Objektivni pregled (Status praesens)

Nakon iscrpnog i sistematinog prikupljanja podataka u dijelu historije bolesti zvanom

anamneza prelazimo na drugi dio historije bolesti koji se naziva objektivni status ili
status praesens.

Anamneza je dio historije bolesti koji daje smisao fizikalnom pregledu jer: izaziva
interes, znatielju i potrebu za diferenciranjem, dok fizikalni pregled provjerava ili
potkrijepljuje zakljuke stvorene na osnovu anamneze. Zbog toga se esto navodi da
objektivni ili fizikalni pregled slui za otkrivanje prisustva znakova odgovarajuih bolesti.

Kliniki pregled zahtijeva:

temeljitost ispitivaa, sposobnost zapaanja odreenih nenormalnosti i njihovo pravilno
tumaenje.

Da bi se obavio sistematian i pravilan kliniki pregled moraju se ispuniti odreeni uvjeti:

prostoriju za pregled, adekvatnu pripremu bolesnika i postavljanje bolesnika u
odgovarajui poloaj. Prostorija za pregled mora biti: dovoljno zagrijana, dovoljno
osvjetljena i prozrana. Dnevna svetlost je najpogodnija za obavljenje pregleda. Za
potpunije i uspjenije obavljanje pregleda bitan je i poloaj bolesnikog kreveta.
Krevet na kojem se obavlja pregled mora biti pristupaan sa svih strana (jer samo takav
poloaj omoguava uspjean i cjelovit pregled bolesnika).

Priprema bolesnika za pregled:

Obavljanje objektivnog pregleda zahtjeva potpuno svuenog pacijenta.

Postavljanje pacijenta u odgovarajui poloaj je slijedei uvjet za pravilan i sistematian

kliniki pregled. Pregled se moe obavljati u: stojeem, sjedeem ili leeem poloaju
bolesnika. Npr. za vrijeme uzimanja anamneze student (lijenik) i bolesnik sjede jedan
naspram drugog. Prije klinikog pregleda potrebno je obavezno oprati ruke.

Bolesniku se prilazi sa desne strane (kada je pacijent u leeem poloaju) i tada

zapoinje opa inspecija, ukljuujui pregled koe, kose i noktiju. Za opu inspekciju
potrebno je u potpunosti skinuti pacijenta i postaviti ga u leei poloaj na krevet, itd.

Pregled glave, vrata i grudnog koa, obavlja se u sjedeem stavu (poloaju) ispitivane
osobe. Pregled trbuha i nogu obavlja se u leeem poloaju.

Stojei poloaj slui za pregled potkoljenica i stopala. U ovom poloaju ispituje se i

eventualno postojanje proirenih vena ili promjena u poplitealnoj jami, a ujedno se
ispituju i pokreti pojedinih dijelova tijela i hod bolesnika.
U osnovne ili ope metode klinikog pregleda spadaju: inspekcija, palpacija,
perkusija, auskultacija i termometriranje. Zovu se ope ili osnovne metode jer se
mogu koristiti u svakoj prilici i bez obzira na karakter ili prirodu bolesti.

Specijalne metode pregleda koje obuhvataju razne vrste hemijskih, biolokih,

mikroskopskih, rendgenolokih i mnogih drugih pregleda, izvode se po potrebi, ukoliko
osnovne metode pregleda nisu dovoljne da bi se postavila tana dijagnoza bolesti.

Metode klinikog pregleda

Kliniki pregled je dijagnostika procedura sistematinog i cjelokupnog pregleda

pacijenta na utvivanje postojanja znakova bolesti, uz koritenje opih (osnovne) i
specijalnih metoda pregleda.

Inspekcija (inspectio)
Kliniki pregled uvijek prvo zapoinje inspekcijom (posmatranjem bolesnika). U prvom
kontaktu sa bolesnikom student (budui lijenik) posmatra: bolesnikov izgled,
ponaanje, govor, poloaj u krevetu, hod itd. Meutim, nije dovoljno samo posmatrati
bolesnika, nego treba nauiti i uoavati promjene na njemu (odnosno uoavati
odstupanja u odnosu na uobiajeno). Dobro zapaanje studenta-budueg lijenika je
veoma bitno da ne bi dolo do propusta ni jednog znaka bolesti od dijagnostike
vanosti.

Potrebno je naglasiti da je bolest izrazito dinamian proces i da uvijek postoji

mogunost razvoja novih promjena ili pojava na bolesniku, i zbog toga vano je
napomenuti da bolesnika treba stalno posmatrati jer se na osnovu jednokratnog
posmatranja ne mogu donositi konani zakljuci.

Inspekcija je metoda klinikog pregleda koja se sastoji u opem posmatranju

cjelokupnog pacijenta ili pojedinih njegovih dijelova. To znai da postoje dvije vrste
inspekcije : opa i lokalna. Prvo, je potrebno uraditi opi pogled na pacijenta, a to
znai temeljito ga pregledati sa svih strana i dobiti utisak o opem stanju. Nakon toga
slijedi posmatranje pojedinih dijelova tijela.

Opa inspekcija ponekad moe imati presudan znaaj u postavljanju dijagnoze, jer
opi pogled na bolesnika omoguava procjenu: psihikog stanja, uhranjenosti,
poloaja i pokreta bolesnika, promjena na koi, itd.

Lokalna inspekcija podrazumjeva posmatranje odreenog dijela tijela, kao npr.

posmatranje glave i organa smjetenih u njoj ili posmatranje vrata, itd.

Iako je prvi dojam veoma vaan ne treba ga precjenjivati.

Inspekcija predstavlja metodu klinikog pregleda koju je najtee nauiti. Ona najvie
zavisi od znanja i iskustva ispitivaa. Pregled se obavlja golim okom , bez ikakvih
pomonih instrumenata. Ukoliko se prilikom inspekcije nau neke nepravilnosti, treba ih
uporediti sa odgovarajuim dijelovima tijela druge strane.

Ako postoje takve promjene gdje je dolo do poveanja odreenih dijelova tijela u
odnosu na normalnu veliinu, izmjenjeni dijelovi se mogu izmjeriti centimetrom ili se
veliina promjene moe dati opisno (npr. vor u donjoj polovini vrata lijevo uz lateralni
rub m. sternocleidomastoideusa veliine oraha).

Iskusnim lijenicima ponekad je dovoljna samo inspekcija da postave pravu dijagnozu

bolesti (vizuelna dijagnoza), posebno kada bolest na karakteristian nain mijenja
vanjski izgled pacijenta (M.Graves Basedow, Cushingov sindrom, Addisonova bolest,
utica). Ipak, potreban je veliki oprez u postavljanju dijagnoze na prvi pogled, jer, ve
smo ranije naveli, da dijagnostiki postupak poinje za vrijeme uzimanja anamneze,
nastavlja se selekcijom opaenih znakova, njihovim meusobnim povezivanjem i
tumaenjem kao i koritenjem drugih metoda klinikog pregleda.

