INENJERSKA HIDROLOGIJA

Nastavnik: doc.dr.sc. Gordan Prskalo

Asistenti: Ajla Mulaomerovi, dipl.ing.gra.
eljko Lozani, dipl.ing.gra
II GODINA 4. SEMESTAR

PREDMET PRED. VJE. ECTS

STATIKA KONSTRUKCIJA II 2 2 5
MEHANIKA TLA I STIJENE 3 2 5,5
CESTE 3 2 5,5
DRVENE KONSTRUKCIJE 2 1 4
INENJERSKA HIDROLOGIJA 2 1 4
EKONOMIJA I GRAEVINSKA
2 0 2
REGULATIVA
ZIDANE KONSTRUKCIJE 1 1 3
ENGLESKI JEZIK U GRAEVINARSTVU* 0 2 1
UKUPNO 15 11 30

PREPORUENA LITERATURA

1. Hrelja, H., 1990: Inenjerska hidrologija-skripta, GF Sarajevo

2. Hrelja, H., 1984: Hidrologija-Zbirka rijeenih zadataka, GF
Sarajevo
3. Hrelja, H., 2000: Vjerovatnoa i statistika u hidrologiji, GF Sarajevo
(1) H.Hrelja: Inenjerka hidrologija, Sarajevo, 2007
(2) R. ugaj: Hidrologija, Zagreb, 2000
(3) O.Bonacci: Oborine-glavna ulazna veliina u hidroloki ciklus, Geing, Split,
1994.;
(4) O. Bonacci: Meteoroloke i hidroloke podloge, Prirunik za
hidrotehnike melioracije, I kolo
(5) O. Bonacci: Odvodnjavanje, Knjiga Podloge, Drutvo za odvodnjavanje i
navodnjavanje Hrvatske, Zagreb, 1984., 39-130.;
(6) S. Jovanovi, O. Bonacci, M. Aneli: Hidrometrija, Graevinski fakultet,
Beograd, 1986.;
(7) O. Bonacci: Hidrometrija, Tehnika enciklopedija 6, Zagreb. 1979
 Knjige dostupne u biblioteci Graevinskog fakulteta u Sarajevu

H. Hrelja Vjerovatnoa i statistika u hidrologiji, Graevinski fakultet Sarajevo,2000.

H. Hrelja Inenjerska hidrologija, Graevinski fakultet Sarajevo, 2007.
H. Hrelja, D. Isailovi Hidrologija-zbirka rijeenih zadataka, Graevinski fakultet Sarajevo, 1984.
H. Hrelja,
Analiza hidrolokih vremenskih serija, Graevinski fakultet Sarajevo, 2012.
A. Mulaomerovi
Primjena metoda matematike statistike u hidrologiji, Graevinski fakultet
S. Jovanovi
Beograd, 1977.
S. Jovanovi, O Bonacci Hidrometrija, Graevinski fakultet Beograd, 1977.
S. Prohaska Hidrologija-I deo, Rudarsko-geoloki fakultet Beograd, 2003.
Vjerovatnoa i statistika u hidrologiji, Zavod za hidrotehniku graevinski
V. Jevevi
fakulteta u Sarajevu, 1977.

S. Jovanovi Parametarska hidrologija, Jugoslovensko drutvo za za hidrologiju, 1975.

S. Jovanovi, O. Bonacci,
Hidrometrija, Graevinski fakultet Beograd, 1980.
M. Aneli
S. Jovanovi, Z. Radi Zadaci iz hidrologije, Nauna knjiga Beograd, 1987.
Analiza vjerovatnoe pojave hidrolokih veliina, Nauna knjiga Beograd,
V. Vukmirovi
1990.
D. Srebrenovi Primjenjena hidrologija, Tehnika knjiga, Zagreb, 1986.
D. Srebrenovi Problemi velikih voda, Tehnika knjiga, Zagreb, 1970.
E. avlek Osnove hidrologije, Geodetski fakultet Sveuilita u Zagrebu, 1992.
R. ugaj Hidrologija, Rudarsko-geoloki fakultet Sveuilita u Zagrebu, 2000.
R.K. Linsley, K.A. Kohler Hydrology for Engineers, Mc. Graw-Hill Inc., Naw York, 1975.
S. Jovanovi Hidrologija, Tehniar 6, Graevinska knjiga, Beograd, 1989.
S. Prohaska, V. Risti Hidrologija kroz teoriju i praksu, Rudarsko-geoloki fakultet, Beograd, 1996.
V.T. Chow Handbook of applied Hydrology, Mc. Graw-Hill Inc., New York, 1964.
 DEFINICIJA HIDROLOGIJE

hidro (voda) i logos (nauka)

