19.

vijek
Uvod
Analitike metode mehanike, razvijene u 18. vijeku., tokom 19. vijeka se poinju primjenjivati i
na istraivanje fizikalnih pojava. Matematizirani koncepti o energiji u drugoj polovini 19. vijeka
uzrokovali su do tada najveu ekspanziju fizike, kao i preispitivanje tradicionalnih ideja o
fizikom svijetu.
Doprinos Pierrea-Simona Laplacea nebeskoj mehanici je utvrdio mehanicistiki pogled na
svijet temeljnih i reverzibilnih zakona. No, koncepti energije i topline 19. vijeka doveli su u
pitanje takav pogled na svemir. To je vrijeme teorija Sadija Carnota i Benota Paula milea
Clapeyrona te eksperimentalnih doprinosa Jamesa Prescotta Joulea o izmjenjivosti
mehanike, hemijske, elektrine energije i toplote, odnosno rada. William Thompson sa
saradnicima zapoinje novu, matematiku fiziku, koja razmatra razliite oblike energije, i
spoznaje o njezinu ouvanju formulie u prvom zakonu termodinamike. Uspostavlja se veza sa
teorijama Juliusa Roberta von Mayera i Hermanna von Helmholtza o ouvanju sila.
Naunici 19. vijeka saznanja o disipaciji energije oblikuju u drugom zakonu termodinamike, kao
osnovnom principu fizike. Rudolf Clausius uvodi pojam entropije i zasniva drugu interpretaciju
termodinamike statistiku fiziku, kojoj su posebno doprinijeli radovi Ludwiga Boltzmanna i
Jamesa Clerka Maxwella. Rasprava o statistikoj interpretaciji drugog zakona termodinamike,
nasuprot apsolutnoj interpretaciji, je potrajala nekoliko desetljea i u potpunosti se razrijeila tek
poetkom 20. vijeka.
Na samom poetku 19. v. dolazi do spoznaje o povezanosti elektrinih i magnetnih pojava, to je
nakon Newtonova ukidanja Aristotelove nebeske i zemaljske fizike vodilo prema drugom
velikom ujedinjenju sila u istoriji fizike. Michael Faraday uvodi koncept polja, a James Clerk
Maxwell sredinom 19. v. uobliuje klasinu elektrodinamiku. Novi koncept svjetlosti, kao
prenosa energije u vidu elektromagnetnog talasa kroz hipotetski eter, te otkrie
elektromagnetnog zraenja Heinricha Rudolfa Hertza je bio trijumf fizikih teorija, to je bilo
uvod u elektrotehniku revoluciju u drugoj polovici 19. v.
Mehanika i opa fizika
U 19. vijeku je nekoliko velikih matematiara formulisalo potpuno nove matematike koncepte
prostora koji su otvorili put principima vanim za kasnije formulisanje i geometrijsko
predstavljanje Einsteinove ope teorije relativnosti.
Nikolaj Ivanovi Lobaevski (1792. 1856.), veliki ruski matematiar, otac je neeuklidske
geometrije. Zamijenivi Euklidov peti postulat postulatom o postojanju vie paralelnih pravaca
kroz bilo koju odabranu toku prostora, razvio je hiperboliku prvu neeuklidsku geometriju.
Posljedice ovoga otkria iz 1826. godine su nekoliko desetljea nakon smrti Lobaevskog dovele
do razvoja openite teorije neeuklidske geometrije, znaajne za shvatanje novih koncepata
prostora i vremena koji se poetkom 20. v. uvode u teoriji relativnosti.
Georg Friedrich Bernhard Riemann (1826. 1866.), jedan iz plejade njemakih matematikih
genija 19. v., student velikana Gaussa, Jacobija i Dirichleta, ve u svojim ranim radovima
80

postavlja temelje nove, Riemannove geometrije. Ona opisuje glatke mnogostrukosti pomou tzv.
Riemannove metrike, odnosno zadane pozitivno definitne forme na tangencijalnim prostorima
koja od take do take glatko varira. Riemannova geometrija obuhvata irok raspon geometrija
kao to su sferna, hiperbolika, ali i euklidska geometrija. Pridjeljivanjem tenzora takama
prostora omoguava izraavanje zakrivljenosti i drugih svojstava prostora. Razvoj Riemannove
geometrije i njezina poopenja u vie dimenzija bili su vaan doprinos uspostavljanju
matematikog aparata neophodnog za formulaciju i razumijevanje ope teorije relativnosti.
Austrijski fiziar i filozof Ernst Mach (1838. 1916.) se bavio optikom i akustikom, no
najpoznatiji je po istraivanjima mehanike fluida, nadzvunih brzina te svakako filozofije nauke
kojom utie na mnoge mislioce 19. i 20. v., ukljuujui i Einsteina. Godine 1883. objavljuje djelo
Mehanika (Die Mechanik in ihrer Entwicklung) u kojem iznosi kritiku dotadanjih
Newtonovskih shvatanja apsolutnog vremena i prostora; Newtonovu pojmu vremena spori
praktino i nauno znaenje, izbacuje iz svoje mehanike apsolutno vrijeme i apsolutni prostor
te na potpuno novi nain tumai princip tromosti. Einstein naziva Macha preteom teorije
relativnosti, iako Mach, na Einsteinovo razoarenje, teoriju relativnosti nikad nije prihvatio.
Ernst Mach u svom radu objavljenom 1877. godine opisuje zvune uinke tokom nadzvunog
kretanja projektila, daje izvod i eksperimentalnu potvrdu postojanja udarnog talasa. Budui da
istraivanja nadzvunih brzina Mach nije mogao provesti u svojoj laboratoriji, saraivao je sa
dva rijeka profesora: Peterom Salcherom, profesorom Vojne pomorske akademije u Rijeci, te
andorom Rieglerom, tada direktorom Visoke rijeke komercijalne kole. Njih dvojica su u
Rijeci snimili ultrabrze fotografije akustikih pojava, i prvi na svijetu dokazali da zaista postoji
fenomen udarnog talasa, danas poznatog pod nazivom zvuni zid. Ti su ogledi doveli do
ustanovljavanja vanog fizikog parametra u aerodinamici i hidrodinamici koji zovemo
Machovim brojem, a predstavlja omjer brzine projektila i brzine zvuka. Ime Ernsta Macha
povezano je i sa velikim hrvatskim naunikom, geofiziarem Andrijom Mohoroviiem (1857.
1936.), roenim u Voloskom, koji je bio Machov student.
Optika
Tokom 19. vijeka se poinje razvijati talasni koncept prirode svjetlosti koji postupno prevladava
nad korpuskularnom teorijom svjetlosti prihvaenom u 18. vijeku.
Engleskog fiziara, lijenika, astronoma i svestranog istraivaa Thomasa Younga (1773.
1829.) smatramo utemeljiteljem fizikalne optike. Njegova postignua su znaajno uticala na
modernu nauku, posebno na razvoj talasne teorije svjetlosti, koju je uveo u djelu Skice i
ekperimenti u vezi sa zvukom i svjetlou. Young je pretpostavio da su talasi svjetlosti
tranverzalni i razjasnio je interferenciju svjetlosti. Young je propustio da svoje miljenje razradi u
openitom matematikom obliku, pa tako njegov princip interferencije i shvatanje o
transverzalnim talasima nisu odmah nali kod fiziara zaslueni odziv.
Young se bavio istraivanjem vida te je objasnio akomodaciju oka i astigmatizam, pa ga
smatramo i utemeljiteljem fizioloke optike. Doprinio je teoriji boja postavivi hipotezu o
percepciji boja koja zavisi o tri vrste ivanih vlakana u mrenici koja reagiraju na crvenu,
zelenu i ljubiastu svjetlost. Teoriju je kasnije razvio Hermann von Helmholtz (Young
Helmholtzova teorija), a eksperimentalno je dokazana 1959. godine.
81

