Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR.

520
Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom
Izvorni znanstveni rad

Primljeno: 3. X. 2013.

Prihvaeno: 28. XI. 2013.

UDK: 111.1:16:165

Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije

nad logikom i gnoseologijom
Lino Veljak
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu

Aristotelovi principi valjanoga miljenja, koji su u prvom redu

principi bitka, slue kao povod pitanju ima li ontologija primat nad gnoseologijom i
logikom. U ovom se radu argumentira u prilog postavke prema kojoj ontologija, logika i gnoseologija (epistemologija) ine nerazdvojno jedinstvo korpusa teorijske filozofije, te da se samo posredstvom ustrajavanja na jedinstvu teorijske i praktike filozofije mogu izbjei zamke fragmentiranja filozofije, tendencije njezina marginaliziranja,
kao i teror apsolutiziranoga relativizma.
SAETAK:

Kljune rijei: princip identiteta; princip neproturjenosti; iskljuenje treega; ontologija; gnoseologija; logika; ontologizam; gnoseologizam; logicizam; relativizam

Uvod
Tri principa, odnosno zakona valjanoga miljenja (princip identiteta ili istovjetnosti, princip neproturjenosti i princip iskljuenja treega) formulirani su u klasinom razdoblju grke filozofije. Preciznije, princip identiteta (iako se i on obino
pripisuje Aristotelu) jednoznano je formuliran u Platonovu dijalogu Teetet u raspravi o zvukovima i bojama, gdje je istovjetnost definirana kao ono to je razliito od
drugoga i istovjetno sa sobom1, a takvu e definiciju Aristotel preuzeti u etvrtom
poglavlju 4. knjige Metafizike, i to u kontekstu formuliranja drugoga principa, principa (ne)proturjenosti, toga najizvjesnijega od svih principa2. Nadalje, Aristotel je
u svojem spisu O tumaenju ( , poznatijem u latinskom prijevodu De
Interpretatione) formulirao trei princip valjanoga miljenja: princip iskljuenja treega. Kako taj spis, uz Organon, spada u korpus Aristotelovih logikih djela, uobiajeno
1
2

Teetet ,

185a.
Met., 1005b.

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

je, posebno dapae u prvom redu te u odluujuoj mjeri ako se uzme u obzir da
su ta tri principa i utemeljujui zakoni klasine ili tradicionalne logike, da se ti principi dre logikim naelima, iako se iznimno esto definiraju kao spoznajnoteorijski
principi3, to posebice vai upravo za ovaj trei princip (koji je svoje ime dobio inae
tek u srednjovjekovlju). Ti se principi ili naela, odnosno zakoni ovdje meutim definiraju kao ontologijska naela, tonije: i kao ontologijski principi. To znai: odredba
tih naela kao ontologijskih naela ne znai da se osporava njihova logika i gnoseologijska relevantnost niti se time nijee legitimnost da ih se definicijski imenuje u
kontestu logike i/ili gnoseologije, odnosno epistemologije.

1. Primat bitka nad miljenjem i spoznajom?

Nema dvojbe da se ni logika ni teorija spoznaje ne mogu zamisliti bez tih
principa. Meutim, da bi se o bilo emu moglo suditi i zakljuivati, to neto najprije
mora biti, dakle posjedovati bitak (sud bez makar implicitne kopule, bez onoga
jest ili nije, predstavlja potpunu besmislicu). A jednako vai i za bilo kakvo spoznavanje i bilo koju vrstu spoznaje. To da predmet logikih postupaka i gnoseologijskih
(zapravo spoznajnih) praksi najprije mora biti (tj. mora biti neto odreeno, a ne bezoblino nita), ne znai da on nuno mora posjedovati afirmativan bitak, a pogotovo
ne znai da taj bitak treba biti materijalan u smislu kako to hoe materijalistika
metafizika (bilo u smislu klasinoga mehanicistikoga ili pak dijalektikoga materijalizma, bilo pak u smislu modernih realizama, fizikalistikih i tomu slinih). Misliti
se moe i o onom to nije, ako se dotini predmet moe definirati; misliti se pod
jednakom pretpostavkom moe i o onom to je nemogue; s druge strane misliti se
moe i o onom to se konstituira i konstruira u samom misaonom i spoznajnom inu.
No, ni o emu se ne moe misliti; ako se pak misli nebitak, on je ve samim time
konstituiran, pridan mu je bitak nebitka: nebitak nije. Misliti se, nadalje, moe i ono
to je bilo ali ga vie nema jer je minulo i iezlo, jueranji dan koji je nepovratno
otiao, draga osoba koje nema vie meu nama (osim u nekom naem sjeanju, pa je
taj/ta ili to to je iezao/iezla/iezlo ostao/lo kao zamiljeno bie i ima bitak minuloga bia), misliti se, dapae, moe i ono to nikad nije bilo ve je zapameno u iskrivljenom sjeanju (ili je pak produkt namjernoga krivotvorenja prolosti). I to ima bitak: bitak lanoga i iskrivljenoga bia; ak i kad uvidimo njegovu lanost, ne ukida se
bitak takvoga bia (procesa, dogaaja, ina, fantazme itd.) nego se on samo modificira i transformira, preobrazivi se iz bitka zbiljskoga bia u bitak lanoga bia.
Misliti se takoer moe i ono to jo nije bilo, dapae, i ono to nikad nee biti,
bilo zato to e netko to bie (djelo, proizvod, zbivanje) namjerno ili nehotice propustiti da ga iz mogunosti prevede u zbiljnost, bilo pak zato to ne moe biti jer je po
3

Usp. npr. C. W. A. Whitaker, Aristotles De Interpretatione, Clarendon Press, Oxford 1996.

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

svojoj naravi lieno mogunosti ozbiljenja. to god da se sutra dogodi, sasvim je sigurno da neu skoiti do susjedne galaksije, ali zamiljeni dogaaj, moj skok do Andromede ili kakva slinoga mjesta, ima svoj bitak, iako to nije bitak zbiljskoga bia niti
bitak jo-ne-zbiljskoga bia4, a ni bitak moguega bia, nego bitak nemoguega bia
jedini je uvjet da u mati imam zamisao o tom (koliko god nemoguem) skoku.
Slijedilo bi da je uvjet mogunosti konstituiranja bilo kakva logikoga ili spoznajnoteorijskoga predmeta njegov ontologijski status. Ono ega nema ni u misli ne
moe biti predmet bilo ega. Naravno, to se ne odnosi na pomiljeni i definirani nebitak, bilo kao na atribut nepostojeega bia, bilo kao na matematiku ili logiku
negaciju (ili na -, negativnu beskonanost), bilo pak na sm nebitak (pri emu smo
upueni na propitivanje takvih pojmova kao to su Boehmeov ili Schellingov Urgrund, Hegelov isti bitak, te u bitno drugaijem smislu na bivstvujue nita u
dualistikim metafizikama, gdje se doista moe govoriti o neemu takvom kao to je
bivstvujui nebitak kao protubitak)5. Svako imenovano Nita i svako imenovano Neizrecivo jest legitimno bie, iako ne, dakako, na nain na koji to zamilja naivni realizam. Stoga i ono moe jer je steklo (i nakon to je steklo ili, bolje, time to je steklo)
neki ontologijski status biti i legitimnim predmetom logike, teorije spoznaje itd.

