Professional Documents
Culture Documents
Karem Zaimovic Tajna Dzema Od Malina 1
Karem Zaimovic Tajna Dzema Od Malina 1
SADRAJ
Nigel Breen................................................................5
A godine su prolazile..................................................30
Invazija krava............................................................77
Sarajevski trag.........................................................106
(Bez naslova)...........................................................135
2.
Nigel Breen roen je estog maja 1903. godine u
ribarskom mjestacu Malingale na obalama Cornwa-
lla. Otac mu bijae prvi oficir na kitolovcu "Jonina
utroba", a majka seoska uiteljica. Poslije e Breen priati
kako se oca gotovo i ne sjea, jer je on tokom skoro itave
godine plovio sjevernim morima, prokrstarivi svijet od
obala Nove Engleske pa sve do Ognjene Zemlje. Jedini
djeakov kontakt sa ocem, izuzmu li se oni rijetki trenuci
kada je gosp. Breen boravio na kopnu, bila su duga pisma
to ih je prilino redovno slao porodici i koje je Nigelova
majka Banshv po vie puta iitavala djeaku.
Rano djetinjstvo uglavnom je proveo sa svojom
bakom po oevoj strani, koja je djeakovu matu
pregnirala starim legendama i priama kakvim je
obilovao cornwallski kraj. Mnogi Breenovi biografi
miljenja su, a takvo neto je i sam Breen dao vie puta
naslutiti, da su legende to ih mu je iz dana u dan priala
njegova, tada ve gotovo poluslijepa baka Miranda bile
kljuni elemenat koji je u djeaku pobudio ljubav prema
fantastici, ali i zaetke njegova budueg literarnog talenta.
"Baka mi je voljela priati", prisjeat e se mnogo godina
kasnije, "da sam 'nedjeljno dijete' i da stoga posjedujem
neke moi, kako ih je ona nazivala, koje druga djeca,
roena u ostale, 'obine' dane, nemaju". Baka Miranda
tvrdila je kako tu "mo" djeci roenoj u prvoj nedjelji u
mjesecu dariva vilinski soj Gvarget Anun, to je
naseljavao oblasti centralnog Walesa, ali se, po legendi,
u bijegu pred krvolonim hordama Andulin Alikira, jedan
dio sklonio u guste ume priobalnog Cornwalla, gdje su
postali zatitnicima djece i pomoraca.
esto je mali Nigel izjutra pored kreveta zaticao
svjee umske kupine ili kakvu novu igraku od
vornovatog ostrvskog drveta. Tada je vjerovao bakinim
rijeima da mu te poklone ostavljaju njegovi vilinski
zatitnici, koji su ga posjeivali dok je spavao. "Mogao
sam tada imati etiri ili pet godina i vjerovao sam u to sa
pravom djeijom iskrenou", kazat e Breen docnije, "i
nisam se obazirao na majine prijekore prema takvim
bakinim priama i postupcima. Poslije, kada sam malo
odrastao, shvatio sam kako je sama baka ostavljala te
stvari pored mog kreveta, elei svoje pripovijesti uiniti
jo stvarnijim. Ali, ak i kada sam postao svjestan toga,
nisam elio da baka shvati kako znam prirodu tih Vilinskih'
poklona. Uostalom, jednim dijelom svog bia elio sam i
dalje da vjerujem kako je to istina."
Za desetogodinjeg Nigela bio je teak udarac kada
mu je prvo umrla baka, a nedugo potom nesretno
stradao i otac, iji je amac prevrnuo i potopio strani
kit Kovper, tada strah i trepet Atlantika. Mnogo decenija
iza toga, prisjeajui se tih dogaaja, Breen e ak
ustvrditi da je u pitanju ista neman koja je inspirirala
Melvillea za njegovu maestralnu kreaciju Moby Dicka.
Naravno, tu tvrdnju ne moemo uzeti zaozbiljno,
znajui da je Melville svoje remek-djelo objavio vie od
pola decenije ranije nego je ime Kovpera, gigantskog
bijelog kita, postalo legendarno meu mornarima s obje
strane Atlantika. Kako god, vijest o smrti kapetana
Edwarda Breena stigla je Nigelu i njegovoj majci ak
mjesec dana prije oevog posljednjeg pisma, napisanog i
otposlanog svega pet dana prije smrti. To pismo
Nigelova majka nikada nije ni otvorila, uvijek ga
uvajui uz sebe kao neku vrstu relikvije.
Ostavi bez namjetenja kao uiteljica nakon velikog
poara to je samu kolu i itavi Malingale zbrisao sa lica
zemlje, ostavi bez sredstava za ivot, mlada udovica se
sa sinom odselila u Dublin. I samoj Irkinji porijeklom,
pomo su joj ponudili roaci iz klana O'Dannon, uticajne
trgovake porodice u katolikom, irskom dijelu Dublina.
Nigel e bolno podnijeti to preseljenje iz neukroene,
predivne cornwallske prirode u mrani Dublin pod
britanskom stegom, ali se u narednim godinama taj
prelazak pokazao sudbonosnim po njegovu karijeru.
3.
4.
5.
Roenje i djetinjstvo
Mada spominjemo da je dokumentcija vezana za
pokojnog Esalovia vrlo iscrpna, izvori oko tanog
datuma njegovog roenja poneto su kontroverzni. Dok
izvodi iz Matinog ureda, pohranjeni u arhivi Gradskog
suda, kao datum Esalovievog roenja navode 18.3.1893.,
u spisima Vie policijske uprave nailazimo na
23.5.1893. Kako god, i pored ove neodreenosti, oba
izvora su saglasna u ostalim opim podacima. Jakob
bijae roen kao prvo dijete Egona Esalovia i
Akamice Rizalovi.
Ve samo Jakobovo roenje bijae izazvalo
pogolemu pozornost sarajevske arije, pogotovo
rijetkih doktora ili ljudi sklonih nauci. Naime, mali
Jakob faktiki je bio roen bez lica - tek sa siunim
prorezima namjesto usta i nosa. No, i kao takvo,
novoroene je uspjeno prebrodilo roenje i, prema
izvjetaju Hamdije Sranovia, tada naelnika
Pedijatrijskog odjela u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu,
nije pokazivalo nikakve znake zdravstvenih problema.
Njegovi roditelji su ga prihvatili takvog kakav jeste,
odgajajui malog Jakoba uz najveu roditeljsku brigu i
panju.
Ipak, problemi su poeli u dobi kada je Jakob mogao
imati oko pet godina. Postepeno, a zatim sve bre i
nepredvidljivije, djeakovo lice poelo se formirati. Ali
kako! Dovoljno je pogledati iz tog perioda sauvanu
jedinu fotografiju malog Jakoba, koja, i pored poutjele
emulzije nagrizene vremenom, donekle pribliava
njegov lik iz faze kada je formiranje djeakovog
zakanjelo pojavljenog lica bilo ve okonano. Kada smo
prvi put vidjeli tu fotografiju, bilo nam je teko
povjerovati kako u pitanju nije neija neukusna ala ili
fotomontaa. Meutim, analize fotografskih strunjaka
potvrdile su autentinost snimka.
Na toj fotografiji vidimo Jakobovo lice strahovito
izoblieno, no ipak ne bez nekog skrivenog reda, koji je
mogao samo da izazove muninu u stomaku. Umjesto
nosa izraslo mu je jedno dugako ispupenje,
zavravajui se nosnicom veliine kestena, bljetee
crne boje. Oi mu bijahu oble, jajasto nasaene iznad
nosa to, avaj, bio je tek predvorjem djeakovih
udnovatih usta. Lice mu je ve tada izdueno, bez kose,
ali sa tamnijim prelivima iznad ela i pored uiju koje
predstavljaju moda najbizarniji dio Jakobovog lica. Ui
su mu ovdje izduene, poput nekoritenih rukava
padajui ispod lica, sve do ramena.
Prema iskazima doktora Jovia, koji nam je ostavio
prvo potpunije vjetaenje novoizraslog Jakobovog lica,
to je bio fenomen kojem se nije moglo nai pandana u
poznatoj historiji medicine i kojeg on, i pored doktorske
disertacije branjene u Beu, nije bio kadar objasniti. U
svakom sluaju, formiranje Jakobovog lica bilo je
zavreno do njegove desete godine. I tada, time kao da
poinje njegovo ivotno prokletstvo. Ubrzo potom,
nesretnim sluajem gine njegova majka kada je sa
jedne graevinske skele pravo na njenu glavu skliznuo
bolk maltera. Tada je Jakob po prvi, po njegovu alost
ne i zadnji put, osjetio bol gubitka.
Rani jadi
U daljnjim godinama Jakobovog odrastanja, njegov
otac, nakon neuspjeha sa egzorcizmom, u potpunosti
zaputa sina, kao i svoj ivot. Strastveno se odaje
kockanju i pijanenju, i iz tog perioda nemamo
pouzdanijih dokumenata koji bi posvjedoili o
posljedicama koje je na Jakobovu pubertetsku psihu
ostavio ovakav slijed dogaaja. Ali, naili smo na jedno
pismo datirano iz 1903. godine kojeg je Erdal Utrubi,
jedan od tadanjih istaknutih sarajevskih slikara-
pejzaista, inae praki student i Vankin dobar kolega,
poslao u Pariz Jean Giraffeu Stoulloneu, svome
prijatelju i docentu na Sorboni. U pismu je Jako-bovo
ime spomenuto na krajnje intrigirajui nain.
Naime, sudei po ovom pismu, mladi Jakob, osamljen
u svojoj izolaciji i preutnom izgnanstvu u kojeg ga baci
sarajevska arija, odu-ak je pronaao u slikarstvu.
Sasvim sluajno, Utrubi je nabasao na neke Jakubove
radove i u njima prepoznao izvorni, ali neukrotivi
talenat. Meutim, neki pasusi iz Ultrubieva pisma
Stoulloneu mjestimino imaju vrlo uznemirujui
kontekst. Stoga, citirajmo upravo jedan od takvih
fragmenata:
Dani ludila
Pitanje je ta bi dalje bilo sa Jakobom i njegovim
slikarskim radom da se ne desi nesrea koja e zauvijek
i nepovratno izmijeniti njegov ivot. Na dan estog maja
te 1912., njegov otac se, kao i obino, te veeri kasno
vratio kui, totalno pijan. Dok je palio kandilo, ispala
mu je ibica i vatra odmah uhvatila tronu i
neodravanu kuicu na Ali-fakovcu. Kompletna kua
nestala je u vatrenoj havariji, a s njom se okona i
bijedni ivot Jakobova oca. Ali ono to je Jakoba
definitivno oinulo kao surova igra sudbine bijae
injenica da je vatra unitila sve njegove slike na
kojima je briljivo radio godinama i koje su
predstavljale sve to je imao od svog ivota. Takav
udarac nije mogao prebroditi.
Zapao je u neizrecivo stanje oka i najprije biva
priveden u Okruni zatvor u cilju zatite graana od
iznenaujue agresivnosti koju je poinjao iskazivati.
Potom je prebaen u psihijatrijski sanatorij na Koevu.
Iz ovog perioda nalazimo vrlo malo podataka o Jakobovoj
da-Ijnoj sudbini, no, znajui kakvi su uslovi tada vladali
u sarajevskom zdravstvu, teko je pretpostaviti kako je
ovaj boravak u ludnici Jakobu mogao donijeti iega
dobroga.
Ve iz 1918. posjedujemo dokumentaciju koja nam
jasno pojanjava daljnja deavanja u Jakobovu ivotu.
Nakon kapitulacije austrijskog carstva, u Sarajevu je
dolo do kraeg rasula prije nego to su snage
novooformljene Kraljevine Jugoslavije zauzele na grad.
Svi pacijenti
Psihijatrijske klinike, iskoristivi opu pometnju u
gradu, razbjeae se iz ludnice i razmilie po Sarajevu.
Jakob, kao jedan od takvih, sa svojim zastraujuim
licem, preko kojeg je stalno morao nositi masku, ipak
nije moga proi nezapaeno. Dani anarhije, straha i
bezvlaa vladali su gradom i pitanje je ta bi se tada
desilo, da li bi Jakob postao rtvom raspomamljene
sarajevske rulje, da ga u zatitu nije uzeo Douglas
Simpkins, dopisnik lista "Pari Sorem", koji je itavi
Prvi svjetski rat proveo izvjetavajui sa balkanskih
ratita. No, Simpkinsova dobra volja uskoro se
pokazala dvolinom. Uspio je Jakoba prokrijumariti
prvo iz Sarajeva, a potom i Bosne, i prebacio ga u
Sjedinjene Drave. Da bi shvatili Esalovievu situaciju,
dovoljno je spomenuti kako ga je za vrijeme
transporta Simpkins drao u kavezu.
Konano, iz tog perioda ponovo nalazimo
konkretniju faktografiju. Kapetan prekookeanskog broda
"Abraham", koji je do obala Nove Engleske prevezao
Simpkinsa i Jakoba, Eristis Rostopulovi, u svom
brodskom dnevniku - to se danas uva u britanskom
Kraljevskom pomorskom instititu (zato ba tu, znaju
oni koji se sjeaju ivotne prie o samom
Rostopuloviu) - dao je detaljan opis svog nesvakidanjeg
putnika zatoenog u kavezu. Kao da je elio tim
iskrenim i dirljivim svjedoenjem umiriti vlastitu savjest
glede toga to je za dobru novanu nadoknadu postao
suuesnikom u ovom duboko nemoralnom inu. Opis
kapetana Rostopulovia ne samo da nam jo jednom
priziva udovini Jakobov izgled, ve nairoko
pripominje koliko je Esalovi tada bio jedno
neuraunljivo, gotovo divlje stvorenje, ije je sve rjee
trenutke lucidnosti Simpkins osujeivao drogama i
sedativima, ubacujui ih u hranu nesretnog stvorenja.
Poto su se iskrcali u SAD, Douglasu Simpkinsu nije
trebalo mnogo da bi ostvario plan roen jo u Sarajevu,
u prvom mahu kada je upoznao Jakoba. Kao ovjek
eljan brze zarade i slave, koju mu njegovo prilino
amatersko pisanje nije nikada moglo pribaviti, Simpkins
je ubrzo preduzeo turneju irom Amerike, prikazujui
Jakoba u cirkuskoj atri, drei ga u lancima i u kavezu. U
reklami za ovu bizarnu predstavu bijae reeno da je Jakob
zvijer, izopaenje prirode, Boija kazna za udrugu sa
sotonom. Dakako, to jesu bile besmislice, no primitivna
publika je hrlila pod atru i ve za koju godinu
nalazimo Simpkinsa kao vrlo bogatog i slavnog
ovjeka. Treba li posebno naglasiti kako Jakob od svega
toga nije imao ni najmanje koristi? Usamljeniji i ponie-
niji nego ikada ranije, tavorio je u kavezu, nadajui se,
sa jo moda onim preostalim djeliem zdravog uma,
smrti kao jedinom spasenju.
