Euroazijske puteestvije (Ukrajina, Rusija, Gruzija, Turska)

Prije 2 godine smo ena i ja odluili eliiti dupe na ukrajinskim cestama, pa smo ili prema Kijevu s namjerom da posjetimo
ernobil i vidimo nesretni 4. reaktor ernobilske nuklearne elektrane. Do Kijeva smo doli, ali spletom okolnosti nismo uspjeli
doi do ernobila. Vie o tome u mom (http://lazic.info/josip/djirevi/suplji_zub_2011) i eninom putopisu
(http://svartberg.org/putopis/svartobyl/). Tada smo si obeali da emo prvom prilikom ponovno probati do ernobila.
Prole godine smo odluili putovati prema sjeveru, pa smo se zaputili u najkinijoj godini prema Norvekoj. Lazii ne bi bili
Lazii kada se i o tome ne bi raspisali nadugako i nairoko, pa sam ja pisao svoju viziju (http://lazic.info/josip/djirevi/til-
sydvastra-norge/), dok je ena jo ire i opirnije pisala na svojoj stranici (http://svartberg.org/putopis/do-norveske).
Odluka kamo bismo ove godine je bila trnovita. Moja elja je bila vidjeti Tursku i Armeniju i na kraju se skrasiti u Azerbejdanu
i u gradu Bakuu staviti cvijee na grob sovjetskog slavuja Muslima Magomajeva. Bio sam inspiriran Pudlinim iranjem tim
krajevima (http://www.motori.hr/forum/index.php?topic=217202.0). Ali kada smo ve tako blizu Staljingrada bilo bi teta ne
otii tamo, pa irimo rutu prema Rusiji malo po malo izbacujemo Armeniju i Azerbejdan u korist Rusije. Na kraju se
odluujemo da nam primarni cilj putovanja bude najistiniji dio Europe - Ural.

Pripreme motora za put su dugo trajale, prvenstveno zbog iznimno gude zime koja mi je dala previe vremena za razmiljanje
ta bi bilo zgodno popraviti na 27 godina starom motoru, tako su prednja konica i zadnji ovjes kompletno reparirani, a
zamjenjeni su pregoreni namotaji. Sveukupna zajebancija sa popravljanjem motora je trajala preko mjesec dana, a problemi s
nabavnom novog statora su doveli do toga da je motor osposobljen tek desetak dana prije polaska. Radove su obavili ef
Makazica i Denis Samoborski, dok za kubika ove godine nije bilo posla. Njegovo karabudenje na osovini prednjeg lananika
jo uvijek dri vodu, tako da na put kreem sa lananicima starim 10000km (karabudevina na osovini su napisane u uvodu
prologodinjeg ira http://lazic.info/josip/djirevi/til-sydvastra-norge/).

Total KM: 12700

Total EUR: 2500
Total dana: 33
Total drava: 10
Total vremenskih zona: 3
Total kontinenata: 2
Ruta:
Za poetak malo slikica
Do Kijeva

Krenuli smo u nedjelju 14.7. i imamo 3 dana za doi do Kijeva (~1500km), s tim da elimo stati u Poljskoj u gradu Sanoku gdje emo baciti oko
na slike Zdzisawa Beksiskog (http://en.wikipedia.org/wiki/Zdzis%C5%82aw_Beksi%C5%84ski), ovjeka ije su me slike stvarno trecnule, a
njegova sudbina se ini kao scenarij nekog filma. Prvo mu je umrla ena, onda mu je sin poinio suicid i za kraj je njega sa 17 uboda noem
dokrajio plakat. Ono to nisam znao je da je svoj stil usvojio davno prije nego su ga zadesile obiteljske tragedije. Cijelo vrijeme sam bio uvjeren
da ga je tuga za blinjima inspirirala da napravi ovakve radove
Kada smo se drugi dan, kao ponosni EU graani, dokopali ukrajinske granice kia je odluila organizirati izspraaj iz EU. Kada doete na
Ukrajinsku granicu doeka vas vojnik koji na komad papira napie marku vozila, broj putnika i ovaj puta koliko litara goriva stane u rezervar.
Nisam siguran koje im koristi od te informacije, pretpostavljam da time pokuavaju stati na kraj benzinskom turizmu koji je dosta popularan u
pograninim podrujima, jer je gorivo u Ukrajini znatno jeftinije nego u Poljskoj. Prelazak granice je bezbolan, samo ne smijete zaboraviti
negativno odgovoriti na pitanje "Imate li sa sobom oruje?" Nisam bio siguran ta pitaju, pa sam samo potvrdno klimao glavom. Izgleda da
Bog nagrauje gluhe i ove to ne kue Ukrajinski, pa nas u Ukrajini doekuje lijepo vrijeme i jo bolje ceste. Prine 2 godine smo imali daleko
loija iskustva sa UA cestama. Ulazimo u grad Lavov i tu gubimo sigurno 3 sata, jer je cijeli grad prekopan (a koji nije u ovo ljetno doba?), GPS
ludi, motor kuha, a ja balansiram na granici padanja sa motora. Na kraju se orijentiram po suncu i pronalazim obilaznicu oko grada, pa piimo
prema Rivneu. Negdje na pola puta izmeu Lavova i Rivnea skreemo sa glavne ceste i pronalazimo mjesto za podii ator.

Trei dan ujutro idemo prema Tunelu ljubavi - tunelu koji slui lokalnoj pilani za prijevoz sirovine, a mi smo ga vidjeli na par PPT prezentacija
to kao spam krue internetom. Kao dobar orijentir za pronalazak nam je posluio Wellerov putopis (http://www.motori.hr/forum/index.php?
topic=225825.25). Naravno da stanovnici Klevana nemaju pojma o kojem tunelu priamo, ali nekako smo ga uspjeli pronai. Sam tunel je lijep,
ali ini se da u njemu jedino komarci vode ljubav i to u 3 smjene, jer zbog komaraca odustajemo od preetavanja cijelog tunela.

Sada as jo eka ravna cesta od Rivnea do Kijeva i ne tedim gorivo i gume, to se ne svia Ukrajinskoj policiji koja je komino nazvana DAI
(ita se kao daj). Zaustavili su me i rekli da sam vozio 100km/h, a kao dozvoljeno je 50km/h. Moram priznati da nisam vidio tablu sa
ogranienjem, pa kreemo u pregovore. Na alost u novaniku imam samo jednu novanicu od 200 grivni (150kn). Nakon plaanja mitarine
odjednom postajem najbolji prijatelj sa cajcima koji me upozoravaju da smanjim brzinu kada vidim tablu na kojoj pie DAI, jer se na tim
punktovima mjeri brzina.

U Kijev stiemo taman u vrijeme popodnevnih guvi, ali se ne mogu poaliti. Prvih 1500km smo preli u 3 dana i smjetamo se u TIU
Kreschatik hostel (rezervacija napravljena preko http://www.hostelworld.com) s kojim imamo samo pozitivna iskustva. Sutra nas eka posjet
ernobilu.
Priprema motora
Poor mans torbica za alat
Spremna ena
Pred polazak
Poziranje pred polazak
Maarska
Ne budi vozaa dok se odmara kraj autoputa
Maarska
Budimpeta
Budimpeta
Budimpeta
ena
Zaputena granica
Nije ulaz u katakombe, nego u pothodnik
Koice
Koice
Koice
Koice
Koice
Most ljubavi
Spavanac
Pakiranje

Tenk
Borbena ena
Prema Klevanu
Klevan
Klevan
Tunel ljubavi
Kako izgleda ovjek koji je upravo platio 150kn mita
Pazite se ukrajinskijh DAJ policajaca
Ukrajina
Ulazak u Kijev
Kijev
Za ulazak u ernobil morate bukirati turu sa nekom od agencija, mi smo ili sa http://tour2chernobyl.com/ a dobili smo i
preporuke za Solo East http://www.tourkiev.com/. Dodue ako jedna agencija nema dovoljno ljudi za popuniti cijeli autobus,
onda se spoje putnici od vie agencija u isit bus, tako da mi se ini da je svjedno s kim idete.

Prema ernobilu smo krenuli oko 9 ujutro i prvo smo se vozili autobusom 2 sata prema prvoj kontrolnoj toki, tono tamo gdje
smo se prije 2 godine naslikavali, ali nismo mogli dalje. Raunajte da za ulazak u Zabranjeno zonu morate potpisati papir gdje
prihvaate sve posljedice koje mogu proizai iz posjeta, te morate imati odjeu koja pokriva cijelo tijelo, te zatvorene cipele.
Moram priznati da sam se iznenadio kada sam vidio da je bilo ljudi u sandalama. Ja sam se odluio ii u moto hlaama i
izmama, te koulji dugakih rukava. Koulju sam nakon povratka iz ernobila bacio, a hlae i izme oprao.

Nakon provjere i ulaska u Zonu prvo stajanje je u ernobilu. Malom gradiu za koji nikada ne bih rekao da se nalazi unutar
Zabrenjene zone, sve je ureeno, ljudi se etaju, rade svoj posao. Jedino to nedostaje su djeca kojima je zabranjen ulazak i
boravak u ernobilu. Svi ljudi koji ovdje ive su ili radnici u elektrani ili radnici koji rade na izradi novog sarkofaga kojim e se
prekriti sada skoro 30 godina star sarkofag koji ne napravljen preko eksplodiranog 4. reaktora.
Prije polaska u ernobil
Ulaz u ernobil
Restoran i trgovina u ernobilu
ernobil
Skulptura u ernobilu
ernobil
"Normalna" stambena zgrada u ernobilu
Badass ena
4. reaktor, pogled iz autobusa
Pripjat
Pripjat
Glavno etalite u Pripjatu
IMG_0204.jpg
Hotel u Pripjatu
Grafit na pripjatskom restoranu
Simbolini grobovi svih naputenih sela i gradova
ernobil
Spomenik ernobilskim vatrogascima
Spomenik vatrogascima
Nakon kratke etnje po ernobilu kree se dalje prema gradu Pripjatu (http://en.wikipedia.org/wiki/Pripyat), najveem gradu u
Zabranjenoj zoni, gradu koji je napravljen iskljuivo za potrebe radnika koji su radili u elektrani i njihovih obitelji. Za razliku od
ernobila, Pripjat je potpuno naputen i zaputen, a u njemu je prije nesree ivjelo skoro 50000 ljudi. Onda znate da je to bio
velik grad. Dodue kada sada uete u grad, teko je vidjeti koliko je grad bio velik, jer je sve staze i ceste preuzela vegetacija,
zgrade se skoro i ne vide. Autobus nas je trebao dovesti skorz do glavnog trga u Pripjatu, ali je neki bager koji je krio umu
zablokirao put, tako da smo bili poaeni etnjom glavnom Pripjatskom cestom. Ovaj dio mi se svidio, jer obino etanje
Pripjatom nije dozvoljeno, pogovoto kada se ide u velikim grupama. Ovi koji ele malo slobodnije etanje trebaju uplatiti
privatnu turu koja je dosta skuplja. Malo smo se proetali Pripjatom, na alost ulazak u zgrade nije dozvoljen, ali sada mi je
apsolutno jasno zato - ako bi dopustili grupi od nas pedesetak da se etamo naputenim i oronulim zgradama, siguran sam
da bi makar par ljudi polomilo noge, razbilo glavu ili se utopilo u naputenom bazenu. Konano dolazimo i do
najprepoznatljivijeg simbola ernobilske tragedije - zabavnog parka i vrtuljka koji je napravljen, ali nikada nije upotrebljen.
Zabavni par je trebao biti otvoren za proslavu prvog maja, a nesrea u elektrani se dogodila 26.4.

Poslije Pripjata idemo i prema samoj elektrani i prilazimo na samo parsto metara od etvrtog reaktora nuklearne elektrane
ernobil, bacamo pogled na novi sarkofag koji je u izradi, kojega u ali zovu Sarkofag 100, jer bi trebao trajati 100 godina.
Prave ga na tranicama i kada bude gotov samo e ga prevui preko postojeeg sarkofaga. Vrijeme nas je stvarno posluilo u
ernobilu i dok sam gledao u eksplodirani reaktor postala mi je jasna pria koju sam uo o vatrogascima i vojnicima koji su
radili na izradi prvog sarkofaga. Rijetkima je bilo jasno to je radijacija i zato ju zvou nevidljivim neprijateljem, pa su mnogu
skidali sa sebe zatitna odjela, pili su vodu iz otvorenih posuda, jeli su pokraj reaktora. Stvarno nemate osjeaj da se kraj vas
dogaa ita loe, radijaciju niti vidite, niti ju moete namiriati.

Sada nam jo ostaje povratak u ernobil gdje imamo dogovoren ruak u restoranu za radnike i opskrba u duanu koji uredno
radi. Ne mogu vam opisati kakav je to osjeaj kupiti sok u ernobilskom duanu, onda izai van na svjei zrak.

Povatak u Kijev traje opet 2 sata, to veina autobusa iskoritava za spavanac. to se mene tie - odlino proveden dan,
unato tome to smo bili sa grupom od 50 ljudi, pa je teko osjetiti taj naputeni i tjeskoban grad. Neka, sutra nas eka
ulazak u Majicu Rusiju, siguran sam da nas tamo eka puno mjesta gdje emo se moi osjeati kao Pale sam na Svijetu.
IMG_0061.jpg
Vrti
Pripjatska ulica
IMG_0064.jpg
U vrtiu
U vrtiu
Vrti
ernobil
Reaktor
Pred reaktorom
Novi sarkofag
Reaktor
Reaktor
Ispred reaktora se nalazi spomenik posveen svima onima koji su dali zdravlje i ivot
Novi sarkofag
Ulaz u Pripjat
Ulaz u Pripjat
Pjeaenje
Pripjatsko etalite
Pripjat
Pripjat
Glavni trg u Pripjatu
Pripjat
oping centar
Duan
Pripjat
Pripjat
Pripjat
Pripjat
Zabavni park u Pripjatu
Zabavni park
F
Vrtuljak, Pripjat
Pripjat
Pripjat
Lunapark u Pripjatu
Pripjat
Pripjat
ernobil
Kroz ove maine prolazite prilikom izlaska iz Zone
Duan u ernobilu
Peti dan ujutro se pakiramo i biramo kojom cestom prema Rusiji, jedan od prijedloga je da krenemo prema Harkivu
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Harkiv) pa od tamo uemo u Rusiju i idemo prema Prohkorovki, mjestu gdje je odrana, po
mnogima, najvea tenkovska bitka svih vremena (http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Prokhorovka). Alternativa tome je da
idemo iz Kijeva glavnim pravcem prema Moskvi, i onda se pred samom Ruskom granicom u gradu Gluhivu (,
http://en.wikipedia.org/wiki/Hlukhiv) odvojimo prema jednom malom graninom prijelazi te krenemo prema Kursku.
Odluujemo se za ovu drugu opciju, jer i ja i Ivana elimo obii grad po kojemu je tragina ruska podmornica dobila ime
(http://en.wikipedia.org/wiki/Russian_submarine_K-141_Kursk).
Dok sam se ja borio sa GPS-om iji me ljupki enski glas stalno navodio s jednog kraja grada na drugi, pa ponovno nazad i
tako jedno sat vremena, kijevski policajci rade svoj posao i zaustave me. Pokazuje lik da se vozim ulicom u krivom smijeru, to
zapravo nije istina, jer me zaustavio par metara prije znaka koji kae da u ui u zabranjeni smjer. Ne brinu takve sitnice
policajca, pa me zove da popriamo malo u njegovom autu, onako kao ljudi, kao prijatelji Slaveni. Znam da nisam uao u
suprotni smjer, ali isto tako znam da sam po savjetu enskog GPS glasa (ta sam i mogao oekivati kad sluam ene) napravio
polukruno okretanje preko duple pune linije, jo mi je bilo udno zato u suprotnom smijeru nema puno auta. Uglavnom,
zavrio sam u ulici u kojoj je zabranjen promet jer se iz nje moe samo u ulicu koja ujutro prometuje u jednom, a popodne u
drugom smjeru. Dok sam ja pregovarao cijenu sa jednim policajcem istu greku kao i ja je napravilo jo par automobila, ali njih
su uredno samo upozorili i rekli im da se okrenu. Sjedim ja tako u Ladi, policajac pokazuje u svojoj knjizi ta sam pogrijeio,
koliko to kota i vidim da se iskreno trudi dati mi do znanja da nije u redu to to radim. Nudim mu lovu, a on se kao neka,
kuim da ne smije uzeti novce u ruke, pa mu ostavljam 5 i 30 grivni pokraj rune konice, a on mi vraa vozaku i prometnu.
U cijenu je bilo ukljueno i savjetovanje kojom cestom je najlake doi do mosta preko Dnjepra

Kijevski cajci
Kijevska jutarnja guva
Ujutro u jednom smijeru, popodne u drugom
Mitarenje policajca
Nakon to smo se izvrdali iz grada pratimo lijepu ravnu cestu prema Rusiji, to se mene tie ovo je pravi poetak putovanja.
Prije 2 godine smo bili u Kijevu i sve mi je bilo poznato i tek se sada upuujemo u nepoznati kraj. Jedva ekam Rusiju, pa
zavrem gas koliko mi rupa u novaniku od prole kazne dozvoljava.

Kada smo stali dorukovati primjeujem da mi je na lancu svaka druga rolica sjajna. Nita mi nije jasno. Sve ostalo izgleda OK.
Kasnije sam vidio da se stvar sredila, ali sam random tokom putovanje primjeivao da lanac ponekad pokazuje svoju modnu
stranu na taj nain

Modni lanac
U grad Gluhiv stiemo popodne i stajemo se malo odmoriti i opskrbiti. Stajem u jedan duan i kao za vraga duan nije
samoposluga, nego u jednom duanu ima nekoliko kasa i pultova i na svakom radi po jedna prodavaica. Doem do dijela sa
higijenom i pitam se kako da rukama i nogama objasnim da trebam WC papir, a da pritom ne osramotim bliu rodbinu.
Krenem ja nekako objanjavati, a ena me pita na lijepom engleskom

Ona: Do you speak english?

Ja: WOW! Yes, of course! You are one of few people we have met in Ukraine that speaks English. Can you, please, give me one
liquid soap, and some toilet paper.
Ona: zabezeknutog izraza lica, pokuca o stol i kae "table", pokae na oi i kae "sleep" i nasmije se.

