FILOZOFSKI FAKULTET DRUBE ISUSOVE

Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji

Studij filozofije i religijske kulture

Seminarski rad na temu:

Baruch de Spinoza

Seminar: Povijest filozofije na Filozofija.org

Mentor: prof. Anto Mii

Studentica: Sanja Benko

Zagreb, 2007.
KRATAK PREGLED SPINOZINA IVOTA

Baruch de Spinoza roen je u Amsterdamu 1632. godine. Njegovi su roditelji

prebjegli u Nizozemsku s ostalim idovskim obiteljima u bijegu od inkvizicije. Ve je
od mladih dana imao pristup raznim uenim tivima pa je prouavao Majmonida,
Kopernika, Keplera, Galileja... Nakon nekog vremena kranske i idovske dogme
vie ne zadovoljavaju njegov razum, stoga poinje istraivati. Prouava matematiku
ostale prirodne znanosti te novu filozofiju. Velik su utjecaj na njega imali
Campanella, Bacon, Machiaelli, Leibniz, te posebice Descartes. U svom traenju
odvaja se od svoje idovske tradicije to je rezultiralo izopenjem iz idovske
zajednice. Zbog toga ve vrlo rano proivljava svoj vlastiti nauk o nunosti1 kao
djelovanju iz vlastite naravi.2 Tokom ivota, bio je dosta boleljiv dok ga napokon
nije sustigla i suica koja mu je konano unitila zdravlje. Umire 1677.3

Tokom ivota Spinoza je napisao mnoga djela, a ona poznatija su: Naela filozofije
Renea Descartesa, Metafizika misli, Rasprava o poboljanju razuma (slui kao
propedeutika u njegovu kasnije razvijenu etiku), Teoloko-politike rasprave
(pokuaj odvajanja filozofije od teologije), te Etika (prikazana geometrijskom
metodom).
Djelo Etika podijeljeno je u odlomke: O bogu, O naravi i porijeklu duha, O
afektima, O ljudskom ropstvu i O moi razuma ili o ljudskoj slobodi.

SPINOZINA OSOBNOST I PITANJE VJERE

Spinoza je bio revolucionaran mislilac jer je strogo odvajao religiju 4 od vjere.5

Religiju je preispitivao, raspravljao o njoj, dok se u vjeru nije volio petljati. Ope

1
Realno (ili fiziki) nuno jest ono dogaanje koje bezuvjetno mora nastupiti, ako su i kad su svi
uvjeti za to dani. Cit.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik (Zagreb, Matica hrvatska, 1965.), 281.
2
Narav ili priroda (lat. natura) (...) pod prirodom neke stvari razumijeva se i njezina sutina,
specifinost, osnovna struktura. Cit.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 323.
3
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije (Zagreb, kolska knjiga, 1997.),
191-193.
4
Fenomenoloki se religija esto definira kao ophoenje sa svetim, pri emu ophoenje moe
imati veliku irinu znaenja i obuhvatiti teoretske, estetske i religiozne ine. (...) Religija u uem smislu
poznate odrednice za te pojmove su da je religija skup ina, obreda i razmiljanja o
nadnaravnom, dok je vjera osobni susret s nadnaravnim. Tu je Spinoza stavljao
posebni naglasak na osobni susret, drei se strogo miljenja da svaka pojedina osoba
doivljava Boga na svoj osobni nain. Prema tome, ne postoje ni dvije osobe na
cijelom svijetu koje e nadnaravno pojmiti na jednaki nain. S obzirom da se ovdje
radi o osobnom uvjerenju, vlastitoj volji za to vjerovanje, Spinoza je bio vrlo oprezan
te je tvrdio da se vjera ne bi smjela preispitivati, toliko dugo dokle osoba po toj vjeri
djeluje u korist Boga. Za Boga je korisno iskljuivo pravilno, pravedno djelovanje
koje nije namjerno usmjereno unitenju bia i/ili bitka.6

