Glikozilacija je iroko rasprostranjena posttranslacijska modifikacija koja omoguuje znaajan

broj strukturnih promjena biolokih molekula, primarno proteina, zahvaljujui sposobnosti

povezivanja glikanskih jedinica razliitim vrstama veza u odnosu na konfiguraciju atoma i poloaj
kemijske veze.. Gotovo su svi membranski i ekstracelularni proteini te veina citoplazmatskih
proteina glikozilirani. Tako modificirani proteini odgovorni su za brojne zadae u organizmu,
primjerice sudjeluju u staninom prepoznavanju i interakcijama meu stanicama, to je glavna uloga
integralnih membranskih proteina. Nadalje, glikozilacija je vana za pravilno smatanje proteina, dok
se neki proteini bre razgrauju, ako nisu pravilno glikozilirani. Glikoproteini obavljaju ulogu
hormona (folikul-stimulirajui hormon, luteinizacijski hormon, tireo-stimulirajui hormon i dr.),
enzima (alkalna fosfataza), transportnih molekula (transferin, ceruloplazmin), antitijela
(imunoglobulini) itd. (Klein, 2008.)

Proces u kojem se glikan vee na protein ili lipid naziva se glikozilacijom. Ona je
visokospecifina, sloena posttranslacijska modifikacija. Rije je o strogo reguliranom procesu u
kojem sudjeluje niz enzima, veinom glikoziltransferaza. Regulacija genske ekspresije,
posttranslacijske modifikacije te aktivnost samog proteina koji se glikozilira, skupni su imbenici
vani za oblikovanje konane strukture glikoproteina, to govori u prilog sloenosti procesa
glikozilacije. Postoje dvije osnovne vrste glikana s obzirom na vezu kojom su vezani za molekulu
proteina i lipida (Slika 1.1.):

a) N vezani glikani, vezani su N glikozidnom vezom koja se ostvaruje

izmeu asparaginskog (Asn) duika u proteinu i N acetilglukozamina
(GlcNAc) na glikanu;
b) O vezani glikani, nastaju stvaranjem O glikozidne veze izmeu serina
(Ser), treonina (Thr) (rjee hidroksiprolina i tirozina) i N
acetilgalaktozamina (GalNAc) (rjee manoze, fukoze, GlcNAc) u glikanu.

Slika 1.1. Primjer N- i O-vezanih glikana (preuzeto i modificirano iz Varki i sur., 2009)
 N-vezani glikani zapoinju s N-acetilglukozaminom vezanim na asparagin u
polipeptidnom lancu te imaju glikansku jezgru sainjenu od pet manoznih jedinica.
Meusobno se razlikuju u daljnoj nadogradnji i stupnju grananja, tako da ine oligomanozne,
kompleksne ili hibridne tipove glikana [17-19]. Oligomanozni tipovi imaju dvije do est
dodatnih manoza, dok kompleksni tipovi sadre dvije ili vie grana s barem jednim N-
acetilglukozaminom i galaktozom te esto s jednom sijalinskom kiselinom na svakoj grani.
Hibridni je tip glikana mjeavina izmeu druga dva tipa sadri jednu granu kompleksne
strukture te jednu ili vie oligomanoznih grana. (Slika 1.2.)

Slika 1.2. Tri

glavna tipa N glikana koji su dodani na protein na Asn-X-Ser/Thr ostatak. Svaki glikan sadri
Man3GlcNAc2Asn jezgru. (preuzeto i modificirano iz Varki i sur., 2009)
 Za razliku od srne glikanske strukture, koja je nuna za viestanine oblike ivota, mutacije
gena odgovornih za modifikacije glikanskih antena su este te odgovorne za veinu individualnih
fenotipskih varijacija koje postoje u ljudima i ostalim viim organizmima. Glikozilacija membranskih
receptora modulira adaptivna svojstva staninih membrana i utjee na komunikaciju izmeu stanica i
njihovoh okolia. Deregulacija glikozilacije povezuje se s mnotvom bolesti, ukljuujui rak,
dijabetes, kardiovaskularne, kongenitalne, imunoloke te infektivne poremeaje. Varijacije u
glikozilaciji su od velikog fiziolokog znaaja jer se pokazalo da promjene glikana znaajno
moduliraju strukturu i funkciju polipeptidnih dijelova glikoproteina, pri emu moemo izdvojiti
imunoglobulin G (IgG) kao dobar primjer. Svaki od dva teka lanca IgG-a sadri biantenarni N-glikan
kovalentno vezan na visoko ouvanom ostatku asparagina 297, u svakoj od CH2 domena Fc regija
molekule. Vezani oligosaharidi su strukturno vani za stabilnost antitijela i njegove efektorske
funkcije. Osim toga, 1520% normalnih IgG molekula takoer nosi kompleksne biantenarne
oligosaharide vezane na varijabilne regije lakih lanaca, tekih lanaca ili oboje. Smanjena
galaktozilacija IgG glikana u reumatoidnom artritisu je primijeena prije vie od 25 godina i brojne
studije nakon toga su potvrdile postojanje bitnih funkcionalnih posljedica prilikom strukturne
promjene IgG glikana. Na primjer, dodatak molekula sijalinske kiseline dramatino mijenja ulogu
IgG-tako da umjesto proupalnog uinka posjeduje protuupalni uinak (Pui M. i sur., 2011).