To je sve to je ena znala od engleskog. Iskreno sam se nasmijao i otiao po fotoaparat da se uslikamo. Kad je vidjela da e
biti slikanja ena je procvala, nije znala jel da skine pregau ili da ostane u njoj, no nije se stigla ni snai, a slika je ve bila
uslikana. Upoznajemo se, ona se zove Olga i nadala se da emo odmah nekako izraditi sliku, pa je ostala razoarana u turiste
koji slikaju slike koje se mogu vidjeti samo na malom televizoru na pozadini fotoaparata.
U Gluhivu se odvajamo sa glavne ceste koja vodi prema Moskvi na manje prometnu cestu prema GP-u Katerinovka - Krupec.
Cesta je u teko kaotinom stanju i tu sam se krenuo preispitivati svoju odluku da krenem u Rusiju. uo sam svakakvih pria,
od toga da ceste ne postoje osim glavnim pravaca, do pria o prometnoj mafiji, loem gorivu i naravno Putinu koji jae na
bijeloj morskoj psini. Zajebanciju na stranu, cesta koja vodi prema GP-u je kaos.
Stara Volga
Doruak
IMG_0549.jpg
IMG_0563.jpg
IMG_0565.jpg
ernozem (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Cernozem)
Paljenje rotilja pomou brenera
Ukrajina
Malo poziranja
Ukrajina
Hlukhiv
Pica
UAZ medicinska kola
Olga
Prema granici
Prema granici
Prema granici
Dolazimo na granicu i naravno prvo nas doekuje vojnik koji zapisuje model motora i koliko nas je na motoru i prije nego nam
je dao papir trai da mu damo neki poklon. OK, nema frke, vadim pripremljene Hrvatske kovanice da mu dam neto trofejno.
Ali ne, on bi radije eure i to 20 papirnatih, ako je ikako mogue. Jo uvijek mi krto srce radi na preskokce zbog zadnje 2
mitarine koje sam ostavio na ukrajinskim cestama, tako da sam odluan da ovaj beznaajni lik na granici ne dobije nita. Ali
lik je uporan, ak pomalo i jadan u svom moljenju. Kad je vidio da nee dobiti nita puta nas, ali sigurno je 5 minuta kumio i
molio. Ostavio nam je jako lo okus u ustima. Dolazimo do lika koji pregledava putovnice i on kree sa istom pjesmom. Daj
nekakav poklon. Njemu nudim trofejne EUR kovanice, ali i on bi radije papirnatih 20 EUR, a ja radije ne bih dao, pa i s njim
pjevam istu pjesmu. Kombiniram rijei "nemam" i "nedam". Ovaj lik je malo tvri orah pa me zove u neku sobu u kojoj stoji
plakat da ako me slubenici trae mito da nazovem njihovu slubu za suzbijanje mita i korupcije. Ironija vea od carinikove
kembe. Uporan je lik da dobije 20 EUR i kad je vidio da nemam namjeru dati lovu izlazi ljut iz kabine, uzima papire od motora
i kree pregledavanje motora. Zagleda prtljagu, trai serijski broj motora i vidim da e tu biti pizdarije, pa vadim 100 rublja
(neto manje od 20kn) i guram mu u ruke. Lik mi vraa papire i odlazi traiti drugu rtvu. Uf, jeftino sam proao.

Gornja epizoda mi ostavlja nekako gorak okus u ustima i pitam se ta nas tek eka u Rusiji, ako je ovdje ovako. Niija zemlja
nije dugaka, pa ne moramo dugo ekati da saznamo kako izgleda Majka Rusija. BAM! Ruska granica je najmodernija koju sam
vidio u ivotu. Red, rad i disciplina. Da nije sve na irilici mislio bih da sam u Njemakoj. Prije samog uslaska na granicu je
rampa i puta se jedno po jedno vozilo, guve nema. Svi su uljudni i pomau nam popuniti imigracijske papire, toliko su dobri
da nam nisu zamjerili to pola podataka nisu popunili. Postoji i klimatizirana soba sa stolovima i stolicama gdje moete
popunjavati papire. Osim papira za nas treba popuniti papire za privremeni uvoz motora. Gospoa koja radi na tom alteru je
vidjela u mojim oima da e joj biti bezbolnije da ona sama popuni te papire, pa me rijeava te muke. Znai prilikom ulaska u
Rusiju radite privremeni uvoz motora i motor se mora izvjesti iz zemlje u roku 6 mjeseci inae ste u carinskom prekraju, osim
tog papira o privremenom uvozu motora dobili smo svatko svoj imigracijski papir koji se mora uvati tokom cijelog boravka u
Rusiji i u koji bi hoteli u kojima spavamo trebali lupati svoje tambilje, tako da se zna gdje smo bili.

Ruske vize. Nabavka je ila relativno bezbolno, iako ne i jeftino. Prvo smo rezervirali hostel u Moskvi preko Hostelworlda
(200kn), pa onda platili 10 EUR po osobi za pozivna pisma tog hostela ChillaxHostel, svaka preporuka za traenje vize
http://www.chillaxhostel.com/. Nije bio problem da rezerviramo samo 3 noi u Moskvi, a da dobijemo vizu koja traje preko
mjesec dana. Isto tako nije bio problem to je viza poela vaiti par dana prije nego smo mi doli na granicu. To nisam znao
kada sam prije 2 godine traio vizu za Ukrajinu i mislio sam da moram ui na datum koji pie na vizi i izai na taj datum,
umjesto da sam traio vizu za puno dulje razdoblje, onda je kasnije puno lake pomicati planove. Kada dobijete pozivno pismo
ostaje uplatiti putno osiguranje koje pokriva Rusiju i koje traje za cijelog boravka u Rusiji, te skoknuti do Ruske ambasade i
tamo platiti jo cca 300kn po osobi. Kada sam traio vizu napisao sam da u ii u Kursk, Moskvu i Volgograd, ali sam imao
rezerviran smjetaj samo u Moskvi, pa mi je lik koji radi vize rekao da ne moe to tako i da mi moe dati vizu samo za Moskvu,
a ja sam kasnije odluio da u Moskvu neu ni ii i uspio sam izai iz Rusije bez da sam bio u Moskvi i bez da smo pokupili
ijedan tambilj od hotela u kojima smo spavali.

Ovaj puta sam se sjetio odgovoriti negativno na pitanje o posjedovanju oruja ili narkotika, pa nas graniari sa smjekom
ispraaju sa granice najvee zemlje na Svijetu. Zemlje koja ima veu povrinu od planeta Plutona. Zemlje koja je toliko velika
da se moete voziti 1000km a da ne odete nigdje. Ukratko zemlje u koju sam uao i u tom trenutku bio sretan kao malo dijete.
Stajemo na prvoj benzinskoj i toimo gorivo za 28 RUB/L (5kn/l !!!), jedemo sladoled i priamo sa blagajnicom koja ima zlatan
osmjeh, ali doslovni zlatan. Skoro svaki Rus stariji od 30 godina kojeg smo sreli je imao makar jedan zlatan zub.

Ostaje nam jo maknuti se malo od granice i pronai mjesto za spavanje. U Rusiji e pronalazak mjesta za spavanje uglavnom
biti jednostavno, jer su polja gdje god pogledate i dovoljno je maknuti se sa ceste i mjesto za ator e pronai vas.

IMG_0645.jpg
Pogled na Rusku granicu
Ruska autobusna stanica
Moje prvo rusko mlijeko (moloko)
Budimo se ujutro nakon prve noi provedene u zagrljaju Majice Rusije i mogu rei da se osjeam fenomenalno, teko mi je to
opisati, jer Ruske ravnice nisu lijepe kao Alpe ili kao Norveki fjordovi, ali imaju jako smirujui efekt na mene. Dananji cilj nam
je vidjeti Kursk, baciti pogled na taj grad i onda nastaviti dalje cestom A144 prema Voronjeu. Kursk, rekao bih tipian Ruski
grad, dosta kaotian promet na koji sam se teko navikao, ali kada sam ga jednom skuio postalo mi je ak i gut voziti se
Ruskim cestama. Rusi su nemarni i nestrpljivi vozai, ali kao to rade greke, tako ih i prataju i nisam primjetio da se u tom
kaosu netko posebno ljuti, trubi ili ivani. Obilaenje auta sa svih moguih strana, oduzimanje prednosti, guranje, vonjda
suprotnim smjerom, skretanje tamo gdje se ne smije skrenuti,... sve mi je to postalo normalno. Kasnije sam poeo pretjecati
kamione neovisno jel ima netko iz suprotnog smjera, jer ceste su dovoljno iroke da mogu proi jedan kamion, auto i motor.
Samo trubnem kamionu kojeg pretjeem i blicnem dugim svjetlima da me ovaj iz suprotnog smjera bolje vidi. Jedino se nikada
nisam navikao na to da ako ostavim ispred sebe pola metra mjesta, uvijek doe neki Rus sa autom i ugura se. Bilo da je ispred
mene crveno svijetlo, kamion kojeg se spremam obii ili su radovi na cesti. Ako ispred vas ima mjesta, Rus e doi i ugurati
se.

Za prvih par dana putovanja po Rusiji nisam imao neke posebne planove, eljeli smo to vie dana provesti na obalama Volge
i Kame, te na Uralu, pa sada samo vozimo i uivamo u krajolicima. Nakon obilaska Kurska se vozimo prema Voronjeu gdje
stiemo popodne. Voronje je gradi skoro neprimjetan na karti a ima ni manje ni vie nego milijun stanovnika. Svata sam
oekivao od Ruskih cesta, ali na kraju se ispostavilo da su ceste bolje nego sam oekivao. Odnosno ceste izvan gradova su
bolje nego sam oekivao, ali zato u gradovima ceste samo to ne jedu malu djecu koja ekaju zeleno na semaforu. U
Voronjeu su ceste bile posebno loe, toliko sam se umorio dok smo ulazili u grad da smo samo stali u neki duan pojesti
sladoled i odluili traiti izlaz iz grada, to se pokazalo kao poprilino zahtjevan zadatak. Dok smo se izvlaili iz grada skuim
da maina smrdi po spaljenoj praini, bojim se da sam u guvi preforsirao mainu i da se pregrijala. Ne mislim da je to neki
problem, jer su zrano hlaene maine ionako napravljene da bolje podnose pregrijavanje od vodeno hlaenih strojeva,
svejedno, ini mi se da je ovo pregrijavanje doprinjelo problemu koji e se javiti par tisua km kasnije.

Iza Voronjea poinju iznimno zanimljivi krajolici. Bio sam uvjeren da je Rusija ravna kao tepsija, ali ovaj dio je valovit i brdovit,
svako malo naie neko jezerce. Rusi ba ne vole puno zavoje, pa su ak i po tom valovitom kraju odluili praviti ravne ceste,
tako da svako malo uivamo u pogledu gdje sa jednog brdaca vidimo ispred sebe cestu koja se penje na drugo brdace u
koje je cesta usjeena. Neobino lijepi prizori.

Stali smo na benzinsku i nakon to sam natoio gorivo idem itekati 12V->USB adapter iz utinice kad primjetim da u utinici
ima neka metalna kapica, akam malo po tome i odjednom taj metalni komadi namjesti tono izmeu plusa i minusa i uari
se u sekundi, krene sukljati dim, a ja u panici pokuam prstom izbaciti uareni komad metala iz te utinice. Naravno da ne
uspjevam, nego sam samo spalio prst, ali dosjetim se jadu i sa kljuem od motora izbacim uareni komad van. Jel moram rei
da se sve to dovija na benzinskoj pumpi Zamolim enu da ode u duan po najhladniju vodu koju nae pa da zavidam
spaljeni prst i usput skuim ta se dogodilo. Priznajem svoju krivicu - nisam ugradio osigura na utinicu, nego sam ju spojio
direktno na akumulator, kao ta e mi osigura, to je za pikice i mamine sinove. A onaj metalni komad to se zahlavio je
ispao iz adaptera od vibracija.

Nakon to je prst utrnuo od zime sjedamo na motor i idemo traiti mjesto za podizanje atora i pronalazimo ga, naravno opet
pokraj ogromnog itnog polja. Laku no.

Spavamo pokraj polja dimenzija 3km x 7km

Kursk
Kursk
Kursk
Kursk
Kursk
Zanimljiva zavrna obrada tenka
Na Reihstag!
Prema Voronjeu
IMG_0798.jpg
IMG_0815.jpg
IMG_0831.jpg
IMG_0841.jpg
IMG_0846.jpg
IMG_0857.jpg
IMG_0889.jpg
Voronje
Voronje
Voronje
Voronje
Voronjeka guva
Ruski krajolici
Hladim pregoreni prst
Zalazak sunca pred Tambovom
Spavanje kraj polja ima svojih perkova, jedan od njih je da nam oko pola noi kamion proe 2 metra od glava. Rusi oito u
vrijeme etve rade i po noi, a ito sa polja se ne odvozi traktorima nego Kamaz kamionima. ena nije ni trznula, valjda ni
Kamaz nije glasniji od mog hrkanja, tako da nju kamion ne moe probuditi.

Jutro
Nekome sija sunce, dok onima malo dalje lije kia
Suenje atora
Jutro
Paljenje pile
Tenerku treba svaku jutro razgibati
Sovhoz imena Lenjina
Kafe
Spavali smo pred Tambovom ali ujutro nam se ba i nije ulazilo u grad, tako da ga zaobilazimo. Ono to ne zaobilazimo je
offroad auto utrka. Stigli smo sat vremena prije poetka, pa odluujemo saekati da vidimo makar jednu trku. Muvamo se
meu boksovima, gledamo kako se u posljednji trenutak bude i friziraju Volge, jedemo solidan rotilj i priamo sa domaim
ljudima. Utrka mi se ini strano zabavna, rekao bih da se veina vozaa i gledatelja zna, a auto nisu nikakve nabrijane pile,
nego sklepane Lade po kojima se arafi maltene do samog zviduka koji oznaava start trke. Tono atmosfera u kojoj bi se ja
snaao. Nakon trke sjedamo na motor i piimo dalje, danas jo moramo doi do Penze (,
http://en.wikipedia.org/wiki/Penza). Krajolici se ne mijenjaju nita bitno, tako da je ugoda za voziti. ak nam se i vrijeme
smijei - sunano je i toplo, a nije vrue.

Offroad utrke pokraj Tambova

Tambov offroad
Tambov offroad
Tambov offroad
Tambov offroad
Tambov offroad
Tambov offroad
Malo prije Penze vidimo skretanje za selo Ljermontovo i kuu gdje je odrastao Mihail Ljermontov
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Mihail_Ljermontov). Nismo sigurni tko je Ljermontov, ali vidimo da mu u mladosti nije bilo loe.
Kasnije saznajemo da nita osim te mladosti nije ni proivio, jer je poginuo u 26. godini, a bio je pisac i slikar. Imanje na kojem
ga je baka odgojila je stvarno prekrasno i da biste uli morate kupiti kartu. Ne sjeam se koliko je kartu trebalo platiti, ali to je
ionako nebitno, jer smo sve rublje spiskali na Coca Colu i sladolede. Na kraju karte dobijamo besplatno, a prije ulaska na
imanje moramo ostaviti torbe kod straara. Taj detalj mi ba nije bio jasan, ali ako su takvi propisi tko smo mi da se bunimo.

Ljermontov
Ljermontovo
Ljermontovo
Ljermontovo
Unutranjost Ljermotove kue
Unutranjost Ljermontove kue
IMG_0034.jpg
IMG_0040.jpg
U Penzu ulazimo u predveerje i ini mi se da je grad puno mirniji od ostalih ruskih gradova kroz koje smo do sada proli.
Moda zato to je nedjelja? U neprijateljskoj kapitalistikoj tvorevini McDonaldsu pronalazimo besplatan internet, pa se
javljamo rodbini i nastavljamo dalje.

Prema Ulijanovsku odluujemo ii to sporednijim cestama, prvenstveno to nesporedna cesta znai skretanje na jednu od
najprometnijih ruskih cesta - M5 autoput (http://en.wikipedia.org/wiki/M5_highway_(Russia)), to svakako elim zaobii.
Kreemo iz Penze prema Inzi cestom koja nema posebnu oznaku, a na Google Mapsima uope ne postoji. Kada planiram kamo
ii uglavnom gledam u Google Mapse, ali za planiranje ruskih puteestvija Google je nemoan. Veina cesta nije uvedena,
mnoge ceste su potpuno krivo oznaene (npr. cesta od Penze prema Saranjsku je oznaena kao M5 autoput, to nema veze s
pameu). Malo detaljniji je Yandex sa svojim mapama http://maps.yandex.ru, ali kao najbolja metoda mi se pokazalo gledati u
Yandex mape, i onda ii na Google mape sa Panoramio overlayem gdje bih gledao po slikama u kakvom je stanju cesta i jel
cesta ope postoji. Da i ta metoda ima svojim mana pokazat e se par tisua kilometara kasnije na granici sa Kazahstanom.
No sve u svoje vrijeme.

Ravna cesta i Kamaz. Simboli Rusije

Ruske drvene kue
Ruske drvene kue
Uralska pila
Pravi sovjetski sladoled
IMG_0973.jpg
Selo pokraj Penze
IMG_0981.jpg
Obilaenje s desne strane - njet problem
Penza
Penza
IMG_0068.jpg
McDonalds u Penzi
Lazo i Lenjin kao dva drugara
Penza
Kako smo skrenuli u lagano brdoviti kraj po krajnje sporednoj cesti uhvatio nas je mrak na motoru bez da smo se smjestili u
ator. Vozimo se po neosvjetljenim selima, povremeno skrenemo u neko polje u nadi da emo nai livadu ili izvreno ito, ali
nita od toga. Svjetlo motora ne osvjetljava dovoljno, a u mraku i strahu su velike oi. Skoro je 23 sata i ugledam izvan jednog
sela portirnicu u kojoj sjedi straar. Ispred portirnice ogromna livada. Stajem da pitam ovjeka jel moemo ispred podii ator,
ovjek bez pol problema pristane i jo nam pokae najravniji dio livade. Odlino! Dok smo podizali ator doe on i ponudi nam
topli aj/kavu i tu. Naravno da smo pristali otuirati se, takva prigoda se ne odbija. ovjek uva farmu pilia pa smo se mogli
otuirati u radnikim tuevima.

Nisam ni sam siguran koliko je sati bilo kada se ponovno pojavio kamion kod atora, ovaj puta je bio pretovar pilia. Laku no.
Osmi dan
Volim Rusiju, ni sam nisam siguran zato. Ujutro smo se rano probudili kako bismo pozdravili naeg domaina, uvara kokoje
farme nedaleko od Penze kojemu uskoro zavrava nona smjena. Jesam li sretan zato to su Rusi iznimno topli ljudi. Sirovi, ali
topli. Ili sam sretan jer se nalazim skoro 3000km od kue i sve ide po planu, ena slua, motor ne zajebava. Siguran sam da e
u jednom trenutku motor poeti zajebavati, a ena prestati sluati, ali do tada ja se gutam.
U selu Boloj Vjas stajemo na doruak u duan u Proleterskoj ulici 14A. U Ruskim selima nema puno velikih duana, zapravo
rekao bih da uope nema velikih duana. Trgovake centre moete nai samo u velikim gradovima. U selima se uglavnom
nalaze mali duani koji me podsjeaju na kinder jaja - nikada ne zna ta te eka unutra. Svaki duan ima svoju viziju onoga
to stanovnicima tog sela treba. Tako da svaki put kada uemo u neki duan jedemo drugaiju hranu. Ako u jednom duanu
naemo odline kolae onda ih se treba najesti za 3 dana, jer ansa da e se takvi kolai pojaviti sutra u nekom duanu je
ravna nuli. Ista stvar je i sa sladoledima - svaki dan jedemo potpuno drugaije sladolede. Jedan sladoled smo vidjeli im smo
preli granicu i onda smo ga traili po duanima sljedeih 1000km i jedva smo ga pronali.