Huygensovu teoriju svjetlosti preispituje i predstavlja u analitikom obliku francuski inenjer,

matematiar i fiziar Etienne-Louis Malus (1775. 1812.). On 1809. godine objavljuje otkrie
polarizacije refleksijom, a 1810. godine i teoriju dvoloma svjetlosti na kristalima. Malus je otkrio
i uvjet pod kojim dolazi do polarizacije refleksijom, no zakonitost je u potpunosti, neto kasnije,
formulisao David Brewster. Malusov zakon opisuje zavisnost intenziteta polarizirane svjetlosti o
uglu koji zatvaraju polarizator i analizator. Sir David Brewster (1781. 1868.) kotski naunik,
izumitelj i pisac, posvetio se izuavanju optike i dao joj najvee doprinose u opisu polarizacije
refleksijom i refrakcijom, otkriu polarizirane strukture inducirane toplotom i pritiskom, otkriu
dvoosnih kristala te otkrivanju veze izmeu optikih struktura i kristala.
Augustin Jean Fresnel (1788. 1827.) je francuski fiziar poznat po svojim teorijskim i
eksperimentalnim istraivanjima prirode svjetlosti. Prouavao je ogib (difrakciju), interferenciju,
polarizaciju i aberaciju svjetlosti. Fresnel je prvi 1821. godine matematikim metodama dokazao
Youngovu pretpostavku da je svjetlost transverzalni talas i objasnio polarizaciju uz tu
pretpostavku. Konstruisao je brojne optike ureaje kao npr. Fresnelove lee, Fresnelov romb, a
najpoznatija su tzv. Fresnelova ogledala koja omoguavaju postizanje interferencije svjetlosti bez
difrakcije na otvoru.
Interferencija i difrakcija
Osnovna razlika izmeu struje estica i talasnog irenja oituje se u pojavi interferencije. Kada
ukrstimo dvije zrake iste svjetlosti, zapaamo da se na mjestu krianja svjetlost moe pojaati,
ali i oslabiti. Kada bi se svjetlost sastojala od estica, tada bi na mjestu krianja broj estica bio
vei; uvijek bi zapaali pojaanje. Moe se ak lako zakljuiti da bi intenzitet svjetlosti bio
jednak zbiru intenziteta oba zraka. Nasuprot toj korpuskularnoj teoriji, dvije zrake se mogu
ukrtanjem i sasvim ugasiti.
injenicu da svjetlost plus svjetlost daje tamu, objasnio je Thomas Young interferencijom talasa.
Prema Youngu svjetlost je oscilovanje koje se iri eterom. To oscilovanje, prema Huygensu, se
moe uporediti sa irenjem zvuka u zraku. Kada se sastanu dva talasa svjetlosti njihova
oscilovanja se meusobno slau. Ako u jednoj taki etera oba talasa osciluju u istom smjeru, tada
eter pod djelovanjem oba talasa osciluje jae. Svjetlost se ukrtanjem pojaava. Ako, naprotiv, u
toj taki etera oba talasa osciluju u suprotnom smjeru, svjetlost slabi. Svjetlost se moe sasvim
ugasiti samo onda ako oba talasa imaju jednako velike pomake u suprotnom smjeru.
Eksperimentalno se zaista opaalo da se takve dvije zrake svjetlosti koje imaju jednaki intenzitet
mogu potpuno ponititi. To je bila najuvjerljivija potvrda Youngova shvatanja.
Da bi potvrdio talasnu (undulatornu) teoriju svjetlosti Fresnel je izveo nekoliko vrlo lijepih
eksperimenata o interferenciji. Takvi su ogledi pred oima savremenika uvjerljivo potvrdili
talasnu prirodu svjetlosti. No Fresnel se nije zadovoljio samo time da interferencijom dokae
talase svjetlosti ve je ostvario Youngovu misao da interferenciju upotrijebi za odreivanje
talasne duine svjetlosti. Potvrdio je prvobitno Newtonovo shvatanje da se razlika u bojama
zasniva na razliitim talasnim duinama. Talasne duine vidljive svjetlosti mnogo su manje od
svih makroskopskih duina. Zato je uobiajeno da se talasne duine izraavaju atomskim
dimenzijama. Za mjeru talasnih duina je uzeta veliina promjera atoma (10 -8 cm) i nazvana je
ngstrmovom jedinicom: 1 .

82

Jedan od argumenata za korpuskularno shvatanje svjetlosti jeste dobivanje otrih snopova