WMO UNESCO
Hidrologija je nauka koja se bavi izuavanjem vode na povrini ili u dubini zemlje,
njenom pojavom, raspodjelom, cirkulacijom, kako na povrini, tako i po prostoru,
njenim biolokim, fizikim i hemijskim osobinama, njenim uzajamnim dejstvom sa
prirodnom sredinom
Hidrologija je nauka koja se bavi procesima upravljanja, mijenjanja i
nadopunjavanja vodnih zaliha na Zemlji i tretira razliite faze u hidrolokom
ciklusu

- Nauna hidrologija
- Inenjerska ili Primjenjena (Korisnika) hidrologija

Inenjerska hidrologija se bavi prouavanjem onih kvantitativnih i kvalitativnih

karakteristika vodnog reima od kojih zavisi svrsishodnost, funkcionalnost i
sigurnost inenjerskih objekata
Prema sredini istraivanja, hidrologija se dijeli u tri grupe:
- Voda u atmosferi - meteorologija
- Voda na zemljinoj povrini
Potamologija (rijena hidrologija).
Limnologija (nauka o jezerima)
Glaciologija (nauka o lednicima).
Okeanologija nauka o morima i okeanima,
- Voda u podzemlju
Hidrogeologija
Hidrogeologija kra

U zavisnosti od naina tretiranja hidrolokih podataka:

Matematska hidrologija,
Statistika hidrologija,
Stohastika hidrologija,
Sistemska hidrologija,
Empirijska (iskustvena) hidrologija,
Operativna (praktina) hidrologija,
Numerika hidrologija.
Generalno, pet posebnih poddisciplina:
(a) hidrometeorologija zajedniko za hidrologiju i meteorologiju;
(b) limnologija bavi se izuavanjem jezera;
(c) kriologija bavi se izuavanjem snijega i leda;
(d) hidrogeologija (geohidrologija) izuava podzemne vode; i
(e) potamologija bavi se izuavanjem rijenih tokova (rijena hidrologija).

Prema Linsley u hidrologiji postoje tri najea (najvanija) problema:

(a) mjerenje, osmatranje i publikovanje osnovnih hidrolokih veliina (podataka);
(b) analiza osnovnih hidrolokih veliina u cilju razvoja i dopune fundamentalnih
teorija (zakona); i
(c) primjena tih zakona i podataka za rjeavanje praktinih problema.
 HISTORIJAHIDROLOGIJE

Ranorazdoblje(do1400):Zbogveomamalozabiljeenihpodatakastarivijek,odnosnotaj
periodrazvojahidrologijeestosenazivaperiodnagaanja.

Razdobljeosmatranja(1400 1600) renesansa,LeonardodaVinci(14521519)

Okretanjuimjerenjuvode;BernardPalissy(15101590)Divanrazgovoroprirodi
vodaiizvora...

Razdobljemjerenja(1600 1700):E.Torricceli(1643)postaviojeformuluzaodreivanjebrzine
istjecanjatekuineizposude.EngleskifiziarR.Hookrazviojeureajzamjerenjebrzinevodei
ureajzamjerenjedubinemora

Razdoblje eksperimentalnihistraivanja(1700 1800) hidraulikohidrolokaeksperimentalna

istraivanjima.Bernoullijevajednaina,Venturijevvodomjer,Woltmanovokolozamjerenje
brzinevode,teChezyjevaformulaiz1769.godine

Razdoblje modernizacije(1800 1900) hidrometrija,sustavnahidrolokamjerenjai

osmatranja(razvojinstrumenata),izvodesebrojnepraktineformulezaproraunprotokavode.
Racionalnaformula(1847)zaproraunmaksimalnogotjecanjasasliva.Hidrologijapodzemnih
voda.
Razdobljeempirizma(1900 1930) razvojaempirijskihformulaimodelauhidrologiji,
Instituti,zavodi,uvoenjemhidrologijekaopredmetanasveuilitimapoetkom20.st.
 HISTORIJAHIDROLOGIJE

Razdoblje racionalizacije(1930 1950) TeorijajedininoghidrogramaiHortonovmodel

infiltracije,Gumbelovaraspodjelavjerojatnoeekstremnihvrijednosti,Penmanovaformulaza
proraunisparavanja,MayerPeterovaformulazaproraunpronosasuspendiranognanosa,te
Einsteinovaformulazaproraunvuenognanosa

