Monadologija

Izvornik: G. W. Leibniz, Die philosophischen Schriften (izd. C. I. Gerhardt), sv. 4. Berlin,

1880 (pretisak: Hildesheim/New York, 1978).
Prijevod i biljeke. Damir Barbari
Napomena:
Rukopis u kojem je Leibniz pri koncu ivota sabrao i saeto izloio sve vlastite temeljne
filozofijske nazore pisan je u Beu u ljeto 1714. g. i nastavlja se, kao daljnja podrobnija
razrada, na kratki spis Principes de la nature et de la grce, to ga je Leibniz u to vrijeme
sastavio na molbu i za potrebe princa Eugena. U pismu Rmondu od srpnja 1714. obeao je
leibniz uskoro poslati jedno razjanjenje o monadama, no u kolovozu alje mu samo
rukopis Principes, iz ega se moe zakljuiti da je rukopis Monadologije dovrio tek
kasnije, po povratku u Hannover. Sauvan je izvorni nacrt rukopisa, pisan od straane
Leibniza, zatim prvi prijepis, napisan rukom istog tajnika koji je zapisao i Principes , s
pridodanim rukopisnim popravcima od strane Leibniza (verzija A), te na posljetku drugi
prijepis, pisan od strane istoga tajnika, ponovo s popravcima dopisanim rukom samog
Leibniza te s njegovim biljekama koje upuuju na paralelne odsjeke Teodiceje (verzija B).
Sva tri izvorne verzije uvaju se u Zemaljskoj knjinici u Hannoveru. Sve su te tri izvorne
verzije rukopisa nenaslovljene. Tek etvrta verzija, prijepis druge i tree od strane novog
prepisivaa, pohranjen u Nacionalnoj knjinici u Beu, nosi naknadno dodani naslov na
francuskom jeziku Naela filozofije gospodina Leibniza. kad je H. Khler 1720. g. po prvi
put objavio rukopis, izmijenio je taj naslov u njemaki pisano Pouci o monadologiji.
Naslov se zatim dodatno skraen u Monadologija do danas ustalio zbog svoje
pregnantnosti i oite primjerenosti sadraju spisa. Prijevod je raen prema tekstu u
Gerhardtovu izdanju, kojem kao osnova slui drugi prijepis (B). No zbog izuzetne vanosti
djela navodimo u biljekama neke od filozofijski znaajnijih varijanti asranih u prvom
Leibnizovu nacrtu i u prvome prijepisu (A), preuzetih iz izdanja: G. W. Leibniz, Kleine
Schriften (izd. i pred. H.H. Holz), Frankfurt am main, 1965. Sve biljeke potjeu od
prevoditelja. U uglatim zagradama [] su objanjavajue rijei prevoditelja.

1. Monada, o kojoj emo ovdje govoriti, nije drugo do neka jednostavna supstancija, koja
ulazi u one sastavljene. Jednostavna, to e rei bez dijelova. Theod. 10.
2. I mora biti da ima jednostavnih supstancija, jer ima sastavljenih. Jer, sastavljena nije
drugo do hrpa, odnosno nakupina jednostavnih.
3. No gdje nema nikakvih dijelova, nema ni protege, ni oblika1, ni mogue djeljivosti. I te su
monade istinski atomi u naravi, i jednom rijeju prvi sastojci stvari.
4. Ne treba se takoer bojati nikakva rastvaranja, niti je pojmljiv ikakav nain na koji bi
jedna jednostavna supstancija mogla2 prirodno propasti. Theod. . 89.
5. Iz istog razloga nema nikakva [naina] na koji bi jedna jednostavna supstancija mogla
prirodno zapoeti, jer ona ne biva oblikovana sastavljanjem.
6. Tako se moe rei da monade mogu zapoeti i skonati samo jednim mahom, to znai da
one mogu zapoeti samo stvaranjem i skonati samo ponitenjem, dok ono to je
sastavljeno zapoinje ili skonava putem dijelova.
7. Nema takoer naina za objanjenje kako jedna monada moe biti u svojoj unutarnjosti
preinaena ili promijenjena od nekog drugog stvorenja, budui da se ne moe u nju
unijeti, niti u njoj pojmiti, neko unutarnje gibanje, koje bi moglo biti tu unutra potaknuto,
uveano ili umanjeno, kao to to moe kod sastavljenih, gdje ima promjene meu
dijelovima. Monade nemaju nikakvih prozora, kroz koje bi neka stvar mogla ui ili izai.
Prigotci se ne mogu odrijeiti, niti etati izvan supstancije, kako su to do nedavno inile
osjetilne vrste skolastiara. Dakle ne mogu ni supstancija ni prigodak izvana ui u jednu
monadu.3
8. Meutim, moraju monade imati neke kakvoe, inae ne bi uope bile nikakvo bie.4 I kad
se jednostavne supstancije ne bi nikako razlikovale po svojim kakvoama, ne bi bilo
nikakva naina za opaanje bilo kakve promjene u stvarima, jer ono to jest u
sastavljenima moe doi samo od jednostavnih sastavnih dijelova. I budui da se monade
bez kakvoa ne bi mogle jedna od druge razlikovati, jer ne bi uope bile razliite ni u
kolikoi, to bi uslijed toga - pretpostavi li se punina - svako mjesto zadravalo uvijek u
kretanju ono jednakovrijedno onome to ga je ve imalo, te se jedno stanje stvari ne bi
moglo razlikovati od drugog.
9. Mora pae svaka monada biti razliita od svake druge. Jer nema nikada u naravi dvaju
bia55 koja bi savreno bila jedno poput drugog, i kod kojih se ne bi mogla nai neka
unutarnja razlika, ili ona utemeljena na nekoj unutarnjoj oznaci.
10. Smatram takoer usuglaenim to da je svako stvoreno bie podmet promjena, te je
sljedstveno to i stvorena monada, i da je ta promjena tovie u svakoj neprekidna.
1

U nacrtu i u A slijedi: ni rastvaranja; i nema nikakva naina, koji bi nam bio pojmljiv, na koji bi jedna
jednostavna supstancija mogla propasti".
2
U nacrtu i u A: propasti, ni zapoeti, ni promijeniti se".
3
U nacrtu i u A slijedi: Meutim, mora biti da ima neke promjene u monadama." - Taje reenica tamo precrtana
i zamijenjena sljedeom: Meutim, mora biti da monade imaju neke kakvoe i neke promjene. Inae ne bile ak
ni bia, a jedna mora biti razliita u neemu od druge. Monade nisu matematike toke. Jer te su toke samo
krajnosti, i crta ne moe biti sastavljena od toaka."
4
U nacrtu i u A slijedi: ,,a ako jednostavne supstancije ne bi bile nita, one sastavljene bile bi svedene na nita".
5
U nacrtu je najprije na mjestu rijei bia" stajalo stvari", zatim je promijenjeno u individue", te tek na koncu
u bia".