svjetlosti na otvorima uzastopnih zastora. Zakljuivalo se: kada bi svjetlost bila talas tada bi se
takvi snopovi brzo rairili po itavom prostoru. Young i Fresnel prvi su dokazali pogrenost
takvog zakljuivanja. To to se kod svjetlosti difrakcija ne oituje tako jako, uzrok je izvanredno
sitna talasna duina. Ali ta difrakcija postoji; ona je definitivan dokaz talasne prirode svjetlosti.
U jednom Fresnelovu eksperimentu snop paralelnih zraka padao je na rub zastora. Dio zraka se
reflektirao od zastora natrag, a drugi dio je pored ruba proao dalje. Ako su zrake svjetlosti staze
korpuskula, tada se tano iza zastora u geometrijskoj sjeni ne smije opaati svjetlost. Fresnel je
eksperimentalno ustanovio da se i u prostoru iza zastora nailazi na svjetlost. Fresnel je pokazao
da sitna ploica na koju bacimo snop paralelnih zraka daje slinu difrakcionu sliku kakvu
opaamo kod difrakcije na otvoru zastora. Svjetlost obilazi oko ploice. Na osnovu talasne
teorije Fresnel je utvrdio da se tano u sreditu geometrijske sjene ploice mora nalaziti svijetli
krui. Eksperimentalno se takva svijetla mrlja zaista kasnije nala, to je bio pravi trijumf
talasne teorije.
Plejadi znamenitih francuskih naunika, zagovornika talasne teorije svjetlosti u 19. v., pripada i
Franois Jean Dominique Arago (1786. 1853.), matematiar, fiziar, astronom i politiar.
Bavio se mnogim podrujima fizike (termodinamikom, akustikom, magnetizmom) i bio slavan
kao vrstan popularizator i predava astronomije. Blizak prijatelj Fresnela, podravao je njegove
teorije o svjetlosti i zajedno sa njim obavljao optike pokuse. Arago je izumitelj polariskopa i
polarizacijskog filtra. Kljuni ogled koji je 1838. godine podupro talasnu teoriju o prirodi
svjetlosti, onaj o direktnom mjerenju brzine svjetlosti u razliitim sredstvima koji su ostvarili
Hippolyte Fizeau i Lon Foucault, sugerisao je upravo Arago.
Armand Hippolyte Louis Fizeau (1819. 1896.) vrlo rano se poeo baviti optikom. Istrauje
intereferenciju svjetlosti i 1848. predvia crveni pomak elektromagnetnih talasa ime je ukljuen
u otkrie Dopplerova efekta. Godine 1849. objavljuje prve rezultate svoje metode odreivanja
brzine svjetlosti tzv. Fizeau Foucault-ureajem. Jean Bernard Lon Foucault (1819. 1868.)
zajedno sa Fizeauom poduzima niz istraivanja o intenzitetu Suneve svjetlosti, interferenciji
infracrvenog zraenja i kromatskoj polarizaciji. Godine 1850. koristi Fizeau Foucaultov ureaj
za odreivanje brzine svjetlosti u poznatom Foucault Fizeauovu ogledu. Foucault-u dugujemo
izum polarizatora, koji zovemo njegovim imenom, i metodu procjene kvalitete teleskopa
reflektora tzv. Foucaultov test.
Foucault je poznat i po ogledu sa tzv. Foucaultovim njihalom kojim je 1851. godine dao
eksperimentalni dokaz Zemljine vrtnje.
Na 19. vijek danas gledamo kao i na vrijeme roenja spektroskopije, koja zapoinje opaanjem
Sunca. Godine 1802. William Hyde Wollaston (1766. 1828.) opaa u spektru Sunca 7 tamnih
crta; 1840. godine John Frederick William Herschel (1792. 1871.) opaa tamne crte u
infracrvenom, a 1843. godine Alexandre-Edmond Becquerel (1820. 1891.), otac nobelovca
Henrija Bequerela, i u ultraljubiastom podruju spektra. Spektroskop je 1814. godine otkrio
njemaki fiziar Joseph von Fraunhofer (1787. 1826.), i iste je godine u visokorazluenom
spektru Sunca otkrio 574 tamne linije, nazvane Fraunhoferovim linijama, te im odredio talasne
duine. Usavrio je difrakcijsku reetku koju je krajem 18. vijeka otkrio ameriki astronom

83

David Rittenhose. Konstruisao je optike aparate za mjerenje talasnih duina koji su se zasnivali
na Fresnelovu principu interferencije.
Njemaki naunici Gustav Robert Kirchhoff (1824. 1887.) i Robert Wilhelm Eberhard
Bunsen (1811. 1899.) pioniri su spektralne analize. Godine 1859. konstruisali su prvi
spektroskop sa 4 prizme, a 1861. godine su tom metodom otkrili rubidij i cezij. Njihovi ogledi su
doprinijeli razumijevanju porijekla Fraunhoferovih apsorpcijskih linija u Sunevu spektru i
njihovoj povezanosti sa hemijskim elementima. Zakljueno je da se u sunevoj atmosferi nalaze
isti elementi: natrij, eljezo, magnezij, bakar, cink, nikal i vodik, kao i na Zemlji. Ti elementi
apsorbiraju odreene linije svjetlosti koja dolazi iz unutranjosti Sunca, i zbog toga se u Sunevu
spektru koji dopire do nas pojavljuju tamne linije. Kirchhoffovo tumaenje spektra Sunca je bilo
epohalno. Kirchoff je poznat i po svojim zakonima strujnoga kruga i termike emisije, otac je
pojma zraenje crnog tijela, a Bunsen je znaajno doprinio razvoju hemije.
Nakon Kirchhoffova i Bunsenova otkria spektralne analize Kirchhoffov se prijatelj bankar naalio:
Kakva korist od toga to smo saznali da na Suncu ima zlata ako ga otamo ne moemo dobiti.
Nakon to je 1862. g. Kirchhoff kao nagradu za objanjenje Suneva spektra dobio Rumfordovu zlatnu
medalju odgovara prijatelju: Ipak sam uspio dobiti zlato od Sunca!

Austrijski fiziar Christian Doppler (1803. 1853.) objavio je 1842. godine poznato djelo O
obojenoj svjetlosti dvostrukih i nekih drugih zvijezda (ber das farbige Licht der Doppelsterne
und einiger anderer Gestirne des Himmels) u kojem je opisao pojavu promjene frekvencije talasa
pri relativnom kretanju izvora i posmatraa, koju poznajemo kao Dopplerov efekat.
Fiziar i filozof Ernst u svojim se radovima bavio Dopplerovim efektom u optici i akustici,
zatim interferencijom, difrakcijom, polarizacijom i refrakcijom svjetlosti.
Sredinom 19. vijeka njemaki fiziar Karl Hermann Knoblauch (1820. 1895.) prouava
interferenciju, difrakciju i polarizaciju toplotnih zraka i eksperimentalno zakljuuje da toplotne
zrake imaju veu talasnu duinu od svjetlosnih. Tako se spoznalo da je vidljivi dio spektra samo
jedno spektralno podruje.
Elektricitet i magnetizam
Godinu dana nakon to je Volta sastavio bateriju opazio je Sir Humphry Davy (1778. - 1829.),
britanski hemiar i fiziar, da se platinska ica grije kada provodi galvansku struju. Ako je ica
vrlo tanka, ona se ak i zaari. Ukljui li se tanka ica u debele vodove ona svijetli. Davyjevo
otkrie bilo je klica elektrinog grijanja i rasvjete.
Danski fiziar i hemiar Hans Christian rsted (1777. 1851.) jedan je od naunika koji su
otkrili vezu elektrinih i magnetskih pojava. Dok je 1819. godine jednom pripremao predavanje
na sveuilitu u Kopenhagenu, primijetio je trzanje magnetske igle kompasa svaki put kada bi
dolazilo do promjene struje u provodniku. To ga je navelo na zakljuak o postojanju magnetnog
polja oko provodnika pod strujom, a to njegovo istorijsko otkrie nazivamo rstedov ogled.
Matematiku formulaciju toga ogleda kasnije je dao Andre-Marie Ampere. erstedov ogled sa
zavojnicom prvi je izveo Johann Schweigger, konstruktor prvog galvanometra, koji kasnije
usavrava Johann Christoff Poggendorff.
84

