Professional Documents
Culture Documents
Doktrina Emocije
Doktrina Emocije
Anne-Ccile Robert
Emocija su sveprisutne u drutvenoj sferi. Medijska
izvjetavanja ee e iznesenoj informaciji
pridruiti primjerenu emocionalnu reakciju, nego
kakvo racionalno objanjenje. Zbog takve su
ekonominosti emocije postale iroko primjenjiva
medijska i politika strategija, ali istovremeno i
velik izazov za demokraciju, jer graane, umjesto
da promiljaju i djeluju, potiu da osjeaju,
osuuju, odbacuju
S demokracijom je kao sa abama. aba koju bace u lonac kipue vode izlazi iz njega
jednim skokom. Ista aba, poloena u hladnu vodu pod kojom gori vatra, pustit e da je
se postupno skuha. Za razliku od prve taktike, primjerice, dravnog udara s vojnicima i
uhienjima protivnika uz glazbu mara Sambre-et-Meuse koji se vrti na radiju, za
podmuklo kuhanje demokracije potreban je set paljivo iskombiniranih fenomena. Kao
i kod nedunog krkanja vode koja kuha, nastala teta uvijek se pojavljuje kao ne osobito
dramatino uzdizanje novog stanja. O tome koje zapaljive tvari dobro rasplamsavaju
vatru ispod lonca opseno se pisalo na raznim mjestima. 1 Ipak, prilino smo se kratko
zadrali na ulozi koju igra invazija emocije u drutveni prostor. Mediji u njoj obilno
sudjeluju, a da se ne shvaa uvijek po emu taj fenomen moe biti razoran za
demokraciju i sposobnost miljenja.
Dovoljno je upisati snane emocije u trailicu da bi vam pred oima iskoila gomila
vijesti, od banalne crne kronike do napada koji su nedavno okrvavili svijet od Pariza do
Beiruta. Emocije su snane u svijetu nakon napada 13. studenog na francuski glavni
grad, ali bile su snane i neto prije u Petit-Palais-et-Cornemps nakon autobusne nesree
koja je 43 ljudi kotala ivota (FranceTVinfo, 24. listopada 2015.), u Calaisu tijekom
ruenja zgrada stare bolnice (France 3, 20. studenog 2015.) ili pak u Epinacu, odakle je
porijeklom Claudia Priest, oteta u Srednjoafrikoj republici poetkom 2015. godine
(Journal de Sane-et-Loire, izdanje iz Autuna, 21. sijenja 2015.). Emocije su bile snane
i krajem godine zbog Brigitte, koja konano ivi u stanu, a namjestila ga je zahvaljujui
udrugama Mont-Dorea (Les Nouvelles Caldoniennes, 6. sijenja 2016.).
Mogli bismo u beskraj nabrajati primjere bez ikakve hijerarhije osim one stvarnog ili
pretpostavljenog osjeaja pogoenih i onih koji ih promatraju. Mediji nisu jedini koji
sviraju u emocionalnu violinu. Skloni su joj i politiki dunosnici, pogotovo kada je rije
o prikrivanju njihove nemoi ili o opravdavanju mjera koje se spremaju poduzeti, kao da
one ovise o nekoj fatalnosti. To vrijedi i kad je posrijedi izbjegliko pitanje, gdje vlada
oprez govornika prije no to se bace u zamreno objanjavanje europske nemoi. Od
Franoisa Fillona, zastupnika desnih Republikanaca, do premijera Manuela Vallsa, rije
koju se najvie rabilo u opisu slike malenog sirijskog izbjeglice Aylana Kurdija, kako
beivotno lei na turskoj plai 2. rujna 2015. godine, bila je nesumnjivo nedopustivo,
sve dok nisu odluili ne poduzeti nita da bi rijeili uzroke migrantskog beznaa. U
manje traginom registru, novinari su naglasili emociju ministra vanjskih poslova
Laurenta Fabiusa kada je planim glasom zakljuio ipak dosta krhki sporazum na kraju
21. konferencije Ujedinjenih naroda o klimi (COP21) u Parizu.2
Bilo paravan za nemo ili politiki kukaviluk, pribjegavanje emocijama moe imati
izravne dramatine posljedice. Tako je odvjetnik Loica Sechera, Eric Dupont-Moretti,
pravosudnu greku zbog koje je nastradao njegov klijent nazvao fijaskom, a koji je
direktno izazvala diktatura emocija. Kao lijenik i naelnik malene opine, g. Secher je
bio optuen za silovanje svoga unuka. Nakon godina provedenih u zatvoru, konano je
proglaen nevinim zahvaljujui svjedoanstvu danas dvadesetogodinjeg unuka koji je
priznao da je sve izmislio. Pravosue je najvie potekoa imalo s promjenom pogrene
odluke, donijete pod dojmom izmiljenih, ali vrlo spektakularnih svjedoenja, i iz
nesumnjivo legitimne brige za zatitu djece od maltretiranja. Medijska pojednostavljenja,
kult stvarnog vremena i drutvene mree u ovako osjetljivim sluajevima ne potiu
objektivnost.3
Mareve ne prati nijedan slogan ni zahtjev. Namjerno nijeme, gomile se kreu, esto na
elo kolone postavljajui djecu, simbole nevinosti i vjere u budunost, katkada nosei
svijee. Filozof Christophe Godin u tome vidi izraz krize drutva, obiljeene
vladavinom emocija kojoj takva praksa znatno ide u prilog.5 Te novodobne procesije
mogu se usporediti sa sveprisutnim uzdizanjem lika rtve, ovjenanog svim vrlinama,
kojemu se odaje apsolutna poast, bez propitivanja, kroz proces empatije. To sam mogao
biti ja, znaajno ponavljaju osobe kad ih se pita o nekom traginom ili kriminalnom
dogaaju iz crne kronike. Svaku katastrofu tako prati teatralno otvaranje centara za
psiholoku pomo. Suenja Meunarodnog kaznenog suda sada predviaju vrijeme za
obraanje rtava, to nema veze s potrebama uspostavljanja istine u konkretnom sluaju,
niti se vodi rauna o predrasudama tetnim za presude koje mogu proizvesti ta
spektakularna, ali i nepotrebna svjedoenja.
