Muslimani izmeu hrvatske i srpske nacionalne politike

Radio: Kuuk Aladin, Odsjek za historiju

Mentor: prof. dr. Radui Edin
Kad se uzme u razmatranje poloaj Muslimana za vrijeme 19. stoljea dobije se uvid
da su stalno nalazili izmeu dvije pa i tri nacionalne politike koje su se vodile u BiH. A kao
takvi stalno gravitirali izmeu njih, traei najpogodniju varijantu za sebe, bez izgradnje
vlastite nacionalne politike. Ipak ovo pitanje je veoma deliaktno i nee biti razmatrano u
ovom radu. Ovdje e se nastojati sagledati kako je hrvatska nacionalna politika utjecala na
Muslimane, ali emo se dotai i srpske nacionalne politike, usput, vie u vidu komparacije
djelovanja i naina pridobijanja Muslimana i stavova pema istim.
Hrvatska i srpska nacionalna ideja su se u Bosni i Hercegovini borili oko zadobijanja
Muslimana na svoju stranu.1 Zanimljiva je injenica da je postojao list, naziva Glas
Hercegovaca, koji je ulazio u rasprave i sa srpskom tampom, ali da bi isto izbjegao nije pisao
o Muslimanima. Ovo je bilo zbog toga da se ne polemie sa Srbima oko njihove
nacionalnosti.2 to opet govori kako su Srbi otili korak dalje u svojoj nacionalnoj politici u
BiH, pridobivi pravo da raspolae nacionalnim identitetom Muslimana. Jer kako je
poznato iz Garaaninovog Naertanija Srbi trebaju da pridobiju i Muslimane u Bosni, jer su
im i oni braa. Ma da je ovo vie zbog jaanja vlastitog interesa nego li nekog utopijskog
oslobodilakog poduhvata.
Tek u periodu 1890.-1899. zapoinje prava bitka izmeu srpske i hrvatske nacionalne
politike u BiH oko nacionalnog identiteta Muslimana. Kako se bitka oko pridobijanja
Muslimana zahuktavala, Glas Hercegovca je poprimi antisrpski stav i nastoja privui
Muslimane u svoj tabor (da ne prime nedostojno srpsko ime), takoer su se borili i protvi
bonjake narodnosti.. Isti cilj je nastojao realizvoati tako to su proagirali da hrvatsvo nije
izjednaeno sa katolianstvom, dok srpstvo jest, te mu od ovog istog prijeti opasnost (treba
napomenuti da su govorili kako Islamu ne prijeti opasnost). U asopisu Osvit vodi se takoer
izrazito jaka propagnda s ciljem pribavljanja Muslimana na svoju stranu ali i sa izraenim
antisprskim i antihrianskim stavovima.
1 Gross Mirjana, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini 1878.-1914., Povijesno drutvo Hrvatske,
Zagreb, 1968. 12
2 Isto, 14.

Koji su se ugledali u isto politikoj borbi ko Hrvata, a ko Srba su prestavljeni kao