2. Koko ili jaje?

Ako je tomu tako, slijedi li i opravdanost zakljuka prema kojemu su oni uvodno spomenuti principi ili zakoni valjanoga miljenja u svojoj biti zapravo principi
ontologije (ili ontologijski principi)6 i da su logike i gnoseologijske inaice tih principa zapravo izvedenice iz njihove izvorne ontologijske naravi? ini se da tu treba ipak
biti oprezan. Nema dvojbe da se ne moe ni misliti ni spoznavati ono ega ni u jednom moguem smislu rijei nema. Meutim moe li se pridati ontologijski (ili, ako
cjepidlaimo, ontiki) status bilo emu to se niti misli niti spoznaje? Kako moemo
govoriti o neemu to nismo niti definirali niti o njemu ita zakljuili? Kako moemo
4
Asocijacija na Blochov pojam Noch-Nicht-Sein nije, dakako, sluajna. Usp. npr. D. Horster,
Ernst Bloch: Eine Einfhrung, Panorama, Wiesbaden 2005.
5
Problematika pomiljenoga i bivstvujuega nebitka odvie je kompleksna da bi se smjela usput
i ukratko prikazivati i razrjeavati. Treba ipak napomenuti da se Urgrund nikako ne moe poistovjetiti s
bivstvujuom tamom ili slinim entitetima dualistike metafizike, ve i zato to taman i nespoznatljiv
pratemelj bitka ne spada u istu vrstu nebitka ili se, dapae, nalazi na dijametralno suprotnoj strani,
profilirajui se kao neizreciva punoa bitka. U pogledu dualistikih koncepcija usp. npr. F. v. Kutschera,
Jenseits des Materialismus, mentis, Paderborn 2003; J. Laube (ur.), Das Bse in den Weltreligionen, WBG,
Darmstadt 2003; J. P. Culianu, I miti dei dualismi occidentali: dai sistemi gnostici al mondo moderno, Jaca
book, Milano 1989.
6
Takvo stajalite zastupa meu ostalima Alvin Diemer. Usp. Einfhrung in die Ontologie, A.
Haim, Meisenheim am Glan 1959.

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

govoriti o neemu nespoznatom ili to nije postalo predmetom spoznajnoga procesa?

Niti ima bia bez bitka, niti se moe govoriti o bitku nemiljenih bia, niti se moe
govoriti o bitku nespoznatljivih i neizrecivih bia. Ukratko, svaki pokuaj uspostavljanja hijerarhije teorijskih disciplina filozofije predstavlja tek neproduktivnu i za
filozofijsku djelatnost zapravo kompromitantnu aktualizaciju one kvaziskolastike
dileme o primatu kokoi ili jajeta, posredstvom postavljanja onoga besmislenoga pitanja je li bila prije koko ili je bilo jaje.

3. Apsolutiziranje relativizma
No iz uvida u organsku povezanost ontologijske, logike i epistemologijske (ili
gnoseologijske) dimenzije jedinstvenih pitanja koja se odnose na jedinstvene predmete teorijskoga miljenja, povezanost koja iskljuuje hijerarhizaciju tih (u meuvremenu na viestruko upitan nain osamostaljenih i disciplinarno razdvojenih) dimenzija ne bi trebalo slijediti ni apsolutiziranje totalnoga relativizma. Naravno, ova u sebi
kontradiktorna sloenica apsolutizacija totalnog relativizma zahtijeva razjanjenje. Iz
postavke prema kojoj ne moemo niti smijemo tvrditi da je ontologija vanija ili
primarnija od logike i spoznajne teorije i prema kojoj bi u toj postavci implicirani
ontologizam7 predstavljao skretanje filozofijskoga miljenja u krivom i neplodnom
smjeru (ali to ne znai niti to da bi gnoseologija bila vanija ili primarnija od
ontologije, kako su to zastupale razne varijante gnoseologizma8, niti znai da je logi7
Pod ontologizmom se ovdje ne podrazumijeva klasino znaenje toga pojma koje se pripisuje
ponajprije Malebrancheu, a koje je vjerojatno prvi formulirao Vincenzo Gioberti (i to u antitezi spram
psihologizma; usp. V. Gioberti, Introduzione allo studio della filosofia, C. Fontana, Venecija 1851), prema
kojemu uroene ideje u ljudskom umu omoguuju adekvatnu spoznaju biti onoga boanskoga te predstavljaju uvjet svake druge spoznaje; zastupnici te koncepcije su meu ostalima Rosmini u Italiji, Florenski u Rusiji i dr. (usp. L. I. Vasilenko, - , ,
Mockba 1996, str. 256); znaenje pojma ontologizam u kontekstu ovoga izvoda moe se rekonstruirati na
temelju kritike opaske koju je Ernst Bloch u svojoj studiji, dostupnoj u zborniku J. Brki (ur.), emu jo
filozofija, CKD, Zagreb 1982., uputio na raun N. Hartmanna. Rije je, ukratko, o koncepciji prema kojoj
ontologija ima utemeljujui karakter u odnosu na cjelokupnu filozofiju. O Hartmannovoj ontologiji usp.
i D. Pejovi, Realni svijet: temelji ontologije Nicolaja Hartmanna, Nolit, Beograd 1960.
8
Gnoseologistika koncepcija, bit koje je primat i utemeljujui karakter spoznajne teorije (gnoseologije, epistemologije) u odnosu na cjelinu filozofije, u bitnoj je mjeri obiljeila novovjekovnu i posebice modernu filozofiju, pa je dominantna u raznim verzijama empiristike filozofije, u znatnom dijelu
novokantovstva, kao i u ortodoksnoj marksistikoj (a posve jednoznano u marksistiko-lenjinistikoj)
filozofiji itd. Usp. npr. J. Hernndez-Pacheco, Die Freiheitsleidenschaft beim jungen Schelling, u: H. M.
Baumgartner/W. G. Jacobs (ur.), Philosophie der Subjektivitt? Zur Bestimmung der Neuzeitlichen Philosophierens, II, Fromann-Holzboog, Stuttgart-Bad Canstatt 1993. i G. Bontadini, Indagini di struttura sul
gnoseologismo moderno, La Scuola, Brescia 1952. O marksistikom (engelsovsko-lenjinskom) gnoseologizmu usp. L. Veljak, Marksizam i teorija odraza, Naprijed, Zagreb 1979.

