1.

UVODNA RAZMATRANJA
1.1. Ope znaajke i podjela geologije
Geologija (eng. geology) je znanost o grai, dinamici i razvitku Zemlje. Naziv geologija prvi put uvodi biskup R. de Bury 1473. godine. U znanstvenu
literaturu naziv je uvrten tek u drugoj polovici 18. stoljea. Ima tri tematske skupine.
1) Opa ili fizika geologija.
2) Stratigrafska ili historijska geologija.
3) Regionalna geologija s geotektonikom.
1) Opa geologija bavi se strukturom i dinamikom Zemlje kao cjeline. Moe se podijeliti na nekoliko znanstvenih disciplina, po objektu istraivanja i
primijenjenoj metodici. Geodinamika obuhvaa procese koji djeluju u njezinoj unutranjosti i na njezinoj povrini, kao inioci trajnih evolucijskih promjena od
postanka zemlje. Dijelom te problematike bave se zasebne znanstvene discipline, pa vode prouavaju, npr. hidrogeologija, hidrologija, hidraulika i
geomehanika. Djelovanje zraka prouava meteorologija. Petrografija je znanost koja prouava i razvrstava stijene: opisuje njihove mineraloke, strukturne i
fiziko-mehanike znaajke te nain pojavljivanja. Ona je dio petrologije koja se, uz spomenuto, bavi i prouavanjem uvjeta postanka stijena u sklopu procesa
koji se odvijaju u Zemljinoj kori. Ako se istraivanja ogranie na sedimentne stijene, govorimo o sedimentologiji. Rasporedom i migracijom kemijskih
elemenata bavi se geokemija, koja je ujedno i jedna od osnova mineralogije kompleksne znanosti o mineralima. Mineralogija je znanost koja prouava i
sistematizira minerale, opisuje njihov oblik, kemijska i fizika svojstva, njihovu unutarnju grau, nain postanka i promjene koje se u njima zbivaju te ih
razvrstava po srodnosti kemijskog sastava i strukture ili unutarnje grae. Veliku povezanost s geologijom ima geofizika koja prouava fizikalne pojave i
promjene u atmosferi, litosferi i unutarnjim dijelovima Zemlje. U njezinom sklopu razvijene su razliite primijenjene znanstvene grane. Inenjerska geofizika
se bavi utvrivanjem fiziko mehanikih znaajki stijena i terena predvienih za izgradnju te prognoziranjem promjena do kojih bi moglo doi tijekom
graenja i u fazi eksploatacije graevina, a inenjerska seizmologija prouava seizmike pojave i njihove posljedice radi dobivanja podataka za to sigurnije
graenje u seizniki aktivnim podrujima. Geotektonika prouava i rekonstruira prostorne odnose meu stijenama litosfere u globalnim razmjerima. Ako se to
prouavanje odnosi na manje prostore, rabi se naziv tektonika. Geodinamika i geotektonika su nedjeljive jer su prostorni odnosi meu stijenama rezultat
geodinamskih procesa. Ipak, geodinamika analizira uzroke promjena u litosferi i na njoj, a geotektonika se bavi rekonstrukcijom strukturnih i morfolokih
posljedica tih promjena, kao okvira odreenih zbivanja. Odraz tih zbivanja na povrini zemlje predmet je geomorfologije.
2) Stratigrafska geologija daje prikaz glavnih stadija razvitka Zemlje kao cjeline, od njezina postanka kao samostalnog svemirskog tijela do danas. Ue
shvaena stratigrafija bavi se razvrstavanjem stijena litosfere prema redoslijedu njihova postanka. Odreuje njihovu relativnu i apsolutnu (priblinu) starost.
Ako je u sreditu prouavanja sukcesija vremenski i prostorno povezanih litolokih cjelina, govorimo o litostratigrafiji. Kada se ograniimo na prikaz
vremenskog slijeda organizama geoloke prolosti i na taj nain odreujemo redoslijed stijena u kojima se nalaze, bavimo se problemima biostratigrafije.
Pitanjima ue shvaenih fizikogeografskih promjena i stanja u geolokoj prolosti bavi se paleogeografija, a same klimatske promjene obuhvaene su
paleoklimatologijom, itd.
3) Regionalna geologija raslanjuje Zemlju na pojedine zaokruene regije: kontinente, oceane, gorske sustave, rudne pojase, kopnene vodene bazene i druge
cjeline, prikazujui njihovu grau, korisne sirovine i druge elemente prirodne ivotne osnove. Uz elemente stratigrafske i ope geologije, panja se posveuje i
problemima usmjerenog interesa (mineralne sirovine, voda, mogunost geotehnikih zahvata i dr.), pa postoji uska veza s inenjerskom geologijom i
hidrogeologijom, znanou o rudnim leitima, seizmologijom, oceanologijom, itd. Sve geoloke discipline viestruko se meusobno dopunjuju i dijelom
prekrivaju. Povezane su s prirodnim i tehnikim znanostima izvan geolokog okvira: fizikom (ukljuujui i geofiziku), kemijom i biologijom. Granice meu
njima samo su uvjetne i sve manje jasne, to se dublje ulazi u istraivanja graninih znanstvenih podruja.

1
U sklopu geologije kao kompleksnog znanstvenog polja razvijene su mnoge znanstvene grane, od kojih posebnu vanost imaju hidrogeologija i inenjerska
geologija.
Hidrogeologija prouava podzemne vode, njihov postanak, geoloki okvir u kojem se nakupljaju i teku, te njihov reim, kakvou i djelovanje u litosferi.
Inenjerska geologija (eng. engineering geology) je specijalistika znanstvena disciplina i grana geologije koja prouava geoloku grau, geoloke procese,
kao i mineraloko-petrografske i fiziko-mehanike znaajke stijena i terena za potrebe graenja. Njezinim se rezultatima odreuju uvjeti gradnje, predviaju
promjene u terenu koje mogu biti izazvane suvremenim egzogenetskim i endogenetskim procesima i pojavama kao i njihov utjecaj na graevinu. Inenjerska
geologija je ujedno srodna mehanici tla i mehanici stijena, pa se zato smatra i geotehnikom disciplinom.
Inenjerskogeoloka istraivanja (eng. engineering geological investigations) provode se za potrebe odreivanja uvjeta graenja. Njihovim pravodobnim
izvravanjem mogu se otkloniti ili bitno umanjiti negativni utjecaji suvremenih egzogenetskih i endogenetskih procesa i pojava. Inenjerskogeoloko kartiranje,
kao jedna od faza geotehnikog istraivanja, predhodi geofizikim istraivanjima i istranom buenju. Kartiranjem se dobivaju podaci o litolokoj grai,
morfolokim i hidrogeolokim pojavama, fiziko-mehanikim i strukturno-tektonskim znaajkama stijena kao i o suvremenim egzogenetskim pojavama. Podaci
inenjersko-geolokog istraivanja prikazuju se na inenjerskogeolokim kartama razliitih mjerila.

1.2. Definiranje profesionalnih zadataka, odgovornosti i suradnje u geotehnici (europska radna grupa ISSMGE, ISRM i IAEG)
Potreba za zajednikom radnom grupom glavnih meunarodnih udruenja geotehniara, radi definiranja strunih podruja inenjerske geologije i geotehnikog
inenjerstva, ustanovljena je na sastanku predstavnika europskih nacionalnih grupa IAEG-a u Helsinkiju u kolovozu 2001. Na tom se sastanku intenzivno
raspravljalo o nacrtu izvjetaja Inenjerska geologija u Europi koji je izradila Europska federacija geologa (EFG -Surez and Regueiro, 2000). Na
helsinkom sastanku zakljueno je da se radi o predmetu od velike vanosti za veinu europskih zemalja. U mnogim zemljama je panja fokusirana na podjelu
odgovornosti izmeu geologa i inenjera graditeljstva u procesu geotehnikog projektiranja. Sastanak je bio jednoglasan u odluci da EFG dokument nije
prihvatljiv za ovu svrhu. Nadalje, na sastanku je odlueno da se zatrai suradnja Meunarodnog udruenja za mehaniku tla i geotehniko inenjerstvo
(ISSMGE) i Meunarodnog udruenja za mehaniku stijena (ISRM) za izradu pravih definicija podruja inenjerske geologije i geotehnikog inenjerstva u
kontekstu europske geotehnike.
Prijedlog formiranja zajednike radne grupe iznesen je u oujku 2002. od strane Niek Rengersa, tadanjeg predsjednika odreenog od strane IAEG-a, Williamu
van Impeu (predsjedniku ISSMGE-a) i Marcu Panetu, tadanjem predsjedniku ISRM-a. Zadatak nove radne grupe bila je priprema nacrta o kojem su trebala
raspravljati tri udruenja na europskoj razini. To je moglo voditi zajednikom stavu ta tri udruenja o tom vanom predmetu na europskoj razini. Zajedniki
stav je tada mogao biti predstavljen europskim vlastima u raspravi o strunom udruivanju i akreditaciji na europskoj i nacionalnoj razini. Pri tome, definicija
zadataka i odgovornosti geotehnikih inenjera i inenjergeologa mora uzeti u obzir utjecaj razliitih edukacijskih pozadina (temelja) kao i definicije
osposobljavanja i praktinog iskustva koje se mora razmotriti kao minimalni zahtjev kojeg treba ispuniti radi zauzimanja poloaja u tim strunim podrujima u
Europi. To je povezano s vanim i hitnim pitanjima kojima se mora pristupiti na europskoj razini, odnosno to mora biti sadraj fakultetskih obrazovnih
programa u inenjerskoj geologiji i geotehnikom inenjerstvu na dodiplomskoj i postdiplomskoj razini (za stjecanje diplome i magisterija). Ti se problemi
moraju rijeiti od strane pratee radne grupe koja se treba oformiti od strane ISSMGE-a, ISRM-a i IAEG-a. Prijedlog je oduevljeno prihvaen od strane
predsjednika ISSMGE-a i ISRM-a. Svaki od predsjednika imenovao je tri lana iz svog udruenja, kao to slijedi:
ISSMGE: Mike Gamblin (Francuska) lan odbora ISSMGE-a
Pedro Sco e Pinto (Portugal) Potpredsjednik za Europu ISSMGE-a
Luc Maertens (Belgija) lan TC 20 Struna praksa ISSMGE-a
ISRM: Einer Broch (Norveka) Bivi predsjednik ITA-e i ISRM-a
Wulf Schubert (Austrija) lan odbora ISRM-a
Hkan Stille (vedska)
2
IAEG: Helmut Bock (Norveka) Predsjedavajui Zajednike radne grupe
Rodney Chartres (UK) Tajnik Zajednike radne grupe
Jan Maertens (Belgija)
EFG: David Norbury (UK) Generalni tajnik
Zajednika Europska radna grupa je slubeno formirana u srpnju 2002. Ona je odrala svoj uvodni sastanak u oujku 2003. u Bruxellesu i u studenom 2003.
svoj drugi sastanak u Grazu, Austrija. U odreivanju strunih zadataka, odgovornosti i suradnje inenjera geologije i geotehnikih inenjera, Radna je grupa
pratila osnovnu ideju koju je iznio Sir John Knill (2002.) Slika 1.2.1. prikazuje odnos izmeu inenjergeologa i geotehnikih inenjera.

Geneza/geologija

Geoloki materijal
i njegova svojstva Ponaanje tla
Profil tla Istraivanje terena,
opis tla.

Opaanje, iskustvo, Prethodno iskustvo, Presedan, empirizam,

intuicija, sinteza Geoloki Model intuicija, iskustvo,
Geoloki procjena rizika Geotehniki model
model tla upravljanje rizikom.
proces numerike analize
Ponaanje Odgovarajui
Inenjerska geologija Geotehniko inenjerstvo tla model

Laboratorijsko/terensko ispitivanje. Idealiziranje praeno procjenom.

Promatranje/ mjerenje. Konceptualno ili fiziko modeliranje.
Analitiko modeliranje.

Slika 1.2.1. Odnos izmeu inenjerske geologije i geotehnikog inenjerstva (nakon Knill-a 2002.).
Slika 1.2.2. Burlandov trokut mehanike tla (korektnije: geotehnikog inenjerstva Morgenstern, 2000).

Grupiranje glavnih aspekata svake od disciplina u formi trokuta povezuje se s Burlandom, koji je 1999. definirao trokut mehanike tla da bi vizualizirao
glavne aspekte koji odreuju tu disciplinu (slika 1.2.2). Interaktivni karakter razliitih aspekata je takoer prikazan na toj slici Geotehnika metoda nije
serijska, nego ona ukljuuje povratnu reakciju izmeu prikupljanja podataka, materijala i modela idealiziranja, tehnike procjene, prosuivanje (razboritost) i
upravljanje rizikom (Morgenstern 2000. str. 2). Svi aspekti se moraju potivati uravnoteeno i niti jedan aspekt ne smije biti izostavljen.
Knill (2002) je zakljuio da s manjim izmjenama terminologije, Burlandov trokut mehanike tla moe biti prilagoen prikazu opsega mehanike stijena,
geotehnikog inenjerstva i, takoer, inenjerske geologije (referenca na sliku 1.2.1., lijevi trokut).

3
Slika 1.2.3. Interakcija inenjerske geologije i geotehnikog inenjerstva.

U pokuaju saetka svih gore navedenih naelnih aspekata, Radna je grupa razvila dijagram na slici 1.2.3. Obje, i mehanika tla i mehanika stijena, su shvaene
kao discipline unutar ireg spektra, geomehanike. Sama geomehanika moe biti prikazana kao trokut s tri pola mehanika vrstih tvari, mehanika fluida i
mehanika diskontinuuma. Unutar trokuta geomehanika mogu se locirati relativni poloaji mehanike tla i stijena, kao to je prikazano na slici 1.2.3.
Mehanika tla je disciplina koju karakterizira mehanika interakcija izmeu vrstih i fluidnih (tekuih) tvari, dok mehanika stijena ima jaku priklonjenost
mehanici diskontinuuma s glavnim utjecajem od strane mehanike vrstih tvari i mehanike fluida.
4
Kritian je prijelaz iz geolokog modela (izlaz iz trokuta inenjerske geologije; lijevo na slikama 1.2.1 i 1.2.3) u model tla (ulaz u trokut geotehnikog
inenjerstva; desno na slikama 1.2.1 i 1.2.3). Model tla je modificirani geoloki model s ugraenim inenjerskim parametrima i svojstvima materijala (izlaz iz
trokuta geomehanika; slika 1.2.3, vrh). Prijelaz izmeu ta dva modela i s njima povezanih posebnosti karakteristinih parametara tla i stijene je vrlo
interaktivan proces i kljuan je u geotehnici.
Iz slike 1.2.3 moe se razabrati da postoji postupni prijelaz iz vie geoloki orijentiranih zadataka (lijevo) na inenjerski orijentirane zadatke (desno). S
obzirom da su svi zadaci vrlo meuovisni, ne postoje jasno uoene granice unutar spektra aspekata prikazanih na slici 4.3. Meutim, postoji jasna
preferenca prema inenjergeolozima i geotehnikim inenjerima u provoenju specifinih zadataka i prihvaanju strunih odgovornosti. Za
inenjergeologe ti su zadaci i odgovornosti detaljno opisani u poglavlju koje slijedi.

