HRVATSKI DIJALEKTOLOKI ZBORNIK 15 (2009)

UDK 811.163.42282:314.7
Izvorni znanstveni lanak
Rukopis primljen 31. X. 2008.
Prihvaen za tisak 15. XII. 2008.
Domagoj Vidovi
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Ulica Republike Austrije 16, HR-10000 Zagreb
dvidovic@ihjj.hr

UTJECAJ MIGRACIJA
NA NOVOTOKAVSKE IJEKAVSKE GOVORE
U NERETVANSKOJ KRAJINI
I DONJOJ HERCEGOVINI

U radu se na temelju autorova terenskog rada obrauju novotokavski

ijekavski govori u Neretvanskoj krajini i Donjoj Hercegovini s osobitim
naglaskom na promjene koje su posljedica migracijskih kretanja. Izno-
se se biljeite naglasne, fonoloke i morfoloke znaajke mjesnih govora
upotpunjene istraivanjem povijesnih vrela kako bi se pokualo rekon-
struirati predmigracijsku dijalektnu sliku obraenog podruja. Iznose se i
neke sociolingvistike injenice bitne za razumijevanje suvremenog stanja.

1. Uvod
U ovome se radu obrauju novotokavski ijekavski govori u Neretvanskoj
krajini (prostiru se u istonome dijelu bive opine Metkovi) i Donjoj
Hercegovini (istoni dio opina apljina te opine Stolac, Neum i Ravno
u Popovu). Iako se obraeni prostor danas nalazi u dvjema razliitim
dravama, povijesno se moe smatrati jedinstvenim, kako politiki (pripadao
je srednjovjekovnome Humu), tako i crkveno (sve do poetka 18. st. itavo
je podruje pripadalo Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji). U prvome u dijelu
rada ukratko izloiti mogui dijakronijski slijed migracija i povijesnih zbivanja
koja su utjecala na samo jezino stanje, u drugome u se usredotoiti na neke
od bitnih jezinih znaajka, dok u u treemu dijelu nastojati dati smjernice
za rekonstrukciju predmigracijske dijalektne slike obraenoga podruja.
Rijeka Neretva kao prirodna prepreka bila je i jest dijalektna razdjelnica. U
prolosti je razdvajala tokavske govore akavskoga tipa od tokavskih govora
takavskoga tipa, a danas razdvaja novotokavske ikavske od novotokavskih

283
Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 15, 2009, str. 283304

ijekavskih govora. Suvremena je dijalektna slika Neretvanske krajine i Donje

Hercegovine veoma sloena: juno od ua Neretve, na zapadnome dijelu
poluotoka Peljeca, tokavsko narjeje granii s akavskim, istono od Dubrava
i Popova nalazi se granica govora zapadnotokavskoga i istonotokavskoga
tipa,1 na itavo se podruje protee snaan utjecaj dubrovakoga govora, a
i izvanjezine okolnosti (este i obilne migracije, doseljavanje pripadnika
drugih naroda) dodatno oteavaju moguu rekonstrukciju predmigracijske
dijalektne slike obraenoga podruja.

Slika 1. Zemljovid obraenoga podruja s neposrednim okruenjem.

2. Kratki povijesni prikaz migracija

Neretvanska krajina i Donja Hercegovina u kontinuitetu su naseljene
od prapovijesti. Hrvati spomenuti prostor naseljuju u 7. st. i u njemu polako
stvaraju svoje dravne tvorevine. Prostor istono od Neretve Pop Dukljanin i
jo neki srednjovjekovni kroniari nazivaju Crvenom Hrvatskom. U sastavu
1 O tome opirnije u Brozovi 1978 i Lisac 2003. Drukiji pogled na razvoj srednjojuno-
slavenskoga dijasistema iznosi Kapovi 2008: 103104.

284
 Domagoj Vidovi: Utjecaj migracija na novotokavske ijekavske govore...

se te drave naao i Hum (Chelmania), koji se u povijesnim vrelima spominje

od 10. st. Osnovne su jedinice srednjovjekovnoga teritorijalno-politikog
ustroja na tim povijesnim hrvatskim prostorima bile: zemlja (politiko-
teritorijalna jedinica koja ima odreeni stupanj politike samostalnosti), upa
(manja politiko-teritorijalna jedinica koja je u ranijemu srednjovjekovlju u
prvome redu bila upravna jedinica jednoga plemena, a kasnije se razvila u
teritorijalnu jedinicu koja je omeena svojim prirodnim granicama i ima svoje
upravno-politiko sredite; 10-ak upa ini zemlju), seoska opina (posebno
upravno podruje s vlastitim starjeinom i teritorijem) i vlastelinstvo
(posjed mjesnoga nieg feudalca s pripadajuim mu kmetovima i slobodnim
seljacima; teritorijalnim opsegom najmanja jedinica). Treba imati na umu da
je upravo upa najvre i najjasnije odreen teritorij na srednjovjekovnim
hrvatskim, ali i irim slavenskim prostorima (usp. Sivri 1999: 812). Zapadni
dio prostora koji obraujem povijesno je pripadao humskoj upi aba,
sjeverni upi Dubrave, a istoni upi Popovo. Slabljenjem hrvatske drave
Hum u nekoliko navrata dolazi pod srpsku vlast da bi 1322. stupio u uu vezu
s Bosnom pod ijim e vrhovnitvom ostati do turske okupacije.2 Ve nakon
prvih turskih upada hrvatsko stanovnitvo iz Istone Hercegovine bjei na
teritorij Dubrovake Republike (prvi je vei val hercegovakih izbjeglica u
bijegu pred Turcima u Dubrovnik pristigao koncem 14. st. zbog ega Veliko
vijee 1395. odluuje da se izbjeglice prevezu u Apuliju; Boi 1952: 10). Nakon
pada Neretvanske krajine i Hercegovine pod tursku vlast stanovnitvo bjei i
prema Makarskome primorju i otocima (uglavnom na Bra, Hvar, Vis, Mljet i
Elafite).3 Mnogi e dospjeti i znatno zapadnije, sve do Like i Ravnih kotara. O
razmjerima prvih seoba doznajemo iz Poimeninoga popisa sandaka vilajeta
Hercegovine 1475. 1477. koji nabraja i mezre sela naputena od strane
2 O povijesti srednjovjekovnoga Huma opirnije u Brandt 1995, Budak 1994 i Pulji 1995.
3 Tako se meu novim plemstvom na Brau spominju obitelji: Berkovi, ikarelovi
(Kukreti; danas Cicarelli), Filipovi, Kati, Krankovi, Gospodneti, Jeri, Jaki, Glavini,
Ivanievi, Rai (danas Rajevi u Puiima), epanovi alias Scipioni, Simi alias Batkovi,
Lozi i Marti (Jutroni 1950: 4547) koje su se mogle doseliti iz Neretvanske krajine ili Donje
Hercegovine. Za veinu se starijih stanovnika otoka Braa neretvansko ili hercegovako
podrijetlo moe samo pretpostaviti, i to na temelju moguih migracijskih smjerova, obiteljske
predaje (obitelj Mieli Tomi u Puiima takoer ima tradiciju da je podrijetlom iz Neretvanske
krajine; Gospodnetie se po tradiciji vee za imrake) ili na temelju jezinih crta koje su se
okamenile u prezimenu (primjerice kod prezimena epanovi u Gornjemu Humcu). vrsti
dokaz o doseljavanju na Bra iz Hercegovine jest pismo koje je 1. srpnja 1841. Ivan Novakovi detto
Maslarda iz Sumartina uputio don Vidoju Novakoviu Maslau (1795. 1861.), dubravskome
upniku. U pismu Ivan Novakovi upozorava svojeg roaka da je od svojeg oca uo da su
braki Novakovii podrijetlom iz Zaablja. Na Visu se pak meu novim stanovnicima 1708.
spominju obitelji Bogunovi, Iliji, Miloevi, Savi, Leskovi, Drli, Pervan i Hercegovi koje
su se takoer mogle doseliti iz Hercegovine (Novak 1961: 113114). O seobama iz Hercegovine
na Elafite, Mljet i Lastovo vidi u Sivri 2003: 385386.