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

ka vanija ili primarnija od ontologije i gnoseologije, kako je to htio logicizam9)

poznatom bi se sofistikom doskoicom lako (brzopleto ili zlobno, ovisno o intenciji)
dalo zakljuiti kako su sve filozofijske discipline jednakopravne i jednako vane. Argument koji bi se pritom mogao koristiti jest ne samo plauzibilan, nego i neosporan.
Radi se o sljedeem: mi, koji se bavimo filozofijom (ontologijom i svim drugim dimenzijama filozofije), smo ljudska bia, nismo bestjelesni duhovi, a jo manje platonistike ideje. Dakle nema niti moe biti ontologije, logike i gnoseologije bez filozofijske antropologije. A onda dalje: da bismo se mogli baviti time ime se ve bavimo (pa
i pitanjima odnosa ontologije, gnoseologije i logike) mi moramo biti praktika bia
(jer ne samo to nismo izolirani stanovnici udaljenoga otoka bez ikakva doticaja s
drugim ljudskim biima, ve smo neumitnou nae baenosti u su-bitak10 upueni na uspostavljanje i odravanje meuljudskih odnosa, to implicira kompleks koji
prelazi granice teorijske filozofije, te se standardno problematizira u dimenzijama
etike, socijalne filozofije, filozofije politike itd.). S kojim onda pravom smijemo rei da
je teorijska filozofija vanija ili primarnija od praktike filozofije? Oigledno,
takav odgovor bio bi preuzetan, svakako i proizvoljan, te bi se moda ak i smio
vrednovati kao izraz uobraena teoretiarskoga elitizma.
Dotle bi se argumentacija mogla ocijeniti besprijekornom. Meutim sljedei
je korak obiljeen nagovijetenim sofistikim skretanjem s puta valjanoga i korektnoga zakljuivanja i izvoenja. Danas je mnogima sport iznimno vaan; nekima kao
bitna, ako ne i najbitnija, pa i osmiljavajua (smislotvorna) dimenzija dokolice i slobodnoga vremena, a nekima pak kao izvor prihoda za ivot. A to se tie slobodnoga
vremena, tu su stvari u naim vremenima jo sloenije: sve je vei broj nezaposlenih,
a mnogi meu njima lieni su ak i mogunosti polulegalna i ilegalna rada te su
htjeli, ne htjeli osueni na to da raspolau obiljem slobodnoga vremena. Mnogi
drugi su pak sasvim suprotno u dananjim uvjetima podivljala neoliberalnoga
kapitalizma, popraenoga i deregulacijom radnih prava, osueni na to da im je pojam slobodnoga vremena puko mislena imenica. Ima i onih koji u pogledu slobodnoga vremena mijenjaju statuse: od obilja slobodnoga vremena dospijevaju do totalne
oskudice u pogledu slobodnoga vremena, pa nakon to izgube radno mjesto slijedi
9
Ovdje se pod logicizmom ne podrazumijeva standardno znaenje pojma kakvo se u prvom
redu javlja u podruju filozofije matematike, a prema kojemu se matematika u konanici moe svesti na
logiku (usp. P. Mancosu, From Brouwer to Hilbert. The Debate on the Foundations of Mathematics in the
1920s, Oxford University Press, New York 1998) ve na difuznu u analitikoj filozofiji osobito snano
prisutnu tendenciju da se logika uspostavi kao sredinja, nego i utemeljujua filozofijska disciplina, tj.
da ona i u odnosu na filozofiju ima onu poziciju koju prema zastupnicima logicizma ima u odnosu na
matematiku (usp. npr. D. Davidson, Truth and Interpretation, Clarendon Press, Oxford 1984. i P. F.
Strawson, Analysis and Metaphysics: An Introduction to Philosophy, Oxford University Press, Oxford
1992).
10

Asocijacije na srodne Heideggerove i Jaspersove pojmove nisu, dakako, nikakva sluajnost.

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

povratak u prvotno obilje slobodnoga (ili praznoga) vremena rezervirano za nezaposlene11. Dalje, mnogima je danas (iz razloga koji bi zahtijevali detaljnija objanjenja,
koja ovdje moda i nisu neophodna) moda veoma vana, jedna od najvanijih i za
uspostavljanje smisla egzistencije bitnih stvari (i mukarcima, ne samo enama). Svima je osim onima koji nisu iskusili ozbiljnije bolesti zdravlje veoma vano u ivotu. Nalo bi se tu jo razliitih aspekata i dimenzija praktikoga ivota. Filozofija ima
za svoj predmet cjelinu svega to jest. A u naim se danima snano razvijaju nove
filozofijske discipline, poput onih koje obuhvaaju ve imenovane aspekte: filozofija
sporta, filozofija slobodnoga vremena12, filozofija mode13...
ini se da se u izjednaavanju vanosti filozofije sporta, filozofije mode i slinih (da se razumijemo, posve legitimnih) disciplina s ontologijom, logikom, epistemologijom i etikom jednoznano moe prepoznati teror relativistikog apsolutizma.
Ne moe sve biti jednako vano, neki se prioriteti moraju moi postaviti pa ako se
tako hoe, ima i neka hijerarhija. Valjan se put izbjegavanja takvih stranputica totalnoga izjednaavanja nalazi u neprekidnom insistiranju na jedinstvu filozofije i na
nunosti suzbijanja ograniavanja njezinih predmeta u okvire zatvorenih (a tendencijski ak i samodovoljnih) disciplina. Naravno, neka su pitanja vanija od nekih drugih, ali to ne znai da se manje vana pitanja smiju odbacivati kao besmislena.
Koja su pitanja besmislena,a koja to nisu predmet je razmatranja koje se mora odnositi na konkretan sluaj, na svaki poseban kompleks pitanja oko kojih se usredotouje ili hoe usredotoiti filozofijska refleksija. A svako pitanje za koje se moe pokazati da je smisleno, koliko god ono moglo izgledati sekundarnim ili ak i marginalnim
pitanjem, oblikuje prostor na kojemu se moe razvijati valjana filozofijska refleksija
(filozofija kao zahvaanje vremena u mislima), ali iskljuivo pod uvjetom da se odnosno pitanje ne tematizira u okviru bilo koje nove (ili, u konanici, i stare) u sebe
zatvorene i sebi samodostatne discipline, ve u ivu jedinstvu teorijske i praktike
filozofije.
11

