1

Razgovor s Williamom H. Newton-Smithom

Znanost nije potpuno racionalna

Razgovor vodili: Tomislav Bogdan i Pavel Gregori

William H. Newton-Smith, profesor filozofije znanosti na Balliol Collegeu, Oxford, odrao je 13. svibnja
na naem fakultetu predavanje o racionalnosti znanosti. Tim povodom zamolili smo ga za krai razgovor.

Danas ste odrali predavanje o racionalnosti znanosti, a to je i glavni predmet Vae knjige The
Rationality of Science. Poznato je da ste svojedobno bili privedeni i izbaeni iz ehoslovake
zbog izlaganja prvog poglavlja te knjige. to je bio razlog tom incidentu - sadraj izlaganja ili to
to niste imali dozvolu za predavanje?

Mislim da se nije radilo o sadraju knjige. To se dogodilo u vrlo sloeno vrijeme, 1981. godine, ako se
dobro sjeam, kada sam se odazvao na poziv skupine filozofa disidenata da doem i odrim jedno
predavanje. Mnogo je ljudi bilo pozvano, a vlasti su se usprotivile odravanju skupa koji je zapravo
izlazio iz slubenih okvira, tako da se ne radi o sadraju moje knjige. Zapravo, to je bio prilino
zabavan dogaaj jer su me dugo ispitivali. Na koncu su mi rekli da me moraju izbaciti iz zemlje te da
im ja moram ostaviti svoje stvari. Ja sam se tome usprotivio, a onda sam pomislio da im dam tekst
svojeg predavanja, jer iskreno vjerujem u slobodnu razmjenu informacija, pa sam mirno pokupio svoje
knjige i ostalu prtljagu, a ispitivau poklonio nacrt predavanja. On je odmah poslao po strunog
prevoditelja, pomislivi da bi se moglo nai neto i u samom sadraju, ali ve nakon nekoliko reenica
potpuno mu je dosadilo.
Stvari su se iz temelja izmijenile od tog vremena, val promjene zahvatio je cijelu istonu Europu, pa i
ire, nestalo je dvopolnosti velikih politikih sila, te se bjelodano nalazimo na pragu novog doba. Koje
su perspektive intelekta i intelektualaca u tom novom okruju, naroito na podruju znanosti i filozofije?
ini mi se da su s jedne strane te promjene vrlo uzbudljive. Sada postoji prava mogunost
meudravne suradnje koja ranije nije postojala, naroito u odnosu Istoka i Zapada. Ljudima je dana

2
prilika da vide i naue o kulturama cijelog niza zemalja koje su donedavno bile zatvorene. Okupljanjem
ljudi iz razliitih kulturnih sredina dana je nova prilika bogatijoj filozofskoj suradnji. Mislim da je ta
mogunost zaista poticajna. Meutim, te promjene s druge strane poprimaju vid sveope
destabilizacije, to pomalo zastrauje, jer ako s njima postu-pimo neoprezno, imat emo jo vie
nereda i nacionalnih sukoba, dakle manje suradnje.

Postoje li neki klasini filozofi koji su utjecali na Vas, koje volite i cijenite?

Ja zapravo nemam klasinu filozofsku naobrazbu, kao to je primjerice ona koja zapoinje studijem
Aristotela. No, rekao bih da je filozof kojega najvie cijenim David Hume. Njega najvie volim. Ja bih
sam volio biti empirist, iako ne vjerujem da empirizam funkcionira. Volim jo Leibniza, Wittgensteina,
Russella... i, moram rei, Kanta. Ali ipak je Hume moj uzor.

Koje je po Vaem miljenju mjesto tradicionalne filozofije danas?

to podrazumijevate pod tradicionalnom filozofijom? Filozofske sustave velikih filozofa? Kao na primjer
Descartesa, Lockea, Berkeleya i drugih?

Da, i tih, ali poevi jo od klasinih filozofa, poglavito Platona i Aristotela, pa nadalje.