Godine sree?
Tajanstveni gost
ta je sa Jakobom bilo dalje, nakon njegovog izmicanja
policijskim pravosudnim organima, niko ne zna. O tom
dijelu njegova ivota pre-ostaju tek pekulacije.
Najvjerovatnija je solucija da se vratio u Evropu, a potom
i u rodnu Bosnu. Nakon onog to mu se desilo u
Americi, Sarajevo je bilo jo jedino mjesto na svijetu
koje je poznavao dovoljno dobro da bi se u njemu
mogao sakriti: A tada je jo samo to preostalo Jakobu
Esaloviu, ovjeku sa licem ilje, bivem slikaru,
nakazom u putujuem cirkusu i uspjenom
hollywoodskom animatoru - da se krije, da, razoaran u
sve sem u vlastiti odraz u ogledalu, potrai neko mjesto
gdje bi mogao biti siguran.
I zbilja, sudei po novinskim napisima iz poznih
dvadesetih godina, primjeujemo izuzetno interesiranje
sarajevske arije za izvjesnog misterioznog neznanca
koji se pojavio u naem gradu. Taj stranac, vrlo bogat i
tajnovitog ponaanja, zakupio je cijeli jedan sprat u
hotelu
Evropa, a da ponekad po itavih deset dana nije
izlazio iz svog apartmana. Po nama, prilino je
vjerovatno ustvrditi kako se ovdje radi o Jakobu.
Sudei po zakljucima Johnatanove komisije koja je u
Californiji jo uvijek istraivala sluaj ubistva Emilije,
odbjegli Jakob uspio je sa sobom odnijeti i svu svoju
uteevinu koja tada i nije bila ba mala, pogotovo za
sarajevske uslove.
Konanu potvrdu ovakvih prepostavki, ime se one
ponovo pomaljaju kao dovoljno vrsta istraivaka
struktura, dobili smo izvatkom jednog starog hotelskog
rauna koji se sve do ovoga rata mogao pronai u
arhivama hotela Evorpa, a kojeg se, usljed njegove
neobinosti, i danas vrlo dobro sjea gospodin Marko
Akamija, penzionirani recepcioner, danas pripadnik
logistike opinskog CZ-a. Ovaj raun kazuje da se
misteriozni posjetitelj upisao pod imenom Jason E, i da je
nabavljao velike koliine slikarskog materijala,
dovlaei ga u svoj apartman.
ta je Jakob - jer vie neme sumnje da je to zaista
bio on - slikao tih dana, to ne znamo. Moda je i bolje
to ne znamo. Jer, iz tog vremena se sauvala, mada
neprovjerena, ali po nas indikativna pria o hotelskom
namjeteniku Ivanu R. Jednog je jutra Ivan R. sluajno
naiao na nezakljuana vrata tajanstvenog gosta.
Znatielja je potje-rala ovog poznatog palanakog
pjevaa starogradskih pjesama da ue unutra i baci tek
jedan pogled. Ali i taj pogled na ono to je Jakob
slikao bijae dovoljan da sirotog pjevaa i hotelskog
namjetenika baci u daljnje doivotno lutanje po
psihijatrijskim ustanovama, a da nikada nije uspio
suvislo prepriati ta je vidio u sobi.
Za tadanje lijenike nije mnogo znaila nepovezana
pria poludjelog hotelijera o stravinim slikama, koje
su, kada je uao u sobu, sa svih strana "nasrnule" na
njega, obasule ga svojim jezivim predska-zanjima. Ako
je Ivan R., meutim, doista poludio pod uticajem Jakobo-
vih novih slika, onda one mora da su zaista bile
zastraujue i neopisive. U tom trenutku svog ivota
Jakob bijae ovjek koji nije imao vie ta da oekuje.
Zdravlje mu se rapidno pogoravalo i moda su ga u
ivotu odravale jo jedino proroanske vizije koje je
snagom talenta uobliavao na slikama kojih je tada
moralo biti na desetine.
Apokalipsa
Kako bi se na kraju okonala ova povijest Jakoba
Esalovia? ta bi bilo sa njegovim slikama koje su
predskazivale budue prijelomne dogaaje koje je Jakob,
ovjek sa Siljinim licem, mogao snagom svojih
spomenutih ula obuhvatiti i prenijeti ih na platno
takvom snagom da
su ovjeka mogle otjerati u bestijalno ludilo? Da su slike
bile prezentirane javnosti, da li bi bile shvaene kao
stvarna opomena ili ismijane kao djelo luaka sa
deformiranim licem? Sta bi bilo sa Jakobom Esa-
loviem, ovjekom po kojem je Disnev oblikovao Silju, lik
sve popularniji u Kraljevini Jugoslaviji? Da li bi, dakle,
bio slavljen kao mesija ili zatvoren kao luak?
To ne znamo!
Isti plamen koji je poput jahaa apokalipse prije
toliko godina unitio Jakobovu kuu i njegove rane slike,
ponovno je ispruio ognjenu ruku sveproimajueg
unitenja. U kobnoj noi izmeu 25. i 26. novembra
1927. veliki poar zahvatio je zdanje hotela Evropa.
Izvori iz tog vremena nagovjetavaju da se radi o
poaru ogromnih razmjera, da se "plaviasti dim dizao
desetinama metara visoko u sarajevsko nebo proarano
snijegom i pokojom zvijezdom, a da se iza plamenog
zida, iz gorueg zdanja hotela mogla uti uasna vika i
zapomaganje, kao da su unutra zatoene desetine ljudi
dok umiru najgorom i naj-uasnijom smru" ("Narodna
rije", 28. novembar 1927.).
Meutim, nakon brze i uspjene intervencije
vatrogasne brigade, a kada je osvanulo jutro, pokazalo se
da je poar mnogo manje zahvatio hotel nego se to inilo
prethodne veeri. Tanije, stradalo je ba ono krilo u
kojem je odsjeo tajanstveni gost, nama poznatiji kao
Jakob Esalovi. U zgaritu apartmana nije naeno
njegovo tijelo, niti bilo ta drugo to bi moglo uputiti
na uzroke poara. Vrlo brzo, taj sprat bio je opravljen i
rekonstruiran, te ponovno puten u upotrebu.
Jo neko vrijeme sarajevska je mahala
prevakavala taj dogaaj. U nekoliko navrata javljao bi
se poneki smioniji pojedinac, u dugim ljetnim noima
dok se sjedilo u batama pod vrbama bendbakih
kahvana, i iznosio tezu da je tajanstveni gost hotela
Evropa, taj koji je, kako se sumnjalo, izazvao poar, bio
niko drugi do njihov davno zaboravljeni sugraanin
Jakob Esalovi. No, ostali bi se tek nasmijali i
prebacivali priu na neke mnogo bitnije dogaaje koji
su tih godina nagovjetavali predstojeu kataklizmu rata.
Da je Jakobova pria pretoena u neku sevdalinku, da je
ostao neki zapis, palanaka legenda. Ne, ba nita nije
ostalo da posvjedoi o njemu, njegovu ivotu i udesnom
biljegu sudbine.
Epilog
Posrnue
Zavijena u pijesku
U zemlji slonovae
I pored sveg truda, nije se moglo saznati kuda je tano
otiao. A i nije bilo mnogo vremena. Morala sam i ia
bjeati iz Abu Dabija. Domogla sam se Rodezije i poela
zaraivati za ivot kao kopa dijamanata u velikom
krateru ugaenog vulkana na ivicama Simonovog jezera.
Da bih dobila ovaj nezahvalni i mukotrpni posao morala
sam se pretvarati da sam mukarac. Bile su to godine
napornog rada, seksualnog uzdravanja i sa-moodricanja.
Afriko sunce peklo je estoko, znojem oblijevalo tijela
hiljada ljudi, crnih, bijelih i utih, dok su poput pometenih
mrava danonono preturali pijucima po pepeljastim
naslagama vulkanskog grotla. Smrt je bila na svakom
koraku, a za njom i sve mogue bolesti, glad, rasno
izrabljivanje, grubost. Spavali smo pod malim, za-
guljivim atorima. Morala sam se pretvarati da sam
poput ostalih mukaraca, prljavih, morbidnih i nekul-
turnih. Nauila sam da psujem i pljujem, da se tuem i
jaem konje.
Da li je tada sudbina konano ublaila svoje
nepredvidivo iivljavanje i poslala mi novu nadu, ili je to
bila obina sluajnost? Kako god, pronala sam dijamant.
Ali kakav! Najvei to je ikada ovdje iskopan, tako da je
mogao biti karta za novi ivot. No, bez obzira na trenutnu
sreu, bila je pusta ta radost bez njega u blizini. Morala
sam ga nai. Angairala sam najpoznatije svjetske
detektive, sve samo sa jednim ciljem: da naem njega.
Konano sam imala dovoljno kurai da ga pogledam pravo u
oi i izreknem sve slatke tajne to su tolike godine
poivale u mom srcu. I opet ta bezduna igra sudbine!
Uspjeli su ga nai, to da. Ali, avaj, prekasno bijae. Sve
ove godine on je proveo kao nadzornik na plantaama
eera u Boliviji. Radei naporno i varajui na kartama,
ubrzo je zapoeo i sa vlastitim biznisom. Brzo se obogatio -r
je na zemljitu novokupljene farme pronaao ilu ura-
flijuma. Kao bogat i ugledni industrijalac, opet se vratio u
Ameriku. Tu se ukljuio u program svemirskih istraivanja
zahvaljujui uranijumu darovanom amerikoj vladi.
Tjeilo me samo to to je i on jo bio sam. Nije se
enio, niti imao neku stalniju vezu. Jo samo to me dralo
u tihoj nadi. Konano, napisala sam mu pismo
pregnanmo mojim najdubljim osjeanjima i poslala mu
ga. ekala sam. Mjeseci su se monotono nizali u samoi
moje kongoanske vile dok sam provodila besane noi uz
udaljenu riku slonova, uz opominjui huk sova koji me
podsjeao da stvari nee moi tek tako glatko da idu.
Odgovor nije stizao. To me pogaalo u dubinu samog
srca, taj njegov prezir gori od bilo koje otvorene uvrede
ili definitivnog odbijanja. Po prvi put osjetila sam
nekontrolirani bijes i mrnju kakvu jo samo velika ljubav
moe iznjedriti. Iz inata, otila sam u SSSR i poklonila
sav novac ruskim kosmikim istraivanjima, sve u nadi
da u mu napakostiti time to bih onemoguila njegov
projekat. Rusi su me objeruke prihvatili i poela je trka
u pripremanju programa to je jednoj ili drugoj strani
mogao donijeti neslueni presti i politiku dominaciju.
Moja se mrnja mogla mjeriti samo sa onom ljubavlju to je
nekad imadoh. Mrnja me ta ve toliko bila zatrovala da je
bilo kasno za povratak kada sam saznala da grekom
afrikih Ujedinjenih pota moje pismo nikada i nije stiglo do
njega i da je to jedini razlog to mi nije odgovorio. Kao to
rekoh, ve je bilo kasno. Rusi su poslali u kosmos svoju
prvu raketu nove generacije, a ameriki projekat je propao.
Nakon kraha, on je opet pao u nemilost State Departmenta
i morao napustiti zemlju u roku od 24 sata. Oajna,
pokuavala sam odsudni bijeg iz SSSR-a. Ali, uhvatie me
na granici sa Finskom i poslae u gulag u Sibir. To je kraj,
gotovo je, pomislih dok me parni voz odvlaio preko
kavkaskih stepa u ta snijena bespua.
Krug se zatvara
O kovezima i etnicima
Dakle, ono to Mihi jo zbrkanije nego u svojoj knjizi navodi
u dnevniku, objanjava kako je, nakon to je Hirschfitz upao u
zasjedu i sukobio se sa svojim progoniteljem, hrabri
sarajevski vampirolog zadobio teke rane. Ipak, uspio je
dobrim dijelom onesposobiti Hirschfitza, ali nije imao
dovoljno snage, vjerovatno ni dovoljno znanja, da definitivno
usmrti "demonskog porunika". Za takvo neto, tvrdi on u
dnevniku, trebala mu je pomo nekog daleko strunijeg, s
obzirom da se Hirschfitz pokazao zapravo mnogo
ozbiljnijim i opasnijim protivnikom nego to je to Mihi
sve vrijeme pretpostavljao. U nadi da e preko svojih
ezoterinih poznanstava nai nekog kalibra dostojnog
Hirschfitzovom, Mihi je trenutno onesposobljenog
porunika ("uspavanog" - kako to opisuje vrlo nejasno i
nedefinirano) smjestio u hermetiki zatvoren koveg i sklonio
ga unutar jednog slijepog zida na tavanu zgrade dananjeg
Kamernog teatra 55. Potom je zazidao tu izbu, sakrivi je
od oiju nepoeljnih znatieljnika.
Naalost, Dobroslavova tadanja mentalna pome-
tenost i este neuroze, kakve su shvatljive poslije svih
deavanja, sprijeile su ga da potrai potrebnu pomo.
Stigao je rat, pa mobilizacija. Nesretno stradavi kao
vojnik raspadajue imperije, Mihi je, inilo se tada,
definitivno odnio svoju tajnu u neoznaeni grob negdje
na prilazima Veneciji.
Nakon itanja dnevnika, u itavu priu sam bio
upao u toj mjeri da sam preao onu granicu kada je po-
vratak jo uvijek bio mogu. U toj situaciji, priklijeten
spoznajom Mihieve nevjerovatne tajne to me poput
kamena njegova ludila, zakaenog sada za moju sumnjama
muenu svijest, vukla sve dublje u ono to se vrstom
raciju moglo doimati samo kao bezdan paranoje i men-
talne rastreenosti, sljedei, jedini logian korak bio je
da i sam provjerim opisanu lokaciju na tavanu Napret-
kove zgrade.
Jednog dana na samom poetku decembra 1992,
koristei dolazak struje u taj kvart i u pratnji mog prija-
telja O. iz specijalnih jedinica republikog MUP-a, po-
sjetio sam dotini tavan. Pun praine i vlage, izgledao bi
kao decenij ama nedirnut da u samom krovu nije bilo
ovee rupe od granate pale tu ve na samom poetku
rata. U prvi mah se inilo kako tu nema nieg neobi-
nog. No, na sreu, uvjebanim ratnikim okom, moj
prijatelj je otkrio neto to bi moglo liiti na tajnu pre-
gradu, na rubovima jedva naetu detonacijom granate.
