Crkveno graditeljstvo

GRAEVNI SKLOP EUFRAZIJEVE BAZILIKE U POREU

Uvod EUPHRASIAN BASILICA COMPLEX IN PORE

Pore je smjeten u sredinjem dije-
lu zapadne Istre, izmeu rijeke Mir-
ne na sjeveru i Limskoga kanala na
jugu. To je od pamtivijeka sredite
porekoga agera, vano gospodars-
ko sredite, jedno vrijeme ak i up-
ravno sjedite Istre, ali i crkveni
centar naega najveeg poluotoka.
The Euphrasian Basilica in Pore is under UNESCO's protection as one of the
best preserved early Christian basilicas that is still in use. Earlier churches used
to stand at the place of the current church that was built in the 6th century by
Bishop Euphrasius. The first of these earlier churches was built in a private house
next to north-eastern city walls at the time when Christianity was still prosecuted,
and when the first known bishop St. Maurus perished in these prosecutions. A
double church was then built on the same spot, only to be pulled down later on by
Euphrasius who built instead a sumptuous basilica decorated with marble and
opulent mosaics, modelled after churches that were built at that time in
Constantinople and other cities of the East. In addition to the luxurious church,
the complex includes a big atrium, baptistery and an Episcopal residence. The
immeasurable value of this locality lies in the fact that the cathedral and other
parts of the complex preserved their initial appearance and use, despite
modifications. Mosaics that can still be seen in the central nave are especially well
preserved, and it is thanks to them that the Euphrasian basilica is known all over
the world.

vina strogo odreene liturgijske na- od 17 stoljea, stoji na istome mjes-

mjene iz najstarijih kranskih vre-
mena. Svi se ti sadraji rabe i danda-
nas u crkvenim obredima kao i u
vrijeme kada su izgraeni. Uostalom
ta iznimna crkvena graevina ne sa-
mo da je najljepa istarska i hrvatska
stara crkva, ve je jedna od rijetkih
katedrala koja cijelo vrijeme, vie
tu. I dandanas je sjedite Poreko-
pulske biskupije, pa svako predstav-
ljanje starokranskih, predromani-
kih i ranoromanikih crkava na pros-
toru Poretine svakako mora zapoe-
ti s tom posebnom crkvom Eufra-
zijevom bazilikom, popularno naz-
vanom Eufrazijana.

Pore snimljen iz zraka sa zapada

tovie, Pore ima najstarije biskup-

sko sredite u Istri i sjeverozapad-
nom dijelu Hrvatske i vjerojatno
"najstariju starokransku katedralu
u svijetu", kako je to bilo napisano u
elaboratu nakon ijeg je prihvaanja
Eufrazijeva bazilika 1997. upisana
na listu svjetske graditeljske batine.

Moda u svijetu postoje i starije i

vee, neki tvrde i ljepe, ali ni jedna
nije u tolikoj mjeri sauvala sve svo-
je osnovne elemente koji ine pose- Katastarski plan Porea iz 18. st. s vidljivim rimskim rasporedom ulica i poloajem
ban katedralni sklop, skupinu grae- Eufrazijeve bazilike (crtkano je ono to je poslije nasuto)

GRAEVINAR 62 (2010) 9 837

Crkveno graditeljstvo
Razvoj grada i biskupije
Iako su pronaeni tragovi prapovi-
jesnog ivota u gradu i okolici, povi-
jest Porea poinje prije vie od dva
tisuljea kada su stari Rimljani po-
korili istarske starosjedioce Histre i
u 1. st. pr. Kr. na nevelikom, 400 m
dugom i 200 m irokom poluotoku,
osnovali vojnu utvrdu (castrum).
Potom je to bio tzv. oppidum rims-
kih graana, ali je vrlo brzo, za ca-
reva Cezara ili Augusta, postao mu-
nicipij, da bi u 1. st., uz Trst i Pulu,
bio i slubeno proglaen gradom te
administrativnim i gospodarskim
sredite rimske kolonije Colonia
Iulia Parentium.
Rimljani su grad izgradili po obras-
cu klasinih rimskih logora s pravil-
nom pravokutnom mreom ulica ko-
ja se i danas nazire, a brojni arheo-
loki ostatci i pisani povijesni spo-
menici svjedoe o vanosti to ju je
taj grad imao u kolonizaciji i roma-
nizaciji zapadne Istre. Uostalom na
najzapadnijem dijelu poluotoka, na
povienom kapitoliju, uzdizali su se
prije gotovo dvije tisue godina ve-
liki hramovi Marsov i Neptunov.
Drevno je ime toga trga Marafor
vjerojatno puka kovanica od Mars i
forum, a hram posveen bogu Marsu
bio je najvee rimsko svetite na
istonoj obali Jadrana (30 x 11,5 m).
Vjerojatno je tome kumovao zname-
niti rimski ratnik Tit Abudije Ver iz
2. st., zamjenik zapovjednika raven-
ske mornarice, koji je bio Poreanin
ili je samo Pore izabrao za svoje
boravite. Postoji pisano kameno
svjedoanstvo da je gradio i obnav-
ljao hramove i izgradio luku.
Nakon pada Zapadnorimskog Cars-
tva 476., Poreom krae vrijeme vlada
germanski vladar Odoakar, ali je ve
od 493. pod vlau ostrogotskog kralja
Teodorika, da bi 538. za cara Justi-
nijana I. Velikog pao pod bizantsku
vlast. Slavenska plemena krajem 6.
st. naseljavaju njegovu okolicu, a
grad je kratkotrajno bio i u vlasti
Langobarda. Ipak od 788. potpada
838
pod franaku vlast i u sastavu je Fur-
lanske marke odnosno Bavarskog
vojvodstva. Do 13. st. Istrom vlada-
ju moni akvilejski patrijarsi, a Po-
re se nastoji izboriti za lokalnu sa-
moupravu. No njime i veim dijelom
zapadne Istre vlada najmoniji onda-
nji feudalac Poreka biskupija.
Pore je, da bi izbjegao vojnu inter-
venciju Kopra i njegovih saveznika,
od 1267. potpao pod mletaku vlast
i ostao u sklopu Mletake Republike
sve do njezina pada 1797. godine.
Pogled s june strna na Pore u 15. st. (gore) i 18. st. (dolje)
U tih je pet stoljea mletake vlasti
Pore postao znaajna mletaka lu-
ka, doslovce svojevrsno predvorje
grada na lagunama. U Poreu je
mona pomorska sila drala velike
rezerve ita, a u porekoj su luci
ivjeli iskusni moreplovci i naviga-
tori koji su svaki brod mogli proves-
ti kroz venecijanske lagune, ali i du
opasne istarske obale s puno otoia
i hridi.
Grad doivljava velik procvat, ali ga
je 1354. poharala i zapalila genovs-
ka mornarica. U drugoj polovici 15.
st. doivljava velike epidemije kuge
koje su desetkovale stanovnitvo.
Tada i Turci dopiru do Istre, pa grad
tite novoizgraene utvrde. Poet-
kom 16. st. Istrom hara rat izmeu
Habsburke Monarhije i njezinih
saveznika protiv Mletaka, a poet-
kom 17. st. i tzv. Uskoki rat. Pore
je 1630. stradao od nove velike epi-
demije kuge, pa je Venecija prisilje-
na, posebno u pustu poreku okoli-
cu, organizirati doseljavanje novoga
stanovnitva iz Dalmacije, Bosne,
Albanije pa i Grke.
Za kratke Napoleonove vlasti kra-
jem 18. i poetkom 19. st. u Poreu
se rue srednjovjekovne etvrtaste
kule i desakraliziraju crkve, ali i ot-
varaju kole, poploavaju ulice i ubr-
zano grade ceste.
Istra je od 1813. u vlasti Habsburke
Monarhije (od 1866. Austro-Ugars-
ke), a Pore doivljava nevien pro-
cvat i 1861. postaje sjeditem Istars-
koga pokrajinskog sabora, zapravo
politiko sredite Istre. To e ostati
do 1899. kada se zbog trzavica Pule
i Porea sjedite seli u Kopar.
Razvija se gospodarstvo i turizam,
posebno za austrougarsku aristokra-
ciju, 1902. izgraena je i uskotrana
eljeznika linija od Trsta do Porea
(Parenzana), a 1910. prvi hotel (Ri-
viera). Od 1920. do 1943. Pore je
pod vlau Italije, da bi 10. rujna
1943. zajedno s Istrom bio priklju-
en Hrvatskoj i otad prati njezinu
politiku sudbinu.
Poreka je biskupija najstarija u Istri.
Sasvim sigurno postoji od kraja 3.
ili poetka 4. st. kada je njezin vje-
rojatno prvi biskup bio Sv. Mauro
(Maur ili Mavar, lat. Maurus). Bis-
kupija se u poetku poklapala s po-
rekim agerom koji se od mora pro-
tezao u unutranjost izmeu Mirne i
Lima, a obuhvaao je Motovun, Pazin
i minj. Nakon propasti Cissanske
biskupije (oko 780.) pripala su joj i
podruja te biskupije (Rovinj, Bale,
Svetvinenat i Dvigrad). Pripadala
je Akvilejskoj metropoliji, a unato
podjeli biskupskog podruja na
dvije drave (Venecija i Austrija) do
1788. nije mijenjala svoje granice.
Tada je papa Pio VI. posebnom bu-
lom potvrdio austrijsko-mletaku
GRAEVINAR 62 (2010) 9