Inspekcija, u novije doba, podrazumjeva i prikupljanje svih vizuelnih znakova bolesti

upotrebom razliitih aparata (otoskop, oftalmoskop, bronhoskop, mikroskop, ultrazvuni
aparati, itd). Jo jednom emo naglasiti da inspekcija kao metoda klinikog pregleda
sama po sebi nije dovoljna za postavljanje konane dijagnoze. Ona ima poseban znaaj
samo onda kada se koristi i sa ostalim metodama fizikalnog pregleda (palpacija,
perkusija, auskultacija), jer sve one daju temeljitiji uvid u patoloka zbivanja i
omoguavaju da se potkrijepe, bolje interpretiraju ili kritiki ocjene injenice posmatranja
(inspekcije).

Palpacija ili pipanje, izvodi se vrhovima prstiju, a ponekad i cijelom rukom, pri emu se
ulom dodira odreuje : temperatura, vrstoa, osjetljivost, veliina, oblik i pokretljivost
izmjenjenog mjesta.

Kada se postave ruke ispitivaa na tijelo bolesnika dobijaju se razliite senzacije.

Meutim, potrebno je naglasiti da svi dijelovi ruke nisu jednako osjetljivi na te senzacije.

Tako na primjer vrhovi jagodica prstiju najosjetljiviji su za razlikovanje osjeaja dodira;

dorzalni dijelovi ake i prstiju najosjetljiviji su dijelovi za razlikovanje osjeaja
temperature; metakarpofalangealna palmarna povrina ake najosjetljivija je za osjeaj
treperanja i vrhovi prstiju ruku omoguuju procjenu poloaja i vrstine odreenih
dijelova tijela ili promjena.

Palpacija odreenih dijelova tijela treba da se uvijek obavlja odreenim redoslijedom i

uvijek na isti nain. Razlikujemo : povrnu i duboku palpaciju, palpaciju sa jednom
ili sa dvije ruke.
Sa obje ruke naziva se bimanuelna palpacija - predstavlja oblik duboke palpacije koji
slui za palpiranje organa sa dvije strane a upotrebljava se za ocjenu kvaliteta
ispitivanog organa.

Povrna palpacija se izvodi laganim pipanjem odreenog dijela tijela. Ima za cilj da
utvrdi postojanje osjetljivosti odreenog dijela tijela kao i otkrivanje povrno smjetenih
tvorbi. Izvodi se tako da su lakatni zglobovi u poloaju blage fleksije a ake sastavljenih
i ispruenih prstiju horizontalno poloene na ispitivanu regiju.

Duboka palpacija, uvijek se nastavlja nakon povrne palpacije. U toku izvoenja ove
vrste palpacije ruka se potiskuje ka dubljim dijelovima ispitivane regije. Slui za
utvrivanje osjetljivosti struktura koje se nalaze dublje ispod povrine tijela, kao i za
otkrivanje postojanja masa ili tvorbi koje nisu naene povrnom palpacijom. Duboka
palpacija se moe izvoditi i sa obje ruke uz napomenu da tada, prsti obje ake treba da
budu jedni do drugih.

Prsti kuka za utvrivanje granica jetre - ukoliko je pacijent gojazan (izrazito

razvijenih miia), to bitno oteava izvoenje duboke palpacije, tada se izvodi sa dvije
ruke u poloaju jedna iznad druge. U tom poloaju gornjom rukom treba vriti pritisak a
donjom osjeati konzistenciju organa ili palpabilne mase.

Balotman ili udarna palpacija je poseban metod palpacije. Izvodi se tako to se

naglim pokretom ruke potisne vrsta masa u dubinu slobodne tenosti i prsti zadre u
dubini. Potisnuta vrsta masa se poslije potiskivanja u slobodnu tenost vraa i udara u
prste.

Fluktuacija je metod palpacije koji se koristi za pipanje oteenih dijelova tijela (npr.
zglobovi). Fluktuacija se koristi za procjenu postojanja tenog sadraja u oteenom
dijelu tijela (gnojni ili zapaljenski sadraj). Izvodi se tako to se jednom rukom vri
pritisak sa bone strane otekline, a vrhovima prstiju druge ruke koja je postavljena sa
suprotne bone strane palpira pokretanje tenog sadraja u oteenom predjelu.

Talasanje je metod palpacije koji se koristi kod sumnje na postojanje slobodne tenosti
u tjelesnim upljinama. Izvodi se tako to palmarna strana ake lijeve ruke se postavi na
jednu bonu stranu trbuha, a sa suprotne strane trbuha pokretima desne ruke potiskuje
se boni zid prema suprotno postavljenoj lijevoj ruci. Lijevom rukom se osjea talasanje
tenosti ukoliko postoji. Problem kod ove vrste palpacije predstavlja masno tkivo, koje
takoer moe dati isti osjeaj talasanja kao i slobodna tenost, zbog ega je potrebna
pomo asistenta, koji e ulnarno poloenu ruku postaviti u sredinjoj liniji trbuha i nakon
toga ispitiva e ponoviti palpaciju talasanja.
Perkusija (percussio)

Perkusija ili kuckanje, je metoda kojom se vjetaki izazivaju zvukovi na povrini

pojedinih dijelova tijela (grudni ko, trbuh, itd). Od davnina je poznato da razliite
materije prilikom kuckanja prozvode razliite zvukove. Ovaj fenomen je iskoriten i u
medicini, tako da se na osnovu proizvedenog perkutornog zvuka sa odreenog dijela
tijela moe saznati u kakvom se fizikalnom stanju nalazi taj dio tijela odnosno neki
organ (sadraj zraka, konzistencija, veliina organa).

Perkusija se izvodi se na dva naina: direktna i indirektna.

Direktna perkusija slui za grubu orijentaciju (zbog toga se jo naziva orijentaciona

perkusija) jer se njome proizvodi treperenje relativno velike povrine tijela. Izvodi se
direktnim udaranjem vrha jednog, dva ili vie prstiju ruke direktno po povrini tijela (ovu
metodu je koristio Auenbrugger, osniva perkusije). Ovakav nain perkusije koristi se
uglavnom za perkusiju grudnog koa.

Indirektna perkusija moe se izvesti na dva naina. Prvi nain je udaranjem ekia po
metalnoj ploici koja se postavlja na povrinu tijela koja se perkutuje. Metalna ploica
po kojoj se perkutuje naziva se plesimetar a eki kojim se vri perkusija pleksor. S
obzirom da se ovaj nain perkusije obavlja uz pomo instrumenata (plesimetar i eki)
naziva se jo i instrumentalna.