Bio je vrlo tolerantan te je svakome ostavljao njegovo pravo na predrasude:

Putam svakome da ivi po svojoj pameti i tko hoe neka umre za svoju sreu ako ja
smijem ivjeti za ono istinito. S takvim stavom, odluno je branio slobodu
filozofiranja i izricanja vlastitog miljenja.7

Naime, Spinoza je izveo zakljuak da sve ljudske predrasude zapravo poivaju na

pretpostavci da postoje svrhe. Ljudi kao ograniena bia, raaju se nesvjesna svih
uzroka.8 Tokom ivota tee onome to njima najvie koristi, a da pritom ne gledaju
to je tome uzrok.9 Tako si za ciljeve postavljaju neke svrhe, neto emu tee te se kao
takvi smatraju slobodnima. Te samovoljno postavljene svrhe rezultiraju
predrasudama.

naziva se (...) ona odana i socijalna spremnost koja prihvaa tovanje Boga. Cit.: Rahner, K.,
Vorgrimler, H., Teoloki rjenik (akovo, Forum bogoslova, 1992.), 486.
5
Vjera u najopenitijem smislu rijei znai slobodno prihvatiti izjave neke osobe u povjerenju prema
njoj. Time je ve reeno da se kod te vjere uvijek radi o odnosu izmeu osoba, koji stoji ili pada s
vjerodostojnou onoga kome se vjeruje. Vjera u tom smislu razlikuje se od dokazanog znanja i od
neutemeljenog paradoksa slijepoga povjerenja. Cit.: Rahner, K., Vorgrimler, H., Teoloki rjenik,
649.
6
Bitak (gr. einai, lat. esse) (...) u ontologiji ne oznauje (...) nita drugo nego da bie uope jest, a
ne da nije. Cit.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 59.
7
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 202.
8
Uzrok (lat. causa) objektivna stvarna promjena koja nuno dovodi do neke stvarne promjene
(uinak, posljedica), to se produuje u daljnjem uzrono-posljedinom nizu (kauzalni lanac). Cit.:
Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 417.
9
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 224.
BOG I METAFIZIKA OVJEKA

U Etici, kao i sve ostalo obraeno u tom djelu, Bog je prikazan geometrijskom
metodom. Kod Spinoze geometrijska je metoda univerzalna te je stoga primjenjiva
ak i na Boga. Ona omoguuje znanstvenu izvjesnost etike10 pa se sve, narav, poloaj
i djelovanje ovjeka, te bit11 i narav Boga, moe prikazati znanstvenom tonou jer
su na taj nain i odreeni.12

Spinoza Boga smatra jedinom supstancijom. Za njega je supstancija 13 ono ijem

pojmu nije potreban pojam neke druge stvari14 da bi se iz njega oblikovao.
Supstancija kao takva konstituira se atributima15 te razum njih shvaa bitnima.
Razliita stanja supstancije nazivaju se modusi.16 U tome pogledu, Bog je beskonana
supstancija, a svijet i ovjek su konani modusi. Konano je ogranieno neim drugim
iste naravi; primjerice, od tijela se moe misliti neto vee, ali tijelo ne moe biti
ogranieno milju jer tijelo i um nisu iste naravi.17