nagodbu o podjeli crkvenih podruja.
Nedugo je potom, 1928., ujedinjena
u zajedniku Poreko-pulsku biskupiju.
Osim Sv. Maura i slavnog Eufrazija,
drugi su biskupi samo dijelom poz-
nati sve do 11. st. kada su postali
snani feudalci. Nakon to su do
sredine 14. st. poreki biskupi bili
pod utjecajem akvilejskog patrijar-
ha, pojaao se utjecaj Venecije pa su
i biskupi potjecali s mletakoga ili
sjevernotalijanskog podruja (Trevi-
so, Padova, Brescia, Bologna, Ber-
gamo, Chioggia i dr.). U 18. st.
posebno su istaknuti bili Alessandro
Adelasio, Gaspar Negri i Francesco
Polesini. Posljednji je bio Antonio
Peteani koji je ujedno bio i prvi po-
reko-pulski biskup. Sadanji je bis-
kup Ivan Milovan (od 1997.) deseti
po redu poreko-pulski biskup, s tim
to je od 1947. do 1960. biskupijom
umjesto biskupa upravljao apostol-
ski administrator. Poreko-pulska
biskupija pripada Rijekoj nadbis-
kupiji [1].
Najpoznatiji poreki biskupi
Dva su biskupa iz prvih stoljea kr-
anstva u Istri imali snaan utjecaj
na Poreku biskupiju sve do dana-
njih dana. Oni su u velikoj mjeri
utjecali na smjetaj katedrale unutar
porekih zidina, ali i na njezin dana-
nji izgled. Stoga zasluuju da se o
njima neto posebno kae iako su
podaci i o jednome i o drugome iz-
nimno oskudni. Valja meutim odmah
rei da su prikazani jedan pokraj dru-
goga na slavnom mozaiku u apsidi
poreke biskupske bazilike i da su to
ujedno i rijetki njihovi portreti.
Sv. Mauro, biskup, muenik
(?, III. st. ? 305.).
O ivotu i smrti Sv. Maura Pore-
kog, zatitnika Poreke biskupije i
grada Porea, vrlo se malo zna. Vje-
ruje se da je bio prvi poreki biskup
i da je propovijedao kranstvo jo u
doba kada je ono bilo zabranjeno,
ali se povjesniari ne mogu sloiti
kada. Iznesena su vie ili manje ar-
GRAEVINAR 62 (2010) 9
gumentirana stajalita da je to bilo
za careva Decija (249.-251.), Valeri-
jana (253.-260.) ili Dioklecijana
(284.-305.), a o tome ovisi i dosta
podataka o poetku gradnje sklopa
sadanje Eufrazijeve bazilike. No
ipak se nekako najee istie da je
to bilo pred kraj vladavine Diokleci-
jana (304. ili 305.), kada je i stradalo
najvie kranskih muenika, i da je
muen i pogubljen zajedno sa svojim
klerom i nekoliko vjernika-laika, te da
su zajedno pokopani na prigradskom
groblju Cimare (iako je sve obavije-
no legendom, vjerojatno su to bili
sveci: Eleuterij, Projekt, Akolit, De-
meter i Julijan).
Lik Sv. Maura iz mozaika u apsidi
A da je stvarno ivio o tome ima
mnogo potvrda, a najpoznatija je
fragment kamene ploe sa sarkofaga
Sv. Maura pronaene 1847. na grob-
lju Cimare, a danas na sjevernom
zidu bazilike, gdje izmeu ostalog
na latinskom pie: "Ovo sveto poi-
valite uva isto tijelo muenika svjedoi kamena ploa u sjevernom
Maura..." (Hoc cubicule sanctum
confessoris Mauri nibeum continent
corpus...), a tekst u nastavku vrlo je
vaan za postojanje tzv. kune crkve
(domus ecclesia).
Crkveno graditeljstvo
O ivotu toga sveca svjedoe i late-
ranska krstionica i oratorij u Rimu,
gdje su na mozaiku uz Sv. Maura
izmeu ostalih prikazani Sv. Venan-
cije, Sv. Dujam, Sv. Asterije, Sv.
Septimije i ostali dalmatinski mue-
nici. Njihove je ostatke prikupio i u
Rim donio opat Martin na nagovor i
novcem pape Ivana IV. Dalmatinca
(640.-642.), koji je i izgradio krstio-
nicu [2]. Uostalom to je i prvi poz-
nati prikaz Sv. Maura, a o mozaiku
sa svecima pisali smo kada smo go-
vorili o solinskim muenicima (Gra-
evinar, 10./2007.). Ostala se dva
prikaza toga sveca nalaze u Eufrazi-
jevoj bazilici cijela figura s vijen-
cem muenika u apsidi pokraj Bo-
gorodice i portret na ciboriju iz 13. st.
ini se da opat Martin i nije u Rim
prenio sve ostatke dalmatinskih i
istarskih muenika jer su Poreani
bili uvjereni da uvaju moi Sv. Ma-
ura, ba kao i Spliani Sv. Dujma.
Vjerojatno je prenio samo neke os-
tatke, to je svojedobno i dokazano
istraivanjem u Rimu [2], [3].
No u meuvremenu je predaja o Sv.
Mauru bila zaboravljena, pa se poeo
slaviti kult istoimenoga afrikog
monaha, muenoga u Rimu za cara
Numerijana (283.-284.), ije je tijelo
navodno samostalno doplutalo do
Porea (ba kao u prii o Sv. Eufe-
miji u Rovinju). Takva je legenda iz
10. st., prevedena s latinskog na sta-
roslavenski, uvrtena u sanktorale
(misne obrasce) glagoljskih brevija-
ra, poput IV. Vrbnikog, I. Novljans-
kog, Bermanskog I. i II. i Humskog.
Inae su ostatci Sv. Maura i Sv. Ele-
uterija bili 1354. za spomenutoga
rata Genove i Venecije odneseni u
Genovu, a vraeni su 1934., o emu
zidu bazilike, iznad vrata bive sakris-
tije. Spomendan Sv. Maura je 21.
studenoga, a njegove se moi,
zajedno s moima Sv. Eleuterija,
uvaju u glavnom oltaru.
839
Crkveno graditeljstvo
Biskup Eufrazije (oko 540.-560.)
I o ivotu biskupa Eufrazija takoer
se vrlo malo zna, ne zna se ni kad je
roen, ali se iz jednoga pisma pape