Teko mi je odgovoriti na to pitanje, jer se nisam odvie bavio tradicionalnom filozofijom u tom smislu.
Ja sam vie usmjeren na pojedina pitanja i problematiku. No, ipak drim da je studij tradicionalne
filozofije vaan, jer mnoga pitanja koja si jo uvijek postavljamo, ve su postavili i na njih odgovorili
raniji filozofi. Ako ne prouavamo njihova djela, mogli bismo iznova dolaziti do pogrenih odgovora. To
jedan od razloga. Istina, ne osobito dubok, ali u svakom sluaju znaajan. Ako pak paljivo prouite
povijest filozofije, moete uvidjeti na koji nain filozofijske ideje meusobno utjeu jedna na drugu.
Naime, zato prouavam Humea? Zato to se bavim Newtonom pa bih htio proniknuti na koji je nain
Humeov filozofijski projekt odgovor na Newtonovu teoriju. Ako uvidim na koji su nain stvari
meusobno povezane, to e mi biti od pomoi u prouavanju dvadesetostoljetne filozofije, dat e mi
jedan iri pogled na filozofiju i ukazati mi na to da li neki dananji filozofski pravci potiu iz npr.

3
znanosti, knjievnosti ili umjetnosti. Za mene je studij povijesti filozofije poput jednog intelektualnog
laboratorija u kojemu se moe vidjeti na koji su nain ideje meusobno uvjetovane. Meni se ini da
filozofija sama po sebi ne bi daleko stigla. Ona je odgovor na razvoj drugih podruja, oblik refleksije na
njih. Zato se kroz studij tradicionalne filozofije moda moe proniknuti u to kako su se stvari razvijale.

To je takoer povezano s pitanjem metafizike. Vidite li neku moguu ulogu metafizike danas?

Ja bih najprije pitao vas to je to uope metafizika?

Toga smo se i bojali.

Vidite, mene zanima problem prostora i vremena i vjerujem da su temeljna pitanja prostora i vremena
zapravo metafizika. Pitanje da li prostor i vrijeme opstoje bez njihova sadraja, takoer je metafiziko
pitanje. Mislim da postoje istinska metafizika pitanja za ijim odgovorima danas treba tragati. No, ja
osobno uvijek nastojim metafizika pitanja dovesti u odnos sa znanou, jer znanost povlai neke
metafizike pretpostavke. Osim toga, znanost moe odgovoriti na neka od njih, kao npr. ona o prostoru
i vremenu. Ta pitanja koja ja nazivljem metafizikima, drim da ipak ne moemo dokuiti pomou
istoga razuma, kao to to hoe tradicionalna metafizika, ali ako metafizika predstavlja skup dubokih,
openitih pitanja, primjerice: to su to vrijeme i prostor, onda je ona neophodna. A to ide onkraj,
recimo, filozofije jezika i postavlja zaista temeljna pitanja. Mislim da je to metafizika.

Smatrate li da svako metafiziko razmiljanje zahtijeva stvaranje posebnoga jezika?

Ne, ja mislim da ne zahtijeva. Drim da metafizika pitanja lee u jeziku kojim govorimo. Dakle, nije
potreban novi jezik da bi iskrsnula neka pitanja. Mogu se upitati, na primjer, to je to osoba? to je
vrijeme? to je uzronost? - i to su metafizika pitanja. Znate, jako sam smotren spram filozofa koji
uvode svoj vlastiti rjenik da bi odgovorili na neka pitanja. Jer i ta pitanja izviru iz naih misaonih
procesa. Moda nam je gdjekad ipak potreban tehniki rjenik, ali mislim da moramo jako paziti da ga
ograniimo na sluajeve kada je to odista nuno, a ne da stvaramo novi argon.