11. Iz toga slijedi, kako smo ve rekli, da naravne promjene monada dolaze od jednog
unutarnjeg naela6, jer izvanjski uzrok ne bi mogao utjecati na njihovu unutarnjost.
Theod. . 396. . 400?7
12. Ali mora, osim naela promjene, biti i neke posebnosti onoga to se mijenja, koja ini,
tako rei, uposebljenje i raznolikost jednostavnih supstancija.
13. Ta posebnost mora ukljuivati mnotvo u jedinstvu, ili u jednostavnom. Jer se svaka
promjena na naravni nain zbiva stupnjevito, neto se mijenja, a neto miruje. I
sljedstveno mora u jednostavnoj supstanciji biti neko mnotvo afekcija i odnosa, premda u
njoj nema dijelova.
14. Prolazno stanje, koje ukljuuje i predstavlja neko mnotvo u jedinstvu, odnosno u
jednostavnoj supstanciji, nije drugo do ono to se naziva opaaj em, to treba dobro
razlikovati od priopaa-nja, odnosno svijesti, kako e se pokazati u onome to slijedi. I to
je ono u emu su kartezijanci jako pogrijeili, cijenei niim opaaje koji nisu priopaeni.
To ih je takoer navelo da vjeruju da su samo duhovi monade i da nema nikakvih dua
ivotinja ni drugih entelehija, te su pomijeali, zajedno s pukom, dugu nesvjesticu sa
smru u strogome smislu, to je uinilo da zapadnu u skolastiku predrasudu o potpuno
odvojenim duama, te je to jo uvrstilo izopaene duhove u mnijenju o smrtnosti dua.
15. Djelatnost unutarnjeg naela koje ini promjenu, odnosno prijelaz od jednoga opaaja
drugome, moe se nazvati udnjom. Istina je da udnja ne moe uvijek u potpunosti
dospjeti do cijeloga opaaja, kojem tei, no ona uvijek postie neto i stremi k novim
opaajima.
16. Iskuavamo u sebi samima neko mnotvo u jednostavnoj supstanciji, kad naemo da i
najmanja misao koju sami sebi osvijestimo ukljuuje neku raznolikost u predmetu. Stoga
svi oni koji priznaju daje dua jedna jednostavna supstancija moraju priznati i to mnotvo
u monadi, te gospodin Bayle ne bi uope trebao nalaziti u tomu potekou, kao to je to
uinio u svojem Rjeniku, u lanku Rorarius.
17. Uostalom, mora se priznati daje opaaj, i ono to o njemu ovisi, neobjanjiv mehanikim
razlozima, to e rei oblicima i kretanjima. I umisli li se da ima neki stroj, ije ustrojstvo
ini to da misli, osjea, ima opaaje, moe ga se pojmiti uveanog, zadravajui iste
razmjere, tako da se uzmogne u nj ui kao u neki mlin. I postavi li se to, onaj tko ga
posjeti nee unutra nai nita do dijelove koji tiskaju jedni druge, a nikada neto ime bi
objasnio neki opaaj. Dakle treba traiti u jednostavnoj supstanciji, a ne u sastavljenoj,
odnosno u stroju. Takoer se ni ne moe nita drugo do to nai u jednostavnoj supstanciji,
to znai opaaje i njihove promjene. I samo se u njima mogu sastojati sve unutarnje
djelatnosti jednostavnih88 supstancija. Predgovor [za Teodiceju].
18. Moe se svim jednostavnim supstancijama, odnosno stvorenim monadama, dati ime
entelehije, jer one posjeduju u sebi izvjesnu savrenost ( ) u njima je
neka dovoljnost (), koja ih ini izvorima njihovih unutarnjih djelatnosti i, da
tako kaem, netjelesnim automatima.
19. Hoemo li nazvati duom sve ono to ima opaaje i udnje u openitome smislu koji sam
upravo objasnio, sve e jednostavne supstancije, odnosno stvorene monade, moi biti
nazvane duama. No budui daje zamjedba neto vie od jednostavnog opaaja, suglasan
6

U nacrtu i u A slijedi: kojeg se moe nazvati djelatnom silom".

U nacrtu ovdje slijedi odsjek 12, koji je kasnije precrtan, a glasi: ,,I openito se moe rei da sila nije drugo do
naelo promjene."
8
U nacrtu umjesto jednostavnih" stoji stvorenih".
7