Razdoblje teorijskograzvoja(1950 danas) matematikaanaliza,upotrebaraunara,

linearnainelinearnaanalizahidrolokihsustava,primjenateorijevjerojatnoeimatematske
statistike,hidrolokimodeli.
Centarzarazvojvodnihresursa(WaterDevelopmentCentresWRDS),Svjetskameteoroloka
organizacija(WorldMeterologicalOrganizationWMO)iMeunarodnoudruenjezaznanstvenu
hidrologiju(InternationalAssociationofScientificHydrologyIASH).
 ZADACI HIDROLOGIJE
Neke od kljunih injenica koje treba razmotriti kod planiranja i projektiranja hidrotehnikih
objekata za gore navedene inenjerske djelatnosti su:

vrijednosti maksimalnih protoka koji se mogu pojaviti (oekivati) na mjestima izgradnje

hidrotehnikih objekata,

vrijednost minimalne zapremine akumulacije potrebne za zadovoljenje potreba za vodom

svih planiranih korisnika te akumulacije,

vrijednost minimalnih protoka koji se mogu pojaviti tokom nekog sunog perioda na
mjestima izgradnje hidrotehnikih objekata,

veliina mogueg smanjenja poplavnih valova nizvodno, nakon izgradnje objekata za

smanjenje poplava,

mogunost zahvaanja odreenih koliina vode iz neke rijeke za potrebe navodnjavanja,

proizvodnju elektrine energije, opskrba vodom stanovnitva i industrije,

podobnost vodotoka za odvijanje plovidbe, uzgajanje riba, rekreaciju, i drugo.

koliine rijenog nanosa koje data rijeka pronosi u profilima (lokacijama) od interesa,

termiki reim date rijeke na njenim odabranim lokacijama,

kvaliteta voda u profilima (lokacijama) od interesa.

 ZADACI HIDROLOGIJE

Hidrologija treba osigurati potrebne podatke i za rjeavanje slijedeih praktinih

zadataka:

prikupljanje i obradu hidrolokih podataka (rezultata osmatranja i mjerenja hidrolokih

veliina),

pravilno vodoprivredno proraunavanje i upravljanje,

ekonomino dimenzioniranje objekata,

procjenu sigurnosti objekata od velikih voda, od podlokavanja vodom i ruenja,

procjenu utjecaja reima vodotoka, jezera i podzemnih voda na razne tehnike i

privredne probleme i objekte,

utjecaj objekata i raznih mjera na reim vodotoka, jezera i podzemnih voda,

katastriranje raspoloivih vodnih resursa,

izuavanje zakonitosti i iznalaenje metoda za predvianje hidrolokih pojava.

 HIDROLOKICIKLUS
Najznaajnije komponente
hidrolokog ciklusa su:
isparavanje i transpiracija,
padavine,
povrinsko otjecanje,
infiltracija,
tok podzemne vode.

Hidroloki ciklus se dogaa u atmosferi, hidrosferi (na povrini) i litosferi. Voda prodire u
zemlju prosjeno do 1 km, a u atmosferu do 12 km, pa se itav proces dogaa u
amplitudi od oko 13 km.
 Zanimljivost:
Kada bi se zapremina vode koja
ispari sa cijele Zemljine lopte
prosula po itavoj planeti, nastao bi
sloj vode debljine oko jedan metar.

Zahvaljujui isparavanju i ponovnoj

kondezaciji vodni resurs ima tri
izuzetno znaajne komponente
obnovljivosti:
obnovljivu koliinu,
obnovljiv kvalitet i
obnovljivu potencijalnu energiju
definisanu padom.
Hidroloki ciklus moe se podijeliti na tri glavne faze:
padavine,
isparavanje i
povrinsko i podzemno otjecanje (sa kopna).
Kvantitativni globalni prikaz bilansa voda na Zemlji
Povrina Padavine, P Oticanje, Q Isparavanje, E
Oblast
106 km2 % mm 103 km3 mm 103 km3 mm 103 km3

Okeani 361 70 1120 405 0 0 1250 451

Kopno 149 30 720 107 310 46 410 61
Ukupno
510 100 1000 512 1000 512

Evapo- Oticanje (doticanje) u more

Padavine Q
Povrina transpiracija
P
106 km3 ET Povrinsko Podzemno Ukupno
mm km3 mm km3 mm km3 mm km3 mm km3
Planeta
510 1130 577000 1130 577000 - - - - - -
Zemlja

Okeani i
361 1270 458000 1400 505000 124 44700 6 2200 130 47000
(mora)

Kopno
149 800 119000 485 72000 300 44700 15 2200 315 47000
(ukupno)

Kopno
119 924 110000 529 63000 376 44700 19 2200 395 47000
(sa oticajem)

Kopno
30 300 9000 300 9000 - - - - - -
(bez oticaja)
 VODNABILANCA
Hidroloki ciklus opisuje sveukupni proces cirkulacije i preraspodjele vode u atmosferi i
na zemlji.
Ciklus otjecanja je dio hidrolokog ciklusa koji opisuje raspodjelu vode i njenu evoluciju
od trenutka kada je kia pala na tlo, do momenta kada je voda dospjela do povrinskih
vodotoka, ili se neposredno vratila u atmosferu putem evapotranspiracije

Bruto oborine Gubici = Efektivne oborine

Kvantifikacija ciklusa otjecanja u smislu da se svi faktori ukljueni u ciklus izraze

kvantitativno i dovedu u meusobnu ovisnost naziva se vodna bilanca.

