Roman Simi

Mjesto na kojem emo

provesti no
 Poslijepodne

Kad je uao u kuu, Fen je imao tono 70 godina, 19 sati i nekoliko

minuta. Izuo je cipele, obuo stare papue i odepao do naslonjaa.

Maureen se pojavi na kuhinjskim vratima.

Sretan roendan.

Mhm odvrati Fen.

Maureen nestane u kuhinji. Tiho je pjevuila i Fen pomisli na

nekakav mjuzikl to su ga zajedno gledali u mladosti. Bio je
preumoran da bi udario petama.

Maureen! zazva je ne okreui glavu.

Da? na trenutak se ulo samo pucketanje ulja na tednjaku.

Sve sam obavio.

Dadadada... Fino... Prim nam krumpirie zadnje su joj rijei

zamutile sitne detonacije krumpira na ulju. To voli?

Fen je buljio u svoje papue sa kotskim uzorkom.

Kroz jednu mu je virio mali prst.

Imam velike male prste, pomisli.

Maureen je stajala na kuhinjskim vratima.

Opet gleda male prste nasmije se.

Imala je bijele zube. Jo uvijek. I bijelu kosu. I pregau. Fen pomisli
kako je jo uvijek lijepa.

Ne gledaj me tako, stare nasmije se jo jednom Maureen i

pobjee u kuhinju.

Fen ostade sam sa svojim prstima.

Ujak Harry je imao jo vee, pomisli. Sjeao se fotografije s nekoga

obiteljskog slavlja na kojoj su bili Harry i on, kao mladi. Na slici su
stajali ozbiljno, utegnuti u uske kapute i kravate koje su ih uljale.
Nakon bljeska, okrueni rodbinom, pokazivali su velike male prste.
Ujak Harry je pobijedio.

Slikali smo krive stvari pomisli Fen i nasmije se. Iz depa na

prsluku izvadi srebrnu uru.

Hoe li jo dugo? povika prema kuhinji.

Maureen ga nije ula.

Fen se zagleda u sobu. inila mu se nekako mlijenom, kao da se

umekava. Drvo ormara postajalo je svjetlije, stolovi obliji.
Izgledalo je da sve gubi rubove i zaokruuje se.

Ustade iz naslonjaa i polako se priblii kuhinji.

Maureen je stajala uz tednjak. Kada je bila zamiljena, smee su

joj oi dobivale boju oraha. U rukama je drala zdjelicu prenih
krumpira. Priekao je trenutak.

To si ti, Veliki F ree ona kad joj je stavio ruke preko oiju
prepoznajem te po prstenu.

Fen osjeti neobinu ljubav za tu enu koju je neobino ljubio ve

etrdeset godina. Poljubi je u kosu.

Jednog u ga dana skinuti.

Ona ga pogleda toboe uvrijeeno.

 To e biti dan kada u te napustiti, Fene Morgane.

Mogao ju je zamisliti kako govori iste rijei u dugoj cvjetnoj haljini

na proplanku na koji je subotom dolazio da je ljubi bjeei iz oeve
radionice.

Volim te, stare, ali ako se ne maknemo odavde, bojim se da e

jesti hladan krumpir.

Fen je ispusti, a ona mu, ponovo ga zagrlivi, utisnu zvuan

poljubac.

Uvijek si bio naivan, mome ree i kao djevojica pored njega

mugne u sobu.

ekala ga je na kunim vratima. Fen se u svojim starim kotskim

papuama gotovo saplete dok je urio da ih otvori prije nje.

Stara kola ree joj zadihan.

Na koncu svijeta bilo je ljeto. Ljetno predveerje. Na verandi je bila

ljuljaka preko koje je Fen prebacio mekan prekriva. Gledali su u
daljinu, preko iroke pustare.

Sad e ree Fen i namjesti se udobnije na ljuljaki. Sve se

polako utialo i prestalo.

Sad e.

Na nebu je poeo ples. Ispoetka mutne, prilike su se okretale

izmeu posljednjih sunevih zraka ostavljajui za sobom na obzoru
slova polke.

Ujak Harry nasmije se Maureen prigueno.

Da, ali pazi ga kod valcera, drugi ovjek...

Plesalo se.

Eno nas. Kako si sladak... Gricni krumpiri...

etalo parkovima. Plivalo rijekama. Smijalo.

Nebom su prolazili automobili, ulicama, oblaci su sipali riu, bilo je

sklisko.

Posljednje zrake obasjavale su gradove, sobe, ljude. Padao je

snijeg. Veer se probijala izmeu fenjera, hladnoom tresla eline
ograde, lijepila se za prozore.

Lijepa veer prije trideset godina.

Trideset i dvije.

Maureen i Fen gledali su se kako prolaze ulicom.

Nekadanji Fen neto je apnuo nekadanjoj Maureen.

Kako je lijepo! Kao da sam s tobom u prolosti! "Ali volim te jo

vie!", to upravo govori ree mu Maureen.

On je zagrli.

Sve to sam ikada rekao prije ili poslije se upotrijebi protiv mene.

Nekad ju je odvodio ulicom. Sunce je nestajalo.

Ulica je prestajala, ljuljaka.

Fen je aputao Maureen.

Maureen je pojela krumpir.

Sasvim oekivano, zima je dola na konac svijeta.

 Dame

Napumpao te je rekla je Dora Zeno gotovo slavodobitno. Boe

sveti, Irma, stvarno te je napumpao!

Dvije ene sjedile su svaka sa svoje strane izlizanoga uredskog

stola don Jaimea Otxoe, upravitelja gradske pote u Puertomarnu,
Irma Nalbandian tupo gledajui pred sebe, Dora Zeno prevrui po
rukama praznu kutijicu okoladnih bombona.

Iako se jo mogla smatrati privlanom, Dora Zeno prevalila je

pedesetu i tu vie nije pomagala ni vjeto nanesena minka ni
marama prebaena preko osunanih ramena. Otkako je prije
tridesetak godina s trbuhom do zuba napustila ured don Jaimea
Otxoe, vraala se samo da upozna nove, svaki-put-sve-mlae
tajnice, nahrani ih okoladom i isprati na autobus za Rubi kada im
porastu trbusi. Irma Nalbandian u don Jaimeovoj je poti liniju
zadrala kudikamo dulje od drugih i Dora Zeno prema njoj je
osjeala neku vrst zavidnog potovanja. Isprui ruku i blago
dotakne djevojin lakat.

I to sad?

Irma ne odgovori. Bila je niska plavua od dvadesetak godina, uska

lica i sitna ilava tijela koje je Doru Zeno podsjealo na tijelo
djeaka. Na upalim joj se obrazima sjajio predebeo sloj rumenila, a
na usnama vidjeli ostaci jeftine izjedene minke. U zguvanoj bluzi
i prastaroj suknji s uzorkom riblje kosti nije izgledala najbolje i Dora
Zeno gotovo se saali zamiljajui je kako stoji pred ogledalom.
Koliko god da se trudila, nije se mogla sjetiti niega to bi takvoj
eni privuklo don Jaimea Otxou. Niega osim mladosti.

Misli ga zadrati?

Djevojka ustane i zakorai do prozora. Bila je nedjelja, ali s ulice je

dopirao neuobiajeno glasan amor. Kroz prozor ureda gradske
pote u Puertomarnu Irma Nalbandian gledala je van pazei da joj
lice ne dodiruje prljavobijeli zastor.

Sutra. Muka mi je.

Otkako su tog jutra pred vratima Hotela Nez pronali velikog

kartonskog snjegovia na ijim je prsima netko krupnim djejim
rukopisom ispisao SUTRA, u Puertomarnu se nije prialo ni o emu
drugom. Bilo je devet sati, a uma ramena i glava nabijenih oko
derutne hotelske firme u dnu ulice nije se prorjeivala usprkos ezi
i oblaku praine to se valjao oko nje. Dora Zeno nasadi praznu
kutiju okoladnih bombona na nijemi telefon don Jaimea Otxoe i
uzdahne.