Godine 1821. Thomas Johann Seebeck (1770. 1831.) otkriva termoelektricitet. Seebeckovim
uinkom nazivamo pojavu struje na zagrijanom spojitu razliitih metala. Jean Charles Peltier
(1785. 1845.) je ustanovio obratnu pojavu: struja kroz strujni krug u kojem je spojite razliitih
metala uzrokuje promjenu temperature spojita koja, zavisno od kombinacije metala, moe biti
pozitivna i negativna, tj. moe znaiti zagrijavanje i hlaenje spojita.
Jean-Baptiste Biot (1774. 1862.) i Felix Savart (1791. 1841. ) eksperimentalno su otkrili
zakon magnetne indukcije ravnoga provodnika, koji je matematiki oblikovao Pierre-Simon
Laplace (1749. 1827.), pa se naziva Biot - Savart - Laplaceovim zakonom.
Francuski fiziar i matematiar Andre Marie Ampre (1775. 1836.) jedan od utemeljitelja
elektrodinamike. Naime, Ampere je utvrdio da se kruni tok elektrine struje ponaa kao magnet
te formulisao zakon prema kojemu se dva paralelna provodnika meusobno privlae kada kroz
njih prolazi struja istog smjera, a odbijaju ako su struje suprotno usmjerene. Matematiki je
formulisao zakonitost otkrivenu erstedovim ogledom koju nazivamo Ampereovim zakonom.
Zakljuio je da nema neke magnetske supstance, a da magnetske sile izlaze iz elektrinih struja
koje krue u molekulama. Teorijom o molekularnim strujama Ampere je prethodio modernoj
atomskoj teoriji. Ujedno je objasnio zato se uvijek zajedno pojavljuju juni i sjeverni pol
magneta. To su dvije strane kruga struje pa ih nije mogue odvojiti. Uveo je pojmove
elektrodinamika, elektrina struja, elektrini strujni krug, galvanometar i definisao (tehniki)
smjer struje. Ampere se esto smatra i zaetnikom ideje telegrafa.
im se otkrilo da elektrina struja pokree magnete, dolo se na ideju da bi to moglo posluiti za
pogon maina. Tu zamisao prvi je ostvario u Petrogradu Moritz von Jacobi (1801. 1874.)
oko 1830. godine i konstruisao elektrinu mainu koja je rijekom Nevom pokretala male
barke. Elektrinu struju je davala jaka galvanska struja, a struja, kada je proticala pored
magneta, izazvala je okretanje kotaa. Te prve elektrine maine nisu prodrle u praksu.
Galvanske baterije su bile preslabi izvori energije da bi mogle zamijeniti parne kotlove.
Elektromagnetski aparati su ostali sastavnim inventarom fizikalnih laboratorija, a i dalje su
pobuivali matu fiziara i tehniara i jasno pokazali da je primjena elektriciteta u praksi
nerazrjeivo povezana sa proizvodnjom jakih elektrinih struja.
Linearnu zavisnost elektrine struje i napona kod nekih vrsta provodnika prvi je otkrio engleski
fiziar Henry Cavendish (1731. 1810.), no to otkrie nije objavio. No, 1827. godine to je
uinio njemaki fiziar Georg Simon Ohm (1787. 1854.) u djelu Matematiki istraen
galvanski krug (Die galvanische Kette, mathematisch bearbeitet), pa je po njemu ta zavisnost
nazvana Ohmov zakon. Ohm je u fiziku uveo pojmove elektromotorna sila, pad napona i
elektrina provodljivost. Takoer, 1830. godine prvi je izmjerio elektromotorni napon izvora
struje.
Michaela Faradaya (1791. 1867.), autora brojnih otkria u vezi s elektromagnetizmom i
elektrohemijom, mnogi istoriari nauke danas smatraju najveim eksperimentatorom u istoriji
fizike. Njegovi ogledi su doveli do novih predodbi o elektricitetu i magnetizmu. Porijeklom iz
siromane obitelji, od 14. je godine morao raditi i samostalno se obrazovati. Budui da je u vrlo
skromnim uvjetima, zahvaljujui iznimnom trudu i genijalnosti, uspio postati jednim od najveih
naunika u povijesti, esto ga se naziva i Pepeljugom nauke.
Talijanski sveenik i fiziar Francesco Zantedeschi (1797. 1873.) 1829. i 1830. godine
objavljuje radove o pojavi elektrine struje u zatvorenom strujnom krugu kojem se pribliava
85

magnet ime na neki nain anticipira Faradayevo otkrie. Oglede koji su doveli do spoznaje o
elektromagnetnoj indukciji Faraday zapoinje 1831. godine. Otkriva da promjenljivo magnetno
polje uzrokuje pojavu elektrinog polja, odnosno induciranog napona i, posljedino, inducirane
struje. Ovaj princip je iskoristio za konstrukciju elektrinoga dinama, prvog generatora elektrine
energije. itava moderna elektrodinamika i elektrotehnika su proistekle iz tog Faradeyevog
otkria.
Faraday je uveo dva vana koncepta koji su znaajno uticali na daljnji razvoj fizike. Prvi je
koncept silnica, koje su omoguile vizualizaciju elektrinih i magnetnih polja, i time postale
kljuni mentalni model za razvoj elektromehanikih ureaja u 19. v. Drugi je koncept polja
sile odnosno djelovanja na daljinu. Faraday je istraujui magnetizam prvi shvatio vanost
polja kao fizikog objekta. Elektrino i magnetno polje, smatra on, nisu samo polja sile koja
odreuju kretanje estice, nego posjeduju nezavisnu fiziku realnost jer prenose energiju. Ove su
ideje vodile ka prvoj ujedinjenoj teoriji polja u fizici, tj. oblikovanju Maxwellovih jednaina, a
pojam polja postao je, i jo uvijek jest, jedna od fundamentalnih kategorija savremene fizike.
Osim zakona elektromagnetne indukcije Faradayevim imenom nazivamo i zakone elektrolize.
Faraday je istraio polarizaciju dielektrika, uveo fiziku veliinu elektrine permitivnosti, a u
magnetizam uveo nazive dijamagnetizam i paramagnetizam.
Karl Friedrich Gauss (1777.-1855.) jedan od najveih matematiara svih vremena, zaetnik je
Gttingena kao 'matematikog sredita svijeta', sa nasljednicima Riemannom, Kleinom i
Hilbertom, ostvario je i vane radove u fizici. Zajedno sa Wilhelmom Weberom (1804. 1891.)
je osnovao apsultni sistem mjerenja gdje se sve fizike veliine izraavaju cm, g i s cgs sistem.
U osnovi tog sistema je pretpostavka da se svako mjerenje mora svesti na mjerenje kakve duine,
mase ili vremena. Bio je to iskaz mehanikog shvatanja prirode, ali se taj apsolutni sistem odrao
do danas, posebno u teorijskoj fizici, jer se sva mjerenja mogu svesti na mehaniku. Vana su
Gaussova istraivanja magnetizma. Iz oscilovanja magneta magnetskog momenta u
magnetskom polju jaine H mogao je odrediti omjer /H. Gaussov magnetometar je omoguio
odreivanje i mjerenje osnovnih magnetskih veliina.
Poznati kotski fiziar James Clerk Maxwell (1831. 1879.) zaduio je mnoga podruja fizike,
no najznaajniji je doprinos dao klasinoj elektrodinamici, koju je obogatio kapitalnim djelom po
kojem ga, uz Newtona i Einsteina, mnogi svrstavaju u tri najznaajnija fiziara svih vremena.
Maxwell je matematiki formulisao Faradayeva otkria, ustanovio jednaine elektromagnetnih
polja i teorijski pokazao da je svjetlost elektromagnetne prirode. Jedan je od osnivaa kinetike
teorije plinova, u kojoj je formulisao zakon raspodjele brzina.
Teoriju elektromagnetizma Maxwell razvija od 1861. do 1864. godine, povezuje elektrine i
magnetske pojave i oblikuje Maxwellove jednaine - fundamentalne jednaine klasine
elektrodinamike i temelj teorijske elektrotehnike kojima se podvrgavaju sve elektrine i
magnetske pojave. Formulisao ih je koristei u to doba poznate zakone; Faradayev zakon
elektromagnetne indukcije, Gaussov zakon te Ampreov zakon koji je poopio uvoenjem struje
pomaka. Jednaine opisuju zavisnost elektrinog i magnetnog polja od naboja i struja i njihovo
meudjelovanje kada se polja mijenjaju u vremenu. Zahvaljujui Stokesovu i Gaussovu teoremu
mogu se prikazati u diferencijalnom i integralnom obliku, a u teoriji relativnosti i kvantnoj
elektrodinamici koristi se i njihov tenzorski zapis u sklopu kojeg se pokazuje se da su
invarijantne na Lorentzove transformacije.
86