sam da openito ime monada i entelehija bude dovoljno za jednostavne supstancije, koje
imaju samo taj [takav opaaj], a da se duama naziva samo one kod kojih je opaaj
odjelitiji i praen pamenjem.
20. Jer mi iskuavamo u sebi samima neko stanje u kojem se ne sjeamo niega i nemamo
nikakav odjeliti opaaj, kao kad se sruimo u nesvijest, ili kad smo svladani dubokim
snom bez ikakvih sanja. U tom se stanju dua uope ne razlikuje osjetno od neke
jednostavne monade, ali budui da to stanje nije trajno, i da se ona iz njega opet izvlai, to
je ona neto vie.
21. A iz toga nikako ne slijedi da bi dakle jednostavna supstancija bila bez ikakva opaaja. To
ne moe nikada biti, iz gore danih razloga. Jer ona ne moe propasti, ona ne moe ni
opstojati bez neke afekcije9, koja nije drugo do opaaj. No kad ima neko veliko mnotvo
malenih opaaja, gdje nema niega razlikovanog, biva se omamljen; kao kad se
neprekidno10 okree u jednom te istom smjeru nekoliko puta za redom, pri emu nastupa
neki vrtlog, koji moe uiniti da se onesvijestimo i koji nam ne doputa nita razlikovati. I
smrt moe iva bia za neko vrijeme izruiti tom stanju.
22. I budui da je svako sadanje stanje jedne jednostavne supstancije na naravni nain
usljedak njezina prethodnog stanja, tako da je sadanje bremenito buduim, Theod. . 360,
23. Budui, dakle, da se pri buenju iz nesvjestice jest svjestan svojih opaaja, mora biti da ih
se je imalo neposredno prije toga, premda ih se nije uope bilo svjesno. Jer neki opaaj
moe na naravni nain doi samo od nekog drugog opaaja, kao to neko kretanje na
naravni nain moe doi samo od nekog drugog kretanja. Theod. . 401-403.
24. Kako se iz toga vidi, kad ne bismo imali nita razlikovano i, da tako kaem, uzdignuto, i
to nekim viim ukusom u naim opaajima, nalazili bi se uvijek u nesvijesti. A to je stanje
potpuno golih monada.
25. Takoer vidimo da je narav dala uzdignutije opaaje ivotinjama, brigom koju je
pokazala da ih opskrbi organima koji sabiru to vie zraka svjetlosti ili to vie valova
zraka, ne bi li uinila da njihovim jedinstvom imaju vie uinkovitosti. Slina je stvar kod
mirisa, okusa i dodira, te moda kod nekoliko drugih osjetila koja su nam nepoznata.
Naskoro u objasniti kako ono to ulazi u duu11 predstavlja ono to se zbiva u organima.
26. Pamenje pribavlja duama neku vrstu zakljuivanja, koje oponaa um, ali mora biti od
njega razlikovano. Vidimo da ivotinje, kad imaju opaaj neke stvari koja ih se tie, a
slian su opaaj imale ve ranije, putem predstavljanja svojega pamenja oekuju ono to
je bilo prije s tim opaajem povezano, te su noene osjeajima slinim onima to su ih
tada ranije imale. Na primjer: kad se psu pokae palica, on se sjea bola koji mu je ona
prouzrokovala te zavija i bjei. Prethodna razmatranja, . 65.
27. A snana mata, koja ih pogaa i uzbuuje,1212 dolazi od veliine ili od mnoine
prethodnih opaaja. Jer jedan snaan utisak esto ini u jedan mah uinak neke duge
navike, ili veoma mnogih ponovljenih osrednjih opaaja.
28. Ljudi djeluju kao i betije, ukoliko zakljuci iz njihovih opaaja izviru samo iz naela
pamenja,13 nalikujui iskustvenim lijenicima, koji posjeduju neku jednostavnu praksu
9

U nacrtu umjesto afekcije" stoji preinake".

U nacrtu umjesto neprekidno" stoji esto".
11
U nacrtu umjesto u duu" stoji ,,u monadu".
12
U nacrtu ova reenica glasi: I one su pogoene slikama i snanim utiskom koji ih pogaa i uzbuuje."
13
U nacrtu i u A: ukoliko su samo iskustvenici i djeluju poput iskustvenih lijenika".
10

bez teorije, a i nismo do iskustvenici u tri etvrtine naih djelatnosti. Na primjer, kad se
oekuje da e sutra svanuti dan, djeluje se iskustveno, jer je to tako uvijek do sada bilo.
Samo je astronom taj koji to prosuuje umom.
29. Ali spoznaja nunih i vjenih istina ono je to nas razlikuje od jednostavnih ivotinja i
ini da imamo um i znanosti, razvijajui u nama spoznaju nas samih i Boga. I to je ono
to se naziva u nama umskom duom, ili duhom.1414
30. Putem spoznaje nunih istina i putem njihovih apstrakcija uzdiemo se i do refleksivnih
ina, koji nas navode misliti na ono to se naziva ja, i na razmatranje toga da ovo ili ono
jest u nama. I tako dakle u miljenju na sebe mislimo1515 na bie, na supstanciju, bilo na
jednostavnu bilo na sastavljenu, na ono netvarno i na samoga Boga, poimajui da je ono
to je u nama ogranieno u njemu bezgranino. I ti refleksivni ini priskrbljuju najvanije
predmete naih razmiljanja. Predgovor [za Teodiceju].
31. Naa se razmiljanja temelje na dva velika naela, onaj protuslovlja, pomou kojega
prosuujemo lanim ono to [protuslovlje] u sebi ukljuuje, a istinitim ono to je
suprotno, odnosno protuslovno lanom. Theod. . 44, . 69.
32. / onaj dovoljnoga razloga, pomou kojega procjenjujemo da se nijedna injenica ne moe
smatrati istinitom ili postojeom, nijedan iskaz istinitim, a da nema nekog dovoljnog
razloga zato bi to bilo tako, a ne drukije, premda ti razlozi najee mogu biti nama
nepoznati. Theod. . 44, . 69.
33. Postoje takoer dvije vrste istina, one razmiljanja i one injenice. Istine razmiljanja su
nune i njihova je suprotnost nemogua, dok su injenine sluajne i njihova je suprotnost
mogua. Kad je neka istina nuna, moe se nai [njezin] razlog putem analize, razlaui
je u ideje i jednostavnije istine, sve dok se ne doe do prvotnih. Theod. . 170. . 174. .
189. . 280-282. . 367. Saetak, primjedba 3.
34. Tako su kod matematiara pouci spekulacije i pravila prakse svedeni putem analize na
odredbe, aksiome i zahtjevke.
35. A postoje na posljetku i jednostavne ideje, za koje se ne moe dati odredba. Postoje i
aksiomi i zahtjevci, ili jednom rijeju prvotna naela, koja ne mogu biti dokazana, a niti
to uope i trebaju, i to su istovjetni iskazi1616, ija suprotnost sadri izriito protuslovlje.
36. No dovoljni razlog17 se moe nai i u sluajnim ili injeninim istinama, tj. u tijeku stvari
razasutih diljem sveukupnosti stvorenja, kod kojih bi razlaganje u djelomine razloge
moglo napredovati u bezgranine pojedinosti, zbog neizmjerne raznolikosti stvari prirode
i zbog diobe tijela u beskonano. Postoji beskonanost sadanjih i prolih oblika i
kretanja, koji ulaze u imbeni uzrok mojega sadanjeg pisanja, i postoji beskonanost
malenih nagnua i nastrojenosti moje due, sadanjih i prolih, koje ulaze u svrni uzrok.
Theod. . 36. . 37. 44. 45. 49. 52. . 121. 122. . 337. 340. 344.
37. A budui da svaka pojedinost ukljuuje samo druge prethodne sluajnosti, i jo vie
upojedinjene, od kojih svaka opet, da bi se naveo razlog, potrebuje neku slinu analizu, to
se vie ne moe napredovati. Dovoljni, odnosno posljednji razlog mora biti izvan tijeka, ili
niza tih pojedinosti sluajnosti, ma koliko god beskonaan mogao on biti.
38. Dakle posljednji razlog stvari mora biti u jednoj nunoj supstanciji, u kojoj su pojedinosti