Usp. npr. A. Baylos/L. Collado (ur.), Grupos de empresas y Derecho del trabajo, Trotta, Madrid

1994.
12
Usp. u pogledu filozofije slobodnog vremena npr. tematski broj Filozofskih istraivanja (br.
114/2009. s prilozima Kirila Temkova, Hede Festini, Borana Beria i drugih,) a za filozofiju sporta idui broj 115. Filozofskih istraivanja (2009; s prilozima Milenka A. Perovia, Milana i Rajke Poli, Seada
Alia i drugih).
13
Filozofija mode zapravo i nije tako nova disciplina, iako nije toliko probojna poput ranije
spomenutih. Ve poetkom XX. stoljea Georg Simmel objavljuje svoje poznato djelo Philosophie der
Mode, Pan-Verlag, Berlin 1905., a u novije je vrijeme reaktualizirana i knjiga manje poznatog autora F.
Kleinwchtera Zur Philosophie der Mode... (Nabu Press, Charleston 2012), koja je izvorno objavljena prije
1923. godine. Ipak, kad je rije o modi, vrijedilo bi zabiljeiti (u pisanom obliku, koliko je poznato, jo
nezabiljeenu) misao jednoga znaajnoga umjetnika, beogradskoga profesora dizajna ora Balmazovia: Tko prati modu, osuen je da kaska za njom.

10

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

4. Identitet
Nakon svih ovih razgranienja vraamo se aristotelovskim naelima. Prvo je
od njih princip identiteta (A=A, Fichte e to kasnije pretvoriti u Ja=Ja), prema kojemu je svako bie istovjetno sebi samome. Svako je bie u svakom trenutku ono smo
kao jedinstvena i neponovljiva pojedinanost14. Tu se princip bitka podudara s logikim pravilom i s principom spoznavanja i spoznaje. U klasinoj logici, iji je medij
pojam, to naelo glasi: Svaki pojam mora biti identian sebi samome, to u prvom
redu znai da sadraj i opseg pojma ostaju neizmijenjenima u svim sudovima u kojima se dotini pojam koristi, ali pretpostavka je te stalnosti pojma ta da se on uvijek
mora uzimati u apsolutno istom smislu i znaenju, tj. jednoznano.
Zahtjev za jednoznanou odnosi se prije svega na sam pojam bitka, koji je
jedini nuan pojam to ga svaki sud (makar i implicitno) mora sadravati u obliku
kopule. I tu se otvara jedan drevan problem. S jedne strane namee se spomenuti
zahtjev za jednoznanou, a s druge strane uoavaju se tekoe u primjeni tog zahtjeva. U skolastici je tako zapaeno da se ne moe s izvjesnou govoriti o jednoznanosti bitka boanske dobrote (Bog je dobar), bitka ovjeje dobrote (Pero je
dobar ovjek), bitka dobrote konja (To je dobar konj) i, primjerice, bitka dobrote
oruja (To je dobar ma). U svim se tim sluajevima javlja bitak dobrote, ali je oigledno da odredba jest dobar u svim navedenim sluajevima ima razliita znaenja.
Potekoa je razrijeena tako to se pojam bitka u razliitim sluajevima koristi relacijski, po analogiji (ex analogia), ali nikad dvoznano niti vieznano. U temelju takve
koncepcije analognoga bitka, koja iskljuuje i simplificirajuu jednoznanost i obmanjujuu i zbunjujuu dvosmislenost, lei aristotelovska ideja ontologijske hijerarhije
zbiljnosti, koja e se najoiglednije izraziti u uvenu Porfirijevu stablu15, koje ide od
praznine sadraja istoga bitka i bia kao takvoga (niim specificiranoga bia) do ispunjenosti sadraja u cjelini pojedinanih bia, pri emu prazan bitak kroz to stupnjevanje od opega preko posebnoga do pojedinanoga zadobiva svoju puninu sadraja u razliitim trenutanim poloajima, i to u skladu s vaeom analogijom. To su
pretpostavke na kojima se temelji skolastiki nauk o analogiji bitka16. Analogija je na
14
To je naelo Leibniz formulirao kao principium identitatis indiscernibilius. Usp. M. Bunge,
Treatise on Basic Philosophy, v. 3: Ontology I: The Furniture of the World, D. Reidel, Dordrecht 1977., str.
90.; s obzirom na nerazlikovnost pojedinoga bia (entiteta) autor tu diferencira ontologijsku (ili objektivnu) razlikovnost od epistemologijske (tj. pragmatike ili psihologijske) razlikovnosti, pri emu u toj
diferenciji nije sadrana nikakva kontradikcija.
15
O Porfiriju iz Tira, tvorcu toga stabla, usp. W. Deuse, Untersuchungen zur mittelplatonischen
und neuplatonischen Seelenlehre, F. Steiner, Wiesbaden 1983; M. Zambon, Porphyre et le moyen-platonisme,
Vrin, Paris 2002; G. Karamanolis/A.Sheppard (ur.), Studies on Porphyry, Institute of Classical Studies,
London 2007.
16
Klasine formulacije na kojima e se utemeljiti nauk o analogiji bitka potjeu od Aristotela,
koji u Metafizici ustanovljava kako se bitak moe izrei na mnogo naina, ali se razliita znaenja objedi-