Dobrih pola sata trebalo nam je da prirunim sredstvima
razvalimo tajni zid. Kada smo ga konano dovoljno
uklonili, uli smo u malu izbu koju je krila pregrada. Izba
je bila mala, a pod slabim svjetlom prirunih lampi ugle-
dasmo ba isti onaj koveg to ga je Mihi jasno opisao
u dnevniku! A onda, dok se slatkasta ciglena praina od
razvaljenog zida lijepila za znojem nakvaena naa lica,
pod blijedom iluminacijom titravog snopa lampe ija se
svjetlost komeala od povremenih odbljesaka mjeseine
kroz rupu na krovu, ugledasmo taj strani prizor. Hir-
schfitzov koveg bio je otvoren i prazan!
Po svjeini otisaka stopala u naslagama praine na
podu moglo se zakljuiti kako su napravljeni nedavno.
Prestravljeni tim prizorom, shvatili smo da postoji jo jedan
izlaz iz izbe koji je vodio kroz svjetlarnik klozeta u stanu
susjedne zgrade. Stan je bio naputen jo pred poetak
rata od strane jednog visokog rukovodioca SDS-a, a
docnije granatiran do te mjere da vie nije bio uslovan za
stanovanje. U naknadnom razgovoru sa stanarima zgrade,
detaljno smo obavijeteni kako je veina njih koju no ranije
bila probuena nesnosnim zvukovima lomljave zida i
neljudskim cviljenjem to je dopiralo sa gornjih spratova.
ak su i policiju zvali, sumnjajui na eventualnog
snajperistu, ali sarajevski uvari reda nisu nali ba nita.
Nakon tako nevjerovatnog i uznemirujueg
otkria trebalo je proi nekoliko dana da se oporavim od
oka. Pokuao sam rekonstruirati prihvatljivu varijantu
raspleta prie koja je rezultirala pronalaenjem praznog
kovega. Dakako, vie nisam imao nikakvih dilema
oko pravovjernosti Mihieve prie. A ako, dakle,
prihvatimo kao istinito da je pronaeni koveg zaista bio
poivalitem onesposobljenog vampira Hirschfitza,
gdje je kao u svojevrsnom limbu proveo sve ove
decenije, opravdanim se nametnulo pitanje gdje je onda
sada njegovo tijelo? I koliko god jezovitim i nevjerovatnim
bijae odgovor to nametnuo se sam od sebe, jedini je nudio
prihvatljivu logiku.
Naime, detonacijom granate, Hirschfitz je na neki
nain bio probuen iz svog sna. Prestravljen situacijom
u kakvoj se zatekao, nakon oajnikog viednevnog rada
ipak je uspio probiti prolaz u sljedeu zgradu i pobjei. I
opet je demonski porunik, sarajevski vampir Kabal, bio
slobodan! edan nove krvi. A ja jedini bio sam svjestan te
injenice.
Naravno, da odem u policiju ili vojsku i prijavim
sve to, u najboljem sluaju bih bio proglaen ludim i
uskoro bih vjerovatno isprobavao elastinost gumenih
zidova elije na Klinici "Nedo Zec". Zapravo, vie nisam
imao mogunost izbora, ba kao to je jednom ranije
nije imao niti moj prethodnik Mihi. Morao sam pronai
Hirschfitza i definitivno mu stati na put!
Neobine koincidencije
Tajanstveni dokument
Amerika veza
No, i pored ovakvog konglomerata zbrkanih
naklapanja i neprovjerenih dojava, Mici mi je ipak dao
Konkretno ime s kojim sam konano mogao zapoeti
opseniju istragu. Nisam u poziciji da vam to ime sada u
potpunosti otkrijem - previe se stvari desilo u
meuvremenu koje mi oduzimaju moralnu slobodu da u
eventualne posljedice, koje bi nastale objavljivanjem ovog
teksta, uvuem i potomke te osobe. U nastavku ga stoga
upoznajemo kao Nenada D. Prezime koje se, meutim,
krije iza ovog inicijala odmah me je asociralo na izvjesnu
staru sarajevsku porodicu, uvenu po svojoj znaajnoj ulozi
u javnom ivotu naeg grada u periodu izmeu dva svjetska
rata. Izmeu ostalog, zasluna je i za podizanje jednog
poznatog javnog zdanja to je sve do ovog rata obavljalo
svoju funkciju, ali je danas, naalost, samo jo jedna naznaka
na dugom spisku ruevina. Ve pri prvom koraku dalje
istrage postalo je jasno kako je identitet Nenada D. ve i od
ranije bivao povezan sa nekim vrlo nejasnim dogaajima.
Dopustite jo toliko da ovom prilikom istaknem zahvalnost
gospodinu Tureviu, ijom mi je Ijubaznou bilo
omogueno da konsultiram njegovu golemu historiografsku
arhivu - nakon paljenja Vijenice i Orijentalnog muzeja,
nesumnjivo najznaajniju zbirku te vrste u Sarajevu.
Dakle, porodica Nenada D. je u arhivama
ovdanjih Ijetopisaca ostala zapamena kao vrlo zasluna
i ugledna, i to ne samo gradnjom pominjanog zdanja.
Nakon Drugog svjetskog rata, poto vlast uzurpiraju
komunisti, Nenadova porodica, imuna i nesklona
marksistiko-lenjinistikim projekcijama budunosti,
svoj novi ivot potraila je iseljenjem u Junu Ameriku.
Veinu svog bogatstva spasili su, sve sem nekretnina koje
je nova vlast odmah prisvojila, pa tako i ono zdanje.
ivot, pa kakav god ve on bio, nastavio je da tee svojim
nepredvidivim postratovskim, radnoakcijakim i
informbiroovskim tokovima sve do kraja ezdesetih.
U poznim tridesetim godinama ivota, Nenad D. se
vraa u Sarajevo kao dravljanin zemlje u Junoj
Americi. Visok i bljedunjav, odavao je utisak nekoga ko
se u rodni grad vratio ne tek tako, ve nekim vrlo
odreenim poslom. Ubrzo se uklopio u sarajevsku
svakodnevnicu, a neki od naih sredovjenih itatelja
svakako e se sjetiti pojave tog ovjeka poznatog po svojoj
distanciranosti prema svima i konom mantilu kojeg
gotovo da nije skidao sa sebe. Zanimljivo je da se njegov
lik moe prepoznati na fotografijama sa otvaranja izlobe
Ismeta Mujezinovia u domu JNA 1969, objavljenim u
luksuznom katalogu te manifestacije.
Vrlo brzo po svom dolasku, ili da kaemo povratku,
Nenad D. se poeo kretati i u vienijim krugovima, iako
ga tadanji poznanici opisuju kao ovjeka koji i pored
izuzetnog finansijskog stanja nije bio ba dareljive ruke.
Ipak, arija ko arija, pa su nakon nekoliko godina
procurile glasine o razlozima njegovog povratka. Naime,
u podrumu pominjanog zdanja, zadubine njegove
familije, u kojem je Nenad provodio svoje sarajevske
dane, navodno je bio skriven dio njegovog porodinog
bogatstva. Zapeaeno iza jednog lanog zida, ono se,
valjda, sastojalo od srebrenine velike umjetnike
vrijednosti. Kao strani dravljanin, Nenad D. je imao
pravo na to nasljedstvo i uz prisustvo slubenika tadanjeg
MUP-a otvorio je zazidani prostor. O onome ta je zaista
tu naeno, ne zna se nita konkretno, a jo manje o sudbini
tog blaga. Ako su u arhivama MUP-a i postojali zapisnici,
ini se da su u vihoru ovog rata oni definitivno izgubljeni.
Moemo samo nagaati: da li je Nenad D. iznio sve te
predmete iz zemlje ili je moda od tadanje SFRJ dobio
protuvrijednost u novcu? Kako god, uskoro je opet, naglo
kako je i doao, nestao iz Sarajeva da se vie nikada ne
vrati u ovaj grad.
Klupko se razmotava
Cijela ova pria o Nenadu D., ovakva kakvu je ovdje
prenosim, morala je zvuati nepotpunom iz vie
razloga. Nije trebalo biti mnogo matovit pa da se na-
sluti kako se u njenoj pozadini kriju stvari nedostupne
oima i uima arije koja e jo dugo vremena prepri-
avati itav dogaaj. S jedne strane, za uenje je to je
Nenad D. kao bogati iseljenik potroio nekoliko godina
ivota da bi se domogao izvjesne srebrenine, koja mu
svakako, u finansijskom smislu, nije mogla mnogo zna-
iti. To je moglo samo upuivati na to da je Nenad D.
traio jo neto, neto to je moglo biti vrijednije od bilo
kakve srebrenine. Moda su bile odrive i one glasine
koje arija ipak nije smjela tako glasno iriti - da je Ne-
nad D. zapravo bio strani pijun. To se pak ini teko
odrivim, jer malo je vjerovatno da bi tadanje, uvijek
osjetljive i nepovjerljive vlasti tako dugo tolerirale nje-
gov boravak u Sarajevu.
Naravno, odmah sam o svemu ovome obavijestio
Edmonda Micia. Zadovoljan mojim podacima kao
izvrsnim osnovama za njegov dio istrage, oduevljeno je
prionuo na posao. I ve nakon dva dana, kasno naveer,
zazvonio je moj telefon. Neu se sada truditi da vam
opiem uzbuenje to je oblikovalo njegov inae smireni
glas, ili strepnju da smo se zaista uvalili u neto krupno,
ali neto to bi - pretpostavljam da smo tako mislili
-moglo donijeti Pulitzerovu nagradu u nae ruke. Ukratko,
ono to je on doznao, ilo je ovako. Nenad D. ipak jeste
bio pijun, ali ne bilo kakvih nacionalnih slubi, ve
izvjesne junoamerike poslovne korporacije iji je kapital
poivao na ulaganjima amerikih i izraelskih bogataa.
Nakon svog povratka na kontinent sambe, rumbe, kafe
i karnevala, Nenad D. je praktino preko noi postao
basnoslovno bogat ovjek. Krajem sedamdesetih nestao
je pod nerazjanjenim okolnostima i inilo se kako
njegovo ime definitivno pada u zaborav ak i onih
intriganata koje ovjek moe sresti po sumnjivim
brazilskim krmama, tamo uz luku, to su za besplatno
pie spremni tota ispriati.
Takva situacija potrajala je sve do ljeta 1993.
godine, kada se ustanovljava da je jedan od tee
ozlijeenih u velikoj saobraajnoj nesrei u Montevideu
bio upravo Nenad D., iako su njegove isprave glasile na
ime Al-vahadra Borelesa, urugvajskog lijenika. Mada u
tekom stanju, Nenad D. poivio je jo nekoliko dana.
Mici je razgovarao sa tadanjim dopisnikom svog lista
iz Montevidea i, zaista, taj se vrlo dobro sjeao udnog
interesovanja mnogih obavjetajnih slubi za ovog
misterioznog unesrenika to je leao u memorijalnom
krilu montevideovske dravne bolnice. Mici je odmah
kontaktirao svog sadanjeg dopisnika, a ovaj opet svoje
kuloarske veze. Saznalo se da je Nenad D. nakon nekoliko
dana podlegao ozljedama, ali je jedan od bolniara, za
poveu sumu dolara, ispriao Micievom dopisniku kako
je Nenad D., u posljednjim asovima ivota, ve u
samrtnom bunilu, nepovezano priao o nekoj "sarajevskoj
tajni" za koju samo on posjeduje rjeenje. Bolniar se
zakleo da su posljednje rijei Nenada D. bile pominjanje
Nikole Tesle i nekog otkria tog velikog, ekscentrinog
naunika. Nedugo potom, Nenad D. je izdahnuo i u tiinu
svoje montevideovske grobnice odnio tajnu.
Ali, ve sljedeeg dana, na najjezovitiji nain, Mici i ja
smo moda po prvi put zaista shvatili u ta smo se upleli.
Vijest se mogla nai ak i u izvjetajima ovdanjih
novinskih agencija: istog dana kada je Miciev dopisnik
javio svoja saznanja, on i bolniar izvrili su
samoubojstva. Dakako, teko je bilo povjerovati u takvu
verziju. Oigledno da neko nije elio da se puno njuka
oko te prie. Ova ubojstva - jer nita drugo nije moglo
biti u pitanju - trebala su da nam budu definitivna
opomena. Meutim, itava istraga je u tom trenu ve
bila otila predaleko. Jednostavno, vie nije bilo povratka,
'no obazrivi, sloili smo se da sljedea stepenica treba 31ti
doznavanje svih moguih veza koje je Nikola Tesla, al
samouki genij alac iz neuglednog Gospia, mogao imati bilo
sa Sarajevom, bilo sa Nenadom D. Usput, jo jednom smo
prelistali dokumentaciju o Teslinom radu. Sada to ve
mogu rei, cilj nae istrage bile su prie o navodno
monom, razornom oruju kojeg je taj gigant fizike
osmislio u periodu izmeu dva rata. Jer, Nenadove
posljednje rijei odnosile su se ba na to!
Sarajevska veza
Neoekivani obrat
Sljedei dani bili su teki i za Micia i za mene. Prvo je on
poeo dobijati prijetee poruke preko telefona, a
nekoliko kamenica je nou uletjelo kroz njegove prozore.
Naposljetku, nakon to mu je jednog jutra eksplodirao
automobil, Mici me nazvao i uzrujanim glasom
obavijestio da se povlai iz itave istrage, da ne eli riskirati
ivot svoje familije. S druge strane, jednog su prijepodneva
u moju redakciju banula dva stranca, nalik na prefrigane
negativce iz filmova o Jamesu Bondu. Za razliku od svog
glamuroznog filmskog imida, bili su vrlo otri i konkretni
na rijeima. Na perfektnom bosanskom, ali sa nekom
tvrdoom u naglasku, koji me je odmah asocirao na njihovo
njemako porijeklo, rekoe mi da je vrijeme da dignem
ruke od svega i vratim se pisanju o stripu i filmu. Inae...
Revolverska cijev bljesnula je samo na momenat, ali
dovoljno da je vidim. Isti bljesak u njihovim arijevskim
oima davao je na znanje da bi taj pitolj bili spremni
upotrijebiti. Moda kao to su ga upotrijebili na Reginaldu
Lewisu!? Na to nisam htio ni da pomiljam. Dosta je bilo,
rekoh sebi, posluaj ljude i vrati se stripu. Tako i bi. Sve do
prolog mjeseca, januara 1995.