285
Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 15, 2009, str. 283304

starosjedilaca koja najee naseljuju Vlasi. Isti e se smjer migracija hrvatskog

stanovnitva ponavljati nakon svakog rata za osloboenje od Turaka, a napose
iza Kandijskog (1645. 1669.) i Morejskog rata (1683. 1699.).4 Za vrijeme i
nakon Morejskog rata samo se iz upe Gradac u Slivno preselilo 2 000 ljudi
(Pulji 1995: 77). Nakon to je istoni dio Neretvanske krajine koncem 17. st.
osloboen od Turaka u njega se masovno doseljava hrvatsko stanovnitvo iz
istone Hercegovine i manji broj pravoslavaca. Stanovnitvo je s tih podruja
sve do 20. st. uglavnom odlazilo na zapad ili prema Dubrovniku, a unutar
same mikroregije stanovnitvo se iz Popova i hercegovakoga dijela Zaablja
uglavnom selilo prema Metkoviu i Zaablju (zbog turskih progona i za
vrijeme ratova)5 i Dubravama. Stanovnitvo je pak Dubrava poesto odlazilo
prema Neretvanskoj krajini i Zapadnoj Hercegovini.
Veliki odljev stanovnitva s neumskoga podruja i Popova dogodio se i
za vrijeme Hercegovakog ustanka 1875. 1878. kada stanovnitvo iz Gabele
te iz Hrasna i Burmaza bjei u Metkovi i Dobranje, Neumljani i Graani u
Vidonje, a Popovci u Dubrovako primorje. Slubeno su u Dalmaciji 1875.
upisane 13 403 izbjeglice (Pulji 2008: 14). Stanovnitvo je spomenutih krajeva,
osobito na hercegovakome teritoriju, znatno stradalo i u ratovima u 20. st.
U Drugome svjetskom ratu i porau smrtno je stradalo, po istraivanju Ivice
Puljia, Stanislava Vukorepa i ure Bendera uklopljenome u rad Saborske
komisije za utvrivanje ratnih i poratnih rtava Drugoga svjetskog rata, 4423 od
oko 30 000 Hrvata u Istonoj Hercegovini (u Donjoj Hercegovini oko 4150 od
28 500), a novija su istraivanja pokazala da je broj stradalnika jo vei (Pulji,
Vukorep, Bender 2001: 8385). U Domovinskome ratu 1991. 1992. srpske su
postrojbe zaposjele opine Ravno i Stolac, sjeverni dio opine Neum i istoni
dio opine apljine. U ratnome je vihoru najtee stradala opina Ravno u
kojoj danas ivi samo nekoliko stotina stanovnika, uglavnom staraca. Tzv.
Republici Srpskoj pripalo je podruje Brtanika (negdanja opina Stolac) te
sjeveroistoni dio Popova. Tom je politikom uredbom opstanak tamonjega
hrvatskog puanstva postao nemogu.
Do pomicanja stanovnitva dolazilo je i iz gospodarskih razloga. Nakon
velike trenje 1667. zbog potrebe za radnom snagom poinje masovno

4 O razmjerima seoba u 17. st. najbolje govori injenica da se nijedna obitelj koja se spominje
u Metkoviu u popisu obitelji iz 1684. ne spominje meu posjednicima 1695. i 1702. kao ni u
prvim upisima u metkovskim upskim maticama 1734. 1781.
5 Tako se primjerice u Vidonje od 38 obitelji ak 20 doselilo iz Popova i hercegovakog
dijela Zaablja, 2 su daljim podrijetlom s toga podruja, a i za 5 se starosjedilakih moe
pretpostaviti da su iz tih krajeva, u Dobranjama ak 22 od 31, a od prvih 38 obitelji koje su
se naselili u Metkovi u 18. st. ak je 25 s istih podruja ukljuujui i jo neke koje su odonud
starijim podrijetlom. Podatke sam prikupio obradbom crkvenih matica.

286
 Domagoj Vidovi: Utjecaj migracija na novotokavske ijekavske govore...

doseljavanje Hercegovaca (prije svega Popovaca i Zaabaca) u Dubrovnik6.

Stanovnitvo se pak Popova selilo u Dubrave u potrazi za kvalitetnijim
zemljitem. Kako su planitari na prostorima od mora prema unutranjosti
uvijek odlazili na ljetnu ispau etiri dana hoda od matinoga gospodarstva,
mnogi su se od njih trajno naselili u tzv. Gornju Hercegovinu (prije svega
na podruje dananjih opina Kalinovnik i Nevesinje, iz kojega su trajno
protjerani nakon Drugoga svjetskog rata, te u istoni dio opine Konjic,
odakle su se nakon bonjako-hrvatskih sukoba 1993. uglavnom preselili na
mostarsko podruje i u Dubrave). Krajem 19. st. poelo je masovno iseljavanje
u prekomorske zemlje, isprva najee u SAD, a iza Drugoga svjetskog rata u
Australiju.
Dakako da su se ovdje ukratko navedena i pojednostavnjena velika
pomicanja i mijeanja stanovnitva morala odraziti i na jezinu sliku ovih
prostora koju namjeravam prikazati u ovome radu.

3. Biljeite crte mjesnih govora

3.1. Naglasni sustav
Mjesni govori pripadaju pak istonohercegovakome tokavskom
dijalektu. Po prozodijskim obiljejima pripadaju novotokavskim govorima s
odreenim arhaizmima u naglasnome sustavu. Jedna je od temeljnih znaajka
novotokavskoga naglaivanja prenoenje naglaska koje se provodi gotovo
beziznimno (primjerice: p godn, dest metr, n mjesc dn, st-dvjesta kn).7
Silazni su naglasci izvan prvoga sloga u vieslonim rijeima rijetki, ali ih
sustavno nalazimo u etveroslonim rijeima u genitivu mnoine (udvc,
domna, ogldl, kol, ruptn, glavrn, njivtn). Nalazimo ih i
u toponimiji u primjerima Dobrvo, Prev, Medrua i Verjua. Iskonski je
praindoeuropski naglasak ouvan u imenici mre8 (u drugim je govorima
obino produljen u mre pod utjecajem talijanskoga lika) te u zamjenice
n. Slino kao u susjednim akavskim govorima kratki se naglasak kadto
dulji pred sonantom: dm, ljbv, nrv, prjatlj, mln (takoer i toponim
Mlnite).
Razlikovna je uloga naglaska neko bila mnogo vanija. Tako su se
promjenom naglaska tvorila hipokoristina osobna imena (Kta < Kta, Mra
6 O tome vie u Sivri 2003.
7 O novom i starom prenoenju naglaska te o nekim bitnim naglasnim znaajkama
mjesnih govora opirno je pisano u D. Vidovi 2007a.
8 Izgovor mre uuvan je na irem dubrovakom podruju, kako u tokavskim govorima
u samome Dubrovniku, u Dubrovakome primorju, Konavlima, Zaablju, Slivnu i tokavskome
dijelu Peljeca, tako i u akavskim govorima na zapadnome dijelu Peljeca, Koruli i Lastovu.

287
Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 15, 2009, str. 283304

< Mra), umanjenice (nga < nga, bca < bca, krva < krva) te iterativni
glagoli od obinih nesvrenih (skkat poskakivati : skkat). Naglaskom se u
Hrasnu razlikovalo i ime krave Ra od enskoga osobnog imena Ra.
U imenikoj i pridjevskoj sklonidbi kao i u glagola obilno su posvjedoene
sve tri opeslavenske naglasne paradigme.9 Naglasna paradigma b (n. p. b)
uva se kod imenica kao to su br (G jd. bra, N mn. brovi, G mn. brv),10
lov (G jd. lava, N mn. lavi, G mn. lv),11 stok (G jd. istka),12 gnjt
(G jd. gnjta, N mn. gnjti, G mn. gnjt),13 j (G jd. ja, N mn. ji/jevi,
G mn. j/jv),14 rbac (G jd. rpca, N mn. rpci, G mn. rbc). Naglasnu
paradigmu c (n. p. c) najzornije uoavamo u lokativu jednine mukog roda za
neivo (kamnu, govru, brdu, mstu, nsu, sprovdu, oprzu, pojsu, dogaju,
Jadrnu) te u genitivu mnoine imenica mukoga roda (sinv, sokolv/sokl,
jastrb, darv/dr, badv, glasv, dubv/db, govorv/govr, golubv/
golb, vragv, torv, gradv, anl, kork, fratr, sluajv, dinr),15 ali i
u imenica enskoga roda kao to je la (D jd. li, A jd. lu, N mn. le, G mn.
l, DLI mn. lam/lan),16 glva (D jd. glvi, A jd. glvu, N mn. glve, G mn.
glv, DLI mn. glvam[a]/glvan17), vca (G jd. vc, D jd. vci, A jd. vcu, N
mn. vce, G mn. ovc), vjska (D jd. vjsci, A jd. vjsku, N mn. vjske, G mn.
vjsk, DLI mn. vjskama), pmt (L jd. pamti), rka (G jd. rk, D jd. rci, A
jd. rku, N mn. rke, G mn. rk, DLI rkam[a]), ks (G jd. ksti, L jd. ksti, N
mn. ksti, G mn. kst, DLI mn. kstima), ls (L jd. alsti, G mn. alst),18
r (G jd. ri, N mn. ri, G mn. r, DLI mn. riman), kk (G jd.
9 O opeslavenskim naglasnim paradigmama opirnije se moe proitati u radovima
Vladimira Dyboa, a o njihovim odrazima u hrvatskome naglasnom sustavu u radovima Mate
Kapovia kojemu ovom prigodom zahvaljujem na mnogim vanim podatcima i sugestijama. U
daljnjemu tekstu za naglasne paradigme a, b i c rabim kratice n. p. a, n. p. b i n. p. c.
10 Istog su tipa i imenice bb, snp, pp, krv, vr, zbr, plg, stl, grp, grb.
11 U Metkoviu imenice toga tipa esto imaju genitiv nastao analogijom prema n. p. c
(lav, Petrv, Galv, Mij).
12 Po istome se obrascu sklanjaju i rijei kao to su mslac i mdrac (N mn. mudrci, G mn.
mudrc).
13 Po istome se obrascu sklanjaju rijei kao to je sp.
14 Imenice ovoga tipa u junome dijelu obraenog podruja u mnoini esto prelaze u
n. p. a (jv, ttv, kljv). U hercegovakome dijelu Neretvanske doline pak biljeimo
pojavu da dio imenica mukoga koje se sklanjaju po n. p. c imaju mnoinske likove dobivene
analogijom od n. p. b (skv, vlv).
15 Analoki se to prenijelo i na neke imenice mukog roda koje oznauju ivo (soklu,
jastrbu).
16 Po istome se obrascu sklanjaju i imenice kao to su zra, rsa, vda, gra, zmja, lja,
sza, stza.
17 est je i nazalizirani izgovor glvaman, rkaman i slino.
18 Tako se sklanjaju sve dvoslone imenice enskog roda tvorene sufiksom -ost koje u
nominativu jednine imaju kratkosilazni naglasak.