11

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

djelu u svakom ontikom iskazu, ali ona, primjereno intencijama skolastiara, prije
svega vai za iskaze o boanskom bitku: Bog se moe tematizirati samo analogno,
polazei od iskaza koji se odnose na svijet (mundus) i koji se mogu primjenjivati na
najzbiljskije od svih bia (ens realissimum) samo ukoliko se vodi rauna o bitnoj, kvalitativnoj razlici izmeu boanskoga bitka i ograniena bitka stvorenih bia. Ovdje
ne moe vaiti nikakav identitet nego tek analogija, kao to na niim stupnjevima
hijerarhije bia moe biti tek analogijskoga (nipoto ne doslovna) govora o istovjetnosti bitka duevnosti anela, ljudskih bia i ivotinja.
Aristotelovskoj se koncepciji identiteta ponekad tek manjim dijelom utemeljeno pripisuje odgovornost za zloporabe principa identiteta u dananjem svijetu.
U prvom redu rije je o redukcionistikim i apsolutizirajuim pristupima odredbama identiteta ljudskoga bia (to se odnosi kako na individue, tako i na ljudske skupine) koji se najee s ideologijskim (etnocentrikim, rasistikim, seksistikim i
slinim) intencijama profiliraju u filozofijskoj i politikoj antropologiji, te u jo zamjetnijoj mjeri u socijalnoj filozofiji i teoriji. No to je tema koja bi nas odvela daleko od
zacrtanoga puta18. Ipak, nuno je naglasiti jednu stvar: bitno je obiljeje takvih zloporaba redukcionizam, odnosio se on na odredbu individualnoga ljudskoga bia ili pak
na odredbu i razumijevanje kolektiviteta, raznih oblika ljudskih zajednica (koje se
transformiraju u fantazmagorine entitete s pretenzijama na apsolutnost). U prvoj
vrsti sluajeva cjelina smisla bitka ljudskoga bia svodi se na jedan aspekt ili na jednu
jedinu dimenziju, kojoj se pridaje utemeljujui smisao, dok se sve druge dimenzije
svode na akcidencije. Takvi redukcionizmi mogu poprimati i oblike koji su oigledno problematini, ak i s motrita najobinijega zdravoga razuma: nije, primjerice,
rijedak nogometni navija koji je smisao svoje egzistencije u potpunosti podredio
svojoj ljubavi za omiljene boje svojega kluba te je sve to on ini u ivotu podreeno
tom utemeljujuem smislu. Nije poznato da je netko na apologiji i legitimaciji navijakoga fanatizma oblikovao nekakav metafiziki sustav (premda ni takvu mogunost ne treba ba do kraja iskljuiti), ali niz je drugih, ozbiljnijih, fantazmagorinih
ideja zadobio svoje ne tek ideologijsko nego i metafiziko opravdanje redukcioniz17

njuju odnosom spram odreene vrste bia (Met., 1003a3335), da bi u VII. knjizi Fizike formulirao svoj
uvid prema kojemu su mnoge dvoznanosti skrivene u rodu (249a2225). No, tek je skolastika sustavno
razvila problematiku analogije bitka. Usp. S. A. Long, Analogia Entis: On The Analogy of Being, Metaphysics, and the Act of Faith, University of Notre Dame Press, Notre Dame 2011.
17
Utemeljenost takvih atribucija priblino je ekvivalentna utemeljenosti Aristotelovih tvrdnji
prema kojima Heraklit nijee princip neproturjenosti kada u IV. knjizi Metafizike (1005b) na takav nain tumai znameniti Heraklitov fragment o istim rijekama u koje stupamo i ne stupamo. Pritom Aristotelu puno ne pomae ni podatak da je i Platon dao slino tumaenje Heraklitove izreke.
18
Princip identiteta zadobiva posebnu vanost kad se primjenjuje na pitanje identiteta ljudskoga bia: taj identitet nije tek izvanjski, ve je on prisutan prvenstveno u refleksivnom znanju osobe o sebi
samoj, dakle u samosvijesti. Opsenije o toj problematici u: L. Veljak, Identit e verit, Paradigmi,
1/2013.

12

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

ma19. Individualna se ljudska bia u pogledu smisla svoje egzistencije (ali i u pogledu
elementarne vrijednosti njihova opstanka) reduciraju na neki apsolutizirani entitet,
koji moe biti ideja odreenoga kolektiviteta ili kakva druga fantazmagorina ideja.
Na taj nain osoba, individua, pojedinano ljudsko bie zadobiva smisao svojega bitka iz pripadnosti i bezuvjetne podvrgnutosti stanovitoj u utvaru preobraenoj ideji.
Ukoliko izostane adekvatna pripadnost ili zahtijevana podlonost, izostat e i smisao
bitka dotine osobe. Rjeavanju problema, izazvanih takvim izostankom, logori
smrti i srodne ustanove za zbrinjavanje bia lienih smisla bitka, uostalom, i slue.
U antitezi spram totalitarnih apsolutizacija identiteta (onih vrsta apsolutizacije koje su u prolom stoljeu rezultirale oblikovanjem industrije smrti) izgraeni su
na razini praktike filozofije razliiti modeli politik identiteta, ponajprije komunitaristiki i multikulturalistiki, koji su usmjereni na usklaivanje razliitih kulturnih,
vjerskih, etnikih i socijalnih dimenzija individualnoga i kolektivnoga identiteta u
suvremenim drutvima zasnovanima na liberalno-demokratski razumljenom naelu jednakosti (u smislu jednakosti pred zakonom). No kako je to recentno na izvrstan
nain uoio Raul Rauni, politika identiteta je neopravdano redukcionistika jer na
razini socijalne ontologije ne uzima ozbiljno u obzir pojam ljudskoga djelovanja kao
podruje otvorenosti i u krajnjoj liniji nepredvidivosti, nego pojam identiteta jednostrano svodi na iskaze identiteta, poimajui socijalni i politiki ivot statiki a ne
dinamiki, te postavljajui kolektivne identitete kao ogranienja u pogledu individualnih izbora dobroga i vrijednoga, to onda rezultira time da grupni identiteti
postaju zbiljski subjekti, a zbiljske osobe tek puki instrumenti i izvritelji, te zapravo
dovodi do toga da osobni identiteti bivaju ozbiljno ugroeni20. I tu dakle imamo
redukcionizam na djelu, iako su njegove posljedice neusporedive s posljedicama prethodno prikazane redukcionistike apsolutizacije identiteta.
Ovdje mora izostati cjelovit prikaz svih onih metamorfoz to ih je princip
identiteta doivio u novovjekovnoj i suvremenoj filozofiji, prikaz debata i stranputica
ontologizma, gnoseologizma, logicizma, antropologizma, antropocentrizma i drugih varijacija metafizike u novijim vremenima. U najveem dijelu tih raznorodnih
misaonih lutanja ako ne i u svima takoer se moe prepoznati oigledan redukcionizam. Navest emo samo jedan primjer. U tzv. filozofiji uma (philosophy of mind)
19
Kao primjer moe posluiti mladenaki Staljinov spis Anarhizam ili socijalizam? (koji je inae
ostao nedovren, a izvorno je objavljen na gruzijskom jeziku 190607; usp. J. V. Staljin, Anarhizam ili
socijalizam?, Kultura, Zagreb 1949), gdje se razlika izmeu anarhizma i socijalizma veoma jednostavno
(i na temelju veoma prozirnog redukcionizma) objanjava tvrdnjom da je za anarhiste individua sve, dok
je, naprotiv, za socijaliste kolektiv sve, a individua nema nikakav autonoman smisao. U njemakom nacionalsocijalizmu bilo je mnogo elaboriranijih, naizgled i suptilnijih ili sofisticiranijih, pokuaja oblikovanja dakako, fundamentalno redukcionistike metafizike krvi i tla (usp. npr. H. J. Sandkhler /ur./,
Philosophie im Nationalsozialismus, F. Meiner, Hamburg 2009).
20
R. Rauni, Politika identiteta i demokratska pravednost, Filozofska istraivanja br. (2011)
124, str. 730.