Ni ja nisam mogla vjerovati, ali ba tako pie. Nali su ga ispred

don Jaimeova prozora i od tada priaju samo o njemu, o snjegoviu
i natpisu... Neki govore i o don Jaimeu, ali ne ba najbolje.

Uskim njegovanim dlanom pree preko glatke plastine maske

telefona.

S obzirom na sve...

Plavokosa ena popravi zastore i prstom zagrebe po licu, na obrazu

ostavljajui krivudavu ruiastu crtu.

S obzirom na sve, mogu si ga staviti u...

Irma Nalbandian nije bila iz Puertomarna, a u onih nekoliko godina

to ih je provela kao tajnica gospodina Otxoe nauila je dovoljno da
pomisli kako je ondje vie nikakvo sutra niim ne moe iznenaditi.
Izmeu dolazaka autobusa koji je iz Rubija svakih nekoliko mjeseci
donosio novine za don Jaimea Otxou, vrijeme se gubilo u gomili
tromih dana koje se nitko ni u ali nije usuivao nazvati danas.
Prema raunu Irme Nalbandian, autobus je ispred pote trebao
zatrubiti jo jutros, ali umjesto njega pojavio se snjegovi, i natpis, i
munina, a Puertomarn je i ne elei dobio runo kartonsko sutra.

Ako se autobus ne pojavi... Dora Zeno ispod oka pogleda na

plastinu sportsku torbu sklupanu pored uredskog stola. Ako se
pojavi, ide?

Djevojka pored nje bez rijei istri u hodnik i Dora Zeno je mogla
uti kako se negdje iza pregradnog zida gri pokuavajui iz sebe
iscijediti odgovor.

Upravitelja gradske pote don Jaimea Otxou toga je jutra, jai nego
ikada ranije, probudio vonj velike ribe s kojom se svake noi hrvao
u snu. Od trena kad bi sklopio oi do onog kada se budio s injem
otre krljuti pod noktima, don Jaime je ribetinu lovio ili se od nje
skrivao nosei pod jezikom onaj jedan veernji udah, strahujui da
e ga s prvim snanijim zamahom grdosije izgubiti pa na dno sna
potonuti kao na dno mranog zaborava. Na njegovu sreu, neman
bi uvijek uzmicala ba u trenutku kada se spremao kriknuti i don
Jaime se budio grcajui zrak, mokar od znoja i modar od straha
kojim ga je svu no lomila ribetina. Ponjui dlanove i s nelagodom
ih otare o naznojene plahte.

Dobro jutro prostenje ustajui iz postelje. Jednom bi valjalo

sanjati harpun pa je dokrajiti.

Ako je i bio praunuk one iste Ardelije Otero ispod ije je podsuknje
izmilio itav Puertomarn, don Jaime sa svojom silnom prabakom
nije dijelio puno vie od debele, do nosa uzdignute zeje usne.
Nizak i naheren na lijevu stranu, bio je slika i prilika one zle sree
koja je nemirnu ensku krv Oterovih u pustari godinama mijeala s
krvlju skitnica i provincijskih slubenika, svakim je sljedeim
pretakanjem inei sve mlaom i razvodnjenijom da bi je konano
razblaila ba u modriastom polipu don Jaimeova krvotoka.

Ribetina je pokora znao je svom prvom susjedu, sveeniku don

Nemesiju, dok bi igrali dame rei don Jaime kojom mi Oterovi
plaamo prvo Evino pranje, jer Bog me ubio, a vi me don Nemesio
ne karajte, ako Eva nije bila Otero, a ribetina u vodi i ako nas ovo
sranje zbog njene slatke krvi nee pratiti dovijeka.

A don Nemesio se na takve njegove rijei kriao i razuvjeravao ga,

sve dok obojica umoreni vruinom ne bi nastavili igrati dame u
Puertomarnu izgubljenom usred pustare.

Koliko je znao don Jaime, Oterovi su pred ribom bjeali oduvijek,

sve dok se dio obitelji voen sedmogodinjom Ardelijom Otero s
nekog Puertomarna na obali pred njom nije pokuao zavui u
pusto i egu velike pustare. Ne stajui ni da se pomokri, zrijui i
primajui znojne ljubavnike u pokretu, privezana na leima ilavih
mazgi, don Jaimeova je prabaka ribu navlaila sve do srca pustinje,
a onda, crna i iscijeena od umora, na tri generacije od mora, stala
i od silne popudbine napravila novi Puertomarn, luku na moru
crvene praine. U vru suhih pjeanih snova Ardelije Otero
ulovljena, ribetina ih je otada progrizala svake noi, a onda, kada je
jednom shvatila da je na kraju svijeta i da se vratiti ne moe,
nastanila se u njima, vrludajui i ostavljajui krljut u snovima
Oterovih, otada pa sve do posljednje od plitkih oznojenih mora don
Jaimea Otxoe.

Don Jaime je znao da e, ako on jednom prestane sanjati, umrijeti i

ona, ali nije mu bilo jasno bjei li riba od toga ili to prieljkuje. U
jedno je ipak bio siguran: svake noi, dok se tresao od straha i u
kolutavim hladnim oima gledao uas prevarene zvijeri, don Jaime
je bio sretan to umjesto njih ne sanja tvrde, usahle zjenice Ardelie
Otero.

Nakon smrti don Jaimeove prabake, palaa od uadi, kola i tekih

kovega u kojoj je ona godinama leala ne miui ni trepavicama,
raspala se u grad, a njezine se dvorane i hodnici poeli odvajati
prije nego od milijun ormi osloboeni one eline volje to ih je
drala na okupu. Kada se don Jaime pranjavim autobusom na
njezin sprovod vratio sa svoga jedinog putovanja u Rubi, na licu je,
nalijepljen kao marku na avionskoj kuverti, donio osmijeh koji se
jednima inio odvie zbunjenim, a drugima tako oito bogohulnim
a da bi mu ga ikada vie mogli oprostiti. Ipak, budui da osim njega
nije donio nita, a da ga zbog imena i prezimena jednako nisu
mogli pustiti da skapa od gladi, itelji Puertomarna o svom su mu
troku stvorili mjesto upravitelja gradske pote, hrpu neispravnih
telefona i jednu samaku sobu u novoporoenom Hotelu Nez.

I u toj sobi, ostavi nekadanjeg domainstva Ardelije Otero, don

Jaime stanovao je okruen mirisima nesretne ljudske koe i masnih
pomada kojima je njegova prabaka godinama pokuavala sauvati
zidove od stranog ribljega vonja, sve dok se ista ta smradna
smjesa nije pretvorila u miris Puertomarna, miris na koji se osim
praunuka Ardelije Otero nitko nije obazirao, a kamoli bjeao od
njega.

Poteno nas je zapiala, bogamu procijedi don Jaime dok je pred

zrcalom kvasio nateene obraze. Do grla. Prati se moe, ali je
oprati ne moe.

Obrie lice runikom, kaiprstom po vratu razmae nekoliko kapi

jasminova ulja pa komadiem ugljena podeblja slabe dlaice to su
mu izbijale ispod nosa.

Levijatan uhvaen na smrdljivu jeku jo se jednom namrti

mutnom nepoeljanom liku to ga je gledao iz zrcala. I svi mi
skupa s njim... Eh.

Dohvati tap pa s avla na zidu skine pohabani eir i natakne ga

na glavu.

Odlazim u etnju, don Nemesio, a Vi potegnite prvi.

Don Jaime dvaput kucne o pregradni zid to ga je odvajao od

sobice u kojoj je stanovao sveenik, a s druge mu strane odgovori
zveckanje ploica to ih je neija ruka ustro razmjetala po crno-
bijelim poljima.