288
 Domagoj Vidovi: Utjecaj migracija na novotokavske ijekavske govore...

kkoi, N mn. kkoi, G mn. kok, DLI mn. kokima), bls (G jd. blesti,
L jd. bolsti, N mn. blesti, G mn. bolst, DLI mn. bolstima), prpovijd (L jd.
propovijdi, G mn. propovijd, DLI mn. propovijdima), planna ( planinu)19.
U pridjeva je n. p. b najbolje ouvana u pridjeva koji oznauju boje bijl (bijla
bijlo) te u primjerima kao to su svijt/t, krtak, zltan, dbar (dbra
dbro), dbok (dubka dubko).20 U mjesnim je govorima ouvana izvorna n.
p. c kod pridjeva:21 blg blga blgo. K tome se u neretvanskim govorima (ali
i veemu dijelu zapadnohercegovakih ikavskih govora) sekundarno proirila
i na velik broj pridjeva koji su pripadali n. p. a (npr. srtan srtna srtno,
zgdan zgdna zgdno). N. p. c se esto uva i u odreenim pridjevima: rjtk,
gst, przn, rvn, jn, sdm, tk, th, pltk, rn, tjsn, krpn, ptn.
N. p. b uvaju glagoli kao to su tat (tm; tao), pomi22 (pmom; pmog
pomgla pomglo), dugvat (dgujm;23 dgov dugvala dugvalo). N.
p. c se odrazila u glagola kao to su zvt (zovmo, zv; zvo zvla zvlo)24,
ms (metmo; mo mla mlo), let (letmo, lt/lt; leo), v (vk vkla
vklo), p (pemo; pk pkla pklo), stja(t) (stojmo), pt (pmn;
peo pola plo), rs (rstem, rst; rs rsla rslo), prsti(t) (prostmo),
*vljet25 (velmo), slit (selmo), ma(t) (immo), vje(t) (vem, ivmo, v/
v).26 Od glagola koji pripadaju n. p. a navest u samo arhainije kao to su
lj (ljgnm) stii ili ljes ui (ljezem). Uz sve navedene arhaine naglasne
likove supostoje i mlai koje nahodimo i u hrvatskome standardnom jeziku
pa ih nije bilo potrebno zabiljeiti.

19 Isti obrazac nahodimo i u sljedeim primjerima: irinu, dubinu, visinu, n brzinu.

20 Po istome se obrascu sklanjaju i pridjevi kao to su rok, vsok, dbel, a (vjerojatno po
analogiji) i vlik, kadto i klik.
21 Rije je o izoglosi koja razlikuje zapadne od istonih tokavskih govora. U istonim se
(prije svega srpskim) tokavskim govorima pridjevi koji su se sklanjali po n. p. c danas izgovaraju
po n. p. b (npr. blg blga blgo). N. p. c nahodimo i u pridjevima kao to su drg, sv, sln,
palj, v, gnjl, stvran, vs, mlk, glv, glp, krv, lijp, gldan, mld te kod broja jdan (G
jd. jednga uz mlae jednga). Pridjevi jk i vr danas se sklanjaju po n. p. c iako su iskonski
pripadali n. p. b. Prijelaz n. p. b u n. p. c svojstven je dubrovakome podruju.
22 Infinitiv na -i/-ti razmjerno je rijedak i oznaka je biranog stila.
23 Na stolakome je podruju ouvana iskonska kraina u glagola toga tipa (dgujem,
vjrujem, kpujem).
24 Kod prefigiranih glagola postoje razlike u mjesnim glagolima. U Popovu tako biljeimo
likove nzovem, nzov (kao i dnesem, dvezem), a u Zaablju nazvem (kao i donsem, dovzem).
U glagolskome pridjevu enskoga roda u mjesnim govorima nema razlike (nazvla, donijla,
dovzla).
25 Infinitiv nisam zabiljeio u mjesnim govorima.
26 Arhainiji su likovi posve podudarni s junoakavskima (zovem, metem, letm,
stojm, prostm, ivem).

289
Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 15, 2009, str. 283304

3.2. Fonologija
Na fonolokoj je razini bitno da se jat u dugim slogovima izgovara dvoslono
(cjv, mjh, ljk, bijlo),27 a kratki jat daje je (bjat, vjtar). U mjesnim su
govorima, poglavito onima bliim Neretvi i moru, esti ikavizmi (od kojih
su pokoji i veoma stari), a ima i neto ekavizama (prije svega u skupu *r:
brgovi, grehta, vra, rica).28 U govoru su prisutni i hiperijekavizmi kao
to kmpijr (< njem. dijal. Gruntbir),29 krijva (< dalm. kria < lat. ceresia),
sijrak (< lat. syricus), Spljt (< Split), mjrs (< psl. *myr), sijrnica (< psl.
*syr), pa ak i klijkat (engl. to click pritisnuti gumb na miu) i bljcat (<
blic dodatak fotoaparatu koji proizvodi svjetlost za snimanje pri slabijem
osvjetljenju < njem. der Blitz). Trea je jotacija provedena u skupinama *t
(et, et, let, eha, derat30), *d (zevica, pokad, polet, prismet,
kelja, telina), *dv (med), *s (me, lo, sed, s, vr, , bedit,
no, kira), *st- (na : stijena, nica : stjenica), *sv- (tlo, edit, tovat,
to: Sveto), *ht (t < psl. *h[o]tti), *sj (p, prakinja, jno), *z (es,
nica), *zd (la, det), *zj (k, ait), *c (dilo, epnica, elkup)
i *cv- (tn neja, to : Cvijeto). Provedbom 3. jotacije fonemski je sustav
mjesnih govora obogaen za dva nova fonema i . Fonem mogao je nastati
u rijei nastalih od psl. korijena *kysl (keo/kel, kelina), a nahodimo ga i u
nekim egzonimima (rena < Silen grad u Libiji) te u usklicima za dozivanje
stoke (krvi usklik za dozivanje krava, vki usklik za dozivanje volova).
Primjere za treu jotaciju nalazimo i u primjerima bljve (< dalm. *vittea
< lat. vitta vrpca), po (gr. Stphanos; lat. Stephanus), n silan (< psl.
*sila), blje i pljsma.31 Neobina je pak injenica da se na itavome podruju
druga jotacija u skupinama blj, mlj, plj, vlj nepotpuno provodi ili se uope ne
provodi (zgrabjena, zmja, snpje, dvj), slino kao u susjednim akavskim i
novotokavskim ikavskim govorima. Stara jotacija nije provedena ni u prilogu
vt ve (< psl. *vtj). Arhaizmom se moe smatrati uvanje t u glagolu obtat
(< psl. *obvtati).
27 Kod Bonjaka u Dubravama, ali i u Viiima, Dubravici kod Sjekosa i u Rabranima u
Gornjemu Hrasnu prevladava jednosloni izgovor. Dvosloni je izgovor razmjerno novijega
postanja (usp. Halilovi 1996: 7482). U ostatku teksta naglasak na jatu biljeim na nain koji je
uobiajen u suvremenim hrvatskim rjenicima.
28 Jedini primjer u kojemu je kratko *r dalo rje zabiljeio sam u Vidonjama (srja).
29 Najvie je hiperijekavizama nastalo promjenom ir > ijer uglavnom u posuenicama.
Slinu pojavu nahodimo i na dubrovakome, istonobosanskome podruju, ali i u
starotokavskim slavonskim govorima.
30 U glagolu dtjerat se ukrasiti se trea jotacija nije provedena najvjerojatnije zbog
razlikovnosti.
31 Zanimljivo je da iste primjere nalazimo i u neko ikavskoj, a danas posve ijekaviziranoj
Gabeli, na desnoj obali Neretve.