Drugi nain indirektne perkusije je digitalna perkusija (ili prstom na prst). Ovakav nain
perkusije daje dvije senzacije: auditivnu (slunu-oslukivanje perkutornog zvuka) i
taktilnu (osjetnu-otpor koji prua odreeni dio tijela na titranje). Izvodi se tako, da srednji
prst lijeve ruke zamjenjuje plesimetar (metalnu ploicu) i postavlja se na povrinu tijela a
srednji prst druge ruke zamjenjuje pleksor (eki) i slui za udaranje po prvoj falangi
prsta - plesimetra.

Plesimetar treba da je poloen prvom i drugom falangom (distalna i srednja falanga

prsta) uz povrinu tijela koja se perkutuje a ostali dijelovi ake su odmaknuti od
perkutovane povrine (da dodirivanjem odreenog dijela tijela ne bi priguili njegove
titraje). Srednji prst (prst eki) treba da je savijen izmeu prve i srednje falange i
vertikalno postavljen na prst-plesimetar. Desna ruka se kree samo u zglobu ruja kako
bi se obezbjedili udarci iste jaine. Udarci prsta ekia treba da budu kratki i jaki, da
slijede jedan za drugim u priblino jednakim intervalima. Ovakav nain perkusije naziva
se jo i perkusija prstom na prst. Kod zdravih osoba perkusijom se mogu dobiti tri
osnovna zvuka: sonoran, tmuo i timpanian.

Sonoran (zvonak ili jasan) : perkusijski zvuk se dobija perkusijom zida grudnog koa u
II i III meurebarnom prostoru (u AP projekciji grudnog koa).
Tmuo perkutorni zvuk se dobija pri perkusiji organa (jetra, slezena, srce, miii).
Ovakav zvuk se moe izazvati i kada se perkutiraju natkoljenice.

Timpanian perkutorni zvuk se dobija pri perkusiji organa koji sadre vazduh
(eludac, crijeva). Po svojim karakteristikama slian je zvuku koji se dobija udaranjem u
bubanj, po emu je i dobio naziv.

Perkusija odreenih dijelova tijela treba da se obavlja uvijek odreenim redoslijedom i

na isti nain.

Perkusija se koristi kod : utvrivanje konzistencije (vrstine), veliine pojedinih

organa, granica izmeu organa (tzv. topografska perkusija), koliine zraka u tkivima,
prisustva tekuine, a ujedno perkusijom simetrinih dijelova tijela omoguava se
uoavanje promjena u jednom dijelu tijela u odnosu na drugi (tzv. uporedna perkusija).
Vjetina ispravne perkusije moe se nauiti samo dugotrajnom vjebom, a ujedno uz
takav nain vjebanja potrebno je vjebati i sluh kako bi se pravilno mogli diferencirati
proizvedeni perkutorni zvukovi.

Auskultacija ili sluanje

Auskultacija ili sluanje, je metoda pregleda za otkrivanje normalnih ili patolokih

zvunih pojava u organizmu, kao to su disanje, crijevna peristaltika, srani udari i dr.

Veina auskultatornih fenomena nastaje spontano u organima (npr. srani tonovi, disajni
umovi, itd.). Ovo je iskljuivo akustika metoda. Izvodi se : pomou slualica
(indirektna metoda) ili stavljanjem uha direktno na onaj dio tijela koji treba sluati
(direktna metoda). Danas se iskljuivo koristi indirektna metoda.

Termometriranje ili mjerenje tjelesne temperature, vri se pomou tzv. maksimalnog

termometra sa Celzijusovim podiocima od 35 do 43C. Temperatura se moe mjeriti u
razliitim dijelovima tijela : pazune jame, prepone, usta i rektum.

Normalna tjelesna temperatura (normothermia ili euthermia) se kree izmeu 36 i 37C

(prosjeno 36,5C), uz napomenu da postoje dnevne 24-satne varijacije temperature
(jutarnje, poslijepodnevne i veerenje). Temperatura varira u toku dana i najnia je oko
4h ujutro (izmeu 4 i 6h ujutro) a najvia u kasno poslijepodne izmeu 16 i 18h (uz
preduslov da osoba spava nou a da je budna danju). Dnevne fluktuacije izmjerenih
temperatura (izmeu najvie i najnie izmjerene) iznose 0,5C ili 0,9F.

Tjelesna temperatura zavisi od : hormonske aktivnosti, godinjeg doba, fizike

aktivnosti, starosti, brzine metabolizma (ubrzan ili smanjen), spavanja ili uzimanja
hrane. Prema stepenu povienja: subfebrilnu (od 37,1-38C), povienu-febrilnu (38,1-
39C) i visokofebrilnu-hiperpiretinu (preko 40C) temperaturu. Poviena temperatura
preko 40C naziva se jo i hipertermija (hyperthermia).
Snienje temperature za 1-2C (1,8-3,6F) u odnosu na normalnu naziva se hipotermija
(hypothermia).

Aksilarno mjerenje tjelesne temp : ovaj nain mjerenja nije dovoljno pouzdan. Aksilu
(pazunu jamu) treba obristati prije mjerenja kako bi koa bila suha, jer isparavanje
znoja na koi sniava temperaturu.

Prije poetka mjerenja temperature potrebno je stresti toplomjer, sve dok se stupac
ive ne spusti u spremite toplomjera (vrak toplomjera). Vrak toplomjera (termometra)
se stavi u vrh pazune jame a nadlakticom se toplomjer priljubi uz zid prsnog koa (i to
tako da se lakat savije a aka stavi na suprotno rame). Toplomjer mora biti dobro
pokriven sa svih strana. Mjerenje temperature traje 5 minuta.

Normalna aksilarna temperatura kree se od 35,5 do 37C (96-99F), prosjeno 36,6C

(97,9F).

Oralno ili sublingualno mjerenje : vrak toplomjera se stavi ispod jezika a usta
zatvore. Za to vrijeme pacijent die na nos a usnama stalno odrava isti poloaj
toplomjera. Mjerenje traje 3-5 minuta.

Normalna oralna temp. kree se od 36,1 do 37,5C (prosjeno 36,80,7C ili

98,241,26F). Oralno mjerenje temperature se moe koristiti samo kod osoba koje su
sposobne da ispravno dre toplomjer u ustima. Ovakav nain mjerenja temperature ne
moe se primjeniti u djece, osoba koje kalju, povraaju ili su uzimali hladna ili vrua
pia prije mjerenja. Takoer, dispnoini bolesnici nisu prikladni za ovakav nain
mjerenja temperature.

Oralno mjerenje temperature zavisi od : pijenja napitaka (toplih ili hladnih), vakanja,
puenja i disanja (na usta). Hladna pia ili hladna hrana sniavaju a topli napici ili vrua
hrana i puenje poveavaju temperaturu.

Rektalno mjerenje temperature najee se koristi u male djece. Prednost ovakvog

naina mjerenja je u veoj pouzdanosti (ovakav nain mjerenja temperature nazivaju i
zlatni standard termometriranja). Ukoliko se mjeri u odrasle osobe, pacijent se postavlja
u boni leei poloaj s privuenim nogama. Vrak toplomjera se uvodi oko 5cm u
rektum (prethodno namazan lubrikatnim sredstvom), a temperatura se oitava nakon
5min.