Maxwell predvia postojanje elektromagnetnih talasa koji se kreu brzinom svjetlosti.

Utemeljenost tog predvianja potvrdio je njemaki fiziar Heinrich Rudolf Hertz (1857.
1894.) kojemu dugujemo i dananji matematiki zapis Maxwellovih jednadbi, puno
jednostavniji od originalnog, Maxwellova. Mladi Hertz je 1888. godine eksperimentalno
dokazao postojanje elektromagnetnih talasa predvienih Maxwellovom teorijom, i njihovu
istovrsnost sa talasima svjetlosti. Opisao je irenje, odbijanje, prelamanje i polarizaciju
elektromagnetnih talasa i eksperimentalno dokazao talasnu prirodu elektromagnetnog zraenja, a
time i ispravnost cjelokupne Maxwellove elektrodinamike. Hertz nije uviao mogunosti
primjene elektromagnetnih talasa, no njegov rad je znaio roenje radiotehnike.
Hertz nije bio svjestan praktinih posljedica svojih pokusa ni beine revolucije koju e oni potaknuti.
Izjavio je: `Nije to od neke velike koristi /.../ to je samo pokus koji dokazuje da je maestro Maxwell bio u
pravu samo da postoje ti misteriozni elektromagnetni valovi koje ne moemo vidjeti golim okom. Ali oni
su ovdje`. Upitan za posljedice, za mogua grananja svojih otkria je odgovorio: `Nikakve,
pretpostavljam.`
Iz biografije Heinricha Rudolfa Hertza, Institut za kemiju Sveuilita Hebrew u Jeruzalemu

Hertz je istraivao elektrine oscilacije proizvodei ih elektrinim oscilatorom. Njegovi

prorauni zraenja elektrinog dipola bili su temelj teorije zraenja antene i klasine teorije
zraenja atoma i molekula.
William Thompson (1824. 1907.), poznatiji kao lord Kelvin, prouava elektrine oscilacije u
krugu koji se sastoji od kondenzatora i zavojnice. Thomson primjenjuje princip ouvanja
energije na proces nabijanja kondenzatora i zakljuuje da glavni provodnik tjera svoj naboj,
nabijajui se manjom koliinom elektriciteta suprotnog predznaka, zatim se ponovno nabija jo
manjom koliinom elektriciteta poetnog predznaka i ta se pojava ponavlja vrlo mnogo puta, sve
dok se ne uspostavi ravnotea.
Njemaki fiziar Berend Feddersen (1832. 1918.) se bavi izbojem kondenzatora kroz iskrite
preko zavojnice. U rotirajuem ogledalu motri sliku iskre koja pri tome nastaje i dolazi do
zakljuka da u elektrinoj iskri dolazi do suprotne struje i da se vrijeme jedne oscilacije
poveava sa drugim korijenom iz elektriki nabijene povrine. Heinrich Hertz 1887. godine
opisuje mogunost dobivanja oscilacija oko sto puta vee frekvencije od onih koje je posmatrao
Feddersen. Njegovi prorauni su upuivali na zakljuak da se ta oscilovanja po frekvencijskom
opsegu nalaze izmeu zvunih oslcilovanja tijela i svjetlosnih oscilovanja hipotetskog etera. Prvi
prijemnik elektrinih oscilacija, tada zvanih i Hertzovi talasi, 1890. godine je konstruisao
Eduard Branley (1844. 1940.). Ernst Rutherford 1894. godine utvruje da elektrine
oscilacije utiu na magnetiziranost eljezne jezgre to se moe iskoristiti za njihovo detektiranje
te objavljuje i rad o ureaju koji detektira elektromagnetne talase na veim udaljenostima.
Nikola Tesla (1856. 1943.), naunik i izumitelj roen u Smiljanu kraj Gospia, nakon
kolovanja u Karlovcu, Grazu i Pragu radio je u Budimpeti i Parizu, a 1884. godine emigrira u
Ameriku gdje osniva laboratorij te svojim brojnim istraivanjima i patentima ostvaruje golem
doprinos na podruju elektrotehnike i radiotehnike. Tesla je otkrio okretno magnetno polje,
viefazni sistem naizmjeninih struja, konstruisao prvi praktini motor za naizmjeninu struju,
jednofazni i viefazni elektromotor, viefazni transformator sa eljeznom jezgrom te je ostvario
preko 700 izuma i brojne patente. Od 1891. godine bavi se beinim prenosom (radiotalasima) i
87

