Univerzitet u Sarajevu

Katoliki bogoslovni fakultet

Predmet:
PATROLOGIJA II

ZAVRNI ELABORAT

Tema:

ATANAZIJE VELIKI, Pisma o Kristu i Duhu

Profesor:

Student:

dr. sc. Tomo Vuki

Ivan S. Vukevi

Sarajevo, lipanj 2016.

Atanazije se moe ubrojiti meu najvee ljude to ga je imala Crkav u svojoj istoriji, a
takoe pripada najveim crkvenim osobnostima svog vremena. U sporu sa Arijevim pristalicama
je podnio najvei teret, te je odigrao neprocjenjivu ulogu. Njemu treba biti zahvalan to se
arijevska hereza nije ukorijenila u Crkvi a bio je i veliki branitelj Nicejskog vjerovanja,
zahvaljujuu emu je Crkva ouvala ovo vjerovanje. Napadi na njega dolazili su iz injenice
vjernosti pravoj vjeri a njegosa progonstva se mogu vrednovati iz razliitih uglova, mada su i
progonitelji znali da je u pitanju ovjek vrstih stavova te vrta karaktera.
On je dijelom otac kranske teologije, te se zalago za odbranu Kristovog boanstva i
ovjetva, jer ako Krist nije ravi Bog i pravi ovjek onda nema spasenja, niti svrhe Kristovog
otkupiteljskog djela koje je svrsa ovjekovog poboanstvenjenja i posinovljenja u Bogu.
Divinizacija ovjeka je ono Boje unoenje po svom ovjetvu duhovne sile. Isticao je da je Duh
Bog, jer je vezan sa Kristom u djelu ovjekovg poboanstvenjenja, te su Kapadoani preuzeli ove
njegove misli te ga predoili na Carigradskom saboru (381. god) u izriaju vjerea koju i danas na
taj nain ispovijedamo. Nauk o spasenju je u sreditu njegove teologije a takoe je prvi popisao
novozavjetne knjige.
Atanazije je zasluan za irenje monakoga ivota a bio je lini prijatelj sa Antunom
Pustinjakom. Po miljenju Atanazija, Crkva ima vrhovnu vlast u vjerskim i udorednim pitanjima
a bio je poznat i kao veliki crkveni politiar.

Atanazijev ivot

Roen je 295. godine, ali o tome ne postoji siguran podatak, obzirom da neki navode da
se rodio izmeu 293. i 298. godine. Mjesto roenja je Alkesandrija, od kranskih roditelja
helenskog porijekla. Poto je u vremenu mladosti bilo Dioklecijanovo progonstvo crkve, lino je
doivljavao prijetnje i nesigurnosti a svjedoio je i unitenju nekih crkvneih optina, te svjedoio
hrabrosti ondanjih krana koji su svojim ivotom branili svoju vjeru. 312. godine postao je
itaem a ve 318. redio se za akona od Aleksandrijskog biskupa Aleksandra, koji ga je postavio