4
Nije li i Kant donekle uveo jedan nov i poseban rjenik?

Jest, ali samo onda kada uvodi nove ideje, poput sintetikih sudova a priori ili slinog. Moda sam vam
odgovorio malo preodrjeito, jer je mogue da postoje neke ideje koje moramo imenovati. Zaista,
moda filozofijski napredak ne moe biti ostvaren bez toga. Ali evo to mene uznemiruje: kad
pokuavam itati filozofe poput Heideggera, susreem se s itavim jednim novim jezikom, to me
ponajvie odbija. Doputam uvoenje nekoliko novih kategorija u zasnivanju novog filozofijskog
sustava, ali ne i cjelokupnog diskursa.

ini se da poriv za stvaranjem novog rjenika potie iz uvjerenja da obian jezik ne moe
prenijeti svo bogatstvo misli te da stoga treba stvoriti neto to e to moi...

To je tono, ali ako pogledate malo paljivije, vidjet ete da je vjerojatno osnovno podruje gdje se
stvara novi rjenik - znanost. Primjerice, jezik dananjeg fiziara potpuno je drugaiji od rjenika
fiziara od prije stotinu godina. Ali u znanosti postoji odreeni ispit kojim se utvruje da li je uvoenje
novog rjenika opravdano. Naime, taj ispit je funkcioniranje dotine znanstvene teorije. Ali u filozofiji
nemamo takav kamen kunje, tako da s pravom moemo biti zabrinuti oko opravdanosti uvoenja
novog rjenika u svrhu razrjeavanja metafizikih nedoumica. Nije li moda posrijedi tek intelektualna
lijenost, jer kako znate da funkcionira? Kako ete to utvrditi? Nikako. No vi ste skrenuli pozornost na
injenicu da su se u velikim trenucima povijesti filozofije uvodili novi rjenici i nova terminologija. Na
koncu, i Wittgenstein uvodi pojam "osobni jezik" kao nov nain gledanja na stvari kroz osobni nain
izricanja istih. Ali ja samo nastojim biti na oprezu.

U Vaim djelima spominje se pojam "znanstvena filozofija". to se pod tim pojmom razumije?

Mislim da ne treba mijeati modernu filozofiju s tim pojmom. Znanstvena filozofija po mojem sudu
odgovara jedino logikom pozitivizmu. Pitanje je koliko taj pojam uope ima smisla. Reichenbach je
napisao knjigu Uspon znanstvene filozofije jer je smatrao da se filozofi trebaju ugledati na
znanstvenike, no tada za filozofiju vie uope nema mjesta. Prema logikim pozitivistima, jedini iskazi
koji imaju nekog smisla ili su definicije ili empirijski provjerljivi iskazi. Za njih je, dakle, znanstvena

5
filozofija imala jednu jedinu ulogu - da analizira jezik znanosti, pri emu ne preostaje mogunost za
ikakvu pravu ili znaajnu filozofiju. Zato se ja uglavnom klonim ire uporabe pojma "znanstvena
filozofija".

Moete li nam rei neto o sve rairenijem uvjerenju da znanstvena promjena nije nuno
napredan proces, i koji je uzrok tom uvjerenju?