Normalna rektalna temperatura je vea od aksilarne i oralne za 0,5-0,6C. Prosjena

rektalna temperatura iznosi 37,6C (99,6F).

Bazalna temperatura predstavlja najniu temperaturu tijela za vrijeme odmora (obino

za vrijeme spavanja). Mjeri se odmah nakon buenja, i prije bilo kakve fizike aktivnosti.
Ona zavisi od hormonske aktivnosti (menstrualni ciklus u ena). Raste nakon ovulacije,
kada se estrogeni sniavaju a progesteron raste.Temperatura u bolnici obino se mjeri
dva puta dnevno, ujutro oko 6h i poslije podne oko 17h. Ovim nainom dobijaju se
podaci o dnevnim varijacijama tjelesne temperature.

Objektivni ili kliniki pregled pacijenta uvijek se obavlja odreenim redoslijedom i

uvijek na isti nain :

- opa inspekcija (opi pregled)

- kliniki pregled glave
- kliniki pregled vrata
- kliniki pregled grudnog
koa -
kliniki pregled trbuha
- kliniki pregled lokomotornog sistema
- kliniki pregled nervnog sistema

Primjenjivanje ovakvog redoslijeda je od izuzetne vanosti kako zbog sistematinosti

prikupljanja podataka tako i da ne bi dolo i do propusta u pregledu odreenih dijelova
tijela.

Opi pregled:

Kliniki (objektivni) pregled uvijek zapoinje opom inspekcijom. Ona obuhvata

utvrivanje opih tjelesnih osobina (psihiko stanje, stav, govor, rast, razvijenost,
konstituciju, tjelesnu masu, uhranjenost, poloaj tijela, hod, kretanje, mimiku,
gestikulaciju, psihomotornu aktivnost, izgled koe i sluznica, prisustvo uveanih limfnih
ljezda, procjena vitalnih znakova).

Zbog toga, Status praesens uvijek zapoinjemo sljedeim reenicama:

Bolesnik pri pregledu svjestan, komunikativan, orijentiran u vremenu, prostoru, auto

(prema sebi) i alopsihiki (prema drugima).
Aktivno i pasivno pokretan, afebrilan (tjelesna temperatura =36,5C), eupnoian (broj
respiracija=17/min); tip disanja= kostalni/abdominalni, centralni/periferni puls=80/min,
TA=120/80mmHg ili 16/10kPa, (procjena vitalnih znakova; periferni/centralni puls,
arterijski pritisak, broj respiracija, tip disanja= kostalni/ abdominalni i tjelesna
temperatura).
Srednje osteomuskularne grae i uhranjenosti.
Koa svijetloruiasta, ouvanog turgora i elasticiteta.
Vidljive sluznice uredno prokrvljene i vlane.
Regionalni (dostupni)
limfni vorovi nisu uveani. Bolesnik
zauzima aktivan stav i odaje utisak lakeg bolesnika.
U ovom napisanom poglavlju primjeujemo da redoslijed ope inspekcije ima poseban
znaaj. Zbog toga emo pojedinano opisati i objasniti sve ranije navedene reenice.

Prvo se utvruje psihiko stanje pacijenta (uz napomenu da, opa inspekcija poinje jo
za vrijeme uzimanja anamnestikih podataka). Tokom razgovora potrebno je posmatrati
pacijenta i zabiljeiti bilo kakva odstupanja u ponaanju, jer psihiko stanje se
procjenjuje na osnovu : ponaanja pacijenta, njegovog emocionalnog reagovanja pri
susretu sa studentom i tokom uzimanja anamneze.
Na isti nain mogue je ustanoviti i poremeaj svijesti, orijentacije, panje, miljenja i
pamenja . Kod ispitivanih osoba mogu se ustanoviti razliiti stepeni poremeaja
svijesti, koji ukljuuju:

Konfuznost oznaava stanje svijesti kada bolesnik ne moe koherentno da misli i kada
nema sposobnost koncentracije. Konfuzne osobe su manje fiziki aktivne i nisu voljne
da razgovaraju.

Somnolencija (pospanost) je najblai oblik poremeaja svijesti. Somnolentna osoba je

pospana, dozivanjem se budi, kratko odgovara na postavljena pitanja i ponovo zaspi.

Stupor (sopor) je tei poremeaj svjesti, u kojem bolesnik reagira na snane spoljne
(mehanike) drai, ali verbalni kontakt je veoma usporen, odnosno pacijent ne daje
adekvatne odgovore na postavljena pitanja i nastavlja da spava.

Koma je najtei oblik poremeaja svijesti, kada bolesnik ne reagira ni na kakve spoljne
podraaje.

Orijentacija je psihika funkcija koja se ispoljava sposobnou pravilne orijentiranosti

osoba: u vremenu, prostoru, prema sebi i drugima.

Panja je psihika funkcija koja se ogleda u sposobnosti osobe da, zavisno od znaaja,
odreeno vrijeme se zadrava na nekom predmetu.

Miljenje je psihika funkcija koja obuhvata sposobnost osobe da pravilno zakljuuje,

da daje taan sud o opepoznatim pojmovima i da lako rjeava opepoznate zadatke.

Psihiki zdrave osobe ispoljavaju se pribranim odgovaranjem na postavljena pitanja i

davanjem miljenja primjerenog sredini i uslovima ivljenja. Ova osoba je orijentirana u :
vremenu (dan, datum, mjesec, godina), prostoru (mjesto boravka), prema sebi i svojoj
okolini (druge linosti). Psihiki zdrava osoba sjea se skoranjih dogaaja kao i
dogaaja iz blie i dalje prolosti.

Dranje (stav) tijela i kretanje procjenjuje se u osobe dok ona stoji, kree se, sjedi ili
lei.
Znai, stav predstavlja aktivnost bolesnika, i moe biti:
aktivan (normalna fizika aktivnost, bolesnik slobodno mijenja
svoj poloaj u krevetu), pasivan (nesposoban za osnovne
fizioloke radnje, bolesnik stalno u istom poloaju) i prinudan
stav (stav u kojem je bolesnik osloboen prisutnih tegoba, npr.antalgian stav je stav pri
kojem bolesnik ne osjea inae prisutan bol).

Normalno, pravilno dranje tijela pri stojanju i kretanju podrazumjeva: glavu koja
vertikalno stoji na vratnom dijelu kraljenice, brada i grudni ko u jednoj ravni, ramena u
istoj ravni, prednji trbuni zid u ravni grudnog koa, ruke slobodno vise uz tijelo, oba
ilijana grebena su u istoj visini.

