You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: ODJEK - Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja

ODJEK - Journal for Art, Science and Social Issues

Location: Bosnia and Herzegovina

Author(s): Peter Sloterdijk
Title: Cioranove vjebe
Cioran exercises
Issue: 1-2/2012
Citation Peter Sloterdijk. "Cioranove vjebe". ODJEK - Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja
style: 1-2:67-71.

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=6671
CEEOL copyright 2017
RAZMATRANJA
Cioranove vjebe
Peter Sloterdijk
I
zadnji lik koji bih volio prezentirati u ovim uvodnim raz-
matranjima, rumunjski aforistiar Emile M. Cioran, ro-
en 1911., koji je od 1937. do 1995. ivio u Parizu, moe
se pripisati velikom okretanju o kojem se na ovom mje-
stu raspravlja. On je za nas vaan informator, jer se kod nje-
ga moe promatrati kako napreduje formalizacija askeze, a
da se pri tome ne odustaje od vertikalne napetosti. Na svoj
nain Cioran je takoer umjetnik u gladovanju: ovjek koji
metaforiki posti, time to se suzdrava od vrste ishrane
za identitet. I on se prevladava, tavie, kao Kafkin protago-
nista slijedi svoju najjau tenju, gaenje spram punog sop-
stva. Kao neko ko metaforiki gladuje, on itav ivot ne radi
nita drugo do razrauje bazu najveeg odbijanja demon-
strirajui pri tome razvie skepse suzdravanja od suda sve
do rezerve protiv iskuenja egzistiranja.
Najvie emo se pribliiti fenomenu Cioran ako odabere-
mo dvije Nietzscheove izjave kao nit vodilju:
Ko samog sebe prezire, ipak pri tom jo uvijek potuje
sebe kao preziraa.
Pouka: koji bi pametni ovjek danas jo napisao neku
asnu rije o sebi? taj bi ve morao pripadati redu svete
drzovitosti.
Zadnja primjedba odnosi se na skoro neizbjenu nepri-
jatnost svake biografije velikih ljudi koja ide u detalje. Vie
od toga, ona oznaava psiholoku i moralnu nevjerojatnost
iskrenog samoprikazivanja. Istovremeno ona imenuje uvjet
pod kojim bi iznimka bila mogua: u Cioranu bi se zaista mo-
gao prepoznati iguman kaluerskog reda iju je izglednost
nagovijestio Nietzsche. Njegova sveta drzovitost proishodi iz
geste koju je Nietzsche smatrao najmanje vjerojatnom i po-
eljnom prekidu s normama diskrecije i takta, da se i ne
govori o patosu distance. Nietzsche se sam toj poziciji pri-
bliio samo jednom, naime, kad je u psiholokim pasaama
Eccehomo prakticirao cinizam, neizbjean za iskreno sa-
moprikazivanje za tu gestu smjesta je reklamirao predikat
CEEOL copyright 2017
67
svjetsko-historijski, kako bi osjeaj munosti kompenzirao
veliinom podviga. Dospio je, dodue, prije do baroknog sa-
mohvalisanja nego do indiskrecije protiv sebe samoga, uko-
liko taj put samohvalisanje nije znailo dublju formu izlaga-
nja. Uostalom, Nietzsche je ostao bojaljiv prorok, koji je ot-
koenja, to ih je vidio kako dolaze, opaao samo kroz pro-
cjep na vratima.
Ko se, kao Cioran, datirao poslije Nietzschea, bio je osu-
en da nastavi. Mladi Rumunj Nietzscheovo upuivanje nije
slijedio samo time to se, zajedno s drugim samoizlagaima
(Selbstblssern) kao to su Michael Leiris i Jean Paul Sar-
tre, postavio na elo reda svete drzovitosti, ve je ostvario i
program da posljednju mogunost samopotovanja zasnu-
je na preziranju samoga sebe. Mogao je to uiniti jer je uspr-
kos neobinom podvigu iza lea imao duh vremena. Epohal-
ni okret prema eksplikaciji latentnog obuzeo ga je i primorao
da zapie stvari kakvih bi se nekoliko godina ranije svaki au-
tor jo bio preplaio. U tom okretanju asna rije o sebi, to
ju je Nietzsche postulirao i praktiki iskljuio, dospjela je do
besprimjerne ofenzivne snage. Iz puke asnosti nastaje na-
in pisanja bezobzirnosti prema samome sebi. ovjek vie
ne moe biti autobiograf, a da ne postane autopatograf, to
znai da objavi svoj bolesniki spis. astan je onaj ko prizna-
je to mu manjka: Cioran je bio prvi koji je stupio na pozor-
nicu da to objasni: meni manjka sve i iz istog razloga sve-
ga mi je previe.