IMG_0112.jpg
Proleterska ulica 14
Mislim da niti jednom nismo stali i nekom naseljenom mjestu a da nas netko nije doao pozdraviti i pitati odakle smo. Tako i
sada, prilazi nam ovjek, pozdravlja nas i kree pria. Pitam ga za smjer prema Inzi, kae ovjek nipoto prema Inzi, tamo je
makadam i duboke rupe, uostalom, zato uope ii prema Inzi, kada je Saranjsk lijep grad i od njega prema Ulijanovsku vodi
odlina cesta. ovjek nam je ak i nacrtao kartu na komadu papira.

Nastavljamo cestom P158 prema Saranjsku (, http://en.wikipedia.org/wiki/Saransk) i nakon par km ulazimo u

Republiku Mordoviju. Da ponovim republiku MORDOVIJU. im sam proitao naziv zaljubio sam se. Ruska Federacija, je kao to
ime kae - Federacija. Sastavljena je od 83 federalna subjekta, od kojih su krajevi i oblasti ono to nazivamo Rusijom, dok su
republike podruja s veinskim neruskim stanovnitvom i u njima stanovnici imaju pravo na dvojezine natpise, svoj jezik,
ustav i tako svataneta.

Uglavnom, ulaskom u Republiku Mordoviju prvi puta ulazimo u taj neruski dio Ruske Federacije. Kao to vidite na slikama cesta
se ne granici ne moe nazvati cestom, ali tako je na gotovo svim graninim podrujima. ak i na granicama dvaju okruga ili
oblasti. Valjda se cestari ne mogu dogovoriti do kamo je ija odgovornost, pa taj granini dio ceste ostane neodravan. Kada
se odmakne malo od granice ceste uglavnom postanu OK. Tako je barem bilo u Mordoviji koja ima odline ceste, jedna je od
iih Republika i ima definitivno najlijepi sovjetski grad u kojem smo bili. Naravno govorim o Saranjsku koji je glavni, da ne
kaem i jedini, grad Mordovije. Grad je ist i uredan, bez rupa koje te vode u drugu dimenziju kao u Voronjeu, veina zgrada
je ofarbana u arke boje. Jako nam se svia Saranjsk, pa odluujemo napraviti malo veu pauzu ovdje i baciti pogled na crkvu
koja dominira centrom, obii muzej posveen herojima drugog svijetskog rata i proetati se uz rijeku.

Ulaz u Mordoviju
IMG_0140.jpg
Republika Mordovija
Jedini nain da se zaustave ruski vozai
Putin
Saranjsk
Saranjsk
Saranjsk
Saranjsk
Muzej u Saranjsku
Muzej u Saranjsku
Saranjsk
Saranjsk
Saranjsk
Saranjsk
Vatrogasna postaja u Saranjsku
Za navigaciju po Rusiji sam mislio koristiti zvijezdu Sjevernjau, mahovinu i GPS softver instaliran na mobitelu. ena me
nagovara da kupimo atlas Rusije, to se meni ini nepotrebno, ali svejedno dajem tih 80kn koliko kota atlas. Kasnije e se
ispostaviti da je atlas ne samo dobrodoao, nego nuan.
Osim karte kupujem i litru ulja. U Rusiji je umjetnost pronai ulje za motore, pa kupujem neku polusintetiku za automobile.
Prvu litru ulja koju sam potroio sam ponio iz Zagreba, raunao sam da ako u Rusiji ne pronaem ulje za motore da toim auto
ulje.

Ulje i karta
IMG_0518.jpg
Putujemo prema Ulijanovsku (, http://en.wikipedia.org/wiki/Ulyanovsk), gradu koji je metuzalemima poznatiji pod
imenom Simbirsk. U Simbirsku se rodio Vladimir Ili Ulijanov, poznatiji kao Lenjin, pa je nakon Lenjinove smrti Simbirsk
preimenovan u Ulijanovsk. Sovjete je valjda uhvatila neka manija preimenovavanja gradova i puno je gradova preimenovano,
evo neki

Kujbuev -> Samara

Cariin -> Staljingrad
Ekatarinburg -> Sverdlovsk
Vladikavkaz -> Ordzhonikidze
Pokrovskaja -> Engels
Perm -> Molotov
Orenburg -> aklov

Ovo su samo neki gradovi, ako nekog zanima kompletan popis se nalazi ovdje:
http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_renamed_cities_and_towns_in_Russia

Ali da se vratimo na druga Lenjina - Rusi ili Sovjeti, kako vam drae su tog ovjeka digli na razinu Boga. S obzirom koliko smo
vidjeli Lenjinovih kipova, ulica, trgova, etalita, rekao bih da je Lenjin ovjek s najvie takvih posveta na svijetu. Nema tog
grada bez Lenjinovog kipa. Ako u nekom gradu niste nali Lenjinov kip, to samo znai da niste dovoljno dugo traili ili da jo
niste stigli do centra grada. Ako selo ima 2 ulice budite sigurni da je e jedna ulica biti Lenjinova. ak smo poeli igrati igru
"Spazi Lenjina", ja sam uglavnom vodio jer ima bolji pregled situacije ispred sebe
Ulazak u Ulijanovskaju oblast
Ulijanovskaja Oblast
Mlin ni na nebu ni na zemlji
Pred Ulijanovskom se nalazi aerodrom, a pokraj aerodroma otvoreni muzej aviacije. Doli smo malo prekasno pa je muzej
zatvoren, ali straar je voljan prodati karte onako ispod tezge i pustiti nas da slobodno etamo meu avionima. Mislim da nas
je malo oenio jer smo dali 400 rublja (80kn) za 2 karte. Svejedno, bilo bi mi ao da nisam uao u muzej, jer su izloeni mnogi
avioni koje su Sovjeti napravili. Divim se tom narodu po cestama voze Ruski kamioni, po poljima idu njihovi traktori, troe
rusko gorivo, po zraku lete ruski avioni i onda se sjetim kako mi Hrvati nemamo nita, nemamo ak ni svoje mlijeko, nego i
to uvozimo

Aerodrom u Ulijanovsku
Otvoreni aero muzej
Aero muzej, Ulijanovsk
Avionska maina
Uijanovsk
Ulijanovsk Auto Zavod, UAZ
Ulijanovsk nije samo poznat po Lenjinu, nego se tamo nalazi i tvornica UAZ (Ulijanovski Auto Zavod), njihov napoznatiji
proizvod (UAZ-469) se kotrljao i po Balkanu, najvie zahvaljujui JNA. Taj relativno mali offroad stroj se kotrlja gdje god
pogledate u Rusiji, a osim dipova radi UAZ i nekakve kombije koji izgledaju kao da im cesta nije potrebna.

Ulijanovsk lei na rijeci svih rijeka - Volgi. Opet neto magino za mene. Kada sam gledao kartu i promatrao Volgu koja je na
nekim dijelovima iroka 35km. Da, dobro ste proitali trideset i pet kilometara. Dodue prirodni tok rijeke nije bio toliko irok,
ali izgradnjom hidroelektrana smo dobili ovom rijenog monstruma. Ali Volga nije samo iroka, ona je i najdua Europska
rijeka. Toliko sam bio oduevljen Volgom da nam je plan slijediti tok Volge sljedeih 400km i to lijevom, manje naseljenom
obalom.

U gradovima ovakve rupe nisu rijetkost

LED semafori
Pogled na Volgu
Ulijanovsk
Most preko Volge
Straar na mostu. U Rusiji nije neobino vidjeti kalanjikovima naoruane straare kako uvaju kljune objekte, kao to su
mostovi.
Prijaviti moderatoru Evidentirano

Sve su gljive jestive, neke samo jednom.

http://togs.biz/josip

OxyG3N

Offline

Spol:

Postova: 763

Vozi: litra k4

Lokacija: relacija Bistra - Karlovac

Odg: Euroazijske puteestvije (Ukrajina, Rusija, Gruzija, Turska)

Odgovori #76 : 24. Kolovoz 2013, 17:27:41

Citat:
zbog ovakvih reportaza pocinjem opet polako ali sigurno naginjat enduru

Prijaviti moderatoru Evidentirano

ADV

svakak

Offline

Spol:

Postova: 1814

Vozi: Africa Twin RD07

Lokacija: Oslo

Odg: Euroazijske puteestvije (Ukrajina, Rusija, Gruzija, Turska)

 Odgovori #77 : 24. Kolovoz 2013, 20:45:40

Citat:

Citat: svakak - 22. Kolovoz 2013, 21:18:39

Kako smo skrenuli u lagano brdoviti kraj po krajnje sporednoj cesti uhvatio nas je mrak na motoru bez da smo se smjestili u
ator. Vozimo se po neosvjetljenim selima, povremeno skrenemo u neko polje u nadi da emo nai livadu ili izvreno ito, ali
nita od toga. Svjetlo motora ne osvjetljava dovoljno, a u mraku i strahu su velike oi. Skoro je 23 sata i ugledam izvan jednog
sela portirnicu u kojoj sjedi straar.

Ako nemam neto uslikano velika je ansa da u to zaboraviti. Sjetio sam se koji je tono razlog bio zato nas je uhvatila no
bez da smo digli ator.

Stali smo natoiti gorivo u jednom selu (mislim da se zove Gragovo, ) i nakon toga skrenuli na neki sporedni put,
taman se krenuo sputati mrak, kad nam odjednom preprei put auto sa upaljenim rotirkama i prije nego smo uspjeli stati iz
tog auta izae policajac i krene prema nama. Nije mi svjejedno, ali znam da nisam nita kriv, jedino se pitam jesam moda
propustio kakav znak zabrane kretanja... kaem policajcu da ne priam ruski i odmah mu dajem nae dokumente. Kada je
skuio da smo stranci pojavi mu se smjeak na licu. Koje olakanje. Izgleda da su traili nekog drugog. Pita nas policajac kamo
idemo, a ja naravno ne smijem rei da traim mjesto za ator, pa kaem ime prvog sljedeeg grada koji vidim na karti i pravim
se da nemam pojma gdje sam. ovjek, naravno eli pomoi i kae nam da ga slijedimo i pokae nam pravi put. im su se
maknuli opet sam skrenuo na neke sporedne ceste, ali ve je krenuo padati mrak, tako da je traenje mjesta za ator postala
nemogua misija.

Prijaviti moderatoru Evidentirano

Sve su gljive jestive, neke samo jednom.

http://togs.biz/josip
svakak

Offline

Spol:

Postova: 1814

Vozi: Africa Twin RD07

Lokacija: Oslo

Odg: Euroazijske puteestvije (Ukrajina, Rusija, Gruzija, Turska)

Odgovori #78 : 24. Kolovoz 2013, 20:57:47

Citat:
Deveti dan
Pogled iz atora
Iako je Vakula preobuen u moju enu sino rekao "Sutra nee biti kie.", ini se da je zabunom rekla to umjesto "Sutra e
padati kia." Greke se dogaaju, ta se moe. to se mene tie danas kree zanimljivi dio Rusije, odnosno to sam mislio prije
nego smo uli u Rusiju. Oekivao sam da e dio do Volge biti dosadan i ravan, a ispostavilo se da je prvih par dana u Rusiji bilo
pun pogodak. Kreemo se malo prometnim krajem na lijevoj obali Volge. Scenarij nije onakav kakvim sam ga zamiljao.
Oekivao sam sela na obali Volge, cestu koja vozi po nasipu, lijepe poglede na ogromnu Volgu da bismo vidjeli Volgu morat
emo se ipak malo potruditi. No prvo na doruak u Staru Mainu (ili je Staraja Majna, nisam siguran).
Jutro ne obeava lijepo vrijeme
IMG_0668.jpg
Kada se naveer zavezete duboko u polje, onda vas ujutro eka povratak na cestu
Volgina panorama
Konjetina u konzervi
Staraja Majna
Staraja Majna
IMG_0714.jpg
Staraja Majna je trebao biti gradi na Volgi, pa sam oekivao da e imati neko etalite uz Volgu, moda kakav trg, bilo ta. Na
kraju se ispostavilo da moramo pola sata traiti Volgu. Rusi ba nisu skloni estetici, tako da im sela i gradovi nisu uz same
rijeke, nema etalita nema pogleda. Da bismo vidjeli Volgu morat emo par puta gaziti makadame i probijati se kroz gusti.

Velika mi je elja okupati se u Volgi i ba kada doem do Volge pada kia i nije ba za kupanje. Dodue na obali koju smo nali
u Majni ne bih ni koristio za kupanje. Stanovnici su taj jedan prilaz Volgi iskoristili kao stovarite otpada. Uas! Gledam kartu i
traim neko povoljnije mjesto za umoiti neoprane noge u Volgu. Vidim da je selo Voloskoje na Volgi, pa kreemo tamo. Do
tog sela ba ne vodi glavna cesta, tovie na par mjesta je izgledalo kao da ceste ni nema. Ne sekira to mene ipak sam ja
geda sa enduro motorom. Ali ena neto zvonda, kao ne vjeruje mi da ja znam gdje smo i kamo idemo. Moram priznati da na
trenutke ni sam nisam bio siguran jel idem u pravom smjeru.

Pogledajte razliku u karti izmeu Googlea i Yandexa

Google Maps
Yandex
Selo Aristovka
Selo Aristovka
Telefonska govornica
Aleksejevka
Pastir
Jelda izgleda kao da znam kamo idem
Prema Volgi
Voloskoje
Voloskoje
ena pokazuje zavidne redateljske sposobnosti

Na alost ni u ovom selu ne pronalazim lijep prilaz Volgi, pa se okreemo i idemo prema Bolgaru, jo jednom gradiu na Volgi.
Par km prije nego smo uli u Republiku Tatarstan vidim u daljini ogromno zdanje od crvene sitne cigle. Iako pada kia skreem
sa ceste i idemo prema tamo. Ispostavlja se da je to naputena pravoslavna crkva napravljena 1859. godine. To je sve to
sam uspio saznati o toj crkvi, nema informacija kada je napravljena ni zato je naputena. Nalazi se u malom selu Tankejevci
(). Do crkve vodi utabana staza, ak nije ni makadam. U selu ima moda desetak kua i polunaputena farma. Kia
lagano pada, pa slikamo koliko moemo i uivamo u trenutku. Osjeam se onako kako sam se trebao osjeati u ernobilu i
Pripjatu - kao Pale sam na svijetu. OK, kao Pale sa enom na svijetu. Ne znam zato, ali taj osjeaj mi ba odgovara, na
cijelom putovanju su mi najbolji trenutci bili kada bismo nabasali na neko polunaputeno od Boga zaboravljeno selo.

Naputena crkva u Tankejevki

Naputena crkva
Ulaskom u Republiku Tatarstan ulazimo u muslimanski dio Rusije, ali kako bi jedan Rus rekao - ovjde ive normalni muslimani,
za razliku od Kavkaza.
U Bolgaru se kia pretvara u pljusak, pa sklonite traimo u muzeju kruha, ali na alost ne moemo ga propisno obii jer se za
ulazak u sve zgrade trai skidanje izama, to onda znai da moramo skidati i kita odijela, pa onda za ulazak u neku drugu
zfradu ponovno oblaenje previe je to posla za mene. Dobro da birtija ne trai skidanje, pa lijepe vrijeme ekamo tamo.
Pokraj muzeja kruha se nalazi ogromna damija napravljena od bijelog mramora. Opasno dobro izgleda, samo ne sada po kii.
Idemo prema centru Bolgara kada nam put preprei bijela lada, a iz lade izlazi ovjek sa ogromnim smjekom na licu. Kae i
onda je bajker, pa se nudi da pomogne, ako trebamo pomo. Kiica i dalje lagano pada, pa si mislim, moda ne bi bila loa
ideja proglasiti dan gotovim i skrasiti se u Bolgaru. Pitamo ovjeka jel ima kakav jeftini motel u Bolgaru. Nema frke, samo neka
ga pratimo. Dovodi nas do hotela Regina u kojem spavamo i peremo svu robu za 1600 rublja. Nije ba najjeftinije, ali sve samo
da proe ovaj kini dan. Dok smo se smjestili izlazi sunce, a sa suncem dolazi ponovno Aleksej i zove nas kod sebe na veeru.
Naravno pristajemo i idemo kod njega i njegovog kolege - jedina 2 motorista u Bolgaru. Prije veere jo jednom obilazimo
damiju koja sada izgleda fenomenalno oprana kiom i obasjana suncem - trenutak za pamenje. Dekima engleski nije jaa
strana, ali imaju volje na pretek, pa lagano priamo par sati, kupujem od njih litru Motul ulja i ostavljam im auto ulje koje sam
kupio juer. Ipak e tenerka dobiti samo najbolje moto ulje, a ne ovaj auto-zeljtan.
Ulazak u Republiku Tatarstan
Muzej kruha
Muzej kruha
Damija u Bolgaru
Volga
Na domain Aleksej i njegova ker
Sa suncem je dola i dobra volja
Pogled na damiju iz daljine
Damija u Bolgaru
Damija
IMG_0827.jpg
Deveti dan, 420km
Spavali smo i oprali robu u Hotelu Regina u Bolgaru i sada je vrijeme da se krene dalje prema Uralu i dalje pratimo VOlgu i idemo prema uu
Kame u Volgu kod grada Aleksejevskoje (). Tamo se nalazi jedan od najduih mostova u Rusiji
(http://en.wikipedia.org/wiki/Kama_Bridge), dugaak je 14km. Zapravo most se sastoji od 3 dijela, jer je to jedan most preko 3 rijeke (Kama,
Arharovka, Kurlijanka). Iako nemamo nikakvog posla s one strane mosta zacrtao sam si da emo prijei taj most pa kud puklo. Bilo je oito da
emo pokisnuti na mostu, jer je pljusak bio izoliran samo na malom podruju i to ba na mostu.

Hotel Regina
Bolgar
Kamaz je iz ovih krajeva
Ruski autobus, ako sam dobro shvatio ovo su autobusi koji prevoze radnike u podruijma gdje su ceste misaona imenica. Vidjeli smo i autobuse
koji imaju dufu od pei na drva.
IMG_0175.jpg
IMG_0857.jpg
Ne, uope ne poziram
IMG_0872.jpg
Kama
Kama

Prema oluji
Most preko Kame
IMG_0954.jpg
IMG_0957.jpg
Zadnjih parsto kilometara se vozimo uglavnom prema sjeveru i sada smo konano skrenuli na istok. Kako prilazimo gradu Nabrenji elni
( ) scenarij oko nas se znaajno mijenja. Izlazimo iz poljoprivrednog dijela Rusije i ulazimo u industrijski. Odjednom nije
neobino vidjeti ranirni kolodvor sa stotinama vagona, tvornice koje su dugake par kilometara.

Oni koji prate Dakar znaju da Kamazi caruju na utrkama kamiona, e pa Kamazi dolaze iz grada Naberenji elni i htjeli smo otii u muzej tako,
ali smo stigli do grada dosta kasno i muzej je ve bio zatvoren.