Postoje tri vrste odgovora na to pitanje. Jedno je strogo-filozofski odgovor, u smislu da je bilo filozofa
koji su se pitali to je znanstveni napredak i doli do odgovora koji se obino smatraju
nezadovoljavajuima. Ne moe se rei da je posrijedi istina, jer svaka teorija koja se jednom iznese
kad-tad se pokae netonom. Onda se krene drugim putem: moda je napredak u primicanju k istini.
Ali svaki pokuaj da se odredi to to znai "primai se istini" osuen je na neuspjeh. Takav pristup
naprosto ne funkcionira, jer, primjerice, prema Popperovoj odredbi svaka znanstvena teorija u jednakoj
je mjeri netona kao i sve ostale. Stoga je jedan dio filozofa postao vrlo sumnjiav prema pojmu znanstvenog napretka, jer ga je vrlo teko formulirati. Drugi pak dio postao je sumnjiav zbog toga to ne
vjeruju u zna-nstvenu metodu za koju vjeruju da je sasta-vni dio ideje znanstvenog napretka. esto
filozofijska pitanja vode drugaijem poi-manju znanstvenog napretka, jer ako ga se ve ne moe
razumjeti u vidu postizanja istine ili primicanja istini, moda moe u vidu sve bolje moi predvianja. Ali
bilo je i drugih tvrdnji koje ne propituju samo odreene razloge znanstvenog napretka, ve kao da hoe
pokazati kako je zna-nstveni napredak potpuno nemogu. Ovdje mislim na izvjesne interpretacije
Kuhnove zamisli da se znanost sastoji od paradigmi gdje su svi znanstvenici sjedinjeni, a kada stvari
krenu krivim putem, nastupa revolucija i stvara se nova paradigma. Zastupnici dvaju razliitih
paradigmi ne mogu se sporazumjeti, jer njihovi jezici dobivaju svoje znaenje u sklopu postojeih
paradigmi. I njihova mjerila takoer su stvorena u sklopu tih paradigmi. Stoga kada bi se susreli
Newton i Einstein, oni uope ne bi mogli razgovarati, jer potpuno drugaije razmiljaju, pa ak i ako bi
mogli, rabili bi posve drugaija naela u odreivanju toga to je ispravno, a to pogreno.

To je zapravo bit pojma "RMV", zar ne?

6
Da, to je "osnovno razilaenje znaenja" (Radical Meaning Variance) ili "osnovno razilaenje mjerila"
(Radical Standards Variance). Mislim da izvor toga - zato se to dogodilo, zato je sve to pokrenuto treba traiti u misliocima poput Kuhna, kojima se kriom potkrala jedna pogrena torija znaenja
preuzeta od pozitivista i koja je dovela do pojma osnovnog razilaenja znaenja. Kod onih drugih ija
kritika poiva na ideji razliitih mjerila znanstvene metode unutar razliitih znanstvenih paradigmi, to je
zbog toga to su imali odreenu zamisao znanstvene metode kao algoritma koji se protee kroz cijelu
povijest, a kada su otkrili da tako neto ne postoji, pomislili su da to znai kako je cijela ideja
usporedbe propala, ali da moda ipak postoji neki drugi nain gledanja na stvar. Moda je ipak mogua
nekakva racionalna usporedba dokle god postoji nekakava stalnost u mjerilima, poput Kuhnove
"vrijednosti", koja se zadrava kroz izmjene znanstvenih paradigmi. Meutim, postoji jo jedan izvor u
obliku nefilozofijskog promiljanja. Naime, neki ljudi su naprosto razoarani nainom na koji znanost
utjee na njihov ivot. Dakle, tu se vie ne radi o filozofskom poricanju znanstvenog napretka. Moda
se uope ne radi ni o kakvom poricanju, ve miljenju da togod znanost stvorila, kakvu god nam
korist proizvela, cijena je uvijek puno skuplja. ini mi se da su neki ljudi sumnjiavi prema ideji
znanstvenog napretka zbog toga to smatraju da je napredak neto vie od postizanja istine,
primicanja istini ili sve boljoj moi predvianja. Za njih je napredak neto to bi trebalo ivot svih nas
uiniti boljim.

Koja je Vaa pozicija u raspravi izmeu zastupnika racionalistikih i neracionalistikih

koncepcija znanosti?