Uspavana svijest
Treba li doktrini oka,9 koju je prokazala Naomi Klein, dodati i doktrinu emocije?
Vladajua klasa mogla bi se njome sluiti radi depolitizacije rasprava i zadravanja
graana u poloaju djece kojima upravljaju njihovi afekti. Emocija ukida distancu izmeu
subjekta i objekta, spreava odmak potreban za razmiljanje, liava graanina vremena za
refleksiju i raspravu. Emocija se namee u neposrednosti, u svojoj potpunosti,
objanjava nam Claude-Jean Lenoir, nekadanji predsjednik Cercle Condorceta u Ferney-
Voltaireu. Namee se u toj mjeri da je svaka svijest emocija, i to ta emocija. Emocija je i
dalje radikalna neprijateljica razuma: ona ne pokuava shvatiti, ona osjea. To
suvremeno stanje stvari zacijelo dugujemo utjecaju i pojavi drutvenih mrea. Distanca?
Nikakva! Neumorno tweetamo, cvrkuemo. Degradiraju se kritiki duh, kultura,
potraga za istinom. Odbacujemo. Osuujemo. Satiremo. Rastrubljujemo: ono to
osjeamo, ono to vjerujemo bez spoznaje.
Uzdizanje emocije tako daje plodno tlo ratnikom regrutiranju medijskih filozofa uvijek
spremnih da podre kakav humanitarni rat, poput Bernarda-Henryja Lvyja u
ekspediciji na Libiju 2011. godine. Ali i na svakodnevnijoj razini, plodno tlo za mehanike
storytellinga10 i lane iskaze populizma. U svom slavnom govoru iz Dakra 2008. godine,
Nicolas Sarkozy je tako mogao ustvrditi: Ja i sam vjerujem u tu potrebu da vjerujem
prije nego da razumijem, da osjeam prije nego da rezoniram, da budem u skladu prije
nego da budem u osvajanju Poslije je njegova ministrica ekonomije Christine Lagarde
isto tako pozvala Francuze da djeluju radije nego da misle.
No bijeli mar takoer popunjava prazninu koju su ostavili kolektivni oblici djelovanja,
poput sindikalizma ili politikog aktivizma. Zacijelo nije nevano, uostalom, to je
fenomen nastao u Belgiji, u jeku raspadanja sredinje drave, i to se naroito razvio na
sjeveru Francuske, gdje je deindustrijalizacija imala razorne posljedice na drutveno
tkivo. S obzirom na patnje i strahove za budunost, emocija rehumanizira, suprotstavlja
se cinizmu. Takoer i godi. Dodatno olakava ako je se dijeli, kao tijekom bijelog mara
ili ceremonije na Les Invalides. Ona ukratko uklanja tegoban osjeaj nemoi
omoguujui, dakako pomalo primitivno, zajednitvo u tekim vremenima. Televizijski
gledatelj ganut zloinom ili masakrom u redakciji Charlie Hebdo je sam, objanjava
Godin. Bijeli mar mu omoguuje da podijeli svoje ganue. Fenomen je oito drutven. I
istodobno vrlo dvosmislen.11 U tom smislu, ne odraava li tako izraena emocija nejasnu
elju za obnovom drutva, ponovnom uspostavom drutvene veze?
Ako je, dakle, bijeli mar bio na neki nain prvobitna faza krpanja politikog tkiva,
perspektiva se mijenja. On je tako implicitno politiki, prema Godinu, koji u njemu
vidi neizreenu optubu prema javnoj vlasti koja vie ne titi. Sjeamo se da je prvome
maru, odranom u Belgiji, jedan od ciljeva bio prosvjed protiv nemara policije i
pravosua u progonu kriminalca koji je umaknuo njihovoj budnosti. Da bi doprinio
obnovi demokracije, proces bi trebao vremenski produiti veze koje su se istkale u
emociji i dovesti do njihove postupne politizacije.
Metafora o dvije abe uostalom nalazi pandan kod Voltairea, koji je ispriao priu o dvije
abe upale u zdjelu mlijeka. Jedna se poela moliti ne miui se, na kraju je potonula i
utopila se. Druga se toliko jako batrgala da je mlijeko postalo maslac. Trebala se stoga
samo osloniti na tu vrstu tvar i iskoiti iz zdjele.