Alija Nametak

ZA OBRAZ
U kafani Pred Imaretom ima uvijek besposlena svijeta, koji bistri politiku, a
osobito popodne, kad se izae iz Begove damije i kad djeurlija protru
izvikujui sutranje novine. Po seijama okolo sjede postariji ljudi, piju
ajeve i kahve, stavljajui kraj sebe posue, jer u ovoj kafani nema stolova,
osim jednog kraj vrata, za onoga koji sjedi tu i ita novine, naglas, da bi svi
uli, a moda i razumjeli.
Za ovo drutvo bi se zaista moglo rei, da je areno, jer tu ima osim
umirovljenih kadija i tramvajskih konduktera jo i bivih posjednika, pokoji
provincijski beg, koji je doselio u Sarajevo samo za to, da onaj njegov svijet iz
njegova prijanjeg boravita ne gleda njegovo postepeno umiranje u
neimatini, neki pretrga, nosa, ulini pometa i slini, to jest svi razliiti po
zvanjima, a jednaki po eljama da znaju ta ima novo, ta se dogaa u
svijetu, da bi zaboravili jade, to se dogaaju kod kue i u komiluku. Tu je i
burza, gdje se sazna, ta i gdje se moe najjeftinije kupiti i da je jo jeftinije
ne kupiti, nego se samo raspitivati, poto je ta, kao da ovjek ima ozbiljnu
namjeru neto nabaviti.

im izau novine i prvi djeak, koji ih prodaje, naie ispred kafane izvikujui
im ime, izae kahvedija i kupi jedan primjerak pa ga dadne lektoru za
vratima i stavi preda nj dezvu kahve s findanom. I tada se nastavi
prebiranje naslova, pa koji se naslov svidi, onda beg, koji sjedi kod
kahvedaka rekne: De nam to proitaj! Zatim lektor srie slog po slog,
dok neko ne upita: A to e mu to, biva, rei? Potom nastane raspredanje
sadraja, samih rijei i ta se iza tih rijei krije, ili, kako se ueno rekne,
izmeu redaka.
Ponekad u ovu kafanicu zabasa i kakav stranac, koji doe iz koje kasabice iz
pokrajine ili iz kakva zabitna sela, pa smatra, da bi se strano ogrijeio i o
vjeri i o Gazi Husrevbega, ako ga ne bi pohodio i ako ne bi klanjao u njegovoj
damiji. Svakom se takvom pobonom ili bar znatieljnom strancu ini, da
Bog ne bi primio njegove molitve, ako bi je obavio u kojoj drugoj damiji. Tako
onda, kad izae iz damije i obazre se po grobovima istaknutih uglednika i
javnih radnika, za due kojih se pomolio Bogu, ispane iz poploanog dvorita,
pa prijee dva tri koraka, sve se obazirui i gledajui u ogromnu munaru, i
nae se pred ovom kafanicom. I ne htijui ue u nju i uvjeri se, da i u
njegovom selu ili kasabi ima i boljih kafana, samo valjda u njima nee uti
onakva razgovora, kakav ovdje moe uti. A kad otpusti uho njihovom
razgovoru, uvidi, da i ovdje tare ljude jednaka briga kao i njega i njegove