Openito govorei, zastupam stajalite da postoji pojam racionalnosti prema kojemu uvijek trebamo
prosuivati i procjenjivati da li su naa uvjerenja i postupci racionalni. Vjerujem da je racionalnost vrlo
znaajna. Meutim, otkad sam napisao knjigu Racionalnost znanosti postao sam mnogo blai, u
smislu da sam spreman, kao to je moje dananje izlaganje pokazalo, rei kako racionalnost ne moe
biti pojmljena u apstraktnom okviru i kako se zapravo ne moe rei da je razlog koji znanost ini
uspjenom to da je ona posve racionalna. Dio odgovora svakako lei u drutvenoj organizaciji
znanosti. Ne-racionalisti su ljudi koji obino smatraju da uzroke svega treba traiti u sociologijskim
imbenicima te da racionalnost uope ne postoji. Racionalisti pak tvrde da je sociologija tek jedan od
relevantnih momenata. Ja sam se isprva nalazio izmeu te dvije pozicije, a onda sam se pomalo prik-

7
lonio sociolozima, jer danas smatram da drutveni imbenici imaju znatniju ulogu u odreivanju smjera
znanosti i njezina porijekla. Drim da ak i racionalist mora priznati utjecaj drutvenih imbenika na
uspjeh znanosti. Potpuno racionalistiko utemeljenje samo po sebi se ini nevjerojatnim.

I to je ono to nazivate "umjerenim racionalizmom"?

Da, iako sam i to prevladao, jer u umjerenom racionalizmu nije bilo osobite naklonosti spram ideje da
bi drutveni imbenici mogli imati tako vanu ulogu. Danas kaem neto mnogo odreenije, naime da
ako racionalist hoe dati valjan prikaz znanosti, pokazati da je ona napredujua i obrazloiti zato je
napredujua - onda bez iznimke mora priznati znaaj drutvenih imbenika, jer je to bitan dio
odgovora.

Nekome bi se moglo uiniti kao da ste do svega toga doli kroz kritiku Poppera.

O boe, nadam se da ne! To kaem zbog toga to mislim da je poetak bio u slaganju s Humeom i
razmiljanjem u pravcu razvijanja jedne znanstvene metode. Uskoro sam se osvijestio od toga i
pokuao razviti svoju vlastiti nazor na tragu logikog pozitivizma, jer sam silno htio biti logiki pozitivist.
Onda sam se lagano odmicao od tog pravca i na putu sam susreo Karla Poppera i morao sam ga se
dotai, ali ne bih rekao da je on bio glavni povod. Moj nazor se razvijao iz odgovaranja na pojedinane
probleme i iz svojevrsnog empirizma, prije nego iz kritike Popperove filozofije. Ja vrlo cijenim Poppera
zbog njegovog isticanja vanosti kriticizma i racionalnosti, iako nipoto ne mislim da je njegov prikaz
znanosti valjan.

Zbog ega je racionalistiki koncept ipak zastupljeniji?

Zbog toga to je ispravan! To, meutim, ovisi o tome to podrazumijevamo pod racionalistikim
konceptom. Ja mislim da se racionalnost u pitanjima uvjerenja moe odrediti kao prilagodba jaine
naih uvjerenja jaini svjedoanstva. To je jedan nazor koji insistira da se za svako uvjerenje pita
kolika je snaga razuma u njemu, i koji smatra da je to temeljno pitanje koje si uvijek moramo postaviti.
Racionalnost je u samoj sri naina na koji mislimo, govorimo i djelujemo. Nitko se nikada nee odrei

8
racionalnog nazora kad pod time podrazumijevamo nazor onoga koji kae: "uj, nemoj mi priati o
tome u to valja vjerovati ili to bi mi bilo dobro vjerovati. Ja ivim u Engleskoj, gdje uvijek kii, i znam
da bi mi bilo dobro vjerovati u to da je ondje sunano, ali nije tako". ovjek ne moe a da ne
prilagoava svoja uvjerenja svjedoanstvima, pa zato onaj nee vjerovati da je sunano kad se sam
osvjedoi da stalno kii. Nitko zapravo ne potcjenjuje racionalnost u svakodnevnom ophoenju sa
svijetom, jer bi u suprotnom ljudi jeli kamenje ili hodali po drveu. Mi svi bez iznimke obrazujemo nae
djelovanje na temelju svojih uvjerenja i ciljeva, a u nastojanju da svojim djelovanjem ostvarimo ciljeve
stalno pokuavamo svoja uvjerenja uskladiti s raspoloivim svjedoanstvima. Mislim da je stav da
moemo bez racionalnosti i da je racionalnost pogrena neka vrst filozofskog iskrivljenja, jer ona je u
samoj sri naina na koji se ophodimo prema svijetu. Zato je moj odgovor da uvijek radije nastojimo
vidjeti gdje smo pogrijeili, a ne kriviti racionalnost. Kada bi nam netko doao i rekao: "Neto nije u
redu s racionalnou!", mogli bismo od njega oekivati da nam pone izvoditi matematiki dokaz o
tome da je jedan jednako dva. Kakav fantastian zakljuak! Odmah bismo znali da je pogrijeio u
izvoenju dokaza. Mislim da je povinovanje racionalnosti osnovni nain da se bude uspjean djelatnik
u svijetu. Dakle, ja uvijek pitam gdje smo pogrijeili, to smo previdjeli.