problemima razvoenja energije beinim putem te patentira niz izuma koji ine temelj
savremene radiotehnike. Na elektrotehnikoj izlobi u New Yorku 1898. godine demonstrirao je
daljinsko upravljanje brodom. Bio je nominiran za Nobelovu nagradu, ali je nije dobio.
Ruski fiziar Aleksandar Popov (1859. 1906.) je otkrio mogunost praktinog koritenja
elektromagnetnih talasa i 1895. godine konstruisao prvi radioprijemnik, ali svoj izum nije
patentirao. Godine 1897. talijanski inenjer i fiziar Guglielmo Marconi (1874. 1937.) je
patentirao otkrie usavreno za predaju elektrinih impulsa i signala te ulazi u istoriju kao
osniva beine telegrafije i izumitelj radija. Marconi je 1901. godine prvi uspio odaslati
radiosignal preko Atlantskoga oceana te je za radove na beinoj telegrafiji 1909. godine
nagraen i Nobelovom nagradom za fiziku. No, Vrhovni sud Sjedinjenih Amerikih Drava u
pitanju zasluga za izum radija, tj. pripadnosti odgovarajuih patenata, je ipak presudio u korist
Nikole Tesle.
Ernst Lecher (1856. - 1926.) je pronaao metodu motrenja i mjerenja talasne duine
elektromagnetnih talasa pomou rezonancije. Godine 1876. Adolfo Bartoli (1851. 1896.) na
temelju termodinamikih razmiljanja dolazi do zakljuka da postoji pritisak svjetlosti, a Pjotr
Lebedev (1866. 1912.) izvodi ogled kojim i dokazuje njegovo postojanje.
Novi pogled na svjetlost kao na transverzalni elektromagnetni talas doveo je fiziare 19. v. do
pitanja o sredstvu u kojem se transverzalni talasi ire, pa je i prirodna bila tenja da se dotadanji
koncept etera, kao mehanike supstance koja ispunjava svemir i sudjeluje u propagaciji
elektromagnetnih talasa, uklopi u nove koncepte o svjetlosti nastale Maxwellovom
elektrodinamikom. Po uzoru na zakone klasine mehanike prema kojima brzina objekta uvijek
zavisi o brzini posmatraa, takva zakonitost se oekivala i kod posmatraa uronjenih u eter
prilikom njihovih mjerenja brzine svjetlosti, tj. elektromagnetnih talasa koji se tim istim eterom
propagiraju. Naime, ako je Zemlja kao i ostala svemirska tijela uronjena u eter, a njime se iri i
svjetlost, onda bi posmatrai sa pokretne Zemlje trebali izmjeriti razliite brzine svjetlosti
odaslane iz izvora, npr. zvijezde, zavisno od toga udaljava li se ili pribliava Zemlja toj zvijezdi.
Niz ogleda kojima je bio cilj to istraiti 1881. godine je zapoeo ameriki fiziar Albert
Michaelson (1852. 1931.), a kasnije se tim istraivanjem bavio i Edward Morley (1838.
1923.). Rezultat ogleda bilo je jedno od najveih iznenaenja zbog kojih se Michaelson
Morleyev eksperiment ubraja u istorijske oglede i smatra najuvenijim neuspjelim ogledom
zbog svog zauujueg ishoda. Naime, potpuno suprotno oekivanjima, ogledom nije
ustanovljena razlika u brzini svjetlosti u zavisnosti od kretanja posmatraa, ve je brzina
svjetlosti u svim sluajevima bila konstantna. To je bilo objanjivo jedino ako je pretpostavka o
postojanju etera bila pogrena. Eksperiment Michaelsona i Morleyja iz 1887. godine time je
protresao temelje klasine fizike, sruio koncept etera i otvorio vrata nadolazeoj nadgradnji
klasine mehanike Einsteinovoj teoriji relativnosti.
Razvitak elektrotehnike
Moderna elektrotehnika sa svojim dinamomainama, elektromotorima, elektrinom rasvjetom i
grijanjem, telegrafom, telefonom i radioaparatima, plod je epohalnih spoznaja o elektricitetu.
Faradeyevo otkrie da kretanje magneta stvara indukovane struje bilo je ishodite moderne
elektrotehnike. Prvu mainu za proizvodnju elektrine struje sagradio je Hippolyte Pixii (1808.
88

1835.) u Parizu 1832. Princip konstrukcije je bio izvanredno jednostavan. Polovi jakog magneta
su se okretali ispred dvije zavojnice od ice, ali je maina bila suvie primitivna da bi prodrla u
praksu. Pokazalo se da nije bitno da se kree magnet, moe se okretati i zavojnica, a magnet
mirovati. Na tom principu su se poele konstruisati maine za dobivanje elektrinih struja.
Snaan impuls svim tim nastojanjima dala je sama industrija kada je postavila zahtjeve za
jeftinim i jakim izvorima elektrine struje. U to doba uvelo se na svjetionicima elektrino svjetlo,
Davyjev izum. Elektrina struja je dolazila iz jake galvanske baterije, a to je bilo nepraktino i
skupo. Jedno pariko akcionarsko drutvo se zainteresiralo za nove izume u vezi sa Faradayevim
otkriem i 1859. izbacilo na trite prvu takvu mainu, to je nalo primjenu kod velikih
svjetionika, jer su davali jau i jeftiniju struju od galvanskih baterija. Elektrotehnika tako izlazi
iz naunih instituta u svijet, industrijska preduzea zapoljavaju ininjere da rade na
usavravanju elektrinih maina, i elektrotehnika iz godine u godinu napreduje. Prve maine za
dobivanje elektriciteta su imale stalne magnete, koji su bili nainjeni prije, a zatim ugraivani u
ostalu konstrukciju. Kasnije se kao magnet upotrijebio elektromagnet kojeg je odravala struja
galvanske baterije. Kod takve konstrukcije se dolo na zamisao da se za proizvodnju
eletromagneta upotrijebe elektrine struje koje proizvodi sama elektrina maina. Ta ideja je
dovela do dinamomaine. Na principu EM indukcije Tesla je 1886. konstruisao svoj motor za
dobivanje jakih naizmjeninih struja koje su se bez velikog gubitka prenosile na daljinu.
Izum dinamomaina je omoguio prodor u industriju. Na poetku se nije mislilo toliko na pogon
maina koliko na svjetlost, jer je tama u gradovima koila rad i cijeli ivot. Otkrie da elektrina
struja grije i ari provodnike pobudilo je nove nade, pa su izumljene svijee iji je plamen
stvarala elektrina struja izmeu grafitnih elektroda. Takva rasvjeta se zadrala mnogo godina.
Velika meunarodna izloba u Parizu 1881. je bila vaan dogaaj u razvoju privrede i tehnike, a
na toj izlobi je zabiljeila i elektrotehnika veliki napredak. Izloene su elektrine builice,
vozovi, pei i mnotvo manjih aparata. Na izlobi se pojavio i ameriki ininjer Thomas Alva
Edison (1847. - 1931.) sa sijalicom staklena kruka sa tankom niti krenula je u pohod na sve
kontinente. Poinju se graditi male elektrine centrale koje opskrbljuju elektrinom strujom vie
kua ili itave blokove, a otkrivene su i druge mogunosti primjene. Elektrina struja je bila
potrebna hemijskoj industriji za proizvodnju aluminijuma i duika, pa je postala pogonska snaga
u tvornicama. Elektrinom snagom nisu mogli upravljati obrtnici i mali poduzetnici, sklapaju se
ugovori izmeu gradova i itavih drava sa velikim akcionarskim drutvima i osnivaju skupe i
divovske elektrane- hidroelektrane i termoelektrane.
Toplota i statistika fizika
Poetkom 19. vijeka su se ve uveliko primjenjivale toplotne maine. Napredovalo je i
istraivanje gasova i toplotnog ponaanja materije uopte. 1802. godine francuski fiziar i
hemiar Joseph Louis Gay-Lussac (1778. - 1850.) je izmjerio da sa porastom temperature
pritisak gasa pri konstantnoj zapremini linearno raste, odnosno da se gas rastee pri konstantnom
pritisku. Gay-Lussacov zakon je vodio do ideje da postoji odreena najnia temperatura pri kojoj
pritisak gasa iezava, a to bi trebalo nastupiti pri temperaturi T 0= -273,15 C; to je apsolutna
nula temperature. Na osnovu gasnih zakona, posebno Gay-Lussacova zakona, Amedeo
Avogadro (1776. - 1856.) je 1811. godine zakljuio da se u jednakim zapreminama pri
89

