir je 1911. otkrio kostur anatomski suvremenog ovjeka,
ispod glacijalnog sloja ljunane gline u blizini engleskog grada
Ipswicha u Istonoj Angliji. Iz razliitih posrednih izvjetaja sazna
jemo da je J. Reid Moir poslije promijenio miljenje o kosturu,
opisavi ga mlaim. Zato prvotno nismo eljeli ukljuiti kostur iz
Ipswicha u ovu knjigu. No, kasnijim smo istraivanjem ustanovili
da je on doista veoma star.
Kostur je otkriven na dubini od 1,38 m, izmeu sloja ljunane
gline i nekih niih slojeva glacijalnog pijeska. Te naslage mogle bi
biti stare gotovo 400 000 godina. Moir je bio svjestan mogunosti
daje kostur pokopan u mlae doba. Zato je pozorno ispitao je li sloj
u kojem je leao netaknut. to se tie ouvanosti kostiju, sir Arthur
Radnici su odnijeli lu
banju gosp. Junoru, svom
nadgledniku i jednom od
glavnih lanova odjela za
javne radove na izgradnji
luke u Buenos Airesu. O
tomu je otkriu gosp. Ed
ward Marsh Simpson, in
enjer tvrtke koja je izvo
dila radove iskopavanja
luke u Buenos Airesu, oba
SLIKA 7.1.: Ljudska lubanja iskopana iz
vijestio argentinskog pale
formacije ranog pleistocena u Buenos Aiontologa Florentina Amegresu, Argentina.
hina. Ameghino je smatrao
da je lubanja izvaena iz jame pliocenskog pretee Homo sapiensa,
kojeg je nazvao Diprothomo platensis. No, kako je tvrdio Ales Hrdlicka iz Instituta Smithsonian, lubanja je posve identina onoj suvreme
nog ovjeka.
On je rekao da je lubanja otkrivena u: "najviem dijelu sloja pretEnsenadeana." Prema stajalitu suvremene geologije, sloj pret-Ensenadana star je najmanje 1-1,5 milijuna godina. Posve je neoekivano
otkriti potpuno suvremenu lubanju staru makar i milijun godina,
bilo gdje na svijetu - a osobito u Junoj Americi. Gosp. J. E. Clark,
nadglednik radnika koji su otkrili lubanju, rekao je da je: "potpuno
siguran da je lubanja otkrivena u jami ispod tosce."
Geolog Bailey Willis, koji je pratio Hrdlicku na njegovoj ekspe
diciji u Argentini, intervjuirao je gosp. Junora, te napisao: "Dio
lubanje izvaen je iz okomitog rova. A, iako se ta tvrdnja osniva na
posrednom izvjeu predradnika, koji je to saznao od radnika, ini
se da je to jedan od rijetkih predmeta u mladoj povijesti otkria, koji
nije podvrgnut ozbiljnoj sumnji." Willis je potom iznio neke neo
dreene, neutemeljene spekulacije o tome kako je lubanja mogla do
spjeti na to mjesto.
to se toga tie, Hrdlicka je vjerovao da je dovoljno odbaciti
navodno veliku starost lubanje samo zato to je anatomski suvreme
nog oblika. Hrdlickove predrasude vidljive su iz sljedeeg odlomka
njegove knjige iz 1912.: "Prema tome, s obzirom na morfologiju, a
SLIKA 7.3.: Ovaj presjek brda Colle de Venta, koji se nalazi u blizini Castenedola u Italiji, prikazuje opi stratigrafski poloaj ondje otkrivenih
ostataka ljudskog kostura. (1) Ljudski fosili koje je geolog G. Ragazzoni
otkrio 1860., na obali s koraljima i koljkama, na mjestu gdje ju je prekri
vala plava glina iz srednjeg pliocena, koja je i sama bila prekrivena crvenom
glinom (ferretto), naplavljenom s vrha brda. (2) Jo neki ljudski fosili, koji
su pripadali trojici ljudi (mukarcu i dvoje djece), otkriveni su 2. i 25.
sijenja 1880., 15-ak metara daleko od prvog nalazita. Kosti su leale na
koraljnoj obali, prekrivene oko 2 m debelim pliocenskim slojem plave gline,
koju je, pak, prekrivao sloj utog pijeska i sloj svijetlo-crvenog ferretta. U
sva tri sluaja, Ragazzoni je traio znakove pokapanja, no nije ih naao.
II. DIO
PRIHVAEN DOKAZ
8. POGLAVLJE
Javanski ovjek
Krajem devetnaestog stoljea, meu veim dijelom znanstvene za
jednice, vladao je konsenzus da je suvremeni tip ovjeka postojao u
razdoblju pliocena i miocena - a moda ak i prije.
Antropolog Frank Spencer je 1984. izjavio sljedee: "Iz do danas
skupljenih dokaza u obliku ostataka kostura, proizlazi da suvremeni
oblik ljudskog kostura potjee iz mnogo drevnije prolosti, a ta oita
injenica je navela mnoge istraivae da napuste ili promijene svoja
gledita o ljudskoj evoluciji. Jedan od tih otpadnika bio je Alfred
Russell Wallace (1823.-1913.)." Wallaceu se, osim Darwina, pripi
suje zasluga za otkrivanje evolucije prirodnom selekcijom.
Darwin je smatrao da je Wallace poinio najgoru herezu. No,
Spencer je istaknuo da je Wallaceova teorija, kojom je opovrgnuo
evolucijski nauk: "dijelom izgubila svoju snagu, kao i neke svoje
zagovornike nakon to se pojavila vijest o nevjerojatnom otkriu fo
sila hominida na Javi." S obzirom na zapanjujui nain na koji su se
fosili takozvanog javanskog ovjeka upotrebljavali za diskreditiranje i
potiskivanje dokaza o veoma drevnom podrijetlu dananjeg ovje
ka, u nastavku emo razmotriti njihovu povijest.
EUGENE DUBOIS I PITEKANTROP
Cesta koja vodi od javanskog sela Trinila, zavrava na visokoj obali
rijeke Solo. Ondje se nalazi mali kameni spomenik, obiljeen stre
licom koja pokazuje u smjeru pjeane jame na suprotnoj obali. Na
spomeniku se nalazi i sljedei nerazumljiv natpis na njemakom:
"P.e. 175 m ONO 1891/93", koji govori daje Pithecanthropus erectus otkriven 175 m istono-sjeveroistono od tog mjesta, izmeu
1891.-1893. god.
ovjek koji je otkrio Pithecanthropus a erectusa bio je Eugene
Dubois, roen u nizozemskom gradu Eijsdenu 1858., godinu dana
prije objavljivanja Darwinove knjige Podrijetlo vrsta. Iako je Du-
Tijekom sunog ra
zdoblja 1891., Dubois je
vodio iskopavanja na
obali rijeke Solo u unu
tranjosti Jave, u blizini
sela Trinil. Njegovi ra
dnici su otkrili mnogo
fosilnih ivotinjskih ko SLIKA 8.1.: Vrh lubanje Pithecanthropusa,
stiju. U rujnu su naili koju je 1891. otkrio Dubois na Javi.
na osobito zanimljiv pred
met - zub primata, tonije, kako se pretpostavljalo, trei gornji, desni
kutnjak ili umnjak. Uvjeren da je otkrio ostatke izumrle divovske
impanze, Dubois je naredio radnicima da se usredotoe na okolicu
mjesta na kojemu je zub otkriven. U listopadu su otkrili kornjainu
ljusku. No, nakon to ju je pregledao, Dubois je ustanovio da je ustvari
rije o gornjem dijelu lubanje (slika 8.1.), koji je bio veoma fosiliziran i iste boje kao i vulkansko tlo. Najistaknutija znaajka te kosti
bio je velik izbojak iznad onih upljina, zbog kojeg je Dubois posum
njao da vrh lubanje pripada majmunu. Poetak kine sezone obustavio
je iskopavanje do kraja godine. U izvjeu objavljenom u vladinom
rudarskom biltenu, Dubois nije spomenuo da fosil moda pripada
prijelaznom obliku ovjeka.
U kolovozu 1892., Dubois se vratio u Trinil, gdje je otkrio meu kostima jelena, nosoroga, hijena, krokodila, svinja, tigrova i
izumrlih slonova - fosiliziranu ljudsku bedrenu kost. Ta kost (slika
8.2.) se nalazila 13,5 m daleko od mjesta na kojemu su otkriveni vrh
lubanje i kutnjak. Poslije je otkriven drugi kutnjak, koji se nalazio
oko 3 m daleko od vr
ka lubanje. Dubois je
vjerovao da kutnjaci,
lubanja i bedrena kost
pripadaju istoj ivoti
nji, odnosno izumrloj
divovskoj impanzi.
Godine 1963., Ri SLIKA 8.2.: Bedrena kost koju je otkrio Eu
chard Carrington je gene Dubois u selu Trinil u Javi. Dubois je pre
napisao sljedee u svo- tpostavio da pripada Pithecanthropusu erectusu.
joj jami ... juer smo ga nali. Donja eljust drevnog ovjeka otkri
vena je na dnu jame i veoma je dobro ouvana."
Profesor Schoetensack je to stvorenje nazvao Homo heidelbergensis, datirajui ga na temelju uz njega otkrivene fosile iz GunzMindel-interglacijala. David Pilbeam je 1972. rekao da eljust iz
Heidelberga: "kako se ini, potjee iz Mindel-glacijala i stara je ot
prilike izmeu 250 000 i 450 000 godina."