nacionalno-religijski, kako bi i ovim pridobili Muslimane. Gravitiriali su izmeu razliitih
strana kako bi privukli Muslimane sebi. Kao to je sluaj u Makedoniji kad su stali na stranu
turskih interesa, a na drugo strani su govorili Muslimanima da su oni Hrvati, a ne Osmanlije
ujedno istupajui i protiv bonjatva.3 Kako je ve poznato da je Srbija i njena vlada
nastojale da pridobiju Muslimane u BiH kao i njihove prvake (age i begove) tako su i Hrvati.
Meutim, razlika je u tome to su drugaiji pogledi i ciljevi. Srbi e teiti da dignu ustanak, na
ijoj strani trebaju i Muslimane, te da se bore protiv Osmanlija i osmanske vlasti. Tako e
odreene istaknute linosti koje su djelovale kao emisari, nastojati da vrbuju to vie
begovskih porodica grantujui im pravo na zemlju i vjeru.4
Ono to je doprinijelo relativno brzom uspjehu srpskog nacionalnog pokreta u Bosni i
Hercegovini menu pravoslavnim stanovnitvom istovremeno je bilo glavna prepreka
opredjeljivanju bosanskohercegovakih muslimana i katolika za vievjersko srpstvo (srpska
nacionalna drava u susjedstvu u nastajanju, nacionalna crkva i prije svega politika praksa
Kneevine Srbije i pobjeda principa uskosrpskog i uskopravoslavnog karaktera srpske
drave.5 Dakle Hrvati se nalaze u malo teem poloaju spram Muslimana, jer je prije njihovog
djelovanja bila dosta jaka srpska propaganda koja je prvo objedinila u svom okrilju
pravoslavno stanovnitvo, koje je nakon 1878.godine imalo jasno izgraen nacionalni
identitet. Tek nakon poinju da djeluju elementi hrvatizacije katolikog stanovnitva u BiH ali
i pokuaj sprovedbe istog meu Muslimanima. Zanimljiva stvar jest da hrvatska nacionalna
politika nije pokuavala da pridobije i neke elemente pravoslavnosg stanovnitva, ali opet tu
je injenica da poinju kasno djelovati u BiH tako da ovo nije moglo biti realizirano. Dok je u
Garaaninovom Naertaniju navedeno da se treba pokuati i djelovati na katoliko
stanovnitvo i njihove prvake (franjevce)6.
3 Gross, Hrvatska politika, 14-17
4 Ekmei Milorad, Nacionalna politika Srbije prema Bosni i Hercegovini i agrarno pitanje,
Godinjak Istoriskog drutva Bosne i Hercegovine, Sarajevski grafiki zavod, Sarajevo, 1959. 201204.
5 Radui Edin, Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljea odvjerskog prema
nacionalnom identitetu, 7-8.

6 Vidi vie u Naertanije, Garaanin Ilija, O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne
Gore, Makedonije i Sjeverne Albanije

Neto slino ovom primjeru iz Naertanija je onaj od Starevia, koji je piui o

Muslimanima u Bosni, u nadi da ih pridobije na svoju stranu, rekao da su oni hrvatsko
naistije i najstarije plemstvo sablje u Evropi.7 Vremenom je nadbiskup tadler pojaao svoju
kampanju katoliciziranog hrvatstva nez vjerske tolerancije, dakle spajanjem vjere i
nacionalnosti u jedno. Ova njegova kampanja e uroditi suprotno od onog to je bio cilj
hrvatskog nacionalnog pokreta spram Muslimana, jer su se ovi potonji kasnije udruili sa
Srbima (neki prvaci su stupili u savez sa srpskom buruazijom vie oko pilitikih ciljeva). A
ova situacija i promjena odnosa spram Muslimana i njihove vjere, koja im je izuzetno bitna,
bit e mono oruje u rukama predvodnika srpske nacionalne ideje u BiH. 8 Jedna stvar je
specifina, dok se zahuktava propagandna borba izmeu srpstva i hrvatsva, mijenjaju se
stavovi i odnosi spram Muslimana, nastoji ih se privui na jednu ili drugu stranu, kako bi se
mogli iskoristiti za ostvarivanje svojih ciljeva. Tako e i tadler promijeniti svoju pilitiku
iskljuivog katoliciziranog hrvatstva.9
Kako se situacija oko ankesione krize zaotravala, jaala je ponovno borba dvije
suprostavljene propagande, a Muslimani e gravitirati izmeu njih, ne zbog nekog
odreivanja nacionalnog identita ve kao mogunosti ostvarivanja vlastitih politikih ciljeva i
ouvanja BiH, jer dobija se utisak da su oni ti koji se bore za posebnost BiH. Dok su hrvatska
i srpska strana vie za pripojenje jednoj od matinih drava iz kojih se iri propaganda. 10
Politika trvenja nastaju jo jaim intezitetom uoi ankesije, kad se stvara odreeni jaz
izmeu Srba i Muslimana pa e neki nosioci muslimanske inteligencije priklanjaju se ideju
koju su zastupali hrvatski prvaci, dok e neki istupati protiv ideja koje su zastupali Srbi.
Hrvatima j ebilo u cilju da Muslimane privole na svoju stranu, kako bi uspjeli sa domaim
katolicima u BiH i pripojiti je Hrvatskoj u sklopu Monarhije, kako bi se ona jaala kao
velesila na Jadranu.11
Za razliku od hrvatske nacionalne politike, srpska nacionalna politika e nastojati i da
kroz oruani sukob (ustanak) uspije da BiH odvoji od Osmanskog carstva i pripoji je Srbiji.
7 Gross, 17.
8 Gross, Hrvatska politika, 21-23.