seljane, a da uivaju i da su zadovoljni sa sitnim radostima svagdanjeg

ivota ba kao i on.
Tako je zimus uao u ovu kafanicu Beir uliman. Visok i pleat starac uao
je neto bojaljivo i stao za vrata, ne usuujui se sjesti na prazno mjesto na
seiji. Pronicavim pogledom opazio je, da nije ljudima drago, to je doao, pa
ih je poneto smeteno pozdravio i prestraenim korakom upravo se douljao
do praznog mjesta.
Na odjei mu se vidjelo, da je imuniji seljak, sav u domaem tkalu osim
koulje od arijskog platna i traboloza oko fesa. Crne suknene akire bile su
mu do koljena, gdje su se zavravale obrubom od crvenog gajtana, a na
nonim listovima su mu bijeli tozluci s mjedenim kukcima i sponama. Preko
bijele koulje je druga od kutnije, nekakve mrkovijaste boje sa utim
prutovima, a preko ove je ferman od crna sukna postavljen crvenom ohom.
Oko vrata mu visi debeo srebren lanac, kojemu je na prsima neka mala
rozeta, kroz koju su provuena oba kraja lanca, na dnu koga je sahat, golem i
s vie poklopaca, utisnut u dep od fermana. Na obrijanoj koatoj glavi je
fes, oko kojeg je omotan svileni traboloz, a na nogama opanci oputnjaci i
bijele arape do pola listova.
Kahvedija mu primi pozdrav i ponudi ga da skine debelu suknenu crvenu
kabanicu, jer bi mu bilo studeno, kad izae iz kafane. Ustade Beir i skide
kabanicu, pa je objesi na klinanicu za vrata i opet sjede na prijanje mjesto.
- Hoe li kahvu ili e aj?
- Daj mi kahvu?
Poeo je polako srkati, a cijela kafana je utjela. Niko da zapone razgovor.
Tek u neka doba Selim beg otpoe:
- Vala, ovih muhadira svakud. Ne moe se nikud maknut, a da ne nabasa
na kojeg.
- I sve slijee u Sarajevo. Kao da nemaju gdje drugdje, nego ba u Sarajevo!
ljuti se jedan kriomar, valjda jedini Sarajlija u itavoj kafani.
- E ta e, sinko, nevolja natjerala. Niko nije od obijesti napustio svoj krov,
da se potuca od nemila do nedraga prozbori Beir.
- A moebit si ti muhadir?
- Jesam, naalost. Evo ima dva mjeseca, kako sam doao u Sarajevo.
- A jesi li bolovao pjegavac? Da nisi uljiv?

Beir uliman se kao malo zastidje i planu:

- Nisam bolovao, a nisam nikad u ivotu ni ui na sebi imao. Nikad nisam iz
kue u zakrpljenoj koulji, pa ni na njivu, a kamo li ta drugo. A sad ako i ima
koja u na meni to je vaa, sarajska.
- Deder ti malo spusti durbin. Nemoj ti sa mnom tako govoriti! ljuti se onaj
kriomar. Nisi sa mnom zajedno koze uvao.
- Ja sam uvao svoje i koze i ovce i goveda, a ti ih nisi ni uvao, jer ih nisi
nikad ni imao. Sve ti je imanje bezbeli u nekoliko kremenova i cigar-papira.
- Otkud ti zna, da ja to prodajem? Hoe li, evo dobrih kremenova i papira.
Dau ti dva kremena i pet papira za pola kukuruze.
Neki se i nasmijae, a razgovor ivnu. Poee govoriti u grupama po dva, po
tri, o svemu i svaemu. aban, tramvajski kondukter, okrenu se povjerljivo
ulimanu:
- Pa gdje si bio toliko vremena, dva mjeseca, da te nigdje ne vidim? A ja
svukud hodam.
- Ne pitaj me za moju muku i nevolju. Bio sam u jednoj koli, pa evo istom
danas malo izaoh. Odmah sprva oiae me, pa mi onaj paskovi u kuruntini
odreza brkove. Kae: moe biti ima uiju u njima. A ne moe biti, vallahi, niti
ih je ikad u mom ivotu bilo u mene ni u glavi ni u prtenini ni u suknenom na
meni. Otimah se, da mi ne nagrdi obraz, a uz nj prisloni i doktor, i ja ostadoh
bez brkova.
- Bolje je i bez brkova nego bez glave.
- Bez glave sam mogao lahko i ostati, kao i gotovo sva mi kuna eljad, ali
bez ega moe biti, ne treba ono ni raditi.
- Pa eto opet su ti lijepo podrasli.
- Jesu prilino. Za dva mjeseca. A da si ti znao moje brkove prije nego mi ih
duman ostrie, eeeeh! Preboljeti ih ne mogu.
- Dobro je to, kad je iva glava ostala. Pa jesi li itavo ovo vrijeme leao u
karanteni?
- Nisam zbog bolesti. Nego me stid bilo bez brkova izlaziti. Ko velim, moe
me kakav poznanik ovakva vidjeti, pa bih propao u crnu zemlju. I unue mi je
bilo neto slabo, pa sam se najvie savija oko njega.