14

U nacrtu ova reenica glasi: ,,I to je ono to se naziva duom u nama. Umske due jesu duhovi."
U nacrtu je dodano: na ono nuno".
16
U nacrtu umjesto iskazi" stoji postavke".
17
U nacrtu stoji: ,,a priori dovoljan razlog".
15

promijena samo na eminentan nain18, kao u izvoru, i to je ono to nazivamo Bogom.

Theod. . 7.
39. Budui da je, dakle, ta supstancija dovoljni razlog za svaku pojedinost, koja je takoer
povezana sa svime, to ima samo jedan Bog, i taj je Bog dovoljan.
40. Moe se prosuivati takoer da ta najvia supstancija19, koja je jedina, sveopa i nuna,
koja nema izvan sebe nita to bi bilo od nje neovisno, i koja je jednostavna posljedica
toga da je mogua, mora biti nesposobna za ogranienja i sadravati upravo toliko
stvarnosti koliko je mogue.
41. Iz toga slijedi da je Bog apsolutno savren, budui da savrenost nije drugo do veliina
pozitivne stvarnosti, strogo uzete, uklanjanjem ogranienja, odnosno granica, u stvarima
koje ih imaju. I tu, odnosno gdje nema nikakvih granica, to znai u Bogu, savrenost je
apsolutno beskonana. Theod. . 22. Predgovor.
42. Slijedi takoer da stvorenja imaju svoje savrenosti utjecajem Boga, no svoje
nesavrenosti da imaju od svoje vlastite naravi, nesposobne biti bez granica. Jer to je ono
u emu su razliite od Boga.20 Theod. . 20. . 27-31. . 153. . 167. . 377 itd
43. Istinito je takoer da u Bogu nije samo izvor postojanja, nego i onaj biti, ukoliko su
stvarne, odnosno onoga to je stvarno u mogunosti. To je zato to je Boji razum
podruje vjenih istina, odnosno ideja o kojima one ovise, i bez njega ne bi bilo niega
stvarnog u mogunostima, te ne samo da ne bi nita postojalo, nego ne bi nita ni bilo
mogue. Theod. . 20.
44. Jer ako ima neka stvarnost u bitima, odnosno mogunostima, ili u vjenim istinama, ta e
stvarnost biti utemeljena u neemu postojeem i djelatnom, i sljedstveno u postojanju
nunoga bia, u kojemu bit u sebi obuhvaa postojanje, odnosno u kojemu je mogui
bitak dostatan za zbiljski bitak. Theod. . 184. 189. . 335.
45. Dakle samo Bog (ili nuno bie) ima tu povlasticu da mora postojati ako je mogu. I
budui da nita ne moe prijeiti mogunost onoga to ne sadri nikakve granice, nikakvo
nijekanje, i sljedstveno nikakvo protuslovlje, to je ve dovoljno za spoznaju postojanja
Boga a priori. Mi smo je ve dokazali putem stvarnosti vjenih istina. Ali dokazali smo je
takoer a posteriori, budui da postoje sluajna bia, koja svoj zadnji, odnosno dovoljni
razlog mogu imati samo u nunome biu, koje razlog svojega postojanja ima u sebi
samom.
46. Meutim, ne smije se nikako utvarati, s nekima, da su vjene istine, budui da ovise o
Bogu, proizvoljne i da ovise o volji, kao to je izgleda najprije smatrao Descartes, a zatim
gospodin Poiret. To je istinito samo za sluajne istine, kojih je naelo prikladnost,
odnosno izbor najboljega, dok nune istine ovise jedino o njegovu razumu i njegov su
unutarnji predmet. Theod. . 180. 184. 185. . 335. . 351. . 380.
47. Dakle je samo Bog prvotna jednota, ili jednostavna izvorna supstancija, iji proizvodi su
sve stvorene, odnosno izvedene monade, a raaju se, da tako kaem, neprekidnim
probljescima Boanstva iz trenutka u trenutak, ograniene prijemivou stvorenja, za
18

U nacrtu stoji u zagradi objanjujui dodatak: (po snazi, odnosno po formi)".

U nacrtu i u A slijedi ovdje precrtana umetnuta reenica: ima svu moguu savrenost i djeluje najsavrenije to
moe biti".
20
U A slijedi reenica, koja je kasnije precrtana: Ta izvorna nesavrenost stvorenja oituje se u naravnoj tromosti
tijela."
19

koje je bitno to daje ogranieno. Theod. . 382-391. . 391. . 395.