Njemaki antropolog Johannes Ranke, protivnik evolucionizma,
napisao je 1920-ih da heidelberka eljust pripada predstavniku
vrste Homo sapiens, a ne majmunolikom pretku. Heidelberka eljust
ak i danas predstavlja svojevrstan morfoloki misterij. Debljina
donje vilice i injenica da joj nedostaje brada, karakteristine su
znaajke Homo erectusa. No, eljusti nekih dananjih australskih
aboridina, takoer su vee od onih suvremenih Europljana i brade
su im manje razvijene.
Prema Franku E. Poirieru (1977.), zubi u eljusti iz Heidelberga,
za razliku od onih azijskog Homo erectusa (javanski i pekinki ovjek),
veliinom vie odgovaraju zubima modernog Homo sapiensa. T. W.
Phenice s Dravnog sveuilita u Michiganu napisao je 1972.: "zubi
u gotovo svim aspektima, ukljuujui veliinu i iljatost, nevjerojat
no nalikuju onima suvremenog ovjeka." Dakle, danas prihvaeno
stajalite potvruje Rankeovu tvrdnju iz 1922.: "To su tipini ljud
ski zubi."
Drugi europski fosil, koji se openito pripisuje Homo erectusu je
fragment zatiljne kosti otkriven u Vertesszollosu, nalazitu iz srednjeg
pleistocena u Maarskoj. Morfologija zatiljne kosti iz Vertesszollosa
jo je zagonetnija od heidelberke eljusti. David Pilbeam je 1972.
napisao: "Okcipitalna kost ne nalikuje onoj H. erectusa, pa ak ni
arhaikog ovjeka, nego najstarijem tipu suvremenog ovjeka. Ope
nito se smatra da taj tip nije stariji od 100 000 godina." Pilbeam je
vjerovao da je zatiljna kost iz Vertesszollosa otprilike iste starosti
kao i heidelberka eljust - izmeu 250 000 i 450 000 godina. Ako je
ta okcipitalna kost suvremenog oblika, tada potvruje autentinost
ostataka anatomski suvremene ljudske lubanje sline starosti, otkri
venih u Ipswichu i Galley Hillu u Engleskoj (7. poglavlje).
Osvrnemo li se iznova na eljust iz Heidelberga, uoit emo da su
okolnosti oko njezina otkria prilino mutne. Daje suvremenu ljud-
sku eljust doista otkrio radnik u istoj pjeanoj jami, ona bi bila po
dvrgnuta nemilosrdnim kritikama i predrasudama. Konano, u tre
nutku otkria na tome mjestu nije bio nijedan znanstvenik. No, heidelberka eljust je poteena takvog tretmana zato to se uklapa,
iako nesavreno, u granice evolucijskih oekivanja.
JO NEKA VON KOENIGSWALDOVA OTKRIA
OSTATAKA JAVANSKOG OVJEKA
Godine 1929., otkriven je jo jedan ovjekov predak, no ovaj put u
Kini. Znanstvenici e poslije ukljuiti ovjeka iz Jave, Heidelberga i
Pekinga u istu skupinu primjeraka Homo erectusa, izravnog pretka
Homo sapiensa. No, zajednike znaajke i evolucijski poloaj indo
neanskih, kineskih i njemakih fosila, prvotno se nisu uoavali, a
paleoantropolozi su smatrali osobito neophodnim utvrditi status javanskog ovjeka.
Godine 1930., Gustav Heinrich Ralph von Koenigswald s Insti
tuta za geoloka mjerenja u nizozemskoj koloniji Indiji, otputovao
je slubeno na Javu. U svojoj knjizi Meeting Prehistoric Man ("Upo
znavanje pretpovijesnog ovjeka"), von Koenigswald je napisao:
"Usprkos otkriu ovjeka iz Pekinga, bilo je neophodno pronai
dovoljno dobro sauvan kostur pitekantropa kako bi se dokazalo
ljudsko podrijetlo ovog spornog fosila."
Von Koenigswald je stigao na Javu u sijenju 1931. U kolovozu
iste godine, jedan od njegovih kolega otkrio je neke fosile hominida u
Ngandongu na rijeci Solo. Von Koenigswald je utvrdio da je rije o
javanskoj varijanti neandertalca, koji se pojavio neto kasnije od
Pithecanhtropusa erectusa.
Iako su bila neophodna daljnja istraivanja, inilo se kako se po
stupno rasvjetljava povijest ljudskih predaka na Javi. Von Koenigswald
je otputovao u Sangiran, mjesto koje se nalazi zapadno od Trinila na
rijeci Solo. Sa sobom je poveo nekoliko javanskih radnika, ukljuu
jui svog iskusnog sakupljaa Atmu, koji je bio i von Koenigswaldov
kuhar i pera na terenu.
Von Koenigswald je napisao: "U kampongu je zavladala velika
radost kada smo stigli. Ljudi su skupili sve eljusti i zube koje su
mogli pronai, nudivi nam ih da ih kupimo. Meu njima su bile ak
TABELA 8.1.
Fosili hominida iz Jave
Stratigrafska
jedinica
Trinil (Kabuhformacija)
Nalazita
Starosni
okvir
Sangiran
700 000 god. -1,3
S2 Kalota odrasle ene (1937.)
milijuna godina
S3 Kalota mladia (1938.)
(datiranje kaliS8 Desna mandibula (1952.)
jevim-argonom
S10 Kalota odraslog mukarca (1963.) - oko 830 000
godina)
S12 Kalota starog mukarca (1965.)
S15 Maksila (1969.)
S17 Kranion (1969.)
S21 Mandibula (1973.)
Trinil
T2 Kalota (1892.)
= Pithecanthropus
T3, T6,T7, T8, T9 Femore
Kedung Brubus
KB1 Desna mandibula mladia (1890.)
Djetis (Putjangan-formacija)
Sangiran
Sla Desna maksila (1936.)
Slb Desna mandibula (1936.)
S4 Vrh kalvarije i maksila
(1938.-39.) = P.Robustus
S5 Desna mandibula (1939.)
=P. dubius
S6 Desna mandibula (1941.)
=Meganthropus
S9 Desna mandibula (I960.)
S22 Maksila, mandibula (1974.)
1,3-2 milijuna
godina (datira
nje kalijevimargonom - oko
1,9 milijuna
godina)
Modjokerto
M1 Dijete, 7 godina, kalvarija (1936.)
Ova tabela preuzeta je iz standardnog udbenika o ljudskoj evoluciji. Ka
lota, kranion i kalvarija znae lubanja, mandibula je donja eljust, maksila
je gornja eljust, a femore su bedrene kosti.
9. POGLAVLJE
Konaan obraun
u Piltdownu
Nakon Duboisova otkria javanskog ovjeka 1890-ih. poeo je sve
opi lov na fosile s ciljem ispunjavanja evolucijskih praznina izmeu
drevnih majmunolikih hominida i suvremenog Homo sapiensa. Upra
vo se u tom razdoblju obiljeenom ozrajem nestrpljivog iekivanja,
u Engleskoj dogodilo senzacionalno otkrie - ovjek iz Piltdowna s
ovjekolikom lubanjom i majmunolikom eljusti.
Pria o Piltdownu je uglavnom dobro poznata i zagovornicima i
protivnicima darvinistike teorije o ljudskoj evoluciji. Pedesetih go
dina 20. st., znanstvenici British Museum-a su obznanili da su fosili,
koje je prvi otkrio Charles Dawson u razdoblju izmeu 1908. i
1911., krivotvorine. To je omoguilo kritiarima darvinistike evolu
cije da opovrgnu tvrdnje znanstvenika, koji su desetljeima smjetali
fosile iz Piltdowna u evolucijsko obiteljsko stablo.
Znanstvenici su, pak, ubrzo poeli isticati da su i sami bili rtve
obmane. Neki su za to optuivali ekscentrinog amatera Dawsona
ili Pierrea Teilharda de Chardina, katolikog sveenika i paleontologa,
koji je imao mistike ideje o evoluciji, te su na taj nain odrijeili
krivnje 'prave' znanstvenike koji su sudjelovali u otkriu.
U izvjesnom smislu, mogli bismo time zavriti priu o Piltdownu,
te nastaviti na pregled paleoantropoiokih dokaza. No, vrijedno je
podrobnije raspraviti o ovjeku iz Piltdowna i polemikama koje je
on izazvao, ime emo stei bolji uvid u nain na koji se utvruju i
osporavaju injenice o ljudskoj evoluciji.
Za razliku od opeg gledita da su fosili gotovo najsigurniji i naj
uvjerljiviji dokaz, zamrena mrea okolnosti povezanih s paleoantropolokim otkriima moe onemoguiti jednostavno razumijevanje.
Takva dvosmislenost osobito esto prati pomno planirane prijevare
- ako je to sluaj i s otkriem iz Piltdowna. No, ak su i 'obina'
paleoantropoloka otkria gotovo bez iznimke prekrivena debelim
slojevima nesigurnosti. Dok razmatramo detaljnu povijest kontroverznog otkria iz Piltdowna, postaje nam jasno da je granica izme
u istine i lai esto nevidljiva.