Pelagija I. (556.-561.), koji je uputio
egzarhu Narzetu u Ravennu, moe
nazreti da je bio iz Trakije, pokrajine
na krajnjem jugoistonom dijelu
Balkanskog poluotoka, pa je sasvim
sigurno upoznao raskone bazilike
Istoka i Carigrada. Porekim je bis-
kupom postao nedugo nakon osva-
janja Istre, svakako ne poslije 540.,
kao izravni predstavnik Justinijanove
politike rekonkviste (obnove Rimskog
Carstva). U skladu s Justinijanovom
praksom bio je crkveni, ali i svjetovni
gospodar svoje biskupije. Zna se da
je osim nove raskone crkve na
mjestu stare i poruene, izgradio i
biskupsku palau u kojoj je stanovao.
Vjerojatno ju je gradio istodobno, a
moda i prije nego to je izgradio
crkvu.
Eufrazije s modelom katedrale na mozaiku
u apsidi
Bio je sasvim sigurno velik pouzda-
nik cara Justinijana i ravennskog
nadbiskupa Maksimijana, kojega
smo spominjali kada smo pisali o
gradnji raskone Sv. Marije Formoze
u Puli (Graevinar, 2./2010.), a to
se moe zakljuiti po tome to su
mramorni kapiteli i stupovi s otoka
Prokonesa (sadanje Marmare) u
Mramornom moru bili sasvim sigur-
840
no tamo klesani, ba kao i oni u
crkvi Sv. Apolinara u Raveni, a da
su majstori, posebno oni za inkrusta-
cije, tukature i mozaike, takoer
stigli s Istoka, vjerojatno izravno iz
Carigrada.
Reeno dananjim jezikom, preko
Eufrazija Justinijan je bio izravni
investitor nove bazilike. Zato je on-
danji najmoniji vladar poelio da
upravo u Poreu izgradi raskonu
crkvu, iji e graevni kompleks
pokriti desetinu maloga grada i ijoj
e se raskoi diviti mnogi od njezina
nastanka do danas, sigurno e ostati
nerijeena tajna. Ipak, ako je Eufra-
zije i bio Justinijanov pouzdanik i
miljenik, to sasvim sigurno nije bio
pred kraj svoga biskupovanja i ivo-
ta zbog tzv. izme Triju poglavlja,
zvane i Istarski raskol, u koju se ak-
tivno ukljuio. Raskol je bio upuen
protiv odluka II. carigradskog koncila,
pape Vigilija koji ih je potvrdio i sa-
moga Justinijana koji ih je potaknuo.
Naime, na Kalcedonskom je ekumen-
skom koncilu (451.), etvrtom po
redu, osuen monofizitizam koji je
isticao samo Kristovu boansku
narav, nasuprot nestorijanizmu koji
je isticao samo Kristovo ovjetvo.
Na tom je koncilu, odranom u po-
krajini Bitiniji na sjeveroistoku Ma-
le Azije, bilo nazono 350 biskupa
koji su proglasili dogmu o dvije Kri-
stove naravi, nepomijeane i neodi-
jeljene, a povezane u jednoj osobi
(hipostazi). No odluke Kalcedons-
kog koncila potaknule su nastanak
brojnih monofizitskih crkava ujedi-
njenih po nacionalnome i jezinom
naelu (Armenska, Koptska, Etiops-
ka, Sirijska i Mezopotamska crkva).
Stoga je Justinijan iz politikih raz-
loga potaknuo II. carigradski koncil
(553.) i zbog kompromisa s monofi-
zitima osuene su tri nestorijanske
knjige, nazvane poglavljima, i to Teo-
dora (biskupa iz Mopsuesta), Teodo-
ra (biskupa iz Kira) i Ibe (biskupa iz
Edesse).
To je potaknulo previranja u Crkvi i
tumaenja kako su odluke ponitile
glavni zakljuak Kalcedonskog sa-
bora o Kristovoj naravi. Zapadno-
kranski su biskupi vrlo brzo shva-
tili da se zapravo nije nita promije-
nilo i poeli su se vraati u crkveno
zajednitvo, ali je u raskolu najdue
ustrajao akvilejski patrijarh i njemu
podreeni istarski biskupi, pa se sto-
ga i naziva Istarskim raskolom. Taj
je raskol potrajao zaista dugo pa je
dijelom dobio i politike dimenzije
zbog akvilejske autonomnosti u od-
nosu na bizantsku vlast. Nastavio se
i nakon to su 568. Langobardi zau-
zeli Akvileju i sjedite patrijarhata
preseljeno u Grado, a zakljuen je
tek 698. zauzimanjem langobards-
kog kralja Kuniberta.
Eufrazije se meu raskolnicima po-
sebno isticao. O tome takoer svje-
doe spomenuta pisma pape Pelagija
ravennskom egzarhu u kojima ga
poziva da silom privede neposlune
istarske biskupe crkvenom jedinst-
vu. Posebno spominje Eufrazijeva
"nedjela" te navodi kako se ne moe
dozvoliti da taj "zaetnik zla", "naj-
vei uljez Akvilejske crkve" i "iz-
matik" zadri biskupsku ast. Nije
poznato jesu li ti apeli utjecali na
njegov biskupski status, ali se nakon
560. kao poreki biskup spominje
Ilija, takoer pristaa raskola, ali je
vjerojatno to bilo nakon Eufrazijeve
smrti.
Eufrazije je nesumnjivo bio posebna
i prkosna linost. O tome svjedoi i
to to je svoj lik smjestio u svod sre-
dinje apside i nadomak Majke Bo-
je, a nalazi se izmeu Sv. Maura i
arhiakona Klaudija sa siniem ko-
ji se takoer zove Eufrazije. O tome
svjedoe i natpisi uz njihove likove.
Eufrazije je sredovjeni ovjek koji
u rukama dri model crkve, a prema
nekim nagaanjima Klaudije mu je
bio brat i upravitelj biskupskih ima-
nja. Zanimljivo je da Klaudijev sin u
ruci dri svitak za koji neki tvrde da
je projekt crkve.
O uznositoj i pomalo hvalisavoj Eu-
frazijevoj osobnosti svjedoi iznim-
na rasko crkve i biskupskog sjedi-
GRAEVINAR 62 (2010) 9