Iako je rijetko izlazio iz sobe u kojoj ga je zatekla smrt Ardelie

Otero, don Nemesio prije ili kasnije doznao bi sve to se dogaalo
u Puertomarnu. Vijesti su mu u sobu dolazile praakajui se u
mrei ispovjedaonike reetke montirane namjesto prozora kroz
koji je nekadanja garderoba doe Otero virila u njezinu
nekadanju prostoriju s cipelama, a on ih je pobirao ravnoduno,
svjestan da mu u mlaki Puertomarna ne mogu pobjei i znajui da
e se one najkrupnije ba kao i one najsitnije meu njima kad-tad
uhvatiti na djelotvornu jeku zdravomarija i oenaa. Otkako je
patio od nesanice, a nije se mogao sjetiti kada je bilo drugaije,
don Nemesio je noi provodio upisujui ih na raznobojne kartonske
kartice, a potom razvrstavajui i slaui u arhiv koji mu je za svih
godina skrbi o Puertomarnu iz ormara i ladica izbacio gotovo svu
odjeu i ono malo knjiga to ih je imao. Vijest o snjegoviu i natpisu
SUTRA toga je jutra s neto oklijevanja ispisao na komadu modra
papira i na kraju gurnuo u pretinac s imenom don Jaimea Otxoe.

I vi ste doli na red, don Jaime promrsi don Nemesio. ini se

da je napokon pronaao vremena i za vas.

Sveenik je bio suh, visok mukarac, tanka zakrivljena nosa i

tamnih oiju koje su godine nesanice uvukle duboko pod elo. Bio
je neto stariji od Upravitelja pote, ali je izgledao kudikamo ivlje i
snanije od njega. Moda zbog izgleda, a moda i zbog toga to ga
nikada nisu vidjeli da se smije, spava ili posjeuje zajedniki zahod
na polukatu Hotela Nez, neki su ga u Puertomarnu smatrali
svecem, u emu im on nikada nije povlaivao, ali ni proturjeio. Za
grad koji su s nekog zelenog mora do pustare dovukle generacije
mazgi Ardelije Otero skrbio je utke, ispisujui dane na karticama,
igrajui dame i ekajui da se u mreu ispovjedaonike reetke
ulovi vijest koja bi uz savren kljocaj za njega jednom za svagda
zatvorila sjajnu krletku Bojeg plana.

Za kartonskog snjegovia don Nemesio je doznao istom pred zoru

kad ga je iz polusna prenulo glasno kucanje djevojke s recepcije, a
nedugo zatim i portira i upravitelja Hotela Nez, toliko
uznemirenih da ih je obojicu morao ispovjediti odjednom. Sve otad,
po sobi se vrtio zbrajajui i oduzimajui, pokuavajui meu
raznobojnim papiriima pronai mjesto koje je bio je uvjeren na
snjegovia i natpis ekalo oduvijek, njima namijenjeno samom
bojom providnou. Don Nemesiova kartoteka, barem kako ju je
on shvaao, bila je priprost, ali jo uvijek itljiv odraz skrovitog
plana koji je sveenik vrsto naumio dokuiti pa makar itava
ivota sjedio u Puertomarnu, najzabitijoj od svih moguih rupa, na
najneplovnijem od sviju mora.
Ve neko vrijeme stajao je nadvijen nad prozor, sluajui kako na
ulici gomila s jedne na drugu stranu kotrlja don Jaimeovo ime i
znajui da je samo pitanje vremena kada e netko pokucati na
vrata Upravitelja pote i za sve zatraiti objanjenje.

Ljubomora je avolja iba don Nemesio se ugrize za suhu usnu.

Kada zagusti, umjesto u kuu Boju oni odlaze kod potara.

Kroz tanki pregradni zid mogao je uti kako se don Jaime prevre
po kripavom krevetu.

Blaeni bili, don Jaime, sa svojom ribom i svojim snom.

Don Nemesio se odmakne od prozora i prie tabli s crnim i bijelim

poljima to je ekala na stoliu pored ispovjedaonice. Iz platnene
vreice izvue crni oblutak, protrlja ga o rukav i podie do visine
oiju. Kamen mutno zasja pa se ugasi.

Danas ste crni vi.

Na stubitu zauje kripu koraka. Na svu brzinu navue pohabani

tamnomodri kaputi, jedino to mu je u ormaru ostalo pa izie na
hodnik pazei da ga ne oda kripa vrata. Bio je bos i njegova tanka
izduljena stopala na daanom podu izgledala su smijeno. Naas
pomisli na papue ostavljene ispod kreveta, ali odustane.

Brzo.

kripa koraka na tren se zaustavi, kao da posjetitelj sluti

sveenikovu prisutnost, ali odmah zatim dahtavo nastavi opet, sve
dok se na stubitu pred don Nemesiom ne ukae tusto oznojeno
lice Caridad Garca.

Dobro jutro, veleasni promrmlja.

inilo se da joj nije drago to na stepenicama susree ba njega.

Toliko vam je vrue da naokolo hodate bosi?

Sveenik joj se ne obradova. Caridad Garca bila je druga strana

Puertomarna, strana koju nije poznavao niti ju je elio upoznati.
Stajao je na vrhu stubita, ispred don Jaimeove sobe, bez namjere
da se pomakne ili je pusti unutra.

Dolazite se ispovjediti?

ena se dahtavo nasmije i popne za jo jednu stepenicu.

Znate vi dobro zbog ega ja dolazim...

Nije trebala pogledati prema don Jaimeovim vratima, a da sveenik

zna da misli na njega.

Je li tu?

Don Nemesio na trenutak pomisli da bi joj mogao slagati, ali

siuna iskra u oku Caridad Garca natjera ga da se predomisli.

Tu je. Spava.

Blaeno, eh?

Oboje su utjeli i nekoliko asaka inilo se da je jedino to ih toga

jutra na stubitu mui pretjerano zdrav san upravitelja pote.

Debela se ena primi za drveni rukohvat stubita i don Nemesiju se

odjednom uini strano umorna.

Sanjala sam... Caridad Garca vrkom nokta nabode tustu kaplju

koja joj se skupljala izmeu obrva. Morali biste me pustiti do
njega.

Sveenik se ukoi.

Samo na nekoliko minuta.

Pogledala ga je u oi i don Nemesio se iz nekog razloga poboja da

razgovara s mrtvom enom. Bosa ga stopala na podu zazeboe i
on ih i nehotice skvri.

Ne.
Caridad Garca zaleluja pa hitrije nego je oekivao pree jo dvije
stepenice i zaustavi se ni na metar od njega. Od nje se irio
potmuli slatkasti miris slian mirisu paljevine i sveenik osjeti
snanu elju da je odgurne.

Morat emo se dogovoriti, don Nemesio...

ula se kripa kreveta iz don Jaimeove sobe. uo se amor ulice,

ispred predvorja hotela u kojem su razgovarali.

Ne moete ga vidjeti istisne sveenik. Ne sada.

inilo se da Caridad Garca u ustima vae njegove rijei. Pucne

jezikom i oblie usne.

Kada?

Don Nemesio nije znao odgovoriti.

Imat ete ga u poti ree. Hotel je moj.

Oko Caridad Garca zasja zeleno, maje.

Igrate se vatrom, don Nemesio, ali neka vam bude okrenula se i

oprezno zagazila na stepenicu nie.

S lea, izgledala je bezopasno, kao starica.

ekat u ga tamo.

Njezin miris dizao mu je eludac.