DAWSON OTKRIVA LUBANJU
Oko 1908., odvjetnik i antropolog-amater Charles Dawson, uoio je
da je seoski put u blizini Piltdowna u Sussexu, obloen kremenim
ljunkom. Dawson, koji je uvijek bio u potrazi za fosilima, saznao je
od radnika da je kremen iskopan iz jame na oblinjem posjedu Barkham Manor, iji je vlasnik bio gosp. R. Kenward, kojeg je Dawson
poznavao. Zato je otiao do jame i zamolio tamonje radnike da sa
uvaju bilo kakve predmete ili fosile koje bi mogli otkriti. Godine
1913., Dawson je napisao: "Prilikom kasnijeg posjeta jami, jedan
od mukaraca mi je predao komadi neobino debele ljudske tjeme
ne kosti. Odmah sam poeo pretraivati to mjesto, no nita nisam pro
naao ... Tek nekoliko godina poslije, u jesen 1911., na tome mjestu
sam ugledao, meu kiom ispranim gomilama zemlje u ljunanoj
jami, drugi, vei fragment prednjeg dijela iste lubanje." Dawson je
istaknuo da su se u jami nalazili komadii kremena uglavnom iste
boje kao i dijelovi lubanje.
Dawson nije bio obian amater. Bio je izabran za lana Geolokog
drutva i 30 godina je skupljao uzorke za Britanski muzej kao poa
sni kolekcionar. Osim toga, bio je blizak prijatelj sir Arthura Smitha
Woodwarda, ravnatelja Odsjeka za geologiju pri Britanskom muzeju
i lana Kraljevskog drutva. U veljai 1912., Dawson je posalo
pismo Woodwardu u Britanskom muzeju, u kojem je napisao da je:
"naiao na veoma star pleistocenski sloj ... za koji mislim da e biti
veoma zanimljiv ... u kojemu se nalazi dio debele ljudske lubanje ...
dio ljudske lubanje koja e nadmaiti Homo heidelbergensisa." Daw
son je ukupno pronaao pet komadia lubanje, koje je, u namjeri da
ih ovrsne, umoio u otopinu kalij-dikromata.
U subotu, 2. lipnja 1912., Woodward i Dawson, te Pierre Teilhard
de Chardin, student na lokalnom jezuitskom sjemenitu, poeli su
iskopavanja u Piltdownu, gdje su otkrili jo neke predmete. Ve pr
voga dana otkrili su drugi dio lubanje. Uslijedila su jo neka otkria.
Dawson je poslije napisao: "ini se da su itav ili vei dio ljudske
istraivai su otkrili primitivnu eljust, koja je nalikovala onoj piltdownskog ovjeka. No, kada je 1929. otkriven prvi ovjek iz Pekin
ga, ustanovilo se da ima nisko elo i izboene one arkade poput
javanskog Pithecanhtropusa erectusa, koji se danas, zajedno s pekinkim ovjekom, svrstava u skupinu Homo erectus. Otprilike u isto
doba, Raymond Dart je otkrio prve ostatke australopiteka u Africi.
Uskoro su otkriveni i drugi ostaci australopiteka, koji su, kao i javanski i pekinki ovjek, imali nisko elo i istaknute arkade. Meutim,
veina britanskih antropologa zakljuila je da je australopitek bio
majmunoliko stvorenje, koje nije ovjekov predak.
No, nakon Drugog svjetskog rata, otkria Roberta Brooma u Africi
navela su Britance da promijene svoje prvotno miljenje o australopiteku, kojeg su prihvatili kao ovjekova pretka. Dakle, to je treba
lo misliti o ovjeku iz Piltdowna, koji se smatrao starim kao i do
tada otkriveni ostaci australopiteka?
RAZOTKRIVENA PRIJEVARA?
U meuvremenu, engleski stomatolog Alvan Marston neprestano je
uznemirivao britanske znanstvenike tvrdnjama da neto nije posve
u redu s fosilima ovjeka iz Piltdowna. Marston je u Swanscombeu
1935. otkrio ljudsku lubanju uz fosilne kosti 26 vrsta ivotinja iz
srednjeg pleistocena. Nadajui se da e njegovo otkrie biti nazvano
"najstarijim Englezom", Marston je osporavao starost fosila iz Pilt
downa.
Godine 1949., Marston je uvjerio Kennetha P. Oakleya iz Britan
skog muzeja, da analizira fosile iz Swanscombea i Piltdowna, novom
metodom utvrivanja sastava fluora. Lubanja iz Swanscombea sadra
vala je isti sastav fluora kao i fosilne ivotinjske kosti iz istog nalazi
ta, to je potvrdilo njihovo podrijetlo iz srednjeg pleistocena. Rezul
tati analize uzoraka iz Piltdowna bili su mnogo zagonetniji.
Vrijedi istaknuti da je Oakley vjerojatno i sam sumnjao u ovjeka
iz Piltdowna. Oakley i Hoskins, napisali su u zajednikom izvjeta
ju iz 1950. o rezultatu analize sastava fluora, sljedee: "anatomske
znaajke Eoanthropusa (pod pretpostavkom da primjerci pripadaju
jednom stvorenju) potpuno su razliite od onoga na to nas navode
otkria ranog pleistocenskog hominida iz Dalekog istoka i Afrike."
rena, imala samo povrinske mrlje. Osim toga. kemijska analiza prvih
dijelova lubanje, koje je otkrio Dawson, pokazala je da one sadra
vaju 8 % eljeza, to je veoma visok udio u odnosu na onaj u eljusti
koji je iznosio samo 2-3 %. Taj dokaz navodi na zakljuak da su
mrlje od eljeza na dijelovima lubanje (koje su prodrle u itavu kost
i tvorile su 8 % ukupnog mineralnog sastava u kostima) nastale usli
jed dugog leanja u eljezom bogatom ljunku Piltdowna. ini se da
je eljust, koja ima samo povrinske mrlje i mnogo nii sastav elje
za, drukijeg podrijetla.
Ako fragmenti lubanje izvorno potjeu iz piltdownskog ljunka i
nisu umjetno umrljani, kako su pretpostavili Werner i njegovi sura
dnici, kako se moe objasniti postojanje gipsa (kalcij-sulfata) u nji
ma? Jedna mogunost je da je Dawson upotrijebio smjesu sulfata
(zajedno s kalij-dikromatom ili uz njega) prilikom kemijskog treti
ranja kostiju radi njihova uvrivanja nakon iskopavanja, ime se dio
hidroksil-apatita u kostima pretvorio u gips.
Druga mogunost je da se gips akumulirao dok se lubanja nalazi
la u piltdownskom ljunku. Znanstvenici iz Britanskog muzeja izja
vili su kako je koncentracija sulfata u Piltdownu suvie niska da bi
se to moglo dogoditi. No, M. Bowden je primijetio da podzemne
vode u tom podruju sadre sulfat u omjeru 3,9 mg/100 g. Priznavi
da to nije velika koncentracija, Bowden je rekao da ga je u prolosti
moda bilo mnogo vie. Vidjeli smo da se Oakley pozivao na vii udio
fluora u podzemnim vodama u prolosti kako bi objasnio neuobia
jeno visok sastav fluora u ljudskim kosturima iz Castenedola.
Znaajno je to eljust iz Piltdowna nije sadravala gips. inje
nica da je gips prisutan u fragmentima lubanje, no ne i u eljusti, u
skladu je s hipotezom da navedeni fragmenti, za razliku od eljusti,
izvorno potjeu iz piltdownskog ljunka.
Krom je sadravalo i pet dijelova lubanje, koje je otkrio Dawson
prije nego se pridruio Woodwardu. To se moe objasniti poznatom
injenicom da je Dawson uronio kosti u kalij-dikromat kako bi ih
ovrsnuo nakon njihova iskopavanja. Drugi fragmenti lubanje, koje
su poslije otkrili Dawson i Woodward, nisu sadravali krom.
eljusna kost je sadravala krom, to je vjerojatno bio rezultat
tehnike bojanja eljezom, koja ukljuuje primjenu smjese eljeza i
kalij-dikromata.
Ukratko, mogue je da se kost izvorno nalazila u ljunku Piltdowna, pri emu se tijekom dugog razdoblja zasitila eljezom. Tijekom
istog razdoblja, jedan dio kalcij-fosfata u kosti pretvorio se u kalcij
sulfat (gips), uslijed djelovanja sulfata u ljunku i podzemnim vo
dama. Neke dijelove lubanje Dawson je poslije umoio u kalij-dikromat. To objanjava prisutnost kroma u njima. Fragmenti kostiju koje
su poslije otkrili Dawson i Woodward, nisu bili uronjeni u otopinu
kalij-dikromata, pa tako ni ne sadre krom. S druge strane, eljust je
umjetno zamrljana eljezom, to je rezultiralo samo povrinskom
koloracijom. Tehnika mrljanja ukljuivala je primjenu smjese kro
ma, to objanjava prisutnost kroma u eljusti, no njome nije nastala
i sadra.
S druge strane, prihvatimo li teoriju da su eljezne mrlje na dije
lovima lubanje (kao i na eljusti) krivotvorene, moramo pretposta
viti da je krivotvoritelj primijenio tri razliite tehnike bojenja: 1.)
Prema znanstvenicima Britanskog muzeja, prva tehnika je ukljui
vala otopinu eljeznog sulfata i kalij-dikromata, koja je posluila
kao oksidans, ime je nastao nusproizvod u obliku sadre (kalcij-sulfata). Time bi se mogla objasniti prisutnost sadre i kroma u pet kosti
lubanje s tragovima eljeza, koje je prvi otkrio Dawson. 2.) etiri
fragmenta lubanje, koje su otkrili Dawson i Woodward, sadravale
su sadru, no ne i krom. To znai da tehnika bojenja u tom sluaju ni
je ukljuivala kalij-dikromat. 3.) eljust, koja je sadravala krom,
no ne i sadru, zacijelo je obojana treom metodom, koja je ukljui
vala primjenu sastava eljeza i kroma, no njome nije nastala sadra.