Rast i razvijenost zdravih osoba zavisi od ivotnog doba. Osnovne karakteristike

rasta i razvijenosti su tjelesna visina, brzina rasta i razvoj pojedinih organa. Tjelesna
visina zdrave osobe odreuje se visinometrom i uporeuje sa standardinim
vrijednostima, na osnovu kojih se zakljuuje da li tjelesna visina odgovara ivotnom
dobu i spolu. Prije mjerenja visine bolesnika, potrebno je da bolesnik skine obuu, zatim
staje na postolje visinometra leima okrenut ka skali, ispravlja tijelo i glavu i u takvom
poloaju se pomina ploa vodoravno postavlja na tjeme bolesnika.

Osteomuskularna razvijenost zavisi od : konstitucije, spola, naina ivota i rada

bolesnika. Mukarci imaju razvijeniju osteomuskularnu grau u odnosu na ene.

Razlikujemo tri stupnja osteomuskularne razvijenosti:

jaka osteomuskularna razvijenost u kojoj su svi miii tijela izrazito dobro izraeni i
izrazito vrsti (sportski tip),
srednja osteomuskularna razvijenost ili
prosjena osteomuskularna graa koja podrazumjeva dobro izraene i srednje vrste
miie i slaba osteomuskularna razvijenost koja oznaava tanke, krljave i mlitave
miie.

Konstitucija tijela procjenjuje se tokom ope inspekcije. Pod konstitucijom se

podrazumjeva skup uroenih osobina koje se ogledaju u grai i obliku tijela, u sastavu i
bioloko-hemijskim svojstvima njegovih tjelesnih tekuina te karakterolokim osobinama
individuuma i nainu njegove reakcije na tetna dijelovanja (Saltykow). Na osnovu
definicije moemo zakljuiti da je pojam konstitucija veoma irok jer obuhvata
cjelokupnu psihofiziku osobu. Zbog toga i postoji veliki broj klasifikacija konstitucije s
obzirom da ona ukljuuju veliki broj razliitih funkcionalnih i morfolokih karakteristika, ili
i jednih i drugih.
Hipokratova klasifikacija

Najstarija klasifikacija zasnovana je na razliitostima ljudskog temperamenta.

Hipokrat je vjerovao da su odreena ljudska raspoloenja, osjeaji ili ponaanja

uzrokovana pojaanom proizvodnjom jedne od etiri tjelesne tekuine (krv , uta u ,
crna u i sluz). Svaka od njih odgovarala je odreenom tipu temperamenta linosti
(to znai da je svaki tip linosti rezultat vika proizvodnje jedne od tjelesnih tekuina)
koje je on imenovao kao : sangvinik, holerik, melanholik i flegmatik.

Takoer, Hipokrat je opisao i dva tipa habitusa: habitus phthisicus i habitus

appoplecticus, vjerujui da su ljudi odreene grae (konstitucije) skloni odreenim
bolestima. Npr. on je opisao da od groznice oboljevaju uglavnom djeca, mlade osobe ili
odrasli koji imaju njenu grau tijela, svijetlu boju koe, ravnu, crnu kosu i tamne oi.

Galen (131-200) je prihvatio Hipokratovu podjelu i prvi je opisao ove tipove

temperamenta u svojoj doktorskoj disertaciji De temperamentis. On je nastojao
pronai fizioloke razloge za razliita ponaanja ljudi. Hipokratovu klasifikaciju
konstitucije dopunio je sa etiri komplementarna obiljeja i to : toplo/hladno i
suho/mokro, te na osnovu njih definirao odreene tipove temperamenata linosti.
Idealna linost, po njemu, posjeduje izvrsno uravnoteene sve etiri komplementarne
karakteristike, dok u ostalim tipovima linosti postoji neravnotea i dominira jedna od
tjelesnih tekuina u odnosu na druge.

Avicenna u Canonu medicine proiruje Galenovu podjelu konstitucije ukljuujui i

emocionalne aspekte, mentalne sposobnosti, moralne stavove, samosvijest i snove.

Pavlovljeva podjela konstitucije ukljuuje Hipokratovu klasifikaciju, koju je dopunio sa

karakteristikama vieg nervnog reagovanja (utvrenih tokom njegovih eksperimentima
na ivotinjama), koje ukljuuju:

Granicu radne sposobnosti - koja podrazumjeva podjelu na dva tipa konstitucije:

snane (sa visokom granicom radne sposobnosti) i slabe (sa niskom granicom radne
sposobnosti);

Ravnoteu procesa inhibicije i razdraenja, to podrazumjeva da ako su ova dva

procesa podjednako razvijena i ni jedan ne dominira nastaje uravnoteen tip (koji ne
reaguje pretjerano, nije depresivan nije euforian)

Dinaminost nervnih procesa, gdje je osnova promjena raspoloenja, tako da postoje

tipovi koji su inertni u promjeni raspoloenja i oni koji su dinamini.
Uzimajui ove karakteristike, Pavlovljeva klasifikacija konstitucije podrazumjeva
slijedee tipove:

Melanholik - tip koga karakterizira mala radna sposobnost, u dinamici preovladava

inhibicija (slabi tip, karakteriziran slabou i ekscitacije i inhibicije, ali sa relativno
dominantnim inhibitornim procesima)

Sangvinik - snaan tip (velike radne sposobnosti), uravnoteen i dinamian (jak

uravnoteen tip pokretan ili brz)

Kolerik - snaan tip ali neuravnoteen jer preovladavaju procesi razdraenja (jak
neuravnoteen tip, dominantnim uzbuenjem i neadekvatnom inhibicijom) i

Flegmatik snaan tip ija je osnovna odlika inertnost nervnih procesa. (jak
uravnoteene miran, ili spori, tip)

Hipokratova podjela konstitucije zadrala se i do dananjih dana, mada u neto

izmijenjenom i znanstveno osnovanijem obliku.

Danas, temperament se definira kao tipian nain emocionalnog doivljavanja i

reagiranja i nije skup steenih osobina, ve je preteno uvjetovan nasljednim faktorima
(za razliku od karakternih crta koje su u veoj mjeri oblikovane uticajima iz okoline).
Razvoj temperamenta ovisi o funkcioniranju vegetativnog nervnog sistema i lijezda s
unutranjim luenjem (danas znamo da su dimenzije temperamenata zasnovane su na
aktivnosti nekoliko modanih hormona i neurotransmitera - serotonina, dopamina,
noradrenalina, GABA i drugih, koje stimuliranjem neurona izazivaju razliite emocije i
raspoloenja).