ta, ali i dugaki natpis u srednjoj ap-
sidi kojim se slavi i hvali njegovo
djelo. Takoer postoji i natpis u ju-
noj apsidi na trupu oltara gdje se ka-
e da je "sluga Boji, biskup Eufra-
zije" izgradio crkvu iz temelja "u
jedanaestoj godini svoga biskupova-
nja", to je inae vaan podatak za
odreivanje godine izgradnje. Valja
jo rei da su i svi kapiteli u bazilici
oznaeni Eufrazijevim monogramom,
pa stoga i ne udi da se bazilika na-
ziva Eufrazijevim imenom iako je,
kao vjerojatno i sve crkve koje su
joj prethodile, bila posveena Uzne-
senju Blaene Djevice Marije u nebo
[1], [3], [4].
Crkve prije Eufrazijeva
bazilike
U sakralnom kompleksu Eufrazijane
bilo je mnogo razliitih crkava koje
su joj prethodile. Za mlae su detalj-
no utvreni tlocrt i mogui izgled, a
za najstariju se samo nagaa ili se
ak, barem u posljednje vrijeme, go-
vori da nije ni postojala.
Tlocrt kompleksa Eufrazijane 1- bazilika, 2. suspselij Predeufrazijeve bazilike, 3. narteks,
4. atrij, 5. krstionica, 6. zvonik, 7. pretpostavljeno podruje prve kune crkve,
8. memorijalna kapela, 9. sakristija, 10. biskupski dvor, 11. kapela, 12. kanonika
GRAEVINAR 62 (2010) 9
Kuna crkva
Mnogi su povjesniari uvjereni da je
prva crkva u Poreu bila ureena u
kui Sv. Maura u sjeveroistonom
dijelu Porea, u jednoj insuli nado-
mak gradskih zidina i pokraj terma,
to je inae bio vrlo est sluaj u
nastanku crkava u Iliriku u Noriku.
Bila bi to tzv. kuna crkva (domus
ecclesia) kakvih je bilo u doba ilegal-
nog kranstva i koje su se ureivale
u privatnim kuama i na skrovitim
mjestima, najee pokraj terma ko-
je su zbog uranjanja u vodu bile vrlo
vane u obredu krtenja, a vjerojat-
no su i kao javna okupljalita oprav-
davale esta i po ivot opasna okup-
ljanja. Uostalom kako svjedoi ve
spomenuta ploa, ostatci Sv. Maura
preneseni su krajem 4. st. u oratorij
gradske crkve i poloeni u kameni
sarkofag na mjesto "gdje je postao
biskupom i muenikom" (ubi epis-
copus et confessor est factus).
Upravo je to i najvei dokaz o pos-
tojanju kune crkve ili prvotnoga
Crkveno graditeljstvo
oratorija. Pritom je sasvim nebitno
pripada li tom prvom crkvenom
okupljalitu poneki pronaeni frag-
ment ili mozaik i je li to bila kua u
vlasnitvu Sv. Maura ili nekoga dru-
goga porekog vjernika. Uostalom
prema rasporedu ukrasa na mozai-
kom podu starokranske bazilike u
vrsarskoj luci iz prve polovice 4. st.,
ini se da su u to vrijeme u Poretini
kao oltari sluili pokretni drveni sto-
lovi. Da je to i drugdje bila praksa
potvruje i papa Silvestar (314.-335.)
koji je u dva navrata odreivao da se
moraju graditi kameni oltari na eti-
ri stupa.
Najvjerojatniji poloaj kune crkve
(domus ecclesia)
Kune su se kapelice najee urei-
vale u kuama s egsedrama (zaob-
ljenim nastavcima prostorija koje su
esto sluile za djeju igru) gdje bi
se smjestilo svetite, a iz toga su se
poslije razvile crkvene apside. No i
svaka je vea prazna prostorija mog-
la posluiti svojoj svrsi i brzo se pri-
lagoditi sakralnoj svrsi nekim najos-
novnijim znakovima. Poznato je da
na istarskom prostoru ima mnogo
crkava s upisanom apsidom, to je
moda, pretpostavimo, uvjetovala
injenica to mnoge rimske kue na
tom prostoru nisu imale prostorije s
polukrunim istakama.
Svi su autori dosad isticali postojanje
prvotne crkve kao sasvim razumljivo i
opravdano. Pritom nije bitno to su
neki donekle i pretjerali te neke frag-
mente, posebno poznati i reljef ribe
(simbola Krista), svrstavali u tu pr-
votnu crkvu (primitiva ecclesia). O
njezinu postojanju dosad nije bilo
nikakve dvojbe, tovie njezino je
mjesto naznaeno i na uvodnom tlo-
841
Crkveno graditeljstvo
crtu za posjetitelje, na prostoru rims-
ke kue, a nalazi se sjeverno od da-
nanje bazilike, blizu starih rimskih
zidina, i bila je u sastavu prve i dru-
ge (tzv. Predeufrazijane) bazilike te
moda jedne kasnije predromanike
crkve [3], [4], [5].
Tragovi starijih crkava sjeverno od Eufrazijeve bazilike
Na injenicu to je nema na drugim
prikazima u crkvenom kompleksu
nismo se obazirali, sve dok u novi-
jim leksikonskim prikazima Eufrazi-
jeve bazilike, primjerice u Istarskoj
enciklopediji, nismo uoili reenicu
koja nas je zainteresirala: "Starija
historiografija tumaila je dio struk-
tura tih rimskih kua kao ostatke taj-
ne kranske bogomolje iz pretkon-
842
stantinovskih vremena...", u znae-
nju da to jednostavno nije tono. Spo-
menutu je enciklopedijsku biljeku
potpisao Ivan Mateji, jedan od
najboljih poznavatelja te istraivaa
i konzervatora Eufrazijane1. Uosta-
lom uspjeno je restaurirao zgradu
biskupije iz Eufrazijeva doba, u ko-
joj se danas nalazi crkveni muzej. O
tome smo svojedobno i pisali (Gra-
evinar, 12./2000.).
To nas je zainteresiralo pa smo pre-
ko interneta pronali saetak diser-
1
Mateji, I.: Eufrazijana, Istarska
enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav
Krlea, Zagreb, 2007., str. 211
tacije Ivana Matejia, koju je obra-
nio krajem 2007. na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu, gdje doslovno
stoji: "Ovaj rad demantira esto puta
ponavljani pogrean zakljuak o
postojanju domusa ecclesiae unutar
rimskog domusa."2
Doktorat je u rukopisu pa se ne mo-
e doznati ime taj uvaeni strunjak
obrazlae takvu smjelu tvrdnju, a
koliko znamo jo o tome nije nita
detaljnije objavljeno. Jer ako i zane-
marimo podatak s ploe o preselje-
nju Sv. Maura na mjesto "gdje je
postao biskupom i muenikom", na
nastanak takve prvotne crkve upuu-
je i sam smjetaj crkvenoga komplek-
sa Eufrazijane, na skrivenom mjestu
izvan gradskog sredita. To samo po
sebi znai da je to bilo crkveno okup-
ljalite jo prije 313. i Milanskog
edikta Konstantina I. Velikog (306.-
337.) nakon kojega su u Rimskom
Carstvu prestali progoni krana. Da
su se prvi krani pojavili u Poreu
u drugoj polovici ili krajem 4. st.
(kada je kranstvo ve i dravna
religija), onda bi se dananja Eufra-
zijeva bazilika nalazila na Maraforu,
ba kao to se to dogodilo u Zadru
gdje je crkveni kompleks nastao na
rimskom forumu. Osim toga, poslije
305. nije bilo organiziranih progona
krana, pa da je Sv. Mauro ivio
poslije ne bi mogao ni postati mue-
nikom i svecem. Stoga je postojanje
kune crkve u Poreu krajem 3. ili
najkasnije poetkom 4. st. sasvim
razumljivo i vjerojatno je to bilo
upravo na prostoru crkvenoga kom-
pleksa Eufrazijeve bazilike.
Ako nema nekih novih i nepoznatih
arheolokih dokaza, vjerojatno je
stajalite Ivana Matejia svojevrs-
tan protest protiv onih koji na razno-
vrsnim mjestima i na temelju neuv-
2
Citirano s web stranice:
hrcak.srce.hr/file/42213, Novi magisteriji i
disertacije, Filozofski fakultet Sveuilita u
Zagrebu, 75., kandidat: Ivan Mateji,
konzervator
GRAEVINAR 62 (2010) 9