Nije jasno zato se krivotvoritelj posluio tolikim tehnikama, kada
je jedna mogla biti sasvim dovoljna. Isto tako, zagonetno je zato je
krivotvoritelj neoprezno ostavio mnogo manje mrlja na eljusti, nego
na lubanji i tako riskirao razotkrivanje.
Dodatan dokaz, u obliku iskaza svjedoka, navodi na pretpostav
ku da lubanja ustvari izvorno potjee iz ljunka Piltdowna. Svjedok
je Mabel Kenward, ki Roberta Kenwarda, vlasnika Barkham
Manor-a. Novine Telegraph su 23. veljae 1955. objavile pismo gice.
Kenward u kojemu se nalazila sljedea izjava: "Jednog dana dok su
iskopavali u netaknutom ljunku, jedan od radnika je ugledao neto
za to je mislio daje kokosov orah. Prelomio gaje pijukom, te jedan
dio zadrao, a drugi bacio." Osobito je bitna izjava daje ljunak bio
netaknut.
ak je i Weiner napisao: "ne moemo odmah odbaciti priu o ko
paima u ljunku i njihovim 'kokosima' kao izmiljotinu, naizgled
uvjerljivu priu koja na prikladan nain potvruje povijest kostiju ...
Dakle, ako su radnici doista otkrili dio lubanje, mogue je da to nije
bio polu-fosil Eoanthropusa, nego je rije o mlaem i obinom grobu
.." Weiner je pretpostavio da je krivac, tko god on bio, moda zami
jenio komadie lubanje onima koji su doista otkriveni. No, ako su
radnici otkrili 'mlai i obian grob', gdje se onda nalazi ostatak ko
stura? Na kraju je Wiener pretpostavio da je lana lubanja koju su
radnici pronali, podmetnuta. No, Mabel Kenward je posvjedoila
da je povrina, u trenutku kada su radnici poeli iskopavanja, bila
netaknuta.
Uitelj prirodnih znanosti, Robert Essex, koji je osobno upoznao
Dawsona izmeu 1912. i 1915., na zanimljiv je nain posvjedoio o
otkriu eljusti iz Piltdowna, odnosno, kako se ini, vie njih. Essex
je 1955. napisao: "Druga eljust otkrivena u Piltdownu, koju dr.
Weiner nije spomenuo, imala je mnogo vie ljudskih, nego majmu
nolikih obiljeja, te je tako vjerojatno pripadala dijelovima lubanje
iz Piltdowna, koji su oito pripadali ovjeku. Osobno sam vidio i
drao u ruci tu eljust, te znam tko ju je u svojoj torbi donio u Dawsonov ured."
Essex potom navodi jo neke pojedinosti. U to je doba bio uitelj
prirodopisa u lokalnoj gimnaziji, koja se nalazila u blizini Dawsonovog ureda. Essex je izjavio: "Jednoga dana dok sam onuda pro
lazio, jedan od slubenika, kojeg sam dobro poznavao, pozvao me
da uem kako bi mi pokazao dio fosilne eljusti s tri vrsto privr
ena kutnjaka, koja je vie nalikovala ljudskoj, nego majmunskoj.
Na pitanje gdje je taj predmet otkriven, odgovorio mi je 'u Piltdow
nu'. Slubenik je tvrdio da ga je donio jedan od 'kopaa', koji je,
doavi u ured da razgovara s gosp. Dawsonom, nosio torbu poput
one za alat. Nakon to su mu rekli da je gosp. Dawson slubeno na
sudu, rekao je da e ostaviti torbu i poslije se vratiti. Kada je otiao,
slubenik je otvorio torbu u kojoj je ugledao ovu eljust. Vidjevi
me kako prolazim, domahnuo mi je i pozvao da uem. Savjetovao
10. POGLAVLJE
Pekinki ovjek
i druga otkria u Kini
Nakon otkria ovjeka iz Jave i Piltdowna, teorija o ljudskoj evolu
ciji i dalje je bila nesigurna. Duboisovi fosili Pithecanthropusa erectusa nisu dobili potporu cijele znanstvene zajednice, to je jo vie
pogorao incident iz Piltdowna. Znanstvenici su nestrpljivo oekivali
sljedea znaajna otkria, nadajui se da e ona rasvijetliti evolucij
ski razvoj hominida. Mnogi su vjerovali da e eljeni fosili hominida
biti otkriveni u Kini.
Drevni Kinezi su nazivali fosile zmajevim kostima. Uvjereni da
zmajeve kosti posjeduju iscjeliteljske moi, kineski ljekarnici su ih
stoljeima, u obliku praha, mijeali s lijekovima i ljekovitim napici
ma. Tako su kineske ljekarne predstavljale neoekivana nalazita za
prve zapadnjake paleontologe.
Godine 1900., dr. K. A. Haberer je skupio fosile sisavaca od jednog
kineskog ljekarnika, koje je potom poslao Sveuilitu u Munchenu,
gdje ih je Max Schlosser prouio i katalogizirao. Schlosser je meu
tim uzorcima pronaao i zub iz okolice Pekinga, koji je izgledao kao:
"trei gornji kutnjak, koji je pripadao ovjeku ili jo nepoznatom
antropoidnom majmunu." Schlosser je zakljuio da Kina predstavlja
dobro mjesto za potragu za primitivnim ovjekom.
ZHOUKOUDIAN
Schlosserovu ideju je prihvatio, izmeu ostalih, Gunnar Andersson,
vedski geolog koji je radio za Kineski institut za geoloka mjerenja.
Andersson je 1918. posjetio mjesto Chickushan ili takozvano brdo
Kokoja kost, koje se nalazi pokraj sela Zhoukoudiana, udaljenog
40 km jugoistono od Pekinga. Ondje je u starom vapnenakom ka
menolomu, uoio pukotinu od crvene gline u kojoj su se nalazile fosil
ne kosti, koje su upuivale na postojanje drevne pilje, koja je danas
zatrpana.
TABELA 10.1.
Dokaz o pretpostavljenom evolucijskom poveanju
kapaciteta lubanje Sinanthropusa u Zhoukoudianu, Kina
Godina
pr. sad.
Sloj
A: Podaci Wua
i Lina iz l983.
B: Potpuni podaci
1-2
230 000
290 000
3
4
5
350 000
6
7
420 000
8
9
460 000
10
700 000
11-13
U asopisu Scientific American (lipanj 1983.), Wu Rukang i Lin Shenglong, pretpostavili su na temelju podataka iz stupca A, da su Sinanthropi
razvili vei kapacitet lubanje tijekom razdoblja od 230 000 godina, koliko
su ivjeli u pilji u Zhoukoudianu. No, u svojoj tabeli, Wu i Lin nisu spo
menuli da je najstarija lubanja (III) pripadala djetetu, to znai da se ni
kako ne moe usporeivati s drugim lubanjama, koje su pripadale odraslim
pojedincima. Dalje, Wu i Lin su istaknuli prosjean kapacitet 4 lubanje iz
8. i 9. sloja (II, X, XI i XII), ne spomenuvi da je kapacitet jedne od njih
(X) iznosio 1225 cm3, to je vie od kapaciteta najmlae lubanje iz sloja
3. Potpuni podaci, prikazani u stupcu B, ne otkrivaju evolucijsko poveanje
kapaciteta lubanje. Sve navedene podatke izvorno je predstavio Weidenreich,
osim kapaciteta lubanje otkrivene u 3. sloju. Godine 1934., Weidenreich
je izvijestio o otkriu nekih manjih dijelova te lubanje, koje je poslije
oznaio kao lubanja V. Potom su 1966., kineski paleontolozi otkrili druge
dijelove iste lubanje. Rekonstrukcija te lubanje i mjerenja kapaciteta luba
nje, provedeni su 1966. god.
zlazi da u razdoblju od prije 460 000 do 230 000 godina, nema usta
ljenog poveanja kapaciteta lubanje.
Osim to su raspravljali o evolucijskom poveanju kapaciteta lu
banje, Wu i Lin su uoili trend izrade manjeg orua u piljskim na
slagama u Zhoukoudianu. Isto tako, tvrdili su da su materijali od kojih
je izraeno orue iz mlaih razina, naprednije od onog iz starijih
razina. U mlaim razinama uoeno je mnogo vie visokokvalitetnog
kvarca, vie kremena i mnogo manje pjeenjaka nego u starijim ra
zinama.
No, promjena tehnoloke vjetine populacije ne ukazuje na to da
se stanovnitvo razvijalo i fizioloki. Naprimjer, usporedimo sta
novnike Njemake 1400. i 1990. godine. Tehnoloke razlike izmeu
njih su goleme - zrakoplovi na mlazni pogon i automobili umjesto
konja; televizija i telefon umjesto golog oka i glasa; tenkovi i rakete
umjesto maeva i lukova. No, pogreno bi bilo misliti da su Nijemci
iz 1990. fizioloki razvijeniji od Nijemaca iz 1400. Prema tome, su
protno tvrdnjama Wua i Lina, razmjetenost razliitih vrsta kamenog
orua ne dokazuje da je Sinanthropus evoluirao.