10
Etika (gr. ethos = obiaj, ethikos = moralan, udoredan) filozofijska disciplina koja ispituje ciljeve
i smisao moralnih htjenja, temeljne kriterije za vrednovanje moralnih ina kao i uope zasnovanosti i
izvor morala. Cit.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 120.
11
Bit (gr. ousia, to ti en einai, lat. essentia) ili sutina ono to tvori postojanu prirodu neke stvari,
temelj njezine odreenosti, osebujnost neega i stalni izvor njegovih bitnih svojstava. Cit.: Filipovi,
V., Filozofijski rjenik, 59.
12
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 211.
13
Supstancija je cjelina sloena od forme i materije. Cit.: Kunzmann, P., Burkard, F.-P., Wiedmann,
F., Atlas filozofije (Zagreb, Golden marketing), 83.
14
Stvar (lat. res) izvansvjesno-postojei, zbiljski, osjetno-doivljajni, tjelesni, pojavni, dakle prostorno
ogranieni, realni predmet. Cit.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 381.
15
Atribut (lat. attributum = pridijeljen, dodijeljen) kao filozofijski pojam ve od Aristotela, za razliku
od sluajnih svojstava, oznaava bitno, nuno svojstvo neke stvari, koje se moe pomiljati i neovisno
od stvari same. Cit.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 50.
16
Modus (lat.) nain. U ontolokom smislu konkretni nain oitovanja bitka, bivanja i stanja; nestalno
svojstvo supstancije za razliku od atributa kao stalnog svojstva. Cit.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik,
262.
17
Usp.: Kunzmann, P., Burkard, F.-P., Wiedmann, F., Atlas filozofije, 109.
Bog je apsolutni beskonani bitak koji u sebi ne ukljuuje nikakvu ograniavajuu
negaciju te je kao jedna supstancije nedjeljiv. Poznata je Spinozina usporedba Deus
sive natura (=Bog i/ili priroda), kojom je Spinoza htio objasniti njegovog Boga.
Naime, iz toga proizlazi da je Bog stvaralaka priroda i sve to jest, postalo je po
njemu i on to kao takvo odrava u bitku, tj. omoguuje (doputa) mu da opstoji.18

1665. u pismu Blyenberghu Spinoza je u otrim crtama opisao svoj nauk o Bogu:
Jer, dok teologija Boga stalno i ne bez razloga predstavlja kao savrenog ovjeka,
onda je prema tome primjereno da se u teologiji kae da Bog neto eli, da Bog osjea
nevoljkost nad djelima bezbonika i da se raduje djelima pobonih. U filozofiji pak
jasno se spoznaje da se oni atributi koji ovjeka ine savrenim ne mogu pripisati i
podmetnuti Bogu, isto kao da bi se ono to slona i magarca ini savrenim htjelo
pripisati ovjeku; ovdje takve i sline rijei nemaju mjesta i ne mogu biti uporabljene
a da ne doe do potpune zbrke pojmova. Da bi se govorilo filozofijski, ne smije se
rei da Bog od nekoga neto trai i da mu se neto dopada ili da mu je ugodno. Sve su
to ljudski atributi koji kod Boga nemaju mjesta.19

Jedna od bitnih Spinozinih teza jest: da bi se bilo ovjekom potrebno je imati misaono
iskustvo20 i znanje21 Boga. On ovjeka vidi razliitog od supstancije, ali je bitno
povezan s njom. Kae da se bit ovjeka sastoji iz odreenih modifikacija Bojih
atributa.22

Ono zbog ega se Spinozu ponajvie osuivalo jest njegova kritika religije koja je
otro naglaavala da se Bog i ovjek moraju razdvojiti logiki i ontologijski. Dakle,
smatrao je pogrenim prikazivati Boga antropomorfistiki ili kroz doktrinarne

18
Usp.: Kunzmann, P., Burkard, F.-P., Wiedmann, F., Atlas filozofije, 109.
19
Cit.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 206.
20
Iskustvo (gr. empiria, lat. experientia, njem. Erfahrung, eng. experience) neposredno doivljavanje,
ono to je neposredno doivljeno. Takoer: skup svih na neposrednom doivljavanju zasnovanih
spoznaja. Ci.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 190.
21
Znanje (njem. Wissen) rezultat spoznaje, objektivno zasnovana uvjerenost u istinitost nekog suda ili
sudova, takoer sud ili skup sudova u iju je istinitost netko s pravom uvjeren. Cit.: Filipovi, V.,
Filozofijski rjenik, 436.
22
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 219.
postavke govoriti o Bojoj egzistenciji; Bog nije bie izvan svijeta niti je njegov
izvanjski uzrok.23

Stvarnost,24 sve to jest, stvari i ideje,25 postoji jedino ukoliko je ukljueno u Boje
atribute. Tijela su modusi Boga pod atributom protenosti, dok su ideje modusi Boga
pod atributom svijesti.26 U odnosu duh i tijelo Spinoza naglaava paralelizam pritom
ukazujui da su to dva vida jednog individuuma.