Osnovna jednadba hidroloke bilance voda u najopenitijoj formi moe se napisati:

dV ( t )
Qu t Qi t
dt

V(t) stanje sustava, odnosno zapremina akumulirane vode u promatranom sustavu,

Qu(t) ulaz u sustav, odnosno dotok vode u sustav,
Qi(t) izlaz iz sustava, odnosno otjecanje vode iz sustava.
 VODNABILANCA
V ( t t ) V ( t ) V
Qu ( t ) Q i ( t )
t t
V(t) stanje sustava u vremenu (t),
V(t+t) stanje sustava u vremenu (t+t),
Qu(t) i Qi(t) imaju isto znaenje kao i u prethodnoj jednadbi samo to se ovdje
promatraju u odreenim trenucima vremena.

Qu ( t ) Qi ( t ) P ( I G Q ) V

P oborine pale na promatrani prostor (slivnu povrinu),

I isparavanje s slivne povrine,
G gubici (sa stanovita otjecanja) s slivnog podruja, odnosno otjecanje vode u podzemlje
poniranjem,
Q otjecanje (rijekom) s slivne povrine,
V promjena sadraja vode (vlage) u sustavu (tlu).

V se najee moe zanemariti, pa jednadba prelazi u:

QP I G
 VODNABILANCA
Jednadba bilance voda za akumulaciju:
( Q q P ) ( G I Z 1 Z 2 ) V
Q doticaj u akumulaciju rijekom,
P oborine pale na povrinu akumulacije,
q dotok vode u akumulaciju povrinskim slijevanjem s obala akumulacije,
G gubici vode iz akumulacije poniranjem (ukoliko postoje),
I isparavanje vode s akumulacije,
Z1 isputanje vode iz akumulacije za zadovoljenje potreba nizvodnih korisnika,
Z2 odvoenje vode iz akumulacije za zadovoljenje potreba korisnika akumulacije (na
primjer za proizvodnju elektrine energije ili vodooskrbe),
V promjena zapremine vode u akumulaciji.
Duina deset najveih rijeka: Amazon (6.480 km), Nil (6.450 km), Misisipi s pritokom
Misuri (6.230 km), Parana (4.700 km), Amur (4.350 km), Ob (4.345 km), Lena (4.320
km) Kongo (4.320 km), Volga (3.690 km) i Jenisej (3.350 km).
Astronaut Douglas Wheelock, lan meunarodne svemirske postaje, uslikao je ovu
nonu fotografiju rijeke Nil dok je postaja bila iznad tog podruja. Razlika izmeu
podruja gdje ima ivota i podruja gdje ga nema je oigledna.
 ATMOSFERA

Atmosfera je plinoviti omota oko Zemlje. Svi planeti Suneva sustava pa ak i

njihovi sateliti imaju svoju atmosferu. Debljina atmosfere i sadraj plinova je pritom
razliit.
Mars ima vrlo tanak, hladni sloj atmosfere uglavnom sastavljen od ugljik dioksida. S
druge strane Venera ima vrlo gustu vruu atmosferu sastavljenu od ugljik dioksida,
duika i vodene pare. Temperatura Marsa pada nie od -130 C, dok je na Veneri
dostignuto na povrini ak 500 C.
ivot na Zemlji je mogu upravo zahvaljujui povoljnim uvjetima koji postoje zbog
Zemljine atmosfere.
Oblik Zemljine atmosfere je slian obliku Zemlje i s njom se neprekidno okree.
Znanost koja prouava sastav i strukturu atmosfere, njezino fiziko stanje, postanak,
znaenje i razvoj fizikih meteorolokih pojava koje se javljaju u atmosferi i na Zemljinoj
povrini naziva se meteorologija.
 SASTAVATMOSFERE

Atmosfera je smjesa nekoliko

stalnih plinova, kemijskih spojeva i
razliitih plinovitih, tekuih i vrstih
dodataka.

Postoje zapravo dvije bitno razliite grupe plinova.

Prvu grupu plinova ini duik (78%), kisik (21%), argon (0,9%) zatim ugljik dioksid, neon,
helij, kripton, ksenon, vodik i drugi plinovi s manjim udjelom ija je koliina stalna.
Drugu grupu ine plinovi ija se gustoa i zastupljenost mijenja ovisno o njihovom
poloaju i vremenu. U tu grupu ubrajamo ugljik monoksid, ozon i vodenu paru.
 SASTAVATMOSFERE

Vodena para ima odluujuu ulogu za odranje

ivota na zemlji. Ona dolazi u zrak isparavanjem
vode iz mora, jezera, tla te biljnog i ivotinjskog
svijeta. Zadravajui se u atmosferi zrak ini
vlanim, nastaju oblaci te iz njih oborine.