Wuovo i Linovo izvjee, osobito njihova tvrdnja o poveanju
kapaciteta lubanje sinantropa tijekom ivota u pilji u Zhoukoudianu,
pokazuje da ne smijemo nekritiki prihvatiti sve to u znanstvenim
asopisima proitamo o ljudskoj evoluciji. ini se daje znanstvena
zajednica toliko odana svom evolucijskom nauku, da svaki lanak
koji ga potvruje moe proi kao uvjerljiv bez mnogo ispitivanja.
MORFOLOKO DATIRANJE
Iako je Zhoukoudian najpoznatije paleoantropoloko nalazite u
Kini, osim njega postoje i mnoga druga. Na tim nalazitima su ot
kriveni fosili ranog Homo erectusa, Homo erectusa, neandertalaca i
drevnog Homo sapiensa, te tako utvrdili navodni evolucijski slijed.
No, sporan je nain na koji je konstruiran taj razvoj.
Kako smo vidjeli u naoj raspravi o ostacima ljudskih fosila ot
krivenih u Kini i na drugim lokacijama, u veini sluajeva nije mogue
potpuno precizno utvrditi njihovu starost. Fosili se obino pojav
ljuju u okviru, kako to zovemo, "mogueg starosnog okvira", koji
moe biti veoma irok, ovisno o metodama koje se primjenjuju. To su
otkriveni fosilni zubi Homo sapiens a u pilji u Yanhui pokraj Tongzija, u junokineskoj pokrajini Guizhou. Na nalazitu u Tongziju
pronaeni su ostaci Stegodon-Ailuropoda. Stegodon je tip izumrlog
slona, a Ailuropoda je divovska panda. Ta Stegodon-Ailuropodafauna je tipina za podruje june Kine u doba srednjeg pleistocena.
Popis ivotinjskih ostataka otkrivenih na nalazitu u Tongziju,
koji su izradili Han Defen i Xu Chunhua, sadri 24 vrste sisavaca,
koji se nalaze i na popisu ostataka iz srednjeg (i ranog) pleistocena,
istih autora. No, poznato je kako je velika veina podvrsta i vrsta
navedenih na popisu, postojala jo u kasnom pleistocenu kao i u mo
derno doba.
Autor izvjea o otkriima u Tongziju, napisao je: "Spilja u Yan
hui prvo je nalazite s fosilima Homo sapiensa otkriveno u pokrajini
... Fauna upuuje na okvir srednjeg-gornjeg pleistocena, no arheo
loki [ljudski] dokaz je u skladu s utvrenom starou iz gornjeg
[kasnog] pleistocena."
Drugim rijeima, prisutnost fosila Homo sapiensa bila je odlu
ujui faktor u postavljanju starosti tog nalazita u doba kasnog
pleistocena. To je jasan primjer morfolokog datiranja. No, na teme
lju faunskog dokaza koji navodi Qiu, moe se rei samo to da fosi
li Homo sapiensa mogu potjecati iz bilo kojeg razdoblja u okviru
srednjeg do kasnog pleistocena.
Meutim, postoji stratigrafski dokaz koji upuuje iskljuivo na
vremenski okvir srednjeg pleistocena. Qiu navodi sljedei podatak:
"Naslage u pilji sadre sedam slojeva. Ljudski fosili, kameni arte
fakti, spaljene kosti i fosili sisavaca, iskopani su iz etvrtog sloja
sivkasto-utog pijeska i ljunka." Ta koncentracija u samo jednom
sloju upuuje na to da su ljudski ostaci i fosili ivotinja - sisavaca
otkrivenih na nalazitima iz srednjeg pleistocena - otprilike iste sta
rosti. A, openito se smatra da ute naslage u piljama June Kine,
potjeu iz srednjeg pleistocena.
Naa analiza popisa faune takoer je pokazala da je mogue su
ziti starosni okvir na srednji pleistocen. Openito se smatra da je
Stegodon, koji je otkriven u Tongziju, postojao od pliocena do sred
njeg pleistocena. Na popisu ivotinja koje se smatraju znaajnima
za datiranje nalazita u Junoj Kini, Aigner je navela da je Stegodon
PLEISTOCEN
Dokaz
RANI
SREDNJI
KASNI
SREDNJI
KASNI
rani srednji kasni rani srednji kasni rani srednji kasni
rani srednji kasni rani srednji kasni
Lokalitet
/Hominid
PLEISTOCEN
RANI
SREDNJI
KASNI
kameno orue i znakove uporabe vatre iz ranog pleistocena u Yuanmou, primitivnom Homo erectusu?"
Orue i znakovi uporabe vatre nisu otkriveni u blizini zuba Homo
erectusa. Osim toga, u samoj Kini, kao i na drugim mjestima u svi
jetu, otkriven je dokaz koji ukazuje na to da je Homo sapiens pos
tojao u ranom pleistocenu i starijim razdobljima.
Godine 1960., Jia Lanpo je istraivao pijesak iz ranog pleistoce
na i naslage ljunka u Xihouduu u sjevernoj pokrajini Shanxi. Ondje
je 1961. i 1962. otkrio tri kamena s tragovima udaranja, te jo neke
artefakte. Na temelju injenice da faunski ostaci potjeu iz ranog
pleistocena, utvreno je da je nalazite staro vie od milijim godina.
Paleomagnetskim datiranjem je utvrena starost od 1.8 milijuna go
dina. U Xihouduu su otkrivene i izrezane kosti i znakovi uporabe
vatre. Jia je vjerovao da se njima sluio australopitek. No. openito
se smatra da australopitek nije poznavao vatru. Jedini hominidi koji
su za to navodno bili sposobni, bili su Homo erectus, neandertalac i
Homo sapiens.
Kako bismo mogli i oekivati, J. S. Aigner je bila oprezna oko
prihvaanja Jiovog dokaza: "Iako se potpuno slaem s pretpostavkom
o djelovanju ovjeka u sjevernoj Kini, tonije u Hsihoutu [Xihoudu]
tijekom donjeg [ranog] pleistocena, ne mogu neosporno prihvatiti
materijale iz tog vremena ... ako je tona pretpostavka o Hsihoutu,
tada su ljudi ivjeli u sjevernoj Kini prije otprilike 1 000 000 godina
i upotrebljavali su vatru. To bi moglo navesti na preispitivanje nekih
danas prihvaenih pretpostavki o tijeku ljudske evolucije i sposob
nostima prvih hominida za prilagoavanje." Meutim, odmaknemo
li se od slubenih pretpostavki, pred nama e se otvoriti zanimljive
mogunosti.
Time zavravamo na pregled otkria iz Kine. Vidjeli smo da je
postupak utvrivanja starosti fosilnih hominida iskrivljen 'morfo
lokim datiranjem'. Prilagode li se ta datiranja razumnim starosnim
okvirima faune, ukupan dokaz nee iskljuivo potvrivati hipotezu
o evoluciji. Isto tako, ini se da se taj dokaz uklapa i u ideju da su
anatomski suvremeni ljudi postojali istodobno s razliitim vrstama
ovjekolikih stvorenja u pleistocenu.
11. POGLAVLJE
Pronin je isto stvorenje vidio i tri dana poslije, kada je hodalo uspra
vno. Nakon tog dogaaja, stizala su brojna izvijea o divljacima
vienima na Pamiru, a lanovi razliitih ekspedicija su fotografirali
i izradili odljevke otisaka stopala.
Sada emo razmotriti izvjea o Almasima iz Kavkaza. Prema
svjedoanstvima stanovnika sela Tkhine na rijeci Mokvi, u 19. st. je
u umi planine Zaadan uhvaena enka Almasa. Tri godine je bila
zarobljena, no nakon toga se udomaila i seljaci su joj dopustili da
ivi u kui. Zvala se Zana. Shackley pie: "Koa joj je bila sivkasto-crna i prekrivena crvenkastom dlakom, koja je bila dua na glavi.
Proizvodila je neartikulirane glasove, no nikada nije razvila sposobnost
govora. Lice joj je bilo iroko s istaknutim jagodinim kostima,
imala je isturenu eljust nalik gubici i debele obrve, velike bijele
zube i 'zastraujui izraz lica'." Zana je poslije rodila djecu, oito
nakon sparivanja s jednim od seljaka. Boris Porshnev je 1964. vidio
neke Zanine unuke. Opisujui Porshnevova istraivanja, Shackley
je napisala: "Unuke, Chalikoua i Taia, imale su tamnu kou i zbog
izrazito istaknutih vilica i debelih obrva, prilino su nalikovale Crn
cima." Porshnev je i razgovarao sa seljacima, koji su kao djeca sudje
lovali na Zaninom sprovodu 80-ih godina 19. st.
U podruju Kavkaza, Almas se katkad naziva Biaban-guli. Godi
ne 1899., ruski zoolog K. A. Satunin, ugledao je enku Biaban-gulija u brdima Talysh na jugu Kavkaza. Izjavio je da se stvorenje: "kre
talo kao ovjek". To izvjee je osobito znaajno zato to je Satunin
bio ugledan zoolog.
Godine 1941., V. S. Karapetyan, bojnik medicinske slube sovjet
ske vojske, osobno je pregledao ivog divljaka uhvaenog u auto
nomnoj republici Dagestanu, koja se nalazi sjeverno od kavkaskih
planina. Karapetyan je rekao: "Uao sam u hangar s dva predstavni
ka lokalnih vlasti ... Jo uvijek mogu vidjeti to stvorenje kako stoji
preda mnom, golog i bosog mukarca. A nedvojbeno je bio ovjek,
zato to mu je oblik tijela bio potpuno ljudski. No, prsa, lea i ramena
bila su mu prekrivena kudravom dlakom tamnosmee boje. To kr
zno je veoma nalikovalo medvjeem i bilo je dugo 2-3 cm. Ispod
prsiju je bilo tanje i meke. Runi zglobovi su mu bili nezgrapni i
dijelom prekriveni dlakom. Na dlanovima i tabanima nije imao dlake.