Dora Zeno pogledala se u ogledalo i pomislila: Boe, zbilja e mi

nedostajati! Kupaonica u mranom hodniku pote bila je uska i da
je Irma Nalbandian bila i trunice krupnija ena, Dora joj ne bi
mogla pomoi u onome u emu joj je pomagala posljednjih sat
vremena, otkako su je poeli hvatati grevi. I sama je dobro znala
to znai nositi dijete don Jaimea Otxoe, ali nikada nije vidjela da
se netko mui i povraa toliko da ne moe ostati na nogama. Irma
je, istina, bila krhka, ali... Najnevjerojatnije joj je zapravo bilo to to
je u svojoj elegantnoj haljini i sivoj konanoj bluzi ba ona, Dora
Zeno, pritrala da joj pomogne, da je pridrava za ramena dok
greva ne nestane i kvasi joj elo sve dok ne uzdahne i umiri se
kao da je usnula. Dora Zeno znalakim pokretom popravi minku i
ozbiljno se pogleda u ogledalu, ne prepoznajui se.

A to ako...

Strese glavom.

Tu, u kupaonici, znala je, dogodilo se neto, kad ju je prvi put

dodirnula, kada je na prstima osjetila znoj, toplinu... Poeljela je
pobjei, povui se, ali...

Obuzme je vruica.

Nikad... Nikad, jo od onda, od njega... Taj dodir...

Dora, Dora...

Oi su joj jo uvijek bile lijepe i ona prstima jedne ruke sakrije elo,
a prstima druge nos i usta, kao to je radila dok je bila djevojica.

Dodir.

Dlanovima prijee niz tijelo. Utrne svjetlo elektrine arulje, pope

se na koljku i pokua otvoriti pranjavi prozori visoko na zidu
kupaonice. Nije ilo. Sie. Ostane u mraku jer joj je godilo.

Kako se ikada moglo dogoditi... pomisli.

Boe.

Poeljela je da trenutak potraje, da neto kvrcne i neprimjetno se

promijeni u neto drugo.

Sutra!

Sjeti se plastine torbe Irme Nalbandian ostavljene ispod uredskog

stola. Sjeti se okoladnih bombona i autobusa za Rubi.
Dora Zeno u mraku prihvati kvaku i kroz hodnik gotovo potri
prema kancelariji. Kad je ula unutra, zastane. Tamo je, leima
okrenuta prozoru, stajala Irma Nalbandian, a na blijedom joj se licu
koio neproniciv, plastian izraz. Dok je ustima prinosila zguvanu
maramicu, pogled joj ni ne dodirne Doru.

Muka mi je rekla je.

Don Jaime Otxoa zaudi se kada na recepciji ne zatekne nikoga.

Recepcionara nije bilo, a u sobiku u kojem je gospodin Gimnez,
upravitelj Hotela Nez od masnog pila karata obiavao praviti
klimave kineske paviljone, sjedila je samo slijepa hotelska maka.
Kad je provirio, ivotinja strignu uima.

Neka, neka ree Upravitelj pote. Neu ti smetati.

Predvorje je bilo prazno i tiho, to je samo isticalo krtu i

nezgrapnu dostojanstvenost, posljednji trag vladavine Ardelije
Otero. Kroz velika prozorska okna prekrivena izjedenim aluzinama
na naslone konih fotelja padalo je neto suneva svjetla u kojem
se lelujavo komeala pauina konia, trunja, zlatnih zrnaca
praine.

Nedjelja.

Don Jaime pogleda kroz prozor i na ulici spazi skupinu ljudi to su

zurili prema njemu, iako ga u tami predvorja otamo sigurno nisu
mogli vidjeti. Upravitelj pote pogne glavu i prikrade se prozoru.
Zazirao je od guvi, ali znatielja ga natjera da se skupi uz okno pa,
skriven i siguran, zakilji na ulicu. Gomila je pred njim gledala u zid
ili u neto ostavljeno pred hotelskim vratima, a don Jaime, koliko
god da se istezao, iz svog skrovita nije mogao razabrati u to.
Osluhne. Izgledalo je da ljudi ne govore, ve se samo natiskuju i
zirkaju jedan drugome preko ramena. Iako je veinu prepoznavao,
don Jaime ne pouri da im se pridrui. Bez razloga, ali neobino
snano, osjeti strah.

Zato?

Uini mu se da je netko izgovorio njegovo ime.

Iznad njega se zau tropot i buka razbijena stakla. Sledi se. Netko
je iz gomile kamenom pogodio neiji prozor, moda ba njegov!
Don Jaime ustukne i povue se dublje u mlanu tamu predvorja.
Dlanovi mu se oznojie, a srce uskuca u sljepoonicama. Ni sam ne
znajui zato, poelio je izii na ulicu i viknuti: "Tu sam!" - ali noge
ga nisu sluale. Poelio je i strugnuti, stubitem se uzverati do
sobe, zakljuati vrata i zavui se pod krevet, kad jo jedan kamen
udari u neto limeno, oluk, i padne nazad meu ljude koji se
ratrkae po ulici. Don Jaime Otxoa iskoristi mete da se, koraajui
unazad poput raka, povue do duplje hodnika to je vodio do
hotelske kuhinje i potri. Pred stranjim vratima nije bilo nikoga.

Zato? bubnjalo mu je u glavi dok je pretravao cestu i, pod

mikom stiui tap, a na glavi pridravajui eir, nestajao u
uliici preko puta.

Sa stranje terase hotela sveenik je ispratio pogrbljenu

Upraviteljevu priliku do druge strane ceste, gledao je kako tri
uskom uliicom i preskae drvenu ogradu na samu njezinu dnu.
Nesumnjivo, bilo je neega smijenog u prizoru odrasla ovjeka koji
pocupkuje i s mukom prebacuje stomak preko plota, ali sveenik je
sebe smatrao ozbiljnim ovjekom pa se suzdri. Premda je s don
Jaimeom Otxoom provodio vie vremena nego i s kim drugim u
Puertomarnu, a moda ba i zbog toga, prema svom susjedu nije
osjeao nikakve samilosti.

Predugo je trajalo odsijee u sebi.

Sudei po svemu to je sveenik o njemu znao, don Jaime je bio

enskar, kukavica, slabi, nerazborit i neodgovoran ovjek. Popis
njegovih grijeha bio je toliko velik da ih je don Nemesio odavno
prestao brojati, a da je bilo i najmanje vjerojatnosti da ga se moglo
promijeniti, sveenik je bio siguran da bi on sam to odavno bio
uinio. Ali nije. Nije. A onoga asa kad je na sve to prvi put slegnuo
ramenima, preostalo mu je samo da s praunukom Ardelije Otero
svakoga dana igra dame i naklapa o neispravnim telefonima i
ribetini iz njegovih snova. U svakom sluaju, ako se potajice i
nadao da ovjek kojeg je grad trpio kao neugodan stavak neke
slavne, zaduujue oporuke nee dugo uivati u svojoj
lakomislenosti, don Nemesio je to dobro skrivao i nitko se nije
mogao pohvaliti da ga je uo kako progovara i slovca protiv
Upravitelja pote. ak ni danas, kada je znao da je blizu i kada je
sve slutilo na toliko oekivano svoenje rauna, nije likovao niti
osjeao prevelike sree. Vraajui se natrag u hodnik i grabei
prema svojoj sobici, don Nemesio razmiljao je o tome kako je
samilost vrlina pravednika.

im je izala iz tamnog predvorja Hotela Nez, Caridad Garca se

progura kroz gomilu okupljenu ispred snjegovia i zabrza prema
poti. Uskoro, uhvati se da ne razmilja o don Jaimeu ni o
snjegoviu, ve o danu, ljudima, ulici.

Prola sam pored njega, a ni vidjela ga nisam. Starim.

Iako je odmakla tek nekoliko metara, nije joj se vraalo. Sada je

nisu prepoznali, ali moglo bi se dogoditi da netko skrene pogled s
kartonskog uda, zaviri joj u lice, sjeti se...

Vraga pomisli. Ljudi vie ne sanjaju, pa im ni ne treba. Gotovo

je.

Caridad Garca koraala je polako, ali ulica joj je svejedno pod

nogama promicala bre nego to je eljela.