Osnovni plinovi u niim slojevima atmosfere jesu duik i kisik (78%, 21%).
Ti se postoci odnose na sluaj da je zrak suh i ist to je u prirodi vrlo rijedak sluaj jer
sadri promjenjivu koliinu vode u plinovitom ili u drugim agregatnim stanjima.
Nii slojevi atmosfere (troposfera) sadre stanovit postotak vodene pare te estice soli
i praine te razne organske i anorganske sastojke. Volumni udio vodene pare moe biti
i do 4%.
Vodena para i ugljik dioksid upijaju dugovalno zraenje Sunca.
Ozon upija odreeno ultraljubiasto zraenje Sunca pa titi biosferu od njegova
prejakog djelovanja. Najvea koliina ozona se nalazi u sloju visine 30-80 km.
 SASTAVATMOSFERE

Zrak je neophodan za ivot na Zemlji zbog ega bismo morali nastojati da atmosfera
bude to ia. Prisutno je neprekidno prodiranje neistoe u vidu krutih tvari, kapljica
tekuine i molekule plinova. Jedan dio tih primjesa u zraku zajednikim imenom zovemo
aerosol (sol, pepeo, spore). U industrijskim gradovima ljudska aktivnost je glavni izvor
zagaenja atmosfere.
Zagaenost zraka se najee oituje kao smog u klasinom smislu (industrijski produkti
izgaranja su jezgre) ili u obliku otrovnih i zaguljivih plinova (duini i sumporni spojevi).
 SLOJEVIATMOSFERE

Troposfera (do 11 km),

Stratosfera (11-40 km),
Mezosfera (40-80 km),
Termosfera (od 80-800 km) i
Egzosfera (iznad 800 km),
granica nije tono definirana.

Tlak, gustoa i temperatura zraka mijenjaju se u slobodnoj atmosferi s porastom

visine. Tlak zraka se smanjuje s porastom visine vrlo pravilno za razliku od temperature
koja se s porastom visine mijenja vrlo nepravilno.
SLOJEVIATMOSFERE

Temperatura u troposferi opada s

porastom visine, ne mijenja se u sloju
tropopauze tj. dolazi do pojave
izotermije koja se nastavlja u donjem
dijelu stratosfere do 20 km visine.
U sloju stratosfere (od 20-50 km) dolazi
do pojave i temperaturne inverzije tj.
temperatura raste s visinom.
U sloju mezosfere temperatura naglo
pada.
U termosferi temperatura raste s
porastom visine. Izmeu pojedinih
slojeva atmosfere nalaze se i
meuslojevi: tropopauza, stratopauza,
mezopauza. Ti meuslojevi nemaju
strogo odreene granice.
SLOJEVIATMOSFERE
 TROPOSFERA

Visina troposfere je razliita ovisno o

zemljopisnom poloaju. Na ekvatoru njena
visina iznosi oko 18-20 km, iznad umjerenih
irina 11-14 km, a na polovima samo 8-10
km. Obuhvaa oko 90% atmosferske mase

Temperatura u troposferi pada s visinom prosjeno 6 C po kilometru tako da na

gornjoj granici iznosi oko 45 C nad polom, a 80 C nad ekvatorom.
U troposferi se nalazi gotovo sva vodena para i zato se samo u njoj stvaraju oblaci koji
daju oborine. Sve vremenske pojave koje opaamo zbivaju se u troposferi.
Debljina tropopauze je razliita i iznosi od nekoliko stotina metara do dva kilometra. U
njoj prestaje pad temperature s visinom (izotermija), a dolazi i do porasta temperature
(inverzija).
 TROPOSFERA
Troposfera se dijeli na dva sloja:
Planetarni granini sloj see od povrine
Zemlje do visine 1.5 km i unutar njega se
zamjeuje utjecaj Zemljine povrine i
turbulentnog trenja na gibanje zraka.
Meteoroloki elementi imaju izrazit dnevni
hod.
Slobodna troposfera je gornji sloj unutar
kojeg je utjecaj Zemljine povrine
zanemarujui.