ZNANSTVENI ESTABLIMENT
I IZVJEA O DIVLJAKU
Usprkos svim predstavljenim dokazima, veina strunjaka za antro
pologiju i zoologiju odbija raspravljati o mogunosti postojanja di
vljaka. Spomenu li uope divljake, rijetko kada predstavljaju uvjerljiv
dokaz o njihovu postojanju, usredotoujui se, umjesto toga, na iz
vjea koja ih nee bitno natjerati da posumnjaju u svoja stajalita.
Skeptini znanstvenici tvrde da nitko nije otkrio kosti divljaka, kao
ni njegovo tijelo - mrtvo ili ivo. No, postoje primjerci dlana i sto
pala, ak i glava navodnog divljaka. Strune osobe izvjeuju da su
pregledali tijela divljaka. A postoji i mnogo izvjea o tome da su
ulovljeni. injenica da ni jedan od tih fizikih dokaza nije dospio u
muzeje ili druge znanstvene ustanove, moe se shvatiti kao rezultat
neuspjenog postupka skupljanja i ouvanja dokaza. Operacijom koju
mi nazivamo filtriranjem znanja, dokazi s primjesom nedoputenosti
uvaju se daleko izvan slubenih kanala.
Meutim, neki veoma ugledni znanstvenici, kao to su Krantz,
Napier, Shackley, Porhnev i drugi, pronali su u dostupnom dokazu
dovoljno razloga da zakljue kako divljaci doista postoje ili, barem,
da je pitanje o njihovu postojanju vrijedno ozbiljno razmotriti.
Myra Shackley je 4. prosinca 1984. napisala u pismu naem is
traivau Steveu Bernathu: "Koliko vam je poznato, to pitanje je iz
nimno aktualno i predmet je mnogih pisanja i publikacija. Iako se
miljenja razlikuju, smatram da se uglavnom prihvaa da doista po
stoji dovoljno dokaza da prihvatimo barem mogunost postojanja
razliitih, neklasificiranih ovjekolikih stvorenja, no da je na sadanjoj
razini naeg znanja, nemogue detaljnije raspravljati o njihovu zna
aju. Taj poloaj dodatno oteavaju pogreni navodi, prijevare i lua
ke, ekstremne aktivnosti, no ini se da iznenaujue velik broj tvrdo
glavih antropologa smatra da vrijedi istraiti taj problem."
Dakle, znanost u izvjesnoj mjeri priznaje dokaz o postojanju
divljaka, no ini se da je uglavnom rije o subjektivnim stajalitima
pojedinaca, koji su vie ili manje slubeno potvreni.
12. POGLAVLJE
taminata. Tako ne moemo znati u kojoj mjeri su uklonjeni kontaminati iz tih izvora.
Metoda datiranja radioaktivnim ugljikom primjenjiva je samo na
kolagen, bjelanevinu u kostima. Ona se mora izvaditi iz ostatka kosti
iznimno zahtjevnim postupkom purifikacije. Znanstvenici potom
utvruju jesu li aminokiseline (koje izgrauju bjelanevine) istovjetne
onima u kolagenu. Ako nisu, to znai da su aminokiseline moda
ule u kost izvana. Te aminokiseline, koje su drukije starosti nego
kost, mogle bi utjecati na pogreno datiranje radioaktivnim uglji
kom, odnosno pokazati manju starost.
Idealno bi bilo datirati svaku aminokiselinu posebno. Ako se
utvrdi razliita starost ijedne od njih, to bi znailo da je kost konta
minirana i da se na nju ne moe primijeniti datiranje radioaktivnim
izotopom ugljika.
to se tie Protschova datiranja Reckova kostura radioaktivnim
ugljikom, laboratoriji u kojima je ono provedeno, sigurno nisu datirali
svaku aminokiselinu posebno. Za to je neophodna tehnika datiranja
tzv. ubrziva spektrometrije mase, koja se poela upotrebljavati tek
poetkom 1970-ih. Isto tako, ti laboratoriji nisu poznavali ni stroge
tehnike proiavanja proteina, koje se danas smatraju neophodnima.
Moemo samo zakljuiti da je Protschovo datiranje Reckova kostu
ra izotopom radioaktivnog ugljika, nepouzdano. tovie, ono je naj
vjerojatnije rezultiralo pogrenim mlaim datumom.
Postoje zabiljeeni sluajevi pogrenog datiranja kostiju iz Olduvaija radioaktivnim ugljikom. Naprimjer, utvreno je kako je kost
iz gornjih Ndutu-slojeva stara 3340 godina. Gornji Ndutu-slojevi,
dio Sloja V, stari su od 32 000 do 60 000 godina. Prema tome, 3340
godina je barem deset puta mlai, te je tako pogrean datum.
Protsch je u svom izvjeu o Reckovu kosturu napisao: "Teoret
ski, nekoliko injenica, kao to je morfologija, govori protiv velike
starosti hominida." To navodi na pretpostavku da je suvremena
morfologija kostura bila jedan od glavnih razloga zbog ega je Prot
sch sumnjao da je kostur iste starosti kao i Sloj II ili barem baza
Sloja V.
U naoj raspravi o Kini, uveli smo pojam mogueg starosnog
okvira kao najpouzdanijeg indikatora starosti kontroverznih otkria.
Kanjera 4
Fauna
Opis testiranog
fragmenta
15
21
16,27,27,30,42
8, 14
11,21,35
26, 131, 146, 159,216
ROENJE AUSTRALOPITEKA
Josephine Salmons je 1924. uoila fosiliziranu lubanju pavijana,
koja je visjela iznad kamina u kui njezina prijatelja. Salmonsova,
koja je tada bila studentica anatomije na sveuilitu Witwatersrand
u Johannesburgu, Juna Afrika, odnijela je taj primjerak svom pro
fesoru, dr. Raymondu A. Dartu.
Lubanja pavijana, koju je Salmonsica dala Dartu, potjecala je iz
vapnenakog rudnika u Buxtonu, koji se nalazi pokraj gradia Taung,
oko 320 km jugozapadno od Johannesburga. Dart je zamolio svog
prijatelja i geologa dr. R. B. Younga, da pregleda kamenolom ne bi
li moda jo neto otkrio. Young je skupio neke komade kamenja s
fosilima, te ih poslao Dartu.
U Dartovu kuu, u kojoj se taj dan odravalo vjenanje njegova
prijatelja, stigla su dva sanduka s fosilima. Iako ga je supruga preklinjala da ostavi fosile dok ne zavri obred, Dart je otvorio san
duke. U drugom sanduku je ugledao neto to ga je iznenadilo:
"Meu njima sam ugledao gotovo potpun odljevak unutranjosti lu
banje. Taj kalup mozga bio je velik poput onog u gorile." Dart je
potom pronaao drugi komad kamena s kostima lica.
Nakon to su se gosti razili, Dart je zapoeo mukotrpan posao
odvajanja kosti iz njihove kamene jezgre. Kako nije imao prikladan
alat, upotrijebio je suprugine igle za pletenje da bi oprezno odlomio
kamen. Poslije je napisao: "Preda mnom se ukazalo lice djeteta s i
tavim nizom mlijenih zubi i trajnim kutnjacima, koji su tek poeli
izbijati. Mislim da nijedan roditelj nije bio toliko ponosan na svog
potomka kao to sam bio ja tog Boia na svoje dijete iz Taunga."
Nakon to je izvadio kosti iz kalupa, Dart je rekonstruirao lubanju
(slika 12.4.). Napisao je daje mozak djeteta bio neoekivano velik,
oko 500 cm3. Prosjena veliina mozga odraslog mujaka gorile iz
nosi samo 600-ak cm3. Dart je uoio da lubanja nema onu arkadu
i da joj zubi imaju neke ljudske znaajke.
Osim toga, uoio je da je foramen magnum, otvor hrptene mo
dine, okrenut prema sreditu baze lubanje, kao u ljudi, a ne prema
leima, kao u odraslih majmuna. Dart je na temelju toga zakljuio
kako je stvorenje hodalo uspravno, to je znailo, kako je vjerovao,
da je primjerak iz Taunga oito bio ovjekov predak.
kolikijim stvorenjem od Paranthropusa crassidensa, novim hominidom kojeg su nazvali Telanthropus capensis. Skupina 1 u Swartkransu, gdje su otkrivene sve kosti Paranthropusa, prema dananjim
procjenama, stara je 1,2-1,4 milijuna godina. Skupina 2, u kojoj je
otkrivena mandibula Telanthropusa SK 15, stara je 300 000 do 500 000
godina. Robinson je 1961. promijenio miljenje i izjavio da eljust
iz Swartkransa pripada Homo erectusu.
Broom i Robinson su u Swartkransu otkrili jo jednu ovjekoliku
eljust. Ta djelomina mandibula (SK 45) nalazila se u glavnom ta
logu u kojemu su bili zakopani i fosili Paranthropusa. Godine
1952. su rekli: "Oblikom mnogo vie nalikuje eljustima veine su
vremenih hominida, nego Telanthropusa." Robinson je poslije napi
sao da eljust SK 45 pripada Telanthropusu, a potom Homo erectusu.
No, postoje, iako nedvojbeno nejasni razlozi za razmatranje drugih
mogunosti.