290
 Domagoj Vidovi: Utjecaj migracija na novotokavske ijekavske govore...

Fonem h nepostojan je lan fonemskog sustava te kao takav najee otpada

ili se mijenja u f (krf), v (rav, jva, sv), j (Mjjlo, snja), k (vok, tpik) ili g
(njg). U Dobranjama kod Metkovia izostaje ak i u toponimiji (npr. dibegov
vv). U Vidonjama, Hutovu, Gracu i Hrasnu uva se u eim rijeima kao
to su hdit, htjet, hmben, hdat, hrna, hm, prmaha, zlhran (izbirljiv u
jelu), grijh, hmd (stado, mnotvo < hme drijebe od godinu dana32), ali
i ondje najee otpada, ak i u toponimiji (Rsn < Hrasno, tovo < Hutovo),
ili se mijenja u gore navedene foneme, dok u Vidonjama biljeim neobinu
dvostrukost likova u zamjenikoj sklonidbi: nijh i nij, vijh i vij. U
Popovu i Dubravama razvilo se pak sekundarno h, koje je esto u krajevima
gdje proces gubljenja ovoga zadnjonepanog konstriktiva nije bio dosljedan
(Peco 1986: 96), i to u temeljnome hrvatskom leksiku (hudvica < psl. *vdova,
ha < psl. *rdja, hvat se < psl. *rvati, hzat < psl. *rzati), posuenicama
iz turskoga (hdet < tur. det, ht < tur. at), pa ak i u antroponimijskome
(neslubene inaice svetakoga imena Ante/Anto i Ilija: Hnto < lat. Antonius,
Hlija < lat. Elias) i toponimijskome sustavu (Hrahov D : orah).33 Osim u
Dobranjama f je stabilan lan fonemskog sustava mjesnih govora iako se katkad
zamjenjuje s p (Plip, pnjestra, p) ili v (Vrnua, vl). Sekundarno f osim u
navedenom primjeru krf nahodimo i u arhaizmu fdo (usp. stsl. veth star).
Fonem ouvan je u Popovu uglavnom u antroponimiji i toponimiji (Drko:
neslubena inaica osobnog imena Juraj, Lareti : toponim u Dubrovniku),
ali i u opem leksiku (ra zora, nara : vrsta muhe). Okluzivi t i d
otpadaju u zavrnim suglasnikim skupovima (ms, g, grz, d), a zavrni
se suglasnik najee obezvuuje (grp < grub, lt < lud, st < sud). Rotacizam
nahodimo u primjerima kao to su mre (< moe), kr (< kae), bjri (> bjei).
Veoma je zanimljiva anticipacija palatalnog elementa zabiljeena u pridjevima
djnj, dbjnsk i dvjnsk dosad zabiljeena uglavnom na kajkavskome
podruju (Lonari 1996: 9294).34 Redukcije nenaglaenih vokala posve su
uobiajene, a ispadanje je vokala razmjerno rijetko i izraenije je u Hrasnu i
Dobranjama.
32 Skok rije ohme povezuje s ma. vemh i lit. ava kobila (Sk 2: 549).
33 Sekundarno h biljeimo i na neumskome podruju. Tako je dananje selo lno Plje
zabiljeeno i kao Hlno Plje. Na temelju dananjeg stanja u mjesnim govorima postoji
mogunost da se sekundarno h razvilo i prije dolaska Turaka, a da se zahvaljujui islamizaciji i
odralo u ovim krajevima. U brojnim dubrovakim spisima stoji Hostoich, Hobradouich i sl., no
kako su se dubrovaki pisari sluili talijanskim latinikim slovopisom ne moemo biti sigurni
je li se h izgovaralo.
34 U Vidonjama su zabiljeene i rijei klijt (usp. kajkavski klt < psl. *klt kua u
vinogradu, izba, pojata; HER: 578) i a (usp. kajkavski ha kua, zgrada < psl. *hya < germ.
xs-; HER: 444) koje su kao ope imenice rasprostranjenije na kajkavskome podruju, a oito
je da su neko bile rasprostranjene i u tokavskim govorima s poneto izmijenjenim temeljnim
znaenjem. Naime, obje oznauju tronu kuicu.

291
Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 15, 2009, str. 283304

No, osim navedenih osobina tipinih i za druge novotokavske ijekavske

govore, u mjesnim govorima nahodimo i akavizme (p, gen),35 uu-
vanu skupinu r- (jen crven, rjnci doii s crvenom zemljom), uuvano
doetno l u nekim primjerima (ngal, ppel, tpal; u Vidonjama i vl, dl, gl
usporedno s izgovorom v, d, g) u podrujima bliim Neretvi, promjenu k
> k (mka), tk > lk (Mlkovi), d > l (prezime Medi zabiljeio sam kao Mli),
koje novotokavske ijekavske govore ovoga podruja povezuju sa akavskim i
junoakavskim govorima. Promjena -m > -n nije dosljedno provedena, ea
je u primorskim dijelovima regije, no primjere te promjene nalazimo i sjever-
nije od Stoca.

3.3. Morfologija
U imenikoj se sklonidbi i imenice ija osnova zavrava na palatal sklanjaju
kao one ija osnova zavrava na nepalatal (lon, knjon, mon, movi).36
Poesto dolazi i do zamjene lokativa akuzativom (npr. tao sam novine. Bla
je Spljet.). Stari je lokativ na -i (< -ih) uuvan u primjerima n li, n vrti,
na ramni, po pli, Dubjni, eljri. Genitiv mnoine na - nalazimo
u primjerima gdn, brsk, krk, smkv, (l)jd. Stari je pak instrumental
mnoine mukog roda na -i uuvan u primjerima s vci, s prjatelji. Pridjevsku
sklonidbu nahodimo u lokativu nekih imenica enskoga roda e-sklonidbe
(ksrnj, pkrnj) te u toponimiji (u Blj, Dbj) i antroponimiji
(vanj). Dativ i lokativ enskog roda zamjeniko-pridjevske sklonidbe tvori
se u Slivnu i neto rjee u Vidonjama nastavkom -m/-n (mjn ni, na
dsnn rci, n Cnn rijci, nm jon n deset gdn, pde gls p njm, svton
ruli, ksa jon se zaplla). Iz toponimije je razvidno da se tzv. dubrovaka
sklonidba (sklanjanje mukih tipa Ivo Iva; usp. Halilovi 1996: 157159) u
prolosti prostirala na mnogo irem podruju nego danas. Tako, primjerice, u
Dubljanima u Popovu nahodimo toponim rove strge, na Pini, zaseoku
sela Trebmlja, u jugozapadnome dijelu Popova mikrotoponim Rdovo gvno,
a u Zviroviima, selu u Brotnju u zapadnoj Hercegovini, u koje se koncem
17. st. naselila vea i kompaktna skupina hrvatskih izbjeglica iz istone
Hercegovine, nahodimo toponim Mov dlac. Danas s hercegovake strane
zapadno od Orahova Dola ne nahodimo primjera dubrovake sklonidbe, a i u
zapadnome dijelu Dubrovakoga primorja (zapadno od Smokovljana), rije je
o srazmjerno novijoj pojavi. Dubrovaki poddijalekt kao prestiniji u odnosu
na mjesne govore u Donjoj Hercegovini i Neretvanskoj krajini u velikoj je
mjeri utjecao na mjesne govore tako da je za neke njihove zajednike crte
35 Primjeri kao to su pi, zvat i ken mogu se i drukije tumaiti, ali nije iskljueno
da je i tu rije o akavizmima.
36 Zanimljiv je i zaziv: Bgu mj!

292
 Domagoj Vidovi: Utjecaj migracija na novotokavske ijekavske govore...

teko rei jesu li iskonske ili su nastale pod dubrovakim utjecajem. U tom je
svjetlu veoma zanimljiva injenica da je dubrovaka sklonidba danas znatno
ea u srpskim govorima u Popovu i Bobanima dok kod Hrvata na istome
podruju danas gotovo izostaje, osim u Orahovu Dolu i Grepcima,37 iako je iz
mjesne toponimije i povijesnih vrela razvidno da je neko bila rairena barem
do Neretve. Uzroci su tome sociolingvistiki: narodnosno razlikovanje.38
Pod dubrovakim utjecajem na podruju neumskoga Graca kod mlaih
ispitanika sklonidba je osobnih imena kao to je Zvnko Zvnk zamijenjena
standardnojezinom. Imena tipa Hvoje sklanjaju se i danas po e-sklonidbi.
U zamjenikoj je sklonidbi zanimljiv nenaglaeni lik nje (u svezama z nje
i nje) u akuzativu jednine line zamjenice na nastao analogijom prema
genitivnome liku u koji je umetnuto poetno nj- (< n iz prijedloga *kn,
*vn; Matasovi 2008: 238). Kod brojeva su veoma zanimljivi likovi jednns,
dvojnes, peterns, esterns, osmerns motivirani brojevnim imenicama te
likovi dvdest(i), trdest(i) i etdest(i) nastali prema praslavenskoj dvojini.39
Zanimljivi su prijedlozi pro (< preko; pr vrt, pr mosta), npomlj/npomn
pokraj (npomlj sla) i su (ljg je s etvero jdi).
U glagolskome je sustavu aorist iv glagolski oblik (u gradakome mjesnom
govoru nalazimo ak i sigmatski aorist rijh). Najvjerojatnije se analogijom
prema 3. l. mn. proirilo i na druga lica u mnoini (domo, rdite). Imperfekt
je rjei, ali je ipak prisutan i u svakodnevnome govoru (mlj, pltij). Stariji
je prezentski nastavak -u za prvo lice jednine ouvan u glagola *veljeti i vidjeti
(vlju/vlj, vu/v, zapviu/zapvi).40 U 3. je licu prezenta na sli-
vanjskome podruju uglavnom poopen nastavak -u (bv, gr, v) dok u
Zaablju i Popovu likovi tvoreni nastavkom -u supostoje s likovima kakvi su i u
hrvatskome standardnom jeziku. Infiks se -nu- u infinitivnoj osnovi najee,
poglavito u dalmatinskome dijelu obraenoga podruja kao i u susjednim
novotokavskim ikavskim govorima, mijenja u -ni- (pgini[t], kini[t]). Futur
37 Orahov Do nastanjuju gotovo iskljuivo Hrvati, a Grepce i Srbi i Hrvati. U obama
selima Hrvati imena sklanjaju i po dubrovakoj i po e-sklonidbi, a Srbi poznaju iskljuivo
dubrovaku sklonidbu.
38 esto je i narodnosno razlikovanje naglaskom prezimena. Hrvati (i Bonjaci) u Istonoj
Hercegovini uglavnom uvaju iskonski naglasak u prezimenima bramovi, Jvanovi,
Jrkovi, Mrkovi, Mloevi, bradovi (ima ih i Bonjaka), Stjanovi, dok Srbi mnogo ee
poopuju dugouzlazni naglasak pred dometkom -ovi/-evi: Abrmovi, Jovnovi, Mrkovi,
Milevi, Obrdovi (Jurkovia Srba u Istonoj Hercegovini nema).
39 Zanimljivi su i likovi ps(t) (50) i s(t) (60). Moda bi se lik jednns mogao tumaiti
i ostatkom starije tvorbe brojeva od 11 do 19 ouvane u staroslavenskome (usp. stsl. jedin
na deste). Takvo je brojenje ouvano kod starijih govornika u Puiima na otoku Brau
(jedandeset, dvondeset, trindeset, etrndeset, petndeset, endeset, sedamndeset, osamndeset,
devetndeset) uz mlae koje biljei i imunovi 2006.
40 Zanaglasne su duine vjerojatno nastale analogijom prema drugim licima u prezentu.