1.2.1. Strune nadlenosti inenjergeologa prema Nacrtu iz srpnja 2003.

U geotehnici kljuna nadlenost inenjergeologa je prikaz geologije terena i njezin prijenos u prikladan i znanstveno valjan model tla. Ti modeli su kljuni za
bilo koji geotehniki dizajn. Stvaranje geotehnikih modela zahtijeva prikupljanje, tumaenje i sintezu razliitih i esto fragmentiranih geolokih i tehnikih
podataka. Modeli tla su pretvoreni geoloki modeli s ukljuenim parametrima potrebnima za inenjersku analizu i obino su ustanovljeni na temelju suradnje s
geotehnikim inenjerima.
Poznavanje geolokih procesa i svijest o prirodnom okruenju kroz rad na terenu daje inenjergeolozima kljunu nadlenost u prevenciji geolokog hazarda i u
pitanjima geookruenja. Primjer je ocjena kompatibilnosti graevinskih konstrukcija s geolokim okruenjem. Te su nadlenosti od sve vee vanosti u
gradskom i regionalnom planiranju.
Nesigurnost i rizici su glavna briga inenjergeologa. Geoloka promatranja e uvijek ostati samo djelomina jer veina tla i stijena nikad nee biti u potpunosti
izloeni te su ili zakopani ili na drugi nain prikriveni. Nesigurnost u uvjetima tla, bez obzira na podrijetlo, doprinosi riziku da se projekt nee uklapati u
proraun ili ciljeve programa, ili da moe propasti. Inenjergeolozi doprinose kroz formalne postupke procjenama rizika i njihovim upravljanjem to je takoer
veliki problem u osiguranju i u sudskim postupcima.
Openito, inenjergeolozi su upoznati s pripadajuim geoznanstvenim metodologijama. Oni razumiju fiziko, mehaniko i kemijsko ponaanje geolokih
materijala i sposobni su ustanoviti i protumaiti geoloka dogaanja i procese, ukljuujui i takva koja mogu utjecati na projekt za vrijeme njegovog trajanja.
Oni imaju znanja osnovne inenjerske terminologije i metoda za komunikaciju s geotehnikim inenjerima te za razumijevanje inenjerskih zahtijeva za dizajn i
konstrukciju geo-inenjerskih graevina. Osim toga, inenjergeolozi su svestrani u specijaliziranim metodama, posebice:
Obuka za posao na terenu. Inenjergeolozi su posebno obueni za rad na terenu. Iz pregeleda terena, te prirodnih i umjetnih izdanaka oni mogu utvrditi
geoloke osobine i procese koju su vani za geotehniku. Primjeri su vlane pukotine na vrhu i zbijene strukture u dnu padina koje upuuju na nestabilnost
irokih razmjera ili morfoloke depresije i suhe doline, koje mogu upuivati na krki teren.
Svestranost u rukovanju kartografskim dokumentima, mapama i geoinformacijskim sistemima. Inenjergeolozi, kao i ostali geolozi, su svestrani u
predstavljanju sloenih prostornih i vremenskih informacija u kartografskim dokumentima. Oni su vodei u rukovanju i tumaenju 3-D i 4-D geotehnikih
podataka putem informacijske tehnologije i irokog podruja najnovijih dostignua u tehnikama istraivanja terena (npr. instrumentalno buenje, 3-D seizmiki
podaci, satelitske slike). Inenjerskogeoloke karte, baze podataka i geoinformacijski sistemi (GIS) su nezamjenjivi za visoko razvijenu infrastrukturu.
Upoznatost s izlomljenim materijalima i materijalima podlonim starenju. Stijene i prekonsolidirana tla ine materijal koji je u svojoj unutranjosti izlomljen.
Takvi lomovi su pokazatelji prolih i sadanjih geolokih procesa, npr. pucanja, rasjedanja i starenja (troenja). Oni imaju znaajne uinke na mehaniko
ponaanje tala i stijena. Inenjergeolozi su razvili metode procjene, klasifikacije, opisa i prikaza podataka ravnina loma (npr. tehnika hemisferne projekcije).
Nadalje, oni su razvili sredstva za mehanike analize i dizajn lomnih sistema (npr. kljuni blokovi i analize odrona).

5
Sinteza fragmentarnih podataka zasnovanih na razumijevanju nastanka. Prikaz sveobuhvatnih geolokih modela zahtijeva sintezu razliitih, visoko
fragmentarnih podataka iz geolokih i geomorfolokih dokaza i iz geotehnikih i geofizikih istraivanja terena. Tu je sintezu najbolje provoditi temeljem
razumijevanja nastanka geologije terena. Inenjergeolozi kao i ostali geolozi upoznati su s genezom geolokog materijala, struktura, procesa i vrstma tla.
Promatranje i analiza geolokih podataka kao klju problema u sporovima koji proizlaze iz ugovora. Sporovi koji proizlaze iz ugovora, posebno oni koji
ukljuuju nepredviene uvjete na terenu su u sve veem porastu u dananjem geotehnici. Trokovi arbitraa i sudskih postupaka te posljedini financijski rizici
su znakoviti. Takva situacija namee sve vee zahtijeve za pravilnim pohranjivanjem i dokumentiranjem informacija te za njihovo paljivo tumaenje.
Inenjergeolozi su obueni da promatraju, utvruju, opisuju i klasificiraju geoloke i tehnike fenomene na terenu i na gradilitima te da primijene analize i
sinteze prikupljenih podataka.
Preduvjeti za razvoj nadlenosti inenjergeologa su kolovanje na tercijarnoj razini i viegodinje iskustvo strune prakse na terenu. Inenjergeolozi su najbolje
obueni kroz prvi stupanj geologije ili specijalistiki stupanj u (nekom) podruju nakon ega slijedi poslijediplomsko struno usavravanje koje prua osnove
geookolia, hazarda, hidrogeologije, mehanike tla i stijena, temeljenja i podzemnih graevina.

1.2.2. Neka osnovna razmatranja o neophodnostima i mogunostima suradnje izmeu inenjera graditeljstva i inenjergeologa
kolovanje inenjera graditeljstva i inenjergeologa je razliito. Dok su inenjeri graditeljstva uobiajeno kolovani i obuavani u matematiko i mehaniko
temeljenim znanostima kao to su statistika, geotehnika, konstruktivno inenjerstvo itd., kolovanje inenjergeologa je uglavnom zasnovano na prirodnim
znanostima kojima su pridodani neki inenjerski predmeti. Meutim, obje karijere imaju, usprkos razliitim prioritetima i mogunostima, koje su neophodne u
sloenosti projekata graenja, nekoliko dodirnih toaka. Posebno je prilikom graenja tunela vana suradnja inenjera graditeljstva i inenjergeologa. Primjera
radi, nehomogene stijene i stanje podzemne vode imaju veliki utjecaj na nosivost i deformacijsko ponaanje tih konstrukcija. Zbog toga je potreban program
detaljnih istraivanja te kvalificirano geotehniko i geoloko tumaenje i modeliranje.
Tipino podruje inenjera graditeljstva je ispitivanje stabilnosti graevine (Ultimate Limit State ULS /Stanje krajnje granice/) i upotrebljivosti
(Serviceablity Limit State SLS /Stanje granice upotrebljivosti/) graevine zbog Eurokoda (posebno EC 1 i EC 7) i odgovarajuih nacionalnih tehnikih
standarda (kodova, preporuka, smjernica, itd.).
Osnovna aktivnost inenjergeologa je procjena prirodnih uvjeta (okolnosti). Suradnja obje profesije je u procjeni podpovrinskih uvjeta prije i za vrijeme
konstrukcijskog procesa. Suradnja inenjergeologa i geotehnikih inenjera lei u procjeni podpovrinskih uvjeta prije i za vrijeme realizacije ambicioznih
projekata, posebno u podruju nosivosti i deformacijskih ponaanja, koja su pod jakim utjecajem nehomogenosti i razliitosti podpovrinskih uvjeta.
Suradnja izmeu inenjera graditeljstva i inenjergeologa je neophodna, posebno za vrijeme problematinih graevinskih projekata s posebnim naglaskom
na nosivost i deformacijsko ponaanje koje je pod jakim utjecajem nehomogenosti i razliitosti podpovrinskih uvjeta. Primjeri su:
Konstrukcije tunela
Pojaanja (sanacija) kosina
Podpovrinsko modeliranje
Geotehnika okolia
Posebno prilikom konstrukcija tunela, nehomogene stijene i stanje podzemne vode imaju odluujuu vanost za nosivost i deformacijsko ponaanje graevina i
stoga je neophodna detaljna istraga tih uvjeta. Da bi se smanjili rizici tijekom procesa graenja, osnovnu vanost ine odgovarajue znanje i procjena
podpovrinskih uvjeta.

6
1.2.3. Postupak planiranja i proces projektiranja u geotehnici
Na slici 1.2.3.1. shematski je prikazan postupak planiranja i projektiranja u geotehnici. Tijekom prvog koraka u projektu odabir terena, rute puta izvodi se
sljedei postupak:
Ispitivanje geolokih uvjeta i posebnosti na osnovnoj razini (ukljuujui tektoniku, pseudotektoniku, rizike potresa, pilje itd.).
Dizajn, ponuda za javno nadmetanje, realizacija i geomehanika i geoloka procjena te ocjena prvih preliminarnih istraivanja tla s ciljem pripreme
prvog koncepta mogunosti raspoloivih naina graenja.
Opa odluka o lateralnom poloaju linije u odnosu na nagib i konceptualna prethodna odluka konstrukcijskog dizajna.

1) Odabir terena obzirom na trasu

2) Istraivanje uvjeta podtla

Upravljanje graenjem,
pravni aspekti, ugovor i 3) Razrada modela podtla
zadatak obraunavanja
(raunovodstva)
4) Statiki proraun (dimenzioniranje) ukljuujui potvrdu

5) Osiguranje kvalitete i mjerenjima (oskultacijama)

kontrolirana realizacija projekta

Slika 1.2.3.1. Planiranje i proces projektiranja u geotehnici.

Drugi korak u projektu glavno istraivanje tla bavi se sljedeim postupcima:

Dizajn, ponuda, realizacija, procjena i ocjenjivanje istraga dizajna podpovrinskih uvjeta i stanja podzemne vode ukljuujui i izbor tehnika istraivanja
za tonu analizu prirodnih uvjeta:
- pregled jezgre geolokog buenja ukljuujui istraivanje terena
- terenska geomehanika i laboratorijsko testiranje
- (inenjersko)geoloka istraivanja (stratigrafija, tektonika, sedimentologija, mineralogija/petrografija i hidrogeologija)
- geofizika mjerenja
U treem koraku razvoj geotehnikog modela tla obavljaju se sljedee radnje:
Volumetrijska procjena sluajno usmjerene istrage tla s upotrebom rezultata obinog i volumetrijskog geofizikog mjerenja.
Odreivanje karakteristinih parametara tla s uporabom metoda deterministike i statistike procjene, ukljuujui inenjersko
odluivanje.
Sinteza geotehniih modela (trodimenzionalne, kronoloke, karakteristine kalkulacijske vrijednosti ukljuujui standardne devijacije).

7
U ovom koraku se pojavljuju najvei problemi. Kao posljedica znakovitosti sluajnog testiranja direktnog istraivanja tla ostaje neizbjean rizik, takozvani
podpovrinski rizik, koji je glavni problem geotehnikog modeliranja.
Za vrijeme etvrtog koraka dimenzioniranje (proraun) konstrukcije ukljuujui njegovu verifikaciju - (provjera-etvoro-oiju od strane iskusnog
inenjera) - izvode se sljedei radovi:
Dimenzioniranje (proraun) konstrukcije.
Strukturalno statiko modeliranje konstrukcijskog sustava (dvodimenzionalno, trodimenzi-onalno, vremenski ovisno) u odnosu na interakciju tlo-
graevina (Katzenbach i dr. 1998., Paul 1998.)
Priprema i verifikacija stabilnosti graevine (ULS stanje krajnje granice) uzimajui u obzir visoki stupanj statike neodreenosti sistema koji se
sastoji od podtla i graevine (tlo-graevina-interakcija). Na primjer:
- klizanje
- naginjanje
- naruavanje nosivosti tla
- naruavanje stabilnosti kosine
- dimenzioniranje graevine
Priprema i verifikacija dokaza uporabivosti graevine (SLS granino stanje uborabivosti). Na primjer:
- sljeganje i diferencijalno sljeganje
- horizontalni pomaci
U petom koraku planiranja i projektiranja u geotehnici osiguranje kvalitete i kontrolna mjerenja konstrukcije poduzimaju se sljedei koraci na EC-
utemeljenoj filozofiji Opservacijske metode (Katzenbach & Gutwald, 2003.).
Dokumentiranje, procjena i ocjena stanja in-situ uvjeta upotrebom geotehnikih metoda za uvanje dokaza na terenu:
- Kartiranje iskopa i povrine potkopa.
- Nadgledanje mjerenja (program geotehnikog i geodetskog mjerenja).
Stalno provjeravanje i ekstrapolacija
- geotehnikog modeliranja i
- graevinskog projekta i verifikacija stabilnosti i upotrebljivosti graevine.