jednakom pritisku i temperaturi nalazi isti broj molekula. U njegovu ast, broj osnovnih estica
gasa, koji sadri 1 mol, naziva se Avogadrov broj.
Kako je ve ranije navedeno, prvu parnu mainu je gotovo 100 godina prije izumio Thomas
Newcomen. U drugoj polovini 18. v. kotski izumitelj James Watt je znaajno usavrio radni
uinak maine i omoguio veu primjenu. No, poetkom 19. v. jo je nedostajala teorijska studija
toplotnih maina. Teoriju 1824. godine objavljuje mladi francuski fiziar i vojni inenjer Nicolas
Lonard Sadi Carnot (1796. 1832.) koji je svoje kapitalno djelo Razmiljanja o sili kretanja
vatre... napisao kada je imao samo 28 godina. Njegovu studiju danas poznajemo kao Carnotov
ciklus. U tom djelu on upuuje na injenicu da se toplota ne moe po volji pretvarati u mehaniki
rad, nego se u rad pretvara tako da jedan njezin dio prelazi sa toplijega tijela na hladnije.
Ustanovivi da nije mogue konstruisati mainu u kojoj bi se sva toplota pretvarala iskljuivo u
rad, Carnot je u ovom djelu postavio temelje drugom zakonu termodinamike. Naalost, kako
mladi Carnot umire od kolere, veina njegovih zapisa i neobjavljenih radova je morala biti
spaljena. Njegovo djelo nije izazvalo veliku panju savremenika, ali veliki znaaj postie 10-ak
godina nakon izdavanja, kada ga elaboriraju i modernizuju najprije mile Clapeyron, a zatim
Rudolf Clausius i lord Kelvin.
Razvoju termodinamike i kinetike teorije gasova mnogo su doprinijeli njemaki fiziar Rudolf
Julius Emanuel Clausius (1822. 1888.) i francuski inenjer Benot Paul mile Clapeyron
(1799. 1864.). Clausius je nezavisno o Kelvinu formulisao pojam entropije i drugi zakon
termodinamike te razvio kinetiku teoriju toplote. Clapeyron nastavlja Carnotov rad na teoriji
toplote dajui joj prihvatljiviji analitiki i grafiki oblik te Carnotov ciklus predstavlja
zatvorenom krivuljom. Godine 1843. Clapeyron razvija i Carnotovu ideju reverzibilnih procesa.
Njegov rad je doprinio znaajnom irenju Clausiusova rada, u kojem je nastala i Clausius
Clapeyronova relacija, koja opisuje odnose termodinamikih parametara kod faznih prelaza.
James Prescott Joule (1818. 1889.), engleski fiziar, bavio se istraivanjem pretvaranja
energije, posebno toplote i mehanikoga rada, koja je vodila do oblikovanja prvog zakona
termodinamike. Kao iskusan eksperimentator je odredio priblino tanu vrijednost specifinog
toplotnog kapaciteta vode. Energiju zove vis viva (iva sila) i daje grubi oblik zakona njezina
ouvanja. Zajedno sa lordom Kelvinom je radio na uspostavljanju apsolutne temperaturne skale,
a doprinio je i nauci o elektricitetu doavi do saznanja o toplotnim djelovanjima elektrine
struje, koju nazivamo Jouleov zakon.
William Thomson (1824. 1907.), poznat i kao lord Kelvin, poznati je kotski matematiar,
fiziar i inenjer koji je postao univerzitetskim profesorom ve sa 22 godine. Kao naunik je
objavio brojne radove iz teorijske i eksperimentalne fizike (ukupno preko 600 naunih radova i
70 patenata). Za svoja nauna dostignua je dobio titulu lorda Kelvina. Najpoznatiji je po
uvoenju skale apsolutne temperature, koju zovemo njegovim plemikim imenom. Skalu je
predloio 1848. godine, a osnovna prednost ove skale je nezavisnost o fizikim osobinama bilo
koje tvari. U radu iz 1851. godine O dinamikoj teoriji toplote objavljuje da toplotu ne smatra
oblikom tvari, ve dinamikim oblikom mehanikoga djelovanja. Thompsonu dugujemo naziv
termodinamika.
Dva njemaka lijenika i fiziara sredinom 19. v. su objavila otkria koja su im osigurala mjesto
meu utemeljiteljima termodinamike: Hermann Ludwig Ferdinand von Helmholtz (1821.
1894.) i Julius Robert von Mayer (1814. 1878.).
90