9 Isto, 24.
10 Isto, 27-28.
11 Isto, 31-34.

Ovim bi se ostvarilo naelo djelovanja koje je ustanovio Ilija Garaanin u svome

Naertaniju. Isto tako, Srbija je i djelovala otvoreno, sudjelujui u ovome ustanku, dok se
Hrvatska i nije direktno mijeala u poslove unutar BiH.12 Meutim, oni e slino kao i tajne
srpske nacionalne organizacije, djelovati prvo na svoju interesnu skupinu (domae katolike)
pa i na Muslimane, elei ih kasnije odgojiti u monarhijskom duhu, kako kae Mandi u svom
jednom odlasku u Be.13 Dakle u dosadanjem djelovanju hrvatske nacionalne politike u BiH
do aneksije, moe se vidjeti odreena kopija rada srpske nacionalne politike i ideje.
Organizirana su razna drutva, izdavani asopisi, otvarane itaone, nastojalo se djelovati kroz
prosvjetu. Ali ovo nije bilo prikrivano ili tajnovito, ve otvorenije dosta, za razliku od
djelovanja organizaicja u BiH.14 Ipak e politika neslaganja odreenih prvaka domaih
katolika, biskupa i politiara itd, dovesti do stvaranja jaza meu njima i razmimoilaenja oko
toga ta to ini Hrvata. Tako je nadbiskup tadler gorljivo zastupao sjedinjenje katolicizma i
hrvatstva kao nerazdvojnih elemnata dok je Hrvatska narodna zajednica sa Mandiem
nastojala da to odvoji, ime je htjela i da pridobije vie Muslimana. Ovaj problem se nije
javlja kod Srba i njihovog pogleda ta to ini njihov naciju i da li mogu Muslimani biti u nju
inkorporirani, iako se striktno ne navodi u Naertaniju, oni su njih vie htjeli kao politike
saveznike u borbi protiv Osmanskog carstva, nego li su ih stavrno smatrali braom.15
Muslimani i muslimanske stranke e nakon ankesione krize promijeniti krus, prvo su
bili napali ponovno tadlera je jer navodno opet pokrstio jednu muslimansku djevojicu, pa
su se tako i srbofilske i hrvatofilske struje udruile u kritici i napadu na tadlera. One e
kasnije se postepeno doricati svojih struja, pa e se nastojati udruiti u nove organizacije i
stranke koje e djelovati vie na vjerskom planu, bez nacionalnih boja. 16 Kako je i Srbima
jedan od glavnih ciljeva bio i rjeavanje agrarnog pitanja u BiH 17 tako su i Hrvati nastojali da
rijee to pitanje, jer su znali da veliku veinu njihovog naroda ine seljaci koji su u kmetskom
12 Opirnije vidi Ekmei Milorad, Znaaj ustanka u BiH 1875.-1878.
13 Gross, 35.
14 Ekmei, Nacionalna, 209-211.
15 Opirnije vidi Garaanin Ilija Naertanije.
16 Gross, 40.
17 Oprinije vidi u Ekmei Milorad Nacionalna politika Srbije prema Bosni i Hercegovini i
agrarno pitanje (1844.-1875.)