Devetnaesti je vijek doveo anr asne rijei samo je-
dan jedini put do vrhunca: u Zapisima iz podzemlja F. M. Do-
stojevskog iz 1864. Nietzscheova reakcija na taj komad do-
voljno je poznata. Cioran je pola vijeka pisao svoje zapise iz
mansarde, u kojima je s divljenja dostojnom monotonijom
obraivao svoju jedinu temu: kako se nastavlja kada ovjeku
manjka sve i previe mu je svega. Svoju ansu kao autor pre-
poznao je veoma rano, obukavi jelek koji mu je ponudio Ni-
etzsche navukao ga je na sebe jo tokom rumunjskih go-
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
68 RAZMATRANJA
dina i nikad ga vie nije svukao. Ako je Nietzsche metafizi-
ku tumaio kao simptom patnje zbog svijeta i kao pomonu
organizaciju za bijeg od svijeta, Cioran je tu dijagnozu pri-
hvatio bez najmanjeg pokuaja da joj se protustavi. Ono to
je on odbijao, bio je Nietzscheov bijeg u suprotnom smjeru:
potvrivanje nepotvrdivog. Nadovjek je za njega djetinjasta
fikcija, naduvena pazikua, koja s prozora vjea svoju zasta-
vu, dok je svijet kao i uvijek neprihvatljiv. Ko govori o vje-
nom vraanju jednakog, ako je jednokratno egzistiranje ve
jedanput previe?
U svojim studentskim godina Cioran je neko vrijeme ek-
sperimentirao s tada uobiajenim revolucionarnim potvrda-
ma, vrzmajui se u krugu isparavanja rumunjskog desnog
ekstremizma. Dopali su mu se tada modna mistika sveope
mobilizacije i politiki vitalizam, hvaljen kao ljekarija protiv
skepse i pretjeranog unutranjeg ivota. Sve to pozivalo ga
je da spasenje trai u fantazmi nacije bliskom srodniku
aveti koja se danas ukazuje kao religija u vraanju.
Nije se Cioran dugo zaustavljao na toj poziciji ako je
ona to uope bila. Sve vee gaenje spram histerinih izleta
u pozitivitet vratilo mu je s vremenom jasnou uvida. Kada je
1937. godine preselio u Pariz, kako bi ga skoro ezdeset go-
dina nastanjivao poput eremite, on dodue jo nije bio sa-
sma izlijeen od iskuenja da uestvuje u velikoj povijesti,
ali se sve vie udaljavao od egzaltacija svoje mladosti. Agre-
sivno-depresivni temeljni timung, koji ga je obiljeavalo od
samog poetka, sad je u drugom obliku doao do izraaja. U
toj fazi Cioranu je polo za rukom da se definitivno udomai
u rodu asne rijei o sebi.
Zbog nemogunosti da ubijam ili da ubijem sebe, zalu-
tao sam u literaturu. Iskljuivo ta nesposobnost nainila je
od mene pisca. Nikada on vie nee koristiti jezik angama-
na, koji je tokom svojih rumunjskih dana izvukao iz talenta
pubertetskog imitatora. Otpalo je slijepo divljenje to ga je
nekad gajio prema Njemakoj i njenom brutalnom uzdiza-
nju. Ako sam izlijeen od ikoje bolesti, onda sam izlijeen
od te. U asnu rije o vlastitoj bolesti za onoga koji je ozdra-
vio spada priznanje da se elio izlijeiti neasnim sredstvi-
ma. Jednom zavazda osloboen tog zla, posvetio se zadatku
da iznae pisca Ciorana, koji bi psihopatskim kapitalom, to
ga je stekao u mladosti, trebao osnovati preduzee. Figura,
koja se tada sama stvorila, mogla je biti lik iz romana Huga
Balla: ona predstavlja izigranog ovjeka, sveca iz varijetea,
filozofskog klauna koji oaj i htijenje da se postane nitina
(Nichts-Werden-Wollen) razrauje u reviju numera.