293
Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 15, 2009, str. 283304

II. ee se tvori od svrenoga prezenta glagola biti i infinitiva (kad ti buden

govorit; ako bude i) nego kao u hrvatskome standardnom jeziku. Posebno je
zanimljiva sintetika konstrukcija futura II. u primjerima ako uzbu (ako
uzmogne biti), mbu (ako bude moi), bu (ako bude htjeti).41 U
istonome dijelu Neretvanske krajine (prije svega na slivanjskome podruju)
ivo je i tzv. predbudue vrijeme koje oznauje vjerojatnu radnju u prolosti
(Menac-Mihali 1989: 101): bt e sgro o z sprovd tr dn (bit e da
je sigurno uo za sutranji sprovod). Tzv. imperativ proli, koji izraava
neto to je subjekt po miljenju govornika trebao izvriti u prolosti, a nije
(Menac-Mihali 1989: 102) takoer je uuvan u Neretvanskoj krajini i tvori
se od 3. l. imperfekta glagola biti i infinitiva: bje to uni(t) (trebao si bio to
uiniti). Navedeni su sloeni glagolski oblici mnogo ei u akavskome nego
u tokavskim govorima te su vjerojatno preitak negdanjih junoakavsko-
tokavskih dodira.
Vrlo je zanimljiva i tvorba etnika i ktetika na podruju Popova i Zaablja.
Stanovnik je sela Dbljni (stanovnici selo zovu Dbjni) Dubjnac, enski je
etnik Dpka, a ktetik dpsk. enski etnik Dupka kao i etnike Vlika (Vlini),
Gmka (Gmljni), voka (vljina), Sdlrka (Sdlri), Drvka (Drevo)
i Mknjka (Mkonjii) navodi i Bjelanovi (1978: 150). Njima svakako treba
pribrojiti i likove Kteka (Ktezi), Velmeka (Vlj Ma), Pljika (Poljca),
Trkovika (Trkovii), Rvnjka (Rvn), Glika (Gliii),42 Kjvka
(Kjev D), vaka (va), rvka (rahov D),43 raka (rje), Tma-
ka (Tnina) i Trbnjka (Trebnja44) u Popovu, Prvika (Prv), (H)tvka
(Htovo), (H)rnjka (Hrsn), Vdnjka (Vdonje) i Grdaka (Grdac)
u Zaablju te Kalrevika (Kalrevii) u uroviima i Grbaka
(Grpci) u Bobanima.45 Tvorbu enskih etnika sufiksom -ka nahodimo i u
Bukovici. Oni uvijek dolaze uz druge likove (najee one tvorene sufiksom
-anka). Bjelanovi dri da je uzrok rjee tvorbe enskih etnika sufiksom -ka
na novotokavskome terenu izmeu ostalog i to to kod veine takvih etnika
nije mogue jasno razgraniiti imeniko i pridjevsko znaenje te stoga nije
mogue ostvariti jasnu obavijest, koja je cilj komunikacije (Bjelanovi 1978: 77).
U Popovu i Zaablju enski su pak etnici tvoreni sufiksom -ka u navedenim
41 Mareti spominje primjere htjetbudem, mogbudem, imadbudem, znadbudem, dadbudem,
smjedbudem kao rijetke i dijalektne likove u pogodbenim, vremenskim i odnosnim reenicama
(Mareti 1963: 647648).
42 Sami Popovci selo ee zovu Glii.
43 Stanovnici sela rabe likove rahov D, rov D i Hrahov D.
44 Selo se slubeno zove Trebmlja, ali je u mjesnoj uporabi ei gore navedeni lik.
45 Stanovnicu pak sela Golbinac Popovci zovu Golbica. Glavni mi je informant za
mjesne likove etnika bio uro Kriste. Ovom mu prigodom zahvaljujem na mnogim vanim
podatcima.

294
 Domagoj Vidovi: Utjecaj migracija na novotokavske ijekavske govore...

primjerima jedini u uporabi.46

4. Predmigracijska dijalektna slika podruja istono od Neretve

Ve je na temelju iznesenih znaajka mjesnih govora razvidno da dijalektna
slika podruja nije nimalo jednostavna. Pri rekonstrukciji predmigracijskog
stanja po miljenju su Pavla Ivia kljuna etiri izvora (Ivi 19551956)
primijenjena i u ovome radu: pisani spomenici iz vremena prije seoba, dananji
govori starih iseljenikih skupina koje su matine krajeve napustile prije smjene
stanovnitva u njima, toponimija i tragovi dijalektnog supstrata u dananjim
govorima. Dalibor Brozovi domee i peti izvor: analizu posuenica izmeu
hrvatskih i stranih dijalekata (prije svega fonoloku i akcentoloku; Brozovi
1963: 51).47
Najbrojniji su jezini spomenici na ovim prostorima natpisi sa steaka.48
Na njima do druge polovice 15. st. nailazimo iskljuivo na ikavske odraze
jata, u 15. st.49 ikavski odrazi uvjerljivo preteu, ali nalazimo i sve brojnije
ijekavske, u 16. st. podjednako esto nalazimo i ikavske i ijekavske odraze jata,
a od 17. st. na stecima biljeimo primjere 3. jotacije. Promjene u odrazu jata
poklapaju se s velikim migracijskim valovima koji su zahvatili ovo podruje:
prvi zapis o izbjeglicama iz Hercegovine u Dubrovniku datira iz 14. st., drugi
je veliki val seoba pokrenut pred sam pad Hercegovine pod Turke 1482.,
u 16. st. starosjedilako stanovnitvo masovno naputa svoja ognjita zbog

46 Tek je kod enskoga etnika sela Gradac ei lik Grnka dok je lik Gradaka obilje-
en.
47 Njima se u ovome radu ne u baviti jer to zahtijeva posebnu analizu, a nije od presudne
vanosti za ovaj rad. Vano je ipak napomenuti da je dalmatski supstrat prisutan i duboko u
Hercegovini. Izdvajam ovdje rijei gta izraslina, sveanj (< lat. gutta kap, izraslina), dmo
dijecezanski sveenik (< lat. dominus gospodin), bkna (< vlat. berbecna obrijana ovja koa)
i klina vapnenica, kreana (< dalm. calcaina < lat. calcna) te pridjeve tvorene dalmatskim
pridjevom san(c)tu(s) u Zaablju i Popovu (Satlija, Sutlija, Ssvid; o tome opirnije u D.
Vidovi 2007b: 433).
48 Argumenti koje su iznosili neki autori da su pisci natpisa sa steaka i klesari bili iz
Zapadne Hercegovine i Dalmacije te da su stoga mnogi natpisi ikavski, ne ine mi se uvjerljivima,
barem ne za istonohercegovako podruje, iz najmanje dvaju razloga. Kao prvo, u Istonoj je
Hercegovini sauvan najvei broj steaka, a kao drugo, klesarski je obrt bio, osim u Dalmaciji,
posebno razvijen u Popovu u kojemu je na grobljima uz pokojnikovo ime esto dodavana titula
proto koja oznauje protomajstora. Ostatci kamenoloma iz kojih se vadio kamen za izradbu
steaka nalaze se diljem ire regije. Teko je vjerovati da bi uz takve preduvjete bilo nuno
uvoziti klesare i pisce steaka iz drugih krajeva.
49 Naravno u sluajevima kad jat nije zabiljeen grafemom . Za potrebe ovog lanka
pregledao sam natpise koje su zabiljeili Marko Vego (1962. 1964.) i efik Belagi (1982.).
Dakako, treba imati na umu da je za razvoj dijalekata na sredinjojunoslavenskome podruju
najvanije upravo razdoblje 13. 15. st. (Lisac 1999: 28).