Mayer 1841. godine izrie tvrdnju o neunitivosti energije poznatu kao jednu od prvih inaica
zakona ouvanja energije i prvog zakona termodinamike. Mayer postavlja princip: iz niega ne
nastaje neto. Misli da u prirodi ima neto to je neunitivo, a energiju imaju tijela u kretanju,
tijela kada se podignu, ugrijana tijela, molekule, magneti, elektrine struje i svjetlost. Energija
svih tih oblika materije moe se mjeriti radom to ga ti oblici mogu izvriti. U Mayerovim
shvatanjima pojam rada ima sredinje znaenje: tijela i razliiti oblici materije meusobno
izmjenjuju energiju. Vrue pare predaju energiju kotau zamanjaku parne maine, sunana
svjetlost zraku i zemlji kada ih grije, vodena struja u hidrocentrali elektrinim strujama. Kod svih
tih prelaza ukupna koliina energije ostaje ista. Pored Mayera princip o ouvanju energije je
nezavisno otkrilo vie fiziara u razdoblju izmeu 1841. i 1847. godine. Mayer izvodi oglede
pretvaranja kinetike energije u toplotnu u kojima odreuje specifini toplotni kapacitet vode.
Izveo je tzv. Mayerovu relaciju prema kojoj je razlika specifinog toplotnog kapaciteta gasa pri
stalnom pritisku i specifinog toplotnog kapaciteta gasa pri konstantnoj zapremini jednaka optoj
(univerzalnoj) gasnoj konstanti. Mayer opisuje i hemijske procese u organizmu, danas poznate
kao oksidacijske procese, koji su primarni izvor energije svih ivih bia. Smatra da biljke
pretvaraju svjetlosnu energiju u hemijsku.
Helmholtz je takoer dao doprinos unapreenju mnogih podruja savremene nauke, od
fiziologije i fizioloke psihologije, matematike oka, teorije vida, vizualne percepcije prostora,
percepcije zvuka, filozofije nauke, do fizike, u sklopu koje je radio na teoriji ouvanja energije,
elektrodinamici i hemijskoj termodinamici. Prvo znaajno otkrie u fizici iz 1847. godine je
Helmholtzov fizikalni opis principa ouvanja energije, do kojeg je doao studirajui metabolizam
miia. Prouavajui djela Carnota, Clapeyrona i Joulea Helmholtz je postulirao relaciju koja
povezuje mehaniku, toplotu, optiku, elektricitet i magnetizam smatrajui sve manifestacijom
jedinstvene fizike veliine, koju naziva silom, mislei pri tome na veliinu koju danas
nazivamo energijom. Teoriju je objavio 1847. godine u knjizi O ouvanju sile.
Slovenski naunik i poeta Joef Stefan (1835. 1893.) poznat je po formulaciji zakona zraenja
crnog tijela, koju objavljuje 1879. godine. Na temelju eksperimentalnih mjerenja irskog fiziara
Johna Tyndalla Stefan utvruje da je ukupna energija zraenja crnog tijela proporcionalna
etvrtom stepenu njegove termodinamike temperature. 1884. godine zakon je u okviru
termodinamike teorijski izveo Stefanov student Ludwig Boltzmann, pa je danas poznat kao
Stefan Boltzmannov zakon.
Austrijski fiziar Ludwig Boltzmann (1844. 1906.), student Josefa Stefana i veliki pristaa
atomistike, jedan je od osnivaa statistike termodinamike. Nadahnut Maxwellovim radom
njome se poinje baviti jo za studija. Naime, pored klasine elektrodinamike Maxwell je
utemeljiio i kinetiku teoriju gasova, gdje je formulisao zakon raspodjele brzine molekula u
gasu. Boltzmann je bio uvjeren da se zakoni ponaanja makroskopskih termodinamikih sistema
mogu izvesti iz pretpostavke postojanja atoma koji taj sistem ine i koji se pokoravaju
Newtonovim zakonima. Rezultat spajanja mehanikih zakonitosti i teorije vjerovatnoe je bila
Boltzmannova podjela atoma po energijama u zavisnosti od temperature sistema. Boltzmann je
unaprijedio kinetiku teoriju gasova, prvi je povezao entropiju i termodinamiku vjerovatnou,
mikroskopski i makroskopski opis sistema. Time je otvorio put razumijevanju drugog zakona
termodinamike u sklopu statistike fizike i Newtonove mehanike. Boltzmann objanjava porast

91

entropije u ireverzibilnim procesima i istrauje prenos toplote u sredstvu. Svojim ogledima i

teorijskim razmatranjima podupro je Maxwellovu teoriju elektromagnetizma.
Boltzmannu i naunicima koji su podravali atomistiku ideju suprostavlja se austrijski fiziar i
filozof Ernst Mach, zastupajui gledita pozitivistike filozofije. Atomi su, smatra Mach,
premali da bi se izravno opaali, a budui da nijedan model atoma u to vrijeme nije konzistentan,
ideju atoma smatra samo hipotezom, bez osobitog opravdanja. Prema Machu, atome ne moemo
opaati, ve su oni, kao i sve supstance, predmet zamiljanja, a atomska teorija samo pomono
sredstvo tumaenja prirode.
Periodni sistem Mendeljejeva
Poetkom 19. vijeka bili su poznati svi najvaniji hemijski elementi. Bogati eksperimentalni
materijal o hemijskim spajanjima stavio je atomistiku hipotezu u prvi plan. Joseph Louis Proust
je opazio da se hemijski elementi spajaju u odreenim i stalnim odnosima svojih koliina. Taj isti
zakon je 1807. godine objavio John Dalton. Zakon proporcija se shvatao na taj nain da se jedan
ili vie atoma jednog elementa veu sa jednim ili vie atoma drugog elementa. Time su bile
utvrene relativne mase atoma hemijskih elemenata, dok se za proraun apsolutne teine morao
znati broj atoma - to je dugo bila velika nepoznanica.
Jo ranije je zapaeno da neki elementi imaju sline osobine. Tako su npr. slini alkalijski metali:
litij, natrij, kalij; svi stvaraju soli i hidrokside. Svaki njihov atom se vee sa jednim atomom
vodonika u molekulu. Uzajamno su srodni kiseonik, sumpor i selen. Njihovi atomi se veu
uvijek sa dva atoma vodonika u molekulu. Uvedena je valentnost, jedna od najvanijih hemijskih
osobina, a odreuje sa koliko atoma ulazi pojedini hemijski elemenat u molekulski spoj. Na
prelazu iz 19. u 20. vijek otkrivena je nova grupa hemijskih elemenata - plemeniti gasovi. To su
helij, neon, argon, kripton, ksenon i radon. Njihovi atomi uope ne stupaju u hemijske spojeve.
Ideja o hemijskoj srodnosti sazrijevala je polako sredinom 19. vijeka kada je Dmitrij
Mendeljejev (1834.-1907.) otkrio jednostavan i fundamentalan zakon periodinosti hemijskih
elemenata. Zapoevi sa najlakim elementom, vodonikom, Mendeljejev je nanizao elemente
kako je rasla njihova atomska teina. Iza vodonika dolazi helij, litij, berilij, itd. U takvom nizu se
ponavljaju osobine elemenata. Svaki red tablice poinje sa jednim alkalijskim metalom, a
zavrava sa plemenitim gasom. U svakoj vertikalnoj koloni se nalaze srodni elementi.
Mendeljejev je u atomskim teinama vidio klju kako treba da se rasporede elementi. Kada je
1869. otkrio periodni sistem elemenata mnogi elementi jo nisu bili poznati. Ostavljao je u
pojedinim redovima prazna mjesta, nadajui se da e na ta mjesta doi odgovarajui
novootkriveni elementi sa opisanim osobinama. Npr. ostalo je prazno mjesto izmeu kalcija i
titana, a desetak godina kasnije je otkriven skandij; izmeu cinka i arsena su bila dva prazna
mjesta, a kasnije su pronaeni galij i germanij. Ta otkria su bila pravi trijumf Mendeljejeva
periodnog sistema.

92