Puertomarn je narastao zakljui, ne bez sjete. Primijeti kako se

na prozorima i krovovima kua poredanih uz cestu ljeskavo
presvlai sunce. I skupio se. Naroito ljudi.

Sjeti se Ardelije Otero, njezina nosa grabljivice, koe to joj se na

licu istanjila i kroz koju su se, kad bi je obasjalo svjetlo, mogle
vidjeti modre ilice i krupna se ena nasmije ptije kosti
lubanje.

Bila je velika ena pomisli naglas.

U sjeanju joj zaklepee no kad je za dou Ardeliju usnula prvi san

i eludac joj se zgri. Nekoliko tjedana prije toga nije mogla jesti, a
danima nakon povraala je i gorjela u vruici kao da e ispustiti
duu. I mislili su tako, da e umrijeti, mislili, ali, eto, nije. Sanjala je.
 Sanjala... nije se eljela sjetiti to.

Zastane. Bilo je vrue, omara, oi su joj se sklapale i ona se poboja

da ne zaspi na nogama. Shrva je umor.

Sve do smrti Ardelije Otero nije prestala sanjati, godinama uini

joj se i nijednom nije bilo nimalo lake nego taj, prvi put, a opet...
Duboko u kostima, znala je da se nikada nije namuila kao sino,
prvi put sanjajui za don Jaimea. Da ju je netko upitao, rekla bi mu:
ve sam zaboravila kako izgleda gledati lice duha poplave i lice
duha sna, kad odjednom... Ali nitko je nije pitao nita. Doli su po
nju, jutros, da, ali... Obrie znoj.

Za sirotog don Jaimea...

Uhvati je malodunost.

Ne treba umrijeti da ti porastu nokti.

Pred njom iznikne nelijepa zgrada puertomarinske gradske pote.

Na vratima je nalijepljen stajao natpis "radi i nedjeljom" i ona uz
uzdah povue okruglu mesinganu ruku.

Kakva izmiljotina! pomisli. Tjedan!

Nekoliko trenutaka kasnije, debela ena u crnini gnijezdila se na

neudobnom uredskom stolcu to joj ga je nevoljko ponudila Irma
Nalbandian, stenjui i s golemog krila trijebei sitno kokoje perje.
Na stolu izmeu nje i plavokose slubenice stajalo je nekoliko
pokvarenih telefona, aa vode i miriljava maramica koju je,
titei je od enina teka vonja, pred Irmom prostrla Dora Zeno.
Irma Nalbandian izgledala je izmueno i jadno i Dora Zeno
najradije bi je i sama zamijenila na stolcu prekoputa ene, samo da
se nije toliko grozila smrada koji je otamo zapuhivao.

Neki kau da ga je ostavio neki od onih trgovia bijelom

tehnikom to se do nas dovlae iz Conna... ree otvarajui prozor
i punim pluima udiui vreli panamatski zrak. Ali ako mene
pitate...
Caridad Garca odsjeno odmahne glavom.

Reklama za hladnjake, to ne... T SUTRA... Kad ste zadnji put uli

tu rije?

Nasmije se.

Ja sam malo starija pa znam.

Dori Zeno se uini da ena ispod oka promatra Irmu Nalbandian.

O tome bi SUTRA svakako trebalo popriati s don Jaimeom, s

njim... Ako bi i s kim uope trebalo priati, ako ve nije kasno...

Irma Nalbandian se lecne.

Mislite da je kasno?

Ustane i otetura do prozora. Dora Zeno se odmakne da je propusti.

Osjetila je potrebu da je zatiti, ali nije znala kako i pred im. Po
dlanovima su joj igrali trnci. Zagrli je, nespretno.

Jesi li dobro? upita.

Autobus.

Caridad Garca gledala ih je znatieljno, utke, kao da odobrava

njihovo aputanje. Naposljetku se nakalje i progovori.

Kad sam bila mlada sanjala sam za njegovu prabaku, djeda i oca,
a sada, evo, i za don Jaimea... prvi san, ist i jasan kao kovra u
medaljonu smrt.

Saberite se, zaboga! ivce je izgubila Dora Zeno. Zar ne vidite

da joj je loe!

Irma Nalbandian zaplae i spusti glavu na glatko osunano rame

Dore Zeno. Dora Zeno se ukoi.

Bilo bi najbolje da odete proape ne gledajui ni u koga.

ena u crnini utjela je, ali se ne pomakne s mjesta.

Elisa ventilatora okretala se iznad njihovih glava.

Otxoa! netko je niz ulicu viknuo don Jaimeovo ime.

Irma Nalbandian ote se iz Dorina zagrljaja i otri niz prostoriju, u

hodnik.

Dora Zeno ostade na mjestu, lica ljepeg i praznijeg nego ikad.

Don Jaime bi morao znati kada je ponovno progovorila u glasu

Caridad Garca nije se moglo razabrati nita, ak ni umor. Sanjati
mlijeko, snijeg, bijele trbuhe riba, sanjati kameni u cipeli, nebo
krojeno krilom lastavice... sve to... sve to znai sanjati smrt, put,
brod s pokvarenim teretom, glasnika... a ja sam sanjala sutra, to
sutra, u njegovu krilu, na prsima... I to je udo... udo o kom bi Don
Jaime svakako morao saznati, to prije, to prije...

Dora Zeno joj ne odgovori. Gledala je u prazno, prema mjestu na

kojem je nestala sitna plavua.

Tko zna hoe li gad uope doi.

ena u crnini u golemu krilu prekrii ruke pa se na neudobnom

stolcu namjesti kao da ne namjerava ustati ni za milijun godina.

Mogu ekati.

Kroz tiinu se puertomarinske gradske pote razlomi reska

zvonjava prvog telefona.

Don Jaime je trao, trao, trao, sve dok vie nije mogao disati. U
grudima je osjeao otru hrapavu bol pa se presavije i une. Nije
znao zbog ega bi mu netko bacao kamenje u prozore, zbog ega
bi izvikivali njegovo ime ili ga pokuavali uloviti, ali im je bol u
prsima popustila a on doao do daha, uspravi se i potri dalje. Na
ulici kojom je prolazio nije bilo nikoga, ali mu ni od toga ne lakne.

Koga bih mogao pitati? upita sam sebe don Jaime.

Shvati da u Puertomarnu nema nikoga. Shvati da tri bez cilja.

Stane i osvrne se oko sebe. Nalazio se u dijelu grada koji nije
poznavao. Visoke oronule kue od tamnog drveta podsjetie ga na
zgradu u kojoj je stanovao, no to ga ne uini nimalo sigurnijim.
Vrata jedne uske viekatnice bijahu odkrinuta i don Jaime kroz njih
bez razmiljanja klizne u mranu prohladnu veu. Nije ekao da mu
se oi priviknu na tamu ve oprezno koraknu prema naprijed. Noga
mu napipa stepenicu. Stubite je vodilo na kat i bilo je mrano, ali
iz dna prostorije do don Jaimea je dopiralo prigueno danje svjetlo,
pa on odlui krenuti prema njemu. Provue se pored stola na kojem
napipa drku kuhinjskog noa i hrpu jo mokrih mahuna. Osjeti
miris kuhinje, miris ivota, osvrne se, ali u mraku ne ugleda nikog.
Pouri do svjetla. Bila su to vrata kroz ije se mutno staklo naziralo
neto svijetlo i zeleno, neto to je Upravitelju obeavalo mir i
predah. Otvori ih i nae se u malom vrtu sklupanom u krilu kue
to je na njega mirila s tri zastrta prozora.

Eh! Pred njegovim zaprepatenim pogledom zacrvenjee se

rajice.

Izmeu gredica zavaljena, na nekoga je ekala zelena plastina

posuda dopola napunjena povrem.