U prizemnom sloju troposfere koji see od tla do 2 m visine zrak se od podloge jako
zagrijava, a nou hladi pa se tu zbivaju i najvee dnevne promjene temperature i
gustoe zraka.
U viim dijelovima planetarnog graninog sloja, iznad dva metra visine, dnevne
promjene temperature su manje izraene. Prisutno je vertikalno mijeanje zraka uslijed
dnevnog dizanja ugrijanog zraka zbog njegove manje gustoe te sputanja hladnog.
Kako ugrijani zrak stie u podruje nieg tlaka poveava mu se volumen pri emu dolazi
i do njegovog hlaenja. Taj proces pogoduje stvaranju oblaka.
 TROPOSFERA

U prizemnom sloju zraka do stotinjak metara visine, nonim se ohlaivanjem Zemljine

povrine ohlauju i donji dijelovi atmosfere pa se za mirnog vremena esto stvaraju
temperaturne inverzije. Inverzija znai da je uz tlo zrak hladniji i gui, a na visini topliji
i rjei.
U viim slojevima slobodne troposfere vie nema temperaturnih inverzija nego se
temperatura smanjuje za 0.5 C do 0.6 C na svakih 100 m nadmorske visine.

Zbog smanjivanja temperature s porastom visine i tu mogu nastati uzlazne ili

konvektivne zrane struje ili sputanje zraka (supsidencija). Drugim rijeima itav sloj se
povremeno mijea i prevre.

Sve vremenske pojave javljaju se zbog razlika u temperaturi izmeu pojedinih

podruja na Zemlji, odnosno u njezinoj atmosferi. Razlike u temperaturi Zemlje
nastaju zbog nejednolika zagrijavanja pojedinih podruja.

Najvee su razlike u temperaturi izmeu podruja na ekvatoru i na polovima i u

njima valja traiti glavne uzroke razliitosti klime Zemlje i uzroke ope cirkulacije
u atmosferi.
Zbog toga se prouavanju atmosfere pridaje posebna vanost i ono je jedan od glavnih
zadataka meteorologije.
 STRATOSFERA

Stratosfera je dio atmosferskog

omotaa na visini od 10-50 km kod
kojeg je izraena temperaturna
uslojenost.

Prijelazni sloj od troposfere u stratosferu naziva se tropopauza. irok je samo nekoliko

kilometara. U njemu se temperatura porastom visine vie ne mijenja i takva se pojava
naziva izotermija.
Izotermija ili slaba inverzija nastavlja se od tropopauze u donji dio stratosfere do 25 km
visine.
Donja polovica stratosfere do priblino 30-35 km zove se hladna stratosfera jer je u njoj
temperatura niska i malo se mijenja s visinom.
Gornji sloj je topla stratosfera i u njemu temperatura raste s visinom zbog upijanja
ultraljubiastog Suneva zraenja u sloju ozona. Na tim se visinama zbog utjecaja
Suneva zraenja stvara ozon jae nego drugdje pa se taj sloj naziva i ozonosfera. Na
vrhu stratosfere temperatura zraka je kao na tlu. Kako u stratosferi postoji izotermija ili
slaba inverzija, zrak je stabilan, puu samo horizontalni vjetrovi.
 MEZOSFERA,TERMOSFERA,EGZOSFERA

Mezosfera see od oko 50 km do oko 80 km

visine. U tom sloju se temperatura naglo smanjuje
s visinom tako da na gornjoj granici mezosfere
iznosi 70 do 80 C. Mezosfera zavrava
mezopauzom. U viim slojevima mezosferese
pojavljuju najvii oblaci (nakon vulkanskih
erupcija).

Termosfera je najvii dio atmosfere od 90 km do oko 600 km visine. U tom sloju

temperatura ponovo raste paralelno s porastom visine. Dnevna kolebanja temperature
su vrlo velika. Na toj visini temperatura zraka se poveava na vie od 2000 C a nou se
kree oko 1000 C. Molekule plinova apsorbiraju Sunevo zraenje, dolazi do
fotokemijskih procesa i ionizacije plinova pa se taj sloj esto naziva i ionosfera.
Ionosferski slojevi lee izmeu 60 i 85 km visine.

Egzosfera je podruje u kojem se atmosfera postupno gubi. Kroz nju u meuplanetarni

prostor odlaze molekule koje su se uspjele otrgnuti djelovanju sile tee. Ovdje
temperatura dosee i do 4000 C.
 STANDARDNAATMOSFERA

Standardna atmosfera je odreena kao idealizirani model atmosfere.

Polazni elementi su odreeni za srednju morsku razinu na zemljopisnoj irini 45:

sila tea 9.80565 ms-2,

atmosferski tlak 1013,25 hPa,

temperatura zraka 288,15 K ili 15 C,

gustoa zraka 1.225 kgm-3,

ledite 273.15 K (0).

 VRIJEME

Fiziko stanje atmosfere nad nekim

mjestom u odreenom trenutku naziva
se vrijeme (meteoroloko vrijeme).