jerljivih tragova pronalaze najstarije
kranske crkve. A to to za najsta-
riju crkvu u Poreu nema arheolo-
kih dokaza razumljivo je jer ih je te-
ko i pronai na mjestu koje se u neko-
liko navrata temeljito pregraivalo.
Kompleks Eufrazijane iz zraka
Prva bazilika
esto spominjana ploa istie da je
prijenosom moi Sv. Maura prvotna
crkva obnovljena i da je za tu prigo-
du podvostruena. Gotovo je sigur-
no da se misli na prvu crkvu (domus
Tlocrt razvoja sakralnog sklopa Eufrazijane prva bazilika (lijevo), Predeufrazijana (u sredini), Eufrazijeva bazilika (desno)
GRAEVINAR 62 (2010) 9
Tragovi prijanjih crkava 1. mozaiki pod prve bazilike, 2. zidovi izmeu dvorana prve
bazilike, 3. temelji kolonade Predeufrazijane, 4. zid Eufrazijeve bazilike, 5. sjeverni zid prve
i druge bazilike, 6. antiki gradski zid
ecclesia) i da se to zbilo 380. kada
je kranstvo uredbom cara Teodo-
zija I. Velikog (379.-395.) postalo
dravna religija. Takoer ovo pod-
vostruivanje ne treba tumaiti buk-
valno kao to to ine neki stariji
autori koji ak govore o dvostrukoj
crkvi (basilica gemina) [4], [5]. No-
va je crkva postala gotovo etvrtasta
trobrodna bazilika iji su brodovi
bili odijeljeni zidovima s prolazima.
Dijelovi su pobonih laa vjerojatno
sluili kao pastoforiji, a dio sjeverne
kao krstionica. Valja istaknuti da je
sjeverni brod dananje Eufrazijeve
bazilike bio u sastavu te prve bazili-
ke te da su srednji i juni brod bili
gotovo podjednaki, dok je sjeverni,
Crkveno graditeljstvo
valjda zbog postojeega gradskog
zida, bio neto ui.
Crkva je bila neto ua od sadanje
Eufrazijeve bazilike, otprilike do
prostora gdje su danas sakristije. S
istone je strane u srednjoj apsidi
imala kameni oltar, moda i s gro-
bom Sv. Maura, i polukrunu apsidu,
vjerojatno upisanu. Podove su crkve
prekrili i danas vidljivi mozaici po-
dijeljeni u etvorine razliitih veli-
ina i ispunjeni stiliziranim dekora-
tivnim elementima. U crkvu se ula-
zilo kroz narteks, zapravo preureeni
nastavak jedne poprene ulice (cardo)
koja i danas pregraena slui kao
narteks i ulaz u cijeli kompleks.
843
Crkveno graditeljstvo