1.2.4. Definiranje rizika podtla

Rizik podtla je neizbjean preostali rizik koji moe dovesti do nepredvienih uinaka i potekoa tijekom upotrebe podzemlja, s obzirom na uvjete u njemu
podzemna voda, kontaminacija itd. (Englert, 1995., Katzenbach, 1995.).
Rizik podzemlja postoji:
iako je osoba koja daje uvjete u podzemlju uinila sve za cjelokupnu istragu i otkrivanje obiljeja (karakterizaciju) podzemlja i uvjeta podzemne vode u
odnosu na postojee, aurirane standarde i zakone;
iako je ugovorna strana ispunila sve zahtjeve ispitivanja i obavjetavanja.

8
Razlog rizika podtla (neizbjeni preostali rizik) lei u ogranienim informacijama geotehnikih istraivanja i sloenog, prirodom predodreenog materijala
podtla (ukljuujui njegove sastojke) koji se mogu samo priblino okarakterizirati tehnikim modeliranjem. Geotehnika istraivanja podtla procijenjena su
ispitivanjima na sluajno odabranim uzorcima. Upotreba stohastikih metoda za procjenu stanja podtla u testiranom podruju koja se odnosi na prirodni
materijal tla - ima samo reprezentativni karakter i nije potvrena.
Neophodnost potrebe suradnje inenjergeologa i geotehnikih inenjera u prvom redu lei u procjeni uvjeta podtla, prije i za vrijeme procesa graenja, kod
ambicioznih projekata s posebnim naglaskom na nosivost i deformacijsko ponaanje koje je pod jakim utjecajem nehomogenosti i razliitosti uvjeta podtla.
Suradnja izmeu inenjera graditeljstva i inenjergeologa (interakcija proimsnje ) jednostavno je prikazana slikom 1.2.4.1.

Inenjer graditeljstva Inenjergeolog

IDENTIFIKACIJA I VERIFIKACIJA
KONSTRUKTIVNE OCJENA UVJETA PODTLA PROCJENA
PRIJE I ZA VRIJEME OKOLIA
STABILNOSTI
IZGRADNJE
UPOTREBLJIVOSTI

Slika 1.2.4.1. Suradnja izmeu inenjera graditeljstva i inenjergeologa.

9
1.2.5. Aktualna pitanja koja se odnose na strunu praksu inenjerske geologije u Europi
Tijekom prolih godina dogodio se bitan pomak u stavovima prema transparentijem strunom radu, posebno u podrujima koja se odnose na strunost i
odgovornost. Pojaana je potreba da strunjaci iznose javnosti (senso lato) postavke, mjere i demonstriraju postignua prihvatljivih standarda. Razvoj
neophodnih razina strunosti i odgovornosti pohranjen je u nacionalnim strunim kvalifikacijama. Odravanje tih razina neformalno je postizano uenjem kroz
cijeli ivot, opeg naziva CPD (kontinuirani profesionalni/struni razvoj, permanentno obrazovanje). Danas se pojaano javlja potreba za pokazivanjem
(demonstracijom) da je traena kompetencija postignuta i da se odrava. Ti su se trendovi pojavili na nacionalnoj razini, ali se pojavljuju i u prijedlozima
nastalim u Europskom parlamentu u Bruxellesu.
Inenjerska geologija pripada profesiji geotehnike koja prakticira projektiranje sa ili u geolokim materijalima. Geotehnika je od velike ekonomske
vanosti te doprinosi boljitku drutva pruajui sredstva uinkovitih geotehnikih graevina i odrive upotrebe resursa i prostora. esto se to ne cijeni od strane
javnosti budui da je veina geoinenjerskih rjeenja sakrivena u zemlji. Bilo kako bilo, geotehnike graevine (konstrukcije) su svjedoanstvo bitnih
tehnolokih i intelektualnih postignua.
Ovaj bitni doprinos inenjerske geologije (ali i geotehnike u cijelini) boljitku u zatiti drutva ukljuuje:
sigurnost stambenih, trgovakih i industrijskih graevina,
nunu opskrbu energijom i mineralnim resursima,
ublaavanje geolokih hazarda,
ublaavanje opasnosti izazvanih ovjekovom aktivnou,
uinkovito funkcioniranje inenjerske infrastrukture i
doprinos odrivom okoliu.
Geotehnika je zasnovana na strunom doprinosu geologa i inenjera i posebno ukljuuje znanstvene discipline: inenjersku geologiju, mehanku tla,
mehaniku stijena, hidrogeologiju i geomehaniku rudarstva. Izvedba takvih projekata zahtijeva doprinos cijelog niza znanstvenika i strunjaka inenjerstva i
ti strunjaci moraju biti sposobni meusobno komunicirati da bi se sloili oko teoretskih modela i parametara unutar tih modela. Nadalje, vjerojatno je jo
vanija potreba komunikacije s drugim zainteresiranim stranama i ne manje bitno, s nositeljem projekta.
Stoga praksa inenjerske geologije zahtijeva komunikaciju o zapaanjima, rezultatima testiranja i modelu tla. Takva komunikacija mora biti nedvosmislena i
jasna za razumijevanje ako se posao ima obavljati bez tekoa. U dananje vrijeme, kada inenjerski projekti postaju sve vie meunarodnog karaktera, ovakva
jasna komunikacija mora biti prisutna izmeu praktiara iz razliitih zemalja koji koriste zajedniki meunarodni jezik. Nacionalne kodifikacije opisne
terminologije i postupci testiranja na terenu i u laboratoriju se pojavljuju unatrag trideset godina, ali sljedei korak predstavlja zamjena nacionalnih standarda
meunarodnima. Taj proces se pokazuje plodonosnim u prvoj dekadi 21. stoljea.
Kao drugi strunjaci, inenjergeolozi moraju pokazati da su stekli dovoljnu i odgovarajuu obuku i iskustvo da bi djelovali kao kompetentni strunjaci. Krajnji
zahtjev za takvim priznanjem dolazi od klijenata i drutva kao cjeline ali priznanje tih razina postignua dolazi od kritikog osvrta unutar struke. Institucija
kritikog osvrta (revizija) raspoloiva je nacionalnim institucijama mnogih zemalja u posljednjih nekoliko godina.
Navedene definicije i kratki opis problematike kojom se bave odreene znanstvene grane unutar geologije i srodna polja unutar podruja znanosti o Zemlji,
dovoljno jasno upuuju na sloenost njihove zadae i iroku mogunost primjene postignutih znanja i teorijskih razmatranja u praksi.

10
1.3. Osnovni pojmovi o Zemlji kao nebeskom tijelu
1.3.1. Zemlja u sklopu Suneva sustava
Zemlja je jedan od devet planeta Suneva sustava, koji se oko Sunca kreu u priblino istoj ravnini i u istom smjeru. Suncu najblii planet jest Merkur, a zatim
slijede Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton (slika 1.3.1.1). U Sunevu sustavu jo se nalazi i 60 satelita koji su prirodni pratitelji nekih
planeta te vie od 2000 manjih tijela, asteroida i planetoida, smjetenih uglavnom izmeu Marsa i Jupitera. Kad se neki od njih raspadnu, dijelovi mogu pasti na
Zemlju kao meteroiti (slika 1.3.1.2).

Slika 1.3.1.1. Shematski prikaz Suneva sustava, kakvog danas poznajemo.

Slika 1.3.1.2. (a) Krater od udarca meteora u blizini Winslowa, Arizona, za koji se vjeruje da je nastao djelovanjem relativno malog meteora prije oko 50000 godina. Ima promjer oko 1,6 km
te dubinu 170 m (preuzeto iz Chernicoff & Whitney, 2007).
(b) Za cirkularni bazen koji tvori Manicougan Lake (promjera 75 km) u Quebecu - Kanada, takoer se misli da je nastao pod djelovanjem meteorita prije oko 214 milijuna godina. Ispitivanja
stijena iz blizine obaju podruja pokazala su prisutnost vrste SiO2 koji nastaje pod ekstremno visokim tlakom (stishovite). Spoznaje o uvjetima nastanka stishovita potkrijepljuju hipotezu koja
pretpostavlja meteorsko porijeklo gore navedenih struktura (preuzeto iz Chernicoff & Whitney, 2007).

11
Zemlja je udaljena od Sunca 150 milijuna km i ima jednog prirodnog pratitelja Mjesec. O postanku Zemlje i ostalih lanova Suneva sustava postoje razliite
teorije i hipoteze, od kojih svaka ima svoje pobornike i protivnike. Pri tome treba naglasiti da, s geolokog stajalita, jo niti danas ne moemo prihvatiti bilo
koju od njih. U nastavku, saeto su prikazane samo neke.
Nebularna hipoteza. I. Kant (1724-1804) pretpostavio je da su Sunce i planeti njegova sustava nastali istodobno iz nebule, kojim se imenom oznaava tvar u
meduzvjezdanom prostoru. P. S. de Laplace (1749 - 1827), nezavisno od Kanta, iznio je teoriju o toj problematici na osnovi poznavanja dinamike Suneva
sustava, prvenstveno mase tijela i rasporeda njihovih putanja (orbita). On je zamislio primordijalno stanje Suneva sustava kao golem sferian oblak (nebulu)
vruih plinova u slaboj rotaciji. Zbog vlastite gravitacijske privlanosti masa se, prema toj teoriji, skupljala i rotacija ubrzavala u skladu s naelom sauvanja
koliine kutnoga gibanja. S tim u vezi nebula je postajala sve plosnatija po ravnini okomitoj na os rotacije. Centrifugalna sila na rubu nebule mogla se
izjednaiti s gravitacijskom silom pa je obodna masa prestala tlaiti na sredinju masu. Kad se sredinja masa stisnula, na njezinu se obodu oblikovao prsten.
Pretpostavlja se da je takav proces bio ponovljen nekoliko puta, a rezultat je bio nastanak Sunca, planeta i satelita. Sunce se oblikovalo od sredinje mase, a
planeti i sateliti od otkinutih dijelova, s tim da su planeti nastali odvajanjem od mase Sunca, a sateliti u analognom procesu odvajanjem od mase planeta.
Nebularna hipoteza nije mogla objasniti dananji raspored kutnoga gibanja u Sunevu sustavu. Iako je Sunce najvee tijelo sustava, na njega otpada samo oko 2
% kutnoga gibanja, pa mu je rotacija polagana. Planeti i sateliti s ukupno manje od I % mase, imaju oko 98 % kutnog gibanja sustava. Na toj osnovi ne moe se
objasniti dananji poloaj planeta.
Planetezimalna hipoteza. Oko 1900. R.T. Chamberlin i F. R. Moulton postavilisu planetezimainu hipotezu na temelju zamiljenog mogueg dogaaja u
svemiru nakon formiranja Sunca. Po njihovu miljenju, Sunce se u odreenim okolnostima sastalo s nekom zvijezdom. Zbog gravitacijskog privlaenja na
Suncu su nastale izboine ko je su jo i poveane Sunevom unutranjom eruptivnom aktivnou. Zbog toga su velike koliine plinovite materije izbaene iz
Suneve mase do udaljenosti koju danas imaju planeti. Ta je materija oblikovana u spiralne krakove (sl. 1.3.1.3, 1.3.1.4) koje je i dalje vukla prolazea zvijezda,
pa se njihova kutna koliina gibanja poveava nezavisno od Suneve rotacije. Materija spiralnih krakova brzo se hladila pa su nastajale kapljice i vrste estice
koje su nazvane planetezimale. Njihovo je kretanje u poetku bilo nepravilno, pa su se sudarale i skupljale u veevmase, a gibanje im je postajalo praviInije.
Tako su nastali planeti u razliitoj udaljenosti od Sunca i s poveanom kutnom koliinom gibanja. Time se pokualo odgovoriti upravo na pitanja koja su ostala
otvorena u nebularnoj hipotezi. No, kasnije se ustanovilo da Suneve izboine nisu posljedica unutranjih eruptivnih procesa, pa nisu ni mogle pomoi
plimskim silama zvijezde u odvlaenju materije dalje od Sunca. Zbog toga hipoteza nije prihvatljiva, bez obzira na mogunost ili nemogunost susreta zvijezda
na opisani nain.
Plimska hipoteza. Ovu su hipotezu predloili J. Jeans i H. Jeffreys 1925. kao varijantu planetezimaine hipoteze. I oni su pretpostavili da je neka zvijezda prola
mimo Sunca te je, zbog privlane sile, izazvala otkidanje mlaza Suneve plinovite materije, ali je nije potpuno privukla. Postupnim udaljavanjem od Sunca
njezina je privlana sila bila sve manja. Zbog toga je materija otkinuta od Sunca ostala odvojena, hladila se, zgunjavala i raspala u vie dijelova od kojih su
formirani planeti u Sunevu sustavu. Na isti nain trebali su nastati i sateliti. Prema tome ta hipoteza pretpostavlja vie sluajnih koincidencija. Osim toga
prigovoreno je i prikazu procesa koji trai uvjete kakvih danas nema, a teko ih je zamisliti i u prolosti.
Hipoteza Suneva blizanaca. Ova hipoteza polazi od pretpostavke da je Sunce u poetku imalo zvijezdu-blizanca od koje su nastali planeti. Po jednom
shvaanju (R. A. Lyttleton) blizanca dananjeg Sunca odvukla je neka zvijezda u prolazu, ali ga nije i privukla, pa je materija ostala u sferi djelovanja Sunca i
od nje su nastali planeti. Kutna koliina njihova gibanja zapravo potjee od kutne koliine gibanja tog blizanca. Po drugoj pretpostavci (F. Hoyle) zvijezda
blizanac doivjela je eksploziju karakteristinu za zvijezdu tipa supernove, a iz njezine materije nastali su planeti. U jednom i drugom sluaju gravitacijska
kohezija bila bi preslaba da materiju zvijezde-blizanca zadri na okupu. Osim toga, hipoteza je zasnovana na previe pretpostavaka, a poput ostalih spomenutih,
potpuno zapostavlja kemijski sastav svemira, zvijezda (meu njima i Sunca) i planeta.