Spinoza je smatrao da se sve zbiva nuno te da se s obzirom na to ovjek ne smije ni

zbog ega ispunjavati besplodnim emocijama.27 Uoivi nestalnost ljudskog ivota i
slabost ljudske naravi, smatrao je veinu ljudskih tradicionalnih vjerovanja obinim
praznovjerjem.28

Bog zamiljen kao supstancija i vlastiti uzrok suprotnost je tradicionalnim

predodbama Boga. Takoer, Spinoza odluno pobija da je Bog bio obdaren razumom
i voljom. Ali, iako Boga smatra kao jedinim slobodnim uzrokom, Bog u toj svojoj
moi ne moe uiniti da ono to jest da ne bude. Slobodu cjeline Spinoza vidi u
nunosti pojedinanih bia, koja su dijelovi te cjeline, da budu onakva kakvima su
odreena od Boga. Prema tome, svaka je pojedinana stvar odreena od Boga te kao
takva ne moe sama sebi odrediti da neto uini ili ne uini, a da to nije proisteklo od
Boga.29

Bit konanoga bia je nuna. U suprotnome bi Bog morao biti drugi. Iz supstancije ne
proizlazi dokidanje egzistencije konanoga bia, ve iz drugih konanih bia.

23
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 207s.
24
Stvarnost (lat. res corporales = tjelesne stvari) zbirni pojam za sve stvari, stvari kao neslobodne ,
bezline, materijalne predmetnosti, podvrgnute samo zakonima mehanike nude. Cit.: Filipovi, V.,
Filozofijski rjenik, 381.
25
Ideja (gr. idein = vidjeti, odnosno: idea i eidos = lik, izgled, lice, spoljanost, forma). Npr.
Demokrit govori o ideji atoma, to znai: oblik ili forma atoma. (...) Prenijeto sa osjetilnog na misaono
podruje, ideja oznauje misaoni uzor ili paradigmu. Cit.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 165.
26
Usp.: Kunzmann, P., Burkard, F.-P., Wiedmann, F., Atlas filozofije, 109.
27
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 201.
28
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 208.
29
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 215.
injenica je da su konana bia samo usposobljenja jedne jedine supstancije. Naime,
iz supstancije nunim nainom proizlazi sve to jest i tono tako kako i jest, a
nasuprot tome postoji i stvorena narav. Stvorena narav je sveukupnost nuno
opstojeih bia koja se nalaze u raznim meuodnosima, a to ukljuuje i meusobnu
suprotnost, tj. mo konanih bia da jedno uniti drugo.30

SPOZNAJA31

Ideje ljudskog duha su adekvatne i istinite ako se odnose na Boga. Svaka istinita ideja
je u Bogu (ideje su modusi Bojeg atributa koji misli). Istinite ideje su jasne te time
ukljuuju sigurnost svoje istine. Nema drugog kriterije izvan sebe.32

Spoznaja nije djelatnost za sebe, ve joj je osnovna svrha. Duh bi trebao znati to vie
i to bolje, kako bi bolje upravljao sobom i postavljao si pravila vlastitog djelovanja.33

Postoje tri naina spoznaje:

1. Osjetna spoznaja nastaje afekcijama, moe stvoriti pobrkane pojmove;
2. Racionalna spoznaja rezultat zakljuivanja s opih pojmova;
3. Intuitivna spoznaja spoznaja u odnosu na apsolutno.
Ispravnom se spoznajom dolazi do spoznaje Boga, stoga osjetna spoznaja nije za to
pogodna jer moe voditi do zablude, tj. krive spoznaje. Najpogodnije spoznaje su
racionalna i intuitivna jer se oslanjaju na nevarljive ovjekove aspekte.34