Predeufrazijana Nastanak Eufrazijeve bazilike nje vlastite stolne crkve. Sruio je

sve to je zatekao da bi, od temelja
Prva bazilika nije dugo sluila svojoj Gradnja do krova, izgradio prikladniju, a cr-
svrsi, moda samo nekoliko desetlje- kvu je posvetio Kristu i bio sretan
a, to je i sasvim razumljivo jer se O gradnji Eufrazijeve bazilike osta-
vio je ve spomenuti vei zapis u to je izvrio dani zavjet.
broj vjernika stalno poveavao i kr-
anska se zajednica irila i na okolicu. etiri reda u sredinjoj apsidi sam Ne zna se tono kad je to bilo, ali
Stoga je izgraena tzv. Predeufrazi- Eufrazije, ispod mozaika na kojem prema drugom zapisu zna se da je
jana koja se sastojala od dviju uspo- je Bogorodica okruena anelima, trajalo 11 godina. Kako se nije mog-
rednih trobrodnih crkava, uih od muenicima i sudionicima u gradnji. lo graditi prije nego to je Bizant
prve bazilike i odijeljenih uskim
hodnikom te cisternom koja je u
jugoistonom dijelu sjeverne crkve
zauzimala i hodnik i juni brod. Sto-
ga to nisu bile prave dvojne crkve
(basilica gemina) koje su obino
dijelile zajedniki zid, ali je vjerojat-
no kao i drugdje sjeverna i neto ua
crkva imala memorijalnu, a juna
sakralno-svjetovnu namjenu. Brodo-
vi su i u jednoj i u drugoj crkvi bili
odijeljeni stupovima. Ispred proelja
jedne i druge crkve protezao se duga-
ak narteks s mozaikim podom.
Velika juna bazilika bila je tlocrtno
podjednaka Eufrazijevoj, osim u is-
tonom dijelu koji je i kod jedne i
kod druge crkve zavravao ravnim
zidom. Obje su crkve kao svojevrs-
nu apsidu imale sintronos (polukru-
nu sveeniku klupu s nadvienim Pogled iz atrija na narteks i proelje Eufrazijeve bazilike
biskupskim sjeditem) i mozaiki
pod koji se na junoj strani prona-
lazi ispod poda Eufrazijeve bazilike.
Moe ga se uoiti i u sjevernom bro-
du pokraj kamene ploe sa sarkofa-
ga Sv. Maura, gdje su ujedno vidlji-
vi i mozaici Eufrazijeve bazilike.
Manja je bazilika ouvana samo u
arheolokim ostatcima, a pronaeni
su samo dijelovi trijumfalnoga luka
i luka sjeverne arkature (slijepih ar-
kada), dok su sintronos i ostatci mo-
zaikog poda sauvani u sakristiji i
prije nekoliko godina istraeni i kon-
zervirani.
Presjek kroz Eufrazijevu baziliku, atrij, krstionicu i zvonik
U sklopu Predeufrazijane bila je sa
zapadne strane june bazilike sau- Tu se izriito tvrdi da je hram bio zauzeo Istru, uz pretpostavku da je
vana osmerokutna krstionica s uko- oteen i naruene stabilnosti, ali i Eufrazije odmah imenovan bisku-
panim esterostranim krsnim zden- neugledan i bez veih ukrasa, a krov pom, vjerojatno je najprije za stano-
com. Izmeu krstionice i crkve bio je bio pred ruenjem. Navodi se da vanje izgradio biskupiju, sjeverno
je atrij, a uokolo krstionice poligo- je Eufrazije, koji je za vjeru spreman od atrija i krstionice. Potom je pris-
nalni ophod [3], [4], [5]. sve uiniti, uspio sprijeiti uruava- tupio gradnji crkve tako to je sjever-

844 GRAEVINAR 62 (2010) 9

 Crkveno graditeljstvo

su obukani izvana i iznutra, a uzdu-

ni zidovi nemaju nikakvih konstruk-
tivnih ojaanja, osim lezena sa sli-
jepim arkadama s vanjske strane.
Lezena nema u apsidama, osim na
zgradi biskupije.
U unutranjosti je apside ouvana
mramorna klupa za kler s biskupskim
sjeditem, a od sauvanih je fragme-
nata restaurirana oltarna pregrada u
izvornom obliku.
Bazilika je opremljena mramornim
kamenim namjetajem i stupovima
(ukupno 18) s raskonim kapitelima,
slinim onima kakvi su se tada ugra-
ivali u Solunu, Saloni, Gradu ili
Ravenni. Na to su pridodani mozaici,

Srednji brod i svetite Eufrazijeve bazilike

nu baziliku osposobio za bogosluje,

a onda je, kako sam kae, sruio ju-
nu baziliku. Mnogi se istraivai
slau da je gradnja trajala od 542. do
553. godine. U temeljitom je preure-
enju velika bazilika dobila novo sve-
tite s apsidama, kolonadu i dekora-
ciju, a uz biskupsku palau izgrae-
na je memorijalna kapela na sjeve-
roistoku, novi atrij, a manja su bazi-
lika i krstionica ukljuene u novi
sakralni sklop.

ini se da velika juna bazilika i ni-

je bila toliko trona ni neugledna ka-
da je zapravo od nje sauvan osnov-
ni tlocrt odnosno tri zida, samo je na
istoni zid dodana sredinja istaknu-
ta apsida koja je izvana poligonalno
oblikovana, dok su u bonim brodo-
vima upisane dvije manje apside. Ba-
zilika je duga 35,5 m, a iroka 18,5 m.

Izgraena je upravo onako kako su

se tada u Istri gradile sakralne i pro-
fane graevine, s priklesanim lom-
ljenim kamenom od domaeg vap-
nenca u bogatom namazu morta. U
sredinu zida, debljine 50 do 60 cm,
stavljani su manji kameni u deblje
naslage morta. Opeka je rijetko upo-
rabljena, samo dijelom u gradnji
lukova i presvoenih apsida. Zidovi Likovi na mozaicima i trijumfalnom luku