12
Slika 1.3.1.3. Odvajanje planetezimala po Chamberlinu i Moultonu (zvijezda u prolazu/spiralni krakovi) mala slika u slici (po Mc. Laughlinu; preuz. iz Herak, 1990).
Slika 1.3.1.4. Nastanak Suneva sustava (preuzeto iz Chernicoff & Whitney, 2007). Na Sunev sustav roen je prije 5 milijardi godina kada je oblak meuzvjezdanog plina u Mlijenoj stazi
kolabirao (moda potaknut Zvijezdom koja je eksplodirala u blizini) tako oblikujui Sunce. Sjemena naih planeta, nazvana planetezimalama, postupno su se oblikovala iz estica koje su se
kondenzirale i spojile u sve vee nakupine tvari koje su kruile oko Sunca.
Slika 1.3.1.5. Zagrijavanje i diferencijacija mlade Zemlje (preuzeto iz Chernicoff & Whitney, 2007). Vjeruje se da je rastua temperatura u unutranjosti planeta, koja je uglavnom uzrokovana
sudarima planetizamala i raspadom radioaktivnih supstanci, odgovorna za uslojavanje unutranjosti Zemlje.
Slika 1.3.1.6. Razvoj Suneva sustava iz globule prema protoplanetnoj hipotezi (po McLaughlinu; iz Kaya i Colberta, preuzeto iz Herak, 1990).

Globularna hipoteza. Polazite ove hipoteze jesu globule, kako se nazivaju okrugle i veoma neprozirne nakupine u svemiru sline onima koje i danas vidimo u
nebulama Laguna i Rosetta. F. Whipple (1948), prvi je pokuao nai vezu izmeu njih i postanka Suneva sustava, uvaavajui i tadanje znanje o kemizmu
svemira. Promjer globula, prema priblinoj procjeni, moe biti nekoliko tisua puta vei od Zemljine putanje, a masa slina masi neke zvijezde. Prorauni su
pokazali da se hladni oblaci takva opsega i mase mogu kontrahirati zbog gravitacije. Zato se smatra da su globule zapravo zvijezde u nastajanju, a oblikuju se
od meuzvjezdanog plina i praine. ini se takoer moguim da su i Sunce i planeti nastali gravitacijskom kontrakcijom takve globule ili oblaka praine, i da

13
je postanak planeta bio normalan popratni dogaaj uz stvaranje zvijezda. Zbog kontrahiranja globule pod utjecajem vlastite privlane sile, materija se
komprimirala sve dok unutranja temperatura nije porasla za nekoliko milijuna stupnjeva. Pri toj temperaturi mogu poeti nuklearne reakcije uz stvaranje
topline pa dalje nema kontrakcije. Nuklearne reakcije u jezgri odravaju stalnu opskrbu toplinskom energijom koja se isijava u prostor. Glavna nuklearna
reakcija je stvaranje helija iz vodika, uz oslobaanje energije koja se odraava u sjaju zvijezda. Sjaj zvijezde je priblino proporcionalan kubu njezine mase, pa
velika zvijezda bre potroi svoje atomsko gorivo nego mala. Zato su upravo velike zvijezde vane za sastav svemira u cjelini. Ne samo da one u svojoj nutrini
stvaraju helij iz vodika, ve potkraj njihova ivota u njima nastaju i elementi tei od helija, osobito kisik, eljezo i dr. U zavrnom stadiju zvijezda dostie
veoma veliku gustou i visoku temperaturu, a na kraju moe kao super nova doivjeti ekspoloziju koja raspruje materiju iz unutranjosti zvijezde u svemirski
prostor, gdje se mijea s interstelarnim plinom i prainom. Budui da se goleme zvijezde naglo razvijaju, pa im ivot traje svega nekoliko desetaka milijuna
godina, u razvitku nae galaksije moglo je biti vie generacija tih tvornica tekih elemenata. To je u skladu s hipotezom da se svemir prvotno sastojao samo
od vodika i neto helija a svi tei elementi, ko je danas nalazimo u svemiru, stvoreni su u unutranjosti golemih zvijezda koje su nestale. Razlike u kutnoj
koliini gibanja Sunca i planeta pokuavale su se objasniti uz pomo spoznaje da u rotirajuoj nebuli postoji turbulencija bez obzira kakva je oblika osnovna
rotacija. Posljedice se usporeuju s trenjem u tekuini, pa bre estice mogu ubrzati spore uz istodobno usporavanje brzih. Na taj se nain pokualo objasniti
usporavanje sredinjeg dijela globule i ubrzanje perifernih dijelova, pa i stvaranje oblika diska. Ta koncepcija moe objasniti pojavu kvalitativno, ali ne i
kvantitativno.
Protoplanetska hipoteza. Polazei od globula, G. Kuiper je 1950. razvio svoju protoplanetsku hipotezu. Pretpostavio je da je Sunce mnogo mlae nego naa
galaksija kao cjelina i da je nastalo prije oko 5 milijardi godina. Od globula se stezanjem i rotiranjem formirao disk. Mijeanjem i sudaranjem estica u disku je
nastao sustav vrtloga. Trenje u turbulentnom prostoru pridonosilo je ukidanju radijalnog gibanja, pa je tako nastalo priblino kruno gibanje itave mase oko
sredita. Centralni dio mase (oko - 9/10) formiran je postupno u dananje Sunce, a samo je 1/10 dananje mase Sunca ostala u regiji diska i iz nje su oblikovani
planeti. No i to je bila golema masa, jer dananji planeti sadravaju samo 2 % mase prvotnog diska, dok je ostali dio diska (98 %) izgubljen u prostoru. To se
dogodilo jer su se lagane i brze molekule vodika i atomi helija u stadijima oblikovanja planeta lako mogli oteti privlanoj sili ostalih dijelova planetarnog
sustava. Rotirajui je disk postao zbog centrifugalne sile jako plosnat (debljina I do 2% promjera). U disku se nastavilo zguivanje, a to se moglo dogoditi
samo tako da je gravitacijsko privlaeftje preraslo plimsko djelovanje sredinje mase globule. Lokalna okupljanja u disku uzrokovala su njegovo raspadanje i
formiranje nakupina u razliitoj udaljenosti od sredinjeg tijela. Te su nakupine nazvane protoplaneti; oni su dalje rotirali i stanjivali se. Svaki od njih prikupljao
je i okolne estice pa su postigli veliinu koja je prelazila veliinu dananjih planeta. Protoplaneti su bili hladni, sastojali su se preteno od vodika i helija uz
mnogo leda (uglavnom spojeva vodika), a takoer metala i silikata. Na periferiji su se mogle gubiti molekule vodika i atomi helija. Gubici su bili vei u manjih
planeta zbog slabijeg privlaenja. Tako je protoplanet od kojeg je nastala Zemlja imao velikegubitke, a protoplaneti Jupitera i Saturna malene. Gravitacijskom
kontrakcijom zgusnula se sredinja masa globule, a time je poviena i temperatura u unutranjosti te mase za vie milijuna stupnjeva. Zbog prodiranja vruih
plinova na povrinu, ta je masa postala sjajna i prije poetka nuklearnih reakcija. Prijelaz od tinjajueg oblaka do sjajne zvijezde bio je nagao u svemirskim
vremenskim relacijama. S tim u vezi vei dio leda pretvorio se u paru i nestao. Tlak Sunevih zraka i estica izbaenih od Sunca uklonio je sve plinove bliih
planeta, a djelomino i daljih. Tako je i protoplanet Zemlje izgubio praktiki sve svoje slobodne plinove, pa je Zemlja sastavljena od ostataka silikata i metala.
Rauna se da masa Zemlje iznosi samo 1/20 mase njezina protoplaneta.
Svaki protoplanet mogao je proi razvitak analogan onomu koji se pretpostavlja za itavu globulu, pa su tako mogli nastati sateliti ili trabanti. Neki su vanjski
sateliti mogli nestati u svem irskom prostoru. Po toj koncepciji postanak Mjeseca tumai se na dva naina. Ili je on nastao paralelno sa Zemljom kao posebno
zgunjavanje u istom protoplanetu, ili ga jeZemlja zarobila za vrijeme stadija protoplaneta.
Zemlja se, kao sustav kako ga danas percipiramo, sastoji od nekoliko koncentrinih lupina (zona). Diferencijacija tih zona prikazana je na sl. 1.3.1.5, a
pojednostavljeni prikaz unutranje grae zemlje dat je na sl. 1.3.2.1.

14
1.3.2. Konstitucija Zemlje
Zemlja je u cjelini zonalno (lupinasto) graena (sl. 1.3.1.5). To potvruju razliite pojave. Tako prema dubini raste gustoa od 2,7 g/cm3 do blizu 11 g/cm3. Isto
vrijedi za temperaturu, pa se rauna da ona u sreditu dosee blizu 5000 C. U irenju potresnih valova zapaeno je da prema dubini postoji vie ploha
diskontinuiteta, na kojima se brzina potresnih valova znatno mijenja. Za ispravnu interpretaciju te pojave osobito je zasluan na geofiziar A. Mohorovii
(1857-1936). Kasnije su drugi autori utvrdili postojanje i drugih diskontinuiteta. Najvaniji se ovdje spominju.
Andrija Mohorovii 1909. analizom seizmograma potresa u Pokuplju dokazuje da zemlja ima koru, koju od plata odvaja ploha koja se danas zove
Mohoroviiev diskontinuitet. Taj je diskontinuitet nalazi se na prosjenoj dubini ispod kontinenata od 30 do 50 km, a ispod oceana od 10 do 12 km.
Kasnije je objanjeno vie ploha diskontinuiteta prema sreditu Zemlje.
Beno Gutenberg (SAD, 1914) otkriva na dubini oko 2900 km plohu koja dijeli plat od jezgre, danas poznatu kao Wiechert-Gutenbergov diskontinuitet
(danas poznata i kao D''-zona; v. slike 1.3.2.1 i 1.3.2.a), a obiljeava granicu izmedu donjeg plata (mezosfere) i jezgre (barisfere).
Inge Lehman (Danska,1936) otkriva diskontinuitet unutar Zemljine jezgre, koji dijeli tekuu vanjsku jezgru od krute unutranje jezgre.

Slika 1.3.2.1. Kompilacija prikaza konstitucije zemlje.

Kontakt jezgre (desni dio slike) i donjeg plata moe imati
izraeni reljef (prema: Chernicoff & Whitney, 2007).

15
Detaljni prikaz konstitucije zemlje, tj. presjek Zemlje s prikazom prirasta przina longitudinalnih valova (uzdunih - P) i transverzalnih seizmikih valova
(poprenih, smiuih - S), gustoe ( ) i temperature (T) u odnosu na dubinu, te unutranja graa zemlje, prikazani su na slikama 1.3.2.1.a i 1.3.2.1.b. Unato
odreenim razlikama (razlike u dubinama donekle odstupaju, ovisno o izvorima, no stvara se dobra generalna predodba o konstituciji i svojstvima zemlje.

Slika 1.3.2.1.a. Presjek Zemlje s prikazom prirasta przina longitudinalnih valova (uzdunih - P) i transverzalnih seizmikih valova (poprenih, smiuih - S), gustoe ( ) i temperature (T) u
odnosu na dubinu (prema Anderson & Hart, 1976; preuzeto iz Wenk & Bulakh, 2006).
Slika 1.3.2.1.a. Unutranja graa zemlje (iz Chernicoff & Whitney, 2007). Usporedni prikaz sa slikom 1.3.2.1.a.