- Pa kako je sad?
- Fala dragom Bogu, prizdravilo je. Ko, moj brate, nema se mlijeka, pa
oslabilo dijete od godinu i po na samoj kukuruzi i orbi od repe! A ovog ti
belaja nisam ni ja nikad okusio, nego evi bi mi sueno pod starost.
- Dobra je repa upade u razgovor kriomar. Da ti zna, to moe biti od
nje pita, sve da prste odgrize. Isjecaj je sitno, pa podosta masla
- I bukova ti lia s maslom, pa se moe. A ono, to mi dobivamo, i ne via
masla. Pas da Bog oprosti, i smrdi. Ni na to nije nalinije nego na spirine. Ali
opet, Bogu hvala, kad ima i to.
- Otkud si ti, prijatelju? pita Beira jedan zanatlija, kojemu ne ide posao, pa
vei dio dana provodi u kafani i badava se grije.
- Od Hercegovine.
- Eto doeka slavodobitno Selim beg. Na moju duu sam odmah pomislio,
da je Hercegovac. Kad ne bi bilo vlaha, od Hercegovaca bismo ih pravili.
- Ama zar tako, pasji sine? skoi Beir na noge, da se bije, ali drugi
doekae i sprijeie ga, dajui mu kradom znakove, da Selim beg nije pri
svojoj pameti, da je domuz, pa moe za as nastati krvoprolie.
- Deder ti nama priaj, kako si ti glavu spasio i je li ko tvoj poginuo od
etnika?
- Da su, Bog do, oni spasili glave, a da je mene crna zemlja progutala, ali ta
e. Ne smije se u silu Boga govoriti.
- Kad je u vas zapoela ova nesrea?
- Lani. Odmah nakon Vidova-dne. U mome selu ima deset naih kua, a preko
etrdeset vlakih. Ali, eto, ivilo se onako na silu komijski. Oni nama doi na
Bajram, mi njima o Boiu, i vie nikakva prijateljevanja, ko kad nam nisu
nikad ni bili prijatelji. Triput su nas robili i palili, das mo se morali od temelja
kuiti. Ovo ti priam, to sam ja zapamtio, a tako je bilo, ima vie od sto
godina.
- Nae se selo zove Dabar, a od starina je, to se pamti, bilo samo nae. Nije
bilo u njemu vlakog uha ni hizmeta. Ama, kako su nam stariji nai kazivali,
ima otada preko stotinu, dvadeset li godina, zavlada mubareija i pomorila,
to no rije i staro i mlado. Da vam ne duljim, spalo nae selo na tri kue. Ali
da je sree, dao bi Bog, pa bi se narodilo naroda i opet bilo kao i prije, da na
Bajram nije sav svijet mogao stati u damiju, nego ga je via pola bila u

damijskoj avliji. Nego, po nesrei, skoro je sva zemlja bila u selu nekog bega
iz Stoca, i on pozove iz Crne Gore nekakve seljake, da mu oni rade na zemlji.
Naseli ih meu nas, da mu ne bi ostala neko vrijeme pusta zemlja, dao Bog,
pa ne bilo ni njih ni begova, jer nam je svako zlo od njih, ima dvjesta godina.
- Pazi se, ta govori, poturice nijedna nahorozio se Selim beg, spreman da
se bije, ali opet skoie ljudi, koje je okupilo Beirovo kazivanje, da ne doe
do guve. Dok se sve stia, zapoe opet uliman:
- uo moj dedo, da hoe beg da naseli vlahe meu nas, pa iao u Stolac
moliti ga, da se okani te orotinje, da nee spasti na prosjaki tap, ako mu
se neko vrijeme njive zaledine, a kad se narodi svijeta, otimat e se ko e
zemlju obraivati. Ali daj ti mahnitu dogovori! On uinio, to je naumio, i
naselio deset kua, ali sve nekakvih drzmana, pa se raskotie ko ivina. Bog
je dao, pa smo se i mi namnoili, ali se dumani odmetnue od sultana na tri
godine pred vabin dolazak, a kako bijasmo malina prema njima i vlahovluk
opkolio sa svih strana, morasmo bjeati u Stolac. Ja sam tada bio kao kao ono
moje unue sada. U naramku su me nosili.
Na svoje ognjite smo se vratili, istom ka je Austrija dola, a zatekli smo
samo gole zaaale zidove i zemlju, koju nam nisu mogli opljakati, osim to
su tri godine rod s nje dizali.
Tako isto smo opljakani i popaljeni odmah iza rata po prevratu. Bilo je neto
i ljudskih rtava, ali nam je i tada sve ivo opljakano. Nai su nam vlasi
kasnije kazivali, kad smo se vrnuli iz Stoca, da su to sve bili Crnogorci i da su,
oja, i njih pljakali i goveda im dizali, ali nije to bilo istina. Oni su goveda
klali i suili u pastrmu, a koe svojih volova smo poznavali u stolakih
trgovaca, kojima su ih nai domai dumani prodavali. Nego, daj ih ti kome
tui, kad je otila pravda s Austrijom zajedno.
Za ovo minulih dvadesetak godina bili smo se dobro davranisali. Jesu bili
porezi, jest bilo i drugog kojeega, ali ako je njihov mladi sluio godinu
vojske, nisu moga silili da slui tri, a nisu mogli ni na moj dunum zemlje
udariti viu izradu nego to je Jovo ja Risto plaao. A Bog je dao, pa smo se
namnoili, da nas je opet bila petkom i na Bajram puna damija. Kad nasta
ovaj rat, ue nekakav domuzluk u njih, pa nemaju iva mira, ako ne vrijeaju
i ne izazivaju. Ne moe im ovjek nita, kad ih je onoliko. Pa s brojem bi
nekako ovjek i izaao nakraj, ali ta e, brate, ije carstvo onoga serbestvo.
Kad je car njihove vjere, odmah je i njihovo gospodstvo u carevini.
Tako to potraja, dok i nau mlaariju ne digoe u vojsku. to god se nae
mladei moglo pukom zametnuti, digoe u rat, a njihovih pola osta kod
kue. Za udo to meni! Kako e to biti, da njihov vladar vie vjeruje naoj
mladei, da e ga bolje uvati, nego njihovoj. Sreom sve bi ukratko, i od
naih se samo jedno mome ne vrati kui. To mi bijae najmlai brati! Ali, ko