Kako Vi vidite mogunost rjeenja jednog od najveih problema racionalizma, naime nesumjerljivosti znanstvenih teorija?

To se pitanje izravno odnosi na moju knjigu Racionalnost znanosti, a ja vam odmah moram rei da se
vie ne slaem s velikim dijelom onoga to sam u njoj iznio. Meutim, jedna stvar koja jo uvijek
mislim da stoji, jest onaj pokuaj odreivanja pitanja o smislu i znaenju, kojim sam htio pokazati kako
je mogue zadrati stalnost znaenja kroz znanstvene revolucije i tako izbjei "osnovno razilaenje
znaenja". To nije bilo neto osobito originalno, ve radije kretanje Putnamovim tragom. Ja drim da se
na taj problem moe odgovoriti izgradnjom valjane teorije znaenja.

Nije li to zapravo nastavak na raspravu izmeu Fregea i Russella?

Moda u najopenitijim crtama pripada toj problematici, ali je mnogo blie radovima Putnama i Kripkea.
Naime, rasprava Frege-Russell temelji se na svojevrsnim opisnim (deskriptivnim) teorijama znaenja,

9
a to moe stvoriti znatne potekoe zato to znanstvenici u razliitim vremenima odreene opise
razumiju na razliite naine. Pogledajte, na primjer, pojam elektrona - on se prilino izmijenio tijekom
vremena. Ako se iz dananje perpektive osvrnemo na opis elektrona kakvim se sluio George P.
Thomson, kojega smatramo otkrivaem elektrona, moemo slobodno rei da Thomsonovi elektroni
uope ne postoje, jer su oni prema njegovom opisu male, tvrde, poskakujue estice. Zato mislim da
opisna teorija teko moe odgovoriti na pitanje znanstvene promjene. Pristup koji je meni blii ponekad
se naziva kauzalno-historijskim pristupom, koji kae da je ono to mislimo pod elektronom odreeno
predodbom koja se moe sagledati kroz povijesnu uporabu te rijei od njezinog prvobitnog uvoenja u
jezik. Onda uvidite da je Thomson uveo rije elektron kako bi oznaio uzrok pojava u katodnoj cijevi.
Dakle, mislim da je takav pristup u neku ruku nespojiv s Frege-Russellovim pristu-pom.

Jedan od Vaih sugovornika u knjizi Racionalnost znanosti jest Paul Feyerabend. Prema njemu
znanost je oblik ideologije, ona sputava slobodu miljenja. Zar Feyerabendova teorija nije
potkrijepljena normativnim karakterom drutvenih imbenika koji utjeu na poloaj i uspjeh
znanosti danas?