Openito govorei, temperament ovjeka oituje se : u jaini emocionalnog

doivljavanja, brzini izmjenjivanja emocionalnih stanja, nainu kako se emocije
izraavaju opem tonu raspoloenja koje kod ovjeka preovladava. Temperamenti
ostaju nepromjenljivi tokom ivota, tako da e stidljiv i tjeskoban djeak najvjerojatnije
biti stidljiv i tjeskoban djedica, iako odreeni psihijatrijski lijekovi, intenzivna
psihoterapija ili snana ivotna iskustva mogu donekle promijeniti neke njegove
aspekte.
Glavnim crtama temperamenta smatraju se: emocionalna stabilnost/nestabilnost,
optimizam/pesimizam, ekstravertiranost/introvertiranost. Ovisno o tome kako se ti
aspekti emocionalnog ivota oblikuju i izraavaju, ljudi se pokuavaju svrstavati u razne
tipove temperamenata.
U klinikoj medicini pojam konstitucija uglavnom se odnosi na njene vidljive somatske
znaajke, na morfoloku grau i izgled tijela ili habitus bolesnika, koja je uslovljena
nasljednim osobinama, pravilnom ishranom i odsustvom bolesti u periodu rasta i razvoja
ispitivane osobe. Vanu ulogu u razvoju normalne konstitucije imaju lijezde sa
unutranjim luenjem i nervni sistem.

Normalnu konstituciju (grau) tijela karakterizira skladan odnos pojedinih dijelova

tijela (glava, vrat, grudni ko, trbuh, ekstremiteti). Konstitucija se procjenjuje na osnovu
raznih antropometrijskih pokazatelja (indeksa).

Konstitucija - skup nasljednih (i steenih) morfolokih i funkcionalnih karakteristika

organizma. Pri procjeni konstitucije uzimaju se u obzir razne karakteristike, koje
ukljuuju: opi izgled tijela, razmjere i odnose pojedinih dijelova tijela, reagovanja na
razliite spoljne faktore (posebno psihike reakcije), ispoljavanje sklonosti prema
odreenim bolestima.

Budui da strukturne i funkcionalne osobine mogu biti sline u razliitih osoba, postoje i
razliite klasifikacije konstitucije koje pokuavaju ljude svrstati u tipova. Najee
koritene podjele konstutcije na osnovu morfofunkcionalnih karakteristika su:

Klasifikacija po Sigaudu, koja razlikuje etiri tipa konstitucije:

- respiratorni tip kojeg karakterizira izrazito razvijen grudni ko (dug grudni ko), otar
epigastrini ugao, veliki kapacitet plua i mali trbuh
- digestivni tip kojeg karakterizira veliki trbuh, dobro razvijena donja treina lica, tup
epigastrini ugao, debeo i kratak vrat, sklonost ka gojenju
- muskularni tip kojeg karakterizira dobro razvijena muskulatura, irok grudni ko,
iroka ramena skladnog tijela i etvrtastog lica i
- cerebralni tip kojeg karakterizira velika lobanja, istaknuto elo, gracilna tjelesna graa
(vitka figura), kratki ekstremiteti i slabo razvijena muskulatura.

Kretchmerova klasifikacija predstavlja bioloku korelaciju izmeu morfolokog izgleda

i temperamenta (korelacija tjelesne grae-habitusa i duevnih svojstava):
- leptosomni ili astenini tip koji karakterizira dug, mrav vrat, mali i uzak grudni ko,
tup epigastrini ugao, uska ramena i slabo razvijena muskulatura - ovaj tip konstitucije
ima sklonost ka tuberkulozi i nervnim oboljenjima izofrenog tipa
- pikniki tip koji karakterizira nii eventulano srednji rast, velika glava, kratak debeo
vrat, veliki istureni trbuh - ovaj tip predstavlja komunikativne, drutvene, nervno
uravnoteene tipove koji imaju sklonost ka cirkulatornim oboljenjima, apopleksijama,
manijakalno depresivnim psihozama itd.

Atletski (sportski) tip koji izgleda kao Sigaudov muskularni tip ovaj tip ima sklonost
ka nervnim poremeajima tipa izofrenije.
Displastini tip koji se javlja u razliitim endokrinim poremeajima (maskulinizam,
infantilizam, hipo i hiperplaziju, gojaznost itd.).

Chernorutski koristei fizike razvojne indekse zasnovane na na : omjeru visine, teine

i obima grudnog koa razlikuje tri glavna tipa konstitucije: astenini, normostenini i
hiperstenini.

Sheldonova klasifikacija je zamiljena na osnovu tri prvobitno stvorena zametna

listia, i zavisno od toga koji od njih dominira razlikujemo 3 tipa konstitucije: ektomorf,
mezomorf i endomorf. Ovo je najee koritena klasifikacija konstitucije. Osnovne
karakteristike Sheldonovih tipova konstitucije su sljedee:

- ektomorfa karakterizira gracilno, krhko, njeno graeno tijelo - vitka (tanka) osoba,
ravne grudi, slabije razvijena miina masa, mali zglobovi, sitne-tanke kosti, dugi
ekstremiteti, dugi prsti ruku, dug vrat (kao olovka), otre crte lica i trokutast oblik lica.

- mezomorfa karakterizira atletsko - miiavo tijelo, velike (krupne) kosti, iroka

ramena, uski struk, lice dugo i iroko, crte lica jasno definirane.

- endomorfa karakterizira okruglo debelo tijelo, veina mase koncentrirana u trbuhu,

tijelo visokog struka krai ekstermiteti, glava velika, sferinog oblika irokog lica.

Za one koji se ne uklapaju u ovu podjelu Sheldon je dodao i meutipove kao to su :

ektomezomorf i mezoektomorf (zavisno koje od karakteristika preovladavaju).

Faktori spoljne sredine mogu u veoj ili manjoj mjeri uticati na morfo-funkcionalne
karakteristike pa ih ne smijemo zanemariti kada govorimo o konstituciji, kao npr.
neadekvatna ishrana, fizika aktivnost, socijalna sredina (to je posebno vano za
konstitucionalne podjele bazirane na psihikoj reakciji) itd. Znaaj konstitucije lei u
tome da ona moe upozoriti na pojavu, tok ili ishod neke bolesti. To znai da ona moe
bitno uticati na kliniko razmatranje (prosuivanje).

Meutim, uvijek treba imati na umu da povezanost konstitucije i bolesti jeste mogunost
ali nije i nunost, jer u klinikoj praksi se esto sreu mijeani konstitucijski tipovi,
zavisno od uticaja brojnih unutranjih i vanjskih faktora (rasa, spol, dob, zanimanje,
socijalna sredina, ivotne navike, itd.).

Takoer, procjena konstitucije je veoma vana i u dijagnostikim granama medicine,

kako zbog postavljanja pacijenata u odgovarajui poloaj (pozicioniranje pacijenta -
centriranje organa) tako i zbog interpretacije dobijenih nalaza, jer habitus bitno utie
na poloaj, oblik i veliinu organa smjetenih u grudnom kou i trbunoj upljini (plua,
eluca, debelog crijeva, unog mjehura).
I ovdje postoji veliki broj varijacija u konstituciji, ali najee se koristi podjela na
etiri tipa habitusa: stenini, hiperstenini, hipostenini i astenini.