Negdje pred Ninjekamskom nailazimo na nekakav zastoj u prometu, lagano se vozim uz kolonu i skuim da se auto slupao sa kamionom i to ba
na malom mostu. Nitko ne moe ni naprijed ni nazad. Brebolje se okupila ekipa i uz pomo kamiona maknula slupani auto i dok su micali
olupinu iz suprotnog smijera je ve ekao nestrpljivi Rus i u punom gasu napravio slalom izmeu kamiona i auta. Ne bi to bio problem da jedan
motorist isto nije bio nestrpljiv. Ne kuim ni sam kako su se mimoili, ali meni je izgledalo kao da je motorist gotov. Vidim da se sa Rusima nije
za zezati, pa putam da ovi najivaniji odu pa kreemo dalje. Vozimo se uz par kilometara dugaku kolonu koja se napravila u suprotnom
smijeru i pitam se kada e ovi ljudi prijei most. Njihova traka je i dalje zablokirana i ne vidim kako e u skorije vrijeme maknuti kamion koji
nema prednji toak.

Ninjekamski rajon
IMG_1005.jpg
IMG_1007.jpg
IMG_1012.jpg
IMG_1023.jpg
IMG_1028.jpg
Gua pred Ninjekamskom
Uljara, iako izgleda kao nuklearna elektrana
Ruski vlak
Jo jedan dananji cilj je posjetiti grad Mendeljejevsk (), grad koji je dobio ime po ruskom kemiaru Dimitriju Mendeljejevu,
ovjeku koji je bio takav vizionar da je napravio periodni sustav elemenata i popunio ga sa elementima koji jo uvijek nisu bili otkriveni.
Uglavnom, stigli smo u Mendeljejevsk i oito se svidjeli mladoj moto ekipi tamo, pa su nam malo pokazali grad i vozili se s nama dok smo
kruili gradom.

Izlaskom iz Mendeljejevska se bacamo na neke tercijarne cestice, jer odbijam praviti luk po "normalnoj" cesti. Ispalo je da i ja nekada dobro
pogodim, jer smo bili poaeni moda najlijepim prizorima na cijelom putovanju. Grandiozna Kama obasjana toplim zalazeim suncem, kada
smo se odmakli od Kame scene nisu nita izgubile na lijepoti, pa vie blejimo u valovita polja nego to se vozimo. Ipak, sa zalaskom sunca
moramo i mi nai svoje utoite za spavanac, pa diemo ator na livadi nedaleko od Agriza ().

Mendelejevsk
Mendelejevska moto banda
Moda pretjerujem s ovim arenim ruskim kuama, ali meni su prelijepe
Kama
Kama Panorama
Kama
IMG_0127.jpg
IMG_0156.jpg
Zalazak mjeseca?
11. dan, 460km
Danas idemo prema gradu Ievsku ( ) koji lei na rijeci I. Znao sam za taj grad jo davno dok sam vozio MZ-a. Naime,
nakon drugog svijetskog rata su Rusi razmontirali Njemaki DKW i preselili pogone u grad I. Puno kasnije sam saznao da
tvornica Ima nije bila orijentirana samo na motore, nego je to jedna od veih Ruskih tvornica oruja. Sasvim je logino da u
tom gradu ivi Mihail Kalanjikov. Iako je ovjek izmislio i napravio dosta toga, rekao je kako je svjestan da e ga do kraja
ivota "proganjati" AK-47. Nitko ga ne pita za kosilice, freze i razne strojeve za poljoprivrednike, nego uvijek taj Kalanjikov. A
ovjek se uope nije obogatio sa tom pukom. Uvijek je govorio kako ga novac ne zanima, nego je odluio napraviti puku koja
radi u svim uvjetima dok je sluao vojnike kako se ale na tadanje sovjetske puke. Procjenjuje se da je svega 10%
kalanjikova izalo iz tvornice Ima, dok su sve ostalo nelicencirane kopije, a kalanjikova je proizvedeno nego svih ostalih
jurinih puaka zajedno. Puka je toliko popularna da se nalazi na zastavama nekoliko drava.

U grad ulazimo relativno rano i pokuavamo pronai muzej to nam ba i ne ide od ruke, i stajemo pitati nekog ovjeka na ulici
jel bi nas mogao uputiti u pravom smijeru. U tom trenutku staje pokraj nas Yamaha Roadstar 1700 sa ruskim tablicama. Voza
pria odlian engleski, pa se s njim sporazumjevamo i upoznajemo ovjeka koji e nam pokazati Ievsk. Pavel je, kao i mi,
samo na proputovanju kroz Ievsk, on ide iz Moskve u Perm i isto ima elju obii muzej oruja. Kada sam vidio da ovjek ima
Benderovu naljepnicu na koferu znao sam da ovjek ne moe ne valjati. Iznimno mi je drago da smo ga sreli ispresjecali smo
ga sa pitanjima, od SSSR-a, WWII, Putina, islama u Rusiji, ovjek je stvarno imao ivaca za razgovor. Skupa idemo u muzej,
gledamo slikamo i sve je to super i bajno, ali meni stalno pada na pamet ideja kako bi bilo ludilo kada bi se moglo pucati iz
pravog kalanjikova. Ni pet ni est, Pavel sazna da u podrumu muzeja ima streljana i da se dolje stvarno moe pucati. Kada mi
je to rekao oi su mi zasjale, krenula pjena na usta i moram priznati da se ni ne sjeam kako sam doao do streljane. Ja i Pavel
smo pucali iz AKM-a, dok je ena odluila pucati iz Glocka. Izdajnik kapitalistiki. ao mi je samo to jo nisam pucao iz
karabina Inae, pucanje nije dabe, ali nije ni skupo, 5 metaka iz AKM-a je 50kn, iz Dragunova je 100kn,

Nita ne kae dobro jutro kao sunce i nebo bez oblaka

Redneck zvunik
Ulazak u Ievsk
Najvei kuleri na cijelom putovanju
Pavel
IMG_0261.jpg
IMG_0268.jpg
Rijeka I
Dragunov
IMG_0292.jpg
Kalanjikov sa pukovnikom Gadafijem
Sablja malog princa
IMG_0334.jpg
Tenerka, Roadstar, Josip i Pavel
Iz Ievska izlazimo skupa sa Pavelom koji nas vodi kroz Ievsku guvu, kae da je ovo *ikin dim naspram Moskve. ovjek je
toliko oputen da uredno u guvi parkira motor i ode do auta pokraj pitati za smjer. Idemo prema Votkinsku i vidimo usput
ovjeka koji je ostao bez goriva pa stajemo podijeliti malo jeftinog ruskog goriva. U Votkinsku se rastajemo od Pavela, on ide
prema Permu, pa ponovno prelazimo Kamu i po prvi puta stajemo na tlo koje bi se moglo rei da pripada Uralu. Da, tom
mistinom i dalekom Uralu. Istom onom Uralu koji dijelu Europu od Azije. Kako se pribliavamo tom Azijskom podruju karta
postaje sve manje precizna, pa dosta lutamo traei cestu koja prati Kamu. U jednom trenutku je prestao asvalt, ali to sam i
oekivao tako da se ne skiram, ali svejedno zaustavljam veselog Rusa na Uralu trokolici da ga pitam jel idem u pravom
smjeru. Ispostavilo se da sam fulao cestu, ali i da moja karta zapravo nema oznaenu cestu kojom trebam ii, pa me on
savjetuje da odem preko brda nekom umskom cestom, kao nije frka moe se. Uto eto vozaa marrutke (minubus) i dere se
na vozaa Urala da koji me qrtz alje u to brdo da se tamo ne moe, samo da ja njega sljedim on e mi pokazati put.
Odluujem sljediti ovog vozaa marrutke, inio mi se normalniji, odnosno inio se normalan sve dok nije potjerao 100km/h
marrutku po makadamu, nisam ga mogao pratiti, to zbog praine to zbog rupa. Nakon 20-tak km naganjanja mi pokazuje
gdje trebam skrenuti, tako da smo na ispravnom putu i opet piimo na sjever.

Koji je smjer za Votkinsk

IMG_0369.jpg
Kama
Kama
IMG_0406.jpg
IMG_0429.jpg
IMG_0437.jpg
IMG_0446.jpg
IMG_0449.jpg
IMG_0451.jpg
IMG_0467.jpg
Opet se ponavlja pria sa Volgom, pratimo Kamu, ali od Kame ni traga ni glasa, kada smo konano doli do sela gdje se vidi
Kama ja stajem i moram umoiti noge u Kamu, sve dugo mi nema smisla. Kako se selo zvalo nemam pojma, ali znam da je
bilo spokojno da sam bio spreman ostaviti kosti tamo.

Kako smo ili prema sjeveru okoli se mijenja, polja su sve rijea, njihovo mjesto mijenjaju ume, ak ni cesta vie nije ravna
kao pod pagu. Iako nismo gladni stajemo na veeru u improviziranu birtiju. Kad kaem improviziranu onda to i mislim, od
drveta napravljena nadstrenica, bure vode za umivanje i rotilj. Jedemo dobre, ali skupe, aljike, pijemo crni aj i
nastavljamo dalje. Konak traimo u malom selu Bizjar 70-tak km od Kungura. Pokucao sam na vrata najvee kue u selu i
vrata je otvorio vidno miiav ovjek gol do pasa, ali nije imao miie od bildanja, nego od rada. Imao je pomalo smrknuto
lice, pa mi se malo stislo govno kad je otvorio vrata. Nije puno pomagao ni pas koji je lajao i htio se otrgnuti sa lanca. Kad je
shvatio da elimo dii ator pojavio se smjeak na gazdinom licu i potvrdno kimanje glavom.

IMG_0488.jpg
IMG_0500.jpg
IMG_0503.jpg
IMG_0504.jpg
IMG_0508.jpg
IMG_0518.jpg
Privatni Lenjin
Improvizirana gostinjica
IMG_0550.jpg
IMG_0560.jpg
12. dan, 392km
Ujutro nas je probudila znatieljna koza kojoj se pokrov atora inio kao idealan doruak. Nedokaznoj kozi se neda dokazati da
je trava finija, pa ju svako malo moram tjerati od atora. Kasnije je pozvala i prijateljice. Da je bilo predveerje moda bi se
dalo razmisliti o kozetini ispod peke, ali ujutro mi ne pae teka hrana, pa ih samo miroljubivo tjeram. Moda je i bolje tako, jer
je uskoro doao i na domain i pozvao nas u kuu na doruak i aj. TO! Zadnjih par dana stalno slikam te drvene kue i
konano smo dobili priliku ui u jednu. Kua je nakat, ali prizemlje je kombinacija tale, stovarita, upe i mjesta za bunar, dok
obitelj ivi na katu. Kua je iznimno uredna, zapravo sam se iznenadio koliko dobro izgleda. Struje ima, ali tekue vode ne,
grije se na drva i to iz 2 pei. Jedna je ogromna eljezna pe koja je napravljena u centru kue i istovremeno grije sve
prostorije, druga pe je zazidana i slui za pripremu hrane. Domaini su nam Aleksandar i Svetlana, te njihova unuka Vika koja
im je dola u goste iz Perma. Oboje su prije ivjeli u Permu i kada su otili u penziju kupili su kui na selu i ini mi se da sada
ive 100 ivota. Poastili su nas ruskim crnim ajem te domaim pekmezom i putrom. Iako mi ne znamo puno ruskog, a
domaini ne priaju engleski uspjeli smo se dovoljno sporazumjeti da preberemo najzanimljivije teme, tipa -40C i metar
snjega po zimi. Evo i sad mi je hladno kad na to pomislim.

Slijedi posjet trgovini u selu da kupimo domainima neki poklon, pitam gazdu ta voli gazdarica pa da joj neto donesem, kae
on "Pivo, Baljtika trojka". Neto me to podsjetilo na Homera kada je svojoj Marge kupio kuglu za kuglanje za roendan Duan
je naravno drveni, pod zemljani a kasa je na kuglice. Iako, duan nije samo duan nego i okupljalite starih i mladih. Iako
mladih u Bizjaru ba i nema, tako da se okupljaju samo stari. Didovi piju pivo na klupici pred duanom, a babe traaju te iste
didove uz aj u duanu.

Prije kretanja radim redovnu vizualnu provjeru motora i vidim da mi se cijedi neko ulje izmeu glave i cilindra, po svemu
sudei izgorila je brtva glave. Za sada ne izgleda grdo i nadam se najboljem.

Znatieljni gost
Jutro u Bizjaru
Unutranjost domainove kue
Domaini
Duan u Bizjaru
Bizjar
Ne proputam slikati se u partizanskoj ulici
Domainova kua
Bizjar
Nakon slasnog doruka kreemo prema Kunguru, gdje se odvajamo sa glavne ceste Perm - Ekatarinburg, i idemo prema
Gornozavodsku gdje ima jo jedna odlina cesta koju neete nai na Googleu

Kungur je prvi pravi uralski grad u koji ulazimo i prvo nam je matu zagolicalo ogromno zdanje okrueno ogradom,
bodljikavom icom i naoruanim straarima, a unutar ograde se nalazi, izmeu ostalog, crkva i damija. Jedino to nam pada
na pamet je zatvor, ali u centru grada!?
Idemo i na kungursku pijacu gdje jedna gospoa smrznutu ribu lomi ekiem(!) na zemlji. Dobro, ne radi to direktno pred
muterijinim oima, nego onako malo sa strane Jedan simpatini gospodin nam je priao i pitao odakle smo i kamo idemo i
kada smo mu rekli otiao je do svog tanda i donio teglu sa 5L meda. Rado bih uzeo med, ali gdje da ga stavim? Ovaj
gospodin nam je dao jedan od najiskrenijih "Sretan vam put" ( ) na cijelom putovanju. U Kunguru se nalaze i
poznate ledene pilje, ali nekako nisam raspoloen za pilje, Azija me zove i poprilino sam nestrpljiv krenuti dalje.

Kungur
IMG_0631.jpg
Zatvor
Zatvor
Kungur
Pijaca u Kunguru
Kungur
Kungur
IMG_0698.jpg
Nakon usovoija skreemo ponovno na istok i kreemo cestom koja ide preko Centralnog Urala. Inae, Ural je podijeljen na 5
dijelova, juni, centralni, sjeverni, pretpolarni i polarni. Dugaak je 2500km i protee se preko cijele Rusije. Trenutno se
nalazimo na Centralnom Uralu i taj dio je najnii. Ne bih se reklo da je to planina, nego nekakvo gorje, bez visokih vrhova i
strmih penjanja. Takva je i cesta preko Urala ravna i umovita. Moda ne bi bila ravna da ju je radio neki nerus, ali kad Rus radi
cestu, onda je to ravna cesta. Ako treba tunel Rus e stravniti brdo tako da vie ne treba. Ako treba zavoj opet e Rus sravniti
brdo tako da ne treba zavoj. Ako treba vijadukt Rus e ma shvatili ste. Na jednom dijelu smo se vozili visoko uzdignutom
cestom osjeaj je kao da se nalazimo na nekom vijaduktu, ali ne, Rus je lijepo sa 2 vrha sravio zemlju u dolinu i dobio relativno
ravnu cestu bez zavoja i otrog penjanja. Ali zato ako negdje ima zavoj, onda prvo ide znak za zavoj, pa onda znak za opasan
zavoj, pa znak da se brzina spusti na 50km/h i onda jo par znakova za opasan zavoj. Bolje biti siguran nego u jami pokraj
puta.

Oprobavanje uralskih offroad ruta

usovoj
usovoj
usovoj
Duan pred Gornozavodskom
Gornozavodsk
Prije nego smo uli u Aziju stajemo u jednom malom selu na vrhu Urala - Promjisla. Selo uope nije malo, ima kolu, vrti,
trgovine, jako lijepu rijeku koja tee podno sela. Malo smo stali poslikati se tamo i oprostiti se od naeg kontinenta, jer za par
km nas eka AZIJA!

Promjisla ()
Promjisla ()
Promjisla ()
Promjisla ()
IMG_0840.jpg
Vrti, Promjisla ()
Vrti, Promjisla ()
To je to. Doli smo do Azije u 18 sati, a otili u 20 sati i to ne zato jer smo se dugo zadrali nego jer smo uli u novu vremensku
zonu i izgubili smo 2 dodatna sata. Naime, u europskom dijelu Rusije imaju 2 vremenske zone, jedno je Moskovsko vrjeme
(+2h u odnosu na Zagreb) i ovo Uralsko vrijeme koje je u Permu, Ekatarinburgu i Orenburgu. Zanimljivo da Ruske eljeznice u
cijeloj Rusiji koriste moskovsku vremensku zonu.
Ovo je za mene vrh putovanja, i neto to mi je bio ultimativni cilj jo od kad sam itao putopis od Nikole Mrakovia koji je
spomenuo spomenik na granici Europe i Azije. Ovo je prvi puta da naputam svoj rodni kontinent i sretan sam zbog toga. Da
spomenik nije toliko prometan moda bih i pustio suzu radosnicu, ali zbog drutva sam odluio biti muko. Ionako e biti jo
prilika za pustiti suzu radosnicu.

Granica izmeu Europe i Azije

Evropa
Azija
Granica izmeu Europe i Azije
Od Zagreba do ovamo 4 sata razlike
Ubrzo nakon ulaska u Aziju ulazimo i u Sverdlovsku oblast, glavni grad ove oblasti je Eketarinburg. U vrijeme SSSR-a
Ekatarinburg se zvao Sverdlovsk, a nakon raspada mu je vraeno staro ime, dok je oblast ostala imenovana po Jakovu
Sverdlovu. Moram priznati da ovjek ima lijepo prezime.
Kako smo izgubili 2 sata prelaskom ove zamiljene granice odjednom mi se jako spava, pa kreemo traiti mjesto gdje podii
ator, mjesto pronalazimo u selu Mala Imenaja ( ). Kroz selo prolazi rijeka Tura (), a mi diemo ator na
brdacu iznad sela. Jedva smo podigli ator koliko je bilo razne letee gamadi koja nema milosti prema umornim putnicima.
Pokuao sam paliti borove granice, izvoditi voodoo plesove (koji su izgleda samo dozvali kiu). ena priznaje poraz i ode
spavati, a ja kuham juhu pokraj atora i tugaljivo gledam u spaljenu brtvu. Drago mi je da sam u Aziji, ali me sekira hoe li
maina izdrati jo 8000km koliko imamo do kue.

Sverdlovska oblast
IMG_0910.jpg
IMG_0930.jpg
Laku no
3 kina dana
13. dan, 326km

Kia

Ujutro nas je potjerala kia i pravit e nam drutvo gotovo cijelog dana. Jedino nam se smilovala kada smo stigli u grad
Severouralsk. Nisam siguran im sam to zasluio, ali hvala joj. Inae, Severouralsk mi je meu top 5 naziva gradova, a usput
to znai da smo stigli na podruje Sjevernog Urala. Zauujue nije hladno, jedino to se osjeti da je dan dosta dui nego to
smo to navikli u RH. Severouralsk se nalazi iznad 60 zemljopisne irine, to znai da je sjevernije od Osla u Norvekoj, isto
da dobijete dojam gdje se nalazimo. Ono to me zaudilo u ovim gradovima na Sjevernom Uralu je koliina mladih mama i
njihove djece na ulicama. Mislio sam da e to biti zaputeni gradovi sa par pijanih rudara i 2 duana u kojima ima samo votka,
aj i kruh. U Severouralsku se prave 2 nove stambene zgrade, vie je mladih nego starih na ulicama, ini se kao da grad ima
perspektivu. Lajkam ovaj grad.

