Tog proljea sreo sam je sasvim sluajno, sreo sluajno a zavolio namjerno.

Sasvim tiho,
poput lopova postala je stanar mog srca, mojih misli. Bila je od onih koji ostavljaju vjeiti
trag u naim duama. Od onih, poslije kojih ovjek vie nikada ne moe ostati isti. Nije traila
da se mijenjam, a promijenila me. Kada malo bolje razmislim, njena arolija je u tome to
nije bila svjesna koliko je divna i voljiva. I danas, nakon dvadeset godina, kada izgovorim
njeno ime, prisjetim se svih uspomena koje su nas nekada vezivale i jo uvijek vezuju, sve
praznine duboko urezane u moju duu bivaju svladane, i odavno potisnuta bol, ponovo biva
oivljena.

Tog jutra trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim gdje sam, kad sam se trenuo iz
dubokog sna. Tresao sam se od groznice kao nikada ranije. Usta su mi bila suha. ''Molim te
dodaj mi au vode'' rekoh majci, koja je itavu no bdjela nad mojim krevetom. Tog dana
sam ostao leati u krevetu. Majka mi nije doputala ni da podignem glavu, a od same pomisli
na to da ustanem nije bilo ni govora. Pogledao sam u majino izblijedjelo lice na kojem su bili
prisutni tragovi umora zbog nedostatka sna. Bila je moj ponos, moja podrka u dobrim, ali
naroito u zlim i kobnim vremenima. Kolika je samo ljubav majke prema djetetu. Pribliio
sam se i poljubio majku u elo. U tom trenu, niz njeno lice kanule su suze. Tako mi Boga,
njene oi bile su sjajnije od najvrijednijeg rubina na Zemlji. Moj poljubac uinio je toliko
ponosnom da su tragovi umora nestali, a njeno lice ponovo je ukraavao topao majinski
osmijeh.