U Cioranovom ivotnom djelu posvjetovljenje askeze
i informalizacija spiritualnosti mogu se promatrati s najvi-
im moguim stepenom pregnantnosti. Kod njega se sred-
njoevropski egzistencijalizam jogunjenja (Trotz-Existentia-
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
lismus) nije prevodio u angairani egzistencijalizam otpo-
ra (Widerstandsexistenzialismus), kao to se to moglo pro-
matrati kod parikih mandarina, ve u beskrajnu seriju i-
nova degamana. Oeuvre tog egzistencijaliste odbijanja sa-
stoji se od niza pismenih otkaza upuenih iskuenjima in-
volviranja i zauzimanja pozicije. Time se sve jasnije krista-
lizira njegov centralni paradoks: poloaj ovjeka bez polo-
aja, uloga aktera bez uloge. S prvom u nizu svojih parikih
knjiga Prcis de dcomposition, Kratki pregled raspadanja,
1949 Cioran je kao stilista ve postigao majstorski nivo
pod naslovom LehrevomZerfall, Uenje o raspadu, Paul Ce-
lan preveo ju je na njemaki. Cioran je duh epohe liavanja
(Geist der Ohne-Epoche) izvjesno primio u sebe s trajnim re-
zultatima, ali take, koje je htio razbiti, one su iz identiteta,
pripadnosti i dosljednosti. Bio je uvjeren samo u jedan prin-
cip, po kojem je vano da ovjek ne bude uvjeren ni u ta. Iz
knjige u knjigu nastavljao je svoju egzistencijalistiku akro-
batiku na podu, ija blizina s vjebama Kafkinih umjetni-
kih figura upada u oi. Njegova numera bila je zacrtana od
samoga poetka: to je numera mamurnog marginalca koji
se kao beskrovnik (sansabri), apatrid (sanspapiere) i bestid-
nik (sansgne) ne probija samo u gradu, nego i u univerzu-
mu. Najupeatljivija zbirka njegovih autobiografskih ispo-
ljavanja ne nosi uzalud u svom njemakom izdanju naslov
Cafard. Kao praktini parazit Cioran se naslanjao na grko
znaenje te rijei: parasitoi, sasjedioci (Beisitzer) za prostr-
tim stolom, nazivali su Atenjani one goste koje se pozivalo
da bi doprinijeli zabavi drutva. Rumunjskom emigrantu u
Parizu nije palo teko ispuniti takva oekivanja. U jednom
pismu roditeljima konstatirao je: Da sam po naravi bio ut-
ljiv, odavna bih bio umro od gladi. Na drugom mjestu veli:
Sva naa ponienja zasnivaju se na tome da se ne moemo
odluiti da umremo od gladi.
Cioranovi aforizmi itaju se kao praktino primjenjiv ko-
mentar Heideggerovom uenju o timunzima, to jest atmos-
ferskim impregnacijama individualnog i kolektivnog thymo-
sa (strast, estina, ono to duu ini sranom, prim. prev.)
koji egzistenciji dodjeljuju pred-logiki ton a priori. Ni He-
idegger ni Cioran nisu se potrudili o davanju i davaocu, od-
nosno davateljici timunga govoriti s opirnou koja bi bila
primjerena znaenju fenomena vjerojatno na temelju i-
njenice da su i jedan i drugi bili skloni prekinuti psiholoku
analizu, kako bi hitro preli u sferu egzistencijalnih iskaza.
Doista, Cioran je svoju agresivno-depresivnu ugoenost pri-
hvaao kao atmosfersku prainjenicu svoga postojanja. On
smatra kobnim to to mu je svijet dat u distoninim zvukov-
nim bojama: prezasienosti, dosadi, besmislenosti, neuku-
su, pobunjenikom gnjevu na sve to je sluajnost. Iskreno
on potvruje Nietzscheovu dijagnozu po kojoj ideale metafi-
CEEOL copyright 2017
RAZMATRANJA 69

zike valja tumaiti kao duhovne izraze psihike, ali i psihofi-

zike bolesti. Prelazei na liniji asne rijei preko sebe da-
lje nego bilo koji drugi autor prije njega, on otvoreno prizna-
je da mu je stalo do otvaranja protivrauna za promaeno
stvaranje. Misliti znai ne misliti kao to je sugerirao Hei-
degger, ono znai: osvetiti se.