Jutarnje pakiranje
Prema Serovu
IMG_0973.jpg
Naputena policijska straara
Lake je napraviti stepenice nego spustiti bankomat
U ovom kraju su krenule i drvene katnice
Severouralsk!
Severouralsk
Ruska telegramska sluba
ak su i drva obojana u ruske nacionalne boje
Autobusni kolodvor
IMG_1057.jpg
IMG_1062.jpg
Ivdelj
Odjel sa slatkiima
Kijamet
U Ivdelj stiemo praeni jakim pljuskom, pa odluujemo potraiti hotel. Nema smisla ii na makadam po kii. Smjetamo se u
hotelu za 1295 RUB (230kn) i iskoritavamo pauzu izmeu 2 pljuska da se malo proetamo gradom. Nakon kratke etnje kia
nas ponovno tjera u hotel i kree najvei pljusak koji sam vidio u ivotu. U hotelu je nestalo struje, samim time i tople vode, a
uskoro je i ova obina voda napustila cijevi. Kako mi je drago da smo se smjestili u hotelu.

Laku no Svijete.
14. dan, 347 km
Hotel Ivdelj
Zato smo se uope uputili prema sjeveru? Sluajno sam na Advrideru nabasao na jedan putopis
(http://advrider.com/forums//showthread.php?t=825273) u kojem su neki Estonci djirali po Uralu i samo onako usput
spomenuli Dyatlov pass. Odluim malo istraiti o emu oni priaju i skuim da se radi o incidentu koji se dogodio 1959. godine
kada je na Sjevernom Uralu poginulo 9 planinara, ali po poprilino nerazjanjenim okolnostima. Poele su kruiti legende o
tom dogaaju, jedan vrh je dobio ime po glavnom planinaru Dyatlovu. Za bolji uvid u cijelu priu proitajte "Incident na
planinskom prijevoju Djatlov" http://svartberg.org/mif/incident-na-planinskom-prijevoju-djatlov/

Odluili smo pokuati prii to je blie mogue mjestu gdje se incident dogodio. Iako znam da ne moemo prii skroz, nadam
se da emo moi doi do sela Uma u kojem jo uvijek ivi par Mansija. Mansiji su narod koji je ivio na ovim sjevernim
podrujima prije dolaska Rusa, pa su im Rusi dali autonomiju umjesto da ih pobiju i smjeste u rezervate. Vidite Ameri da se
moe kad se hoe.
Ulaz u Polnonoje
IMG_1084.jpg
Polnonoje
Polnonoje
Polnonoje
Polnonoje
Polnonoje
Prema Viaju
Kamenolom
Krenuli smo iz Ivdelja makadamskom cestom prema selu Viaj do kojeg imamo oko 80km, nakon Viaja bismo trebali prijei
istoimenu rijeku i nastaviti jo 30km do Ume (). Most na rijeci Viaj je izgorio skupa sa selom i ogromnom umom u
poaru 2008. godine. Nakon toga nitko nije obnovio most, a oekujemo da e i Viaj biti naputen. Negdje na pola puta do
Viaja i stajemo u zaselku Severnji, po svemu sudei rudarsko mjesto, meni jedno od lijepih sela. Stajemo u duanu kupiti
votku i naravno sladoled. Kada smo rekli prodavaici da smo iz Jugoslavije on veselo odgovori da u selu ivi jedan ovjek koji
je bio ef aluminijskog zavoda u Crnoj Gori. Priala je par minuta o tom gospodinu, opisivala kakav je al nosio i kako je uvijek
bio gospodin. Meni pada na pamet Deda ika iz ikine dinastije i njegova slavna "Ja sam uvek bio na nivou"
Raspitujemo se za cestu do Ume, ena kae da je cesta odlina i da nema frke, da moemo do Ume. Pitam ju kada je zadnji
put bila tamo, a onda onako se zamisli i kae da je u Umi bila dok je bila mlada, znai prolo je preko 20 godina. Izgleda da
informacije u Rusiji ne zastarijevaju. Svejedno, puno joj hvala, uljepala nam je jutro. Votku koju sam kupio ovdje u nositi u
bisagama sljedeih 7500km sve do kue i na poklon ju je dobio tata Lazi.

Severnji
Crna ovca
Iako izgleda kao da jede malo djecu, Floki je bio poprilino fin
Duan u Severnjiju
Duan
kola
IMG_1116.jpg
Klub, posjetitelji sami biraju jel ahovski, kartaki, karate ili neto etvrto
Vidite da ak i ovdje pretjerujem sa slikama drvenih kua, ali nije to jer sam lud i/ili senilan, nego jer se udim koliko je Rusija
homogena. Od granice sa Ukrajinom do Azije se malo toga promijenilo. U zadnjih 2500km drvene kue su ostale iste, kvaliteta
cesta se ne mijenja, ljudi su svugdje iste fizionomije i voljni pomoi i popriati. Zamislite kada biste se vozili od Zagreba do
Osla i da vam se krajolici, ljudi i sela ne promjene puno. Mislim da je jedino Rusija dovoljno velika za takvo to.

Nastavljamo prema Viaju makadamskom cestom koja postaje sve gora i gora, ali i dalje prohodna. Par km pred Viajem kree
spaljena uma. Sjeate se da sam rekao kako e na ovom putovanju biti dovoljno prilika kada smo se osjeali potpuno sami na
Svijetu. E ovo je jedna od tih situacija, oko nas izgorena uma, jedva da se ptiice uju. Ovako smo se trebali osjeati u
Pripjatu.

Stiemo u Viaj i vidimo da se ipak par kua obnovilo nakon poara, struje nema, ali se ljudi snalaze sa agregatima. Vidim da
jedan ovjek popravlja Ural kamion, pa ne proputam priliko za uslikati mainu i baciti malo pogled na tog Ruskog monstruma.
Ako nikada nisam razumio zato Rusi rade takve kamione sada mi je jasno. Ovaj ovjek arafi po kamionu, a najblii asvalt je
80km daleko, glavni grad Sverdlovske oblasti je udaljen oko 650km, a najblii dijelovi su sigurno 450km od njega. Pa naravno
da su morali napraviti stroj koji se moe i mora moi popraviti sa srpom i ekiem.

IMG_1124.jpg
IMG_1132.jpg
IMG_1142.jpg
IMG_1152.jpg
IMG_1160.jpg
IMG_1171.jpg
Kree opoareno podruje
IMG_1182.jpg
Karta ovog kraja. Dobro bi mi dola da sam ju imao prilikom planiranja puta
Lozva
Uralska maina
Sa kamionom dou lojtrice s kojima se penje do maine
Par km od Viaja dolazimo i do spaljenog mosta. Skidam se i idem prepjeaiti rijeku da vidim jel moemo motorom preko nje.
Ovo to vidim pred sobom se jako razliku je od slika koje sam uspio pronai na internetu. Izgleda da je rijeka opasno nabujala
od kia koje padaju zadnjih par dana. Voda je uglavnom duboka do koljena, a tamo gdje je plia je toliko brza da znam da
nemam anse prijei ju. Odmaramo se par sati na najsjevernijoj toki naeg putovanja, a nakon odmora se vraamo prema
Ivdelju. Dok smo se vraali pred nama se otvorio jedan od najlijepih pogleda koje sam vidio u ivotu - beskonana Sibirska
uma. Nikada u ivotu nisam vidio ocean ume i nisam siguran hoi li takvo to ikada opet vidjeti. Vjerujte mi kad vam kaem
da slika ne moe prikazati tu veliinu. Dok god pogled see vidite samo ravnicu pokrivenu umom. Osjeao sam se bolje nego
kada sam prvi puta vidio more.

IMG_1193.jpg
Rijeka Viaj
Spaljeni most
Vozilo za sve terene
Kree kijamet
Beskonana Sibirska uma
Beskonana Sibirska uma
Beskonana Sibirska uma
Kijamet nas je pratio sve do noi kada smo doli u Serov i skrasili se u gostinjci za 1200 RUB. Sutra nas eka Ekatarinburg.
15. dan

Danas nam je cilj otii od Serova do Ekatarinburga. Nema tu puno filozofije, 350km koje se moe proi samo jednom jedinom
cestom koja prati azijsku stranu Urala.
IMG_1248.jpg
U sovjetskoj Rusiji i koze ekaju marrutku
Ural
Made in Russia
U napasti sam kupiti ovakvu pilu
IMG_1270.jpg
IMG_1272.jpg
Hostel u Ekatarinburgu smo rezervirali no prije, 2 noi za 2 osobe kotaju 2000 RUB (~350kn)
http://www.hostelworld.com/hosteldetails.php/Art-Hostel-on-Krasnoarmeiskaya-street/Yekaterinburg/76961, hostel dobija sve
preporuke, nalazi se u samom centru grada, pokraj ima parking od nekog hotela pa se moe straaru tunuti lova u dep i
imati uvani parking.

Ekatarinburg je grad u kojem je skonala Ruska carska obitelj Romanovi, ubili su ih boljevici i tako prekinuli tristogodinju
vladavinu te obitelji, to je trenutak kada je prestala postojati Carska Rusija i nastala je moderna Ruska drava. Moram priznati
da mi nije bilo jasno kada sam proitao da je kompletna smaknuta obitelj 2000. godine proglaena svetima, a na mjestu gdje
su smaknuti je sagraena Crkva na Krvi. Upravo ta crkva je prva stvar koju idemo vidjeti nakon to smo se smjestili u hostelu i
moram rei da nisam ostao razoaran. Toliko raskoi unutar crkve se ne via svaki dan.

Evo par stvari koje su mi se svidjele:

Vonja tramvajem kota 23 RUB (4kn), a u tramvaju imate besplatan WiFi internet. vercanja nema, jer u tramvaju ima
kondukter od kojeg se kupuje karta, a ako tramvaj ima dvoja kola, u svakim kolima ima po jedan kondukter. Tramvajska pruga
je dosta ira nego kod nas, pa su samim time i tramvaji iri, te u njih stane vie ljudi.

Metro stanice su ukraene granitom i mramorom izvaenim iz Urala. Svaka stanica je ureena drugaije i uvijek u nekom
poluindustrijskom stilu. Metro vozi svakih 5 minuta i sa jednog kraja grada na drugi moete doi za tili as. Vonja kota samo
18 RUB (~3kn).

Brzi internet na svakom oku, npr. 100/20Mbps internet kota 444 RUB, to je manje od 100kn.

U Ekatarinburgu je i prva Azijska postaja Transsibirske eljeznice (ili prva Europska, ovisi kako se gleda), a kolodvor je, kao i
Metro stanice, ureen u mramoru, stropovi oslikani bitnim dogaajima iz Ruske povijesti, opet besplatan internet i raunala
koja mogu koristiti putnici. Da vas netko baci ovdje siguran sam da ne biste pomislili da ste u Rusiji. Barem ja ne bi.

U bankama osim standardnih teajeva EUR/USD/GB -> RUB postoji i teaj za zlato, srebno i paladij. Da, paladij. Ural je najvei
izvor paladija na svijetu.

Da sumiram - ako bih se morao seliti, ne bih odbio ivot u Ekatarinburgu.

Che Guevara - Komunist
etalite u Ekatarinburgu
Ekatarinburg
Turistiki infobox
Crkva na krvi
Crkva na krvi
Crkva na krvi
Romanovi
Ekatarinburg
Trolejbus
Kino
IMG_1311.jpg
Posebno oznaene staze za bicikliste, rolere i skejtere
Simboli Rusije - lagani ki na zgrada i Kamaz kamion
Ekatarinburg
Ekatarinburg

Ekatarinburka Duma
IMG_1346.jpg
Lenjin
Lenjin
IMG_1350.jpg
Centar grada
etalite
Ide pila ljuta, miite se s puta
Zelene klupice
IMG_1362.jpg
IMG_1364.jpg
Naputeni TV toranj
Naputeni TV toranj
IMG_1375.jpg

IMG_1376.jpg
IMG_1385.jpg
Banka Rusije
Ekatarinburg, niti je Europa, niti Azija
"Berlinski medvjedi", poklon njemakog veleposlanstva Ekatarinburgu
Ekatarinburg
Netko je bio uporan i nije prodao zemljite, pa je sada okruen staklom i betonom
eljezniki kolodvor
eljezniki kolodvor
IMG_1429.jpg
eljezniki kolodvor
Besplatno koritenje raunala
IMG_1440.jpg
Vokzal - eljezniki kolodvor
Turbo internet
Zgrada starog kolodvora
IMG_1466.jpg
Ulazak u Metro
Metro stanica
Metro
Golubovi iz nekog razloga vole ovu zgradu
Ulini pjevai
17. dan
Odmorili smo se 2 dana u Ekatarinburgu i red je vratiti se u Europu. Jedan od planova nam je bio obii grad Sneinsk
( , http://en.wikipedia.org/wiki/Snezhinsk) jedan od zatvorenih Ruskih gradova, te podruje oko njega na kojem se
dogodila jedna od veih nuklearnih mirnodopskih katastrofa koje je Zemlja vidjela. Pivajz koji je bio u Kitumu stoji bok uz bok
sa ernobilom i Fukuimom. Sneinsk mi je zanimljiv jer se u njemu nalazi Institut za nuklearna istraivanja, a unutar instituta
se nalazi izloena najvea nuklearna bomba ikada napravljena - Car bomba. Neto vie o bombi je pisala ena,
http://svartberg.org/mif/carski/ a bome je pisala i o Kitimskoj katastrofi http://svartberg.org/mif/kistimska-katastrofa/

Malo smo se raspitali u Ekatarinburgu moemo li kako ishoditi dozvolu za ulazak u Sneinsk, ali nita od toga, tovie
dobijamo savjet da je najbolje ni ne petljati se puno po tom podruju. Shvaam taj savjet ozbiljno, pa iz Ekatarinburga izlazimo
cestom prema Permu, a ne eljabinsku. Po drugi puta prelazimo granicu Europe i Azije i nedugo nakon te granice skreemo sa
glavne ceste Ekatarinburg - Perm na sporedne cestice po kojima emo lutati do kraja dana. Cilj nam je glavni grad Republike
Bakortostan - Ufa.

Preli smo 6000km i red je da malo dotegnem lanac. Krenuo sam na put sa polovnim lancem i drago mi je da ga nisam morao
dotezati tako dugo. Od kako sam primjetio da je brtva glave poela putati u dnevnu rutinu pregledavanja motora je ulo i
ocjenjivanje koliko jo km ima dok brtva ne odlui da je lake pustiti kompresiju van, nego tjerati klip prema dolje.

Iako se vozimo poprilino lijepim Uralskim krajevima doivljaj krati vrijeme kakvo nikada do sada nisam vidio - magla koja
izgleda kao da nije magla, a opet vidljivost nije vea od parsto metara. Totalno udno. Ali kada ne valja vrijeme - valjaju
restorani. Muvamo se krajevima gdje nema niti jedna butiga gdje bismo mogli pojesti neto s nogu, pa stajemo pred zgradom
koja se ini da bi mogla biti restoran, iako tako ne izgleda. Nema veze ulazimo unutra, a ono ne samo da je restoran, nego i
plesnjak, kino, klub umirovljenika, birtija i naravno restoran za radnike neke metalurke tvornice koja se nalazi preko puta.
Klopa slasna i jeftina, atmosfera nekog biveg vremena. Ulazak u ovaj restoran je za mene bio kao ulazak u vremeplov.

U ovom kraju nije jedino restoran ostao pauziran u vremenu, naili smo i na benzinsku koja bi se mogla nazvati naputenom,
ali kako mi je trebalo goriva stajemo kraj nje. Prvo na benzinskoj nije bilo nikoga, onda je jedna gospoa iz oblinje
birtije/duana dola i ula u kuicu u kojoj je kasa. Platim joj 15L goriva i krenem toiti i skuim da se gorivo sa pitolja cijedi
meni u rukav. A mislim si, bolje u rukav nego na vruu mainu

Definitivni vrhunac dana je bio nailazak na naputeni poljoprivredni kompleks kakve smo viali po cijeloj Rusiji, ali ovo je prvi
potpuno naputen, pa iskoritavamo priliku ui unutra. Volio bih da imam malo vea muda, pa da prespavamo ovdje, ali kada
bi tu podigli ator usrao bih se kao grlica na prvo ukanje lia po noi. Izgovaram se kako jo nije vrijeme za spavanje i da se
danas jo treba voziti, pa i mi naputamo Sovhoz i kreemo dalje.

IMG_1515.jpg
Pa se ti opiri policajcu sa Kalaem
IMG_1536.jpg
Restoran
IMG_1547.jpg
IMG_1550.jpg
IMG_1552.jpg
Ludo moderna benzinska
Benzinska
IMG_1577.jpg
Naputeni Sovhoz
Naputeni Sovhoz
Naputeni Sovhoz
Naputeni Sovhoz
IMG_1612.jpg
Naputeni Sovhoz
IMG_1652.jpg
Republika Bakortostan
Ural naputamo tako to smo izali na najprometniju Rusku federalnu cestu - M5 koja vodi od Moskve do eljabinska, a onda
nastavlja skroz do Vladivostoka. Kada smo ispred nas ugledali tablu na kojoj pie da do Moskve ima jo 1790km, znali smo da
je Rusija ogromna. Dobro je da mi ne idemo prema Moskvi, jer je cesta M5 definitivno neto najgore to smo dosada isprobali.
Velika guva koju uglavnom ine kamioni, na deset vozila sigurno je 9 kamiona, promet je pregust za pretjecanje, pa stalno
pratimo ritam kamiona koji je od 50 - 90km/h, ali ee 50 nego 90km/h. Jedino se ruske kamikaze u Ladama usude pretjecati.
Vozili smo se moda pedesetak kilometara po toj cesti i meni je bilo dosta. Stali smo prespavati u kamiondijskom motelu uz
cestu u najmanjoj sobi na itavom putovanju, ali i za najmanje novaca na cijelom putovanju - 950RUB.

Dan 18
Budimo se u gostinjci u kino jutro i pogled na sve kamione koji tutnje po M5 uope mi se ne izlazi na tu cestu. Puno
putopisa sam itao o Rusiji i veina ljudi se vozila po toj kletoj cesti M5. Ja sam, s druge strane, uglavnom traio neke
sporedne i manje bitne ceste i vidim da se nisam zeznuo, jer su daleko lijepe, manje prometne i u boljem stanju od ovih
glavnih prometnica. No, nemamo nekog izbora, moramo prvo do Ufe, a onda se odluiti - ii prema Samari ravno preko M5
(cca. 400km) ili ii juno prema Orenburgu, pa iz Orenburga prema Samari (cca 850km). Odluujemo se za ovu drugu opciju,
iako je duplo dui put. Tko zna, moda u Orenburgu ne pada kia, a ako i pada, makar emo vidjeti rijeku Ural, jo jednu
prirodu granicu izmeu Europe i Azije.