Spinoza je smatrao da je ljudska narav bitno spoznaja. tim je stavom slijedio i opi
stav svoje epohe, racionalizma, ali i filozofiranja uope. No, spoznaju nije smatrao
tvorcem ljudske naravi, ve ju je smatrao sredstvom pronicanja u narav ovjeka kao

30
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 218.
31
Spoznaja jedan od osnovnih oblika ovjekova bivstvovanja, djelatnost kojom otkrivamo istinu;
takoer: rezultat te djelatnosti, isto to i znanje. Cit.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 377.
32
Usp.: Kunzmann, P., Burkard, F.-P., Wiedmann, F., Atlas filozofije, 111.
33
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 220.
34
Usp.: Kunzmann, P., Burkard, F.-P., Wiedmann, F., Atlas filozofije, 111.
djela jedinstva svega to jest. Dakle, pravi cilj je samo ona spoznaja pogodna za
pronicanje ovako shvaene i postavljene ljudske naravi.35

AFEKTI36 TE POIMANJE DOBRA37 I ZLA38

Afekti, odnosno strasti su za Spinozu ljudska djelovanja meu sobom povezana opim
ljudskim zakonima. Tri primarna afekta su pouda (nagon za svijeu samoga sebe),
radost i alost.39

U Spinozinom filozofiranju, u sredinjem etikom nauku nalaze se afekti. Oni se

korijene u porivu ustrajanja u vlastitom bitku. Taj je poriv posljedica nunosti
supstancije i nunosti svega proizalog iz nje. Ako se poriv odnosi na duh, tada on
postaje voljom. Ako se pak odnosi na duh i na tijelo, tada postaje tenjom.40

U poimanju dobra, odnosno zla, Spinoza ne vidi izrazito Boga ili njegovu
neprisutnost, ve ih vidi kao ono to pomae ili odmae ovjekovu zbilju.41

Iz strasti proizlaze najvee iluzije42 koje prijee ovjeku njegov put do savrenstva te
su kao takve i izvor ovjekovih pogreaka. Problem je u ovjeku jer ne zna kako

35
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 204.
36
Afekt redovito kratkotrajno, ali snano uvstveno uzbuenje, praeno znaajnim fiziolokim
promjenama u organizmu. Cit.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 12.
37
Dobro opi problem u etikom odreenju i vrednovanju ljudskog djelovanja. (...) U suvremenoj
fenomenolokoj etici dobro znai realizaciju vrednote. Cit.: Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 93s.
38
Zlo je zapravo prouzroeno slobodnom odlukom volje nekog stvora koji se takvom slobodnom
odlukom stavlja u suprotnost prema dobru (...) tako da se zlo ne moe zamisliti bez dobra. Zlo nije
samo manjak dobra nego izriito odluno nijekanje dobra. Cit.: Rahner, K., Vorgrimler, H., Teoloki
rjenik, 669.
39
Usp.: Kunzmann, P., Burkard, F.-P., Wiedmann, F., Atlas filozofije, 111.
40
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 221.
41
Usp.: Kunzmann, P., Burkard, F.-P., Wiedmann, F., Atlas filozofije, 111.
42
Iluzije pogrene interpretacije objektivno danih ili prethodno doivljenih podataka. Cit.:
Filipovi, V., Filozofijski rjenik, 169.
razumjeti svoje strasti, koje svojom jainom mogu prikriti prave uzroke pa se ovjeku
priinjava da ono slobodno ini ono za ime udi.43