48. U Bogu ima mo, koja je izvor svega21, zatim spoznaja, koja sadri pojedinost ideje, te na
koncu volja, koja ini promjene ili proizvoenja shodno naelu najboljega. Tomu trojem
odgovaraju u stvorenim monadama podmet, odnosno osnova, opaajna sposobnost i
poudna sposobnost. No u Bogu su ti pridjevci apsolutno beskonani, odnosno savreni, a
u stvorenim monadama, ili u entelehijama (ili perfectihabiama22, kako je Hermolaus Barbarus preveo tu rije), nisu do opanaanja23, ve prema mjeri savrenosti koju imaju.
Theod. . 7. . 149. 150. . 87.
49. Za stvorenje se kae da djeluje spram vani ukoliko ima savrenost, a da trpi od nekog
drugog ukoliko je nesavreno. Tako se monadi pridijeva djelatnost ukoliko ima odjelite
opaaje, a trpnja ukoliko ima zbrkane. Theod. . 32. 66. . 386.
50. I jedno je stvorenje savrenije od nekog drugog ukoliko se u njemu nalazi neto to slui
navoenju razloga a priori za ono to se zbiva u drugom, i to je ono po emu se kae da
ono djeluje na drugo.
51. No u jednostavnim supstancijama samo je neki idealni utjecaj jedne monade na drugu,
koji svoj uinak moe imati samo posredovanjem Boga, ukoliko u Bojim idejama jedna
monada s razlogom zahtijeva da Bog, koji upravlja drugima od poetka stvari, obrati
pozornost na nju. Jer, budui da jedna stvorena monada ne moe imati neki fiziki utjecaj
na unutranjost druge, to samo na taj nain jedna moe imati ovisnost o drugoj. Theod. .
9. . 54. . 65. 66. . 201. Saetak, primjedba 3.
52. I to je ono ime su meu stvorenjima djelatnosti i trpnje uzajamne. Jer Bog, usporeujui
dvije jednostavne supstancije,24 nalazi u svakoj razloge koji ga obvezuju njoj prilagoditi
druge, i sljedstveno je ono to je djelatno u izvjesnom pogledu, pod nekom drugom
tokom promatranja,25 trpno: djelatno utoliko to ono to se odjelito spozna u njoj26 slui
tomu da se navede razlog onoga to se zbiva u drugoj, a trpno utoliko to se razlog onoga
to se zbiva u njoj nalazi u onome to se odjelito spoznaje u drugoj. Theod. . 66.
53. Dakle, budui da u Bojim idejama ima neka beskonanost moguih sveukupnosti, i
budui da moe postojati samo jedna, mora biti neki dovoljan razlog Bojega izbora, koji
gaje odredio za jednu radije nego za drugu. Theod. . 8. . 10. . 44. . 173. . 196 itd. .
225. . 414-416.
54. I taj se razlog moe nai samo u prikladnosti, odnosno u stupnjevima savrenosti to ih ti
svjetovi sadravaju, [jer] svaki mogui ima pravo stremiti postojanju po mjeri savrenosti
koju [u sebi] ukljuuje.27 Theod. . 74. . 167. . 350. . 201. . 130. 352. 345 itd. 354.
55. I to je ono to je uzrok postojanja onoga najboljeg, koje Boja mudrost ini spoznati, koje
njegova dobrota ini izabrati, i koje njegova mo ini proizvesti. Theod. . 8. . 78. . 80.
. 84. . 119. . 204. 206. 208. Saetak, primjedba 1. primjedba 8.
21

U nacrtu je umjesto svega" stajalo postojanja".

Doslovno: onima koje posjeduju savrenost".
23
U nacrtu i u A namjesto oponaanja (imitations)" stoji ogranienja (limitations)".
24
U nacrtu umjesto usporeujui dvije jednostavne supstancije" stoji uzimajui u obzir svake dvije".
22

25

U nacrtu je ranije stajalo: pod nekom drugom tokom, u kojoj se moe odjelitije spoznati ono to je u njoj".
U nacrtu je tekst djelatno ... u njoj" ranije glasio: djelatno, ukoliko se razlog onoga to se zbiva u drugima nalazi u njoj, a
trpno ukoliko se razlog onoga to se u njoj zbiva bolje objanjava onim to je odjelitije spoznato u drugoj, putem odjelitog
predstavljanja onoga to je izvan nje".
26

27

U A nalazi se ovdje jo dodatak: Dakle nema niega potpuno proizvoljnog."