Neoekivano, epilog itave ove storije doao je sam
od sebe, u momentu kada sam ve itav sluaj odloio u
ladicu ispunjenu gomilom slinih, nerijeenih sarajevskih
misterija. U redu, znao sam za historijat Teslinog oruja,
za njegovu povezanost sa Nenadom D. i Sarajevom. Ali,
ta je bilo sa formulom, da li je uope naena i ako jeste, u
ijim je onda rukama? Sa Miciem bih se uo vrlo
rijetko, vie kurtoazno, a preutno smo znali da je bolje
vie ne pominjati nita od tih elemenata. Ponekad bih
malo pronjukao po ovdanjim kuloarima, ali nisam imao
osjeaj da se jo neko zainteresirao za ovu priu. Strani
obavjetajci su uglavnom napustili grad - ostao je samo
onaj standardni broj. Da li su i koliko oni saznali? I,
naposljetku, ta su zapravo traili ako je Nenad D.
formulu ve bio odnio sa sobom?
Jedne veeri, dok sam na televiziji pratio uobiajeni
nastavak muzike serije "Sarajevo gradovima Bosne"
(iz profesionalnih razloga morao sam je recenzirati za
moj magazin "BH Dani"), iz opijenosti sevdahom trgnuo
me je telefonski poziv. Hrapavi, estim kaljem prekidam
glas starijeg mukarca s druge strane nije elio otkriti
svoj identitet. Po njegovoj elji, dogovorili smo sastanak
za sljedeu veer, u bezbjednosti naputene ruevine onog
istog zdanja Nenadove porodice.
Koincidencija? Nikako. Najeio sam se kada mi
sagovornik ree da se radi o... Teslinim x-zrakama!
Razrjeenje
Tek kada sam sreo svog misterioznog sagovornika, stvari
su se potpuno iskristalizirale i dale svoj bizarni
zavretak prii dugoj godinu dana, ali staroj decenijama.
Ovaj suhonjavi stari, iji je izgled, i pored oite bolesti,
odavao autoritet i izvjesnu nadobudnost, bio je
penzionirani radnik MUP-a, jedan od onih inspektora
Dravne bezbjednosti to su davne 1970. prisustvovali
komisijskom otvaranju zazidane izbe u podrumu ove
razruene graevine. Na moje iznenaenje, bio je jedini
preivjeli od sve petorice. Ostali su ili umrli prirodnom
smru ili ginuli na neobjanjive naine. On se uspio spasiti
udne koincidencije viegodinjim boravkom u bivem
SSSR-u kao ubijeeni komunista. No, nakon raspada
Lenjinove imperije, a bolestan od raka (tvrdio je da mu
ostaje jo najvie mjesec dana), 1991. se vratio u rodno
Sarajevo i ne slutei predstojeu ratnu kataklizmu.
Kako je jo uvijek odravao kontakte sa nekim od
svojih starih kolega, nauo je za moju umijeanost u nove
konotacije nekadanjih dogaanja, kojima je on, sada se
to pokazuje, kljuni akter-svjedok. Svjestan da mu je kraj
blizu, elio je zapravo olakati vlastitu savjest. Evo ta
je ispriao.
Nenad D. zaista je bio pronaao formulu ovdje, u
podrumu. To otkrie nije mogao tajiti od policijskih
inspektora, ve je njihovu utnju kupio vrijednim
komadima srebrenine. No, moj sagovornik elio se dodatno
osigurati. Pratio je Nenada, otprilike doznao na ta se
naena formula odnosi - saznanja je dopunio docnijim
informacijama koje je, slino Miciu i meni, sakupljao po
ruskim bespuima, gdje je, zahvaljujui mitu, raskono
ivio. Tako je doznao i za dalju sudbinu formule. Nenad
D. je uzeo samo jedan njen dio. Po povratku u Junu
Ameriku, predao je taj prvi dio formule kao predujam
nekolicini predstavnika supersila, a da ni jedan od njih nije
znao za trgovinu sa drugom stranom. Poto je dobio prvi
dio dogovorenog novca, mjereno milionima dolara, Nenad
D. pobjegao je i vjeto zametnuo svoj trag. Navodno, elio
je saekati jo dvadeset godina, a onda bi napravio tajnu
licitaciju na kojoj bi tajnu oruja prodao onom ko najvie
plati. elio je, pretpostavljam, time dodatno podii cijenu.
No, znamo kako je njegova igra zavrila i samo moemo
nagaati koja je pobjenjela strana sila naredila njegovo
smaknue.
Ali, ta je bilo sa drugim, kljunim dijelom formu-
le? Moj lukavi, u razgovoru esto cinini sugovornik, koji
je dobro upoznao svu ivotnu gorinu pijunskih intriga,
znao je i taj odgovor. Nenad je bio vrlo lukav. Dio for-
mule kojeg je prodao zapravo je beznaajan, takav da
se na njegovom osnovu ne moe niti pretpostaviti osta-
tak. Taj drugi dio, on je kljuni. On jeste tajna x-zraka
Nikole Tesle.
Ostatak formule sakrio je uivi ga u jednu knjigu i
predao je na uvanje nekom svom sarajevskom roaku,
izvjesnom Amiru Z., koji dakako nije bio svjestan itave
tajne. No, zahvaljujui golemom novcu to mu ga je Nenad
redovito slao, svoju dunost uvara obavljao je savjesno,
sakrivi knjigu u svojoj pogolemoj porodinoj biblioteci.
ta je bilo sa knjigom, to moj sagovornik nije elio
da istrauje. Jedina elja mu je bila da umre u miru. Tako
smo se i rastali. itava postavka, moram priznati,
djelovala mi je poneto nebulozno. Zar bi se takva tajna
povjerila u nesigurne ruke jednog neupuenog ovjeka?
Ipak, bolje razmislivi, to je bio jedini nelogian Nenadov
potez i kao takav mogao je izmai budnom oku raznih
pijuna i intriganata. Pokuao sam ui u Amirov trag. I
konano, evo nas pred zavrnim inom, pred jezovitim
saznanjem.
Epilog
Kao to rekoh, ovo je kraj. Kraj kakav sam ja
Pronaao, po svojoj bizarnosti moda jedini dostojan
svretak ovako nevjerovatne historije, ispriane onako
kako sam i ja iao kroz nju, bez elje da ita sakrijem ili
pridodam. Ba zato itavu priu i iznosim u javnost. Stvari
su previe izmakle kontroli da bi ih prepustili umobolnim
igrama obavjetajnih slubi. Zato, apeliram na svakog
od vas da vlastitim trudom doprinese najboljem
razrjeenju - da se formula pronae i preda u ruke onima
koji e znati da je iskoriste. Moda sam idealista kada
vjerujem da je takvo neto mogue?
Amir Z. jedna je od mnogih rtava ovog rata.
Poginuo je jo na poetku. Njegova familija je ubrzo
potom napustila Sarajevo. Roaci koji su se uselili u stan
ne bijahu od onih to knjievnost i lijepu rije tuju, ve
su biblioteku to naloili to prodali mnogim ulinim
preprodavaima. Da je ona knjiga spaljena, malo je
vjerovatno. Previe je Nenad od stila bio pa da formulu
skrije u neko neugledno izdanje. Jedini logian zakljuak,
pa ma koliko on suludo izgledao, jeste da ta knjiga, knjiga
u ije je korice zaivena stravina tajna od koje zavisi
moda budunost itavog ljudskog roda, danas
nekontrolirano krui Sarajevom. Da li je jo uvijek na
nekoj od ulinih tezgi? Da li ju je neko ve kupio? Da li je
neko ve naao formulu?
Ostaje nam jo samo da se pitamo. Da strepimo i
nadamo se.
INVAZIJA KRAVA
Jo sredinom prole godine inostrani mediji poeli su
izvjetavati o talasu nezapamenog divljanja krava u
zemljama Zapadne Evrope. To udno ponaanje
zapoelo je tako to je veliki broj krava muzara, koje su
sve do tada uredno davale ukusno mlijeko, poeo
proizvoditi mlijeko udnog, kiselkastog okusa koje se nije
moglo upotrijebiti ni za kakav vid tehnoloke obrade, a
naknadne hemijske analize u evropskim laboratorijima
nisu dale nikakvog rezultata, sem to su postavile samo
nova pitanja. Naime, u mlijeku su naena neka potpuno
nova hemijska jedinjenja kakva je faktiki nemogue
dobiti prirodnim procesom unutar kravljeg vimena. I
kada su ve uzgajivai krava, proizvoai mlijeka i
predstavnici novinstva bili spremni da cijelu priu pripiu
trenutnom kuriozitetu nastalom moda usljed neispravne
hrane kojom su te krave bile hranjene, dolo je novo
iznenaenje. Te iste krave koje su poele davati kiselo
mlijeko, a prema nekim procjenama njihov broj iznosi
oko deset odsto ukupne evropske kravlje populacije,
prestale su davati bilo kakvo mlijeko. Istovremeno, poele
su se ponaati agresivno i pakosno, kako prema
uzgajivaima, tako i prema ostaloj domaoj stoci sa
kojom su dijelile obore i farme. Tako je vei broj seljaka
bio ozlijeen usljed naglih i podmuklih kravljih napada,
a njihov najvei broj zabiljeen je na teritoriji Engleske.
Stavie, na nekim farmama u Engleskoj dolo je i do
masovnog bijega krava, pa su tako seljani i mjesno
stanovnitvo nerijetko morali organizirati prave hajke
da bi uli u trag odbjeglim kravama koje bi potom
opkoljavali i prema potrebi zarobljavali ili ubijali na licu
mjesta. Meutim, za to vrijeme, dok se opakim kravama
ne bi ulo u trag, te udno podivljale ivotinje inile su do
tada nezapamena stona zvjerstva, usmjeravajui svoj
bijes i naglo poveanu snagu na pitome umske ivotinje
poput zeeva i vjeverica.
Da je itava stvar dobila krajnje dramatine oblike,
svjedoi incident kojeg su strana sredstva informiranja
zabiljeila i prenijela u gotovo svim zemljama. Naime,
sredinom desetog mjeseca prole godine, u podruju
Sherwoodske ume unutar koje su hajkai tragali za
poveom odbjeglom grupom agresivnih krava, na jednom
proplanku naen je stravian prizor. Tu, na nevelikoj istini,
gdje su nekom udnom logikom krave improvizirale svoje
malo umsko svetilite, naeno je oko dvadesetak zeeva
i petnaestak smededlakih vjeverica ija su tijela leala
svuda naokolo. Nakon analize utvreno je da je nad
zeevima prethodno izvreno seksualno iivljavanje, a
potom su u nekom udnom primitivnom kravljem ritualu
prineseni na oltar rogatom boanstvu ija se nevjesto
izraena bista sada uva u policijskom nottinghamskom
centru, gdje britanski strunjaci vre pomna istraivanja
u namjeri da otkriju prirodu nagle kravlje agresivnosti.
2.
3.
Zateeni mediji i policija evropskih zemalja nisu znali kako
da reagiraju na sve ovo, pa su se na kraju odluili za
najjednostavniji metod slian onome koji se koristi i u,
recimo, sluaju leteih tanjira, a to su ignorancija i
neiznoenje podataka u javnost. Meutim, neki graani,
nezadovoljni ovakvim stanjem, odluili su da uzmu
poljoprivredu i stoarsku pravdu u svoje ruke. Pod bizarnim
imenom "Anti-Cowsquard", organizirali su ilegalne
paravojne i parapolicijske formacije sa zadatkom lova na
one grupice odbjeglih krava koje se ak i u ovom momentu
kriju u nekim evropskim umama. Uskoro je poela
bespotedna borba protiv krava koja je dala i konkretne
rezultate. Do Nove je godine samo u Engleskoj locirano
sedam odmetnutih skupina krava koje su potom zarobljene
ili likvidirane na licu mjesta. Mediji cijeloj ovoj prii nisi
dali mnogo vie vanosti nego pukom senzacionalizmu
A da li je ba tako?
U potrazi za informacijama koje bi nam u veo
mjeri osvijetlile ovaj nezapameni talas kravlje agresi
vnosti, konsultirali smo neke strane publikacije koje se
bave paranormalnim fenomenima, u koje se sluaj s
kravama vrlo lako da svrstati.
Karlo Trotter, vidovnjak i mag iz Glasgowa, koje
pamtimo po tanim proroanstvima vezanim za derb
utakmicu Manchester United - Juventus iz 1978, upuuje
nas na neke od dijelova uvenih Nostradamusovit
proroanstava. tavie, Trotter tvrdi da je slavni francusk
prorok ve odavno najavio ovako neto i da je to same
poetak jedne sveobuhvatne agresije kravljeg soja m
ljudski rod. Evo ta navodno Nostradamus kae o tome
Dvanaeste godine nakon pada krvave kule u
mjesecu punom na nebu tmurnom,
ivotinje opake naredbu su ule rogova
crvenih od krvi prolivene.
Prema Trotterovim navodima ak i laik moe shvatiti
smisao ove Nostradamusove centurije. Naime ono
"dvanaeste godine nakon pada krvave kule" moemc
shvatiti kao dvanaest godina nakon 1982, u kojoj pojan
pada krvave kule moemo shvatiti kao alegoriju velike
eljeznike nesree u oblastima belgijskih Ardena znanih
pod starim srednjovjekovnim imenom Crvena kula
posebno esto primjenjivanog za planinski most koji se te
davne osamdeset i druge obruio pod eljeznikon
kompozicijom koja je, gle uda, prevozila dvjesto petnaesi
krava koje su tom prilikom nesretno nastradale. Dalje
kae vidovnjak i mag Karlo Trotter, "u mjesecu punorr
na nebu tmurnom" jasna je aluzija na oktobar 1994. kudi
e se puni mjesec nai u jedinstvenoj ravni sa naom
planetom ali i sa Merkurom koji je odvajkada simbol
astrolokog znaka Blizanaca. Tada e, ako povjerujemo
Nostradamusu i vidovnjaku Trotteru, sve krave svijeta
da se udrue i nasrnu na nas, ljude. Sa jezovitim tonom,
zakljuuje Trotter, onaj stih "rogova crvenih od krvi
prolivene" nije potrebno posebno tumaiti.
Bilo je i drugih koji su dali svoje tumaenje talasa
agresivnog ponaanja krava u nekim evropskim
zemljama. Tako veleasni Louis Harrison Smith, voda
nevelike, ali uticajne sekte Trinaestog dana apokalipse,
religioznog reda sa sjeditem u Kalahariju, tvrdi da je
divljako ponaanje krava samo jedna najava budueg
i, po njegovim rijeima, vrlo skorog dolaska antikrista
na ove nae zemaljske prostore. 666, njihov je znak, tvrdi
veleasni Louis Harrison Smith, aludirajui na to da su
kod svih agresivnih krava njihovi repovi bili deformirani
na jedan udan i zastraujui nain, u obliku koji se moe
protumaiti i kao simbolizirani znak broja est. Smith u
prilog toj tvrdnji pridruuje i zaista provjereni podatak
da su se odbjegle agresivne krave obino kretale u
grupama od po tri, ime bi njihovi repovi sasvim jasno
simbolizirali tri estice, znak belzebuba, koji po biblijskim
proroanstvima negdje u ovom periodu treba doi na
zemlju da pokua njome zavladati.