Sve ono to u strahu podsjea na neko prolo dobro ili zlo ljudi uzimaju kao
navijetanje, (...), te, zamjenjujui vjeru praznovjerjem, smatraju da je in pobonosti
pokuati zlo odvratiti molitvom i rtvom. Budui da su strahu i nadama najpodloniji
ljudi koji ude za nestalnim probicima, (...) nastaju najtvrdokornija praznovjerja.
Snane emocije straha i nade nemaju nikakvu stalnost (...), pa iz toga nastaju ratovi i
revolucije koji idu za promjenjivim ciljevima, jer masa, voena nestalnim strastima,
svoje vladare as dri za bogove a as ih se odrie i mrzi ih.44

Upravljanje strastima je bit Spinozina nauka o njima, a ne njihovo ponitavanje,

izbjegavanje ili prevladavanje. S obzirom na ve spomenuto da konano dokida
konano, tako i strasti mogu biti obuzdane i dokinute veim, jaim strastima. Dakle,
na je cilj svjesno i namjerno pronalaziti takve strasti i njima nadomjestiti one stare.
To je umsko upravljanje strastima te je samo u tom smislu ovjek slobodan.45

ZAKLJUNA MISAO

U svome filozofiranju, Spinoza nikad nije mijenjao svoje temeljne pretpostavke i

motive. Razvijao se samo onoliko koliko je bilo potrebno da zadovolji svoje osobne
potrebe spoznaje, da zadovolji svoj um. Sa toga gledita, njegova je filozofija
zavrena i dokazana. Pokuaji ostalih, tj. onih koji su prouavali njegovu filozofiju
kao pokuaj mijenjanja svjetovnog razmiljanja, urodili su skeptinim osjeajem za
njegov nauk te je vjerojatno zbog toga bilo negativnih reakcija i optubi.46

Od samih poetaka filozofiranja, filozofija je obeavala blaenstvo i ugodu u inu

spoznaje. Nasuprot tome, javlja se Spinozino filozofiranje gdje ugoda proizala iz

43
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 222.
44
Cit.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 209.
45
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 223.
46
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 212.
spoznavanja ne nadmauje ljudsku konanost, ve je smatrana njenim radosnim
prihvaanjem i ljubavi prema naravnom poretku.47

ovjek se nalazi u nunom i konanom te je i sam takav. Jedini mogui nain na koji
ovjek moe biti slobodan jest da ovjek ivi u punini sve svoje mogunosti, da dobro
zna koje su i da ih ne proputa; da se ne plai vlastite ogranienosti; te da ivi u
najveoj udnji sebe sama.48

Na kraju, Spinoza dopire do spoznaje koja nadmauje svaku umsku spoznaju i koja je
kao takva i najdublja strast. To je strast bitka prema samome sebi. U toj strasti
Spinoza vidi krajnji smisao i cilj svake spoznaje pa i samo opstanka.49

Spinoza nije utjecao na filozofiju u strogom smislu rijei. Njegova su razmiljanja

navodila ljude na pobune, mrnju i prezir prema njemu samome jer je vjerojatno uspio
poljuljati neke temelje na kojima su isti zasnivali smisao svog ivota. Naime, Spinozi
to nije bila namjera. On je najvjerojatnije samo htio izrei svoje miljenje, kao to je i
drugima doputaju da izriu svoje. Druge nije optuivao i osuivao jer je potpuno
potivao tuu slobodu, dok se drugi nisu na taj nain odnosili prema njemu.

47
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 221.
48
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 223.
49
Usp.: Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije, 226.
BIBLIOGRAFIJA

Barbari D., Filozofija racionalizma, Hrestomatija filozofije (Zagreb, kolska knjiga,

1997.)

Filipovi, V., Filozofijski rjenik (Zagreb, Matica hrvatska, 1965.)

Kunzmann, P., Burkard, F.-P., Wiedmann, F., Atlas filozofije (Zagreb, Golden
marketing)

Rahner, K., Vorgrimler, H., Teoloki rjenik (akovo, Forum bogoslova, 1992.)

Spinoza, B. de, Etika (Zagreb, Demetra, 2000.)

http://plato.stanford.edu/entries/spinoza/

http://www.philosophypages.com/ph/spin.htm