56. Dakle ta povezanost, odnosno ta prilagoenost svih stvorenih stvari svakoj i svake svima
drugima, ini to da svaka jednostavna supstancija ima odnoaj koji izraava sve druge, i
da je ona sljedstveno neko neprestano ivo ogledalo sveukupnosti. Theod. . 130. . 360.
57. I kao to se jedan isti grad, ogledan s razliitih strana, pokazuje posve razliitim i jest kao
perspektivistiki umnogostruen, zbiva se isto da zbog beskonanog mnotva
jednostavnih supstancija ima kao jednako toliko razliitih sveukupnosti, koje nisu nego
perspektive samo jedne, shodno razliitim tokama gledanja svake monade. Theod. .
147.
58. I to je nain poluenja upravo toliko raznolikosti koliko je mogue, no s najveim redom
koji je mogu, to e rei, to je nain poluenja upravo toliko savrenosti koliko je moe
biti. Theod. . 120. . 124. . 241 itd. . 214. 243. . 275.
59. Takoer nam ta hipoteza (za koju se usuujem rei da je dokazana) otkriva, kao to treba,
veliinu Boju. To je ono to je priznao gospodin Bayle, kad je u svojem Rjeniku (lanak
Rorarius) tomu iznio prigovore, u kojima je ak doao u iskuenje da vjeruje da sam ja
Bogu dao suvie, i vie no to je to mogue. Ali nije mogao navesti nikakav razlog zato
bi bio nemogu taj sveopi sklad, koji ini da svaka supstancija tono izraava sve druge
putem odnoenja koja ima.
60. Uostalom, u ovome to sam iznio vide se razlozi a priori zato stvari ne mogu napredovati
drukije. Jer Bog, dok upravlja svime, uzima u obzir svaki dio, i osobito svaku monadu, i
jer je njezina narav predstavljajua, nita je ne moe ograniiti na to da predstavlja samo
jedan dio stvari, premda je istinito da je to predstavljanje zbrkano u pojedinostima cijele
sveukupnosti i moe biti odjelito samo u jednom dijelu stvari, to e rei u onim [stvarima]
koje su najblie ili najvee u odnosu na svaku od monada. Inae bi svaka monada bila
jedno Boanstvo. Ono u emu su monade ograniene nije u predmetu, nego u inaici
spoznaje predmeta. One sve dopiru na zbrkani nain do u beskonano, u cjelinu28, ali su
ograniene i razlikovane prema stupnjevima odjelitih opaaja.
61. I pritom one sastavljene simboliziraju one jednostavne. Jer budui da je sve puno, to
daje29 svoj tvari to da bude povezana, i jer u punini svako kretanje ini nekakav uinak na
udaljeno tijelo, prema mjeri rastojanja, na taj nain da je svako tijelo pod utjecajem ne
samo onih koja ga dodiruju i da osjea u sebi na neki nain sve to se u njima zbiva, nego
da takoer na taj nain osjea u sebi ona koja dodiruju ona prva, od kojih je samo
neposredno dodirnuto - slijedi da to priopavanje prelazi svako mogue rastojanje. I
sljedstveno sva tijela osjeaju u sebi sve to se zbiva u sveukupnosti, tako da bi onaj tko
sve vidi mogao oitati u svakom30 ono to se zbiva posvuda, a tovie i ono to se zbilo ili
e se zbiti, time da u sadanjemu zapaa ono to je udaljeno, kako prema vremenu tako i
prema mjestu. ,31 rekao je Hipokrat. No jedna dua moe u sebi samoj
oitati samo ono to joj je predstavljeno na odjelit nain, ona ne moe sve svoje zavijutke
razviti u jedan mah, jer oni idu u beskonano.
62. Premda svaka stvorena monada predstavlja cijelu sveukupnost, ona predstavlja na
najodjelitiji nain tijelo koje joj je posebno namijenjeno i kojeg ona ini entelehiju32. I kao
to to tijelo izraava cijelu sveukupnost putem povezanosti cijele tvari u punini, dua
predstavlja takoer cijelu sveukupnost time to predstavlja to tijelo, koje joj pripada na
jedan posebni nain. Theod. . 400.
63. Tijelo koje pripada jednoj monadi, koja je njegova entelehija ili dua, usustavlja s
entelehijom ono to se naziva ivim biem, a s duom ono to se naziva ivotinjom. No to
28

Rijei ,,u cjelinu" nema ni u nacrtu ni u A.

Umjesto to daje" u nacrtu i u A stoji i sljedstveno je".
30
U nacrtu umjesto ,,u svakom" stoji ,,u stanju svakog".
31
Tj. otprilike: Sve se slae."
32
U nacrtu slijedi ovdje: ,,i koja je uvijek organska, da bi bilo reda u tijelu"
29

tijelo ivoga bia ili ivotinje uvijek je organsko. Jer, budui da je svaka monada ogledalo
sveukupnosti na svoj nain, i da je sveukupnost ureena u savreni red, mora biti reda i u
onome predstavljajuem, to znai u opaajima due, i sljedstveno u tijelu, shodno kojem
je u njoj sveukupnost predstavljena. Theod. . 403.
64. Dakle je svako organsko tijelo33 ivoga bia jedna vrsta boanskoga stroja, ili neki
naravni automat, koji beskonano premauje sve umjetne automate. Zato to stroj,
nainjen umijeem ovjekovim, nije stroj u svakome od svojih dijelova. Na primjer, zub
jednog mjedenog kotaa ima dijelove, ili komadie, koji za nas vie nisu neto umjetno34 i
nemaju vie nita to odlikuje stroj u odnosu na upotrebu za koju je stroj bio predodreen.
No strojevi naravi, tj. iva tijela, strojevi su jo i u najmanjim dijelovima, sve do u
beskonano. To je ono to ini razliku izmeu naravi i umijea, to e rei izmeu
boanskoga umijea i naega
65. I tvorac naravi35 mogao je tu boansku i beskonano zadivljujuu umjetninu izvesti zato
to je svaki dio tvari ne samo djeljiv u beskonano, kako su to ve stari bili spoznali, nego
je tovie zbiljski pod-podijeljen bez kraja, svaki dio u dijelove, od kojih svaki ima neko
vlastito gibanje. Inae bi bilo nemogue to da svaki dio sveukupnosti moe izraavati
cijelu sveukupnost.
66. Iz toga se vidi da u najmanjem dijelu tvari ima neki svijet stvorenja, ivih bia, ivotinja,
entelehija, dua.
67. Svaki dio tvari moe biti shvaen kao vrt pun bilja, i kao jezero puno riba. No svaka grana
biljke, svaki lanak ivotinje, svaka kaplja njezina soka opet je jedan takav vrt, ili jedno
takvo jezero.
68. I premda zemlja i zrak, smjeteni izmeu biljaka vrta, ili voda smjetena izmeu riba
jezera, nisu nikakvo bilje, ni ribe, ipak ih oni jo sadravaju, no odvie tanane da bile
nama opazive.
69. Dakle nema u sveukupnosti nita neobraeno, neplodno, mrtvo, nema nikakva kaosa,
nikakve zbrke, do u prividu. Gotovo tako kao to se to privida u jednome jezeru s nekog
odstojanja, u kojemu se vidi neko zbrkano gibanje i, tako rei, vreva jezerskih riba, a da se
ne razabiru ribe same. Predgovor [za Teodiceju].
70. Vidi se iz toga da svako ivo tijelo ima jednu vladajuu entelehiju, koja je dua u
ivotinji. Ali lanci toga ivoga tijela puni su drugih ivih bia, biljaka, ivotinja, od kojih
svaka opet ima svoju entelehiju, odnosno svoju vladajuu duu.
71. Ali nikako se ne smije zamiljati, s nekima koji su loe shvatili moju misao, da svaka dua
ima jednu masu ili dio tvari, zauvijek njoj svojstven, odnosno pridijeljen, te da ona u
slijedu toga posjeduje druga nia iva bia, predodreena uvijek za njezinu slubu. Jer sva
su tijela u nekom neprestanome tijeku, poput rijeka, i dijelovi ulaze u njih i izlaze
neprekidno.
72. Tako dua mijenja tijelo samo malo po malo, na taj nain da nije nikad u jedan mah
ogoljena od svih svojih organa. I esto ima metamorfoze kod ivotinja, no nikada
metempsihoze, ni preseljenja dua. Jednako tako nema ni posve odvojenih dua,36 ni
genija bez tijela. Samo je Bog u potpunosti odrijeen. Theod. . 90. . 121.
33

Umjesto organsko tijelo" stoji u nacrtu entelehija".