295
Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 15, 2009, str. 283304

stalnih turskih progona, prije svega katolika, i zbog uskokih upada, a u 17. st.
hercegovaki Hrvati masovno bjee na sigurnija podruja za vrijeme i nakon
Kandijskoga (1645. 1669.) te Morejskoga rata (1683. 1699.).
Kao ilustraciju promjene dijalektne slike uvjetovane migracijama donosim
dva natpisa sa steaka pronaenih na otprilike istome podruju u razliitim
razdobljima:
A se pie Radovac Vukanovi: ku Ovu kamenicu usiee Boko
ji znah crinu u vojevode, i do Semunovi.
g mu ne sgriih, prijatelje
ne izgubih.
[Hutovo, 15. st. (ZSS 1: 49)]; [Gradac kod Hutova 16. ili 17. st.
(ZSS 1: 47)].
Bitno je napomenuti da ikavske odraze jata nahodimo istonije i sjevernije
od prostora obuhvaenog ovim radom. Tako je u Policama kod Trebinja
pronaen natpis iz 1241. u kojem stoji ...prstavi se rab... poriklom upan
Pribili... (ZSS 3: 128). U Premilovu Polju kod Ljubinja zapisan je u 14.
ili 15. st. sljedei tekst: I se lei Stipko Radosali. /Boe, davno ti sam lego i
vele ti mi je leati. (ZSS 2: 39). Slino je i sa srednjovjekovnim ispravama. U
dvama povijesnim ispravama u kojima se spominju ljudi iz Popova ponovno
nahodimo ikavske odraze jata. U dokumentu u kojemu se 1416. spominje
Grgur Vukosali (najvjerojatnije iz Dubljana u Popovu) stoji: segan lita... vee
virovanie. (Jireek 1892: 69). Nadalje, u spisu u kojemu se popovski upan
Dabiiv ihori oko 1380. 1390. pokuava obraniti od traenja dubrovakih
vlasti da plati naknadu za tetu koju su poinili njegovi ljudi zabiljeeno je:
da biste zapovidili... s edne rii... (Jireek 1892: 39). Majka se pak trebinjskih
vlastelina Junka i Ostoje Mria 1419. obraa dubrovakome knezu u svezi
s otetom sabljom takoer na ikavici: ...jere je uzeo Savko Jodi uzeo loviku
Junkovu kona... uzeta je tai sabla za ma i za dvi kordi... (Jireek 1892:
70). U prepisci s Dubrovanima pisari se vojvode Sandalja Hrani u 15. st.
(Dubrovanima se Sandalj esto obraao preko svojih pisara iz Ljubomira
kod Trebinja) slue redovito ikavicom (usp. Jireek 1892: 5368).50 Tako esti
ikavski odrazi jata nisu mogli promaknuti jednome od najboljih poznavatelja
srednjovjekovnih natpisa sa steaka, povjesniaru Marku Vegi koji u jednome
od svojih radova tvrdi: Iz ovog navedenog historijskog izvora se doznaje da
su ljudi iz sela Trebimlja kod Ravnoga gajili pele i po pisanju pojedinih rijei
bili ikavci. (Vego 1982: 118). Na drugome mjestu isti autor domee: Mjesto
Trebinje izraava se kao Tribigna u ikavskom podruju iako je to podruje
50 Sandalj Hrani roen je u Goradu, ali su mu pisari dok je boravio u Ljubomiru vjero-
jatno bili iz okolice Trebinja.

296
 Domagoj Vidovi: Utjecaj migracija na novotokavske ijekavske govore...

ijekavsko. Moda je to prastari ostatak iz doba doseljenja junih Slavena u te

krajeve. Tako je i sa mnogim drugim rijeima, to se vidi po mojim ispisima iz
arhiva. (Vego 1992: 120).51
Ikavske odraze jata nahodimo i u toponimiji. Ime dananjega vidonjskog
zaseoka Brstica 1589. dominikanac Daniel zabiljeeno je kao Bristiza. Isti
je fra Daniel zabiljeio i ime dananjega naputenog dobranjskog zaseoka
Bbovite sa akavskim izgovorom (Krasi 1998: 113). akavski izgovor
toga toponima poetkom 20. st. biljei i Carl Patsch (Patsch 2005/2006: 173)
te ga nahodimo na nekoliko zemljovida iz toga vremena. U Korlatima (koji
se nalaze 70-ak kilometara od dananje granice ikavskih i ijekavskih govora)
prilikom istraivanja toponimije sela Dubljani u Popovu zabiljeio sam
toponim Savie.52 Kako su toponimi umnogome najstariji, najvredniji
i najpouzdaniji jezini spomenici (imunovi 2004: 262) u kojima se esto
okamenjuje jezina prolost, oito je da su akavizmi neko bili raireniji i
mnogo istonije nego to se dosada pretpostavljalo (do Neretve), a i danas ih
nahodimo u ijekavskim govorima u Donjoj Neretvi (gen, p). Ikavskih
pak odraza u toponimiji ima i u Slivnu (npr. Pdzvzd), a navodim i podatak
da je hraanjski zaselak eenica (< psl. *osk tor) zapisan 1694. kao Osiena
Mea (Hrabak 1985: 38). Toponime s ikavskim odrazom jata nalazimo i znatno
sjevernije od obraenoga podruja. Tako se u okolici Nevesinja nalazio stari
grad Vinaac (Vinazac < psl. *vnc) koji se u povijesnim vrelima spominje od
1435. (Vego 1957: 125). Ikavske odraze jata nahodimo i u mjesnoj antroponimiji.
Prezimena su Cvjtkovi (s Golubinca) i Ljvk (iz Ravnoga) 1694. zapisana
kao Cvitkovi i Livakovi (Hrabak 1985: 40), izumrlo dobranjsko prezime
eprina 1702. zapisano je kao Stipurinovi (M. Vidovi 2000: 227), a u
maticama upe Gradac kod Neuma 1731. prezime je Bjelpera zabiljeeno kao
Bilopera (MVG: 28).
S obzirom na injenicu da s podruja istono od Neretve nemamo ni jednu
veu kompaktnu iseljeniku skupinu koja se iselila prije turskoga prodora,53
51 Jezikoslovci e u Veginim tvrdnjama naii i na netonosti. Ime Trebinje izvodi
se od lat. Terbunia, kako ime donosi Konstantin Porfirogenet. No, ime je sela Trebmlja u
Popovu (stanovnici sela u meusobnoj komunikaciji rabe iskljuivo lik Trebnja) motivirano
antroponimom *Trbim/Trbin (< psl. *trba rtva) te bi lik Tribinja (zabiljeen 1283., usp. D.
Vidovi 2008) uistinu bio ikavski.
52 Ivi navodi da su posebno zanimljivi primjeri kad se naziv kosi s optom strukturom
doljakog dijalekta. (Ivi 19551956: 103). I dok u Donjoj Neretvi zbog blizine akavskih
govora oekujemo akavizme, Popovo je ve razmjerno duboko u ijekavskome tokavskom
podruju i akavizmi su ondje zbilja neoekivani. Mjesni su govori u Popovu i Zaablju ouvali
iskonsku krainu u sufiksu -ite/-ie.
53 Znamo pak da su dio hercegovakih izbjeglica Dubrovani 1395. prevezli u Apuliju
(Boi 1952: 10). Iseljavanja je u Italiju bilo i kasnije, no, koliko mi je znano, veina se hrvatskog
stanovnitva ondje s vremenom asimilirala, a ne nahodimo nikakve jezine spomenike tih

297
Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 15, 2009, str. 283304

rekonstrukcija je predmigracijske dijalektne slike tih krajeva nepotpuna.

Jedina kompaktnija skupina Hrvata doseljenih iz Istone Hercegovine u
junoakavskome okruenju jest ona u Raiu na Koruli (usp. Fazini
2004). Ondje su 1672. utoite u bijegu pred Turcima nale mnoge obitelji
podrijetlom iz Hercegovine, uglavnom iz Popova (Botica, Curi, Frani,
Mati, uak) i Dubrava (Borovac, Dabeli) koje i danas ine gotovo dvije
treine stanovnitva toga korulanskog mjesta. Iako su se doselili iz krajeva
u kojima se danas prostire ijekavica, dananji su Raiani novotokavci
ikavci.54
Tragove je dijalektnog supstrata najtee prepoznati jer se ponajee pred
nama nalaze, pomeane u istom govoru, crte starinake, doljake i one koje
su se razvile na licu mesta u vreme od seoba naovamo (Ivi 1955/1956: 104).
Budui da su u porjeju rijeke Neretve u prolosti graniili akavski i takavski
tokavski govori, a danas granie ikavski i ijekavski govori, da se tek neto
istonije nalazila granica zapadnotokavskoga i istonotokavskoga dijalekta,
da u primorskome dijelu dolazi do dodira tokavskih govora s junoakavskima
te uzmemo li u obzir i dubrovaki utjecaj55 i jezino nadslojavanje prouzroeno
estim i obilnim migracijama, navedena se Ivieva tvrdnja itekako moe
primijeniti i na ovim radom obuhvaeno podruje. Arhaina akcentuacija,
uuvana skupina *r-, doetno l ouvano u nekim primjerima, akavizmi
(ak i razmjerno duboko u novotokavskome ijekavskom podruju), duljenje
vokala pred sonantom, neprovoenje druge jotacije, nastavak -m/-n u dativu
i lokativu jednine zamjeniko-pridjevske sklonidbe, posebna tvorba futura II.
i imperativ proli svakako upuuju u najmanju ruku na kontinuirani kontakt
izmeu govornika takavskoga i akavskoga tipa tokavskog narjeja i
akavaca na junodalmatinsko-donjohercegovakome podruju (taj je kontakt
razliite snage ovisno o zemljopisnome poloaju i migracijskim kretanjima56)
i one supostoje s izrazitim novotokavskim znaajkama (trea jotacija,
hiperijekavizmi). U obzir valja uzeti i Brozovievo zapaanje da neke organske
izoglose koje povezuju Dubrovnik i junoakavski prostor obuhvaaju i
slavonske posavske govore, istonu i srednju Bosnu te lijevu obalu Neretve
(Brozovi 1961/1962: 5152). Nabrojene i opisane jezine znaajke dananjih

iseljenikih skupina.
54 Samo lanovi roda Botica (podrijetlom iz Strmice, zaseoka sela Trebimlje u Popovu)
ine gotovo treinu stanovnika toga korulanskog mjesta.
55 Dubrovaki je poddijalekt prestiniji u odnosu na mjesne govore u Donjoj Hercegovini
i Neretvanskoj krajini tako da je za neke zajednike crte mjesnih govora iz te mikroregije s
onima koje pripadaju dubrovakome poddijalektu teko rei jesu li iskonske ili su nastale pod
dubrovakim utjecajem.
56 Dakako da su adrijatizmi i akavizmi ei uz Neretvu i u Dubrovakome primorju, a
ijekavske inovacije podalje od mora.