Trebate neto, don Jaime? glas iza njegovih lea bio je mek i
gotovo apat, ali Upravitelj pote umalo se ne obeznani od straha.
Okrenut, susretne oi visokog tamnoputog ovjeka, pogledom mu
potrai ake, ali ne ugleda kuhinjskog noa, niega. ovjek rairi
ruke i nasmijei se, pokuavajui sakriti nelagodu.

Nismo vas eljeli prepasti...

Pomisao da ovjek nije sam prestravi don Jaimea jo vie. ivci mu

popustie i on korakne unazad, gazei meku zemlju gredica.
Zatetura.

Hej... Pazite pored Crnca na vratima pojavi se nekoliko malih

kovravih glava. Jeste li dobro?

Don Jaime po prvi put pogleda iroko lice to mu se smijeilo. Nosa

gotovo da i nije bilo. Bio je siguran da ga ne poznaje i da ga nikada
u ivotu nije vidio.
 Kako...

Djeca su mirkala, doaptavala se i gurkala. Jedno od njih mu se

nasmije.

Volite li vi mahune, don Jaime?

Upravitelj gradske pote nije znao to da odgovori, pa se samo

nemono nasmijei i prostenje: Da.

Don Jaime je sjedio u mraku, ali nije mogao jesti. Nekoliko puta
podigao je i odloio licu. Oi su mu se uzalud napinjale. U tami je
zveckalo posue i krckao aptavi djeji kikot. Pomisli da je izgubio
vid. Protrne. Uhvati ga panika. Ustane.

Idem progovori ne znajui kome se obraa. Idem.

Pred njim bljesnue krupne mukareve bjeloonice. Zau kripu

stolca, a neija ga ruka prihvati za rame i povede kroz mrak
prostorije. Osjeti slabost, sljepilo.

ivjeti u mraku zaklopi oi. Prepusti se. Nevidljiva ruka vodila

ga je sigurno, paljivo, nijemo.

Hvala proape don Jaime.

Poeli tako hodati vjeno, ba tako, zatvorenih oiju. Po kapcima

mu zabubnja svjetlo.

Volio bih ostati, zaista...

Mukarac crna lica noktom je grebao tanku zelenu nit to mu je

zapela meu zubima.

Ne brinite, don Jaime... iroko mu se nasmijei. Sve e biti u

redu s tim sutra.

Don Jaime ga nije razumio, ali ne ree nita. ovjek je mirkao,

sunce ga je odvajalo od vrata. Mahne mu i nestane u kui. Don
Jaime na ulici ostade sam. Iznad njega proletjee dva pranjava
vrapca. Primijeti da je ostao bez tapa i eira. Ne ree nita.
Ubrzanim korakom krene prema poti.

Dok je vijugao sjenovitim uliicama, razmiljao je Pokuavao se

uvjeriti u to da je sve to se toga jutra dogodilo ispred hotela
sluajno, zapravo, da se uope nije dogodilo ili barem nikako ne
njemu.

Nema razloga za brigu ree i istoga se asa prepadne vlastita

glasa. Sam sebi zazvui neuvjerljivo, preglasno.

Don Jaime se povue dublje u sjenu.

Jedino ega se trebam bojati je riba.

Ta ga pomisao ponese pa on svom snagom pojuri misliti na goleme

klizave peraje, vlane buljave oi, kljocave zube, ali nije ilo. Riba
je nestala ili se pritajila u mulju posteljine Upraviteljeve samake
sobice.

Nije njeno doba tjeio se.

Dlanom pree preko usukana lica. Zeja usna Ardelije Otero bila je
na svom mjestu, nos i elo takoer. Na palcu mu nenadana i
strahotna poput krvi iz nosa ostade aa nacrtanih brkova. S
najveom panjom otare prst o hlae. Sve to je ivio, on sam,
pred cilikom mu se slomljena stakla i rujnosti rajica u izgubljenom
vrtu u trenu uini nacrtanim, nestvarnim.

Nikome nisam uinio nita naao. Nisam povrijedio nikoga

izusti.

Nekoliko puta ponovi to kao molitvu.

Poti je priao sa stranje strane, pazei da ne izviri iz sjene.

Otkljua uska metalna vrata i uvue se unutra.

Moda me ekaju ovdje.

Bila je to prostorija u kojoj su se mjesto potanskih poiljki taloile
hrpe novina to su mu ih nekoliko puta godinje slali iz Rubija.
Prekorai nekoliko kupova papira pa iz skladita izviri na malu
platformu koja je vodila na stubite. Pouri gore. Zvuci to su
dopirali iz njegove kancelarije natjerae don Jaimea da zastane i
pritaji se. Prepozna glas Dore Zeno. Prepozna glas Caridad Garca.

Otxoa! netko je na ulici izviknuo njegovo ime.

Irma Nalbandian istrala je na hodnik i pogledi im se sretoe.

Poelio je rei joj neto, promumljati molbu ili ispriku, ali ga
presijee zvonjava telefona. Don Jaime pomisli da ludi. Pokvareni
metalni driiiin pratio ga je dok se vrtoglavo sputao stubama i
trao niz ulicu ne osvrui se. Bjeao je ne znajui zbog ega, od
koga ni kamo. Jedino to je htio bilo je nestati. Skrene u najtamniju
od uliica. Poeli da sanja.

Zvonilo je. Dora Zeno zaprepateno je gledala kako lampice na

centrali mirkaju i pale se, kad iz hodnika kroz zvonjavu odjekne
krik Irme Nalbandian. Nije znala to napraviti, zbuni se, ostane na
mjestu. Caridad Garca s mukom se izvue iz stolca i potri prema
vratima. U prolazu obori jedan telefon, ali ne zastane. U hodniku
naleti na Irmu Nalbandian, blijedu i oiju razrogaenih kao da je
maloas ugledala duha.

Jaime... nije trebala rei.

Vrag, a ne Jaime! pisne debela ena. Mrtvi smo.

Potri do prozora, nadviri se i stigne ugledati lea Upravitelja pote

kako nestaju u mranom prolazu izmeu kua.

Gotovo je.

Telefoni prestadoe zvoniti. Caridad Garca prila je crnom aparatu

koji je leao na podu, podigla ga, privila na grudi i slualicu
prislonila uhu. Bezglas s druge strane krao je kao prazan
televizijski ekran, kao da se milijun pjeanih zrnaca komea i
sudara, kao da neija strpljiva ruka kroz ice provlai itavu
pustaru.
 Halo pokua. Halo.

Nitko joj ne odgovori.

Pogleda u dvije ene to su stajale sa strane.

Idite kui.

Crte lica joj se opustie i ona ih izgubi, zauvijek. Vie nije bila nitko.
Polako krene prema izlazu.

Irma Nalbandian o telefonima je, Caridad Garca, snjegoviu i don

Jaimeu, kao i o svemu ostalom, imala svoje miljenje, ali ga ne
izgovori pred Dorom Zeno. Zadovoljila se slijeganjem ramena i
mutnim plastinim smijekom koji je mogao znaiti bilo to i koji je
u sebi sadravao upravo onoliko zlobe i nepovjerljivosti koliko je
smatrala da ih ena u svijetloj haljini zasluuje. Irma Nalbandian
nikada nije voljela Doru Zeno. ak i kad se smijeila i pretvarala da
ne vidi kakvu to igru igra biva don Jaimeova tajnica, Irma nikada
nije zaboravila da je ne voli i da je jedino to e Dora od nje ikada
dobiti osmijeh umjetan kao umjetne trepavice.

Trebala bi ostati rekla je Dora Zeno. Mislim... Hoe ga

zadrati, zar ne?

Sjedile su jedna preko puta druge. Ruke vjeto naminkane ene

bile su ispruene preko stola, prema Irminima. Plavokosa
slubenica u njih se zapilji kao u neto odbojno i strano.

Koga? upita.

Dora Zeno se zbuni. Ruke joj, ogoljene, dohvatie jedna drugu.