Tek je Cioran ozbiljio ono to je Nietzsche htio razoblii-
ti, kao da taj fenomen postoji od davnina: filozofiju istog re-
santimana. No to ako je takva postala mogua tek na Ni-
etzscheov podstrek? U njoj se egzistencijalizam jogunjenja
njemakog porijekla zaobilazei francuski egzistencijali-
zam otpora, koji je Cioran prezirao kao plitku modu pre-
tvara u kripto-rumunjski i daansko-bogumilski obojen eg-
zistencijalizam neizljeivosti. Tek se na granici prema azi-
jatskom inegzistencijalizmu taj zaokret zaustavlja. Cioran
se dodue tato evropski u svim etapama svoga ivota po-
igrava s osjeajem obuhvatne nezbiljnosti, ali se nije mogao
odluiti da slijedi budizam, kad taj naputa tezu o zbilji, a s
njom ujedno i tezu o bogu. Ta je, kao to je poznato, sluila
tome da se zbilja koju poznajem garantira posljednjom zbi-
ljom, koja nam je skrivena. Iako ga budizam privlai, Cioran
ne eli uestvovati u sprovoenju te ontologije. Ne samo da
prezire stvarnost svijeta, nego mu je ujedno namjera da se
u njoj odri neoteen, zbog ega, makar i samo sofistiki,
mora prihvatiti stvarnost stvarnosti. Niti se eli izbaviti sam,
niti eli dopustiti da bude izbavljen. Njegovo miljenje jed-
na je jedina reklamacija oekivanja da bi mu izbavljenje mo-
glo biti potrebno. glavljima vidjet emo kako su pod primjenom te unutranje
Sve bismo to mogli ostaviti da poiva samo na sebi kao operacije armije vjebaa milenijumima stavljane u pokret.
bizaran plod uzgajanja u biotipu parizijanizma poslije 1945., Bez modula predvoenje u cilj nema vitae contemplativae,
kad ovdje na vidjelo ne bi izlazila znaajna tendencija koja monakog ivota, ni kretanja u roju prema novim obalama,
iznuuje radikalnu promjenu na planeti vjebaa. Cioran je, nema htijenja da se bude kakav je nekad bio neko vei. Sto-
kao to smo primijetili, krunski svjedok asketoloki daleko- ga se nikad ne moe dovoljno naglasiti: najefektivnije antro-
senog prijeloma koji tematiziramo kao emergenciju antro- potehnike proizlaze iz svijeta jueranjice a danas glasno
potehnike. On nam skree panju na informalizaciju spiritu- hvaljena ili odbacivana genska tehnika ostat e dugo vreme-
alnosti, za koju sam rekao da je valja razumjeti kao protiv- na, makar postala kod ovjeka i u velikoj mjeri praktikabilna
tendenciju despiritualizaciji askeze. Cioran je vjeba novog i prihvatljiva, samo anegdota.
tipa, ija se originalnost i represivnost pokazuju u injeni- Vjerniko predvoenje u savrenstvo nije ono to Cioran
ci da vjeba odbijanje svakog ciljanog vjebanja. Metodi- trai. On se dakako strasno interesira za religiozne spise,
ke vjebe mogue su, kao to znamo, samo tamo gdje nam u kojima je rije o usavravanju i izbavljenju, ali vjerniku
se pred oima nalazi obavezni cilj vjebanja. Upravo njegov operaciju kao takvu, anticipiranje mogunosti da emo ka-
autoritet Cioran osporava. Prihvatiti cilj vjebanja ponovo snije dospjeti tako daleko, on ne provodi. Njegovo ne-vjero-
bi znailo: vjerovati pri emu vjerovanje ovdje oznaava vanje prema tome ima dvije strane stranu ne-moguno-
mentalno djelovanje kojim poetnik anticipira cilj. sti, jer vlastiti temeljni timung rastae naivnost nunu za
S tim predvoenjem u cilj (Vorlaufen-in-das-Ziel) dat je prihvaanje savrenstva i stranu ne-htijenja, jer je zauzeo
etvrti modul religioznog kompleksa ponaanja. Anticipi- stav skeptika i od tog definitivnog provizorija ne eli odusta-
ranje se u pravilu odvija tako da gledamo na nekog savre- ti u korist pozicije. Zato mu ne preostaje nita drugo nego
nog, od kojeg s vjerom i nevjericom primamo poruku da bi- eksperimentirati s ostacima. Sebe vidi primoranim svirati
smo jednog dana mogli postii isto to i on. U sljedeim po- na instrumentu na kojem bi ciljano oblikovanje bilo besmi-

ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.