Meutim, veleasni Louis Harrison Smith previe se bio
unio u svoje tvrdnje, pa je radi njih na kraju zaglavio i u
zatvoru, zbog ega se digla velika praina u krugovima
raznih alternativnih religioznih udruenja. Naime, Smith
je u pratnji svojih najbliih suradnika doputovao u
Evropu, u Francusku, gdje je poeo sa neplanskim
ubijanjem nedunih krava, tvrdei da time obavlja svoju
svetu misiju za koju su ga navodno nadahnula sama
nebesa. Nakon neslavnog skora od svirepo ubijenih
etrnaest krava, veleasni Louis Harrison Smith i
etvorica njegovih pomagaa uhvaeni su dok su u
jednom seocetu pored Strasbourgha pod okriljem noi
pokuavali likvidirati tri jadne i sasvim pitome krave u
vlasnitvu sitnog posjednika Jeana Baptista Juara, koji je
nesretne kravoubice dobro pretukao, a zatim ih predao
policijskim vlastima.
Evo, ovo je ukratko bila Kronologija tih udnih
dogaaja vezanih za iznenadnu agresivnost jednog dijela
evropskih krava, a uli smo i neke od najzanimljivijih
teorija koje pokuavaju objasniti uzroke i posljedice tom
nezapamenom divljanju ovih inae pitomih papkara
koji daju mlijeko i muu.
Kako god, i u ovim prvim danima ove godine stiu
iz Evrope vijesti o daljnjim deavanjima vezanim za ovu
temu. tavie, u Norvekoj je na samu novogodinju no
jedna grupa krava uinila iznenadni napad na jedno
izolirano selo u pravcu Grenlanda, a preivjeli oevici
govore o jednom potpuno novom soju agresivnih krava
koje ne samo da imaju herkulovsku snagu ve i mogu
skakati uvis petnaest metara, a udalj deset.
Koliko da te izjave prihvatimo kao vjerodostojne,
a koliko kao plod uobrazilje, ostaje na nama...
2.
Tri dana poslije opisanog dogaaja prisustvovao sam
derneku kod prijatelja iz osnovne kole. Kako je dernek
bio od dosadne vrste, ubrzo se naoh u duem razgovoru
sa jednim starim kolegom iz izviaa, a s kojim se nisam
sreo ve dobrih deset godina. Zadovoljni obostranim
saznanjem da smo obojica ipak ostali u gradu, upustismo
se u dugaku, mada nikakvom temom vezanu priu,
neprestano podravanu podizanjem aa bez da im
dozvolimo da i u jednom trenu ostanu prazne. Tokom
razgovora, sluajno se izlanuvi, moj sugovornik, inae
staista ba na Veterinarskom fakultetu, poeo je pominjati i
onaj jo svjei incident sa golemim pacovom. Dakako,
moj novinarski nerv odmah je proradio. Nastavio sam
mu dosipati pie, stalno malo pomalo ispipavajui o emu
se tu zapravo radi. I evo ta mi tada ispria on.
U pitanju nije bila nikakva poznata anomalija ili
bilo koje drugo, veterinarskoj nauci prikladno objanjenje.
Kada je tijelo pacova bilo otvoreno, doktorska komisija
je dola do spoznaje kako su organizam i razmjetaj
organa u pacovskom tijelu bili takvi da ih ne spominje
nijedan veterinarski anatomski atlas. Jednostavno
govorei, po svim zakonima nauke, takvo neto je
zapravo bilo nemogue. Zakljuci komisije su se stoga
zavravali sa dva jedina logina zakljuka: ili je u pitanju
neka potpuno nova vrsta pacova, ili su na stolu pred
sobom imali ivotinju nad kojom su izvrene ozbiljne i
opsene operacije iz oblasti genetskog ininjeringa.
Naravno, sa takvim izvjetajem se nije moglo u javnost,
pa je na kraju sroena verzija kakvu su objavila i sredstva
informiranja.
Ali, kako mi ree prijatelj, ono to je bilo jo udnije
i fantastinije primijetilo se tek tog dana, na izmaku kojeg
derneismo pod svjetlou akumulatorske lampice i uz
gajbe bljutavog "Sarajevskog piva". Hemijska analiza
uzoraka krvi i jetre seciranog dinovskog pacova starost
je ivotinje nedvosmisleno procijenila na nevjerovatnih
oko pedeset godina. Isti rezultati su dobijani i nakon tree
provjere uzoraka. Zgranuti misterij om, odgovorni sa
Veterinarskog fakulteta su jednostavno odluili da golemu
ivotinju ostave u dubokom ledu, nadajui se boljim
vremenima kada bi ih dopalo sredstava i uslova
potrebnih da se taj fenomen zaista izui.
Sljedeeg jutra, glave jo mutne od mamurluka,
bijah sklon itavu tu priu odbaciti kao alkoholnu fanta-
zmagoriju mog prijatelja. Ipak, kako je moj matini
magazin "Dani" upravo zapao u jednu od svojih pauza
izazvanih nedostatkom papira - ili su nam bar tako
objanjavali odbijanje da odtampaju novi broj - naoh
dodatnog vremena za detaljniju istragu. Prvi korak bio
je odlazak na mjesto incidenta, gore u strmim mahalama,
koje jo uvaju isti onaj izgled kao na poutjelim
fotografijama s poetka stoljea. Na moju alost, rupa
je ve bila zasuta kreom i zatrpana zemljom, to lokalno
stanovnitvo, voeno samo najzdravijim razumom i
najboljim namjerama, bijae uinilo iz straha da se kakva
slina stvar ne bi ponovila. Jer, valjalo je jo plina uvesti.
Meutim, uspio sam porazgovarati sa mjetaninom koji je
uestvovao u toj uzornoj akciji taba Civilne zatite te
mjesne zajednice. Da moja srea bude vea, moj
sugovornik je bio ba onaj najhrabriji to se osmjelio pa
zakoraio u podzemnu odaju da pospe krea i unutra.
Oraspoloen cigaretama kojima sam ga obilato nudio,
taj penzionirani radnik javnog prijevoza ispriao mi je
kako ta odaja nije mogla biti ni vea ni manja od nekih
dva sa dva metra i moda samo upola toliko visoka. Po
njegovom svjedoenju, bijae potpuno praznom. Pod
skromnom svjetlou prirune lampe, koja grekom
deurnog u tabu CZ nije bila propisno napunjena, jedva
je uspio da u dnu podzemne prostorijice primijeti otvor
izdubljen u zemlji. Miljenje je njegovo kako se radilo o
ulazu u neki jo dublji tunel, a svrhu mu ni odredite nije
ni nagaati htio, nego je otvor jednostavno zazidao
ciglama, usuvi prethodno kre i u taj tajanstveni otvor.
Ponovo se uinilo da mi izmiu konkretne stvari i ve
sam se spremao definitivno dii ruke od itave prie, kada
sudbina uini da u sobu bane desetogodinji Malik, unuk
mog ljubaznog sugovornika. Odmah sam u njegovim
rukama zapazio neobian metalni predmet, kojeg mi
djeak na prouavanje dade tek nakon strogih ukora svoga
dede, ali i ohrabren nekakvom amerikom okoladom
to je jo ranije izvukoh iz depa ne bih li bar tako zasladio
kafu bez eera kojom me ponudio domain. Taj metalni
predmet nije pak bio nita drugo nego isti onaj katanac sa
brave podzemne odaje. Iako mi bi ao djeteta to
nesnosnim plaem poprati gubitak te njemu vrlo zanimljive
igrake, otkupio sam katanac od Malikovog dede za steku
cigara. Ali nisam zaalio te cijene. Nije bilo potrebno biti
neki poseban strunjak pa da odmah po dolasku kui
pregledam katanac. I to sa uspjehom, rekao bih. Rezultati
bijahu nevjerovatni. Siuni natpis ugraviran u dnu katanca
objasnio je da je proizveden 1943. u Dresdenu, iskljuivo
za potrebe SS jedinice Klingsor!
3.
Sljedeih nekoliko dana proveo sam u prouavanju
oskudne literature o hijerarhijskom ustrojstvu nacistikih
SS elitnih jedinica. Posao taj nimalo ne bijae lak. Jer
koliko god je predmet mog istraivanja bio s jedne strane
opeg karaktera, istovremeno mi je valjalo doi i do
arhivskih dokumenata iz kojih bih saznao neto vie i o
eventualnom boravku jedinice Klingsor u Sarajevu tokom
Drugog svjetskog rata. Ba kao to sam i oekivao, nije
bilo mogue doi do bilo kakvih konkretnijih podataka o
dotinoj nacistikoj formaciji, sem u pekulacijama
senzacionalistikih pisaca, kakve odmah odbacih kao
nepouzdane. Stoga sam odgovor pokuao pronai kod
gospodina Mahmuta Sefardia, nekada poznatog
drutveno-politikog radnika, ali i jednog od voa
komunistikog pokreta otpora u Sarajevu izmeu 1942.
i 1945. Naravno, ime koje ovdje navodim nije njegovo
pravo ime, jer situacija jo uvijek nalae konspiraciju.
Dotini gospodin, kojeg sam upoznao jo prije est godina
radei s njim obimni intervju za tadanju seriju lista "Nai
Dani", ljubazno se odazvao mojoj molbi. Kako se sam
nije mogao sjetiti nieg to bi mi pomoglo, omoguio mi
je puni uvid u dokumentaciju glavnog rukovodstva
mjesne partijske elije koja je rukovodila svim ilegalnim
operacijama u Sarajevu izmeu 1942. i 1944.
I zbilja, u zapisnicima iz kasne 1943. pronaao sam itav
niz informacija vezanih za boravak i djelovanje
Klingsora u naem gradu. Ono to bi se iz sve te
faktografske, no ne ba uvijek pouzdane zbrke moglo
izvui kao krajnji zakljuak, svodi se na sljedee. Jedinica
Klingsor, u sastavu od oko hiljadu ljudi, pojavila se u
Sarajevu u jesen 1943, a otila na proljee 1944. Sve
njihove aktivnosti, poev od organiziranja samog dolaska
pa do svega drugog, striktno su provedene u najveoj
tajnosti, tako da ak ni dobro obavijeteni ilegalci nisu
uspjeli ama ba nita saznati. Ipak, zahvaljujui pijunima
ubaenim meu osoblje hotela "Evropa", gdje se smjestila
komanda Klingsora, ilegalci su doznali kako je u pratnji
te SS formacije pristigla i ovea grupa njemakih
naunika. Smjestili su se u hotelskom podrumu, potpuno
ga izoliravi najstroim straama od pristupa neeljenih
radoznalaca.
Kako su mjeseci odmicali, tako je i misterija rasla.
Svakodnevno su uz hroptavi pisak to bi odjeknuo jo od
Jekovca, pa smanjujui brzinu dok bi se sputale do bistrike
stare stanice, stizale vozne kompozicije direktno iz
Njemake, dovlaei specijalno za Klingsor tone i tone
opreme kojoj se svrha nikako nije mogla dokuiti. ak je
u jednom momentu i sam Tito iz svoga taba na Visu
poslao nareenje da se po svaku cijenu mora otkriti ta se
to, za ime Boije, zapravo deava u tom Sarajevu. Naalost,
uvena akcija iz aprila 1944, kojoj je upravo to trebalo da
bude cilj, rezultirala je potpunim fijaskom, pa nije ni udo
to se u poratnim evociranjima antifaistike borbe naih
naroda i narodnosti nerado i rijetko pominjala.
Grupa sarajevskih ilegalaca bila se kroz kanalizaciju
provukla do hotela "Evropa". Nakon neutraliziran]a
straara uspjelo im je da prodru do glavne kancelarije na
prvom spratu, sa namjerom da provale u sef i domognu
se dokumenata koji bi rasvijetlili historijat i djelovanje
Klingsora. Ali, naalost, usljed potkupljivosti jednog od
partizanskih jataka iz gradske vodovodne uprave, upali
su u klopku i izginuli svi do jednog. Svi osim
dvadesetdvogodinjeg stolara sa Vrbanjue i vatrenog
komuniste, izvjesnog Hajrudina Mehmia. Iako smrtno
ranjen, Mehmi je uspio pobjei i stii do komunistike tajne
baze u podrumima jedne zgrade na Marijin dvoru. Tu je i
izdahnuo, ali ne prije nego to se jo jednom zakleo na
vjernost partiji i ideji ravnopravnog ivota za sve ljude svijeta.
Ali, partija ko partija, deurni zapisniar je ipak zapisao
svaku rije umirueg Mehmia, pa ak i one nepovezane
reenice to pominjahu nekakvu operaciju "Sudnji dan".
Ono to je jo zanimljivije jeste da su drugovi, kada su ve
htjeli pokopati poginulog sudruga, otkrili kako u zgrenoj ruci
stie neki komad papira, neki izderani dokumenat
umrljan krvlju i kanalizacionim blatom. Je li to samo udna
sudbina ili i ludaka srea koja je htjela, d i taj komad
papira nadem medu Sefardievim dokumentima? Kako
god, taj papir vci od A formata, a kji, opt, bijae dio jo
samo vece cjeline, uspio sm identificirati zahvaljujuci
ouvanim rubovima sa potpisom autora. Bijae to arapska
mapa Sarajeva koja je datirala iz nestvarne 1578. godine.
No, ostatak, pisan na staroarapskom pismu, nikako nisam
mogao razumjeti. Stoga zamoliri gospodina Sefardia d
mi dokumente ostavi jo kji da, dok ne nadem koga sa
veim znanjem d pripomogne.
4.
SARAJEVSKI TRAG
3.