Stenini tip konstitucije (ili prosjeno graeno tijelo ili normalna konstitucija),
karakterizira dobro razvijena miina masa (slino atletskom tipu), iroka ramena,
krupne kosti, dijafragma urednog poloaja, i ini oko 50% ukupne populacije.

Hipostenini tip konstitucije (tanje graeno tijelo), karakterizira vitko, njeno graeno
tijelo, neto nie poloena dijafragma u odnosu na steninu konstituciju i neto nie
poloen eludac i uni mjehur u abdomenu, i ini oko 35% ukupne populacije.

Stenina i hipostenina konstitucija predstavljaju u biti prosjene konstitucije sa vrlo

malom vrijacijom u poloaju, obliku i veliini organa i one zajedno ine oko 85% ukupne
populacije.

Hiperstenini tip konstitucije (krupno graeno tijelo), karakterizira irok i kratak grudni
ko, visoko podignuta dijafragma, eludac i uni mjehur su visoko i horizontalno
poloeni. Ovaj tip konstitucije zastupljen je samo u oko 5% ukupne populacije.

Astenini tip konstitucije (iznimno tanko graeno tijelo), karakterizira ekstremno tanko
tijelo, sa izrazito uskim grudnim koom i nisko poloenom dijafragmom, sa elucem i
unim mjehurom izrazito nisko poloenim u abdomenu. Ovaj tip konstitucije ini oko
10% ukupne populacije. Potrebno je naglasiti da ova dijagnostika klasifikacija
konstitucije nije pokazatelj bolesti ili nekih drugih nepravilnosti, nego je pokazatelj
uticaja konstitucije na poloaj i veliinu organa u tijelu.

Tip konstitucije objektivno se moe utvrditi preko Pignetovog Indexa (Pi) ili
Indeksa grae tijela. Ovaj indeks predloio je 1901g. francuski vojni lijenik Maurice
CharlesJoseph Pignet. Izraunava se pomou tjelesne visine (TV - izraene u
centrimetrima), tjelesne teine (TM - izraene u kilogramima) i obima grudnog koa
(OG - izraenog u centrimetrima):

Pi= TV (TM + OG)

Na osnovu ovog indeksa grau tijela (konstituciju) klasificiramo kao:

- izrazito jaka konstitucija Pi < 10
- jaa konstitucija Pi = 10-15
- jaka konstitucija Pi = 16-20
- prosjena konstitucija Pi = 21-25
- slaba konstitucija Pi = 26-30
- veoma slaba konstitucija Pi = 31-35
- izrazito slaba konstitucija Pi >36
Uz konstituciju, potrebno je procjeniti simetrinost tijela i izraunati Indeks
tjelesne mase (BMI).

Simetrinost tijela nije apsolutna. Ona se procjenjuje opom inspekcijom, posmatranjem

lijeve i desne polovine tijela tzv. proporcijom odnosno posmatranjem gornje i donje
polovine tijela. Proporcija (odnos) izmeu glave, trupa, ekstremiteta u zdravih osoba se
mijenja tokom perioda razvoja.

Tokom razvoja noge bre rastu od trupa, tako da se ve u 10 ili 11 godini odnos izmeu
gornje i donje polovine tijela izjednaava (1:1). Duina donje polovine tijela se mjeri u
uspravnom stavu bolesnika od vrha simfize, unutranjom stranom butine do poda.
Duina gornje polovine tijela se dobije kada se od prethodno izmjerene visine oduzme
duina donje polovine.

Simetrinost (proporcionalnost) grae tijela moe se utvrditi i mjerenjem raspona ruku

koji obino treba da bude: tjelesna visina 5cm.

Indeks tjelesne mase (BMI-Body Mass Index), izraunavamo tako da tjelesnu teinu TT
(kg.) podjelimo sa kvadratom tjelesne visine (TV) izmjerene u metrima BMI= TT/(TV) 2
(na primjer: ukoliko je osoba teka 70kg a visoka 170m

BMI= 70kg / 1,70mx1,70m = 70kg / 2,89m2 = 24,22kg/m2).

Normalna vrijednost BMI ( po National Center for Health Statistics, Centers for Disease
Control and Prevention) za odrasle osobe iznosi od 18,5 do 24,9kg/m 2 ispod 18.5 =
mravost; 18.5-24.9=uredan; 25.0-29.9=prekomjerna teina; 30.0 i vie=gojaznost,
pretilost ili obesitas.

BMI korelira sa koliinom masnog tkiva i varira zavisno oid spola i starosti.

Tjelesna masa i uhranjenost variraju zavisno od konstitucije, spola, tjelesne visine i

ivotnog doba. Normalna uhranjenost znai normalnu tjelesnu masu, normalan turgor
koe, dobar tonus i dobru razvijenost miia (muskulatura moe biti eutrofina,
hipertrofina, hipotrofina i atrofina).

Takoer je veoma vana i procjena vitalnih znakova pacijenta. Vitalni znakovi ukljuuju
mjerenje : pulsa (centralni, periferni), krvnog pritiska (sjedeem, leeem ili stojeem
poloaju, na obje ruke), broja respiracija u minuti (normalno od 16 do 20 respiracija po
minuti) i temperature.

Glas i govor su bitni prilikom opeg pregleda. Oni zavise od ivotnog doba, spola i
funkcije endokrinog i centralnog nervnog sistema. Govor zdravih osoba je jasan, glasan
i povezan, dok teki bolesnici imaju slab i tih glas i govore oteano. Izgled koe se
ispituje opom inspekcijom. Ispitivanje koe obuhvata procjenu: vlanosti, turgora,
temperature, boje (uz napomenu da boja koe moe biti i genski determinirana, kao i da
postoje razliite bolesti koje bitno utiu na boju koe), pigmentacije, prokrvljenosti i
dlakavosti, prisustva konih lezija ili eflorescenci, krvarenja, oiljaka (povrede, hirurke
intervencije), strija, ujeda insekata, zmija ili drugih ivotinja.

Potrebno je paljivo posmatrati kou lica, vrata, ruku, grudnog koa, trbuha, donjih
ekstremiteta i genitalija.

Turgor se ispituje tako da se izmeu palca i kaiprsta uhvati nabor koe i nakon toga
naglo pusti. Kod ispitivanja turgora posmatra se brzina vraanja koe u stanje prije
nabiranja (prvobitno stanje). Brzo isezavanje nabora ukazuje na dobar turgor, ukazuje
na urednu elastinost i grau koe.

Temperatura koe zavisi od proirenosti ili suenosti kapilara, od temperature spoljne

sredine i emocionalnog stanja ispitivane osobe.

Boja normalne koe je ruiasta do blijedo crvenkasta i zavisi od rasprostranjenosti

kapilarne mree i nasljednih osobina.

Limfne lijezde,odnosno prisustvo uveanih limfnih lijezda takoer se posmatra za

vrijeme ope inspekcije (a kasnije se pregled nastavlja palpacijom).