13

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

razvila se teorija identiteta koja fizikalistiki argumentira u prilog evidentno redukcionistike postavke prema kojoj vlada istovjetnost mentalnih stanja naega uma i
fizikalnoga stanja naega mozga21. O tomu drugom prigodom!

5. (Ne)proturjeje
Drugi Aristotelov princip, princip protuslovlja ili kontradikcije (principium
contradictionis), iako bi bilo primjerenije precizirati da se tu radi o naelu neproturjenosti ili principu iskljuenja protuslovlja), moda je jo poznatiji od principa identiteta. Ponekad se imenuje i naelom zabrane protuslovlja22. Njegova izvorna formulacija takoer je primarno ontologijska, utoliko to on propisuje da ni jedno bie ne
moe istovremeno i u istom smislu i biti i ne biti23; stoga ovjek ne moe istovremeno biti i smrtan i besmrtan (dakako, znaenja pojma smrtan i pojma besmrtan
moraju biti jednoznano odreena, pa se smrtnost tako odnosi na nunost svakoga
ljudskog bia da jednoga dana umre, dok se besmrtnost moe odnositi na besmrtnost due ili pak na besmrtnost imena onih pokojnika koji su svojim djelom ili nedjelom zasluili da ih se ovjeanstvo zauvijek sjea i da se njihovim djelima pozitivno
nadahnjuje, odnosno da im njihova nedjela budu pouka i opomena). Aristotel je na
taj nain istovremeno i smrtan i besmrtan ali na razliite naine, u razliitim smislovima. I Neron je i smrtan i besmrtan, premda njegova besmrtnost nije vrijednosno jednako konotirana kao to je to sluaj s Aristotelovom besmrtnou. Bitak Aristotelova bia definiran je njegovom fizikom smrtnou i povijesno-filozofijskom
besmrtnou, te se stoga ne moe odrediti na neki drugi nain, kao to se ni ove dvije besmrtnosti ne smiju brkati.
Zanimljivo je a zapravo i vano da tek nakon ontologijske definicije principa neproturjeja Aristotel daje i epistemologijsku definiciju; nitko, tvrdi on, ne
moe istovremeno i u istom smislu vjerovati da neko bie i jest i nije24. Ova se definicija u standardnoj literaturi25 obino oznaava kao psihologijska definicija principa
neproturjeja. ini se, ipak, da je njezina odredba kao epistemologijske definicije
21
Usp. H. Feigl, The Mental and the Physical. The Essay and a Postscript, University of
Minnesota Press, Minneapolis 1967.
22
Usp. npr. S. Kutlea (ur.), Filozofski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb
2012., str. 790.
23
Nemogue je, tvrdi Aristotel, da ista stvar istovremeno i u istom smislu i pripada i ne pripada
istom biu (Met., 1005b1920).
24
25

Met., 1005b1920.

Usp. npr. J. ukasiewicz, Aristotles Syllogistic from the Standpoint of Modern Formal Logic,
Garland Publishing, New York 1987., str. 487.

14

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

opravdanija. ime se, naime, suvremena epistemologija26 uope i bavi nego razdvajanjem opravdanih od neopravdanih vjerovanja? Uostalom, mogu je i formalistiki
prigovor, prema kojemu nije opravdano govoriti o Aristotelovoj ontologiji, budui da
on ne koristi termin ontologija, nego prva filozofija (dok se pojam ontologija javlja tek
u ranom novovjekovlju, pa e ga potom Christian Wolff etablirati i sistematizirati
kao opu metafiziku sive ontologia), na temelju ega bi se, sljedstveno, konano mogla
dovesti u pitanje ak i legitimnost govora o Aristotelovoj metafizici. Iznova bi se
moglo postaviti pitanje je li sluajno to ontiko-ontologijska definicija toga principa
prethodi psihologijskoj (epistemologijskoj) definiciji. No iznova bi se mogla ponoviti ona doskoica o kokoi i jajetu: ne mogu se odvajati i hijerarhijski razvrstavati
znanje (vjerovanje) i predmet znanja, odnosno vjerovanja. to je to bitak bez svjesnih
i samosvjesnih bia, kako bia koja neto znaju ili togod vjeruju mogu bez vlastitoga
bitka i bitka onoga to znaju ili u to (opravdano ili manje opravdano ili sasvim neopravdano) vjeruju? Iznova se, dakle, potvruje uvid u nunost ustrajavanja pri organskom jedinstvu ontologije i epistemologije (gnoseologije, teorije spoznaje).
A jednako vai i za jedinstvo ontologije i gnoseologije s logikom. Aristotel daje
logiku formulaciju principa neproturjeja nakon one psihologijske definicije, tvrdei da se nekom subjektu ne moe i pripisati i odrei isti predikat27. Naelo neproturjenosti temelji se, kao, uostalom i druga naela, na supstancijalistikom poimanju
zbiljnosti, to e u novijoj filozofiji biti nadomjeteno relacionistikim utemeljenjem.
Ukratko: nije vie stvar u biti bia, ve u odnosu meu biima. Posljedica tog pomaka oituje se u tomu da princip neproturjenosti gubi svoj ontologijski karakter, zadravajui iskljuivo logiko vaenje. No, u dananjim je logikim istraivanjima ak
i to ogranieno vaenje ovoga naela dovedeno u pitanje: zastupnici parakonzistentnih logika ne samo to opovrgavaju njegovu apsolutnost, ve ga marginaliziraju na
prilino radikalan nain28.
No, to ne znai da su iezle zloporabe principa neprotuslovlja. One se mogu
prepoznati u raznovrsnim ideologijskim instrumentalizacijama (prikrivenih, preuenih, ali vrsto u temeljima tih ideologija koje najee ne ele ili ne mogu priznati svoj ideologijski karakter ukotvljenih) loih i jo loijih inaica metafizike (bitno
obiljeenih supstancijalizmom i esencijalizmom). Uinak takvih instrumentalizacija
26
Veina predstavnika dananje epistemologije proglasila bi bitno zastarjelom Diemerovu formulaciju gnoseologijske definicije principa neproturjeja koja glasi: Neki iskaz ne moe biti i istinit i
laan (usp. A. Diemer, nav. djelo, str. 52). U pogledu argumentacije kojom se dokazuje opravdanost
iznesene postavke usp. npr. R. L. Kirkham, Theories of Truth, MIT Press, Cambridge, Ma. 1992. ili G.
Skirbekk (ur.), Wahrheitstheorien. Eine Auswahl aus den Diskussionen ber Wahrheit im 20. Jahrhundert,
Suhrkamp, Frankfurt a/M. 1977.
27

Usp. Met., 1006b35.