Bilo bi predugo i naporno sada iznositi sve detalje i
probleme s kojima sam se susretao u toku daljnje istrage,
a pi tom nije ni upumo da otkrivam veinu svojih izvora
i nain na kji oni dolaze do obavjetenja. No, u svakom
sluaju, zahvaljujui kopijama dokumenata kji su nadeni
u Humptonovoj i Di Meolinoj sobi, uspio sam saznati kako
je evropskim umjetnikim kuloarima poela cirkulirati
fama o navodno neznanoj, ogromnoj zbirci umjetnikih
djela od neprocjenjive vrijednosti, a koja je deponirana
negdje u Sarajevu. Naime, John Ironbread, stanoviti
povremeni dopisnik glasgowskog STV-a iz Sarajeva, prije
dva mjeseca elio je da obraduje jednu tipinu sarajevsku
porodicu, kd koje je odsjedao kao gost, tako sto e za
njihovu skromnu trpezu pribaviti neto pravog mesa. U
skladu s tim, Ironbread je u trnici kupio kilogram mesa i
sa tim zaveljajem krenuo kui, usput veselo zviduuci
poznati kotski Mar na Glasgow, kojeni ga je njegov djed,
voda lokalnog gajdakog orkestra, nauio jo kada je bio
mali. Izvrsno raspoloen, Ironbread je odluio da usput
popije tipinu bosansku kafu kakvu znaju pripremiti samo
tradicionalno uvijek nasmijeene sarajevske kafedije, koje
su svoju profesionalnu ast i te kako opravdale i u ovom
ratu. I tako, dok je pijuckao kafu i grickao legendarni
sarajevski "Sarko" rahat-lokum, Ironbread je obratio
panju na ono u ta je meso bilo zamotano, a to mu se na
prvi pogled doimalo kao neka obina krpa. Na svoje
iznenaenje, Ironbread je utvrdio da takozvana krpa nije
bila nita drugo do vrlo vjeto uraena kopija uvenog
Rembrandtovog autoportreta sa brkovima i turbanom.
Odmah se sjetio da je u Sarajevu i stanoviti Pierre
Diligence, jedan od kustosa junog paviljona parikog
Louvra, koji je u na grad doao da bi pokuao pokrenuti
inicijativu o Sarajevu kao kulturnoj prijestolnici Evrope.
Istog dana, nakon vrlo izdanog ruka, u kojem ga je
zadivila sposobnost njegove domaice da od kupljenog
mesa napravi neuobiajeno dobre nicle, Ironbread je
potraio Diligencea sa eljom da mu ovaj simpatini
stari, sa svojom karakteristinom leptir-manicom na
tufnice, procijeni vrijednost vjetog slikarskog falsifikata
majstorskog rukopisa jednog Rembrandta. Naime, oito
je Ironbread elio da ovu sluajno nabavljenu kopiju
znamenitog Rembrandtovog autoportreta dobro unovi.
I zbilja, Diligence ga je primio. Meutim, od pogleda na
umaeno i poneto iskrzano platno koje je Ironbread
razmotao pred njima, historiara umjetnosti Pierrea
Diligencea oblio je znoj, a ruke su mu poele drhtati.
Ono to je izrekao kada se malo povratio zvualo je
nevjerovatno ak i jednom novinarskom lovcu na
senzacije kakav je Ironbread. Naime, platno koje je tog
sarajevskog predveerja lealo pred njima nije bilo
falsifikat. Za Diligencea, neprikosnovenog autoriteta, nije
bilo sumnji. Ono to je drao u rukama bio je
Rembrandtov original.
Sudei po tome da nigdje u inozemnim medijima nije
objavljeno nita o ovom Ironbreadovom, svakako senzaci-
onalnom otkriu, a daljnjim informacijama nisam raspo-
lagao, nametnula su se dva mogua objanjenja. Prvo, ili su
Ironbread i Diligence odluili da svoje otkrie preute i do-
bro ga unove, ili su, s druge strane, odluili da ga sauvaju
u tajnosti da bi, moda, pokuali doznati kako se Rem-
brandtovo originalno platno nalo ne samo u Sarajevu ve
i u trnici, gdje je posluilo za zamotavanje mesa, odnosno
da trenutno zatakaju ovo otkrie kako se ne bi potegla
mnoga pitanja o tome kako je svijetu poznat zapravo
Rembrandtov falsifikat koji i dalje visi na zidu u Louvru,
ostavi nedemistificiran od brojnih nazovi strunjaka.
inila mi se vjerovatnijom ova druga varijanta, tim
prije to su Ironbread i Diligence u svome daljnjem
istraivanju bili suvie neobazrivi pa je vijest o njihovom
otkriu procurila u evropske umjetnike kuloare. Humpton
i Di Meola bili su najbri i najvjetiji, i uskoro su se pojavili
u Sarajevu. Meutim, preko njih vie od ovoga nisam mogao
saznati, a i bojao sam se da moje sve upadnije ispitivanje i
istraivanje ne privue njihovu neeljenu panju. Stoga sam
pravac svoje istrage usmjerio na neto drugo, to mi je dolo
kao sasvim sluajan, ali od neprocjenjive vanosti vodi
kroz ovu uzbudljivu pripovijest.
Naime, nekako u to doba, za potrebe "BH Dana",
lista gdje radim kao jedan od urednika, klasificirao sam
arhivu i prelistavao stare komplete "Osloboenja" iz
sedamdesetih godina, tragajui za podacima potrebnim mi
za jedan sasvim drugi tekst. I tako, naletio sam na jednu
staru novinsku vijest koja me svojom neobinou navela
da je odmah povezem sa zagonetnim dogaajima vezanim
za pronalazak navodnog Rembrandtovog originala, a u koju
jo nisam bio spreman da stvarno povjerujem jer pravih
dokaza, zapravo, jo nije bilo na vidiku.
Kratka informacija sa tree stranice "Osloboenja"
od 20. oktobra 1976. imala je slinu pozadinu. Naime,
stanoviti Hanko Hoki, vrijedni samoupravlja iz
graevinske firme "Trudbenik", a koja je u to vrijeme vrila
neke komunalijsko-sanacijske radove na podruju Breke,
dok je upravljao svojim rovokopaem ruske proizvodnje
"Baltik", naiao je na jednu podzemnu odaju. Hoki je,
kae novinar "Osloboenja", tom prilikom naao pravu
malu galeriju, odnosno tridesetak slika briljivo deponiranih u
nepropusne kontejnere. Odmah je na lice mjesta dola i
narodna milicija, a naene slike su potom prebaene u
zgradu Akademije nauka i umjetnosti, na procjenu.
Zavravajui tekst, novinar "Osloboenja" obeava da e
njegov list u narednim brojevima informirati graanstvo o
tome ta je zapravo naeno u podzemnoj odaji na Breki.
Ali, iako sam pomno istraio sva daljnja
"Osloboenja", nigdje vie nije bilo ni traga epilogu ove
prie. Oito, neko je smatrao da o tome dalje ne treba
puno priati. Zato, to ne znamo. I sve to je ostalo od
ove bizarne zgode bile su rijei simpatinog Hanka
Hokia koje je zabiljeio reporter. "Ne znam, vala, to
ni na ta ne lii, sve neke are. Ne bi' nikad to metno u
stan na zid, i nije mi jasno ta je ko imao da ove
budalatine skriva", bila je prva i posljednja zabiljeena
izjava o cijelom tom dogaaju.
5.
Iskoristio sam labavi trag prethodno citirane
novinske storije o svojevremenom pronalasku podzemne
odaje sa neidentificiranim slikama da bih pokuao stvari
povezati sa onim to se sada deavalo u naem gradu,
koji mi se u ovom ratu pokazao ne samo kao poligon za
ratne uase ve i kao odistinska metropola koja u sebi
krije pregrt, ponekad najnezamislivijih, misterija. Kako
nisam uspijevao pronai nita to bi govorilo o daljnjoj
sudbini slika pronaenih na Breki, odgovor na ova pitanja
sam pokuao nai u Akademiji nauka, gdje su slike bile
odnesene na procjenu i nakon ega im se izgubio svaki
trag. No, to je bilo mnogo tee nego to sam oekivao.
Pokazalo se da u Sarajevu, ili medu ivim, nema
vie nikog iz nevelike ekspertske komisije koja je tog
davnog oktobra 1976. primila slike otkrivene u
podzemnom skrovitu. Ni nakon jedva izdejstvovane
dozvole za koritenje dokumentacijom Akademije,
nisam bio bolje sree. inilo se kao da je neko iz
dokumentacije uklonio i najmanji trag koji je mogao baciti
neto svjetlosti na deavanja iz te 1976.
I kada sam ve mislio da je moj trud uzaludan i da je
itav napis u "Osloboenju" bio djelo nekog novinarskog
poetnika eljnog medijske slave, do koje se ipak ne dolazi
tek tako i preko noi, srea je htjela da za moju istragu uje i
stari Ibro, ovjek koji ve decenijama radi kao portir u
Akademiji nauka i umjetnosti i koji je bio iva enciklopedija
svega to se u ovoj instituciji deavalo u proteklih tridesetak
godina. I tako, aa po aa tradicionalno krepke "Sarajevske
pive" uinila je da se mome simpatinom, jo ivahnom
sagovomiku razvee jezik. Kao vodu na mlin, navodio sam
njegova sjeanja na ono to me je zanimalo, na dogaaje iz
1976. Ono to mi je on ispriao bilo je zauujue. Starac
Ibro vrlo dobro se sjeao kako su slike dovezene i kako je sve
to izazvalo veliku senzaciju medu strunjacima na Akademiji.
Ali, ve istog dana stigla su etvorica visokih oficira u crnom
mercedesu sa beogradskom registracijom i u gepeku svoga
uglancanog auta odnijeli kompletan sadraj kontejnera sa
misterioznim slikama. Uskoro, svi oni koji su imali bilo kakav
dodir sa slikama dobili su ili premjetaj u diplomatiju ili su
tajanstveno nestajali.
Ibro je tvrdio da je to stoga to neko, vrlo vaan, ni po
koju cijenu nije elio da se sazna kakve su to bile slike. I
konano, za flau domae ljivovice, starac Ibro
omoguio mi je pristup krucijalnom objektu moje istrage.
Uveo me je u podrumsko skrovite i pokazao mi
sauvani kontejner u kojem su slike naene, a koji je sve
te godine zaboravljeno trunuo u podrumima ove ugledne
bosanske kulturne institucije. Tada je dolo do velikog
zaokreta. U samom uglu kontejnera prepoznao sam
amblem koji je izazivao uzbuenje i strepnju. Bio je to
kukasti kri Hitlerovih nacista.
6.
9.
10.
3.
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim o emu se
zapravo radi u tom zapisu. Rukopis je bio neitak, na
momente neraspoznatljiv, iako stilski izuzetno izbruen,
to je upuivalo na to da je Amir Amri ovjek izuzetne
obrazovanosti i pismenosti. Probijao sam se kroz njegov
ivot mukotrpno, jer je on stalno skakao sa teme na temu,
sa jedne etape svoga ivota na drugu, kao da stalno izmie
konanom priznanju onoga to jeste ili to je bio. Ipak,
kako sam slagao djelie ivotne slagalice Amira Amria,
sarajevskog nevidljivog ovjeka, tako sam postajao sve
blii njegovom ivotnom punch-lineu, njegovom usudu i
posljedicama toga. Stoga vam prenosim njegovu priu
onakvom kakvom sam je i ja sam saznao, onakvom
kakva se mogla deifrirati iz zbrke njegove pisanije, koja
je osim izvjesnog knjievnog talenta otkrivala i prilinu
duevnu i emotivnu rastresenost. Na vama je da tu priu
prihvatite ili odbacite. Ukoliko je prihvatite, bit e to novi,
mada sada imaginarni ivot Amira Amria, vidniji
moda nego to je bio i za njegova ivota. S druge strane,
ako sve ovo odbacite kao nebuloznu izmiljotinu, time
se nita nee promijeniti.
Jer, kako manje stvarnim uiniti nekog ko je bio
nevidljiv?
Kako nam on sam kae, Amir Amri je roen u prvoj
deceniji dvadesetog stoljea u Sarajevu kao jedno od dvoje
blizanaca u porodici imunog sarajevskog bankara i trgovca
Esada Amria, vlasnika dvadesetak duana na ariji, iznad
ijih se proelja, dodatno nagrizenih ratnim dejstvima, i dan
danas moe proitati izblijedjeli natpis "Firma Amri i
sinovi". Amir i njegov brat blizanac Enes imali su sretno
djetinjstvo zahvaljujui roditeljskom imetku, ali i brizi s
kojom su bili podizani. Jo kao djeca pokazuju izuzetan dar
za pisanu rije, tako da ve kao osmokolci svoje sastave i
opise objavljuju u kolskim listovima, a neto kasnije i u
lokalnim knjievnim podliscima almanaha koje su izdavala
sarajevska kulturna drutva. Prema Amrievim rijeima,
njegov i bratovljev talenat nisu proli nezapaeno i mnogi
su ueni ljudi grada dolazili na sijela u njihovu raskonu vilu
na Vrbanjui, udei se silnoj djeijoj pameti i znanju.
Meutim, njihovi roditelji nisu bili osobito sretni time. eljeli
su za svoje sinove neku izvjesniju budunost nego to je
bavljenje pisanjem. Amira i Enesa su u budunosti vidjeli
kao nasljednike upravnih mjesta u porodinim bankama i
du a ni ma . I pa k, ka ko ka e Ami r u s vome
pseudoautobiografskom zapisu, on i njegov brat nastavili
su da piu, stalno otkrivajui nove uzore i nove inspiracije u
bogatom i ivopisnom ivotu sarajevske arije dvadesetih
godina naeg vijeka.
Nakon zavretka osmogodinje kole, njihovi
roditelji odluuju da ih razdvoje i moda na taj nain iz
svoje djece istjeraju elju za pisanjem. Amira alju u
Zagreb u tada vrlo uvenu i cijenjenu zagrebaku realnu
muku gimnaziju, a Enesa ostavljaju u Sarajevu da se uz
oca izui trgovakom zanatu prije nego to ga poalju na
daljnje kolovanje. Ovakav potez Amirovih i Enesovih
roditelja pokazao se, meutim, kao dalekosean i
prijeloman za formiranje ivotnog puta Amira Amria,
sarajevskog nevidljivog ovjeka. Odlazak u Zagreb,
sudei po rijeima samog Amira, bilo je prvom etapom
onoga to je od bezbrinog i, moemo rei, sretnog ivota
postalo pripovijeu dostojnom za mnogo opirnije i
detaljnije rekonstruiranje no to to sada moemo ponuditi.
4.
Amir Amri o godinama provedenim u Zagrebu govori
kao o udnom i teko opisivom vremenu, punom
kontradikcija. Tada je Sarajevo za veinu Zagrepana
predstavljalo provinciju, pa su se tako odnosili i prema
veini doljaka, naroito onih koji su, poput Amira, bili
"turskog porijekla", kako bi ih u poruzi nazivali. Evo ta
Amir Amri, sarajevski nevidljivi ovjek, kae o tome:
"Ve u prvo vrijeme shvatio sam da sam maltene niko i
nita. Moji razredni prijatelji ponaali su se kao da ne
postojim, tako i profesori, ne prozivajui me i obraajui
panju na mene samo kada bi zavrili sa svima drugima.
