Filozofija i psiha

Uz temu
Radovi obuhvaeni u ovom broju Filozofskih istraivanja, u tematu Filozofija i psiha, izloeni su na godinjem simpoziju Hrvatskog filozofskog drutva
u studenom 2006. godine, naslovljenom Filozofija i psiha. Simpozij koji je
bio posveen 150. obljetnici roenja Sigmunda Freuda, ponudio je ponajprije
priliku za sustavno uobliavanje i razmatranje tema i izazova vezanih uz sloenost filozofijskog poimanja due. Svrha simpozija bila je razmatranje tema
vezanih uz odnos filozofije i psihe u smislu to sveobuhvatnijeg promiljanja
filozofijskog poimanja psihe, dijalokih interdisciplinarnih susreta filozofije
s psihoanalizom i psihologijom, kao i filozofijskih rjeenja problema koje
postavljaju obje znanosti, kao, primjerice, u radovima Freudova nastavljaa
Lacana.
Radovi zastupljeni u ovom tematu reprezentativni su u smislu vrlo irokog
promiljanja filozofijskog pristupanja problemu psihe. Simpozij je ukljuivao
pitanja koja se odnose na praenje povijesti ideje due u filozofiji, njezinih
zamiljenih granica i razgranienosti od duha ili tijela, ili odnosa spram duha,
uma, tijela; od platonskog supstancijalizma, aristotelovskog funkcionalizma,
preko novovjekovnog materijalizma i filozofije racionalizma do, naposljetku,
sekularnog psihoanalitikog oivljavanja supstancijalnog pogleda na duu,
kao sintetikog jedinstva uma, due (emocija) i tijela. Psihoanalitiki supstancijalizam upuuje na duu koja je strukturirana meusobnim dinamikim
suodnoenjem svojih nerazdjeljivih dijelova, kao to je i patoloki destrukturirana upravo ralanjenjem, autonomizacijom pojedinih svojih dijelova.
Upravo je Freudova ralamba psihike linosti dijelom povezana s filozofijskim poimanjem razliitih dijelova due, a nadasve izvorno, dinamiko
psihoanalitiko naelo, jedan od temelja Freudove metapsihologije, upuuje
na ideju due kao entiteta iji su meusobni dijelovi ili suprotstavljeni, ili
meusobno izmireni, ali koji su neprestano u snanoj interakciji. Ili, da se
pribliimo Freudovu antropomorfizirajuem pogledu na psihu, to su tri osobe
u jednoj psihi Ono, Ja, i Nad-Ja, gdje se Ono i Nad-Ja bore za prevlast, a
Ja jest ona uravnoteujua, pomirujua, pripitomljavajua i stabilizirajua instancija te ju je Freud ak nazvao i oportunistom i laovom koji eli ostati
u dobrim odnosima s preostale dvije instancije jer u tomu se za Freuda sastojalo duevno zdravlje, pomalo u snazi, a pomalo u sposobnosti Ja da prizna
vlastitu nemo i uspjeno u djelo provede zaborav istine koja poiva u Onom,
u svrhu vlastitog samoouvanja.
Sintetiko vienje psihe razvidno je i u Jungovu poimanju due kao uravnoteenja etiriju psihikih funkcija, od koji je miljenje samo jedna. C.G.
Jung, pod snanim utjecajem istonjakih filozofija i religija, oznaio je kao
temeljnu dihotomiju, odnosno psihiki sukob zapadnog ovjeka, onaj izmeu
miljenja i osjeanja, dijagnosticirajui openitu hipertrofiju razuma u zapadnjaka i komplementarnu atrofiju osjeajne funkcije, zakljuivi da je dua
slaba toka zapadnjaka. Za Junga se duevna ravnotea, u smislu razvoja i

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
105 God. 27 (2007) Sv. 1 (34)

Uz temu

integracije potisnutih dijelova, sastojala upravo u uravnoteenju komplementarnih funkcija, u zaboravu oholosti, ako ne i fetiizma uma.
Kako je simpozij ujedno bio zamiljen i kao obiljeavanje i procjena znaaja
psihoanalitikog nasljea danas, posebna je pozornost posveena promiljanju ideje nesvjesnog i njezina utjecaja na filozofijsko poimanje razlike razuma
i osjeaja, kao i razmiljanju o filozofijskim prethodnicima psihoanalitikog
poimanja nesvjesnog. Upravo je Freudov nastavlja Jacques Lacan dobar dio
svojeg opusa posvetio traganju za psihoanalizom avant la lettre, podvrgavajui filozofijsku tradiciju, ponajprije Descartesa, Kanta i Hegela, psihoanalitikim razradbama, izluujui autore poput Spinoze kao protuteu kartezijanskom racionalizmu, oduzimajui primat statusu miljenja i dajui prvenstvo
statusu bivanja, odnosno nesvjesnog bivanja, ili, kako kae Lacan, Mislim
ondje gdje nisam, dakle, jesam ondje gdje ne mislim.
Takoer su se time otvorili suvremeni problemi spoznaje o kojima se nakon
Freuda i njegove ideje o primarnosti nesvjesnih psihikih procesa, odnosno
sekundarnosti svjesnih ovjekovih funkcija, razmilja na posve nov nain, u
smislu shvaanja due kao mislee, a prvobitne spoznaje kao emocionalne,
to je vidljivo u rastuem znaaju poimanja inteligencije i kao emocionalne. Upravo uvelike rasprostranjen koncept emocionalne inteligencije kao i
strategije emocionalnog opismenjavanja zapadnjaka na iroj kulturnoj razini
ukazuju na izrazit znaaj Freudova nasljea, koje se upravo na ovoj razini
iskazuje kao uvid kako um u pitanju emocija moe biti iznimno neuman, iskazujui svoju neumnost kao bezumnu vrtnju u krugu vlastitih racionalizacija,
zrcalei se ad infinitum u vlastitu lanom zrcalu, tako da pitanje takve samospoznaje, kao jedne od vitalnih zadaa filozofskog miljenja od njegovih
poetaka, nakon Freuda postaje uvjerenje o njezinoj nemogunosti. Kao to i
nakon Freuda nepovratno ostaje uvjerenje da je mudrost due jednakovrijedna mudrosti uma.
eljka Matijaevi