za svog tajnika, te u tom svojstvu 319. potpisuje Arijevo izptenje iz Crkve. Posjeivao je
monahe i tako uio pravila za kranski ivot.
Jedan od vanijih datuma u njegovom ivotu jeste 325. godina, kada je sa biskupom
Aleksandrom otiao na Nicejski sabor, gdje ga je pomagao, te savjetovao u teolokim poslovima,
iako ta uloga nije bila toliko vana koliko su isticali kasniji piscinjegovog ivota.
Poslije smrti biskupa Aleksandra, njegovo mjesto naslijedio je Atanazije koji je naiao na
otru negodovanje melicijaca i arijevaca, ali je titulu dobio uprkos protivljenju. Od tada
proivljavao je mnoge sporove (o valjanosti svoje slube, pa do nareenja o ubistvu biskupa
Arsenija). Poetak i uzrom njegovih stradanja i muka jeste vrijeme odravanja sinode u Tiru 335.
godine, kada su melicijevci i arijevci urotom eljeli da ga osude, te se na toj sinodi on zvanino
osudio, biva uklonjen sa biskupske stolice i zabranjuje mu se boravak u Aleksandriji.
Kraj prvom progonstvu Atanazijevu biva smru Konstantina Velikog 337. jer Konstantin
II obavjetava vjernike da e im se pastir vratiti. Tada propovijeda po crkvama i pripovijeda o
egipatskom monatvu, sjaju njihove regule i na taj nain oduevljava puk i govori kako bi taj
ivot oduevio i zapadnjake. Meu prijatelje ima imune i bogate ljude bliske carskom dvoru, te
je tako postigao i ugled u sredini zapadnog kranstva.
Rimskoj sinodi 340/341. godine nijesu prisustvovali Arijevci, te su sve ranije optube
protiv Atanazija proglaene neosnovanim i nedokazivim, te je i presuda iz Tira bila oborena.
Primljen je u crkveno zajednitvo i vraena mu je biskupska ast. Ova odluka je veoma vana u
njegovom ivotu ali takoe je i ova sinoda od velike vanosti za istoriju Crkve, jer je vo prvi
sluaj da jedna sinoda dokida odredbe neke druge istone sinode.
Na samom istoku je bila velika opozicija protiv njega, prikazuju ga kao ovjeka koji
nastoji posvaati istonog cara sa zapadnim a istiu da se druio i dopisivao sa Mangecijem koji
je htio orujem prigrabiti carsku vlast. Posljedice ovih optubi bila je njegova osuda u Arelsu
353. godine a sinoda u Milanu ga osuuje 355. Julijan Odmetnik e tek u februaru 362. godine
dopustiti prognanim biskupima povratak u svoju biskupiju. 362. odrava svoju aleksandrijsku
sinodu i uvia da hipostaza ne znai samo narav ve i osobu te se govori o trima boanskim
hispostazama. Na ovaj nain, Atanazije je omoguio velikom broju homojusijevaca povratak u
crkveno zajednitvo, a ta je sinoda rijeila pitanje klerika koji su se iz arijevstva vraali u Crkvu.

Atanazijeva smrt

Od strane cara Julijana nije imao mira, te ga alje na esto progonstvo a potom jo jednom
odlazi meu pustinjske monahe. Poetkom 366. godine Valent je pod pritiskom vjernika morao
dopustiti Atanazijev povratak te se na taj nain zavrava sedamnaestogodinje progonstvo. Do
svoje smrti 373. brinuo se za vjernike svoje biskupije.

Atanazijev nauk i spisi

Atanazije po svojoj naravi nije bio pisac ali njegova djela nijesu nastala u doholici ve su
izniknula iz neposredne ivotne potrebe. Mi se danas moemo diviti koliini napisanog imajui u
obzir njegovo progonstvo i ivot u tuini.
Prva znaajna Atanazijeva knjiga, ako se izuzmu Pisma to ih je kao biskup upuivao
vjernicima na poetku svake korizme, je spis Protiv Pogana i O Utjelovljenju Rijei. Atanazije
pobija mnogobotvo, brani vjeru u jedinoga Boga i pokazuje otkupiteljsko znaenje Gospodinova
Utjelovljenja.
Najznaajnije Atanazijevo dogmatsko djelo je spis Protiv Arijevaca. Atanazije ovje
obrazlae i brani nauk Nicejskog sabora. Posebice tumai biblijska mjesta kojima su arijevci
ukrjepljivali svoje tvrdnje. Atanazije je u spis unio i brojne slubene isprave koje su u svezi s
arijevskim sporom. Oko 350. godine sastavio je Pismo o odlukama Nicejskog sabora.
Rado je tumaio Bibliju. Na alost njegova su egzegetska djela izgubljena a tek se
djelimino sauvalo Tumaenje Psalama i knjige Postanka. Atanazije je vodio rauna i o ivotu
monaha i djevica u svojoj biskupiji. Za njih je sastavio djelo O djevianstvu. Znamenit mu je i spis
ivot svetog Antun.

Pisma Serapionu su Atanazijevi odgovori na Serapdonovu molbu. Ova pisma su dogmatske