poloaju. Ovo e nuno dovesti do suradnje srpskih i hrvatski prvaka ali e biti kratkog daha,
jer su popustili pod pritiskom Muslimana i Vlade. 18 Politiko djelovanje u BiH nuno je
povlailo sa sobom i tzv. agrarno pitanje, to predstavljalo problem za sve struje koje su
nastojale da se etabliraju u BiH. Upravo zbog toga to su svi nastojali da pridobiju na svoju
stranu Muslimane, kao neki vidi utega koji donosi prevagu, ali u isto vrijeme stvara niz
problema, situacije se dotano kompliciraju, sukobe se u sito vrijeme nacionalno i ekonomsko.
U svome razvoju, kako su se rjeavale razne vane odluke u Saboru, hrvatskomuslimanska grupa e nastojati da rijei jeziko pitanj i otkupa kmetova, ali kontra Srbima.
Meutim, ova saradnja se nee pokazati ba najsretnijom, jer su Muslimani shvatili da su
vaan faktor oko kojeg se bore Srbi i Hrvati, pa e se, kao ve reeno, ujediniti na vjerkoj
osnovi i traiti unutar Monarhije autonomiju BiH, bez obzira na ureenje Monarhije. 19 1911. i
1912. godina su protekle u zategnutijim odnosima u Saboru po pitanju jezika i pisma, to je
vlada rijeila proglaavajui pisma ravnopravnim dok je jezik ostao bez imena. Meutim, tad
je jedan srpski izaslanik u Saboru po pitanju jezika izjavio da o tome treba da priaju samo
Srbi i Hrvati bez Muslimana, dok god se ovi ne izjasne kao jedni ili drugi. 20 Neobino jest
injenica da e hrvatski asopisi, kao Hrvatski dnevnik, u jeku Prvog Balkanskog rata voditi
izrazitu antisprksu politiku kako bi proirili jaz izmeu Srba i Muslimana. Oni su u prvi plan
isticali zloine koje su inili Srbi nad drugim Muslimanima na Balkanu, ime su nastojali da
ojaaju hrvatsko-muslimanski blok i nastojanju nacionaliziranja Muslimana u hrvatskom
smislu.21 Nakon rata e Muslimani biti u nezavidnom poloaju, znaaj njihovih
veleposjendika slabi, jer je Osmansko carstvo otilo iz njihove blizine. Pa e morati da se
oprejdele koja strana im vie odgovara ili da ostanu posebna grupacija, ali idalje smatrajui da
su kljuan faktor u srpsko-hrvatskom jedinstvu. Preovladavae ideja nacionaliziranja u
hrvatskom smislu.22
Gledano u cjelini, u vrijeme uspostavljanja austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini
nacionalna svijest kod njenih vjerskih grupa/naroda nije bila na visokom nivou, mada je bila
neto razvijenija kod pravoslavnog stanovnitva u pravcu opredjeljivanja za srpski nacionalni
18 Gross, 45-46.
19 Isto, 49-50.
20 Gross, 54.
21 Isto, 60.
22 Isto, 64.

identitet, dok je izgradnja hrvatske nacionalne svijesti kod bosanskohercegovakog katolikog

stanovnitva bila u zaostatku za prethodno navedenim. Bosanskohercegovaki muslimani,
Bonjaci u savremenom smislu, su, naavi se u neeljenoj dravi u svoje politike prioritete
stavili pitanje ouvanja vjere i zemljoposjeda, prvog kao simbola duhovnog a drugog kao
simbola ekonomskog opstanka, nastavili su se izgranivati kao poseban narod u odnosu na
Srbe i Hrvate, insistirajui na drugaijem ne potencirajui prioritetno nacionalnost kao
element razliitosti.23

Literatura:
Ekmei Milorad, Nacionalna politika Srbije prema Bosni i Hercegovini i agrarno pitanje
(1844.-1875.), Godinja Istorijskog drutva Bosne i Hercegovine, Godina X (1949.-1959.),
Sarajevski grafiki zavod, Sarajevo, 1959.
Ekmei Milorad, Istotijski znaaj ustanka u Bosni i Hercegovini 1875.-1878., ANUBIH,
Odjeljenje drutvenih nauka, Knjiga 4., Sarajevo, 1977.
Garaanin Ilija, Naertanije, (preuzeto iz Stranjakovi M., Kako je postalo Garaaninovo
Naertanije, Spomenik SKA, Beograd 1939., str. 76-102)
Gross Mirjana, Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini 1878.-1914., Povijesno drutvo
Hrvatske, Zagreb, 1968.
Radui Edin, Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljea od
vjerskog prema nacionalnom identitetu.

23 Radui Edin, Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljea odvjerskog prema
nacionalnom identitetu, 11.