GRAEVINAR 62 (2010) 9 845

Crkveno graditeljstvo
tukatura i inkrustacije i sve je na-
kon gotovo 15 stoljea i unato pot-
resima i pregradnjama sauvalo
negdanji sjaj. Podovi i zidovi bili
su prekriveni mozaicima i oplatom
od mramora, raznobojnog plemeni-
tog kamenja i sedefa, a vijenci i lu-
kovi optoeni reljefnim polikrom-
nim tukaturama. Mozaicima su bili
ukraeni i proelje i zaelje, od ega
su sauvani samo ostatci. Sve to i
danas, iako znatno reducirano, zadi-
vljuje skladnou i ljepotom.
Atrij ima oblik etverostranog trije-
ma (kvadriportika) s trolukom na
svakoj strani. U biskupskoj palai,
jednokatnom zdanju s velikom sre-
dinjom dvoranom na prvom katu s
tri istaknute polukrune apside, sa-
uvan je tribelon, sredinji troluk
ispred velike apside, ukraen polikro-
mnom tukaturom i mramornim ka-
pitelima, a odatle je Eufrazije uprav-
ljao biskupijom i gradom. Memori-
jalna kapela ima trolisni oblik (cella
trichora) s elipsoidnim predvorjem,
a apside su iznutra oble, a izvana
poligonalne. I tu su uoljivi tragovi
mozaika koji je meutim potpuno
nestao jer je graevina pretrpjela ve-
like restauratorske zahvate u 19. st.
[3], [4].
Kratak prikaz mozaika
Eufrazijeva je bazilika nadaleko poz-
nata po svojim raskonim zidnim
mozaicima, monumentalnom slikar-
stvu bogatih i monih, slikarstvu
dvorova i katedrala. U mozaicima su
prikazani brojni likovi, nabrojeno ih
je ak 73. Za izradu su mozaika u
apsidi, gdje su najbolje sauvani,
uporabljene malene kockice kamena
mramora i emajla razliitih boja te
kockice stakla sa zapeenim zlatnim
listiima.
Na vrhu, iznad trijumfalnog luka,
prikazan je u dugakom uskom
polju Krist s apostolima. U sredini
je mladenaki Isus koji sjedi na
okrugloj sferi s otvorenom knjigom
na kojoj pie: "Svjetlo sam istinsko"
(Ego sum lux vera). Sa svake mu je
846
strane rasporeeno po est apostola
u bijeloj odjei s pripadajuim atri-
butima. Mozaik je bio dosta oteen
postavljanjem drvenog stropa sred-
njeg broda u 18. st., ak je bio i pre-
bukan, ali je dijelom restauriran
1891. godine.
Prizor Vizitacije iz apside
U polukrunom polju apsidalnog
svoda, u konhi apside nalazi se sre-
dinji prikaz: Bogorodica s djetetom
na prijestolju s lokalnim muenicima
te biskupom Eufrazijem i akonom.
Bogorodica sjedi na niskom tronu,
Ostatci mozaika na proelju crkve
pokrivenom irokim jastukom, a na
koljenima dri dijete. Uz nju stoje
dva velika krilata anela (Gabrijel i
Mihovil), s lijeve joj prilaze tri nei-
menovana muenika, a s desne Sv.
Mauro te Eufrazije s bratom i nea-
kom. Tlo po kojem se kreu je zele-
na tratina s rasutim strukovima cvi-
jea. Zelena se traka pretapa u zlatnu
pozadinu koja se rastvara u gusti niz
crvenih oblaia iz kojih u sredini
iznad Marijine glave izlazi ruka s
vijencem simbol Boga Oca.
Ispod je iroki i ve spominjani pos-
vetni natpis, a potom etiri prozora
dijele dio mozaika u pet dijelova. U
irim su poljima na sjevernoj i ju-
noj strani dva prizora iz Marijina
ivota (Navjetenja i Vizitacije), a u
uskima figure Sv. Zaharija (oca
Ivana Krstitelja), aneo i Sv. Ivan
Krstitelj. U prizoru Navjetenja stoji
visoki krilati aneo, a Marija sjedi
na visoku tronu ispred proelja jed-
ne bazilike u pozi iznenaenja. U
prizoru Vizitacije Marija je u posjeti
svojoj roakinji Sv. Elizabeti (majci
Sv. Ivana Krstitelja), a obje su ene,
to je pomalo neobino za takve pri-
kaze, u visokom stupnju trudnoe.
Cijeli je donji dio do mramorne sve-
GRAEVINAR 62 (2010) 9