U nacrtu nakon neto umjetno" slijedi: nego kao neki kaos, u odnosu na naa osjetila".
35
Umjesto tvorac naravi" u nacrtu stoji narav".
36
U nacrtu ovaj lanak tu zavrava. Nastavak je dodan tek u B.
34

73. To je ono to ini takoer da nema nikad ni potpunoga raanja, ni savrene smrti, uzete
strogo, tako da bi se sastojala u odvajanju due. A ono to mi nazivamo raanjima, to su
razvijanja i prirastanja, kao to ono to nazivamo smrtima jesu uvijanja u sebe i
umanjivanja.
74. Filozofi se nalaze u silnoj smetenosti oko postanka oblika, entelehija ili dua. Ali nakon
to je danas putem tonih istraivanja, nainjenih na biljkama, insektima i ivotinjama,
shvaeno da organska tijela prirode nisu nikada proizvodi nekog kaosa ili nekakvog
truljenja, nego uvijek putem sjemenja, u kojem bez sumnje ve ima neka preduoblienost,
prosuuje se da ne samo da je organsko tijelo ve bilo tu prije zaea, nego jo i neka dua
u tijelu, i, jednom rijeju, ivotinja sama, te da je posredstvom zaea ta ivotinja postala
samo nastrojenom za neko veliko preoblikovanje, kako bi postala ivotinjom neke druge
vrste. Vidi se neto tomu priblino isto i izvan raanja, kao kad crvi postaju muhama i
gusjenice leptirima. Theod. . 86. 89. Predg. za Teod. . 90. . 187. 188. . 403. . 86. .
397.
75. ivotinje, od kojih neke bivaju uzdignute do stupnja veih ivotinja, posredstvom zaea,
mogu biti nazvane sjemananim. No one meu njima koje ostanu u svojoj vrsti, to znai
veina, raaju se, razmnaaju i bivaju razorene kao velike ivotinje, te nema do jedan mali
broj izabranih, koje prelaze u neko vee kazalite.
76. Ali to ne bi bila nego polovina istine: ja sam dakle prosudio da ivotinja, ako nikada ne
zapoinje na naravni nain, nita vie ni ne skonava na naravni nain, te da ne samo da
nema nikakva raanja, nego ak ni nikakva potpuna razaranja, ni smrti, uzete strogo. A ta
promiljanja, uinjena a posteriori i izvedena iz pokusa, podudaraju se savreno s mojim
naelima izvedenim a priori, kao to je to bilo gore. Theod. . 90.
77. Moe se dakle rei da nije samo dua (ogledalo jedne ne-razorive sveukupnosti)
nerazoriva, nego ak i sama ivotinja, premda njezin stroj esto djelomino propada te
odbacuje ili navlai organske kouljice.
78. Ova su mi naela dala sredstvo za objanjenje, na naravni nain, jedinstva, ili bolje
podudaranja due i organskoga tijela. Dua slijedi svoje vlastite zakone, a tijelo takoer
svoje, i oni se susreu snagom preduturdenog sklada izmeu svih supstancija, jer sve su
one predstave iste sveukupnosti. Predg. Teod. . 340. . 352. 353. 358.
79. Due djeluju shodno37 zakonima svrnih uzroka, putem udnji, svrha i sredstava. Tijela
djeluju shodno38 zakonima imbenih uzroka, ili zakonima kretanja. I dva carstva, ono
imbenih uzroka i ono svrnih uzroka, usklauju se izmeu sebe
80. Descartes je spoznao da due nikako ne mogu davati snagu tijelima, zato to u tvari ima
uvijek ista koliina snage. Meutim, on je vjerovao da bi dua mogla mijenjati smjer
tijela. No to je zato to se u njegovo vrijeme nije jo poznavao zakon naravi, koji nosi ak
i ouvanje istoga cjelokupnog smjera u tvari. Da je on to zamijetio, zapao bi u moj sustav
predutvrenoga sklada. Predg. Teod. . 22. . 59. 60. 61. . 63. . 66. . 345. 346 itd. .
354. 355.
81. Taj sustav tvrdi da tijela djeluju kao da (to je nemogue) ne bi imala nikakvu duu, i da
due39 djeluju kao da ne bi imale nikakvoga tijela, te da to dvoje djeluje kao kad bi jedno
utjecalo na drugo.
37

Umjesto djeluju shodno" stoji u nacrtu slijede"

U nacrtu umjesto shodno" stoji putem".
39
Umjesto due" stoji u nacrtu duhovi".
38