Ne, ja ne mislim tako. Dodue, moda on u neku ruku ima pravo. U svakom sluaju, to je upitno.
Drutveni imbenici ne suzbijaju slobodu miljenja, ve utemeljuju pravila koja doprinose uspjehu
znanosti. Ti imbenici znanstvenike zapravo dre na jednom putu prema istini. Jer Feyerabend ne
samo da nijee postojanje specifine znanstvene metode, nego porie i rezultate znanosti, barem u
onom u opsegu u kojem to znanost sebi prisvaja. To mu ipak ne smeta da avionom putuje iz vicarske
u Californiju ili da se pojavljuje na televiziji. Tada kae neto kao: "Ma, nije to loe to znanost
proizvodi, ali ipak..."

U Feyerabenda se mogu nai prilino radikalne teze poput one da znanost sama po sebi nikada
ne bi mogla nita proizvesti, ve da sve to je proizvela ima zahvaliti alternativnim znanostima.

Pogledajte poetke suvremene znanosti. Newton je, na primjer, za J. Maynarda Keynesa,

devetnaestostoljetnog ekonomista, bio "posljednji od arobnjaka". Sa zadovoljstvom mogu rei da su
se ljudi poput Newtona zapravo bavili i onime to bi se danas moglo nazvati alternativnom znanou.

10
Moda je upravo to bilo ono presudno. Da nije bilo Newtonovog dubokog uvjerenja da e mu Bog
otkriti tajnu svijeta ukodiranu u Sveto pismo, moda on ne bi uinio revoluciju u fizici. Moda su njezini
korijeni u neemu neznanstvenome, u nekakvoj primitivnoj religiji koja je odigrala vanu ulogu. Ali
napredovanjem znanosti ona se razvijala tako da je postajala sve manje i manje ovisna o tim stvarima.
Tako da ak i ako je u svojim poecima znanost i ovisila o neznanstvenim stvarima, stvoren je
samopokretni stroj koji ne treba pomo izvana.

to mislite o Feyerabendovoj postavci o znanosti kao indoktrinirajuem procesu, pri emu je

znanost razumljena kao proizvodnja mitova?

Gledajte, ja bih se sloio da se radi o indoktrinaciji, ali to ne bih nuno oznaio kao neto loe. Naime, i
violinist mora prvo usvojiti odreenu grau, naime osnove vjetine, da bi mogao dobro svirati, on mora
sluati druge i njima se pokoravati. I to je oblik indoktrinacije, ali posve neophodan. Ja mislim da je on
jednako tako neophodan i nezamjenjiv u znanstvenom obrazovanju kao i u cijelom obrazovnom
procesu. Dodue, Feyerabendovo razumijevanje indoktrinacije posve je pejorativno. Znate, on je vrlo
cinian u svojim tezama. On ne porie da je znanost dala neke rezultate, ali smatra da je jednaka
ansa bila dana astrologiji ili alkemiji, na primjer, da bi i one zacijelo poluile nekakve rezultate. Da su
se ona sredstva koja su se u posljednjih stotinjak godina ulagala u znanost, umjesto u znanost ulagala
u alternativna podruja, svijet bi bio puno bolji prema Feyerabendu, a znanost bi ostala na razini
poezije.

Dakle, moe li se rei da je tehnologija kao oblik materijalizacije znanosti, a zbog kojega se
ulau tolika sredstva, jedan od osnovnih uzroka njezina uspjeha?

Mislim da bi bilo bolje rei da je tehnologija mjerilo uspjeha znanosti. Znanost svoj prodor u
svakodnevni ivot vri putem tehnologije koja je ljudima naprosto korisna, te se zbog toga moe rei
da je tehnologija ono najopipljivije to znanost proizvodi. Ali tehnologija nije samo to. Zato se,
primjerice, ulau milijuni dolara u izgradnju ogromnih atomskih akceleratora? Mislim da je pogreno
strogo razdvajati tehnologiju i znanost i rei ovo je znanost, a ovo je tehnologija. To iskrivljuje injenice

11
i vodi do krivih zakljuaka, jer je posrijedi vrlo sloen oblik meudjelovanja. U svakom sluaju, ta veza
izmeu znanosti i tehnologije prilino je neprouena.

to biste rekli na miljenje nekog fiziara koji bi rekao da je fizika zavrena, da su sve zamisli,
sve formule ve iscrpljene i da se nema kuda dalje?