U poslijeratnom razdoblju, Broom je u Sterkfonteinu otkrio dru
gu lubanju (St 5) australopiteka (slika 12.5.). Poslije je pronaao i
ostatke odrasle enke australopiteka (St 14) - ukljuujui dijelove
zdjelice, kraljenicu i nogu. Na temelju morfolokih osobina, kao i
nekih znaajki lubanja iz Sterkfonteina, Broom je zakljuio da su
australopiteci hodali uspravno.
Godine 1925., Raymond A. Dart istraivao je tunel u Makapansgatu u Junoj Africi. Uoivi neke pougljenjene kosti, Dart je za
kljuio da su hominidi ondje palili vatru. Godine 1945., Philip V.
SLIKA 12.5.: Lijevo: Lubanja enke impanze. Desno: Lubanja Plesianthropusa (Australopithecusa) transvaalensisa St 5, koju je otkrio Robert
Broom u Sterkfonteinu, Juna Afrika.
Tobias, koji je tada bio Dartov student na Sveuilitu u Witwatersrandu, otkrio je u piljskim naslagama u Makapansgatu, lubanju
izumrle vrste pavijana, na to je upozorio Darta. Godine 1947., Dart
je nakon gotovo dva neaktivna desetljea, otiao na terensko istra
ivanje u Makapansgat, ne bi li ondje otkrio kosti australopiteka.
Ondje je otkrio dijelove lubanje i drugih kostiju australopiteka,
kao i jo neke znakove uporabe vatre. Na temelju toga, Dart je na
zvao stvorenje koje je tamo ivjelo, Australopithecus prometheus,
prema Titanu koji je bogovima ukrao vatru. Danas se Australopithe
cus prometheus, zajedno s primjercima iz Taunga i Sterkfonteina,
svrstava u skupinu Australopithecus africanus, koja se razlikuje od
robusnih australopiteka iz Kromdraaija i Swartkransa.
Dart je u Makapansgatu otkrio 42 lubanje pavijana, od kojih je
27 imalo smrskane prednje dijelove. Na sedam od njih su se uoa
vali tragovi udarca na prednjoj, lijevoj strani. Na temelju tog doka
za, Dart je izradio sablasnu sliku Australopitehcusa prometheusa
kao primata-ubojicu, koji je ubijao pavijane udarajui ih u glavu
primitivnim kotanim oruem, nakon ega je pripravljao njihovo
meso na vatri u pilji u Makapansgatu.
"ovjekovi preci", rekao je Dart, " razlikovali su se od dananjih
majmuna po tome to su bili ubojice; mesoderi koji su silom otima
li ivi plijen, tukli ih do smrti, komadali njihova tijela, trgajui im
udove, zadovoljavajui svoju neutaivu e toplom krvlju rtava i
pohlepno prodirui njihova zgrena tijela."
No, danas paleoantropolozi opisuju australopiteka kao obinog
skupljaa strvina, a ne lovca i izumitelja vatre. Bez obzira, nova
Broomova i Dartova otkria uvjerila su utjecajne znanstvenike, oso
bito one u Velikoj Britaniji, da australopitek nije bio samo vrsta fos
ilnog majmuna, nego pravi ovjekov predak.
ZINJANTHROPUS
Sljedea znaajna otkria pripadaju Louisu Leakeyu i njegovoj dru
goj eni, Mary. Mary Leakey je 17. lipnja 1959. ugledala ratrkane
dijelove lubanje mladog hominida u Sloju I, na nalazitu FLK u
Olduvaiju. Nakon to su od tih fragmenata sastavili lubanju, Louis
i Mary Leakey su uoili da je njezin vlasnik imao sagitalnu izboi-
Sadanjost
Homo
sapiens
sapiens
Rani
Homo
sapiens
TALUS ER 813
Godine 1974., B. A. Wood je opisao talus (kost glenja) otkriven na
jezeru Turkani, a leao je izmeu KBS-tufa i gornjeg Koobi Foratufa. Wood je usporedio fosilni talus, oznaen kao ER 813, s onima
suvremenih ljudi, gorila, impanzi i drugih primata koji ive na dr
veni, te rekao: "Fosili odgovaraju talusu suvremenog ovjeka."
ovjekoliki talus ER 813 star je 1,5-2 milijuna godina, to otpri
like odgovara starosti Australopithecusa robustusa, Homo erectusa
i Homo habilisa.
Wood je u svom izvjeu napisao da su njegova testiranja potvr
dila: "slinost izmeu KNM-ER 813 i kosti dananjih ljudi", te da
su pokazala da: "nisu znatno razliita od kosti glenja dananjih bumana." Na temelju toga mogli bismo pretpostaviti da je talus KNMER 813 pripadao anatomski suvremenom ovjeku, koji je ivio u
ranom pleistocenu ili kasnom pliocenu.
Ako je KNM-ER 813 doista pripadao stvorenju veoma nalik su
vremenim ljudima, tada se on uklapa, kao i bedrene kosti ER 1481
i ER 1472, u slijed slinih otkria starih vie milijuna godina. Time
bi se australopitek, Homo habilis i Homo erectus iskljuili s popisa
ljudskih predaka.
OH 62: NEKA USTANE PRAVI HOMO HABILIS!
Umjetnici su na temelju fosila i paleoantropolokih izvjea, obino
prikazivali Homo habilisa kao stvorenje s uglavnom ljudskim tijelom,
te majmunolikom glavom (slika 12.7.).
Takav izrazito neuvjerljiv portret Homo habilisa, uvrijeio se do
1987. Te godine su Tim White i Don Johanson objavili da su u Olduvaiju otkrili prvi primjerak Homo habilisa (OH 62), ije su se
kosti tijela i glave meusobno potpuno podudarale. Ostaci kostura
ukazivali su na to da je stvorenje bilo visoko samo 1 m i da je imalo
prilino duge ruke. Novi Homo habilis se od tada na crteima (slika
12.7.) prikazivao kao mnogo majmunolikije stvorenje.
Johanson i njegovi suradnici zakljuili su kako su znanstvenici
najvjerojatnije pogreno pripisali mnoge kosti udova Homo habilisu, koje su otkrivene prije 1987.
Stranice
Nalazite
Kategorija
2800
Ottosdalin,
Juna Afrika
izbrazdana
metalna kugla
Jimison 1982.
164-166
>600
Dorchester,
Mass.
metalna vaza
Scientific Amer.,
5.lipanj 1852.
147-148
Antelope
Spring, Utah
otisak cipele
Meister 1968.
157-158
Izvor
Pretkambrij
Kambrij
505-590
1. DIO - nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
Nalazite
Kategorija
Izvor
Stranice
Rudnik
Kingoodie,
kotska
eljezni avao
u kamenu
Brewster 1844.
146-147
320-360
Tweed,
Engleska
zlatna nit u
kamenu
312
Wilburton,
Oklahoma
eljezni vr
Rusch 1971.
157
286-360
Webster,
Iowa
izrezbaren
kamen
Daily News,
Omaha, Neb., 2.
travanj 1897.
156
286-320
Macoupin,
Illinois
ljudski kostur
The Geologist,
prosinac 1862.
199
286-320
Rockcastle
County u
Kentuckyju i
na drugim
nalazitima
ovjekoliki
otisci stopala
280-320
Wilburton,
Oklahoma
srebrni
predmet
Steiger 1979.
160
260-320
Morrisonville
Times, 11.6.1891.
155-156
260-320
Heavener,
Oklahoma
zidni blok u
ugljenu
Steiger 1979.
159-160
213-248
Nevada
otisak cipele
Ballou 1922.
157-159
Jura
150
Turkmenstan
201
Saint-Jean
de Livet,
Francuska
metalne cijevi
u kredi
160-161
Devon
360-408
Karbon
Trijas
Kreda
65-144
Corliss 1987a
1. DIO - nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
Eocen
50-55
Nalazite
Kategorija
Izvor
Clermont,
Francuska
eoliti, paleoliti
45-55
Laon,
Francuska
148-150
38-55
Barton Cliff,
Engleska
izrezbaren
kamen
Fisher 1912.
52-53
38-45
Delemont,
vicarska
ljudski kostur
de Mortillet
1883.
198
Boston
Tunnel,
Tuolumne
Table Mt.,
Calif.
neolit,
izrezbaren
kamen
Whitney 1880.
147
33-55
Montezuma
Tunnel,
Tuolumne
Table Mt.,
Calif.
neoliti
Whitney 1880.
148-150
33-55
Tuolumne
Table Mt.,
Calif.
ljudski kostur
Winslow 1873.
193-195
26-54
Baraque,
Michel,
Belgija
paleoliti
Rutot 1907.
102
26-54
Rutot 1907.
102
26-30
Boncelles,
Belgija
paleoliti
Rutot 1907.
102-104
Thenay,
Francusk
paleoliti
Burgeois 1867.
90-95
Oligocen
33-55
Rani miocen
20-25
Breuil 1910.
Stranice
69-74
1. DIO - nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
Nalazite
Kategorija
Izvor
Stranice
Srednji
miocen
12-25
112-113
12-19
Billy,
Francuska
zarezana kost
12-19
Sansan,
Francuska
12-19
Pouance,
Francuska
zarezana kost
Bourgeois 1867. 50
12-19
Clermont,
Francuska
zarezana kost
Pomel i de
Mortillet 1867.
Tuolumne
Table M t ,
Calif.