16
 Jezgra ima srednju gustou oko 10,7 g/cm3 to nije sasvim u skladu s pretpostavkom da je ona izgraena samo od eljeza i nikla, jer je njihova gustoa pod
odgovarajuim tlakom i temperaturom vea. Zato se uzima da se jezgra sastoji od dva dijela.
Unutranja jezgra je vrsta i sastavljena uglavnom od eljeza. Njezina se gornja granica nalazi na dubini od 5 080 km. Iznad toga do 2 900 km slijedi vanjska
jezgra. Vanjska jezgra je, smatra se, metalna tekua masa s konvekcijskim gibanjem, koje se dogaa i u astenosferi (v. sl. 1.3.3.10). S obzirom na relativno
manju gu stou u usporedbi s unutranjom jezgrom i u sastavu moraju postojati razlike. Osim nikla koji se u veoj koliini prikljuuje eljezu, uzima se da u
ovom dijelu jezgre ima i elemenata male relativne atomske mase, vjerojatno kisika, zatim sumpora i dr. Postoji miljenje da je vanjska jezgra vana za
obnavljanje geomagnetizma. Vanjska i unutranja jezgra zajedno esto se nazivaju i barisfera.
Plat se sastoji od tri sfere ili lupine. Donji plat, nazvan jo i mezosfera, see od granice s vanjskom jezgrom do astenosfere. Razlike u brzini irenja
potresnih valova i u gustoi govore o stanovitoj heterogenosti ove lupine. No ne zna se je li to posljedica razlika u samokompresiji homogenog materijala unutar
Zemljina gravitacijskog polja, ili razlika u sastavu. Govori se o razliitom omjeru oksida, silikata, pa ak i o eventualnom porastu eljeza u odnosu na gornje
dijelove plata. Oito e na konaan prihvatljiv odgovor jo trebati priekati. Srednji plat naziva ili astenosfera je prijelazna zona. See od granice s donjim
platom do litosfere. Razlike u brzini irenja potresnih valova, kao i bri porast brzine nego to bi se oekivalo, objanjavaju se vie razlikama u stanjima u
kojima se materija nalazi nego razlikama u sastavu. Ova je lupina prvenstveno karakterizirana termalnom dinamikom i s tim povezanim konvekcijskim gibanjem
(v. sl. 1.3.3.10). Gornji plat smjeten je izmeu astenosfere i kore. On je stjenovit, asastoji se od ultrabazinih stijena. Glavni su predstavnici peridotit (olivin-
piroksen) i eklogit (piroksen-granat). U jednom i drugom moe biti neto amfibola. Ispod oceana u gornjem platu vaan sastavni dio predstavljaju varijeteti
peridotita na zvani lercolit i harcburgit. Osnovu tim stijenama, kako navodi A. E. Ringwood (1980), ini pirolit (nespecifina piroksensko-olivinska stijena)
koja uz djelomino taljenje moe biti ishodite bazaltne magme. Gornji plat zajedno s korom ini stjenovitu cjelinu koja je zajedniki izloena strukturnim
(tektonskim) promjenama izazvanim dinamikom astenosfere, pa se najee naziva litosfera a ponekad i tektosfera. Povrinsku Zemljinu sferu ili lupinu
litosfere ini kora koja ima relativno malenu debljinu (v. sl. 1.3.3.9), prosjeno 40 km u podruju kontinenata i 10 do 12 km ispod oceana. Njezino je znaenje u
geokemijskom pogledu veoma veliko, jer predstavlja krajnji vidljiv rezultat sloenih procesa kemijske diferencijacije u Zemlji, koji se mogu analizirati i
dijelom eksperimentalno provjeriti. Razlikujemo dva tipa kore.
Kontinentalna kora, kao to joj i ime kae, izgrauje konsolidirane, kontinentalne dijelove povrine Zemlje. Naziva se jo i granitna kora po glavnoj stijeni od
koje je izgraena, ili SIAL po glavnim ele mentima siliciju i aluminiju. Oceanska kora izgrauje vrstu podlogu oceana koja je pokrivena vodom, a dobrim
dijelom i pokrovnim talonim naslagama kojih debljina u prosjeku iznosi oko 450 m. Sastoji se uglavnom od bazaIta s manjim koliinama stijena utisnutih iz
gornjeg plata (serpentinit, peridotit). Naziva se jo i bazaltna kora ili SIMA po glavnim elementima siliciju i magneziju.
Zemljinu kamenu koru okruuju hidrosfera i atmosfera.
Hidrosfera obuhvaa svu vodu koja se nalazi na Zemljinoj povrini i u upljinama kamene kore. Ona je vaan sudionik Zemljine dinamike, a djeluje na
Zemlju mehaniki i kemijski.
Atmosfera se sastoji od smjese plinova u kojoj su stalni sastojci: duik, kisik, ugljik-dioksid, plemeniti plinovi (argon, helij, neon, kripton, ksenon) i vodena
para. Osim toga ima i duikovih oksida, amonijaka, ozona, praine i mikroorganizama. U donjem dijelu atmosfere koji se naziva troposfera, varijabilnost
sastojaka je dosta malena, dok je u gornjem dijelu, nazvanom stratosfera, mnogo vea. I atmosfera djeluje na Zemlju mehaniki i kemijski pa sudjeluje u
mnogim povrinskim procesima. Detaljniji prikaz atmosfere daje se na slici 1.3.2.3.
Zemlja kao kompleksni sustav sadri etiri osnovna sustava: atmosferu i hidrosferu, koji zajedno ine trei sustav - biosferu (u njoj se odvija ivot), te
litosferu. Ti sustavi, zajedno s njihovim interakcijama, prikazani su na slici 1.3.2.4 (prema: Chernicoff & Whitney, 2007). Teite naeg interesa koncentrirano
je upravo na kompleksni sustav - Zemlja. Interakcija njenih sustava djeluje na onaj dio zemlje u kojemu se odvija na cjelokupni ivot i aktivnost. To je ujedno i
teite interesa inenjerske geologije (temeljne sastavnice geotehnike). Na slikama 1.3.2.2.b, 1.3.2.2.c i 1.3.2.5 prikazane su osnovne vrste stijena i stijenski
ciklus (kruenje stjenovite materije u zoni zemljine kore) u kompleksnom sustavu Zemlja.

17
Slika 1.3.2.2.a Raspored i kruenje vode u prirodi (hidroloki ciklus: iz McKinney & Schoch, 2003).
Slika 1.3.2.2.b. Kruenje materije u zemljinoj kori (iz Lieber1969). Interesantan prikaz postanka osnovnih vrsta stijena (eruptivne, sedimentne i metamorfne). Usporedi sa slikom 1.3.2.5).
Slika 1.3.2.2.c. Geoloki ciklus stijena, kako ga je izvorno predloio James Hutton prije preko 200 godina, pokazuje vezu izmeu unutarnjih i vanjskih procesa te najvanija okruenja postanka
minerala i stijena (iz Wenk & Bulakh, 2006)
Slika 1.3.2.3. Struktura Zemljine atmosfere ( iz McKinney & Schoch, 2003).

U atmosferi i hidrosferi, koje zajedno ine biosferu, uspostavljen je prirodni tok kruenja vode, tzv. hidroloki ciklus. Osnove njegova funkcioniranja s
rasporedom svijetskih voda (ukupnom bilancom voda) prikazani su na slici 1.3.2.2.
18
Slika 1.3.2.4. Presjek kroz kompleksni sustav Zemlja, koji ilustrira neke interakcije izmeu etiti osnovna planetarna sistema (prema: Chernicoff & Whitney, 2007).
Slika 1.3.2.5. Stijenski ciklus (kruenje stijena u prirodi). Tri osnovna tipa stijena litosfere s nainom njihova postanka ( prema: McKinney & Schoch, 2003).

Zemlja kao izvor i potroa energije

Sunce opskrbljuje Zemlju svjetlosnom i toplinskom energijom. Ta je energija povezana s procesom fuzije. Na Suncu svake sekunde oko 4,3 x 106 tona mase
prelazi u zraenu energiju. Osloboena energija zrai u svim smjerovima pa i prema Zemlji, gdje utjee na organska i anorganska zbivanja. Prolaenjem kroz
Zemljinu atmosferu dio Sunevih zraka reflektira se natrag u svemirski prostor, drugi dio se potroi odnosno raspri, a trei apsorbira u donjem dijelu atmosfere.
Sva tri dijela zajedno iznose oko 40 %. Ostalih 60 % zraka, ako nema oblaka, dopire do Zemljine povrine. Oblaci mogu umanjiti koliinu energije to putuje
prema Zemlji na polovicu pa i vie, zbog pojaanog reflektiranja i apsorpcije. U polarne krajeve stie manje Suneve energije nego na ekvator zbog razliitog
kuta upada zraka (sl. 1.3.2.6). Putujui prema polovima zrake imaju kosi upadni kut i presijecaju deblji sloj atmosfere pa se potroi vie energije. S tim u vezi
dobitak energije na ekvatoru vei je od prosjeka, a na polovima je manji. Te razlike u energiji uzrokuju cirkulaciju zraka na Zemljinoj povrini, koja vraa dug
na taj nain to toplinu pravilnije rasporeuje po Zemlji.
19
Slika 1.3.2.6. Upad Sunevih zraka na povrinu Zemlje (po Longwellu i dr.; preuzeto iz Herak, 1990). U polarne krajeve stie manje Suneve energije nego na ekvator zbog razliitog kuta upada
zraka.
Slika 1.3.2.7. Geoid u usporedbi sa sferoidom (po Wagneru; preuzeto iz Herak, 1990).
Slika 1.3.2.8. Lijevo: Bouguerova anomalija u Alpama (po Holopainenu); desno: raspored geomagnetskih silnica (po Longwellu i dr.; preuzeto iz Herak, 1990).

Meu primarnim silama koje djeluju na Zemlju vana je i gravitacija. Njezinu je zakonitost 1684. objasnio I. Newton. On je ustanovio da izmeu nebeskih
tijela postoji privlana sila koja je proporcionalna njihovim masama, a obrnuto proporcionalna kvadratu njihove udaljenosti. Gravitacijsko djelovanje Sunca i
Mjeseca uzrokuje na Zemlji morska doba (plima i oseka). Zemljina tea djeluje u Zemljinoj unutranjosti, na njezinoj povrini i u atmosferi. I ona se svodi
na gravitacijsku (privlanu silu meu masama) i centrifugalnu silu kao posljedicu Zemljine rotacije oko vlastite osi. Kad Zemlja ne birotirala, gravitacijska bi
sila na Zemljinoj povrini bila uvijek usmjerena prema sreditu Zemlje i bila bi okomita na njezinu povrinu koja bi odgovarala kugli. No, poznato je da Zemlja
nije kugla, ve priblino ima oblik spljotenog elip soida (sferoida), ba zbog rotacije. Centrifugalna sila djeluje okomito na os rotacije, i to prema van, a ovisna
je pored ostaloga i o udaljenosti od osi rotacije. Ta sila djeluje na sva tijela u atmosferi, na povrini Zemlje i u njezinoj unutranjosti. Prema tome na svako tijelo
djeluju gravitacijska sila i centrifugalna sila, a rezultanta tih dviju sila je sila tea. Centrifugalna sila ima dvije komponente. Radijaina komponenta usmjerena je
suprotno od gravitacije, a tangencijalna je u smjeru tangente na Zemljinu povrinu, i to prema ekvatoru. Radijalna komponenta centrifugalne sile smanjuje iznos
ubrzanja gravitacije, a tangencijalna je uzrokovala pomak masa od polova prema ekvatoru, a time i Zemljinu spljotenost. No, oblik Zemlje ne odgovara
nipravilnom geometrijskom tijelu spljotenog elipsoida zbog nepravilne (undulirane) povrine. Zato se naziva geoid koji predstavlja nivo ploha sile tee na
razini mora (sl. 1.3.3.2.7). Zbog Zemljine spljotenosti ubrzanje gravitacije je na polovima najvee a prema ekvatoru sve manje. Centrifugalna sila, naprotiv,
najvea je upravo na ekvatoru pa tamo smanjuje ionako manju gravitaciju vie nego na polovima, gdje je najvea. Zato je i sila tea, a time i akceleracija tee,
na ekvatoru najmanja, a poveava se prema polovima. Osim toga akceleracija tee smanjuje se i s visinom, a na nju utjee i raspored masa u unutranjosti. Zbog
toga stvarne vrijednosti akceleracije tee odstupaju od vrijednosti, koje bi odgovarale spljotenom pravilnom elipsoidu. Tako nastaju anomalije tee (sl. 1.3.2.8).
Na temelju tih anomalija zakljuuje se o raspodjeli masa u Zemljinoj litosferi. W. Gilbert iznio je 1600. godine miljenje da se Zemlja ponaa kao veliki magnet
(Magnus magnus ipse est globus terrestris; v. sl. 1.3.2.10 i 1.3.2.11) i da se magnetizam nalazi u Zemljinoj nutrini u obliku magnetizirane kugle. C. F. Gauss
je 1839. dokazao da najvei dio Zemljina magnetskog polja (oko 95 %) potjee iz Zemljine unutranjosti, a vrlo malo dolazi izvana svemirskim zraenjem.
Glavno magnetsko polje moe se usporediti s poljem velikog magneta (dipola) smjetenog u Zemljinoj nutrini, a os mu spaja sjeverni i juni geomagnetski pol i
prolazi sreditem Zemlje (sl.1.3.2.9 i 1.3.2.11). Stanovite anomalije mogu se objasniti lokalnom koncentracijom magnetiziranih ruda ili stijena, ili nepravilnim
rezidualnim poljima u glavnom magnetskom polju. Dri se da neke tvari u Zemlji mogu postati magnetine i zadrati magnetizam samo ispod odreene
temperaturne toke (toka nazvana po M. Curie). Uz atmosferski tlak ta je temperatura za eljezo 770 C, za magnetit 580C, za nikal 330 C itd.

20

Slika 1.3.2.9. Odnos rotacijske i geomagnetske osi za vrijeme normalne
polarnosti (lijevo) i reversne polarnosti (desno); kruna strelica oznaava
rotacijsku os, igla kompasa magnetsku (po Wyllieju; preuzeto iz Herak, 1990).
Uz povean tlak ta je temperaturna toka nia. Budui da u Zemljinoj nutrini vlada visok
tlak i visoka temperatura, treba pretpostaviti da tamo ne moe biti trajnog magnetizma.
Prema tome on se mora obnavljati uz pomo elektrinih struja u uvjetima pogodnim za
interne pokrete. ini se da upravo vanjski dio Zemljine jezgre, koji se sastoji od metalne
tekue mase, najbolje odgovara tim uvjetima (sl. 1.3.2.12). Ipak ostaje nerijeeno pitanje
odakle primarno magnetsko polje i to je izvor energije za stalno konvekcijsko gibanje
materije u tom dijelu jezgre. Iz vremenskih promjena magnetske deklinacije, koja se
oituje u odstupanju poloaja geomagnetskih polova u odnosu na rotacijske (geografske)
polove Zemlje (sl. 1.3.2.9), zakljuuje se da geomagnetski polovi s vremenom mijenjaju
poloaj. Fosilizirana primarna orijentacija geomagnetskih silnica u stijenama kamene kore
pokazuje da je promjena bilo i u geoloko j prolosti. Kao to je poznato, magmatske
stijene nastaju hladenjem magme ili lave. Kada se temperatura spusti ispod odgovarajue
temperaturne toke, materija postaje magnetina, a orijentacija magnetskih silnica u novoj
stijeni odgovara orijentaciji lokalnoga geomagnetskog polja u vrijeme postanka stijene
(paleomagnetski zapisi; v. sl. 1.3.2.13).

Slika 1.3.2.10. Magnetsko polje jednostavnog tapiastog dipolarnog magneta ukljuuje sjeverni pol iz kojeg izlaze magnetske silnice i juni pol gdje se te linije opet vraaju u magnet (prema:
Chernicoff & Whitney, 2007). Na isti nain kako se kod elektriki nabijenih estica privlae isti naboji, a odbijaju suprotni naboji. Magnetski sjeverni i juni polovi se meusobno privlae, dok se
isti polovi meusobno odbijaju.
Slika 1.3.2.11. Zemljino prevladavajue magnetsko polje (prema: Chernicoff & Whitney, 2007). Za razliku od jednostavnog tapiastog magneta prikazanog na slici 1.3.2.7, u ovom sluaju
silnice izlaze na Zemljinom magnetskom junom polu lociranom u blizini McMurdo Sounda u Antarktici, a ponovo ulaze u sjevernom magnetskom polu u blizini Prince of Wales Islanda u
Kanadskoj Arktici. Dakle, Zemljin magnetski juni pol nalazi se na sjevernoj hemisferi, a magnetski sjeverni pol na junoj hemisferi. Zbog toga igla na kompasu pokazuje prema geografskom
sjeveru zapravo je privuena magnetskim junim polom (koji, kao to smo rekli, lei na sjevernoj hemisferi). Zemljini magnetski polovi ne odgovaraju tono geografskim polovima. Redajui se
du planetskih silnica slobodno lebdea magnetska igla na Zemljinoj povrini orijentirala bi se okomito na povrinu Zemljinih magnetskih polova, paralelno na povrinu magnetskog ekvatora i
zatvarala bi razliite kuteve s povrinom u svim tokama koje se nalaze izmeu toga.
Slika 1.3.2.12. Zemljino magnetsko polje nastaje zbog protoka elektriki provodljive tekuine u vanjskom dijelu jezgre liquid outer core (prema: Chernicoff & Whitney, 2007).