Ja se s time nikako ne bih mogao sloiti. Naime, fiziare oduevljava pomisao na jednu jedinstvenu
teoriju koja ujedinjuje kvantnu mehaniku i teoriju ope relativnosti. Neki misle da e ujedinjena teorija
biti otkrivena uskoro, neki pak da nikada nee biti iznaena, ali unato tome drim da je pogreno
misliti da je fizika zavrena. Pa ak i da jest zavrena, iskrsnula bi druga vana pitanja, kao na primjer
ona o odnosu duhovnih stanja i tjelesnih stanja... pa ak i da sveopa ujedinjena teorija bude iznaena
- to nam jo uvijek nee odgovoriti na sva pitanja, tako da e znanost i dalje imati jo puno posla.

Koje su osnovne razlike izmeu ame-rike i britanske filozofije danas i u kakvim su one
odnosima?

Razlika je u tome to sav novac ide Amerikancima... Rekao bih da je teite nekako prije u Sjedinjenim
Dravama nego u Britaniji u zadnje vrijeme. Britanija je prevladavala tijekom pedesetih i ezdesetih
godina, a u posljednjih dvadesetak godina Amerikanci su preuzeli glavne tokove u filozofiji pa se danas
veina stvari odvija ondje. I treba rei da to ima veze s novcem, jer su filozofski odsjeci u Engleskoj
reducirani, smanjen je broj studenata i mnogo je ljudi otilo u Sjedinjene Drave. ini mi se da na razini
sadraja vie ne postoji neka upadljiva razlika meu njima, osim to je filozofija znanosti mnogo jaa u
Sjedinjenim Dravama. Pored filozofije znanosti tu je i filozofija duha, koja je takoer razvijenija u
Sjedinjenim Dravama. Iako se stvari kod nas mijenjaju, kod njih su ljudi jednostavno - bri. Oni se
uputaju u rasprave o umjetnoj inteligenciji i kognitivnoj psihologiji i donose svoje filozofske ideje koje
podstiu i unapreuju znanstveni rad na tim podrujima. Tako da je u Sjedinjenim Dra-vama mnogo
zdraviji odnos izmeu filozofije i znanosti nego u Engleskoj, gdje su filozofi izoliraniji, rekli bismo
"istiji". Ali i kod nas se stvari lagano mijenjaju.

12
Dotaknimo se za kraj pitanja obrazovanja. Kako mislite da treba izgledati studij filozofije na
sveui-linoj razini?

Drim da studij treba biti koncipiran tako da studenti ne mogu studirati samo filozofiju, ve da uz nju
moraju studirati jo neki predmet. Prvi razlog je vrlo jednostavan - da se kasnije mogu zaposliti. Drugi
razlog je sadrajne naravi, naime, ja smatram da je filozofija refleksija, promiljanje ostalih disciplina,
pa je stoga poeljno da se studenti u njih temeljito upute.

Ameriki obrazovni sustav svoju uinkovitost velikim dijelom ima zahvaliti stalnom
vrednovanju svih obrazovnih imbenika - i studenata, i profesora, i odsjeka. Mislite li da takav
izvanjski motivacijski mehanizam moe nepovoljno utjecati na studij filozofije?

Moji studenti na Oxfordu vrednovani su tek po zavretku tree godine, dakle ne postoji formalno
vrednovanje prije negoli poloe osam trosatnih ispita po zavretku tree godine. I to proizvodi napetost,
stres i nervozu u studenata. Unutar amerikog sustava koji insistira na stalnom vrednovanju, studenti
su zaokupljeni samo ocjenama i uspjehom pa ne stignu tragati za istinom. Ja bih tu predloio
kompromis: da se vrednovanje vri jednom godinje, dakle negdje izmeu amerikog i britanskog ekstrema.

S engleskoga preveo:
Pavel Gregori