Laussedat 1863. 40
41
48-49
Kasni miocen
9-55
9-55
Valentine
Mine, Tuolu
mne Table
M t , Calif.
9-55
9-55
neolit, frag
ment ljudske
lubanje
134-135
145-146
195-196
Whitney 1880.
135,146
195-196
Whitney 1880.
135-136
146-147
Sonora
Tunnel,
Tuolumne
Table M t ,
Calif.
Whitney 1880.
136,148
kamena
kuglica
1. DIO - nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
Nalazite
Kategorija
9-55
Tuolumne
Table M t ,
Calif.
9-10
Haritalyangar, eolit
Indija
>8,7
Placer
County,
Calif.
7-9
Izvor
Stranice
Becker 1891.
151-152
Prasad 1982.
82
ljudske kosti
Whitney 1880.
196
Aurillac,
Francuska
paleoliti
Verworn 1905.
96-101
5-25
Midi de
France,
Francuska
ljudski kostur
de Mortillet
1883.
198
5-25
Dolina rijeke
Tagus,
Portugal
paleoliti
Ribeiro 1872.
86-90
5-25
Dardanel,
Turska
izrezbarena
Calvert 1874.
kost, slomljene
kosti, kremena
ploica
43-44
5-12
Yenangyaung, paleoliti
Burma
5-12
Pikermi,
Grka
41-42
5-12
Entrerreanformacija,
Argentina
112-113
>5
Marshall
Mine, San
Andreas,
Calif.
neoliti
142
neolit (Kingov
tuak)
Noetling 1894.
Whitney 1880.
107
1. DIO -nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
Nalazite
Kategorija
Izvor
Stranice
>5
>5
Bald Hill,
Calif.
190-192
>5
Clay Hill,
Calif.
196-197
Antwerpen,
Belgija
105-106
4-4,5
Kanapoi,
Kenija
318-319
3,6-3,8
Laetoli,
Kenija
otisci ljudskih
stopala
3-5
Monte
Hermoso,
Argentina
Pliocen
4-7
3-4
Castenedolo,
Italija
djelomian
ljudski kostur,
djelomini
ljudski kosturi
(3), ljudski
kostur
Whitney 1880.
141
189-190
3-4
Savona,
Italija
ljudski kostur
2,5-55
Issel 1867.
187-188
49-50
50-52
61-69
121-122
1. DIO - nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
Nalazite
Kategorija
Izvor
Stranice
2,5-3,0
2,2-3
Sterkfontein,
Juna Afrika
2-4
2-4
Rosart,
Belgija
2-3
311-314
Prestwich 1889.
56-61
Rutot 1907.
102-104
Haritalyangar, eoliti
Indija
Sankhyan 1981.
81-82
2-3
Ferretti 1876.
48
2-3
2-3
Acquatraversa, Italija
paleolit
Ponzi l871.
106
2-3
Janicule,
Italija
paleoliti
Ponzi 1871.
106
2-3
Miramar,
Argentina
ognjita, vul
Hrdlicka 1912.
kanska ljaka,
spaljena zemlja
2-3
Miramar,
Argentina
paleoliti,
neoliti
2-3
Miramar,
Argentina
ljudska eljust
Boman, 1921.
2,5
Hadar,
Etiopija
2-2,5
San Giovan
ni, Italija
zarezane kosti
paleoliti
44-47
111-113
190
Ramorino 1865. 39
1. DIO - nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
Nalazite
Kategorija
Izvor
Stranice
2-2,5
Red Crag,
Engleska
42-43
2-2,5
Red Crag,
Engleska
izrezbarena
koljka
Stopes 1881.
49-50
2-2,5
Foxhall,
Engleska
63-65
179-180
Bunney 1987.
80-81
Wright 1912.
152-155
Kako tvrdi veina znanstvenika, prvi hominid koj i je proizvodio orue bio je Homo habilis, iji su najstariji fosili stari
oko 2 milijuna godina i povezuju se s Afrikom.
Rani
pleistocen
1,8
eoliti
1,8
Xihoudu,
Kina
paleoliti,
izrezane kosti,
pougljenjene
kosti
Jia, 1980.
1,7-2
Olduvai,
Tanzanija
eoliti,
M. Leakey,
paleoliti,
1971.
bole,
kotano orue L. Leakey, 1960.
(za obradu koe),
kameni krug
(baza sklonita)
273
83-84
85
123-124
123-124
83-85
Svi materijali otkriveni u Olduvaiju (gore) obino s e pripisuju Homo habilisu, no orue za obradu koe, zak on i bole
navode na potpuno razvijene vjetine.
1,7-2
Kanam,
Kenija
1. DIO - nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
1,7
Nalazite
Yuanmou,
Kina
Kategorija
paleoliti
Izvor
Jia 1980.
Stranice
270-273
Ulalinka,
Sibir
eoliti
Okladinov i
81-82
1,5-1,8
Koobi Fora,
Kenija
ljudski talus
Ragozin, 1984.
Wood, 1974.
320
1,5
Gombore,
Etiopija
317-318
1,2-3,5
Dewlish,
Engleska
opkop u kredi
Fisher, 1912.
52-53
1,2-2,5
Vald' Arno,
Italija
zarezane kosti
1,2-2
St.Prest,
Francuska
1,15
Olduvai,
Tanzanija
ljudski kostur
Reck, 1914.a,b
295-301
1-2,5
Monte
Hermoso,
Argentina
eoliti
Hrdlicka, 1912.
111-112
1-1,9
Trinil, Java
ljudski zub
1-1,8
Kromdraai,
Juna Afrika
1-1,5
312
176-177
1. DIO - nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
Nalazite
Kategorija
Izvor
Stranice
Srednji
pleistocen
0,83
Trinil, Java
0,83
Trinil, Java
slomljene
Keith, 1911.
kosti, drveni
ugljen, ognjita
208
0,4-1,75
Cromer
Forest-sloj,
Engleska
50-51
0,7-0,7
Kanjera,
Kenija
fragmenti
L. Leakey, 1960. 303-308
ljudske lubanje,
paleoliti
0,4
Olduvai,
Tanzanija
0,33-0,6
Ipswich,
Engleska
ljudski kostur
Keith, 1928.
179-181
0,33
Galley Hill,
Engleska
ljudski kostur
(grob?),
paleoliti
Newton, 1895.
173-175
0,33
Moulin
Quignon,
Francuska
ljudska eljust
i paleoliti (kri
votvorine?)
Keith, 1928.
171-172
0,33
Clichy,
Francuska
djelomian
ljudski kostur
(prijevara?)
Bertrand, 1868.
173-174
0,3-0,4
Terra Amata,
Francuska
sklonita,
de Lumley,
ognjita,
1969.
kotana orua,
paleoliti, otisak
ljudskog
stopala
51-52
64-65
176
1. DIO - nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
Nalazite
Kategorija
Izvor
Stranice
Pilbeam, 1972.
Vertesszollos, fragment
Maarska
ljudske lubanje
213
0,25
Hueyatlaco,
Mexico
napredni
paleoliti
Steen-McIntvre,
1981.
129-130
0,25
Sandia Cave,
Novi
Meksiko
napredni
paleoliti
Smithsonian
Misc. Coll.
v.99, n. 23
129-130
Lawn Ridge,
Illlinois
metalni novi
(najstariji po
znati novii
1000. pr. Kr.)
Dubois, 1871.
150-152
0,1-1
Tongzi, Kina
ljudski zubi
Qiu, 1985.
264-267
0,1-1
Liujiang,
Kina
djelomian
ljudski kostur
269
0,1
0,1
167-168
1. DIO - nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
Kasni
pleistocen
0,8-0,125
0,3-2
Nalazite
Kategorija
Izvor
Stranice
Piltdown,
Engleska
229-245
ljudska lubanja Dawson i
Woodward, 1913.
La Denise,
Francuska
de Mortillet,
fragmenti
ljudske lubanje 1883.
172
2. DIO
Kratak pregled neuobiajenog dokaza o podrijetlu ovjeka
(samo Sjeverna i Juna Amerika)
Razdoblje ili
milijuni god.
Nalazite
Kategorija
Izvor
Stranice
Srednji
pleistocen
0,3-0,75
Pustinja
zarezane kosti
Anza-Borrego,
Kalifornija
Graham, 1988.
38-39
0,28-0,35
El Homo,
Mexico
paleoliti
Steen-McIntyre,
1981.
130
0,2-0,5
Calico,
Kalifornija
eoliti
Simpson, 1986.
76-77
0,2-0,3
Toca da
Esperanca,
Brazil
eoliti
0,12-0,19
Black's Fork
River,
Wyoming
paleoliti
Renaud, 1940.
108-109
0,08-0,09
Texas Street,
San Diego,
Kalifornija
eoliti
Carter, 1957.
74-75
0,08
Morlan, 1986.
37-38
0,07
Timlin, New
York
paleoliti
Raemish, 1977.
188-189
0,06-0,12
Sheguiandah,
Kanada
paleoliti
T. E. Lee, 1972.
124-128
>0,05
Whiteside
County,
Illinois
bakreni prsten
W. E. Dubois,
1871.
151-152
>0,05
Science News,
1977.
74
Kasni
pleistocen
2. DIO - nastavak
Razdoblje ili
milijuni god.
Nalazite
Kategorija
Izvor
Stranice
Alexander,
1978.
128-129
0,04
Lewisville,
Texas
paleolit
0,03
El Cedral,
Mexico
Boq. Do Sitio
de P. Furada,
Brazil
0,03
______________________________________________________
*****************************************************************
KRAJ