e ko Bog, kasnije saznadoh da je zarobljen u Albaniji i sprva kraja jeseni

doe iz ropstva, ali ne kui na oevinu, nego u kuruntinu, kao i ja, ko
muhadir.
Proastog ljeta, kako vam poeh priati, na dan dva ispred Vidova-dne, doe
mi sin Vejsil iz Stoca. Izdaleka ga poznah, i nije da ide, nego kao da je ko
poda nj krila podmetnuo. Jedva ekam da saznam, ta je to bilo, pa tako leti.
Doe kui, a sav cvate od nekakve dragosti.
- ta je, sine, hajrola! velim mu ja.
- Dobro, babo, ako Bog da veli mi on. Jo malo, pa e nestati i sjemena od
vlaha.
- uti, ne govori, jadnie! kaem ja. Vidi, ta ih je ovdje oko nas.
- Nisu oni oko nas, nego meu nama, babo.
- Ama, pusti ti tu pamet! Njih je taman etiri puta vie, pa, ne daj Boe, da im
zlo na um pane. Nego kazuj, ta ima u Stocu.
- Dobro, babo! ta je sino omrklo vlakog uha u Stocu, nije ga ni pola
osvanulo, a i danas ih love, pa s njima nekud, kako vele, na prisilni rad.
- Ajak, nije mi to nikako drago.
- A to? Ti ih nisi nikad mogao ni oima zgledati!
- Ne mogu ni sad. I kad bi se kojim udom mogli oni smanjiti koliko zrnje od
prosa, nasuo bi pune epove, pa s njima zajedno s uprije u Bregavu, da
nikad vie ne izaemo. Ali ovako
- A ta ovako? kae mi Vejsil.
- Mnoina je njih, a nas aka. Ne daj Boe, da im na um pane, da se na nama
svete! Nego, de ti meni reci ko to njih kupi.
- Ne znam, koji su. Neki Stoani kau, da su od Bekija i Imotskog.
- A, aah! Odhuknuh ja. Djeco, spremajte se, da idemo odmah u Stolac.
Sve se uskomea. Sve se udi i u udu pita: ta je? Zato ba u Stolac?
Jedna nevjesta veli: Nisam krave pomuzla. Druga nevjesta zaplaka: Nije
mi se dijete iz drva vratilo. A Vejsil okrenu poput mene: Ama ta ti je babo,
dragoga ti Boga? ta uzalud uzbuni svu kuu? Sjedite, djeco, gdje i sjedite, i
neka svak radi svoj posao. Moja sijeda dodade: Ko bi mogao tako brzo