Nestade ih.

Jesi li... inilo se da joj je neugodno i izgovoriti to. Dijete.

Ne.

Irma ustane. S bluze otkvai ploicu s natpisom "Gospoica Irma

Nalbandian, tajnica gospodina Otxoe" i pusti je da padne na pod.
 Nije me ni takao.

Rukama proe kroz kosu. Stane. Dlanom s usana otare minku,

oslobodi se.

Dora Zeno gledala ju je ne shvaajui.

Irma...

Irma Nalbandian nikad joj se vie nije eljela nasmijeiti.

Odlazi rekla je.

Bilo je zabavno vidjeti lice Dore Zeno zgreno i krhko. Bilo je

zabavno i dobro sluati kako zamuckuje dok joj pokuava prii.

Ne! odgurne je. Odlazi!

Mrzila je njezine savreno njegovane ruke, nalakirane nokte, tijelo.

Grozila se njezina dodira. Pogleda je u oi. U njima potrai bljesak
ljubomore, bljesak koji joj je sledio srce onoga dana kad ju je pred
vratima don Jaimeove pote ostavio autobus iz Rubija.

Ne elim te vie vidjeti ree. Ni danas, ni sutra, nikada.

Dora Zeno se slomi. Plavokosa slubenica promatrala ju je

ravnoduno i hladno, kao da gleda umiruu muhu.

Don Nemesio posljednjih je sat vremena prebirao po kartoteci u

svom ormaru i ekao. Nije znao gdje se nalazi don Jaime ni tko je
na ulici viknuo njegovo ime, ali bio je siguran da trenutak u kom e
na vratima ugledati lice Upravitelja pote vie ne moe biti daleko.
Sa sebe svue prljavu modru vestu i obue posljednju crnu koulju
to ju je uvao za ovu priliku.

Dogodilo se pomisli dok je oko vrata stavljao kruti snjenobijeli

okovratnik. Dogodilo se, ipak.

Stajao je svean i miran, prav. Osjeti jednostavnu sreu.

Na stolu pored ispovjedaonice postavljena je ekala tabla s crnim i
bijelim kameniima.

Vi veleasni, da prostite znao bi mu rei don Jaime i niste neki

sveenik: nemate crkvu, ne drite misu, stanujete u ormaru za
suknje, a stado vam luta pustarom dok se vi nateete sa mnom i
crnim kameniima.

A vi ste, don Jaime... odgovarao bi don Nemesio i pred njim se

osjeao neopisivo jadno, siromano.

Pred njim, Boe...

Uzeta se sobom. Bio je siguran da... Zau uurbane korake.

Sjedne za stol i u ruku uze bijeli oblutak. Ree "da" prije nego to je
odjeknulo kucanje, prije no to se na vratima pojavilo sivo,
iskrivljeno lice don Jaimea Otxoe.

Danas ste Vi crni, don Jaime.

Niski mukarac htjede mu neto odgovoriti, ali sveenik odmahne

glavom.

Igrajmo.

Kada je sve bilo gotovo, don Nemesio pobere kamike u koatu

aku, ustade od stola i odeta se do prozora. Dolje nije bilo nikoga,
podne je prolo i ljudi su ruali u kuama ili kljucali siestu. Sveenik
se po tko zna koji put zadivi udu bezbrinosti podmirena tijela.

Glavno je da nema boli pomisli.

Kada se okrenuo, Upravitelj pote i dalje je sjedio za stolom

uljajui kameniem po drvenoj ploi. Sveenik se zaboravi
najeiti.

Jutros su dolje, ispod nas, pronali neto... ree mu Snjegovia

s natpisom, jeste li uli za to?
Pogledao ga je u oi, ali don Jaime samo odmahne glavom. Na licu
mu nije bilo ispisano nita osim umora. Izgledao je glupo, preglupo
da bi lagao.

Nije ni udo da se niste enili... podrugne mu se ispotiha

sveenik. Na snjegoviu je pisalo sutra.

Don Jaime je utio i dalje. inilo se da eli neto rei, ali nije.
ovjek u crnoj koulji gledao ga je kako prstom gurka kameni i
oblizuje usne. Postade nestrpljiv.

Ljudi postavljaju puno pitanja: tko ga je ostavio, zato je ovdje

osvanuo ba danas, to to sutra znai i to se to ikoga od nas tie,
ali... kameni na stolu se umiri, utihne Meni se ini da se sva
mogu svesti na jedno: tko je kriv?

Glas mu postade leden i tvrd.

Jer, kako god okrenuli, mislim da sutra ovdje kod nas ne moe
znaiti nita dobra.

Korakne do ormara i otvori ga.

Sve je zapisano ovdje, don Jaime. Stvari ne idu nabolje,

jednostavno ne mogu!

Zagnjuri ruku u jedan od nizova kartoteke, gotovo se utisne u

ormar dok je pokuavao izvaditi ianu konstrukciju na koju su bile
naslagane kartice.

A ja vam nemam vremena objanjavati zato, morate vjerovati.

Oi mu zasjae.

Mene zanima samo tko, nita vie.

Strah... progovori don Jaime. to elite od mene?

Sveenik slegne ramenima. Ne ree nita.

Mogao bih se ispovjediti progovori Upravitelj pote.

Kao da je ba to oekivao, sveenik se stvori kraj prozora, zatvori
ga i navue zastore. U sobi zavlada mrak. Don Jaime se uzvrpolji.

Ako nije kasno... s mukom istisne smijeak. Ako imate

vremena...

Don Nemesio je ve nestajao s druge strane reetkaste pregrade.

Mukarac s nacrtanim brkovima ustane. Osjeti da mu se dlanovi

znoje, dodirne elo, bilo je hladno. Sve se uspori. Nije znao zato je
rekao, ponudio, pristao... Nije vjerovao. itav ivot vjerovao je
samo u tijelo, pomisli, i osjeti se golim. Duboko dolje u cipelama,
osjeao je none prste, pomakne ih, bili su tu, mogao ih je...
Izvjesnost pokreta davala mu je sigurnost, primakne se tamnoj
ispovjedaonikoj reetki i privue stolac. Tako to izgleda. Nije
sjedao, pamtio je sobu oko sebe snano, kao da e to sjeanje na
kraju promijeniti neto, kao da e ga on, don Jaime, sa sobom
prenijeti u neki drugi ivot. Nije bio skriven i nevidljiv poput
sveenika, stajao je nasred sobe. Ormar, stol i uski nepospremljeni
krevet bili su oko njega, podupirali ga, nije mogao biti kriv, pomisli.
Spusti se na drveni stolac. Na pleima osjeti teinu. Ustane.

Don Nemesio...

Sjednite glas s druge strane nije trpio pogovora.

Don Jaime sjedne.

Sveenik ga je ekao u tiini, don Jaime ga nije mogao vidjeti ni

uti. Nije znao kako poeti.

Grijeio sam... ree.

Znam u don Nemesijevom glasu nije bilo blagosti.

Upravitelj pote se lecne. Htio je pobuniti se, prigovoriti neto, ali

nije imao snage.

Potedite nas detalja, obojica ih znamo... uini mu se da u

sveenikovu tonu razabire podsmijeh. Osjeti se prevarenim,
malaksalim. Ne govorimo o sitnicama. Snjegovi... Pronaen je
ispod vaeg prozora, kao poruka... Ljudi misle da ste im na vrat
navukli nesreu, trae vas...

Zato mene? don Jaime propita Nisam...

Navikli su da se netko brine o njima, eto zato. Sveenik nije ni

pokuao sakriti prezir. - A vas smatraju dovoljno velikim za cipele u
kojima ste se rodili.

Glas mu je bio razgovijetan i suh.