298
 Domagoj Vidovi: Utjecaj migracija na novotokavske ijekavske govore...

novotokavskih ijekavskih govora istono od Neretve nepobitno potvruju

Brozovievu tvrdnju da dananji hrvatski novotokavski ijekavski govori u
Hercegovini i junoj Dalmaciji pripadaju zapadnome tokavskom dijalektu
(Brozovi 1998: 7).
Brozovi na drugome mjestu pretpostavlja da su se na lijevoj obali Neretve
prostirali ijekavski ili ikavsko-ijekavski takavski govori koji nisu prodirali do
mora i nisu prijeili kontakt izmeu Dubrovnika i akavskoga Makarskog
primorja (Brozovi 1963: 53). Kako Brozovi ipak ostavlja mogunost barem
ikavsko-ijekavskog odraza jata, u ovome sam radu odluio poi za njegovom
pretpostavkom. Iako je pitanje june ijekavsko-ikavske granice samo jedno
u nizu problema koji se nameu u pokuaju rekonstrukcije predmigracijske
dijalektne slike, ono je ponajprije sociolingvistiki iznimno vano zbog
injenice da su iskonski govornici tokavskih ikavskih govora iskljuivo
Hrvati i Bonjaci. Toponimija i povijesni dokumenti,57 kao to smo ve vidjeli,
upuuju na zakljuak da se ikavsko podruje prostiralo i znatno istonije od
onoga to se do danas pretpostavljalo: od Zaablja i Dubrava, preko Popova
i Ljubinja moda ak do Trebinja. Negdanje prostiranje ikavskih govora na
spomenutome prostoru nisu mogli zanijekati ni autori ije je javno djelovanje,
blago reeno, nemogue nazvati prohrvatskim poput Marka Vege58.

5. Dananja juna granica ikavskih i ijekavskih govora u Donjoj

Hercegovini i Neretvanskoj krajini
Sudei po povijesnim vrelima dananja je juna granica ijekavskih i
ikavskih govora vie-manje postojana u posljednjih 300 godina i uglavnom ide
rijekom Neretvom.59 Gdjegdje prelazi na desnu obalu Neretve (primjerice u

57 Zanimljivo je da je usmena knjievnost na ovim prostorima veoma esto ikavska.

Ikavske odraze jata nahodimo gotovo kao jedine u molitvama i kolendanju te u starijim
grobnim natpisima u Popovu (poglavito u Ravnome).
58 Marko Vego preao je 1938. na pravoslavlje. Dokument je objavio Ivica Pulji (Pulji
1997: 148) kojemu ovom prigodom zahvaljujem na brojnim vanim jezinim podatcima i
upozorenju da mnoga Vegina tumaenja treba preispitati upravo zbog njegove sklonosti
proteiranju pravoslavlja u Hercegovini. Tako natpis iz 1231. pronaen u Vidotaku nedaleko
od Stoca (na kojemu ponovno nalazimo ikavske odraze jata), u kojemu stoji Miseca marta 11.
prestavi sa raba boija, Marija, a zovom Divica, popa Dabiiva podruije (...) Vego tumai kao
dokaz da su tada u Stocu boravili pravoslavni sveenici te da je Marija spomenuta u natpisu
ena popa Dabiiva koja je poslije postala kaluericom (Vego 1980: 402) iako je sasvim jasno da
je rije o Blaenoj Djevici Mariji (sic!).
59 Kompaktnije skupine istonohercegovakih Hrvata naselile su i neka podruja u
Zapadnoj Hercegovini, no svoj su jezini identitet uspjeli ouvati samo u izoliranijim mjestima
poput Zvirovia u Brotnju i u nekoliko sela u okolici Mostara i irokoga Brijega. Upravo u tim
mjestima Asim Peco nalazi ee ijekavizme, pa i hiperijekavizme (Peco 1986: 69).

299
Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 15, 2009, str. 283304

Gabeli60) upravo kao to ikavski govori danas prelaze na lijevu obalu Neretve
u priblatskim slivanjskim selima zbog utjecaja opuzenskoga mjesnog govora.
Ugrubo bi se moglo rei da se u Hercegovini ijekavica blago iri u kontaktnim
ijekavsko-ikavskim podrujima (ponajprije zbog utjecaja mostarskoga i apljin-
skoga gradskog govora), dok se u Dalmaciji (prije svega u staroj metkovskoj
gradskoj jezgri61 i Slivnu, a u manjoj mjeri i u Zaablju) povlai zbog snanog
osjeaja regionalne pripadnosti samih govornika koji je, matematikim
rjenikom reeno, obrnuto proporcionalan povrinskim jezinim crtama koje
bi prosjean ovjek oznaio dalmatinskim. Naime, zaapski su mjesni govori
gotovo istovjetni govorima stanovnitva prebjegloga iz Istone Hercegovine
za vrijeme Domovinskog rata, to ih stavlja u nepovoljniji poloaj u odnosu na
susjedne dalmatinskije ikavske govore. Jedna je od posljedica toga injenica
da su neslubena osobna imena kao to je po danas iva samo u komunikaciji
unutar sela dok ih se u komunikaciji izvan sela izbjegava rabiti.
Za budua je istraivanja vana injenica da se u podruje Dubrava
kod Stoca poslije bonjako-hrvatskih sukoba doselio velik broj hrvatskih
izbjeglica iz Konjica (dobrim dijelom ikavaca) koji takoer mijenjaju jezinu
sliku spomenutoga podruja.

6. Zakljuak
Podruje je Donje Hercegovine i Neretvanske krajine dijalektoloki veoma
sloeno. U porjeju su rijeke Neretve u prolosti graniili akavski i takavski
govori, a danas granie ikavski i ijekavski tokavski govori, tek se neto
istonije nalazila granica zapadnotokavskoga i istonotokavskoga dijalekta,
u primorskome dijelu dolazi do kontakta s junoakavskim govorima, k tome
se na itavo podruje protee snaan utjecaj dubrovakoga dijalekta, a este
migracije mijenjale su dijalektnu sliku tako da je luenje iskonskih dijalektnih

60 Staro je ime Gabele Drva. Povjesniari spomenuti povijesni ojkonim pod Daniievim
utjecajem biljee u ijekaviziranome liku Drijeva, iako je ojkonim u svim irilinim srednjo-
vjekovnim dokumentima zabiljeen s ikavskim odrazom jata (naravno, ako jat nije zabiljeen
posebnim grafemom; usp. ARj 2: 779). ak i pisari Stonske slanice (solane) biljee ojkonim u
ikavskome izgovoru. Gabelu je veina starosjedilaca napustila i naselila se u nedaleki Opuzen,
dok su se u Gabelu naselili uglavnom istonohercegovaki Hrvati ijekavci (i manji broj Srba).
Opuzen je danas izrazito ikavski, a Gabela je gotovo posve poijekavljena.
61 Iako Halilovi (Halilovi 1996: 40) Metkovi postavlja u podruje ikavskih govora, s
velikom se sigurnou moe ustvrditi da ta tvrdnja, barem u posljednjih trista godina nije tona.
Metkovi je poetkom 18. st. naseljen uglavnom od strane istonohercegovakih izbjeglica, a
izraeniji ikavizmi posljedica su blizine ikavskoga podruja koje je u 20. st. napuilo dijelove
grada na desnoj obali Neretve, a u manjoj je mjeri prisutno i na ijekavskoj, lijevoj obali Neretve.
Prethodno je pak i u Metkoviu stanje bilo isto kao i u Popovu i Zaablju: stariji je ikavski govor
zamijenio noviji ijekavski pod utjecajem doseljenika.

300
 Domagoj Vidovi: Utjecaj migracija na novotokavske ijekavske govore...

crta od onih novijega postanja znatno oteano, poglavito na podruju

prostiranja dananjih novotokavskih ijekavskih govora.
Ipak, jezinom je analizom mogue doi do odgovora na barem dva
vana pitanja. Prvo, iz biljeitih je jezinih znaajka razvidno da je obraeno
podruje u predmigracijskome razdoblju pripadalo zapadnotokavskome
dijalektu, i to jednome od njegovih arhainijih podsustava zbog niza znaajka
koje dijeli s dubrovakim, istonobosanskim, starotokavskim slavonskim i
junoakavskim govorima. Drugo, i sociolingvistiki veoma vano, na temelju
povijesnih vrela, toponimije, a dijelom i na temelju istraivanja iseljenikih
skupina, ini se da je rije o iskonski ikavskome prostoru koji je migracijama
poijekavljen, ali je zadrao itav niz drugih, lingvistiki relevantnijih, starijih
crta (npr. akavizme, doetno l, skupinu r-) koji u mnogome mogu pomoi
u slaganju hrvatskoga dijalektnog mozaika u prolosti, a s obzirom na injenicu
da je rije o ivome prostoru u kojemu se i danas dogaaju brojne promjene,
zasluuje i istraivanja drugoga tipa.