28

Usp. G. Priest, R. Routley, J. Norman (ur.), Paraconsistent Logic. Essays on the Inconsistent,
Philosophia Verlag, MnchenHamdenWien 1989.

15

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

oituje se u nizu lanih alternativa, u korijenu kojih se u pravilu nalaze metafizike

utvare, broj kojih se (moglo bi se rei, upravo danomice) samo uveava29.

6. Tertium non datur

Trei princip, naelo iskljuenja treega (tertium non datur), ostao je pomalo u
sjeni prvih dvaju principa. I taj je princip svoju klasinu formulaciju dobio u Aristotelovoj Metafizici30, a po njemu neto ili jest ili nije, neki je sud ili istinit ili laan,
nema tree mogunosti. Iznova se iz ontologijske formulacije izvodi logika (te, ukoliko je rije o istinitosti a ne tek valjanosti i gnoseologijska) formulacija. Postavlja se
pitanje nije li princip iskljuenja treega tek varijacija principa neproturjenosti, pri
emu ipak valja naglasiti da je novost koju taj princip donosi sadrana u jednoznanom iskljuivanju tree mogunosti, u apsolutiziranju odluke iliili. I upravo je taj
princip postao predmetom snanih osporavanja i odlunih kritika. Na razini praktikoga princip ima smisla, posebno kad se radi o donoenju nekih kljunih odluka i
njihovu oivotvorenju: ima ivotnih situacija kad se moram odluiti hou li se pobuniti ili u se pokoriti, hou li danas krenuti na put ili ostati kod kue31. No, to to ponekad, i to iskljuivo u stanovitim okolnostima vai u praktikoj dimenziji, ne vai,
upozoreno je, ni u matematici ni u logici. Poznato je Brouwerovo intuicionistiko
opovrgavanje korisnosti zakona iskljuenja treega u kontekstu moderne matematike (primjerice, naelo iskljuenja treega nije primjenljivo u podruju infinitezimalnosti)32. Nadalje, iskljuivanje treega posve je neprimjenljivo u bilo kojoj polivalentnoj logici; stoga se vaenje principa iskljuenja treega ograniava iskljuivo na
klasinu (ali i modernu) dvovalentnu logiku33.
29

Opsenije u: L. Veljak, Prilozi kritici lanih alternativa, Otkrovenje, Beograd 2010.

30

Usp. Met., 1011b23.

31

U iroj je javnosti svakako najpoznatija Kierkegaardova alternativa iliili (Enten Eller, poznatija po njemakom prijevodu Entweder Oder), koja se nalazi i u naslovu njegova uvena dvotomnoga
djela, izvorno objavljenoga 1843 (usp. S. Kierkegaard, Ili ili, V. Maslea, Sarajevo 1979.). Ta se alternativa
odnosi na ivotna etika i religiozno-egzistencijalna pitanja, na pitanja koja se neumitno nekako
moraju rijeiti. Stoga bi se, imajui reeno u vidu, gotovo jednoznano moglo ustvrditi da Kierkegaardova primjena naela iskljuenja treega nema vie nikakve veze s teorijsko-filozofijskim (ontologijskim,
logikim i epistemologijskim) znaenjem toga naela, kakvo je ono u tradiciji oblikovano. Uvid u praktiko-filozofijsku transformaciju znaenja jednoga izvorno teorijskoga principa upuuje, meutim, na
veoma vano pitanje o odnosu teorijske i praktike filozofije, a to se pitanje adekvatno moe postaviti tek
na temelju argumentacije relevantne za pitanje o jedinstvu teorijskoga i praktikoga ili, malo modificirano, za pitanje o teorijskoj i praktikoj filozofiji kao nerazdvojnoj cjelini.
32
Usp. M. Detlefsen, Brouwerian Intuitionism, u: M. Detlefsen (ur.), Proof and Knowledge in
Mathematics, Routledge, London 2005. O Brouweru usp. i W. P. van Stigt, Brouwers Intuitionism, North-Holland; Amsterdam 1990.
33
Russell i Whitehead pridaju veliku vanost naelu iskljuenja treega, pa meu ostalima iz
njega izvode veoma mona orua logike argumentacije (usp. A. N. Whitehead, B. Russell, Principia

16

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

U standardnim se prirunicima, uz spomenuta tri principa, esto navodi i

etvrto naelo, princip dovoljnoga razloga34. Ontologijske je naravi i dotino naelo
dovoljnoga razloga35, ali ono, jednako trima aristotelovskim principima, takoer
izvorno poiva u organskom jedinstvu ontologije, logike i gnoseologije, odnosno, analitiki razloeno, ono ima svoju ontologijsku, logiku i epistemologijsku dimenziju.
Poseban pak problem predstavlja koritenje logike iskljuenja treega pri oblikovanju onih ve spomenutih lanih alternativa, kada se reontologizira alternativa
iliili u sklopu nametnutih odabira izmeu dviju neprihvatljivih mogunosti, pri
emu se zbiljnost i mogunosti njezina miljenja i praktikog djelovanja ograniavaju
na polje u kojemu dominiraju instrumentalni razum i interesi subjekata i entiteta
kojima se taj razum stavio u slubu. Na praktikom planu esto se suoavamo s iskljuujuim alternativama, koje moramo rijeiti po principu iliili; bia smo koja su
obiljeena fizikim, biologijskim, pa i socijalnim ogranienjima (nitko nije pri roenju odabrao da ivi ba u epohi u kojoj ivi i u zemlji u kojoj se zatekao). Nerijetko
moramo birati izmeu nametnuta dva zla, birati koje je od njih manje. Zadaa je
praktike filozofije (u njezinoj etikoj, ekonomikoj i politikoj dimenziji) da propituje modalitete odgovora na nametnute (i pod odreenim okolnostima neizbjene) alternative. Ako ona, meutim, nije u slubi (plaenoj ili volonterskoj, svjesnoj ili neosvijetenoj to je ovdje sasvim svejedno) onih moi koje su takve alternative
nametnule i kojima njihovo neupitno vaenje ide u prilog, jer otvara prostor njihova
nesmetana reproduciranja i ostvarivanja njihovih interesa, onda praktika filozofija
nee u sredite svoje pozornosti staviti moralno (a pogotovo ne moralistiko) vrednovanje odgovora koji se mogu dati u situacijama odabira izmeu veega i manjega zla,
nego e se usredotoiti na pitanja o izvoru i logosu oblikovanja takvih alternativa.
A teorijska filozofija ima u tom pogledu jo veu odgovornost: ona eli li
elementarno biti vjerna pozivu bespotedna traganja za onime to uistinu jest kao
Mathematica, Cambridge University Press, Cambridge 1957., posebno str. 101104). S druge pak strane,
zastupnici nearistotelovskih logika, poput francuskog filozofa rumunjskog podrijetla Stphanea Lupasca, suprotstavili su naelu iskljuenja treega logiku ukljuenja treega, ime je to naelo definitivno eliminirano iz sfere polivalentne logike (usp. S. Lupasco, Logique et contradiction, P.U.F., Paris 1947).
34
Usp. npr. G. Petrovi, Logika, Dnevnik, Novi Sad / Zavod za udbenike i nastavna sredstva,
Beograd 1998., str. 187. Meutim, u tom pogledu ne vlada nikakva univerzalna suglasnost; Bertrand
Russell, primjerice, navodi u svojem 1912. izvorno objavljenom djelu Problemi filozofije samo tri aristotelovska principa, redukcionistiki ih definirajui kao samooigledne logike principe (B. Russell, The
Problems of Philosophy, Cosimo Classics, New York 2007., str. 72).
35
Leibniz je uz aristotelovska tri naela formulirao i etvrti princip, naelo dovoljnog razloga,
principium rationis sufficientis (premda bi bilo sasvim dovoljno rei: naelo razloga; ako neki razlog uistinu jest razlog a ne privid razloga, onda je on samim time dovoljan razlog). No detaljnije razmatranje tog
principa ne bi donijelo nita kvalitativno novo u pogledu osnovnoga pitanja koje se ovdje pokuava tematizirati. Opsenije u: J. Geyser, Das Prinzip vom zureichenden Grunde. Eine logisch-ontologische Untersuchung, Mller & Grff, Stuttgart 1929.