Ve tada sam se osjeao kao nevidljivi ovjek. Naravno,
bio je to moj osjeaj, ali me je poeo proganjati na jedan
udan i opsesivan nain koji se odrazio na moju inae
stabilnu unutranjost. Nakon prve godine u Zagrebu, sve
ee bih se u kasne sate budio u znoju i potom bih, kao
u nekom udnom transu, ustajao i skoro bojaljivo kretao
prema ogledalu, neobjanjivo strepei da li u zaista
ugledati svoj odraz u ogledalu. Naravno, odraz je bio tu,
i kada bih se malo smirio i pribrao, takve scene mogao
sam samo pripisati mojim pubertetskim strahovima. Ali,
sada kada se mnogo godina nakon toga pokuavam
prisjetiti tih vremena, sve vie sam sklon da pomislim da
su takvi dogaaji bili neobjanjivom prethodnicom,
dalekim naznakama onoga to mi se poslije zbilja i desilo.
To nisam tada znao, ali sam ve poeo shvatati ta znai
biti nevidljivi ovjek."
U takvoj situaciji, i pored toga to je slovio za odlinog i
primjernog uenika, Amir je svoju usamljenost pokuao
kompenzirati sve eim odlascima u kino. Tadanji
zagrebaki repertoar preteno je bio ispunjen amerikim
akcionim i kriminalistikim filmovima koji su kod
gledatelja izazivali zanos i emocije kakve su nama,
odraslim u jednom kompjuteriziranom i spotovskom
vremenu, prosto neshvatljive. Sudei po nekim Amrievim
impresijama iznesenim u dnevniku kojeg danas
rekonstruiramo, filmski medij je u njemu pobudio slina
raspoloenja, ali i ponovo probudio njegove pomalo
uspavane knjievne i literarne ambicije. Pustolovne teme
amerikih filmova, od kojih danas mnogi slove kao
nedostini klasici, natjerali su Amira da u osami svoje
uenike sobice na Pantovaku pone matati o pisanju
filmskih scenarija. Meutim, kako je filmska produkcija
u tadanjoj Kraljevini Jugoslaviji bila gotovo nepostojea,
Amir pravu kompenzaciju nalazi u strip-mediju koji je
pred Drugi svjetski rat na prostoru tadanje Jugoslavije
bio u opem procvatu, pogotovo u Zagrebu. Uskoro
postaje redovnim scenaristikim suradnikom veine
zagrebakih strip-izdanja, piui scenarija za takva crta-
ka imena kao to su Andrija Maurovi ili Valter
Nojgebauer. Meutim, nijedan od tih scenarija nije
potpisivao svojim imenom ve raznim pseudonimima.
Zato je tako bilo, ni sam Amri u svojim kasnijim
zabiljekama ne daje pravi odgovor.
Po onome to je ranije zapisivao, vidimo da je ve
u to vrijeme patio od goleme krize identiteta i da je poeo
uobraavati da maltene ne postoji, ne barem kao Amir
Amri, uzorni uenik. I moda bi takvo stanje zaista bilo
neprolaznim hirom njegove jo nedozrele podsvijesti da
nije dolo do tragedije koja e bitno izmijeniti njegov ivot,
tanije reeno samo ga usmjeriti prema onome to je
dovelo do toga da danas na ovaj nain govorimo o Amiru
Amriu kao sarajevskom nevidljivom ovjeku.
5.
Rekonstrukciju ivotnog puta sarajevskog nevidljivog
ovjeka nastavljamo pomou njegovog autobiografskog
zapisa, kojeg, ni uz najvei trud, nismo uspjeli vremenski
locirati. U svakom sluaju, bilo je to sa takve vremenske
distance da je on mogao jasno progovoriti o daljnjim
deavanjima u njegovom ivotu. Kao to smo rekli,
pritisnut samoom i svojim emotivnim strahovima,
posvetio se pisanju strip-scenarija pod raznim izmiljenim
imenima. Kako god, rad na ovom, tada mladom mediju
donosio mu je prilino novaca, pa si je mogao priutiti
mnogo lagodniji ivot nego veina njegovih kolskih kolega.
Takav razvoj situacije samo je dodatno pridonio njihovoj
odbojnosti, tako da u tom periodu pravih prijatelja gotovo
nije ni imao. Takoer, vjeto izbjegava da pomene bilo
kakve ozbiljnije ili znaajnije veze sa djevojkama, kojima
Zagreb ni u kojem sluaju nije oskudijevao. I vjerovatno
bi se stvari nastavile tim tokom da Amir nije primio vijest
da mu je otac smrtno stradao u velikom poaru hotela
Evropa, koji se desio pod nerazjanjenim okolnostima i
koje su, po nekim priama to su stigle ak i do Zagreba,
bile povezivane sa nekim udno nakaznim, ali vrlo
talentiranim slikarom.
Amir je, preko bratovog pisma, saznao kako je nakon
tog dogaaja njihova majka izgubila psihiku i mentalnu
ravnoteu i poela da ivi u nekom svom unutranjem
svijetu koji je ostajao nedokuiv za Amirovog brata Enesa,
s kojim je, od svog odlaska u Zagreb, sve vie gubio onaj
kontakt kojeg su kao nerazdvojni, pisanju skloni blizanci
imali u djeatvu i ranoj mladosti provedenoj u Sarajevu.
Tek tada, preko nekih roaka, doznao je kako su tekle
godine njegovog brata blizanca u Sarajevu. Naime, inilo
se da je Enes osjetio izuzetnu naklonost prema radnikom i
komunistikom pokretu, to je u to predratno vrijeme
bujao u naem gradu, i ubrzo se ukljuio u aktivno
djelovanje SKOJ-a i postao zapaeni aktivista. To je
vjerovatno doprinijelo tome da se njihov otac, kao ugledni
trgovac i bankar, sve vie prikloni kockanju, koje ga je i
stajalo ivota jer je sve ee zalazio u kazino hotela
Evropa, gdje ga je fatalni poar i usmrtio. To kao da nije
mnogo smetalo Enesu, Amirovom bratu blizancu, koji je
cijelo svoje neveliko nasljedstvo prebacio u kasu lokalne
komunistike elija to ga je dovelo na znaajno mjesto u
partijskoj hijerarhiji ove ilegalne politike organizacije.
Tako je postao urednikom zabranjenog partijskog lista
"Crveni pupoljak", u kojem je, pod pseudonimom,
objavljivao revolucionarne i angairane pjesme i prie u
kojima je njegov knjievni talenat ostajao po strani zarad
jeftinog parolatva.
Kako god, i Amir i Enes su tako nastavili svoje
knjievno stvaralatvo, obojica pod pseudonimima. Ali,
Enes je to inio radi svjesnog partijskog karijerizma, a
Amir zbog nekih svojih mnogo neobjanjivijih pobuda,
slutnji da postaje nevidljivi ovjek. U to ga je jo vie
uvjerilo mentalno zastranjivanje njegove majke koja je
podsvjesno odbijala da se sjeti Amira, tvrdei da je njen
jedini sin Enes. Sva Amirova pisma majci ostajala su
bez odgovora. Tako je Amir Amri, budui nevidljivi
ovjek, sve vie, barem unutar sebe, postajao uvjeren da
njegova egzistencija nije stvarna. "Jer", kae Amir u
jednoj reenici, "ovjek je stvaran samo onda kada neko
vjeruje u njega. A u mene u to doba gotovo da vie niko
nije vjerovao."
6.
9,
Moda Amir Amri, nevidljivi ovjek, nikada ne bi prestao
sa tim putovanjem da iznenada, dok je boravio u Rio de
Janeiru, nije dobio pismo od svoga gotovo
zaboravljenog brata blizanca Enesa. U poetku se silno
iznenadio kako ga je brat uspio pronai, jer se i dalje koristio
izmiljenim imenima, ali kada je proitao pismo, stvari su
mu postale mnogo jasnije. Naime, njegov brat blizanac
Enes je u meuvremenu postao poznati jugoslovenski pisac,
piui epske romane na temu NOR-a i NOB-a, i znaajan
javni i drutveni radnik na saveznom nivou. Upravo
zahvaljujui svojim izuzetnim vezama u vojsci i
kontraobavjetajnoj slubi, Enes, i dalje nastanjen u
Sarajevu, uspio je pronai svoga brata Amira ak u Rio
de Janeiru. Amir jasno kae da ga je ovo pismo silno
zaintrigiralo, ne samo zato to ga se neko sjetio nakon
toliko vremena, ve stoga to je njegov brat, gotovo
paninim tonom, traio Amirovu pomo. Zaintrigiran,
Amir se vraa u Sarajevo, prvi put nakon toliko decenija,
a sve probleme koje bi mogao imati radi svojih zavoja i
nerazgovijetnog identiteta uklonio je njegov brat blizanac
Enes svojim partijskim i dravnim vezama.
Sreli su se jednog zimskog dana 1981. u Enesovom
sarajevskom stanu, istom onom u kojem sam nakon vie
od deset godina pronaao zapis kojim nam sam Amir
Amri pokuava rastumaiti svoj ivot. Taj susret, kae
Amir, bio je potresan za obojicu. Za Amira jer je na licu
svoga brata blizanca vidio sebe kakav bi bio da se ivot
nije tako poigrao sa njim, a za Enesa iz nekog nejasnog
razloga to je smatrao da je Amir, iako nisu kontaktirali
ve decenij ama, jedini ovjek koji mu moe pomoi u
situaciji u kojoj se naao.
10.
(BEZ NASLOVA)
2.
Da bismo demonstrirali ono o emu smo govorili u
uvodu emisije, odluili smo da metodom sluajnog, sta-
tistikog uzorka uzmemo dvojicu nasumino odabranih
naih sugraana, koji su naizgled potpuno nepovezani i
van svakog dodira koji bi omoguio direktne uticaje je-
dnog na drugog. Kada smo poeli sa ovom bizarnom
istragom, a koja nam je odnijela poprilino vremena,
nismo ni slutili da emo postati svjedocima jednog finala
kakvog moe isplesti samo neuhvatljivo tkanje sudbine i
sluajnosti. Ili, ipak, u svemu tome postoji neki red koji
je, u tom sluaju, zastraujui? No, da preemo na stvar.
Ljudi koje smo kao temu nae istrage odabrali
sistemom kompjuterskog izvlaenja jesu Sarajlije
Aleksandar Antonijevi i Karim Zaimovi. Jedina
sluajnost, na kojoj smo insistirali, pored istog grada, bila
je ista godina roenja obojice, i Antonijevia i Zaimovia,
a to je 1971. Briljivo smo pazili da u ostalim biografskim
podacima ne bude daljnjih, bar ne previe oitih sluajnosti.
Tako, dok je Karim Zaimovi pohaao i zavrio Osnovnu
kolu "Miljenko Cvitkovi", Aleksandar Antonijevi uinio
je to isto sa kolom "Veselin Maslea". Zaimovi je docnije
pohaao Prvu gimnaziju, a Antonijevia smo mogli sresti
u Drugoj gimnaziji. Vojsku su takoer sluili na razliitim
mjestima. Karim je svoje vojnike dane provodio kao
protivvazduni raketa u Zadru, a Aleksandar u koli
za rezervne oficire u Beogradu, gdje je do kraja vojnog
roka uznapredovao do ina rezervnog porunika, dok
je, s druge strane, sve to je Karimu polo za rukom bilo
da ostane osamdeset posto gluh na desno uho nakon
jednog pokusnog gaanja. Moda ba u tom poremeaju
sa sluhom, koji se manifestirao u tome to je od tada pa
nadalje Karimu stalno zujalo u desnom uhu, moemo
traiti izvjesne uzroke njegovih depresivnih ponaanja i
nestalnih faza nakon povratka iz bive JNA, to se
ogledalo u tome da je ve nakon jednog semestra napustio
Akademiju likovnih umjetnosti, da bi ga rat doekao kao
studenta knjievnosti na lokalnom Filozofskom fakultetu.
Treba li rei, dolazak rata kao da je iskoristio da
privremeno zamrzne i taj studij.
S druge strane, Aleksandar Antonijevi se po
povratku iz vojske pokazao kao izvrstan i marljiv student,
upisavi Pravo koje je u vie nego rekordnom roku zavrio
neposredno pred izbijanje agresije na Bosnu i
Hercegovinu, kao da je ba znao da e doi rat. Zapravo,
mnoge indicije nam govore da je Aleksandar znao da e
rat izbiti, jer je njegov otac jo od prvih poslijeratnih
demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini bio jedan od
elnika SDS-a. Po izbijanju rata, Antonijevi je zajedno
sa porodicom napustio Sarajevo i preselio u Beograd,
gdje je njegov otac, koji je ostao na Palama, svojim
vezama dobio luksuzan etverosobni stan i uspio zaposliti
sina kao mladog pravnika u Kari banci.
Evo, ukratko, to su osnovni formalni ivotopisi Zai-
movia i Antonijevia koji su postavili pozornicu za nae
daljnje istraivanje, tim prije to se inilo da njih dvojica
u toj mjeri nemaju nikakve zajednike veze i da e ovaj
projekat zapravo biti novinarski debakl. No, kao to smo
rekli, sudbina je htjela da sve to bude potpuno drugaije.
3.
Ni putem uporednog istraivanja njihovih ivotnih
aktivnosti nismo nali neku posebniju vezu izmeu Zai-
movia i Antonijevia. Dapae, inilo se da se radi o
potpuno oprenim karakterima. Aleksandar je od malena
bio zainteresiran za sport, pa je tako bio aktivni lan
mnogih sportskih klubova, posebno se istakavi u fudbalu
i koarci. Istovremeno, mnogo je posveivao i dopunskom
obrazovanju, pa je Antonijevi do odlaska u vojsku ve
teno govorio engleski, francuski i italijanski. Poseban
afinitet je pokazivao i za junoslovensku predaju i
knjievnost, to je naslijedio od svoga djeda Stevana,
aktivnog uesnika NOB-a i pukovnika u penziji, koji je
sve do svoje smrti 1987. ivio sa Aleksandrovom
porodicom u prostranom stanu na Ciglanama, kojeg je
Aleksandrov otac Mihajlo dobio kao jedan od vanih
rukovodilaca u Energoinvestu.