Stanje atmosfere je skup njenih fizikih osobina koje odreuju meteoroloki elementi.
U osnovne meteoroloke elemente ubrajamo:
temperaturu zraka i gornjih slojeva Zemlje, atmosferski tlak, vjetar, gustou i
vlanost zraka, isparavanje, oblake i oborine, optike i elektrine pojave u
atmosferi, vidljivost i dr.
Fiziki procesi u atmosferi izazivaju promjene meteorolokih elemenata pa se njihove
vrijednosti mijenjaju od mjesta do mjesta.
 KLIMA

Klima je prosjeno stanje

atmosfere nad odreenim
mjestom u odreenom
vremenskom razdoblju
(30 godina) uzimajui u obzir
i prosjena ekstremna
odstupanja.

Vrijednosti meteorolokih elemenata odreuju se mjerenjem i motrenjem na

meteorolokoj postaji.

Meteorologija prouava sve elemente i pojave koje za odreeni trenutak oznaavaju

fiziko stanje atmosfere, odnosno tip vremena, ali je njezin krajnji cilj prognoza vremena.
 KLIMA

Prva podjela Zemljine povrine na klimatske zone su izvrili antiki Grci.

Podjela je polazila od pretpostavke da je Zemlja homogena. Nije se uoavala razlika
izmeu kopna i mora.

Podjela na tropski, sjeverni i juni umjereni pojas je i do danas ouvan s tim da je tonije
odreen.
 KLIMA

Razlikuju se
klima atmosfere (solarnu i fiziku)
klima zemljita.

Solarna klima je klima koja bi vladala na Zemlji pod uvjetom da je Zemlja homogena i
da nema razlike u visini odnosno da je Zemlja idealna kugla. Sva mjesta iste irine imala
bi istu klimu koja bi bila uvjetovana Sunevim zraenjem i Zemljinim izraivanjem.

Fizika klima ovisi o klimatskim modifikatorima ili klimatskim faktorima koji

modificiraju solarnu klimu i stvaraju fiziku.
 KLIMATSKIMODIFIKATORI

I REDA
nejednolika podjela kopna i mora
veliina, oblik i razvedenost kontinenata
tople i hladne morske struje
procesi u atmosferi

II REDA III REDA

visina i pravac pruanja planinskih lanaca vegetacija
reljef zemljita i poloaj mjesta prema jezera
Sunevim zrakama gradovi
snjeni pokriva
 SUNEVOZRAENJE
Promjer: 1.4x106 km
Starost: 4.5x109 godina
Masa: 330,000xZemlja
UdaljenostodZemlje: 149.6x106 km
Gustoa: 1.41g/cm3
Udaljenostodnajbliezvijezde: 9.46*1012 km
Brzinasunanogvijetra: 3x106 km/sat
Snagaisijavanja: 390*1018 MW
Temperaturapripovrini: 5,500C
Temperaturajezgre: 14x106 C
Temperaturanapjegama: 4,000C
Periodrotacijenaekvatoru: 25zemaljskidana
Periodrotacijenapolovima: 35zemaljskihdana

Najvaniji izvor energije koju dobija povrina Zemlje je energija zraenja od Sunca
(sunevo zraenje). Budui da Sunce svoju energiju emitira radijalno, sunevo se
zraenje esto naziva radijacija. Energija zraenja od Sunca je rezultat odvijanja
termonuklearnih procesa na toj planeti usljed specifinih fizikih uvjeta, a primarno
visokog tlaka i temperature. Sunce zrai u svemir u dva tipa zraenja:
(i) zraenje estica ili korpuskularno zraenje i
(ii) elektomagnetsko zraenje
 SUNEVOZRAENJE

Od ukupne energije koju Sunce emitira na Zemlju dolazi tek vrlo mali dio koji iznosi
5x10-10 % od ukupne emisije Suneve energije.

Ukupna solarna radijacija u jedinici vremena na granici atmosfere, pod pravim kutom u
odnosu na suneve zrake i na srednjoj udaljenosti Zemlje od Sunca iznosi 1,39 kW/m2 i
naziva se solarna konstanta.

Samo jedan dio energije Sunca dospijeva do povrine Zemlje kao direktna radijacija,
dok preostalu energiju reflektira, rasipa ili apsorbira atmosfera ili povrina Zemlje.
Koliina primljene energije ovisi o prirodi Zemljine povrine i osobine atmosfere.
U prosjenim uvjetima (oblanost 52%), 42% energije se rasipa i reflektira (u svemir),
15% apsorbira vodena para i ostali plinovi, a 43% suneve energije (direktne i rasute)
dospijeva do Zemljine povrine.