sakupiti sve blago i sve namiriti pa potjerati, a zar opet ostaviti dumanima
da popljakaju, pa da se mi pod starost kuimo. Ne ostavih, vala, kunjega
praga, pa makar me na njemu sasjekli na komade.
Nemadoh ni ja kud, nego popustih kunoj eljadi i ostadoh. Do pred mrak
prooh selom i pozvah nae na razgovor, a gdje god kojeg njihova sretnem,
prvi mi se javlja i nekako ponizno pozdravlja. Nikako mi nije drago. Odmah
vidim, da spremaju neku prevaru.
Pred veer se okupili svi odrasli nai i Vejsil im kaza, to je uo i vidio u Stocu.
Mladei ko mladei drago tue zlo, a stariji ute i misle. Svi oni jednako misle
ko i ja: im se sutra razdani, potovariti na konje sve pokretno, potjerati stoku,
pa u Stolac. Nita se nije sa ivotom iznijelo. Mladi ne daju ni progovoriti. Oni
bi htjeli, im mrak na zemlju, da zau od kue do kue i pokupe sve njihovo
mukinje pa s njim na prisilni rad, i pri tom namiguju jedan na drugoga.
Uzalud im mi stariji govorimo: Okanite se tog posla. Ne moete vi goloruki s
njima na kraj izai. U njih ima oruja i vie nego im treba, a u nas u cijelom
selu ni jedne puke, ama ni lovake. Daj ti ludu dogovori! Ne sluaju. Tek u
neka doba pue puka uvrh sela. Svi se oni zgledae. Eh, djeco, jesam li
vam govorio! Ima u njih oruja, a ta emo mi? Ali, ne prepadajte se! Svak
svojoj kui, ama kradom, da se ne vidi, da smo se sastajali, pa s mrakom pod
krov, a stoku i sitnu i krupnu u tor. Kad nemamo puaka, a mi unesimo kolja i
sjekire u kuu, pa da niko nije iz kue, dok sunce ne obasja. A sutra, drugi
dan druga pamet, pa emo vidjeti ta nam je raditi.
Razioe se oni iz moje kue, a ja jo jednom zaoh po selu. Ne da mi mira
ona puka. Ne kazujem vam, ja sam od svega vatrenog oruja imao jednu
bombu. udna je stvar, kako sam doao do nje, ali u vam uzgred i to
spomenuti. Idem ja jednom iz Stoca, put Dabra, a jednako ujem nekakav
prasak i jeku u kru. to dalje od Stoca, oni pucnjevi sve jai i jasniji. Kad na
jednom mjestu vidim oficira i desetak vojnika za nekakvim suhozidom, pa
bacaju neto crno kolik aka preko zida i bre-bolje se prilegute, dok ono
meu kamenjem, da sve okolo leti. Neto im onaj oficir tumai, pa uzme ono
i zafrljaci, a domalo pucanj ko nebesko vrijeme. Ja se jo vie pribliim, a
jedan vojnik uzeo ono u ruku, pa dre kao jasikin list. Svi mu se drugi vojnici
smiju, a onaj im starjeina zovnu mene: Hoder ia. Doem ja, a on mi
kae, da je ono bomba, i pokaza mi, kako se odvrne, kako se njome kucne i
broji do nekoliko, a onda baci. Pita me, bili je ja smio baciti. Bih, velim mu
ja, samo da vidim kako ti to radi. Uze on jednu iz sanduka, pa mi sve
lijepo pokaza i baci je. Malo postaja, pa pue ko i sami grom. Uzeh ja onda
drugu, pa isto ko i on. Pue, ne treba ti priati, a kamenje se kida i drobi, kao
da je eer. E jesi li vidio dukelo jedna, vie on onom vojniku kako ovaj
stari smije, a ti ne smije! Posjedim ja tu s njima neko vriijeme, bacim jo
nekolike bombe, jer su ih morali sve potroiti, kako mi ree onaj oficir, i kad
su oni poli put Stoca, i ja se spremim da u kui. Opazim, da su zaboravili