S druge strane, Karim je od malena pokazivao
izrazite antipatije prema bilo kojem obliku sportskog
organiziranja, ne samo kao uesnik ve i kao posmatra
i esto je znao frapirati svoju okolinu podatkom da je
svega jednom u ivotu bio na fudbalskoj utakmici. Ipak,
izraziti interes pokazivao je za strip, pa je ve kao
trinaestogodinjak poeo objavljivati prve tekstove o
stripu, s ime je nastavio i kasnije, pa je do momenta
kada je sluajnost nedavno povezala Aleksandrov i
Karimov ivotni put imao objavljenih ve oko 300 eseja
0 stripu, to ga je uinilo jednim od autoriteta za tu oblast
na podruju bive Jugoslavije, mada je malo ko iz njegove
okoline smatrao da je to podatak s kojim se moe posebno
pohvaliti. Dodue, takvim ga je, sudei po nekim
svjedoanstvima, smatrao i sam Karim. Istovremeno,
kao da je nastojao da se niim ne bavi previe konkretno
1 stalno, neprestano skaui s projekta na projekat,
s ideje
na ideju, ostavljajui stvari manje-vie nedovrenim i kao
takvim neupotrebljivim.
Za razliku od Aleksandra, Karim nije bio poliglota.
I pored dugogodinjeg aktivnog uenja engleskog jezika
nije se trudio da obnavlja to znanje, tako da je ono na
kraju ostalo prilino krhko, karakteristino po dobrom
izgovoru pokupljenom iz filmova, ali sa, u najmanju ruku,
meksikom gramatikom. to se tie Karimovih pokuaja
uenja francuskog i italijanskog, to samo govori u prilog
gore navedenim tvrdnjama o njegovoj nestalnosti, jer je
kurs i jednog i drugog jezika naputao nakon svega
nekoliko predavanja kojima je prisustvovao.
Uz pomo brojne ekipe suradnika koji su konsultirali
Aleksandrove i Karimove poznanike i prijatelje koji su
ostali u Sarajevu, nemamo podataka o njihovom
eventualnom poznanstvu ili sretanju na mjestima na koja
su izlazili. Svaki od njih kretao se u drugaijim drutvima,
pri emu su njihovi pominjani ivotni afiniteti samo
doprinijeli da ne doe do kontakta izmeu njih dvojice.
A ukoliko je do toga i dolo, to ne bi na takav usputan i
povran nain imalo ikakvog uticaja na istragu koja nas
je dovela do poraznih podataka, koji su vie nego zornim
dokazom da smo svi mi na neki od neuhvatljivih naina
povezani, da moda jedan mali pokret, neki nevani
ivotni korak nekog od nas moe drastino uticati i na
neiji ivot. A tako je bilo i sa Aleksandrom Antonijeviem i
Karimom Zaimoviem.
Dakle, u naem saimanju ivotnih puteva ove dvojice
ovla odabranih sugraana, doli smo do ratne '92. i otpoi-
njanja srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovinu, ime je
dolo do tako drastinog raskoljavanja ivotnih puteva
Aleksandra i Karima.
Kao to smo rekli, po otpoinjanju rata, Aleksandar
je sa familijom napustio Sarajevo i otiao u Beograd,
gdje je, tako je bar on mislio, poeo novi ivot. Prema
podacima dobijenim od naih ilegalnh suradnika u
Beogradu, a koji su u zadnja tri mjeseca paljivo pratili
Aleksandrov ivot, izgleda da on nije bio preveliki
pobornik etnikog divljanja i pored istaknutog mjesta
njegovog oca u takozvanoj vladi takozvane Republike
Srpske. No, ipak, niim se nije mogla opravdati njegova
potpuna indiferentnost u odnosu na njegov rodni grad,
koji je sada gorio od etnikih granata. Sada, kada
uporeujemo sve dostupne podatke, prosto je neshvatljivo
kako je Aleksandar, kao roeni Sarajlija i pravo gradsko
dijete, mogao pristati na unitavanje svog grada, u kojem
je, sudei po svemu, imao vrlo sretno djetinjstvo, bio
perspektivni mladi pravnik i vjerovatno budui prvotimac
jednog uglednog sarajevskog koarkakog prvoligaa.
Karim je, meutim, ostao u Sarajevu. esto je tvrdio
da je ostao jer je htio i da nije elio iskoristiti brojne prilike
za izlazak iz grada. Za pretpostaviti je da ih nije elio
iskoristiti i zbog injenice to se i pored svojih godina nije
osjeao dovoljno sposobnim da negdje u inostranstvu
otpone novi ivot. Na poetku rata, jedan dui period
proveo je u policiji, zatim u Armiji Republike Bosne i
Hercegovine, da bi potom otiao u magazin "BH Dani",
gdje je do sudbonosnih dogaaja bio jedan od urednika.
ivio je ivot karakteristian za svakog prosjenog
graanina Sarajeva, mada je, sudei po tvrdnjama njegove
najblie okoline, zahvaljujui organiziranosti porodice, a i
srei, primirje u februaru 1994. doekao itav.
Ono to je nama sada posebno zanimljivo, a to je
bilo jednim od naizgled nasuminih inilaca koji je do-
veo do stvaranja sudbonosno udnovate veze izmeu
njegovog i Aleksandrovog ivota, bilo je to da je Karim
bio i stalnim suradnikom popularne lokalne radio-stani-
ce Zid Sarajevo. Iz subote u subotu, pripremao je i vodio
emisiju "Josif i njegova braa". U poetku, emisija je
bila zamiljena kao svojevrstan kvaziradijski kulturni
magazin u kojem bi se baratalo iskljuivo izmiljenim
podacima. No, emisija se polako pretvarala u niz za-
prepaujuih istraivanja koje je Karim preduzeo i u
kojima je sluateljima otkrivao itav niz nepoznatih fe-
nomena kao to su sarajevski vampir, dinovski pacovi
u katakombama ispod grada i sline stvari.
Tako bi i nastavio da nije bilo njegove emisije od
12. marta 1994. godine. Ta emisija, u kojoj je gostovala
splitska klapa "Omi" iz Trogira, bila je inicijalna kapisla
koja je konano ujedinila nasumine niti Aleksandrovog
i Karimovog ivota, koje su se do tada plele odvojeno i
svaka za sebe. Od tada pa nadalje, sluaj kojeg neko i
sudbinom zove preuzeo je kontrolu nad daljnjim
uplitanjem.
ta se zbilja desilo? Teko je o tome govoriti s
potpunom sigurnou. Ostaju nam brojne pretpostavkt
No, zahvaljujui timu naih logistiara, uspjeli smo doc
do one verzije koja se najvie pribliila dogaajima ko
su svoju zavrnicu dobili na nain kojeg ak ni najdaroviti
matari ne bi mogli osmisliti. Naime, ta se zbilja desilo
Kao to rekosmo, emisija "Josif i njegova braa
na Radiju Zid Sarajevo od 12. marta 1994. posluila j
Karimu Zaimoviu za ugoavanje klape "Omi"
etvorice simpatinih Dalmatinaca koji su potakl
najiskrenije simpatije sluateljstva ove emisije, brojnije
iz subote u subotu. No, ova emisija, kao i brojne druge
bila je esto sluana i meu nekim ljudima koji su s
svojom voljom ili mobilizacijom nali u redovim;
samozvane srpske vojske na okupiranim teritorij am;
grada. Tako je sluaj htio da je te subote tu emisiju sluat i
Dobrilo Nikoli, roeni dvadesetdvogodinji Sarajlija
koji je u aprilu 1992. otiao na Pale i prijavio se ka<
dobrovoljac u etniku armadu. No, kako su godine rat;
prolazile, Nikoli je gubio sve vie od svoga srpskoj
poleta, tako da je na kraju postao samo rezigniran
gubitnik, bez ikakve nade za budunost osim da odgul
jo neodreeni broj godina u iskrpljenoj uniformi.
Sluajui tu emisiju, Dobrilo je na vlastite
zaprepatenje prepoznao jednog od gostiju. Bio je to Jure b
Omia, ovjek u ijoj je kui Dobrilo sa familijom este
odsjedao u periodu ljetnih odmora. No, onaj koga se Dobrilc
sjetio bio je upravo Aleksandar Antonijevi, njegov vrnjak s
kojim se igrao ba tada na moru, u Trogiru, jer je
Antonijevieva porodica odsjedala u istom ugodnorr
kunom pansionu simpatinog Trogiranina Jureta. Nikoli,
koji sa Aleksandrom ve godinama nije imao nikakvog
drugog kontakta, zapitao se ta je bilo sa njegovim
nekadanjim prijateljem. U vrijeme kada je bio slobodan
od boravka na liniji na Grbavici, sasvim sluajno je saznao
da je Aleksandrov otac zapravo jedan od glaveina na
Palama. U Dobrilu, umorenim silnim ratovanjima i
besperspektivnou svoga daljnjeg ivota, sinuo je vrlo labav,
ali u sluaju da upali, isplativ plan. Doznao je Aleksandrov
broj telefona u Beogradu i nazvao ga. Aleksandru je trebalo
vremena da se sjeti ko je Dobrilo Nikoli, ali kada se prisjetio,
vrlo srdano je pozdravio svoga starog morskog prijatelja.
Moemo zakljuiti da je Aleksandru bilo drago, jer mnogo
vremena je prolo otkako je imao kontakt sa bilo kim ko je
imao veze sa Sarajevom. Izgleda da je ta srdanost bila
doista iskrena, jer je, na Dobrilovo iznenaenje, Aleksandar
prihvatio Nikoliev poziv da ga u subotu posjeti na Grbavici,
gdje je Dobrilo, navodno, trebao napraviti veliku
roendansku proslavu na kojoj bi se okupilo jo nekoliko
Aleksandrovih starih prijatelja. Zapravo je Dobrilov plan
bio vrlo jednostavan. elio je iskoristiti svoje labavo
poznanstvo sa Aleksandrom da bi se domogao tele kod
Antonijevievog oca, ne bi li mu ovaj sredio neki otpust iz
vojske.
I tako, u subotu, 19. marta, Aleksandar je bio na
Grbavici.
5
Nismo u stanju da u potpunosti rekonstruiramo
Aleksandrovo daljnje ponaanje te subote. No, ono to
je bio rezultat toga jeste injenica da su obojica, i Do-
brilo i Aleksandar, do popodneva bili pod prilinim
uticajem alkohola, pa moda ak i opojnih droga koje je
Aleksandar vrlo lako mogao donijeti iz Beograda. I, oko
est sati, Dobrilo je odluio da Aleksandra provede po
srpskim poloajima iznad Sarajeva, a zahvaljujui
Aleksandrovom uticajnom prezimenu, dobili su dozvolu
da odu i do onih poloaja koji su izmakli kontroli
UNPROFOR-a i na kojima se jo uvijek nalazilo srpsko
teko oruje okrenuto na grad. Zavalivi se na od
proljetnog sunca zagrijanu zemlju pored jednog
protivavionskog topa, poeli su da Ijute flau viskija koju
je Aleksandar dobio tog jutra od sretnog mu oca koji je
bio zadovoljan to svoga, za srpsku stvar do tada
nezainteresiranog sina vidi ba na obroncima iznad
"muslimanskog Sarajeva", kako bi on volio nazvati
glavni grad Bosne i Hercegovine. Ba je tada Dobrilo,
koji je nosio tranzistor sa sobom, upalio Radio Zid i stigao
na sami poetak osamnaeste po redu emisije "Josif i
njegova braa", koju je i te subote, 19. marta 1994, vodio
Karim Zaimovi, drugi sluajni uzorak nae veeranje
istrage.
A ta je bilo u toj emisiji? Zapravo nita. Bio je to
jedan od onih dana kada Karim sve do neposredno pred
emisiju nije imao stvarnu ideju ta da mu bude tema. I,
pred samu emisiju, palo mu je na pamet da napravi
emisiju o tome kako je sve sluajno i da nita nije
odreeno pravilom, da sve ima uticaj na sve. Izmislio je
ime Aleksandra Antonijevia i odluio da napravi njegov
ivotopis u kojem bi ga, sve u funkciji emisije, poredio sa
sobom kao likom vlastite emisije, a to, ako emo iskreno,
i nije ba previe originalno.
ta je stvarno navelo Karima na odabir takve teme?
Moda elja da sam sebe promovira? Nismo sigurni u
to. Prije e biti da mu je njegova podsvjesna imaginacija
u zadnji as ponudila ba tu ideju i on ju je, neposredno
pred emisiju, nabacao na papir, ak se dvoumei da li da
nazove producenta i, pravdajui se nekom lanom
boleu, otkae emisiju, a ovu temu obradi malo sloenije.
Da je tako bilo, stvari bi danas potpuno drugaije zavrile.
Ali, sluaj, ba sluaj htio je da Aleksandar Antoni-jevi
postoji i da ba u tom trenutku emitiranja emisije slua
svoj ivotopis izloen u emisiji "Josif i njegova braa".
Momentalno se razbjesnio, pitajui se otkud tom Karimu
pravo da barata njegovim ivotom. I eto, sve je bilo
spremno za zavrni in igre sluajnosti, sluajnosti koja je
u tkanju sudbine jednu nit opustila da bi drugu zategla.
Naime, da nije Clinton postao predsjednik Amerike,
ko zna da li bi ba tada bio napravljen sporazum
izmeu Bonjaka i Hrvata. A da nije bilo tog sporazuma,
svakako da klapa "Omi" iz Trogira ne bi dola na
gostovanje u Sarajevo i ne bi bila gost u emisiji "Josif i
njegova braa". Da nije gostovala, Dobrilo Nikoli u
jednom od lanova klape ne bi prepoznao svog neka-
danjeg dalmatinskog domaina Jureta, pa se ne bi ni
sjetio svoga prijatelja Aleksandra Antonijevia. Ne bi ga
tako ni pozvao te subote u posjetu na Grbavicu, a i pita-
nje je da li bi se Aleksandar odazvao ba tog dana da mu
Dobrilo nije probrusio uspomene pomenom Jureta i tro-
girskih dana. Ne bi, dakle, te subote, 19. marta 1994, bili
na jednom od rijetkih poloaja oko Sarajeva koje nije
bilo pod kontrolom UNPROFOR-a, i ne bi bili prilino
pijani dok su sluali sami kraj osamnaeste emisije "Josif
i njegova braa" u kojem je Aleksandar, taj Aleksandar
iz emisije, za kojeg je Karim mislio da je imaginarna
linost, trebalo da uradi neto sudbonosno.
No, Aleksandar na obroncima iznad Sarajeva nije
uo ta je trebao uraditi. Toliko je bio bijesan i pijan da je
priskoio topu i iz njega ispalio jedan projektil na Saraje-
vo, svjesno krei primirje.
I upravo dok je u----- sati Karim Zaimovi elio
da zavri emisiju tako to e Aleksandar ispaliti jednu
nasuminu granatu na grad, nasumini projektil kojeg je
ispalio Aleksandar igrom sluaja naao je put do radij-
skog studija. udnovatom igrom sudbine, ne povrijedivi
nikog drugog, uletio je u voditeljsku kabinu. To je bio kraj
emisije, osamnaeste emisije "Josif i njegova braa", u
kojoj je
Pogovor