Poremeaji limfne cirkulacije se mogu ispoljiti na tri naina: uveanje limfnih vorova
(limfadenopatija-lymphadenopathia), zapaljenjsko oboljenje limfnih puteva (limfangitis-
lymphangitis) i zastoj u limfnoj cirkulaciji (limfedem-lymphoedema).

Limfadenopatija je poremeaj koji se ispoljava uveanjem limfnih lijezda. Uveane

limfne ljezde (ili vorovi) mogu biti razliite veliine, osjetljivosti i pokretljivosti. Prema
rasprostranjenosti limfadenopatija moe biti regionalna (lokalizirana) i/ili
generalizirana (sistemska). Lokalizirana limfadenopatija predstavlja
prisustvo poveanih limfnih vorova u odreenom predjelu ili grupi (javlja se obino u
sklopu lokalnih infekcija ili malignih bolesti). Regionalna limfadenopatija postoji kada
su uveane limfne lijezde u jednom ili dva predjela (odnosno kada su uveanjem
zahvaene jedna ili dvije grupe limfnih lijezda). Generalizirana limfadenopatija postoji
kada su uveane limfne ljezde u tri ili vie predjela odnosno zahvaenost tri ili vie
grupa limfnih lijezda

Limfangitis je zapaljensko oboljenje limfnih sudova a ispoljava se crvenim prugama

koje se pruaju od mjesta infekcije do regionalnih limfnih lijezda,.

Limfedem nastaje kao posljedica opstrukcije limfnih puteva. Javlja se kao vrst otok,
koji na pritisak ne ostavlja otisak prsta, koa iznad edema nije promjenjena i otok nema
razliitu temperaturu u odnosu na okolinu.
Opi utisak o bolesniku predstavlja slobodnu procjenu ispitivaa, a rezultat je zbira svih
ranije navedenih procjena tokom ope inspekcije. Iz kombinacija ovih opservacija
lijenik je u mogunosti odrediti teinu ispitivanog bolesnika, odnosno na osnovu njega,
pie se utisak o bolesniku tj. da li se radi o lakom, srednje tekom ili veoma tekom
bolesniku.

Kliniki pregled glave i vrata

Glava srednje velika (uz napomenu da veliina glave varira zavisno od dobi i
konstitucije tijela npr. megacefalina, mesocefalina, mikrocefalina), pravilne
konfiguracije (iako bi bilo pravilnije napisati uobiajenog oblika - jer oblik lobanje varira u
zdravih osoba npr. izduena ili dolihocefalina lobanja; okrugla ili brahicefalina), bez
spolja vidljivih izboina, deformiteta i znakova povreivanja.

Kosmatost lica i glave enskog (mukog) tipa (ili u skladu sa godinama i spolom), kosa
mekana, smee boje, srednje gusta.

Kalvarija, tragusi, mastoidni predjeli i izlazita kranijalnih nerava (Vallexove take) nisu
bolno osjetljivi na palpaciju i perkusiju.

Lice ovalnog oblika (najee se susreemo sa tri oblika lica i to ovalno, etverouglasto
i trouglasto) u miru i pri mimici (izraz ili mimika lica odraz je emocija, inteligencije)
simetrino (simetrinost ili nesimetrinost lica uslovljena je poremeajima inervacije
miia), koa lica ruiasta (iako postoje blijede ili rumene - pletorine osobe bez
prisustva bilo kakve bolesti).

Palpebre su uredne motorike. Palpebralne fisure (rime oculi) simetrine, uredne irine.

Koa kapaka, ruiasta, uredne debljine bez prisustva lezija.

Trepavice prisutne na vanjskog strani oba ona kapka, urednog rasporeda i gustine.

Konjuktive vlane, dobro prokrvljene.

Bulbusi uredne veliine, normoponirani (misli se na poloaj onih jabuica u orbiti-

urednog smjetaja) i uredne pokretljivosti (bulbomotorike).

Sklere porculanski bijele, ronjae vlane, glatke, sjajne, prozirne, arenice dominantno
smee boje, zjenice krunog oblika, podjednake veliine, centroponirane, uredno
reaguju na svetlost, akomodaciju i konvergenciju.

Nos pravilnog oblika (ili nosna piramida pravilna ili uobiajenog oblika) i veliine.

Koa ruiasta bez prisutva lezija.

Nosnice prohodne. Septum urednog izgleda, bez devijacija, nosna sluznica ruiasta
bez prisutstva patolokih sadraja (krvi,sluzi, gnoja).

Une koljke uredne veliine, pravilnog oblika i poloaja.

Vanjski sluni kanal (zvukovod) bez patolokog sadraja (bez prisutva krvi i deformiteta;
uz napomenu da su cerumen i pokoja dlaica normalno prisutni u vanjskom
zvukovodu).

Mastoidni predjeli bez otoka, deformiteta i prisustva promjena na koi.

Pre i infraaurikularni predjeli bez prisutva otoka ili patolokih tvorbi.

Usne pravilnog oblika i veliine, ruiaste dobro prokrvljene,vlane. Sluznica gingiva

(desni) ruiasta, vlana, sjajna bez otoka i deformacija (bez patolokih promjena).

Zubalo potpuno prisutno (ili djelomino prisutno), djelomino kariozno, uredno sanirano
(ili zamjenjeno totalnom ili parcijalnom protezom), urednog rasporeda zuba, ukupan broj
zuba 32.

Jezik uredne veliine i oblika, ruiast, vlaan neobloen, sa jasno prikazanim

papilama, uredne pokretljivosti.

Sluznica usne upljine, ruiasta, vlana bez prisutva lezija sa jasnim prikazom
izvodnog kanala parotidne lijezde, iz kojeg se na pritisak cijedi bistra sluzava
pljuvaka.

Tvrdo i meko nepce, uredne arhitekture, bez deformiteta.

Nepani lukovi ruiasti, tonzile uredne veliine, ne prominiraju ispred nepanih lukova i
bez vidljivih gnojnih epia.

Uvula centroponirana, ruiasta, pokretna. Sluznica dijela ruiasta, vlana.

Vrat srednje dug, cilindrian (ili uobiajenog oblika), pravilan, aktivno i pasivno pokretan.

titna lijezda u fiziolokim granicama (palpira se samo istmus-pokretna, nije bolna, nije
uveana-difuzno ili nodozno).

Nad tireoideom i jugularnom udubinom se ne auskultiraju (registriraju) umovi.

Grkljan i traheja urednog poloaja i pokretljivosti.

Limfni vorovi vrata nisu palpatorno uveani.

Na vratu nisu vidljive arterijske pulzacije niti se registriraju umovi nad karotidnim
arterijama (na inspekciju se kasnije nastavlja palpacija i auskultacija - nad karotidnim
arterijama se ne auskultiraju patoloki umovi).

Vene vrata nisu nabrekle.