jednu bombu, pa kad oni odoe, ja je uzeh i odnesoh kui. Eto, sad je ta
bomba bila jedino vatreno oruje meu nama.
U selu susretnem Jovu Galanosa. Pozdravimo se, a on otpoe razgovor. uo
je, veli, to se sa njihovima u Stocu dogodilo, ali da on zna, da u tom nedjelu
nije niko na bio. To, veli on, neko hoe da pomuti izmeu njih i nas dobre
komijske odnose, to smo na izborima bili zajedno, ali, varaju se. Mi emo
uvijek u slozi ivjeti, a zaboravili smo ve, to su nam se stari zbog neznanja
klali i gloili. Na moju duu, ljudi, uini mi se, da govori istinu, a kad jo ree,
ako hoemo, da nam on poalje svoje dijete u beici da nam u kui noi, kao
jamstvo da nam se od njih nee nita desiti, ja mu sasvim povjerovah i
zahvalih mu, pa nekako olakan dooh kui.
Veerali smo, ta je Bog dao a maja priredila, pa po jaciji poosmo na
poinak. Tiina je bila i vruina, ali ja sam rekao, da se ne otvaraju prozori.
Bili smo u prvom snu, kad svukud u selu zaprati puka, kao da baci so na
vatru. Nasta pometnja, piska djece, pla starica, goveda poee rikati, kad ih
dumani poee drijeiti iz torova, konji ru, ovce bleje. Samo se nigdje
paad ne uju. Sigurno su ih, mislim ja u sebi, potrovali odmah sprva veeri,
da ne odaju njihov hod.
Ja sam uzeo bombu pa se sav tresem, ali, kunem vam se Bogom velikim, nije
to bio strah, nego alost to nisu svi na okupu, pa da ih to vie njome
pomlavim. Jedan prasak u prozor i staklo se zdrobi u hiljadu komada.
Nevjeste dre djecu u naramcima, a druga im se prihvatila za dimije. Vejsil
uzeo sjekiru, a Mehmed kolac, dok mi ki Ajka, djevojka od osamnaest
godina, prihvatila za saksiju, pa u nju natrpala luga s ognjita.
Ni za kog se nisam bojao koliko za nju. Umrijeti je nita, samo, Boe, s dinom
i s imanom, kad nam vakti-sahat doe. Ali za Ajku sam se bojao, ne daj Boe,
da joj vlasi na obraz ne udare. Jer, brao moja, nije to je moje dijete, nego
to je to Bog dao, bila je zdrava i strojna, a u licu ko upis. ta duman zna,
to je obraz, to ponos, pa e najradije udariti na obraz djevojci ili nevjesti.
Sve sam iskao od Boga, ako nam se ne smiluje da se mognemo spasiti, da mi
ensku eljad uzme Sebi, da ne dadne vlasima, da se na njima svete.
Prsnue vrata od kue, a upade s pukom Risto Sikimi. Doeka Mehmed da
e ga kocem po glavi, ali ludo mome zamahnulo jako, a nisko ie, pa kolac
zape, a Risto iz puke pa ga sastavi sa zemljom. Vejsil odmah kleknu na
koljeno, pa zamahnu sjekirom, udari Ristu po prsima, a on se sloi padnuvi
po puci. Zaas nahrupie druga dvojica s pukama, a Ajka ih sasu lugom i
potee jednom puku iz ruku. Ali dumanin se jak desio, pa je ne pua, nego
dohvati i nju za ruke, pa potee, da je iz kue izvue.
Za itavo ovo vrijeme djeca vrite, a vlasi jednako ulijeu u kuu, neko s
pukom, neko s noem, i kako koji ulijee, onako mlatara i plaa biva sve