Procenat reflektirane radijacije od neke povrine se naziva albedo. Prosjeni albedo na

Zemlji je 0,42 (za vedar dan je albedo 0,21, a za oblano nebo 0,75).
 SUNEVOZRAENJE

Povrina tla Albedo

Albedo za neke karakteristine povrine
Gusta i tamna uma 0,05

Hrastova uma 0,18

Jelova uma 0,14

Trava, povre 0,26

Golo zemljite 0,10-0,20

Snijeg 0,46-0,81

Vodena povrina 0,04-0,39

(zavisno od ugla zraenja)

Zemljopisna Mjesec
irina
I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII
500 8,5 10,0 11,8 13,7 15,3 16,3 15,9 14,4 12,6 10,7 9,0 8,1
Srednje dnevno trajanje
480 8,8 10,2 11,8 13,6 15,2 16,0 15,6 14,3 12,6 10,9 9,3 8,3
460 9,1 10,4 11,9 13,5 14,9 15,7 15,4 14,2 12,6 10,9 9,5 8,7
maksimalnog mogueg
440 9,3 10,5 11,9 13,4 14,7 15,4 15,2 14,0 12,6 11,0 9,7 8,9 zraenja
420 9,4 10,6 11,9 13,4 14,6 15,2 14,9 13,9 12,6 11,1 9,8 9,1 sunca u satima
400 9,6 10,7 11,9 13,3 14,4 15,0 14,7 13,7 12,5 11,2 10,0 9,3
350 10,1 11,0 11,9 13,1 14,0 14,5 14,3 13,5 12,4 11,3 10,3 9,8
 SUNEVOZRAENJE

Na temelju poloaja Zemlje u njenoj orbiti i tzv. solarne

konstante moe se izraunati sunevo zraenje na n
povrinu Zemlje Rc, u funkciji inteziteta sunevog Rc R a a b
zraenja na granici atmosfere Ra, kao: N
gdje vrijednosti koeficijenata a i b variraju s zemljopisnom
irinom i sezonom (u prvoj aproksimaciji a=0,2 i b=0,5),
n je stvarno trajanje sunevog sjaja,
N je mogue trajanje sunevog sjaja, vrijednost inteziteta
sunevog zraenja na granici atmosfere Ra iz tablice

Geografska Mjesec
irina
I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII
500 3,7 6,0 9,2 12,7 15,5 16,6 16,1 13,7 10,4 7,1 4,4 3,1
460 4,7 7,0 10,3 13,4 15,8 16,7 16,0 14,0 11,0 7,8 5,1 4,0
Sunevo zraenje na gornjoj
450 5,0 7,2 10,5 13,4 15,8 16,7 16,1 14,1 11,2 8,0 5,4 4,3
granici atmosfere Ra (mm/dan),
440 5,2 7,5 10,7 13,7 15,8 16,7 16,1 14,1 11,3 8,2 5,6 4,5
430 5,4 7,7 10,8 13,7 15,9 16,7 16,1 14,2 11,5 8,4 5,9 4,8
400 6,2 8,4 11,1 13,8 15,9 16,7 16,3 14,7 12,1 9,3 6,8 5,6
300 8,1 10,5 12,8 14,7 16,1 16,5 16,2 15,2 13,5 11,2 9,1 7,9
 SUNEVOZRAENJE
Ako se uzme u obzir albedo r, koliina zraenja koja
dospijeva do povrine Zemlje (dolazea energija) je: Rd Rc 1 r
Meutim, treba imati u vidu da Zemlja zrai kao
crno tijelo i koje zavisi od srednje temperature
vazduha, oblanosti i, u manjoj mjeri, vodene pare
u vazduhu. To znai da postoji i tzv. odlazea
radijacija (zraenje Zemlje), to onda zahtijeva i Rn Rd Rb Rc 1 r Rb
uvoenje pojma neto zraenja Rn, kao razlike
izmeu dolazee radijacije (sunevog zraenja na
povrinu Zemlje) Rd i zraenja Zemlje Rb:
 SUNEVOZRAENJE

Zraenje Zemlje Rb moe se izraunati preko izraza

n
Rb Ta4 0 ,56 0 ,078 ed 0 ,1 0 ,9
N

Ta4 teorijska radijacijacrnogtijela,kojasemodificira funkcijomvlanostizraka

(ed)istupanj naoblake(n/N).
jetzv.StefanBoltzmanovakonstanta(=117,74x109 cal/cm2dan,odnosno=2,01x109 mm/dan,
priemu59cal/cm2danisparava1mm/danvode,doksezaistuvisinuisparenevodetroi247J/dan
1cal/cm2dan=4,19J/cm2dan),
ed=je stvarnitlak vodenepareumb,
Ta =(t0C+273) prosjenatemperaturazraka u0K.
 SUNEVOZRAENJE

Trajanje sunevog zraenja mjeri se pomou instrumenta koji se naziva heliograf i koji
se sastoji od staklene kugle prenika 10 cm. Sunevi zraci fokusiraju se kroz kuglu i
spaljuju crni papir na kome je oznaeno vrijeme. Na bazi ovoga se odreuje duina
trajanja sijanja Sunca u dotinom danu.