Nema se o ovom danu puno toga za ispriati - kia, kia, kia i jo malo kie. Koliina slika je obrnuto proporcionalna koliini
kie

U Orenburg smo doli praeni estokim pljuskom, pa nemamo izbora nego potraiti hotel. Ima jedan skoro u centru grada, ali
trae 1600RUB za jednu no. Nisam ni sam siguran zato mi se to inilo puno, pa idemo izvan grada potraiti neki
kamiondijsku gostinjcu. Pronalazimo jednu za 1400RUB i platim fino ovjeku, ali on sada jo trai 120RUB za plaeni
parking!? De dobro je! Ali ovjek inzistira, kao nije sigurno ostaviti motor tu pred gostinjcom, neka ga odvezem prekoputa u
plaeni parking. Ajde dobro, po najveem kijametu sjedam na motor i idem preko ceste do lika koji kao dri plaeni parking.
Pitam ga poto, kae on 120RUB, dajem mu 150, ali on nema kusur. Reko OK, evo ti 100, ali tip ne pristaje, pa sad ve lagano
lud idem nazad u gostinjcu, naravno pokisao sam kao mi. Cestom tee rijeka duboka sigurno 10cm. Mislio sam da smo u
Ivdelju vidjeli najvei pljusak, ali ovo ga ozbiljno ije. S tim da sam u Ivdelju gledao pljusak kroz prozor, sa sad sam na motoru
i pitam se ta mi je ovo trebalo. Mogao sam ostati u finom hotelu, ali ne, George Constanza u meni je bio jai. Gazda gostinjce
je izgleda zabrinutiji za moj motor od mene, pa predlae da uvezemo motor u gostinjcu, ali su vrata preuska, pa i taj plan
propada. Moral mi je na jako niskim granama, dodatno me ubijaju vijesti koje javljaju o poplavama i naravno vremenska
prognoza koja najavljuje kiu za sljedeih par dana. Dok sam skidao totalno mokro moto odjelo sa sebe sjetio sam se picode i
one njegove - "tko ne plati kurvi, plati likara".

Ufa
Ufa
Ufa
Ufa
Prednja guma samo to nije gotova
Zatvor
Pred nama oluja
IMG_1731.jpg
Olujna panorama
IMG_1737.jpg
19. dan

Prvi puta se na cijelom putovanju pitam jesmo li moda uzeli prevelik zalogaj. Zadnja 4 dana nas prati kia i izgleda da e tako
biti i sljedea 4 dana. Rusija je toliko velika da nema nikakvog smisla mijenjati zacrtanu rutu, jer kamo god da krenemo
nemamo dovoljno vremena da se vratimo kui. Jedino to moemo napraviti je probati iz Orenburga otii prema Kazahstanu i
onda pronai cestu koja prati Rusko - Kazahstansku granicu. Bilo bi odlino kada bismo mogli ui u Kazahstan, ali naalost
nemamo vizu, tako da od toga nita. Ali makar se nadamo da blizu Kazahstana nee biti kie, ipak su to gotovo pustinjski
krajevi.
Ujutro prvo pokuavamo obii Orenburg, rado bismo vidjeli kuu u kojoj je ivio skladatelj Mstislav Rostropovi i malo se
proetali po pjeakom mostu koji razdvaja Europu i Aziju, ali od svega toga se moramo zadovoljiti pizzom u lokalnoj pizzeriji i
hladnom Colom. Kia nam ba ne da pauzu.

Cesta prema Kazahstanu je mirna i kako se odmiemo od Orenburga vrijeme se poboljava, dok smo doli do gradia Iljek
samo par km od Kazahstana vrijeme je ve bilo odlino, kao i nae raspoloenje. Prizori oko nas su odlini, vegetacija se
promjenila iz Uralskih uma u stepske trave. Nisam siguran jel se trebam zabrinjavati oko injnice da me strano smiruje
gledanje u beskonano velike ravne livade ute trave.

Pota pokraj Iljeka

IMG_1747.jpg
Od Lenjina se ne moemo sakriti
IMG_1750.jpg
IMG_1753.jpg
Pribliavamo se Kazahstanskoj granici
Zaboravio sam spomenuti da sam htio iz Ekatarinburga poslati razglednice, ali smo obili cijeli Ekatarinburg i nigdje, ali nigdje
nismo uspjeli pronai razglednice sa motivima Rusije ili Ekatarinburga. Imaju rue, zeevi, srceta i tako te pizdarije, ali nema
motiva grada. Vidim u ovom selu malu potu, da nema natpisa "Pota Rusije" na zgradi ne bih nikada pomislio da se radi o
poti. Uem unutra, a gospoa pokazuje rukama kako ona sad ide na pauzu za ruak i sjedne na bicikli skupa sa par kolegica i
odoe one. Kad ve nisam poslao razglednice iz Ekatarinburga, mislio sam kako bi bilo odlino poslati iz ovog malo sela. Ali
kad te nee, onda te nee.

Iz Ileka pratimo cestu koja ide uz samu granicu do gradia Tala, od tamo bismo se trebali snalaziti. Karta je malo nejasna na
ovom podruju, ak ni policajac kojeg smo pitali postoji li cesta koja ide uz granicu nije ba siguran. Kae da ima neto, ali da
je to makadam i da se tamo sa motorom ne moe. Ali uporan sam ja momak pa ipak odluujem isprobati sreu.

U Tali stajemo na ruak, ponovno nema fast fooda, ali ima lokalna menza u kojoj radi gospoa koja je davno odustala od
ivota, pa sam prisiljen odabrati jela onako nasumce. Dobijamo ufte i peenu piletinu. Bolji odabir nego kada znam ta
naruujem.
Brtva sve vie puta
IMG_1778.jpg
IMG_1779.jpg
IMG_1792.jpg
Svakodnevno razgibavanje
IMG_1810.jpg
Ruak
Iz Tale idemo na zapad prema Soboljevu (), ali nakon dvadesetak kilometara u selu Stelnoi () prestaje
cesta. Sada imam pristup internetu i ako usporedim kartu i satelitsku snimku vidim da je karta u rangu politikih obeanja -
teka la. Nema veze, Stelnoi je jedno od onih sela u kojima imate osjeaj da ste doli na kraj i da nema dalje. Malo se
odmaramo i smiljamo kamo dalje? Vraati se nazad do Orenburga? Nema anse, to je skoro 250km. Alternativa tome je
isprobati cestu prema Soroinsku koji se nalazi na glavnoj cesti Orenburg - Samara. A mi trebamo prema Samari. Ispostavilo
se da je cesta odlina, ali kako se pribliavamo Soroinsku tako kreemo prema oblacima i kii navlai kinjake i spremaj
fotoaparat. Odluujemo stisnuti zube i dupe i danas doi do Samare. Kasno naveer stiemo pred Samaru i smjetavamo se u
ogromnoj kamiondijskoj gostinjci. Luksuzni obiteljski apartman - 1400 RUB. Unato silnom lutanju danas smo natukli
~600km.

IMG_1814.jpg

IMG_1816.jpg
IMG_1817.jpg
IMG_1826.jpg
Stelnoi
Dalje ne ide
Kraj puta u Stelnoiju
IMG_1839.jpg
IMG_1843.jpg
IMG_1845.jpg
IMG_1849.jpg
Kree kia
20. dan
Kada sam se ujutro probudio pokraj Gagarinovog kipa imao sam ovakav smjeak na licu.

Ustao sam se prije ene i otiao sjesti pokraj kipa i neu vam lagati - pustio sam suzu. Za mene je ovo bio trenutak kada sam
se iz mao mukarca koji vozi ljutu mainu pretvorio u dekia koji se ne moe suzdrati da ne pusti tu suzu radosnicu. Kia,
rupe na cestama, potroena prednja guma, spaljena brtva glave, sve sam to nekako zaboravio, ma zapravo sve je to postalo
nevano.

Dva straara danonono paze na ovo polje, dakle Rusima je stalo da ovo mjestu bude uredno, uvano i pristojno, ali nije im
stalo da ja mogu kupiti znaku, majicu, kapu, poster ili neto deseto. Ne, Rusi e napraviti veliki kip, a turisti neka dou do
kipa, pogledaju ga i idu dalje. Kakvi sendvii, sokii, lunapark, licitarske pizdarije. To Rusima ne treba. Netko je Rusima
amputirao dio mozga zaduenog za marketing. Svia mi se taj sistem, iako mi je ao to sam se kui vratio bez Gagarinove
majice.

Gagarinovo polje
Gagarinovo polje
IMG_1964.jpg
Foton kapsula
Foton kapsula
Gagarinovo polje
Gagarinovo polje
Foton kapsula
Gagarin
Gagarin
Lenjina e ugurati na svako mogue mjesto, evo ga na Koroljevoj bisti
Gagarinovo polje

Na Gagarinovom polju sam imao malo detaljniju inspekciju motora i imao sam ta i vidjeti. Kamen se zaglavio izmeu lanca i
maine, ali iza plastinog titnika lananika, pa ga nisam vidio ranije. Lanac i lananik su ga poteno ispolirali. ini mi se da
vuem ovaj kamen jo sa Urala, tj. zadnjih 2500km, kad ve ima toliku volju voziti se odluio sam ga dovesti do kue, ali ne
pokraj lananika nego u bisagama.
Zaglavljeni kamen
IMG_1982.jpg
Jutro je lijepo svanulo i sada treba odluiti kojim putem prema Volgogradu, 2 su opcije - lijeva ili desna strana Volge. Desna
opcija je malo sigurnija, jer pouzdano postoji cesta, dok je lijeva strana upitna. Cesta kojom mo se dovezli do Gagarinovog
polja je dosta loa i uska i po toj cesti bismo trebali nastaviti, problem je to nakon 200km te ceste kree pedesetak km
makadama, a nakon makadama ima jedna pritoka Volge preko koje nema mosta nego bi trebao voziti mali trajekt. Barem sam
vidio trajekt na Panoramio slikama. Poslao sam mail Njemcu koji je sliku uslikao ali nisam dobio odgovor, tako da nisam
siguran kada je zadnji puta taj trajekt vozio. ovjek iz Astrakhana kojeg smo sreli juer me uvjerava da tamo trajekta nema
ve dugo vremena. Ako nema trajekta moramo raditi oko 150km prema Kazahstanu pa se vraati opet nazad, to znai puno
nepotrebnih kilometara sa prednjom gumom koja je bila za zamjenu prije 1000km. Nisam siguran je li prevladao razum ili
kukaviluk, ali odluujemo se za sigurniju opciju, pa se vraamo nazad u Engels.

U Engelsu traimo neki internet i ugledamo McDonalds, ena me pota to u gradu koji je ime dobio u ast najvee komunjare
idemo u leglo kapitalizma, ali ta ona zna, ona je pucala iz Glocka u Kalanjikovom podrumu. Internet mi prvenstveno treba da
pronaem gdje bih mogao nabaviti prednju gumu u Volgogradu, na HUBB-u savjetuju posjet Bike Cityju 34
(http://www.bikecity34.ru/), ali oni mi se na mail nisu javili zadnjih 7 dana, tako da nisam siguran jel uope imaju gumu. Dobio
sam jo savjet javiti se bike rock klubu Ferrum u Volgogradu, oni su voljni pomoi svakom putniku koji se nae pred njihovim
vratima.

Gagarinovo polje
IMG_2043.jpg
Engels se prije zvao Pokrovsk
Most izmeu Engelsa i Saratova
Pjeana plaa na Volgi
IMG_2065.jpg
Ruska joga
Maca iz duana
IMG_2089.jpg
Bit e votke od lubenica
Nakon Saratova ponovno kree stepsko podruje, a zemlja je vie pjesak nego zemlja. Poprilino pust kraj, dobio sam savjet
da natankam gorivo u Saratovu, jer u ovom kraju nema puno benzinskih, to i nije tako daleko od istine od Saratova do
Kamuina (200km) je mislim bila samo jedna benzinska. Volim te puste Ruske krajeve i iroke ceste po kojima se moe voziti
sat vremena bez da se krajolici puno promjene. Ako su me filmovi iemu nauili, onda je to da je ameriki san sjesti na motor i
voziti se pustinjskim krajevima gdje su ceste ravne i iroke i gdje si slobodan voziti se po cijele dan gdje god poeli, gdje je
gorivo jeftino, a restorani uz cestu su napravljeni prije velikog rata e pa izgleda da sam ja svoj ameriki san doivio u Rusiji.

IMG_2107.jpg
IMG_2108.jpg
IMG_2111.jpg
IMG_2138.jpg
Gostinjca na cesti za Volgograd
U Kamuinu ( , http://en.wikipedia.org/wiki/Kamyshin) pravimo malu pauzu i ne znamo da je to grad u kojem je roen
Aleksej Maresjev, Ruski pilot u drugom svijetskom ratu koji je bio oboren iznad okupiranog teritorija. Prilikom pada aviona obje
noge su mu stradale pa je 18 dana puzao po snjegu i domogao se prijateljskog teritorija. Doktori su mu morali odrezato obje
noge ispod koljena, na to je on rekao da je znao da e mu doktori rezati noge odrezao bi ih on i sam da ih ne vue za sobom
tolike dane. E sad, umjesto da se umirovi i pria do kraja ivota lovake prie on odlui da e ponovno letjeti i samo godinu
dana nakon to je oboren ponovno je bio u avionu i takav kljakav je sruio nekoliko njemakih aviona. Navodno je prvi ovjek
koji je uspio letjeti borbenim avionom bez nogu.

Lenjin u Kamuinu
Kamuin
Zaljevanje cvijea u Kamuinu
Kamuin
Kamuin
IMG_0567.jpg
IMG_0568.jpg
IMG_0573.jpg
IMG_0577.jpg
Kamuin, kao i veina drugih Ruskih gradova na obalama rijeka, potpuno zanemaruje turistiki element planiranja grada, tako
da bismo bacili pogled na Volgu traimo na karti ceste koje e nas dovesti do obale. Odluujemo se za selo Antipovka
() i nismo pogrijeili. Da ne tuim putno - evo slike.

Prilaz Volgi
Antipovka
Antipovka
Volga
Volga
Volgina pritoka
Antipovka
Antipovka
Antipovka
Antipovka
Antipovka
Volga
Nakon odmora za duu i tijelo u Antipovki nastavljamo prema Volgogradu, odnosno Staljingradu, odnosno Cariinu. Prije nego
smo uli u Volgograd u GPS sam ukucao adresu od bike kluba Ferrum (Tolbukhina 59, 59,
http://vk.com/ferrumbikepost) i dobro je da imam GPS, jer bez GPS-a je gotovo nemogue snai se u ovom 75km dugakom
gradu. Da, Volgograd se ne iri u dubinu, nego se iri uz obalu Volge. Valjda su se Rusi s Volgogradom htjeli iskupiti za sve
ostale gradove koji nemaju turistiki pogled na Volgu.

Pred Volgogradom se ini kao da emo uletjeti u oluju svih oluja, pa stajem snimiti taj prizor - s desne strane sija sunce toliko
da je vrue, dok s lijeve strane stie crni oblak, vjetar pue da mi je teko odrati se na motoru

U Ferrumu je ekipa iznimno voljna pomoi, pa se dogovaramo da e oni pronai gdje mogu kupiti ulje i prednju gumu, pa da
samo navratim sutra po adresu. Dok smo mi razmjenjivali dojmove sa Igorom i Andrejem iz Ferruma pala je no, pa se deki
nude i krevete da prespavamo kod njih, to naalost moram odbiti ne znam ni sam kako da napiem a da ne ispadnem
nezahvalno ubre - ajmo rei da deki ive pravi bikerski ivot, a to znai malo ili nita higijene. Iako nismo imali rezerviran
hostel imali smo sree da su bila slobodna 2 kreveta, pa emo sljedee 2 noi provesti u hostelu LocalHostel
(http://www.hostelworld.com/hosteldetails.php/Localhostel/Volgograd/75501) u samom centru Volgograda, noenje za dvoje
po noi kota 1300RUB.

Sutra nas eka Mamajev Kurgan. Jedva ekam.

Prema Volgogradu
IMG_0636.jpg
Prema Volgogradu
Nestrpljivi Rusi
IMG_0641.jpg
Bike Rock klub Ferrum
Bike Rock klub Ferrum
Lenjin u Staljingradu
21. dan
Staljingrad

U hostelu smo upoznali 2 ljupke Ruskinje koje su nam se pridruile u obilasku grada. Jedna je iz Astrahana, dok je gruga iz
grada ije ime rijetko tko zna izgovoriti ispravno - Syktyvkar u Republici Komi (,
http://en.wikipedia.org/wiki/Syktyvkar). Obje su dole u Volgograd jer su se prijavile kao volonteri za ZOI u Sochiju, pa su dole
na testiranje. I nisu jedine, puno se mladih odazvalo pozivu da volontiraju na ZOI. Priajui s njima uspjeli smo saznati puno o
Rusima i njihovom nainu ivota, pa evo jedna kratka crtica - Rusija je toliko velika da niti jedan mobilni operater ne pokriva
cijelu Rusiju, nego ako odete iz Astrahana koji se nalazi na delti Volge u Moskvu ili ete skuplje plaati roaming razgovore ili
samo za tu prigodu kupite karticu u Moskvi. Zbog toga Rusi nadprosjeno puno koriste Skype, to im i nije problem jer je u
veim gradovima internet toliko dostupan i brz da mi o tome moemo samo sanjati. Npr. 100/20 Mbps internet ete platiti
manje od 100kn mjeseno.

Konano sam uspio saznati ta su tono GAZ kombiji koji su nas pratili i koje smo pretjecali po svim dijelovima Rusije - u Rusiji
postoji svojevrsna alternativa autobusima i taksijima u obliku Mar Ruta Taksija, aka. marrutka. Znai kobiji koji stalno, ali
stalno cirkuliraju gradom i koji ne staju na stanicama ako im nitko ne mahne da stanu. Kada je marrutka puna ne staje
pokupiti dodatne putnike, a putnici sjede i pokraj samog vozaa. Nema konduktera nego kada uete u marrutku date novac
ili vozau ako je on blizu ili prvom putniku do sebe i onda novac od osobe do osobe doe do vozaa koji samo uzvrati kusur
koji onda doe nazad do vas. Kada sam to vidio bio sam sretan kao malo dijete, takvu toplinu meu ljudima nisam doivio
puno puta. Da date novac u ruke potpunom strancu i da va novac proe kroz nekoliko ruku i nae siguran put nazad do vas
Kada elite izai van samo viknete vozau i on stane i vi izaete. Vonja kota 20 RUB, to je manje od 4kn. Marrutke ne voze
samo po gradovima, nego i izmeu gradova, po selima, mislim da nismo bili u toliko velikoj nedoiji da tamo ne ide
marrutka.

Unutranjost marrutke
Marrutka
Po cijelom gradu moete pronai ovakve aparate u koje ubacite neku siu i dobijete au vode ili soka
Dananji Volgograd se u Staljinovo doba zvao Staljingrad (a prije toga se zvao Cariin) i u njemu se odvila jedna od
najkrvavijih borbi svih vremena. Tokom opsade Staljingrada je poginulo oko 2 milijuna ljudi, a meu njima i pokoja tisua
Hrvata. Neto vie o bitci moete pronai ovdje http://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_za_Staljingrad
Ono to nas zanima je Mamajev Kurgan, breuljak u Staljingradu bio je strateki bitna pozicija pa je na njemu dnevno znalo
poginuti i 10000 ljudi. Nakon rata Rusi si na brdu napravili memorijalni kompleks u ast Staljingradske bitke. Bitke u kojoj su
Rusi slomili Njemce i nakog tog poraza su im mnoga kola krenula nizbrod.