djelo u kojem se izlae nauk o Duhu Svetom i brani njegovo boanstvo. Pisma su od veoma velika
znaenja i za nauk o Rijei kao i za kristologiju.
Pisao je i Epiktetu a Pismo Epiktetu zauzima posebno mjesto. Najznamenitije je kristoloko
tivo u IV vijeku. Za razvoj kristoloke dogme imalo je presudno znaenje, pa je skoro uivalo
ugled kanonske knjige. Atanazije ga je sastavio oko 370. godine. Atanazije svoja djela pie veoma
jasno te nema potekoa za razumijevanje. Dokazi su preuzeti iz Biblije, Otaca i filozofije.
Atanazije spretno i tono upotrebljava Bibliju. Ipak premalo vodi rauna o obliku pisane rijei.
Umjetnika ga strana djela malo zanima. Njemu je vana samo misao. Stoga rado i svjesno ponavlja
i bez potrebe razvlai tekst.
Glede Arija, Atanazije istie Nicejski sabor te ukazuje na Arijevo krivovjerje i bezumlje. U
Pismima se Atanazije uvijek razraunava s arijevskom teologijom. U Pismu Epikletu govori protiv
Apolinarija i njegove kristologije. Njegov Krist nije istovjetan s Isusom evaneoskih uspomena.
Apolinar svoju kristologiju potkrjepljuje naelom koje kae da dva potpuna i cjelovita duha ne
mogu postojati u jednoj osobi. Prema tome nije mogue da ljudski duh bude nazoan uz Rije u
Kristu. Stvorena dua mora otpasti.
U svojim Pismima napada nauk po kojem bi Isus bio iskljuivo ovjek a to su tvrdili
psilontopisti i adopcijonisti. Atanazije ne spominje teologe koji zastupaju to miljenje, ali znamo
da ih je u ranim stoljeima bilo mnogo i da se njihov nauk dugo odrao na ivotu. Mnogi ljudi
Isusa dre za obina ovjeka, prisnije povezana s Bogom. Jedino ga smatraju prorokom koji
navjeuje udoredni preporod i ljubav prema blinjemu. Isto tako, napade one koji nisu priznavali
zbilju Isusova tijela. Takvi su sumnjali u narav Isusove puti. Drali su da je njegovo tijelo privid i
umiljaj. To ipak ne znai da oni misle kako je Isus bio bez tijela. Posjedovao je tijelo, ali nebeskoga
ili aneoskog podrijetla. Anastazije odbacuje misao onih to ue da Krist nije uzeo tijelo od Marije,
ve da ga je oduvijek posjedovao. Atanazije odbacuje takvu kristologiju jer ona dokida spasenje.
Budui da je Kristovo ljudsko tijelo posrednik spasenja, jasno je da otkupljenja nema ako je Isusovo
tijelo privid ili ako nije s naim srodno. U vezi origenizma, Atanazije pobija one koji su nauavali
da je Rije i prije svoga dolaska imala ljudsku duu i da je u njoj uvijek bila (po Origenu jedna je
dua bila vjeno sjedinjena s boanskom Rijei. Posredstvom se te ljudske due Rije utjelovila,
jer je dua bila spojnica izmeu Rijei i tijela uzeta iz Marije).

U Pismu Serapionu izravno naznauje da je ovjek u poetku nainjen po Slici. Prema

Atanaziju Isus je Slika (eikon) Boga Oca. U prvom redu znai da je Slika stvoritelj ovjeka. Bog
je posredstvom svoje Slike, a to je njegov Logos, sazdao ovjeka. ovjek ima udjela na Bojoj
Slici. Budui da je u Rijei prisutan Otac i Duh, ovjek je, ukoliko je slika Boje Slike, u relaciji s
Ocem i Duhom. ovjeka oznaava naznakom da je logian, te da je um znaajka ovjeka. Ovo
opisuje u pismu Serapionu. Tu donosi tvrdnju da je um vlastit za ovjeka jer ga u prirodi nitko
nema osim ovjeka. Um je dio due. Ljudski je um slika Boje Slike, stoga se ovjek po njem
uzdie nad tvar i moe drugovati s nebeskim biima. Um svojim nutarnjim gibanjem ovjeka vodi
Rijeci i po Rijei Bogu. Bogospoznaja je cilj ovjekova postojanja, kako tvrdi Atanazije U tu svrhu
postoji i svijet. Put je kojim ovjek dopire do Boga. ovjek, dodue, nije po sebi sposoban da ne
posredno spoznaje Boga. ovjek je Bojom dobrotom na poetku umaknuo raspadljivosti i
smrtnosti.
U svojim Pismima ne pominje iskonski grijeh. ovjek nije ustrajao u dobru koje mu je Bog
ponudio, nego da ivi u stalnom prijateljstvu s Bogom, priklonio se svojim naravnim nagnuima.
Bog mu prestaje biti vrhunska enja. Vie nije bio u dodiru s Bogom, izvorom i ivotom. ovjek
je prestao biti zrcalo Slike Boje. Umjesto Boga, ovjek je zapoeo smatrati svojim stvoriteljem
kumire i idole. Razorna mo idolatrije pokazala se u udorednom ovjekovu ivotu. Tako je grijeh
pogodio i um i loginosti i tijelo. Pod utjecajem grijeha ovjek je postao raspadljiv. Raspadljivost,
spojena sa smrtnou, velika je ovjekova bijeda. Grijeh uvjetuje smrt. A smrt je uvod u
raspadljivost kojom se ovjek vraa u nitavilo. Zbog ovoga, poziva na obnovu i stvaranje iznova.
A u toj obnovi i ponovnom stvaranju sudjeluje cijelo Trojstvo.
Atanazije istie da Krist nije sagrijeio te mu stoga nije trebalo umrijeti za se. Sve to je
uinio, bilo je za nas.