CEEOL copyright 2017
CEEOL copyright 2017
70 RAZMATRANJA
sleno na neugoenom instrumentu vlastitog postojanja.
No upravo njegovo sviranje na instrumentu na kojem se ne
moe svirati pokazuje nepotiskivu univerzalnost dimenzije
vjebanja: jer time to vjeba gdje nema primjerenog instru-
menta, anti-prorok razvija neformalnu verziju majstorstva.
On postaje prvi majstor ne postizanja niega (Meisterde-
sEs-zu-nichts-Bringens). Kao Kafkin umjetnik u gladovanju,
on e od svoje averzije nainiti virtuoznu vjebu i razviti for-
me mogunosti (Knnensform) koje odgovaraju njegovu ca-
fardu. I u njoj se uje apel, koji se vraa svakoj artistici: Ci-
jelo vrijeme sam elio da se divite. Dok Kafkin umjetnik u
gladovanju eka do samog kraja kako bi izgovorio suprotni
poziv: Ali vi tome treba da se divite, Cioran od samog poet-
ka nudi materijal za skidanje magije s njegove umjetnosti,
razotkrivajui ga gotovo sa svake strane kao poputanje pod
stegom temeljnog timunga. timung govori, kad Cioran pri-
mjeuje: Nisam u stanju da patim. Moje knjige ne izraa-
vaju vizije, nego osjeaj ivota. Protiv mogunosti da se osje-
aji ivota terapeutski modificiraju, gajio je prezrivu netrpe-
ljivost naposljetku, ivio je od produkcije svoje cjelokupno-
sti i jedva da bi mogao sebi priutiti pokuaj da se promijeni.
Svojim prinosom otkriu da je ak i nepaenje na sebe
(Sich-Gehen-Lassen) kadro da bude umjetnost, te da, ako
mu se pridoda volja za umijeem, iziskuje obavezan trening,
Cioran je u redu svete drzovitosti pomogao da pridobije jed-
no pravilo. Ono se uva u Kratkom pregledu raspadanja, knji-
zi udesnih vjebi, o kojoj elim pokazati kako pravu pove-
lju moderne kulture formulira kao agregat nedeklariranih
askeza knjizi koja probija svaki uvez. U kojoj je mjeri Cio-
ran bio svjestan svoje uloge u prevoenju spiritualnog habi-
tusa u profanu neugoenost i literarno gospodarenje njome
pokazuje Uenje o raspadu, na kojem se zasniva njegova re-
putacija (pri emu bi prevod naslova kao Nit vodilja rasta-
kanja bio isto tako mogu). Izvorno ta se zbirka trebala zvati
Negativne vjebe (Excerciesngatifs) to bi moglo znai- oniranje, objave iz press-biroa cirkusa osamljenika, teze iz
ti kako vjebe poricanja, tako i anti-vjebe. Ono to je Cioran
podastro bilo je pravilo koje je svoje adepte trebalo voditi na
putu prema neupotrebljivosti. Kad bi postojao cilj tog puta,
on bi glasio: Biti nepotrebniji od sveca.
Tendencija novih pravila je anti-stoika. Dok stoiki mu-
drac ini sve da sebe dovede u formu za univerzum rimski
stoicizam bio je prije svega inovnika filozofija, atraktivna
za ljude koji su eljeli vjerovati da je asno kao vojnik koz-
mosa ustrajati na poloaju koji im je dodijelila providnost
sioranovski asketa mora odbaciti tezu o kozmosu kao takvu.