10

82. Koliko je do duhova, odnosno umskih dua, ja dodue nalazim da je u temelju ista stvar
kod svih ivih bia i ivotinja, kao to smo to ve kazali (naime, da ivotinja i dua
zapoinju samo zajedno sa svijetom i ne skonavaju nita vie no svijet), no da ipak ima
kod umnih ivotinja ta osobitost da njihove male sjemenane ivotinje, ukoliko nisu jo
kao takve, imaju samo obine, odnosno osjetilne due, dok su kod onih koje su, da tako
kaem, izabrane dospjeti putem nekog zbiljskog zaea do ljudske naravi, njihove
osjetilne due uzdignute do stupnja uma i do iskljuivog prava duhova. Theod. . 91.
397.
83. Meu ostalim razlikama koje postoje izmeu obinih dua i duhova, od kojih sam jedan
dio ve naznaio, jo su ove: da su due openito iva ogledala4040 ili slike sveukupnosti
stvorenja, ali duhovi su, tovie, slike samog boanstva, ili samog tvorca naravi, sposobni
spoznati sustav sveukupnosti i poneto oponaati putem arhitektonskih obrazaca, budui
da je svaki duh poput nekog malenog boanstva u svojem podruju. Theod. . 147.
84. To je ono to ini da su duhovi sposobni ui u neku vrstu drutva s Bogom, i da je on u
odnosu na njih ne samo ono to je pronalaza prema svome stroju (kao to Bog je u
odnosu na druga stvorenja4141), nego i ono to je princ prema svojim podlonicima i,
tovie, otac prema svojoj djeci.
85. Iz toga je lako zakljuiti da skup svih duhova mora sastavljati grad Boji, to znai
najsavreniju dravu koja je mogua pod najsavrenijim monarhom. Theod. . 146.
Saetak, primjedba 2.
86. Taj grad Boji, ta istinski sveopa monarhija, jedan je moralni svijet unutar naravnoga
svijeta, i to je najuzvienije i najboanstvenije meu Bojim djelima, i u njemu se sastoji
istinski slava Boja, jer on je ne bi uope imao kad njegova veliina i njegova dobrota ne
bi bile spoznate i obasute divljenjem od strane duhova. I upravo je odnos prema tomu
boanskom gradu ono po emu on navlastito ima dobrotu, dok se njegova mudrost i
njegova mo pokazuju posvuda.
87. Kao to smo ve gore utvrdili neki savreni sklad izmeu dvaju naravnih carstava, jednog
imbenih uzroka, drugog svrnih, moramo sad jo obiljeiti jedan drugi sklad izmeu
fizikoga carstva naravi i moralnoga carstva milosti, to znai izmeu Boga promatranog
kao arhitekta stroja sveukupnosti i Boga promatranog kao monarha boanskoga grada
duhova. Theod. . 62. . 74. . 118. . 248. . 112. . 130. . 247.
88. Taj sklad ini da stvari vode k milosti na putovima same naravi, i da ova zemaljska kugla,
na primjer, moe biti razorena i iznova izgraena naravnim putevima u onome trenutku u
kojemu to naloi vlada duhova, radi kanjavanja jednih i nagraivanja drugih. Theod. .
18 itd. . 110. . 244. 245. . 340.
89. Moe se jo rei da Bog kao arhitekt u svemu udovoljava Bogu kao zakonodavcu, i da
tako grijesi moraju sa sobom nositi svoje kazne, prema redu naravi, i pae pomou samog
mehanikog ustrojstva stvari, te da jednako tako lijepa djela povlae za sobom, strojnim
putevima, svoje nagrade u pogledu tijela, premda one ne mogu i ne trebaju uvijek doi
smjesta.
90. Na koncu, pod tom savrenom upravom ne moe biti nikakva dobra djela bez nagrade,
nikakva zlodjela bez kazne, i sve mora izlaziti na dobro dobrih, to e rei onih koji nisu
40
41

Umjesto iva ogledala" stajalo je u nacrtu samo iva ogledala".

U nacrtu umjesto stvorenja" stoji supstancije".

11

nezadovoljni u toj velikoj dravi, koji se pouzdaju u provienje, nakon to su uinili svoju
dunost, te koji ljube i oponaaju kako treba tvorca svega dobra, naslauju se u
promatranju njegove savrenosti, shodno naravi istinski iste ljubavi, koja ini da se crpi
naslada iz sree onoga koga se ljubi. To je ono ime se kae da se bave mudre i kreposne
osobe u svemu onome to se pokazuje podudarno s pretpostavljenom ili prethodeom
boanskom voljom, te se jamano zadovoljavaju onim to Bog svojom skrivenom, bilo
zakljuujuom bilo odluujuom voljom ini da injenino nadoe, zato jer spoznaju da
bismo, kad bi samo mogli dovoljno razumjeti red sveukupnosti, nali da on nadmauje sve
elje najmudrijih, te da je nemogue napraviti ga boljim no to je, ne samo s obzirom na
cjelinu openito, nego i za nas same posebno, ako smo samo privreni kako treba tvorcu
svega, ne samo kao arhitektu i im-benom uzroku naega bitka, ve i kao naem
gospodinu i svrnome uzroku, koji treba sainjavati sav cilj nae volje i jedini moe
sainjavati nau sreu. Theod. . 134 kraj. Predg. Teod. . 378.

12

Rjenik vanijih izraza

absolument
abstraction
accident
accommodement
action
actuel
affection
aggrgatum
me
annihilation
apparence
apperception
appetition
changement
chose
communication
composition
concevoir
conformit
confus
connaissance
conscience
conscution
continuel
convenance
dnomination
dtail
diffrence
dispose
distingue
lment
nonciation
entlchie
entendement
espce
esprit
essence
tat
tendue
tre
existence
facult
figure
harmonie prtablie
harmonie universelle
imagination
imaginer
imitation
impression

apsolutno
apstrakcija
prigodak
prilagoenost
djelatnost
djelatan, zbiljski
afekcija
nakupina
dua
ponitenje
privid
priopaanje
udnja
promjena
stvar
priopavanje
sastavljanje
pojmiti
podudaranje
zbrkan
spoznaja
svijest
zakljuivanje
neprekidan
prikladnost
oznaka
posebnost
razlika
nastrojen
odjelit
sastojak
iskaz
entelehija
razum
vrsta
duh
bit
stanje
protega
bitak, bie
postojanje
sposobnost
lik, oblik
predutvreni sklad
sveopi sklad
mata, zamiljaj
zamiljati
oponaanje
utisak

13

matire
mmoire
modification
mouvement
nature
objet oppos
passion
raison
raisonnement
rapport
ralit
reprsentation
sagesse
sentiment
spcification
structure
substance
subtilit
sujet
transformation
univers

tvar
pamenje
inaica
gibanje, kretanje
narav, priroda
predmet suprotnost
trpnja
razlog, um
razmiljanje
odnos
stvarnost
predstavljanje, predstava
mudrost
osjeaj, zamjedba
uposebljenje
ustrojstvo
supstancija
tananost
podmet, subjekt
preoblikovanje
sveukupnost

14