Literatura
Alii, Ahmed S. 1985. Poimenini popis sandaka vilajeta Hercegovine.
Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu.
ARj = Rjenik hrvatskoga ili srpskog jezika. 1881. 1976. Zagreb: JAZU.
Belagi, efik 1982. Steci kultura i umjetnost. Sarajevo: Veselin Maslea.
Bjelanovi, ivko 1978. Imena stanovnika mjesta Bukovica. Split: akavski
sabor.
Boi, Ivan 1959. Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku. Beograd: SKA.
Brandt, Miroslav 1995. Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka. Zagreb:
kolska knjiga.
Brozovi, Dalibor 1961/1962. O jednom problemu nae historijske dijalekto-
logije: stara ikavsko-ijekavska granica. Zbornik za filologiju i lingvistiku 4/5,
Novi Sad, 5157.
Brozovi, Dalibor 1963. O rekonstrukciji predmigracionog mozaika hrvat-
skosrpskih dijalekata. Filologija 4, Zagreb, 4555.
Brozovi, Dalibor 1970. O Makarskom primorju kao jednom od sredita je-
zino-historijske i dijalekatske konvergencije. Makarski zbornik 1, Makar-
ska 381405.
Brozovi, Dalibor 1978. Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar junoslaven-
skih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske
knjievnosti. Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, Zagreb, 983.
Brozovi, Dalibor 1998. Povijesna podloga i jezinopolitike i sociolingvisti-ke
okolnosti. Hrvatski jezik: Najnowsze dzieje jzykv sowiaskih, Opole, 334.

301
Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 15, 2009, str. 283304

Budak, Neven 1994. Kultura humsko-dukljanskog podruja do kraja 12.

stoljea. Prva stoljea Hrvatske, Zagreb, 128142.
Fazini, Josip Jozo 2004. Raie na otoku Koruli od svog postanka (1672) do
danas. Korula: Matica hrvatska Ogranak Korula.
Filipovi, Milenko S. Ljubo Mievi 1959. Popovo u Hercegovini. Djela
odjeljenja istorisko-filolokih nauka naunoga drutva NR Bosne i Hercegovine
15/11, Sarajevo.
Halilovi, Senahid 1996. Govorni tipovi u meurijeju Neretve i Rijeke
dubrovake. Bosanskohercegovaki zbornik 7, Sarajevo.
Hrabak, Bogumil 1985. Zemljine parcele feudalaca i muslimanskih seljaka
u Popovu, Zaablju i Trebinju poetkom Morejskog rata. Tribunia 9,
Trebinje, 3146.
Ivi, Pavle 1955/1956. O nekim problemima nae istoriske dijalektologije,
Junoslovenski filolog 21/14, Beograd, 97129.
Ivi, Pavle 2001. Dijalektologija srpskohrvatskoga jezika: Uvod i tokavsko
narjeje. Celokupna dela Pavla Ivia, 2. Sremski Karlovci Novi Sad:
Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia.
Jiriek, Konstantin 1892. Spomenici srpski 11. Beograd: Srpska kraljevska
akademija.
Jutroni, Andro 1950. Naselja i porijeklo stanovnitva otoka Braa. Zbornik
za narodni ivot i obiaje Junih Slavena 34, Zagreb: JAZU.
Kapovi, Mate 2003. Razvoj starih dugih samoglasa u hrvatskom i ostalim
slavenskim jezicima. Filologija 41, Zagreb, 5182.
Kapovi, Mate 2006. Naglasne paradigme o-osnova mukoga roda u
hrvatskom. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 32, Zagreb,
159172.
Kapovi, Mate 2008. Uvod u indoeuropsku lingvistiku. Zagreb: Matica
hrvatska
Krasi, Stjepan 1998. Zanimljivo iz povijesti. Mostariensia 9, Mostar, 105114.
Krei, Miljenko 2006. Katolici Trebinjsko-mrkanske biskupije prema
popisu nadbiskupa Marka Andrijaevia 1733. godine. Radovi Zavoda za
povijesne znanosti HAZU u Zadru 48, Zadar, 439452.
Lszlo, Bulcs 1996. Opidbena biljeitost pri odredbi srbtine i hrvattine.
Jezik i komunikacija, Zagreb, 430451.
Lisac, Josip 1996. Hrvatski dijalekti i jezina povijest. Zagreb: Matica hrvatska.
Lisac, Josip 1998a. tokavski i torlaki idiomi Hrvata. Hrvatski jezik:
Najnowsze dzieje jzykv sowiaskih. Opole, 195204.
Lisac, Josip 1998b. Uvod. Hrvatski jezik: Najnowsze dzieje jzykv sowiaskih.
Opole, 177193.
Lisac, Josip 1999. Hrvatski govori, filolozi i pisci. Zagreb: Matica hrvatska.

302
 Domagoj Vidovi: Utjecaj migracija na novotokavske ijekavske govore...

Lisac, Josip 2003. Hrvatska dijalektologija 1.: Hrvatski dijalekti i govori

tokavskog narjeja i hrvatski govori torlakog narjeja. Zagreb: Golden
marketing Tehnika knjiga.
Lonari, Mijo 1996. Kajkavsko narjeje. Zagreb: kolska knjiga.
Lui, Josip 1984. Spisi dubrovake kancelarije, Zapisi notara Tomazina de
Savere 1282. 1284. Monumenta historica Ragusina, 2. Zagreb: JAZU.
Mareti, Tomo 1963. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika.
Zagreb: Matica hrvatska.
Matasovi, Ranko 2008. Poredbeno povijesna gramatika hrvatskoga jezika.
Zagreb: Matica hrvatska.
Menac-Mihali, Mira 1989. Glagolski oblici u akavskom narjeju i u
hrvatskom knjievnom jeziku. Filologija 17, Zagreb, 81109.
Menac-Mihali, Mira 2005. Frazeologija novotokavskih ikavskih govora u
Hrvatskoj. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kolska knjiga.
MVG = Matice vjenanih upe Gradac 1720. 1830.
Novak, Grga 1961. Vis, knjiga 1. Zagreb: JAZU.
Patsch, Carl 2005./2006. Prilozi za etnologiju istone Europe Nekadanja
gustoa naselja ilirskoga kra. Status 8, 156180.
Peco, Asim 1986. Ikavskotokavski govori Zapadne Hercegovine. Djela
ANUBiH 56, Sarajevo.
Pulji, Ivica 1995. Neum povijesna domovina Hrvata. Neum zaviaj i
zemlja Hrvata: Humski zbornik 1, Neum, 11109.
Pulji, Ivica 1997. Stariji sakralni objekti na podruju Popova. Ravno, Popovo:
etiri slike iz povijesti kraja: Humski zbornik 3, Ravno Zagreb, 141162.
Pulji, Ivica 2008. Popisi izbjeglica iz Donje Hercegovine u Dubrovako primorje
1875. 1878. godine. Humski zbornik 11, Neum.
Pulji, Ivica Stanislav Vukorep uro Bender 2001. Stradanja Hrvata
tijekom Drugog svjetskog rata i poraa u Istonoj Hercegovini. Humski
zbornik 5, Ravno.
Sivri, Marijan 1999. Predgovor. Srednjovjekovne humske upe. Mostar, 812.
Sivri, Marijan 2003. Migracije iz Hercegovine na dubrovako podruje (1667.
1808.): Humski zbornik 6, Dubrovnik Mostar.
Sk = Skok, Petar 1971. 1974. Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskog
jezika, I IV. Zagreb: JAZU.
imunovi, Petar 2004. Braka toponimija. Zagreb: Golden marketing
Tehnika knjiga.
imunovi, Petar 2006. Rjenik brakih akavskih govora. Supetar: Brevijar.
kalji, Abdulah 1979. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo:
Svjetlost.

303
Hrvatski dijalektoloki zbornik, knj. 15, 2009, str. 283304

Vego, Marko 1980. Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Sarajevo:

Svjetlost.
Vego, Marko 1982. Izvori o Trebinju i okolini u srednjem vijeku. Tribunia 6,
Trebinje, 115138.
Vidovi, Domagoj 2007a. Accentual alternations in Neo-tokavian Ijekavian
Dialects of Neretvanska Krajina. Tones and Theories: Proceedings of the
International Workshop on Balto-Slavic Accentuation: Posebna izdanja
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 199211.
Vidovi, Domagoj 2007b. Prilog prouavanju odraza svetakog imena Juraj
u hrvatskoj antroponimiji. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
33, Zagreb, 431447.
Vidovi, Domagoj 2008. O ojkonimima Trebimlja/Trebinja i Trijebanj.
Stolako kulturno proljee, Stolac, 293300.
Vidovi, Mile 2000. Radovan Jerkovi ivot i djelo. Metkovi: Matica hrvatska.
ZSS = Vego, Marko 1962. 1964. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i
Hercegovine, 1. 3. Sarajevo: Zemaljski muzej.

The Influence of Migrations on the Neotokavian Ijekavian

Subdialects in the Neretva Region and in Lower Herzegovina
Summary
The dialectological situation in the Neretva region and Lower Hercegovina
is very complex. In the past, the Neretva basin was the boundary between
akavian and tokavian dialects, while today it is the boundary between
Ikavian and Ijekavian tokavian dialects. Only a little to the east is the
boundary between the west tokavian and the east tokavian dialects; in the
south, tokavian dialects come into contact with south akavian dialects, in
addition to which this whole area is under a strong influence of the Dubrovnik
dialect, and frequent migrations have changed the dialectal picture. The
linguistic analysis undertaken in this paper confirms that the local subdialects
belong to the west tokavian dialect, while the analysis of historical sources,
toponymy, and the speech of immigrants from this area suggests that the
subdialects which are now Ijekavian were formerly Ikavian.

Kljune rijei: novotokavski ikavski govori, supstrat, migracije, sociolingvi-

stika
Key words: Neotokavian Ijekavian subdialects, substratum, migrations,
sociolinguistics

304