21
Slika 1.3.2.13. (a) Polarnost magnetskog polja unutar kristala magnetita u otopljenim bazaltnim tokovima moe se orijentirati u skladu sa Zemljinim
prevladavajuim magnetskim poljem. Stvrdnjavanjem lave magnetitni kristali se fiksiraju na mjestu gdje se nalaze i tako ouvaju zapis Zemljinog
magnetskog polja u odreeno vrijeme na odreenom mjestu. (b) Kako padaju magnetske estice sedimenata koji se taloe u relativno mirnim vodama
mogu se rotirati dok se ne postroje u skladu sa Zemljinim poljem na mjestu gdje se nalaze. Ukopavanjem tih estica zbog daljnjeg taloenja oni se uglave
na mjestu gdje se nalaze i tako nastaje paleomagnetski zapis polja. (Prema: Chernicoff & Whitney, 2007).

22
To se ne odnosi samo na magmatske ve i na sedimentne stijene, kojima magnetizam najee uzrokuju pretaloene estice magnetita i nekih drugih minerala;
oni su prilikom uklapanja u novi nekonsolidirani sediment ve magnetizirani, pa se rasporeuju kao i magnetska igla prema geomagnetskim polovima. eljezni
mineral hematit moe stei magnetizaciju i kemijskim putem, a budui da je est kao vezivo u klastinim naslagama, moe biti veoma vaan. Promjene
magnetizma mogu izazvati magmatske erupcije. Stijene u koje prodre magma ugriju se iznad kritine toke (nazvane po M. Curie) pa izgube svoj postojei
magnetizam. Pri hladenju dobivaju novi koji odgovara geomagnetskom polju u vrijeme magmatske intruzije. Mjerenjem uzoraka razliite starosti potvrena je
pretpostavka o promjenama poloaja polova u geolokoj prolosti. Ustanovljena je viekratna reverzija geomagnetskih polova (sl. 1.3.2.14 i 1.3.2.15-16) pa je
sjeverni geomagnetski pol postajao juni, a juni sjeverni (sl. 1.3.2.9); ili je moda, iz nepoznatih razloga, nastala reverzija magnetizrna u samim stijenama.

Slika 1.3.2.14. Lijevo-gore. Promjena polarnosti u vezi s prodiranjem materijala plata na oceanskim hrptovima i izmjenom lave i sedimenata (po Wyllieju;
preuzeto iz Herak, 1990); 1reversno, 2normalno.
Slika 1.3.2.15. Lijevo-dolje. Model rasprostiranja razliito magnetiziranih slojeva lave iz rova na oceanskom hrptu bez proirivanja oceanskog dna (po Van
Andelu i Beloussovu; preuzeto iz Herak, 1990): reversno (1) i normalno (2) magnetizirani slojevi.
Slika 1.3.2.16. Desno. Morske magnetske anomalije pokazuju obrnuto okrenuta magnetska polja. Kako se bazaltna lava hladi na unutaroceanskim
rasjedima, magnetska polja njenih magnetitinih kristala postroje se s prevladavajuim smjerom Zemljinog magnetskog polja. Svaka bazaltna pruga ima ili
normalni magnetizam (kao dananje polje) ili obrnuti magnetizam (suprotno od dananjeg polja). (Prema: Chernicoff & Whitney, 2007). Za razliku od slike
1.3.2.15, ovdje se dogaa kontinuirana divergencija s prirastom nove oceanske kore.
23
Slika 1.3.2.17. Starost oceanskih segmenata litosfere odreena datiranjem morskih magnetskih anomalija (Chernicoff & Whitney, 2007). Jedan od najboljih dokaza kontinuirane
divergencije (irenja) oceanskog prostora i stvaranja nove oceanske kore nalazi se i u razliitoj starosti slojeva srednjeoceanskih hrptova. Obojene pruge predstavljaju
oceansku litosferu starosti koja je objanjna u legendi. irina svake pruge proporcionalna je stupnju irenja na unutaroceanskim divergentnim granicama ploa. Simetrini
anomalijski obrazac (gore desno) karakterizira unutaroceanski centar irenja kao to se moe vidjeti unutar bazena Atlantskog oceana: Simetrini obrazac (sredina) pokazuje da
je subdukcija pojela dio oceanske ploe du sjevernoamerike sjeverozapadne obale.

24
Konanog odgovora na to pitanje jo nema. Magnetsko polje titi Zemlju od estica Sunev ih zraka. Elektromagnetski valovi i estice putuju prema Zemlji, a
ionizirajue estice pritom remete Zemljino magnetsko polje. Ali i magnetsko polje odbacuje neke estice natrag u svemirski prostor, dok druge usmjerava u
dva pojasa, unutranji i vanjski pojas zraenja. Kada ne bi bilo magnetskog polja, sve nabijene estice sruile bi se na Zemlju, to bi izazvalo smrt mnogih
organizama, a u drugima bi nastupile velike genetske promjene. Registriranjem i analizom geomagnetskih pojava mogu se ustanoviti anomalije u grai i
rasporedu masa kamene kore to moe pomoi u rjeavanju mnogih geolokih teorijskih i praktinih pitanja. Zbog geomagnetskih anomalija nastaje deklinacija
u poloaju igle na kompasu, pa ona ne pokazuje tono pravac sjever jug ve odstupa od tog pravca prema istoku ili zapadu, to valja uzeti u obzir pri mjerenju
kompasom. Deklinacija na Zemljino j povrini jako varira. Ako spojimo mjesta iste deklinacije, dobivamo linije koje nazivamo izogone. Vanu ulogu u nutrini
Zemlje a i na povrini ima toplinska energija koja se oslobaa pri radioaktivnom raspadanju. Zasada je to jedini poznati izvor nove toplinske energije u
Zemljinoj nutrini koja predstavlja osnovu toplinskih struja i razliitih procesa koji o njima ovise, npr. konvekcijsko gibanje i kretanje materije prema povrini i
dr. Budui da se pretpostavlja da se glavni dio radioaktivnih procesa odvija u litosferi, ostaje otvorenim pitanje pokretaa dinamike u vanjskoj jezgri i srednjem
platu. Prema tome temperatura na povrini Zemlje i do stanovite dubine u kori ovisna je o Sunevoj toplinskoj energiji, a dijelom o toplini koja dolazi iz
unutranjosti Zemlje vulkanima i toplinskim strujama.
Granica u tlu do koje dopiru Suneve zrake odlikuje se stalnou temperature, ko ja se uglavnom podudara sa srednjom godinjom temperaturom kraja. Ta se
granica naziva neutralni temperaturni sloj, a u razliitim krajevima je u razliitoj dubini. Uzrok je tome nejednaka provodljivost stijena za toplinu. Tako je
provodljivost kriljavca dosta mala, vapnenca i efuziva neto vea, zatim slijede mramori, granit i, rioliti, dolomiti, duniti i kvarciti itd. Tako na opservatoriju u
Parizu u dubini od 28 m termometaru posljednjih sto godina neprestano pokazuje 11,83 OC. Kod Moskve u dubini od 20 m temperatura je 4,2 OC. Od
neutralnog sloja (koji se u umjerenom pojasu nalazi na prosjenoj dubini od 20 do 30m) temperatura raste prema dubini. Bre raste ako je toplinska vodljivost
stijena vea, zatim ako postoji neki lokalan izvor toplinske energije zbog radioaktivnog raspadanja, oksidacijskih procesa, vulkanskih pojava i sl. Ocjenjuje se
da temperatura u dubini od 20 km iznosi oko 600 OC, na 100 km oko 1400 OC, na 500 km 1800 OC, a u dubini od 6370 km (dakle u sreditu Zemlje) 2000 do
5000 OC. Dubinski razmak u kojemu temperatura poraste za 1 OC naziva se geotermiki stupanj. On u razliitim krajevima pokazuje znatne razlike, a obino
se kree u okviru nekoliko desetaka metara. Najee se iskazuje u prosjenim vrijednostima (npr. za Evropu 32,3 m, za Aziju 27 m itd.). No, sve takve brojke
poivaju na relativno malenom broju mjerenja u usporedbi s moguom varijabilnou na uim prostorima. Zato je ocjena geotermikog stupnja vanija za
pojedine regije ili i za ua podruja ako se ele iz toga izvui neki dodatni zakljuci. Neki autori uzimaju kao geotermiki stupanj (gradijent) porast temperature
u nekoj odreenoj dubinskoj razlici (npr. unutar 100 m). Linije koje spajaju sva mjesta iste temperature nazivamo geoizoterme. Energija se gubi isijavanjem i
troenjem na mehanike radnje. Energija se troi i na stvaranje i razaranje gorja. Vulkani i potresi takoer oslobaaju dosta energije. I u kemijskim procesima
kada se, usprkos vanjskim silama opseg poveava, troi se energija. Naprotiv, ako tlak uzrokuje smanjivanje obujma, energija se apsorbira te postaje latentna ili
potencijalna.

Vanjska Zemljina dinamika

Na Zemljinu vanjsku dinamiku (egzodinamiku) znatno utjee njezin oblik koji je posljedica njezine grae i sila koje na nju djeluju. Budui da Zemljina
gravitacijska akceleracija djeluje prema njezinu sreditu, a centrifugalna sila okomito na os rotacije, njihovom interakcijom Zemlja je poprimila svoj dananji
oblik. Zemlja je po duini koja spaja polove spljotena, tako da njezin ekvatorijalni radijus iznosi 6378 km, a polarni 6357 km. No, ni takav oblik Zemlje nije
stalan zbog plimskoga kolebanja u unutranjosti i promjene poloaja polova. Svaka promjena izaziva lanane reakcije u dinamici Zemlje.

25
1.3.3. Koncept tektonike ploa
Razvoj teorije
Ameriki znanstvenik, filozof i politiar Benjamin Franklin (1782) postavio je hipotezu: "Zemljina kora je vjerojatno ljuska koja pluta na tekuoj
unutranjosti. Dakle, povrina Zemlje bi se mogla pomicati i razoriti pod utjecajem snanih gibanja tekuina na kojima lei." Gotovo 200 godina
kasnije taj znakoviti uvid jednog od najboljih znanstvenih mislilaca objedinjuje nekoliko kljunih koncepata teorije tektonike ploa. No, kako se razvila
moderna teorija tektonike ploa? I to uzrokuje sva ta geoloka zbivanja?

Alfred Wegener i pomicanje kontinenata

Podudaranje kontinentalnih granica. Engleski filozof Sir Francis Bacon bio je meu prvima koji je primijetio da bi se vanjski rubovi kontinenata mogli
spojiti poput slagalice. Bacon je o tome pisao 1620., odmah nakon to je vidio nove zemljovide koji su nastali na temelju spoznaja proizalih iz brojnih
ekspedicijskih putovnja koja su se dogaala kroz 16. stoljee. Taj koncept se periodino vraao u sljedea tri stoljea . Gotovo 300 godina kasnije Wegener je
kombinirao kontinente dok ih nije spojio i tako dobio hipotetski superkontinent Pangeu.

Slika 1.3.3.1. Rani prikazi podudaranja kontinentalnih granica June Amerike i Afrike koje je prvi zamijetio Sir Francis Bacon 1620. Francuski naturalist Antonio Snider-Pelligrini skicirao je taj
dijagram 1858. za svoj rad La Cration et ses Mystres Dvoiles u kojem navodi da biblijska pria o potopu Noine Arke bila odgovorna za pomicanje kontinenata.
Slika 1.3.3.2. Rekonstrukcija zamiljenog superkontinenta Pangee s dananjim granicama i imenima kontinenata za laku usporedbu. Takva konfiguracija datira iz vremena otprilike prije 225
milijuna godina.
Slika 1.3.3.3. Rasprostranjenost Mesosaurusa i Lystrosaurusa kad su kontinenti june hemisfere bili spojeni kao dio Pangee. Fosilni ostaci tih gmazova datiraju iz razdoblja Perma (Mesosaurus) i
Trijasa (Lysrtosaurus) (prije oko 260 do 230 milijuna godina). Lystrosaurus, gmaz veliine ovce, ivio je na podruju koje danas ine Antarktika, Afrika, Madagaskar i Indija. Ni jedna od
spomenutih vrsta nisu bili plivai na duge relacije, nego su jednostavno prelazili do toaka gdje ih nalazimo danas. To je bilo, dakako, mnogo ranije nego to su se kopnene mase razdvojile i
stvorile korito za Indijski i Atlantski ocean. Sve tri slike preuzete su iz Chernicoff & Whitney (2007).

26
U dananje vrijeme preciznim raunalnim spajanjima potvrene su Baconove i Wegenerove hipoteze te se jasno vidi kako bi se ponovo ujedinjeni kontinenti
dobro uklapali u cjelinu. Primjerice, kad bi se spojili rubovi June Amerike i Afrike, Juna Amerika se gotovo savreno uklapa u niu koju tvori zapadna obala
Afrike (v. sl. 1.3.3.1).
Poetkom 20-og stoljea njemaki geofiziar i meteorolog Alfred Wegener (1880.-1930.) postavio je kontroverznu hipotezu koja je dovela do nastanka
revolucionarne teorije tektonike ploa. Unato podsmjehivanju tadanjih vodeih geologa, Wegener je predpostavio da kontinenti plutaju na gustoj unutranjosti
Zemlje te da periodino dolazi do njihovog pucanja i meusobnog udaljivanja. Tvrdio je da su svi kontinenti prije oko 200 milijuna godina bili ujedinjeni kao
superkontinent kojeg je on nazvao Pangea ("Svezemlja"; sl. 1.3.3.1-2). Wegener je predpostavio da je Pangea pokrivala oko 40 % Zemljine povrine, preteno
na junoj hemisferi. Dok je postojala Pangea, dananje podruje New York Cityja nalazilo se na sparnim tropskim regijama u blizini ekvatora, a vei dio istone
Afrike, Australije i Indije leali su ispod debelog leda u blizini Junog pola. Pangea je bila okruena ogromnim oceanom kojeg je Wegener nazvao
Panthalassa (prem grkoj boginji mora). U dugom vremenskom periodu koji je zapoeo prije oko 180 milijuna godina Pangea se raspala tvorei nekoliko
kontinenata koji su migrirali u sve regije Zemljine kugle. Wegener je tu pojavu nazvao pomicanjem kontinenata. Svoju teoriju potkrijepio je oblicima rubova
kontinenata (sl. 1.3.3.1), obrascima rasprostranjenosti ivuih ivotinja, slinostima izmeu daleko udaljenih fosila i stijena te dokazima o nekadanjim
klimatskim uvjetima, za razliku od aktualnih uvjeta.