Rusi ako neto znaju napraviti onda je to iroka ulica i ogroman spomenik - napravili su 93m visok kip Majke Domovine koja u
aru doziva svoj narod. U trenutku kada je kip napravljen bio je to najvii kip na Svijetu. Kada stanete pokraj njega budite
sigurni da ete zaplakati koliko mono izgleda. Ali nije moan samo kip Domovine, cijeli kompleks kao da zrai domoljubljem,
ako je netko zasluio dobiti takav memorijal onda je su to staljingradski borci.

Mamajev Kurgan
Mamajev Kurgan
Vetaran
Mamajev Kurgan
Vjena vatra
IMG_0065.jpg
Straa
IMG_0076.jpg
Stigli smo taman kada je bila smjena strae, pa smo vidjeli i taj epski dogaaj. Pokuao sam snimiti neto mobitelom, pa
bacite oko. Naalost nisam uspio saznati koliko dugo straari stoje tako nepomino da gotovo ni ne trepnu
A znoj kapa, kap po kap
Majka Domovina te zove
IMG_0086.jpg
IMG_0089.jpg
IMG_0090.jpg
Grob Vasilija Zajceva
IMG_0112.jpg
Na Berlin!!!
Volgograd nema klasian metro, nego im tramvaju u jednom trenutku odu pod zemlju, ne izgleda loe. A tramvaju su im isti
kao ovi nai po Zagrebu, samo su iri za jedan red sjedala i prolaz u sredini je malo iri, pa stane puno vie putnika.
Volgogradski metro

Unutranjost tramvaja/metroa
Lenjin
Nakon to je Staljingradska bitka zavrila kompletan grad je bio razruen, ostala je samo jedna kua i jedno drvo. Drvo je i
dandanas ivo, a kua koja je preivjela je ostavljena u takvom razorenom stanju kao spomenik.
Pavlovljeva kua
Pavlovljeva kua
Pavlovljeva kua
Staljingradska panorama
Staljingradska panorama
22. dan

Dok svi ostali spavaju u hostelu ja se iskradam rano ujutro van jer moram u nabavku prednje gume, ali prvo moram po motor
koji sam ostavio na uvanom parkingu u Komunistikoj ulici. A zato bi ovjek koji se teko odvaja od novaca kao ja ostavio
motor na plaenom parkingu? Pa zato jer sam pitao gazdu hostela jel mogu ostaviti motor dolje u haustoru na ta je on vrlo
uvjerljivo savjetovao da odvezem motor na plaeni parking. Rusi su iz nekog razloga jako optereeni sigurnou i ive u
nekom strahu od lopova. Npr. u Pugaevu nam je policajac rekao da ne ostavljamo motor na ulici, u Orenburgu smo imali
cijele eskapade sa uvanim parkingom, u Kamuinu smo ostavili motor i kacige i otili u etnju, kad smo se vratili jedan ovjek
je stajao kraj motora i rekao nam da je uvao motor da netko ne ukrade kacige, u Ekatarinburgu smo platili uvanje motora,
pred Samarom smo u gostinjci imali uvani parking, u Ievsku nam je Pavel rekao da smo ludi to ostavljamo kacige na
motoru, Ali ja nisam vidio niti jednog lopova u Rusiji, sreli smo samo dobre i pozitivne ljude, tako da imam osjeaj da je strah
od lopova ostao iz nekih minulih vremena.

Prije 2 dana sam se dogovorio sa Andrejem iz bike kluba Ferrum da doem ujutro po adresu gdje bih moga pronai prednju
gumu. Na alost Andreja u Ferrumu nema, ali ima neki drugi lik koji ne pria engleski i njegova djevojka koja zna koju rije.
Kao imaju adresu, ali njegov prijedlog je da on uzme motor i ode zamijeniti gumu. Lud jesam, ali motor i ena se ne posuuju,
pogotovo motor. Ta adresa ne postoji u mom GPS-u ( , . , . 72, http://rustmoto.ru/), ali
pokazali su mi u koji kvart trebam ii a dalje u se valjda snai.

Duan gdje bih trebao pronai gumu je vie neko skladite kineskih motora i dijelova, imaju gumu i Motul ulje. Litra Motula
5100 10W40 ulja 650 RUB (115 kn), a guma je Deli Tire (http://www.delitire.com/) imaju samo 2 na lageru, jednu full cross i
jednu neto nalik na Michelin Sirac - cijena 2800 RUB (500kn). Imaju odozada neku radnju gdje bi mogli namontirati gume, ali
vidim da se gazdi ba ne aka po mom motoru pa me alje na drugi kraj grada u Bike City (., .71,
http://www.bikecity34.ru/). Deki koji tamo rade su stvarno OK, precizni i uredni. Bilo mi je smjeno kada je lik skuio da imam
Ultra Heavy Duty zranicu pa je iao po radnji i ostalima pokazivao koliko je zranica debela i teka. Inae, u Rusiji vulkanizera
ima stvarno na svakom oku, rijetko koje selo nema svog vulkanizera, odnosno inomontaera kako to oni zovu. Samo nema
puno ovih to imaju iskustva sa motorima. Nakon promjene gume idem po enu u hostel pa piimo prema gradu kojeg ena
eljno isekuje jo od Urala - Elisti.

Neto manje od 10000km na T63

Zamjena gume
Zadnjih 500km smo se vozili po dosta pjeanom kraju, a tako je i u Volgogradu. Glavne ulice su iste, ali im se maknete na
iole sporedniju ulicu budite sigurni da e biti puno pjeska po ulici, nema to smilsla ni istiti, jer svuga okolo je pijesak pa im
puhne vjetar evo njega nazad na cesti. Koliko god pjesak bio zabavan na plai toliko je zeznut na cesti u guvi dok se
pokuavam provlaiti u guvi, ili kada kao manijak vozim suprotnim trakom da preteknem kolonu.

Gotovo svaki Ruski grad u kojem smo bili je na ulazu imao policijske punktova na kojima se grad moe potpuno zatvoriti i
uvijek do sada su ti punktovi bili naputeni i zapupteni, kao spomenici na SSSR. Osim u Volgogradu. Kada izlazite iz
Volgograda prolazite kroz jedan takav punkt gdje se brzina mora smanjiti na 10km/h. Nas nisu zaustavljali i nismo imalo
problema, ali ovo je lagana najava Kavkaskog dijela Rusije gdje se uvijek neto kuha, a policija i vojska su najbolji aini u
takvom loncu.

Kako se prednja felga sjaji

Policijska kontrola na izlazu iz Staljingrada
Duan
Idemo prema Republici Kalmiki (Kalmikija?) i njenom glavnom gradu Elisti. Jedina je to budistika republika u Europi, jedina
republika u Europi u kojoj ive Mongoli, jedina je to republika u Europi gdje ive deve prava oaza. Kada izaete iz Volgograda
prestaje svaka civilizacija i to dosta naglo, nema ono evo sad je tu grad, pa par km dalje neka sela, pa malo prazno pa opet
neko selo ne, kada izaete iz Volgograda kree pustinjska stepa i ta pustinjska stepa se protee sve do Eliste to je skoro
400km. Prekrasna prazna podruja gdje oko vas ima samo suha trava. Dobro, u naem sluaju je to mokra trava, jer nas kia
opet prati, odnosno ne prati nas, nego ide ispred nas. Znai prolazimo podrujima stepske klime koju karakterizira jako malo
padalina, a mi se vozimo i vidimo lokve na livadma. Ima ja i teoriju - kako sam prijepodne traio gumu krenuli smo iz
Volgograda 6 sati kasnije od planiranog, pa umjesto da kisnemo vozimo se iza kie. Mislim da emo sljedee godine ii u
Atacamu, pa ako i tamo padne kia, onda znamo da imamo poseban talent.

Hmmmm.... tala?
Ulaz u Republiku Kalmiku
Kalmiani su zapravo Mongoli i priaju mongolskim jezikom, a dobili su svoju Republiku od Lenjina jer su se odazvali na njegov
poziv da pomognu Crvenoj Armiji. Republiku su dobili 1935., ali uskoro je doao WWII i mnogi Kalmiani su stali na stranu
Njemaca, pa ih je Staljin 1943. godine sve deportirao u Sibir gdje su njihov jezik i kultura gotovo nestali. Dozvoljeno im je da
se vrate na nazad u Kalmikiju tek 1957. godine. Nije ba da su imali veselu povijest Podruke na kojem ive je najblie
onome to sam vidio na slikama Mongolije - ogromna ravna suha podruja ispresjecana banderama po kojima vise ice od
struje, tek povremeno neka farma daleko od ceste.

Volgogradksa oblast

Kalmika
Kalmika
Letei strvinari
Kalmika
Kalmika
Kalmika
Od Volgograda do Eliste vodi odlina cesta, ravna kao fosna, ali odlina i stalno ju popravljaju. Ovo popravljanje me je olakalo
za 1000 RUB nakon to su me cajci zaustavili dok sam vozio 100km/h, a kao dozvoljeno je 40km/h zbog radova na cesti. Imaju
dobre fore, stave radar pokraj ceste i spoje ga na akumulator, a oni sjede u autu par km dalje i zaustavljaju. Pokazali su mi
sliku vidi se uredno tablica tako da nema druge nego da platim. Oni hoe 6000 RUB a ja dajem 0 RUB. Ta fora im se nije
svidjela pa sam morao podmazati milicijske organe sa 1000RUB.

Policijski radar, sunce li im njihovo

Kalmika
inomonta
Pastir na motoru
Strpljen, spaen
Moja prva deva
Azijska djevojica
23. dan

U Elisti se nalazi veliki budistiki hram u koji smo uli, ali slika iznutra nemamo, jer je zabranjeno slikanje. Nisam siguran
jesmo li uli za vrijeme nekog posebnog obreda ili je inae unutra dosta ljudi. Dok smo bili unutra par "sveenika" je pjevalo,
odnosno glasno meditiralo, neki lik je rasturao po inelama i mojim ivcima. Dosta glasna atmosfera za meditaciju, ali vidim
da ljudi uredno meditiraju i mole se. Nismo bili dugo unutra, ali ba mi je drago da smo uli, unato tome to smo strali kao
govno u punu.

Budistiki hram u Elisti

Budistiki hram u Elisti
Budistiki hram u Elisti
Budistiki hram u Elisti

Budistiki hram u Elisti

Ivani je velika elja provesti to vie vremena u Elisti, pa ona odlazi u razgledavanje grada dok ja arafim po motoru - sino mi
je poeo preskakati lanac Nemam pojma kako nisam u Volgogradu skuio da je lanac otiao kvragu. Moja teorija je da je
zadnjih skoro 1000km vozanja po pjeanik krajevima uzelo danak, ali siguran sam da ni preko 2000 kinih kilometara nije
pomoglo. No koji god razlog bio zadnji lananik je potroen skoro do kraja i moram neto smisliti, jer do kue ima jo 4000km.
Plan nam je ii kui preko Gruzije i Turske, ali ako bismo ili preko Ukrajine imamo oko 700km manje do kue gledam lanac i
trebam biti pametan. Odluujem se ignorirati problem i krenuti prema Gruziji, pa kud puklo da puklo.
Dok sam arafio motor naiao je jedan od rijetkih motorista u Elisti - Mergenk. ovjek ije ime znai strijelac na mongolskom i
koji se bavi borilakim vjetinama. Znai on je uo za Hrvatsku preko Mirka Filipovia, svi ostali su uli za nas preko Davora
ukera

Elista osim to je jedini budistiki grad u Europi usput je i ahovski centar svijeta http://en.wikipedia.org/wiki/Chess_City

Elista
IMG_0490.jpg
Elista
IMG_0523.jpg
Elista je ahovski centar svijeta
Elista
Elista
Merida
Elista
Nakon iscrpnog etanja po Elisti naputamo taj grad, rado bismo ovdje ostali par dana, ali nemamo ba vremena na bacanje.
Do kue imamo cca. 4000km i samo 8 dana da ih prijeemo. Kada smo izlazili iz Eliste uspjeli smo uslikati jasnu granicu
izmeu grada i okolice. Rijedak je to prizor gdje se tono vidi do kud see grad i nakon toga nema nita, samo ravnica i niska
trava. Grad je stvarno kao oaza u ovom stepskom podruju.

Jasno vidljiva granica Eliste

IMG_0606.jpg
IMG_0610.jpg
IMG_0622.jpg
IMG_0633.jpg
IMG_0637.jpg
IMG_0638.jpg
IMG_0639.jpg
IMG_0640.jpg
Idemo prema gradu Arzgiru i to samo jer kada sam na karti vidio koliko je taj grad izoliran od ostatka civilizacije morao sam
otii tamo. Nisam bio 100% siguran jel oupe ima kakva cesta do tamo, na Panoramiu sam vidio da cesta postoji, ali sve karte
koje sam pogledao nisu ba bile tako optimistine. Na kraju se ispostavilo da cesta ne samo da postoji nego je i odlina.

Arzgirska pustara

Ali prije Arzgira stajemo u jedno selo par km od glavne ceste, nisam siguran kako se zove, ali jedno je od lijepih koje sam do
sada vidio. Htjelo smo pokupiti hladne vode u duanu, ali jedan duan koji smo nali je bio zabarikadiran eljeznim vratima, ali
je zato imao dobar naziv - Profit. Odemo do centra sela gdje uglavnom nema asvalta, ali nema ni trave. U jednoj zgradi se
nalazi pota, opina i kola, a u dvoritu te zgrade se jo uvijek epuri Lenjin i sovjetski srp i eki. Selo je izgledalo tako
naputeno da smo samo ekali kad e zombiji krenuti izlaziti iz kua, zombijskoj teoriji su prilog ili i zazidani prozori na nekim
kuama. Jedino se krave nisu posakrivale. Moda bolje od zombi teorije atmosferu opisuju filmovi Sergia Leonea.

Ipak, selo nije bilo potpuno naputeno, vidjeli smo neku djecu kako se igraju, a onda je dola i njihova mama pa smo malo
popriali. Kae da tko god je mogao odseliti se odselio se, uglavnom u Elistu. Ostalo je manje od polovice seljana. Pitam ju za
duan, kae ona da ima, samo na drugom kraju sela i nije stalno otvoren, nego moram kucati pa onda netko doe otvoriti
duan. Neka, nisam toliko edan.

ena je pod utjecajem Walking Deada napravila sprdainu na kraju mog inae potpuno ozbiljnog video uratka.

ak se i krave sakrivaju u hlad

IMG_0643.jpg
Oko sela samo pusto
Nadzemni plinovod
Trgovina "Profit"
IMG_0652.jpg
Lenjin
IMG_0656.jpg
IMG_0661.jpg
Sruena kola
Sportska dvorana
U Arzgir (http://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%90%D1%80%D0%B7%D0%B3%D0%B8%D1%80) smo doli taman u vrijeme
veere, pa stajemo u jedini restoran u gradu u kojem taman ekipa slavi 30-tu obljetnicu mature. Ovdje jedemo jedno od
najboljih jela na cijelom putovanju. Dok smo malo priali sa kuharicom rekla nam je da u svojih 30 godina ivota nije vidjela
turista u Arzgiru. to bi reklo da smo prvi turisti u zadnjih 30 godina. Jesam vam rekao da je grad malo zabaen Ba zbog te
zabaenosti gradi od svojih 15 tisua stanovnika ima sve to je stanovnicima potrebno, kole, vrtie, zabavni park, kino,
tatoo majstora, ak i svojevrsni cirkus. Ne bih rekao da im neto posebno nedostaje.

Arzgir
Nakon dobre veere i opskrbe votkom u lokalnom duanu idemo traiti mjesto za podizanje atora, to u ovim ravniarskim
krajevima uglavnom nije problem, pa se ubrzo smjetano pod najzvjezdanije nebo koje sam u ivotu vidio. Ako je ita na ovom
putovanju bilo oaravajue, onda je to pogled na ovo nebo. Nebo je bilo toliko isto da se mogla vidjeti Mlijena staza. Barem
mi je tako kolega kasnije objasnio ta sam vidio. A onaj NLO je zapravo bio satelit. Damn.

Vrijedna ena
Zajebancija
Zvjezdano nebo
24. dan
Danas nam je zadnji dan u Rusiji i konano se pribliavamo Kavkazu, jo jednoj granici izmeu Europe i Azije. Malo smo u stisci
s vremenom, pa trebamo odluiti elimo li ii prema Elbrusu - najviem vrhu Europe. Da, lagali su vas u koli, Mont Blanc ne
samo da nije najvii vrh Europe, nego nije ni drugi najvii. Sa svojih 5642mnv Elbrus
(http://en.wikipedia.org/wiki/Mount_Elbrus) ije ovaj eurocentrini Mont Blanc za itavih 800 metara. Moja ideja je za sada
preskoiti Elbrus jer nisam siguran koliko jo ivota ima u lancu i brtvi glave, pa bih radije da izaemo iz Rusije jer ako mi
motor krepa u Rusiji moram smisliti kako da ga izvezem. Kada smo uli u Rusiju napravili smo privremeni uvoz motora, to
znai da motor mora izai iz zemlje. Imamo ak neke ideje da ena ode na avion u Vladikavkazu, a da ja nastavim sam
motorom, pa ako negdje neto krepa ja ostavim motor kraj ceste i nastavim dalje kako znam.

Dobro jutro
ak se i vrane skrivaju u hladovinu
Nalazimo se vrlo blizu "Kavkaske kuhinje" kako bismo mogli nazvati ovu zonu gdje je u zadnjih 15 godina bilo nekoliko ratova,
a zadnji se vodio 2008. godine izmeu Rusije i Gruzije oko June Osetije, osim osetije tu je i Inguetija, Dagestan, eenija,
sve podruja na kojima ive dosta militantni muslimani s kojima Rusi nikako na zelenu granu. Politika i ratovi me se ne tiu
toliko, ali dobio sam nekoliko savjeta da ne idem ovdje, jer podrune nije sigurno. Da neto s ovim krajem nije u redu se vidi i
po uestalim policijskim patrolama, za sada nas jo ne zaustavljaju.

No, kada smo u daljini vidjeli da neko pravi barikade preko ceste nije nam bilo svejedno. Progutao sam knedlu i usporio
razmiljam da se okrenem, jer vidim da par likova ima pune na ramenima i definitivno blokiraju cestu. Na cesti nikoga osim
mene. Kada smo se malo pribliili vidim da to vojska stavlja kamionske gume na cestu i da se uje buka tenkova! WTF!
Odjednom iza grmlja izae tenk i pree cestu, pa jo jedan, pa jo jedan stajali smo sigurno sat vremena gledali tenkove,
kamione i oklopna vozila kako prelaze cestu. U blizini se nalazi vojna baza i koliko mi se ini idu na neku vjebu.