17

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

bivstvujue i mogue bivstvujue, pozivu koji je neodvojiv i od bespotedna prokazivanja privida i obmana ni pod koju cijenu ne bi smjela uzdizati lane alternative na
rang injenine danosti. I ne bi smjela zaboraviti na zadau trajna opovrgavanja onih
misaonih procedura koje je jo Aristotel detaljno prikazao i ralanio u zadnjem poglavlju Organona posveenom sofistikim pobijanjima ( ).
Biranje treega nije uvijek mogue, ali nametnuti odabir izmeu lanih alternativa
uvijek je rezultat odjelovljene obmane, koja nas ako ju ne prozremo osuuje na to
da bezostatno ivimo u danosti. I pravo pitanje stoga glasi: Cui bono? No, time se uspostavlja jedinstvo teorijske i praktike filozofije.

Zakljuak
Brojni su mislioci upozoravali na to da se aristotelovski principi odnose na
zbiljnost samo ukoliko se ona uzima apstraktno, kao neto fiksno i nepromjenljivo,
upravo supstancijalno. Dovoeno je u pitanje u kojoj se mjeri naela identiteta, neproturjenosti i posebno iskljuenja treega mogu koristiti u svrhu primjerena
pristupa ivotu, koji nije skup fiksiranih bia i entiteta nego jest neto drugo: kretanje, promjena, nastajanje, povezivanje, razdvajanje, nestajanje. Pitanje se zaotrava
ukoliko se ti principi postave i primjenjuju s visokom dozom rigidnosti, pa i dogmatinosti. Pitanja te vrste moemo nai jo u antici, a njihovo razvijanje kulminira u
Hegelovu pokuaju izgradnje jedne konkretne dijalektike onto-logike (kao jedinstva
ontologije, logike i gnoseologije)36.
No, ipak treba rei i ovo: Principi, odnosno zakoni o kojima je rije apstraktni
su bar jednako toliko koliko je apstraktna i matematika. To ne znai da bi se zbog te
apstraktnosti niti smjelo niti moglo razmiljati o ukidanju matematike. Takve misli
evidentno spadaju u sferu apsurda. Meutim uvid u apstraktan karakter matematike moe i treba posluiti kao motiv za pitanje do koje mjere treba kvantificirati i na
puku kvantitativnost svoditi cjelinu ivota i ivotnih uvjeta37.
I to je pitanje predmetom jedne od zadaa filozofije; no, te se zadae moe
prihvatiti samo ona filozofija koja sebe ne doivljava kao samodovoljnu ve je otvorena spram posebnih znanosti. Takvu zadau filozofija moe ispunjavati samo ukoliko
odoli iskuenjima disciplinarnog fragmentariziranja, koje ju zasigurno vodi na put
marginalizacije, jednako kao to ni uspostavljanje (po definiciji nezdrave i besplodne)
konkurencije izmeu temeljnih disciplina oko njihova poloaja na hijerarhijskoj lje36
Usp. R. Schfer, Die Dialektik und ihre besonderen Formen in Hegels Logik, F. Meiner, Hamburg 2001. te M. Bontempelli, Filosofia e realt. Saggio sul concetto di realt in Hegel e sul nichilismo contemporaneo, C. R. T., Pistoia 2000.
37

18

Usp. A. R. Holliday, Doing and Writing Qualitative Research, Sage, London 2007.

Studia lexicographica, GOD. 5 (2011) BR. 2(9), STR. 520

Lino Veljak: Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom

stvici ne moe voditi u nekom drugaijem pravcu. A to je put koji vodi u smjeru koji
ne donosi nita dobro ni filozofiji niti svijetu.

DIE ONTOLOGISCHE PRINZIPIEN UND DIE FRAGE UM DIE PRIORITT DER

ONTOLOGIE GEGENBER LOGIK UND ERKENNTNISTHEORIE
Lino Veljak
Philosophische Fakultt Zagreb

ZUSAMMENFASSUNG: Aristotelische Denkgesetze stellen in erster Linie die

Prinzipien des Seins dar. Daraus folgt die Frage, ob die Ontologie eine Prioritt gegenber Logik und Erkenntnistheorie besitzt. In diesem Aufsatz wird demonstriert,
da die Ontologie, Logik und Gnoseologie (Epistemologie) eine unteilbare Einheit
der theoretischen Philosophie konstituieren. Es wird nur durch Bestehen auf die
Einheit der theoretischen und praktischen Philosophie mglich, die Fragmentierung der Philosophie, die Tendenzen ihrer Marginalisierung als auch der Terror des
absolutisieren Relativismus zu vermeiden.
Schlsselwrter: Satz der Identitt; Satz vom Widerspruch; Satz vom ausgeschlossenen Dritten;
Ontologie; Erkenntnistheorie; Logik; Ontologismus; Gnoseologismus; Logizismus; Relativismus

19