Slika 1.3.3.4. (a) Glacijalni debris (odlomci, krje) na rubu ledenjaka Reid
(Glacijalna plaa u nacionalnom parku Ajaska.). Debris je u prednjem planu,
lijevo od strmog ruba glacijalnog toka. (b) Glacijalni debris iz podruja Dwyka,
Cape Province - Juna Afrika. (preuzeto iz Chernicoff & Whitney, 2007).
Slika 1.3.3.5. (a) Glacijalne brazde na povrini
stijena. (b) Obrasci brazdanja kakvi se danas
pojavljuju na razdvojenim kontinentima june
hemisfere. Brazde su naizgled orijentirane
proizvoljno. (c) Obrazac brazdanja kojeg bi
imala Pangea ponovnim sjedinjenjem
kontinenata june hemisfere koji zauzimaju juni
pol: Brazde tvore sustavni uzorak, koji lii na
kota bicikla, tj. obrazac koji prikazuje
pomicanje ledenjaka iz sredita prema van.
(preuzeto iz Chernicoff & Whitney, 2007)

Stanita ivuih ivotinja. Ispitivanja obrasca rasprostranjenosti odreenih dananjih ivotinjskih vrsta pomogla su potvrditi Wegneru da su danas razdvojene
kontinentalne mase nekada tvorile jedinstveni superkontinent. Primjetio je, primjerice, neobinu faunu Australije, jedinog kontinenta kojem su svojstveni
27
klokani i koale. Wegener je predpostavio da je taj kontinent davno inio dio velike jedinstvene kontinentalne mase na junoj hemisferi koji se odvojio prije oko
40 milijuna godina. Tako udaljavajui se kao izolirani kontinent pogodovao je razvoju karakteristne faune te su nastale jedinstvene ivotinje koje vidimo
danas.
Stanita izumrlih ivotinja. Wegener je takoer istraio fosilne ostatke rijetkih izumrlih oblika ivota (sl. 1.3.3.3). Fosilni ostaci Mesosaurusa, malog gmaza
koji je ivio prije 240 milijuna godina, pronaeni su samo u Brazilu i Junoj Africi izmeu kojih se danas nalazi 5000 km irok juni dio Atlantskog oceana.
Skeletalna struktura Mesosaurusa i sastav depozitau kojima su pronaeni ostaci pokazuju da plivali u plitkim rijekama i estuarijima (dio rijeke koji se uljeva u
more). Oni vjerojatno nisu, odnosno nisu mogli preplivati velike udaljenosti u otvorenom oceanu. Paleontolozi iz toga zakljuuju da je Mesosaurus ivio na
tada jedinstvenoj kontinentalnoj ploi. Jednostavno se kretao izmeu podruja koja danas tvore Afriku i Junu Ameriku prije njihova odvajanja. Slina
objanjenja se odnose i na pronalazak fosilnih ostataka jedne druge prehistorijske ivotinje Lystrosaurusa na podruijima Antarktike, Afrike, Madagaskara i
Indije.
Slinost stijena. Na sjevernoj hemisferi 390 milijuna godina stare stijene planina na istoku Sjeverne Amerike imaju neobino slian mineralni sastav, strukturu
i fosilni sadraj kao i jednako stare stijene na istoku Grenlanda, u zapadnoj Europi, kao i zapadnoj Africi (sl. 1.3.3.6-a). Wegener je zakljuio da bi u sluaju da
su Sjeverna Amerika, Afrika i Europa bile spojene u prolosti morao postojati kontinuirani planinski lanac od Alabame pa sve do Skandinavije (sl. 1.3.3.6-b).
Island bi inio jedan dio slagalice za Wegenera, koji nedostaje, jer ne tvori dio tog lanca. No, danas se zna da je Island nastao iznad srednjeatlantskog rasjeda
tek prije nekih 60 milijuna godina, dugo nakon to se Pangea raspala i oblikovala zasebne kontinente Europe i Sjeverne Amerike.

Slika 1.3.3.6 (a) Dananji poloaj kontinenata sjeverne hemisfere koji okruuju Atlantski ocean. (b) Njihov
poloaj prije raspadanja kad su tvorili dio Pangaee. Obratite panju na nepostojanje Islanda u toj
rekonstrukciji Island je nastao zbog vulkanskih erupcija na srednje-atlantskom rasjedu, tek nakon
raspadanja Pangaee (preuzeto iz Chernicoff & Whitney, 2007).

Drevni klimatski uvjeti U svojoj nakani da dokae da su se kontinenti razdvojili Wegener je istaknuo i geoloke dokaze nekadanjih klimatskih uvjeta koji su
razliiti od dananjih na odreenim lokacijama. Primjerice, kako ledenjaci polako putuju za sobom povlae kamenje, ljunak i pijesak i tako kad se otapaju,
zaostaju nakupine debrisa svih veliina (sl. 1.3.3.4-a). ljunkoviti materijal prikazan na slici 1.3.3.4-b je glacijalni debris pronaen na vruoj, suhoj zapadnoj
obali June Afrike. Njegova prisutnost svjedoi o tome da je Juna Afrika prije oko 250 milijuna godina bila pod ledom (to je procijenjena dob depozita).
Ledena prolost te regije bila bi jedino logina u sluaju da se juna Afrika nekada nalazila u blizini Zemljinih zaleenih polova. U sluaju June Afrike
28
predpostavlja se da je zauzimala podruje koje sad zauzima ledeni kontinent Antarktika. Daljnji dokaz kontinentalnog pomicanja ine drevne stijene koje se
nalaze u toplim klimatskim regijama Indije, Australije, Afrike i June Amerike na kojima se uoava karakteristian obrazac poredanih ogrebotina i brazda (sl.
1.3.3.5). Takve ogrebotine nastaju kad ledenjaci povlae razliita oneienja po povrini stijena. Stoga je logino da su se te tople regije nekada morale nalaziti
u hladnijim, glacijalnim klimatskim uvjetima. Slinim razmiljanjima objanjava se i pronalaenje ugljena u danas hladnijim klimatskim regijama. Ugljen se
oblikuje nakon to se obilno nakupljene movarne vegetacije u vlanom i toplom okruenju zatrpaju, komprimiraju i zagrijavaju. Kad u Spitsbergenu u
Norvekoj pronaemo greben koji sadri sloj ugljena okruenog kilometrima leda, jasno nam je da se ugljen morao oblikovati drugdje u tropskim movarama te
da je naknadno preao veliku udaljenost do hladnog sjevera kao dio putujueg kontinenta.
Osnovni koncept tektonike ploa moe se rezimirati u etiri toke.
Zemljina litosfera (tj. kora s vanjskim platom) sastavljena je od krutih masivnih stijena, koje nazivamo ploama (sl.1.3.3.10, 1.3.3.12).
Ploe se pomiu sporo, reda veliine nekoliko cm/god. Glavni pokreta tektonskih ploa su konvekcijska strujanja u astenosferi (sl. 1.3.3.7 i 1.3.3.11.
Veina znaajnih geolokih aktivnosti (potresi, vulkani) javlja se u podrujima granica ploa (sl. 1.3.3.9).
Unutranji dijelovi ploa, s geolokog stajalita, relativno miruju. U njima su potresi mnogo rijei i slabijeg intenziteta, a rijee su i pojave vulkana,
nego na granicama ploa.

Slika 1.3.3.7. Naini transmisije (prijenosa)

topline. Ovi fenomeni, uoeni u puno veem
mjerilu, odgovorni su za mnoge geoloke procese
(Chernicoff & Whitney, 2007).

a) Provodljivost (kondukcija) topline obuhvaa prijelaz termalne energije od atoma do susjednog atoma. Kako slijedi: atomi u vruem dijelu avla, koji je direktno u plamenu, vibriraju veoma
brzo. Podalje od izvora topline atomi vibriraju sporije. Na kraju avla, elik je hladan, atomi vibriraju neznatno. Eventualno toplina moe biti provedena po cijeloj duini.
b) Konvekcija je prijenos strujanja putem nekog fluida, strujanjem u mediju. Zato se juha najprije zagrije na dnu lonca na plamenu. Kada se dalje zagrijava, ona ekspandira (jer postaje rijea) i
penje se, a hladnija (gua) juha odozgo tone na dno. Pokree se strujanje prikazano na slici (topli fluid se die nagore, hladni fluid tone prema dole). Kada topla juha stigne na vrh, ona se susree
sa relativno hladnijim zrakom, smanjuje volumen, radi toga postaje gua i hladi se. Ohlaena ponovno tone na dno, iznova bude zagrijana i poinje se opet uzdizati prema povrini.
c) Radijacija (isijavanje) ima za posljedicuprijenos topline od toplog objekta u njegovo hladnije okruenje. Topli radijator zagrijava hladni zrak u njegovom okruenju.

29
Slika 1.3.3.8. Precizno spajanje kontinenatalnih ploa koje okruuju Atlantski ocean pomou raunalnog programa (iz The Origin of the Oceans, Sir Edward Bullard, objavljeno 1969., preuzeto
iz Chernicoff & Whitney, 2007). Zbog toga to rubovi kontinenata koji se nalaze ispod razine mora (obojeni tamnije) tvore stvarne granice kontinenata, njihovo spajanje je mnogo preciznije. Jedina
mjesta gdje se ini da se ploe preklapaju obiljeena su geolokim materijalima koji su se odlagali nakon razaranja Pangee. Takva tonost podudaranja vanjskih rubova jedan je od glavnih dokaza
koji je doveo do prihvaanja teorije tektonike ploa.
Slika 1.3.3.9. Zemljine tektonske ploe. Ploe se kontinuirano relativno pomiu, jedna u odnosu na drugu. Zapaa se povezanost granica ploa, pojava jakih potresa i glavnih vulkana (preuzeto iz
McKinney & Schoch, 2003).

Razlikuju se tri osnovna tipa dinaminih granica ploa.

1. Divergentne granice ploa, na kojima se ploe meusobno razdvajaju i udaljavaju (sllike: 1.3.3.9_2, 1.3.3.13, 1.3.3.14, 1.3.3.15,
1.3.3.16 i 1.3.3.17). To je i mjesto prirasta (stvaranja) nove oceanske kore (sl. 1.3.3.10 starost dna oceana).
2. Konvergentne granice ploa, na kojima se jedna ploa kree prema drugoj i podvlai (subducira) se pod nju (sllike: 1.3.3.9_2,
1.3.3.14, 1.3.3.18), ili se s njom sudara (kolizija i sl.).
3. Transformne granice ploa, gdje se ploe pomiu (klize) subparalelno, jedna pored druge u suprotnim smjerovima (sllike:
1.3.3.9_2, 1.3.3.19, 1.3.3.20).

30
Slika 1.3.3.9._2 Svjetski zemljovid na kojem su prikazane tektonske ploe (preuzeto iz Chernicoff & Whitney, 2007). Strelice pokazuju sadanji smjer meusobnog
kretanja ploa. Obratite panju na to da su neke ploe, primjerice Sjevernoamerika, sastavljene i od kontinentalne i od oceanske litosfere. Pacifiku plou gotovo u
potpunosti ini oceanska litosfera.
31
 GLAVNE TEKTONSKE PLOE EPICENTRI POTRESA

STAROST DNA OCEANA http://virga.sfsu.edu/courses/geol103/labs/new/tectonics/tectest.html VULKANI

Slika 1.3.3.10. Veina znaajnih geolokih aktivnosti (potresi, vulkani) javlja se na granicama tektonskih ploa. Najstarija dna oceana nalaze se u graninoj zoni kontinenata,
a najmlae stijene nalaze se u sredinjim dijelovima oceana (oceanski hrptovi). Najmlaa kora (starost je u milijunima godina) oznaava njezin recentni prirast.

32
 Konvekcijska strujanja (engl. convection
konvekcija - prenoenje topline putem strujanja
nekog fluida) u astenosferi osnovni su uzronik
globalnih tektonskih procesa TEKTONIKE
PLOA.

Slika 1.3.3.11. Zemljina kora (http://quake.wr.usgs.gov/research/structure/CrustalStructure/index.html) debljine prosjeno oko 40 km u podrujima kontinenata, i 10-12 km ispod oceana, koja s
vanjskim platom tvori litosferu, sastoji se od vrstih masivnih stijena koje izgrauju ploe. Ploe lee na plastinom (vruem i mekom) sloju astenosfere.
Slika 1.3.3.12. Konvekcijska strujanja u astenosferi glavni su pokreta tektonskih ploa. Na mjestima gdje se uzlazne struje iz astenosfere uzdignu pod litosferu javljaju se vrue toke, pa se
litosfera ovdje moe razmekati i dijelom taliti, a ohlaene konvekcijske struje u zoni vrue toke izazivaju snana vlana naprezanja u litosferi. To izaziva pucanje (kidanje) litosfere i intruziju
magme u nastale pukotine. Na taj nain, u zonama divergencije nastaje nova oceanska kora. Donji dio slike 1.3.3.10, kao detalj, preuzet iz Chernicoff & Whitney (2007).