Koristi pojam poboanstvenjenje. Poboanstvenjenje se temelji na

Utjelovljenju, a u pojedinom ga vjerniku ostvaruje Duh Sveti. Utjelovljenjem je ljudsko dolo u

dodir s boanskim. Krist je na taj nain poboanstvenio svoje ljudsko tijelo, da bi ono postalo
izvorom divinizacije za ostale ljude koji su mu srodni. Po divinizaciji ovjek se nalazi u najuoj
svezi s Bogom.
Govorei o Isusovoj osobi, Atanazije ne jasno govori o pitanju Isusove ljudske due. U
svojoj teologiji Atanazije govori i o posinjenju. Djelo spasenja dolazi do izraaja u injenici to je
ovjek postao Boje posinovljeno dijete.. Po njemu kozmos je veliko tijelo kojemu je dua Boja

Rije. Ona ga oivljuje, prua mu opstanak, ravna ga i ureuje. ivotni princip ovakvoga tijela je
boanski Logos. Po Atanaziju ovjekova je dua slika boanske Rijei. Atanazijeva kristologija
nedvojbeno pokazuje koliko je malo mjesta ostavljao Isusovoj dui. Ovo se ogleda u tome to
Atanazije u svojem tumaenju Isusovih psihikih ina kao to su strah od smrti, neznanja dana
velikog. Atanazije to povezuje s Gospodinovim tijelom.
Pneumoatologija u pisanoj rijei Atanazija se ogleda u Pismima Serapionu. Iznio sve to se
do danas u Crkvi vjeruje o boanskoj osobi Duha. I u drugim svojim spisima je spominjao Duha,
ali je samo u ovim Pismima o njemu govorio tematski i sustavnije. Atanazija smijemo smatrati
tvorcem crkvene pneumatologije. Meutim, ni on nije stao razmiljati o Duhu potaknut nutarnjom
silom, ve su ga na to primorali krivovjernici. Atanazije na Duha protee Boje vlastitosti jer
vjeruje da Duh izlazi iz Oeve biti i isjajuje od Sina. Boansko odlije Duha je jedan, jedinstven i
jedincat. Tako je Atanazije prenio istobitan s Nicejskog sabora. Djela Duha nisu odvojena od djela
Oca i Sina. Sva je povijest spasenja trojstveno obiljeena. Duh Sveti je vodio narod nakon Izlaska,
ali to znai da ga je vodio Bog po Sinu u Duhu. Dakle, moemo zakljuiti da to god Bog vri u
svijetu, ostvaruje se sudjelovanjem itavoga blaenog Trojstva. Atanazije se zanima za Duha
stvoritelja, ivotnog Duha, nadahnitelja, te njegovu ulogu u ivotu vjernika.

Zakljuak

Sv. Atanazije je svoju vjeru produbljivao i sauvao uprkos brojim izaovima, napastima i
progonima, te nam slui kao izvrstan primjer ovjeka koji je ostavio duboku tradiciju
pravovjernoga nauka. Iste ili sline izazove koje je i on tada imao, danas su aktualni u raznim
oblicima. Atanazije bi nam trebao biti primjer borbe protiv hereze ali i one borbe koja e nas
naprestano i odluno voditi rastu u vjeri i istini.

LITERATURA:
Atanazije Veliki, Pisma o Kristu i Duhu, Sluba Boja, Makarska, 1980.