manje, a mrtvaki hropot napunja kuu. Da se nije Vejsil otimao da ispod

mrtva Riste izvue puku, nego da se branio samo sjekirom, mi bismo ih
nadbili, pa bismo poslije s njih mrtvih skidali puke i fieke, ali sueno zar
tako. Na svoje oi vidjeh, kako ga Jovo Galanos ubi iz puke. Ba onaj isti
Galanos, to meni pred akam ree, da se ne trebamo bojati, da smo
komije, da nam je zajedniko i dobro i zlo. Oprostio bih mu i krv Vejsilovu, ali
on se obazrije pa dohvati Ajku za ruku, a onaj drugi, ni sad ne znam ko je,
vukao ju je za drugu ruku iz kue.
Sijedoj su mi glavu raskolili upravo na kunom pragu, taman onako, kako je
pred vee rekla, a nevjeste su ubijene leale pritisnuvi poda se sitnu djecu,
iz kojih je jo hropot dopirao.
I nije, brao moja, vjerujte mi na rije, nije to u mene bio strah, da sam se ja
bojao izai iz kuta u kui, pa golim akama prihvatiti kojeg od mladia i
prstima mu grkljan izvaditi. Jok! Nisam bio ni smeten. Sve sam ja ovo svojim
oima gledao i znao, da je ovo ovakvo Boija odredba, a neko je nju zaradio,
nego je mene u svemo prijeilo neto, da ludo ne istrim, ako ikako mognem,
a bio sam zadovoljan, kad sam vidio, da mi nevjeste izdahnue, a da se vlasi
na njima ne izdovoljie.
I sad kad vidjeh, da Ajku povedoe iz kue, osjetih da je doao moj as. U
kui vie nije bio niko iv, kako mi se inilo, osim ja. Ajka je na dvoritu
vriskala, da se je selom prolamalo, a tuni babo joj je bio u mislima.
Izvukoh se iz svog zaklona i povirih na dvorite. Stog sijena je gorio kao
baklja. Ajku su teglili za ruke Galanos i jo neki dumanin.
- Babo moj, jadna sam ti i kukavna derala se Ajka, da mi se srce paralo.
Zar mi ba ne moe pomoi?
Vidio sam, da je ne mogu oteti. Da je i jedan bio, teko bi ilo, jer je bio mlad,
a u mene snaga na izmaku, a dvojica i to kakvih drzmana.
- Evo me dijete moje viknem ja i odvrnem onaj zaklopac na bombi.
- Halali babi svome!
Okrenue se dumani, a Galanos ispusti Ajkinu ruku, pa prihvati puku.
Kucnuh ja bombom o kamen, pridrah je as-dva u ruci i bacih meu njih.
Kud e srea, pa sve troje raznese.
Sva kafana se pretvorila u uho i sluala kazivanje Beira ilimana, a kad je
zastao, svi su s mukom odahnuli.
- Zato, po Bogu brate, ubi svoje dijete? - pita ga kafanski susjed.

- Za obraz!
Kafanski ljudi, koje esto ivot sili da i vie puta na dan puste da im neko
prljavom nogom stane na obraz, teko shvataju starog Beira, koji s ponosom
pria o smrti svog djeteta, koje je ubio svojom rukom, da se dumani ne
naslauju ponizujui ga.
- Jah, brao moja, sve za obraz, a obraz ni za to na svijetu.
- Pa, osta li ti iko iv?
- Mislio sam najprije da je sve izginulo. Uniao sam u kuu, da se obuem, jer
sam bio u gaama i u koulji, pa kako sam se oblaio, ujem, neto cvili.
Pribliim se mrtvacima, a kua je bila puna moje mrtve djece i dumana, kad
ono najmanje Vejsilovo dijete plae, jadno, pritisla ga mrtva mati, pa sve
potamnilo. Izvuem ga, a na njemu rana, ali sreom nije golema. Spremim i
sebe i, kako sam umio, dijete, pa s Boijim imenom preko kunog praga,
ispod krova, koji sam itav jedan vijek utvrivao, a sad je eto jedna grobnica.
- Jah, za itavu porodicu uzdahnu Hadi Mehmed efendija.
- Aa. Nije za itavu porodicu, ne daj Boe. A zar sam ja mrtav, ili sam iv? A
ta je s onim mojim unuetom?
- Pa, zar ti misli ikada kui?
- Ako Bog da, prvom zgodom. im se ovo malo smiri, a zemlja se oisti od
dumana, treba opet zapregnuti rukave, pa zemlju raditi, a kuu kuiti. Jo ja
nisam svoje svrio. Treba ono unueta na noge podii, a ja se jo ne odriem
nade, da u imati od srca poroda.
- Pa, ovjee, sedamdeset ti je godina.
- Jedna manje, ali to nita ne smeta. Nije meni do mladenake obijesti, nego
do krova, jer pod onim krovom se na hiljade hiljada spomenuo Allah, pa zar
da sad vlah ondje uz ono ognjite sramoti moje stare, koji su ga sve do mene
znali uvati. A damija u selu! Bog zna, ta su pogani od nje uradili, ali emo
je mi opet oistiti i u njoj se kupiti, da Mu apemo svoje molbe, da mu
iskaemo svoja nadanja, da na nas obrati Svoj pogled, da opet doemo u
stanje da je napunimo od mihraba do vrata, da napunimo hajat i dvorite, pa
i itavo selo, sve, sve.