33
Slika 1.3.3.13. Osnovni tipovi granica tektonskih ploa (preuzeto iz McKinney & Schoch,
2003; modificirano).

Slika 1.3.3.14. Mehanizmom nastanka tektonskih ploa. Konvekcijska strujanja u

astenosferi glavni su pokreta tektonskih ploa. Osobito u podruju oceana, na mjestima
gdje se uzlazne struje iz astenosfere uzdignu pod litosferu javljaju se vrue toke, pa se
litosfera ovdje moe razmekati i dijelom taliti, a ohlaene konvekcijske struje u zoni
vrue toke izazivaju snana vlana naprezanja u litosferi. To izaziva pucanje litosfere i
intruziju magme u nastale pukotine. Na taj nain, u zonama divergencije nastaje nova
oceanska kora. Paralelno s tim procesom dolazi do podvlaenja (subdukcije) oceanske
ploe pod kontinentalnu plou, pa oceanska ploa u zoni podvlaenja (subdukcije) zaranja
u astenosferu i postupno bude pretaljena. Pri podvlaenju oceanske kore pod kontinentalnu
dolazi do snanog trenja na granici tih ploa, koja izazivaju akumulaciju velikih
naprezanja, koja se postupno oslobaaju uz skokovite pomake i lomove vrstog
stjenovitog materijala. Popratna pojava su vulkanske aktivnosti i jaki potresi.
34
Slika 1.3.3.15. Cijepanje ploa i divergencija.
Konvekcijska strujanja u astenosferi - ispod
ploe (lijevo-gore) dovode do razvlaenja u
suprotnim smjerovima. Na plou djeluju
vlana naprezanja i ona puca (lijevo-sredina).
Kako se fragmenti ploe nastavljaju gibati
(divergiraju) u smjeru jedan od drugog,
otopljeni materijal iz plata (astenosfere)
ulazi u prazninu te se stvrdnjava uzdu
rubova ploa (lijevo-dolje) oblikujui novu
oceansku koru koja se prekriva vodom te
oblikuje novi ocean.

Slika 1.3.3.16. Rascjep V-oblika u sjevero-

istonoj Africi ograen Crvenim morem i
Adenskim zaljevom najbolji je postojei
primjer na Zemlji, koji svjedoi o kidanju
ploa. Umetnuta slika prikazuje istoni
Mediteran gore lijevo i zone cijepanja u
podruju Crvenog mora i Adenskog zaliva.

Slika 1.3.3.17. Divergentne zone mjesta

gdje ploe rastu (desno-dolje) dodavanjem
novih vulkanskih stijena (stvara se nova
oceanska kora uzdu srednjeoceanskog hrpta)
proteu se u duinu od 65000 kilometara,
uglavnom po Zemljanim podmorjima. Ovdje
se divergencijom izmeu June Amerike i
Afrike oblikovao bazen junog Atlantskog
oceana.

Sve preuzeto iz Chernicoff & Whitney (2007)

35
 Slika 1.3.3.18. Subdukcija (podvlaenje) oceanske ploe
(gore-lijevo). Konvergirajui ploe pritiu i drobe jedna
drugu i sudaraju se (kolizija) pri emu obino jedna ploa
tone, odnosno podilazi (subducira) pod drugu
Slika 1.3.3.19. Sudaranje kontinenata (gore-desno). (1)
Dvije kontinentalne ploe konvergiraju, a oceanska
litosfera izmeu njih subducira. (2) Oceanska litosfera koja
se nalazi izmeu potpuno je subducirana, a dvije
kontinentalne ploe se sudaraju i uzdiu jer ni jedna nije
dovoljno gusta da subducira. Rezultat sudara je planinski
lanac sastavljen od visoko deformiranih stijena. Gubitkom
subducirane ploe i sudarom dviju kontinetalnih ploa
prestaje vulkanska aktivnost te ostaje jedna zadebljana
ploa.

Slika 1.3.3.20. Transformna kretnja (dolje-lijevo). Gdje ili

kad se Zemljine ploe gibaju jedna pored druge u
suprotnim smjerovima dolazi do trenja na njihovim
rubovima, ali se ploe niti ne diu, niti sputaju.

Slika 1.3.3.21. Plantaa narana uz transformnu granicu

ploa (San Andreas) s drvoredima pomaknutim zbog
gibanja ploa (doljedesno). Dok god se pomiu ploe
uzdu aktivne transformne granice, brkat e se raspored
uredno zasaenog vonjaka.

(Sve etiri slike preuzete iz Chernicoff & Whitney, 2007).

Sukladno prikazu na slici 1.3.3.13. (osnovni tipovi granica tektonskih ploa), formirana je i recentna (dananja) morfologija morskoga dna u svim svijetskim
morima. Na slikama 1.3.3.22 i 1.3.3.23 prikazana je ta topografija, koja izravno dokazuje uzrono-posljedinu vezu tektonike ploa i recentnog reljefa, tj.
utemeljenost osnovnih teoretskih postavki Wegenera.

36
Slika 13.3.22. Dolje-lijevo. Penetrirajui zvuni valovi oblikovali su ovaj V-
profil (brazdu) podmorskog kanjona uz zapadnu obalu Afrike. Kanjon je
dubok oko 3000 m i irok oko 10 km (iz Chernicoff & Whitney, 2007).

Slika 1.3.3.23. Desno-gore i dolje. Ove karta, koja prikazuje raznolikost

topografije morskog dna, izraena je prema prikupljenim satelitskim
podacima o uzdignutosti povrine mora (iz Chernicoff & Whitney, 2007).
Pozitivne gravitacijske anomalije uzrokovane tijelima kao to su podmorski
planinski lanaci privlae velike koliine vode uzrokujui uzdizanje oceanske
razine (svijetlo plava podruja); obrnuto, negativne gravitacijske anomalije
uzrokovane depresijama temeljne stijene snizuju povrinu oceana (tamno
plava podruja).

37
Daljinska istraivanja pomaka
Brzim napretkom tehnika daljinskog istraivanja pomou satelitskih mjerenja, tijekom posljednjih 15-ak godina, omogueno je opaanje brzine vertikalnog
pomaka odabranih toaka na povrini Zemlje s tonou reda veliine cm/god. Razvojem novih postupaka obrade satelitskih snimaka nedavno je razluivost
poveana na red veliine mm/god. Radi se o postupku satelitske radarske interferometrije (InSAR) kojim se na ve postojeim satelitskim slikama odabranoga
podruja prati udaljenost unaprijed odabranih permanentnih objekata od satelita. Kako u arhivima meunarodnih agencija postoje potrebni satelitski snimci,
otprilike od 1990. godine, to je danas mogue kartirati brzine vertikalnih pomaka na nekom podruju s, do nedavno, nezamislivom tonou i prostornom
gustoom. Metoda je nala primjenu pri urbanom i prostornom planiranju jer se brzo i jeftino moe dobiti kvalitetan pregled zona izdizanja, sputanja, odrona,
klizita i sl. Zbog toga je ona ve primijenjena u mnogim gradovima diljem Europe. Do sada su InSAR postupkom obraeni gradovi u ekoj, Finskoj, Grkoj,
Italiji, Njemakoj, Portugalu, panjolskoj, vicarskoj Velikoj Britaniji, a ugovor su sklopili ili su pred sklapanjem i gradovi iz Danske, Luksemburga, Slovake,
Slovenije, vedske...

Slika 1.3.3.24. Interpolirana PSInSAR karta 900 km2 povrine grada Londona. Prikazana je prosjena brzina pomaka povrine prema satelitu (crveno tone, plavo se izdie). (Preuzeto iz
Ortolan i dr., 2008).
Slika 1.3.3.25. Prostorni prikaz klizita u Lihtentajnu. Crvene toke tonu prosjenom brzinom oko 6 mm /god. (Preuzeto iz Ortolan i dr., 2008).

Kao primjer mogunosti koju nudi navedeni postupak, slika 1.3.3.24. prikazuje primjenu pri izuavanju izdizanja i sputanja tla u Londonu, dok su slikom
1.3.3.25. prikazane mogunosti kartiranja postojeih odrona i potencijalnih klizita u Lihtentajnu. Primjena PSInSAR (Permanent Scatterers InSAR)
tehnologije nije skupa, a omoguava brzo i jednostavno prikupljanje relevantnih podataka za razvoj urbanih podruja. Na slici 1.3.3.24 crveno podruje
(lijevo dolje) tone brzinom 3 mm/god zbog sniavanja razina podzemne vode. Crvene linije iznad toga podruja odgovaraju mjestima tunela za
elektrine kablove i produetka londonske podzemne eljeznice. Plavo podruje u sredini slike pokazuje izdizanje od oko 2 mm/god do kojega je
dolo zbog povrata podzemnih voda u vodonosnik tijekom posljednjih 30-ak godina, kada naglo prestaje crpljenje zbog zatvaranja pivovara te
tiskarske i papirne industrije. Tako visoka preciznost rezultata mjerenja bez daljnjega su bitno unaprijedila znanstvena promiljanja i ubrzala razvoj
znanstvene misli. Naelna tehnologija GPS- mjerenja (Global Positioning System) objanjena je na slikama 1.3.3.26-28.
38
Slika 1.3.3.26. Odreivanje brzina ploa (Chernicoff & Whitney, 2007). (a) Ako se obje ploe gibaju i nemamo fiksnu referentnu toku u odnosu na koju moemo mjeriti pomicanje, ne
moemo utvrditi apsolutnu brzinu ni za jednu od njih. Promijenjena udaljenost izmeu ploa koje se gibaju odraava samo njihovo meusobno relativno gibanje. Ovdje
znamo za dva grada koji se razmiu ali ne znamo sa sigurnou koliko tog kretanja dolazi od ploe A, a koliko od B. (b) Koritenjem fiksnih referentnih toki koje se ne
nalaze na ploama koje se pomiu ovdje je to satelit moemo odrediti apsolutne brzine ploa.
Slika 1.3.3.27. Satelit LAGEOS. Brojni reflektori na povrini odbijaju natrag laserske emisije te se odreuje vrijeme putovanja zrake. Promjene tih vremena omoguuju geolozima mjerenje
apsolutnih gibanja ploa (Chernicoff & Whitney, 2007).
Slika 1.3.3.28. Satelitski Global Positioning System (GPS) geolozima omoguuje lociranje promjena u odreenim tokama na Zemljinoj povrini potvrujui da se ploe stvarno gibaju
(Chernicoff & Whitney, 2007).

Satelitskim mjerenjima dnevno su omoguena praenja niza odabranih

toaka na povrini zemlje u apsolutnom prostornom koordinatnom
sustavu. Tako se mogu pratiti pomaci tektonskih ploa, njihovi
kratkotrajni i brzi pomaci uzrokovani naglim oslobaanjima
nagomilanog stresa (potresima-izazvanima kretanjima na rubovima
ploa), progresija tsunami valova koji su posljedica nezaustavljivog
prirodnog procesa: pomaci ploa potresi tsunami, itd. Na
slikama 1.3.3.29-30 prikazani su rezultati mjerenja pomaka na
granicama tektonskih ploa.

Slika 1.3.3.29. Vrue toke i apsolutno gibanje ploa. Vrue toke koje, mogu
proizvesti vulkane, obino se javljaju na divergentnim granicama ploa, ali mogu se
pronai i ispod unutranjosti ploe. Zbog toga to su vrue toke fiksirane u odnosu
prema brim ploama iznad njih, geolozi ih mogu koristiti kao referentne toke kako bi
odredili apsolutne brzine tektonskih ploa. Vrue toke nastaju u velikoj dubini
Zemljine unutranjosti moda na dubini granice izmeu jezgre i plata. Tako duboko
smjetene vrue toke podravaju vulkanizam na odreenim lokacijama unutar ploe.
Navirui vrui materijal takoer upravlja divergentnim kretanjem u zonama pucanja i
na oceanskim divergentnim granicama. (iz Chernicoff & Whitney, 2007).

39
Slika 1.3.3.30. Smjerovi i stupnjevi pomicanja Zemljinih ploa izraunati na temelju morskih magnetskih anomalija, razdvajaju stijene uzdu transformnih rasjeda i udaljenost otoka u odnosu
na vrue toke. (iz Chernicoff & Whitney, 2007).

40
Slika 1.3.3.31. Na slici je prikazano pomicanje i formiranje kontinenata kroz posljednjih 240 milijuna godina (preuzeto iz McKinney & Schoch, 2003); (a) Zemlja prije oko 240 milijuna godina.
Wegener je predpostavio da kontinenti plutaju na gustoj unutranjosti Zemlje te da periodino dolazi do njihovog pucanja i meusobnog udaljivanja. Tvrdio je da su svi kontinenti prije oko 200
milijuna godina bili ujedinjeni kao superkontinent kojeg je on nazvao Pangea ("Svezemlja"; sl. 1.3.3.5 desno). Wegener je predpostavio da je Pangea pokrivala oko 40 % Zemljine povrine,
preteno na junoj hemisferi. Dok je postojala Pangea, dananje podruje New York Cityja nalazilo se na sparnim tropskim regijama u blizini ekvatora, a vei dio istone Afrike, Australije i Indije
leali su ispod debelog leda u blizini Junog pola. Pangea je bila okruena ogromnim oceanom kojeg je Wegener nazvao Panthalassa (prem grkoj boginji mora). U dugom vremenskom
periodu koji je zapoeo prije oko 180 milijuna godina Pangea se raspala tvorei nekoliko kontinenata koji su migrirali u sve regije Zemljine kugle. Wegener je tu pojavu nazvao pomicanjem
kontinenata. (b) Zemlja prije oko 70 milijuna godina. (c) Suvremena Zemlja.
Slika 1.3.3.32. Predvieni poloaji Zemljinih kontinenata za 100 milijuna godina. Ti poloaji predpostavljaju da e brzina ploa i njihov smjer ostati isti kao to su danas. Obratite panju na
mogunost sudaranja (kolizije) Afrike i Europe (uz gubitak Mediteranskog mora) te Australije i Indonezije, kao i kretanje zapadne Kalifornije prema Aljasci, uzdu kontinentalne transformne
granice ploa (preuzeto iz Chernicoff & Whitney, 2007)

41
Poznavanje mehanizma prolih (sl. 1.3.3.31) i
recentnih kretanja, te veliina, brzina i smjerova
pomaka ploa (sl. 1.3.3.29-30) daju osnovu za
procjenu hipotetskih poloaja kontinenata za cca 100
milijuna godina (sl. 1.3.3.32).
Na slici 1.3.3.33. daje se skraeni prikaz osnove
tektonike ploa.

Slika 1.3.3.33. Skraeni prikaz osnova tektonike ploa (preuzeto

iz Chernicoff & Whitney, 2007)

42