Ispoetka smo slikali onako kriomice, ali kad smo skuili da slikanje i snimanje nitko ne brani krenula je prava zabava

Barikade
Kree ruski show
Kolona tenkova
"Koja je ovo Boja majka?"
Nakon to je tenkovski show zavrio idemo na doruak u Budenovsk (), gdje nas jo jednom zaustavlja policija,
ovaj put je policajac mlai deko i zaustavio nas je samo da vidi odakle smo. Iskoritavam priliku da ga pitam ta nas eka na
putu do Vladikavkaza, te je li taj kraj toliko nesiguran koliko smo uli. On kae da je situacija OK i da se ne trebamo sekirati.
Iako je ovaj policajac optimistian na putu do Mozdoka smo imali jo par policijskih i jednu vojnu kontrolu, tako da nisam
siguran ta da mislim. Mozdok se nalazi u Sjevernoj Osetiji, dok je Juna Osetija na Gruzijskoj strani i 2008. je bio Rusko -
Gruzijski rat oko tog teritorija. Ne bi to bilo toliko zanimljivo da to zapravo nije bio rat izmeu Amerike i Rusije. Naime,
Gruzijskog predsjednika je podravala Amerika i na neki nain im je obeala pomo ukoliko doe do vojnog obrauna sa
Rusima. Kada je do obrauna dolo Ameri su se prvili grbavi. Ova karikatura lijepo opisuje ta se dogodilo
U Mozdoku smo stali na sladoled i dok smo se odmarali prie nam jedan deko i ponudi nam pomo, naravno treba nam
internet, a on radi u MTS-u (ekvivalent naem T-Mobileu) pa idemo s njim do ureda gdje nas eka internet i najbolja pizza u
ivotu. ovjek se stvarno potrudio oko nas - u restoranu ja naruim Colu, ena Sprite. Konobarica donese Pepsi i 7up, kad je
Maksim to vidio ustane se i ode do duana i donese Colu i Sprite. U prii saznajemo da Maksim vozi Fazera 600 pa ga pitamo
jel zna moda gdje bismo mogli kupiti lanac i lananike za moj stroj. Kae da emo u ovim krajevima teko nai dijelove.
Savjetuje da probam u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije.
Maksim osim to nas nas je kraljevski poastio iskreno nas je savjetovao da ne idemo cestom P-296 kroz Inguetiju. Kae da
tom cestom gotovo nitko ne ide i da mi nitko ne moe garantirati sigurnost. Ta cesta nas vodi ravno u Beslan, dok obilazak koji
on spominje ide kroz razna sela koja nije uspio nai na mojoj karti, pa mi je samo na papir napisao popis sela kroz koja moram
proi. Uostalom kae da se ne mogu izgubiti ionako svakih par kilometara ima vojno-policijska kontrolna toka, pa njih mogu
pitati za smjer.

Udarila vruina
Dok smo se vozili ovim ravnim pustim cestama primjetim kako se zadnjih nekoliko kilometara po cesti neto mie, ali nisam
siguran jel sam poeo halucinirati ili ta. Stanemo, a ono hrpa, ali hrpa gusjenica gmie preko ceste. Pogazio sam ih toliko da
ih mogu strugati sa blatobrana. Skoro da ih se moglo grabiti sa ceste.

Dobro raspoloeni policajac

Maksim iz Mozdoka
Sljedeih pedesetak kilometara smo imali makar 10 kontrola, to od strane policije to od strane vojske. Svi su bili iznimno
uljudni, neki su nas pustili bez prie, a kod nekih smo morali pokazati dokumente i rei kamo idemo, ali nikakvih neugodnosti
nije bilo. Na jednom punktu je bila tabla sa potjernicama, na jednoj od njih je bilo mlado ensko lice umotano u maramu.

Obilazak oko Inguetije

Posljednju Rusku no emo provesti u gradu Beslanu nedaleko od Vladikavkaza. Vjerojatno nikada ne bih uo za taj grad da u
njemu 2004. godine skupina terorista nije na prvi dan kolske godine zarobila oko djecu, uitelje i njihove roditelje u koli
(http://en.wikipedia.org/wiki/Beslan_school_hostage_crisis). Nakon 3 dana talake krize izbio je kaos i u opem meteu
poginulo je 385 osoba, to djece, to odraslih. Svi su sahranjeni na zajednikom groblju nazvanom "Grad Anela". Otili smo
tamo i rasplakali se. Na ovom putaovanju sam plakao od sree, a doao je trenutak da plaem od tuge. Nisam siguran da
postoji puno ljudi koji e ovdje ostati ravnoduni. I muslimani i pravoslavci, svi su pokopani na istom groblju potpuno izmeani.

Grad anela, Beslan

Grad anela, Beslan

Grad anela, Beslan
25. dan
ak je Majka Rusija odluila ispratiti nas sa suzama u oku. Da, kian dan je ispred nas. Nalazimo se pedesetak km od Rusko -
Gruzijske granice koju nisam ni sam siguran moemo li prijei. Imam 2 problema, jedan je to to nemam niti jedan hotelski
tambilj u imigracijskim papirima, a drugi je problem to nisam 100% siguran jel nam treba gruzijska viza. Najgori scenarij je
da nas Rusi puste van, a Gruzijci ne prime unutra. U tom sluaju bismo ostali u istilitu niije zemlje. Dodue ta niija zemlja
se nalazi okruena prekrasnim Kavkazom, tako da to i ne bi bila tako loa opcija.

Pritezanje lanca postaje jutarnji ritual

Kavkaz
Poto izlazimo iz Rusije morao bih nekako Rusiju i Ruse sumirati u jednu reenicu: "Rusi ne mare!". Mislim da najbolje govori
koliko mi je lijepo u Rusiji da bih najradije i sljedee godine u Rusiju, ali ovaj puta u sjeverni dio. Norveka je prekrasna, moda
i najlijepa priroda koju su moje oi vidjele, ali Rusija ima neku teko opisivu ar.

Na granici nam se dogodila jedna zgoda - dolazi carinik do nas i kae da ne moemo prijei granicu sa motorom jer motor ima
zlatnu felgu. WTF! Kakva zlatna felga!? Kako sam u Volgogradu mijenjao prednju gumu prednja felga je bila oprana i jo uvijek
se sjaji dok se ostatak motora skriva ispod debelog sloja praine i blata. Uglavnom cariniku se ini da je to zlatna felga i ne
puta nas preko. Objanjavam da je to samo farba i kaem mu neka grebe po felgi ako hoe. Sjetim se da na deklovima od
maine pie da su od magnezija, pa mu pokazujem i tvrdim da su i felge magnezijske. Ta pria ga je zadovoljila pa nas puta
dalje.

Sa Gruzijske strane guva i kaos, pravi se novi granini prijelaz, rekao bih da su Rusija i Gruzija odluile spremiti ratnu sjekiru,
jer i jedna i druga strana prave nove granine prijelaze. Valjda ne bi ulagali novce u zgrade za prijelaze na koje misle parkirati
tenkove.

O Gruziji nemam namjeru puno pisati, ovdje se ionako mislim vratiti za koju godinu, ova zemlja definitivno zasluuje ponovni
posjet. Ajmo rei da ALpe nisu Kavkazu ni do koljena, ni po visini ni po ljepoti. Uostalom, pogledajte slike.

Gruzijska granica
Par iz Petrovgrada
IMG_1035.jpg
Kavkaz
Kavkaz
Kavkaz
Kavkaz
Nestrpljivi Rusi na uskim kavkaskim cestama
Izbjeglika naselja
Gori, Staljinov rodni grad
26. i svi ostali dani
Kada smo sino doli u Gori vidjeli smo da svi u kafiima i kladionicama prate neku utakmicu, kako me sport ne tangira
previe nisam obraao panju, tek sam ujutro skuio da je igrao Hajduk protiv Gorija. Dobro da je Hajduk izgubio, jer nisam
siguran da bi u suprotnom naao napumpane gume na motoru.

Iosseb (Soso) Besarionis dze Dugavilii - negruzijcima poznatiji kao Staljin je roen u Goriju, iako je njegov veliki kip iz centra
grada nasilno maknut iz centra grada, njegovu rodnu kuu nitko nije dirao. Preko kompletne kue napravljena je mramorna
nadstrenica, tako da e kua potpuno zatiena i od vremenskin (ne)prilika dok od vandala ju danonono tite straari. Drago
mi je da taj dio povijesti nisu odluili izbrisati nakon to su se zakrvili sa Rusima. Gruzija je pod jakim utjecajem Amerike i to se
vidi na svakom koraku, znate koliko je sati kada uete u duan i moete kupit Dr. Pepper pie. S druge strane poprilino je
alosno vidjeti nekoliko malih zatvorenih benzinskih, a samo je otvorena ogromna nova Shell, Gulf ili neka drugo strana
benzinska. Slina situacija je i sa malim trgovinama, uglavnom su ih istisnuli veliki oping centri.

Staljinova rodna kua

Staljinova rodna kua
Imao je ovjek stila kada je odabirao vagon u kojem e se voziti najveom zemljom na Svijetu
Drug Dugavilii
Naputena benzinska
Zanimljivo prometalo oito gruzijske izrade
Sigurnost prije svega kae Gruzijac i uteka bankomat u produni kabel
Gruzijske ceste se intenzivno grade i uglavnom su odline, tako da klizimo po njima prema Crnom moru i glavnom Gruzijskom
turistikom centru - Batumiju. Kada smo se dokopali obale stali smo na plau i sreli zanimljivog ovjeka koji je sjedio u autu.
Pozvao nas je da popriamo malo, ponudio nas bombonima, kae da nas je jedno vrijeme pratio dok smo se vozili po brdima i
da se ba pitao odakle smo. Kae da ne moe hodati i pokazuje nam ogroman oiljak preko cijele glave - sudjelovao je u
Gruzijsko - Abkazijskom ratu (http://en.wikipedia.org/wiki/Georgian%E2%80%93Abkhazian_conflict) gdje je bio ranjen i postao
doivotni invalid. Tuna pria i uvijek me rastue te prie obinih vojnika, jer se uvelike razlikuju od klasinih vojnih statistika
koje moete proitati u povijesnim knjigama. Bez obzira koliko taj sukob bio malen na svijetskoj sceni, ovaj ovjek je platio
stopostotnu cijenu. Bez obzira to bih ja u tome sukobu navijao za prorusku stranu, ne vidim da je ovaj ovjek neto kriv u toj
cijeloj prii. Susret s ovim ovjekom mi je na neki nain zaokruio moj put po Rusiji. Rusima se uvijek divim, toj upornosti i
spremnosti rtvovati milijune svojih ljudi za Majku Domovinu. I dok itam te izvjetaje o milijunima poginulih skoro da otupim i
razmiljam o tim svim ljudima kao o brojkama, a onda naiem na ovako jednog od njih Davno je Staljin rekao: "Jedan
pogunuli je tragedija, milijuni poginulih su statistika.".
Crno more
Gruzijsko - Turska granica
TURSKA!
Tursku smo trebali samo proletjeti, bio je to najkrai put iz Gruzije do Hrvatske, pozdano znam da je cesta uz Crno more
odlina, tako da nita osim dobrog asvalta nisam oekivao. Oh, koliko sam bio u krivu. Miljenje o Turcima sam formirao po
turskim utjecajima na Balkan, po njihovom utjecaju na stvaranje ove drave oblika banane (vidite, nisam rekao da smo
banana drava, nego da nam je drava oblika banane), po tome da je danas nakon 500 godina Hrvatska u Neumu podjeljena
na 2 dijela. ta da kaem ispao sam rtva vlastite nezainteresiranosti da malo bolje prouim Tursku.

Tursku granicu smo preli u ranoveernjim satima i zaputili se cestom uz obalu Crnog mora. Kada je dolo vrijeme za
podizanje atora nismo imali ba puno izbora, jer s lijeve strane se nalaze planine, s desne more. Svaki komad ravne zemlje je
zauzet. Stajemo u mali gradi Ardean i pitam jednog prolaznika jel ima negdje blizu kamp. On ne pria engleski, ali staje jo
jedan prolaznik pa njmu objanjavam da trebam mjesto gdje bih mogao podii ator eto jo dvojica stiu, pa jo dvojica pola
njih ne zna uope ta traim, ali su voljni pomoi. Jedan se hvata mobitela zove neki hotel, jedan me vue za ruku kao zna on
gdje ima jeftin hotel, jedan zna engleski pa me pita jesmo ja i ena vjenani, jer ako jesmo ima neto to on naziva "Uiteljski
dom" gdje se moe jeftino prespavati. Odlazimo tamo, ali oni su puni kao i svi ostali moteli/hoteli u gradu, dok smo izlazili sa
parkinga pokraj nas se zaustavlja auto i iz njega izlazi onaj ovjek koji je znao engleski - pita zato ne spavamo u Uiteljskom
domu, kad sam mu rekao da su puni pozvao nas je da prespavamo kod njega. Naravno da smo prihvatili, ovo e biti prvi puta
da spavam u muslimanskoj kui, veselim se tom iskustvu.

ovjek nas je ugostio kao kraljeve, priali smo do dugo u no s njim i njegovom velikom obitelji i svatko, ali ba svatko od njih
je bio toliko prijateljski raspoloen da nam je bilo neugodno.
Ekipa voljna pomoi
Prije 2 dana je poeo Bajram, imamo sree, da smo samo 2 dana uranili doli bismo u vrijeme Ramazana, vrijeme velikog
posta kada bi na muslimanskom stolu trebalo biti samo kruh i voda. Hvala Alahu na Bajramu, jer nas je za doruak doekao
bogato napunjen stol i dobro raspoloeni domaini. Puno im hvala.

Da je ovakav in gospoprimstva bio izoliran sluaj ne bih nita rekao ali kroz itavu Tursku smo doivili samo pozitivne stvari
u Turskoj. Evo nekih detalja:

Kako nam je lanac na izmaku pokuat u u Turkoj pronai drugi, pa stajem pitati par motorista koji svi voze Yamahe XT jel ima
negdje za kupiti lanac. Njuh nekoliko se odmah uhvatilo mobitela i zovu, jedan mi objanjava na karti gdje smo sada i u kojem
smjeru trebamo ii do Trabzona, trei nudi neto za popiti

Doemo na pijacu kupiti neto suvenira na jednom tandu kupimo maramu, ali vidim na gazdinoj eni iznimno lijepu maramu i
pitam ga jel ima takvo to za prodati, on slavodobitno izdigne prst i pokae da ga sljedimo, vodio nas je nekim uliicama preko
pijace lijevo, desno, kroz neki duan, pokae nam da uemo u lift i pritisne tipku za drugi kat. Mislim si, to je to, ovjek nam je
pokazao gdje ima kvalitetnijih marama. Otvaraju se vrata lifta, kad on stoji pred liftom i otvara vrata. On je otrao po
stepenicama da nas doeka. Pali svjetla i pokazuje nam ponudu marama.

U Trabzonu (grad od preko 200 000 stanovnika) stajemo pred policijskom postajom jer ne mogu pronai moto servis gdje bi
trebali imati lanac. Iako je znak zabrane parkiranja ja stajem i pitam policajca jel zna gdje je servis. On ne zna, ali zove jednog
koji bi mogao znati, ne zna ni on, ali evo jedan policajac u civilu, kao on zna gdje je to i vue me za rukav preko autobusnog
kolodvora pa po nekim uskim uliicama. Na alost servisa nema, pa on zaustavlja policijski auto i sjedamo u njega idemo na
drugu adresu, moda tamo ima dijelova. Nema ni tamo, pa se vraamo pred policijsku postaju, ja sjedam na motor a on u
neoznaeni policijski auto i pratim ga po gradu do jednog moto servisa koji je zatvoren. Gazda ne radi na Bajram. Ali
sladoledar pokraj servisa zna da ima servis par ulica dalje pa idemo i tamo Za to vrijeme je ena proetala picajom i kae da
ne moe zastati na 2 minute da joj netko ne ponudi pomo ili da joj ponudi da sjedne.

Stanemo u restoran i nismo sigurni ta bismo pojeli, konobar nam ne zna objasniti ta je ta, pa nas vodi u kuhinju i pokazuje
kako se ta pravi pa da lake odluimo ta nam se jede.

Stanemo pred turistiki ured gdje u strogom centru grada gdje je zabranjeno parkirati, pitamo za neku informaciju a cura u
uredu ne samo da kae da moemo ostaviti motor tamo, nego nam nudi da ostavimo stvari kod nje i naravno nudi nas ajem.

Tumaramo jednim gradom u potrazi gdje bismo stali, a taksist kad nas je vidio makne znak zabrane prolaska i pokae nam
gdje da parkiramo.

U jednom duanu je gazda odbio uzeti novce za voe koje smo htjeli kupiti.

Stanemo pitati policajca gdje ima kamping, a on provede sigurno 15 minuta googlajui, traei po mobitelu zovui kolege i na
kraju je naao kamping i objasnio nam kako da doemo do njega.

Pedesetak kilometara od Istanbula stanem pitati na odmoritu da mi nau jednu adresu u GPS-u, jer ja u GPS-u imam natpise
na amerikaniziranom turskom, a na papiru imam napisano na pravom turskom. ovjek ne moe na GPS-u nai pravu adresu,
ali kae da ga slijedim i da e me odvesti u kvart gdje je ta ulica. I stvarno, pratio sam ga skoro 50 kilometara i on mi je
pokazivao gdje da skrenem, doveo me doslovno 200 metara do servisa gdje sam na kraju kupio i zamijenio lanac.

U servisu gdje sam mijenjao lanac je bila ve jedna muterija, ne samo da je rekao da nema frke da majstor prestane raditi na
njegovom motoru i da meni zamjeni lanac, nego je sluio kao prevoditelj i odlian izvor informacija o Turskoj.

U Istanbulu se plaa mostarina i nekakve cestarine, ali nema naplatnih kuica, nego bi naplata trebalaa ii automatski.
Stanem pitati policajca kako da platim, a on kae samo tjeraj i ne sekiraj se.

Zadnji dan u Turskoj smo lutali jednim gradiem u potrazi za hotelom i pokraj nas se zaustavi gospodin na BMW-u i pita jel
trebamo pomo. Kaem mu da traimo jeftin hotel, a on se ponudi da nas proveze po svim hotelima i kad nismo nali nita u
naem cjenovnom rangu ponudi nam da prespavamo kod njega. Tako smo po drugi puta prespavali kod potpunog stranca i
proveli se kao kraljevi.

Kada smo uli u domainovu kuu mislili smo da je ovjek ili doktor ili odvjetnik. Kua moderna, ureena, pred kuom parkiran
Mercedes i BMW, a ovjek proizvodi i prodaje cipele. Odmah sam je sjetio Ala Bundyja
Ataturk
Hrpetine ljenjaka uz cestu
Prvo pranje motora nakon 12000km
U Turskoj smo proveli 1500km i 3 i pol dana, tako da smo samo prozujali, ovom si prilikom obeajem da emo Tursku pohoditi
makar jo jednom.

Ostatak putovanja smo proveli na Bugarskom, Srpskom i Hrvatskom autoputu, tako da se tu nema ta priati. Laku no.