On odbija prihvaanje vlastitog postojanja kao sastavnog
dijela dobro ureene cjeline, tavie, on mora dokumentira-
ti neuspjelost univerzuma. Kransko tumaenje kozmosa
kao kreacije Cioran prihvaa samo utoliko to se pri tome u
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
igru uplie bog kao optuivi uzronik totalnog promaaja. Na
trenutak Cioran dospijeva u blizinu Kantovog moralnog do-
kaza postojanja boga, premda s obrnutim predznakom: po-
stojanje boga nuno valja postulirati, jer se bog mora izvini-
ti za svijet.
Procedura koju je Cioran razradio za svoje anti-vjebe
poiva na uzdizanju besposlice u oblik vjebanja egzisten-
cijalnog revolta. Ono to naziva besposlica zapravo je svje-
stan i nikakvim strukturiranom radom otean tok kroz du-
evna stanja manino-depresivnog spektra postupak koji
anticipira kasnije velianje drivea, proticanja kroz dan kod
situacionista pedesetih godina. Svjestan ivot u proticanju
jednak je uvjebanom pojaanju osjeta diskontinuiteta, ko-
jem je Cioran bio sklon na osnovi svoje udljivosti. Efekt po-
jaanja dodatno se dogmatski nadvisuje borbenom tezom
da je kontinuitet luaka ideja bilo bi dovoljno da je se
nazove konstruktom. Postojanje sada znai: osjeati se ne-
lagodno u uvijek novim takama sadanjosti.
Punktualizmu sioranovskog samopromatranja, koje se
klati izmeu momenata kontrakcije i difuzije, odgovaraju li-
terarna forma aforizma i publicistiki anr zbirke aforizama.
Autor zarana postie relativno jednostavnu i stabilnu reet-
ku sastavljenu od est ili osam tema, uz pomo koje proe-
ljava svoja stanja u proticanju, kako bi od take doivljava-
nja dospio do odgovarajueg tematskog vora. S vremenom
teme kao parcijalne linosti ili redakcije koje rade jedna
pored druge stvaraju vlastiti ivot, na temelju kojeg se ra-
zvijaju nastavljajui se same na sebe, a da ne moraju ekati
na povod u doivljaju. Autor Cioran samo je glavni urednik,
koji kao editor obrauje proizvode svojih pisarnica. On sa-
stavlja u knjige ono to mu njegovi unutranji saradnici ru-
tinski dostavljaju. Na neredovitim sjednicama oni mu pre-
daju materijal aforizme iz odjeljenja za bogohuljenje, pri-
mjedbe iz studija mizantropije, ubode iz sekcije za deziluzi-
agenture za pretjerivanje nad bezdanom i otrove iz redakci-
je za preziranje savremene knjievnosti. Samo formulacija
misli na samoubojstvo ostaje u kompetenciji glavnog ured-
nika. Ona ipak sadrava vjebu o kojoj ovise svi ostali nizo-
vi putovanja. Samo ona od krize do krize doputa ponovno
uspostavljanje osjeaja da emo u bijedi ostati suvereni
osjeaja koji neugoenom ivotu prua minimum uporita.
Uostalom, odgovorni za teme znaju to proizvode susjedne
redakcije, tako da se sve vie meusobno citiraju i prilago-
avaju jedni drugima. Autor Cioran smilja samo naslove
knjiga, koji nagovjetavaju anr silogizmi, kletve, nadgrob-
ni natpisi, priznanja, ivoti svetaca, niti vodilja propasti. Nje-
govi su uz to meunaslovi, koji podlijeu slinoj logici. U sva-
kidanjici on je mnogo manje pisac nego italac, a ako je u
CEEOL copyright 2017
njegovom ivotu postojala djelatnost koja bi izdaleka nali-
kovala ureenom poslu ili formalnoj egzistenciji, to je bilo i-
tanje i ponovno itanje knjiga koje su mu sluile kao izvori
utjehe i povodi za neslaganje. ivot svete Tereze iz Avile pro-
itao je pet puta u panskom originalu. Brojne lektire ukla-
paju se u proces anti-vjebi i zajedno sa sjeanjima na izre-
eno ine klupko uzajamnih djelovanja na n-tu potenciju.
Negativne vjebe rumunjskog petparakog budista drutvu iskuenju da postane uzor bio je spreman podle-
kako se u Silogizmima gorine sam naziva obalni su po-
morski znakovi u novijoj povijesti spiritualnog ponaanja.