enike klupe od niza polja izvede-
nih u tehnici raznobojnoga opus
sectile (mozaike tehnike s veim
isjecima dekorativnih detalja), a
sastoji se od skupocjenoga kamenja
iz dalekih krajeva (crvenkasti egi-
patski porfir, maloazijski oniks i
zeleni granit). I pod je apside ukra-
en intarzijama u slinoj tehnici, ali
potjee iz rimskih hramova u Poreu.
Ponekad se istie da je Eufrazijeva
bazilika na neki nain pomalo femi-
nistika. Jer osim to je posveena
Uznesenju Blaene Djevice Marije,
i to nju i svetu Elizabetu prikazuje
u trudnoi, s unutranje su strane
trijumfalnog luka u medaljonima
prikazana poprsja svetica. U sredini
je Krist kao janje, a sa strane su
svetice (poevi od sjevera): Felici-
ja, Bazilisa, Eugenija, Cecilija, Ag-
neza, Agata, Eufemija, Tekla, Vale-
rija, Perpetua, Suzana i Justina.
U pobonim su apsidama samo frag-
menti negdanjih mozaika, veinom
oteeni u 15. st. za probijanja goti-
kih prozora. U objema su gotovo
jednake kompozicije jer mladenaki
Krist stavlja krune na glave mueni-
ka. U sjevernoj su to vjerojatno Sv.
Kuzma i Damjan, a u junoj Sv.
Ursus i Severus. Podni su mozaici
dosta oteeni zbog toga to su vjer-
nici stoljeima po njima hodali, ali i
radi ukapanja, a mnogi su fragmenti
pohranjeni u crkvenom muzeju.
Ipak na dnu desnoga broda sauvan
je originalni pod jer je tu tri stoljea
stajao oltar Presvetog Sakramenta.
Do ulaznih su vrata sa svake strane
dva otvora u podu, a takvih otvora
ima na vie mjesta. Kroz njih se
vide dijelovi mozaika kojima je bio
ukraen pod, a mjestimice i iz dvije
razine Predeufrazijane i Eufrazija-
ne. Gornji je dio proelja bazilike,
iznad trijema narteksa, sav bio
obloen mozaicima. Neuspjeno je
restauriran 1896., a prikazivao je
Krista na kamenoj litici s etiri
rajske rijeke i s po etiri apostola sa
strane. U donjem su dijelu, koji je
sada jedini vidljiv, jo po dva apo-
GRAEVINAR 62 (2010) 9
stola sa strane i u poljima izmeu
prozora 7 apokaliptikih svijenjaka
[3], [4].
Promjene od gradnje do danas
Sjeverna je bazilika slabo odravana
pa je s vremenom propadala, iako su
jo u sadanjoj sakristiji sauvani
tragovi mozaika i sintronosa Pred-
eufrazijane. Tamo su jo pronaeni
Tlocrt predromanike crkve Sv. Andrije
sjeverno od Eufrazijeve bazilike
oltar i sarkofag iz 8. st., ali i temelji
triju upisanih apsida iz 9. i 10. st.
Rije je o crkvici koja je bila posve-
ena Sv. Andriji, barem tako istie
Ante onje [6] koji donosi i crte
ostataka apside te tlocrt. Ta se crkva
inae prvi put spominje 1015., a radi
se o crkvici s tri upisane apside, gra-
ene u istonom dijelu srednjega
broda Predeufrazijane, a navodno je
izgraena u 8. st. Ta je crkva trajala
sve do 16. st. kada je nestala zbog
irenja groblja uz crkvu. Danas o
njoj, osim tragova u sakristiji, nema
ni naznaka.
Najvanija se promjena u Eufrazije-
voj bazilici dogodila 1267. kada je
ondanji poreki biskup Oton dao
izgraditi novi ciborij, a dri se da od
negdanjega starog ciborija iz 6. st.
potjeu etiri stupa s kapitelima koji
su ukraeni simbolinim motivima.
ini se da je sadanji poreki cibo-
rij, koji se ipak skladno uklopio u
ovu ivopisnu baziliku, jedini cibo-
rij na svijetu koji je ukraen mozai-
kom. Jedino je pomalo neobino to
se ponavljaju motivi iz apside Na-
vjetenje i poreki muenici Sv.
Crkveno graditeljstvo
Mauro i Sv. Eleuterij. Mozaici su
raeni na baldakinu, a rad su mle-
takih majstora s kraja 13. st. i pod-
sjeaju na sline mozaike u predvor-
ju bazilike Sv. Marka u Veneciji.
Kroz vjekove je sudbina te neobine
sakralne graevine bila povezana sa
ivotom maloga grada koji je meu
svojim zidovima uvao golemu ka-
tedralu, esto preteak teret za siro-
mane narataje koji su dolazili i
prolazili. Usponi i padovi grada od-
raavali su se na njegovoj bazilici.
Tako je u 13. st. za pravog procvata
osim ve spomenutog ciborija izgra-
eno nadsvoeno predvorje koje je
baziliku vezivalo s memorijalnom
kapelom, a podignut je i novi oltar
te nove kamene rake za moi lokal-
nih muenika. U to je doba (1251.)
izgraena i zgrada Kanonike (upni
dvor) uz ulaz u Eufrazijanu koja je
postala dijelom katedralnog kom-
pleksa i dre je remek djelom roma-
nike arhitekture.
Tijekom 14. st. popravljen je krov, a
u 15. st., za posljednjega procvata
grada bila je popravljena teta nane-
sena potresom. Bio je obnovljen
gornji dio junog zida i postavljen
drveni svod nad junim brodom. U
to je vrijeme podignuta nova zgrada
sakristije, a bile su zazidane tri pos-
ljednje arkade radi postavljanja kor-
skih sjedita. No tada je prostor pos-
tao tamniji, pa su otvoreni novi pro-
zori i tako oteeni mozaici na zido-
vima. Nekako u to vrijeme izgraen
je novi antependij oltara od pozlae-
noga srebrenog lima, a radilo se i na
biskupskoj palai. U tom je stoljeu
zapadno od krstionice izgraen i zvo-
nik u koji se ulazi ba kroz krstionicu.
No s propadanjem grada poetkom
18. st. postupno je propadala i bazi-
lika tako da je neko vrijeme bila iz-
van funkcije. Ipak ponovnim gospo-
darskim oivljavanjem dolo je do
prvih veih popravaka i restauracija
koje se nastavljaju do danas.
Prema rijetkim crteima i srednjo-
vjekovnim dokumentima veih zah-
847
Crkveno graditeljstvo
vata na bazilici nije bilo do 15. st. I
poslije su se najei popravci odno- kraja I. svjetskog rata za baziliku se
sili na krovite. Vei su radovi po-
duzeti u drugoj polovici 18. st. kada
su vjerojatno zatvoreni izvorni pro-
zori povienoga dijela srednjeg bro-
da i otvoreni veliki polukruni ba-
rokni prozori. Poetkom 18. st. bila
je uz junu stranu bazilike podignuta
kapela Raspea, ali je tada sruen i
zid koji je bio zatvorio arkade te
zbog toga zazidani otvoreni prozori.
No uz baziliku su bile zazidane jo
dvije velike kapele jedna posve-
ena Bogorodici s june strane i Sv.
Mauru sa sjeverne, to i ne bi bio
prevelik problem da se pritom nisu
otvarali veliki prolazi u bonim zi-
dovima bazilike.
U svjetskoj je znanstvenoj literaturi
Eufrazijana zabiljeena vrlo rano,
ve poetkom 19. st. Tada je zapo-
ela sustavna briga, posebno stoga
to se poinje cijeniti njezina spo-
menika vrijednost. Valja istaknuti
da je car i kralj Franjo Josip I. osob-
no financirao prvi pravi restaurator
848
ski zahvat, obnovu atrija 1867. Do
struno brine austrijska sluba za- uz velike napore, uspjeli sauvati
tite preko slavnoga Zentralkommi-
siona. U austrijskom se arhivu i da-
nas uva najvrjednija dokumentacija
o velikim restauratorskim zahvati-
ma. Sustavna je briga o tom vrijed-
nom sakralnom spomeniku nastav-
ljena i za talijanske uprave, kada je
arhitekt Bruno Molajoli obavio znat-
ne radove u crkvi i na otkrivanju os-
tataka graevina iz 4. i 5. st. Odmah
nakon II. svjetskog rata, 1947., nas-
tavljeni su arheoloki istraivaki
radovi i konzervatorski zahvati koji
gotovo bez prekida traju sve do danas
[3], [4].
Zakljuak
Kada se govori o Eufrazijani onda je
rije o jednom znaajnom spomeni-
ku istarske, hrvatske i svjetske gra-
diteljske batine koji je izgraen iz-
nimno raskono i pod pomalo neo-
binim okolnostima.
No to je ujedno i pria o stanovnici-
ma Porea koji su stoljeima, esto i
izvornost i ljepotu svoje katedrale
koja je danas pod zatitom UNESCO-a
i upisana na listu svjetske graditelj-
ske batine.
Pripremili:
Kreimir Regan, Branko Nadilo
IZVORI
[1] Ivetic, E. (ured.): Istra kroz vrijeme
Pregled povijesti Istre sa osvrtom na
grad Rijeku, Centar za povijesna
istraivanja, Rovinj, 2009.
[2] Kapetanovi, V.: Kranska arheologija,
Franjevaka provincija Presvetog
Otkupitelja, Zbornik Kai, Split, 2006.
[3] Fereni, L.: Najstarije crkve BDM u
Istri, Bogoslovna smotra (1974.), br. 2.-
3., str. 303-320
[4] Prelog, M.: Eufrazijeva bazilika u
Poreu, udrueni izdavai, Zagreb, 1986.
[5] Mohorovii, A.: Problem tipoloke
klasifikacije objekata srednjovjekovne
arhitekture na podruju Istre i Kvarnera,
Ljetopis JAZU (1957.), 62., str. 486-537
[6] onje, A.: Bizant i crkveno graditeljstvo u
Istri, Izdavaki centar Rijeka, Rijeka, 1981.
GRAEVINAR 62 (2010) 9