Potrebna im je samo jo eksplikacija vaeih otkria s nog trenera, iji vlastiti modus vivendi iz daljine djeluje na
onu stranu kompanije temeljnog timunga (Grundstimmun-
gskumpanei) koja je u dosadanjoj recepciji Ciorana zada-
vala pravila. Skepsa, koja se autoru spoitava u sazvuju
s mnogim njegovim jezikim igrama, sve je drugo samo ne
radikalna; ona je virtuozna, elegantna. Ono to Cioran radi
moe se uiniti monotonim, ali nikad ne vodi u tupavost, koja
prianja uz radikalizam. Ono to on govori i ini slui uzdiza-
nju njegovih patnji na odreen stepen umijea. Cioranovo
djelo pokazat e nam se bitno manje kontradiktornim im
u njegovim mnogobrojnim paradoksima opazimo emergen-
ciju fenomena vjebe jo jednom, dakle, jednu od najirih napomenu da je kod proizvoenja visoke kulture, to god to
i najduih injenica koje postoje u jednoj neuobiajenoj de-
klinaciji. Ako je po svom temeljnom timungu jo i bio pa-
sivno-regresivni bastard kako su se sedamdesetih godi-
na prigodno izraavali grupni terapeuti po svom etosu on
je bio ovjek vjebi, artista koji je i iz lijenosti znao napra-
viti numeru iz oaja apolinijsku disciplinu, iz nepaenja
na sebe etidu u skoro klasinoj maniri.Povijest uinka Cio-
ranovih knjiga otkriva da je odmah bio prepoznat kao para-
doksalni majstor vjebi. Po prirodi stvari one su se obraa-
le samo malom broju italaca, ali su kod njih nailazile na du-
boku rezonancu. Mali broj intenzivnih recipijenata otkrio je
u spisima ozloglaenog autora ak i neto iju bi egzisten-
ciju on zacijelo poricao bratski titraj, skrivenu sklonost
da redu trapista bez vjere, u koji se koketno i neodgovor-
CEEOL copyright 2017
RAZMATRANJA 71
no uvrtavao, podari neto guu konzistentnost. Bilo je kod
njega neke tajne spretnosti da oajnicima, koji su bili bes-
pomoniji i od njega samoga, daje savjete i jednog bitno
manje zatajivanog nagona da se proslavi svojim vjebama
iz bijega od svijeta. Neka je onome to je nazivao tentation
dexister (iskuenje postojanja, prim. prev.) manje-vie re-
zolutno i odolijevao ak u bordelima, ak u mondenskom
i u svojoj diskreciji. Zato nije pogreno vidjeti u Cioranu ne
samo praktikanta informalizirane askeze, nego i neformal-
druge. Dok je obini trener upravo smo nali njegovu defi-
niciju onaj koji eli da ja elim, spiritualni trener otpravlja
dunost kao onaj koji ne eli da ja ne elim. On je taj koji od-
govara kada bih elio odustati. Za ostalo zadovoljit u se na-
pomenom da su Cioranove knjige za neodreen broj itala-
ca pruale efektnu profilaksu po pitanju samoubojstva isti
uinak imali su, kau, i lini razgovori s njim. Oni koji su tra-
ili savjet zacijelo su naslutili na koji je nain Cioran otkrio
najzdraviji nain da bude neizljeiv.
Ja Cioranovo djelo negativnih vjebi itam kao daljnju
u detalju moglo znaiti, na djelu neizbjean asketski faktor.
Nietzsche ga je uinio vidljivim, podsjeajui na neizmjeran
sistem rigidnih dresura koji ini bazu za nadgradnju morala,
umjetnosti i svih disciplina. Ovaj asketizam u prvi plan stu-
pa kad najbjelodanije standardne vjebe kulture to ih zove-
mo tradicijama dospiju u zbunjenost kafkijanskog umjet-
nika u gladovanju: im se moe rei da se interes za njih to-
kom zadnjih godina veoma smanjio, uvjeti mogunosti nji-
hovog postojanja postaju upadljivi. Kada se iscrpi zanima-
nje za jedan oblik ivota, tu i tamo se oslobaa tlo nad ko-
jim su se izdizale vidljive partije onoga to je izgraeno na
njemu
Peter Sloterdijk, Du musst dein Leben ndern, Frankfurt/M 2009, str. 118-132.
S njemakog preveo Mario Kopi
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.