Znate li ikoga tko je u Puertomarnu prevario, zanijekao, ogrezao

u lijenosti, bludu, oholosti, kao vi? Znate li ikoga sebinijeg... Vi u
ovome gradu ivite kao liaj, nikoga ne poznajete, ni za koga vas
nije briga. Ne dajete nita, a i ono to primate, Bogu hvala, ne
usreuje nikoga.

Rijei mu ohrapavie.

Slabi ste. Negdje ste zaboravili breme. Odrasli ste bez njega. Ne
teite nita, nema vas. To nije vaa greka, ali broji se vama. Krivi
ste.

Don Jaime nije uo kraj sveenikove osude. Zamrai mu se pred

oima, oko njega nestade sobe, kreveta. Udahne da doe do zraka.

Nikoga... Nisam. Moda...

Moda? sveenik ga turobno prekine. Moda se snjegovi

stvorio niotkud, moda su telefoni u vaoj poti sluajno proradili
ba danas, moda vas je Caridad Garca dola potraiti nakon...
Previe je to moda, don Jaime. ak i za Puertomarn.

Mogao je nazrijeti kako se Upravitelj pote u polumraku savija pod

teretom njegovih rijei.

A to sutra... pokua.

I sutra. Sutra pogotovo.

Prolo je vrijeme. Svaki je sa svoje strane reetke sjedio nepomian
i tih. Kao da se prikuplja, don Jaime u mraku vrcima prstiju
dotakne obrve, pritisne elo. Boli nije bilo. Ni straha. Osjeti da u
njemu nema niega, ak ni olakanja. Zausti, a pitanje se u tami
ispovjedaonice pretvori u uzdah.

Razgovarate li s Njim?

Nitko mu ne odgovori, a mrak mu se izmeu njih obojici uini jo

guim. um sveenikova disanja ispuni prostoriju.

S Njim...

utjeli su.

Ispriat u vam priu, don Jaime... Jedan je Upravitelj pote

jednom sveeniku dolazio svakoga dana i oni bi igrali dame... Igrali
su ih godinama... i nekad, dok bi igrali tiho se nasmija don
Nemesio znao sam Ga osjeati unaokolo, znati da je iza mene, da
me gleda, da prati svaki moj pokret, a opet... Opet... I pored svega,
i bez obzira to za to nikakvog razloga nije bilo sveenik se u
mraku nakezi uvijek bi dopustio da me pobijedite... Uvijek, vi, do
danas. Vjerojatno niste ni primijetili...

Neto pred Upraviteljem pote zagrebe tanku pregradnu mreu i

don Jaimeu se uini da se sveenikovo lice u mraku pretvara u
strahotno lice velike ribe iz sna.

Teko je bilo sauvati je!

Sveenik umukne i povue se unazad gdje ga pogled Jaimea Otxoe

vie nije mogao pronai. Don Jaime je mogao uti kako se u mraku
stiava hropac njegova disanja, kako postaje ravan i nestaje.

Zato kad me ve pitate... Ne, don Jaime... Ve godinama ni rijei.

Moda nas je zaboravio, moda...

Upravitelj pote u mraku drhtavim prstima napipa koljena, stisne

ih, ne usuujui se ustati.
 Onda... Ostaje samo jedno pitanje: ija je ovo kazna, moja ili
vaa?

Don Nemesio se kripavo nasmijei, u ruci drobei tanku kartonsku

karticu

Ne znam, don Jaime. Vrag me odnio ako znam.

Ljetno kino

Prilino runa djevojica stajala je na parkiralitu velike robne kue

i plakala. U ruci je stiskala zguvanu novanicu i njom povremeno
otirala oi i nos.

ovjek u modrom kombinezonu zvizne joj iz hlada oblinjeg

skladita.

to je? Izgubila si se?

Glas mu je bio priguen hunjavicom i inilo se da ga djevojica ne

uje iako ih je odvajalo samo nekoliko metara.

Hej.

Podnevno je sunce greblo boju s krovova automobila razbacanih po

parkiralitu. Usred uarenog asfalta prilino runa djevojica
brisala je suze, a mukareve oderane cokule u ljunku pokuavale
zarobiti nepravilni ritam njezinih uzdisaja.

Hej mukarac uzdahne i promuklo se nakalje. Tata eka u

baru, a mamu su oteli smrznuti pilii na snienju, ha? Tebe su
izgubili i nee te se sjetiti sve dok traje rasprodaja. To je tuno.

Noktom kucne po elinim vratima skladita.

Danas za takve stvari nije potrebna ak ni velika mrana uma.

Robne kue su stvorene za to.
Iz sjene koju je bacalo skladite na sunce su mu izvirivale samo
noge u modrim nogavicama. Djevojica ga nije mogla vidjeti, ali
sada se inilo da ga uje.

Paa-as uzdahne otirui suze. Pas dovri.

Mukarac zvizne kroz zube. Nije se moglo vidjeti udi li ga vie

pria o psu u robnoj kui ili sama injenica da djevojica govori. Na
asfaltu ispred velikog skladita njegove su pete ispisivale znak
pitanja.

Nisam znao da i njih putaju unutra. Ugrizao te je?

Djevojica odmahne glavom.

Onda?

Htjela sam ga... kupiti... psa... velikog... psa...

Lice prilino rune djevojice na podnevnom je suncu bilo crveno i

sasvim nateeno od suza. Izmeu nezgrapnih automobila izgledala
je sitnija od patuljastih plastinih manekena iz djejeg odjela robne
kue.

Skriven u sjeni mukarac je duboko razmiljao o velikom psu ili je

samo zadrijemao ekajui nastavak.

Htjela si ga kupiti, i...?

I... djevojica zajeca.

Mukarac uzdahne i klepne vrhovima cipela.

Izgubljena, i to ti je.

Prolo je nekoliko trenutaka a da nisu progovorili ni rijei.

Runi betonski krov robne kue u nebo iznad parkiralita odapeo je

nekoliko lastavica i njihove sjene preko vrelih automobilskih
krovova prozujae praene mukarevim otegnutim zvidukom. Na
elu prilino rune djevojice sunce je uspjelo istjerati par tromih
kapljica znoja. Mukarac prestane zvidati i umiri se. Iz hlada je
dopirao samo um njegova dubokog disanja. inilo se da je
zaboravio na djevojicu i da spava.

A to e ti to? iz sjene naposljetku ipak proviri njegova ruka

pokazujui prema novanici umrljanoj slinom i suzama.

To je novac... Ako se izgubim...

Novac ako se izgubi? mukarac se nakalje, uspravi, a onda,

prije nego mu je mogla nazrijeti lice, ponovno nestane u sjeni. I
to radi, pokazuje sjever?

ak i ondje, u hladu, moglo se naslutiti, bio je nezadovoljan. Na

trenutak, mrak mu proguta cipele, a onda i dlan, i koljena.

Ne izlazim pa ne ujem za takve stvari, novac za izgubljene...

Djevojica ne odgovori. Zaljulja se u mjestu pa napravi korak

naprijed, prema krpici mravog hlada to ga je bacao prljavocrveni
kombi s natpisom KUPUJTE i neim drugim to se nije moglo
proitati ispod nanosa skrutnutog blata.

Novac za psa, to da...

Iz jednog od parkiranih automobila zajei alarm.

Djevojica se ukipi, a mukarac u sjeni uspravi, oslukujui.

Prodorni zvuk sirene odbubnja nekoliko taktova po lelujavoj limariji
to ih je okruivala, naheri se nad parkiralitem pa nestane
pokvareno zavinut, negdje. S drugog kraja parkiralita odgovori mu
hrapav i promukao lave.

Mukarac provede jo nekoliko trenutaka oslukujui, a onda se

nagne prema djevojici i na sunce istrese prljavu kariranu
maramicu.

Na vruini i oni podivljaju. Psi i auti... Ljudi... nasmije se.

ovjek svata vidi na parkiralitu. Ne bi vjerovala koliko zanimljivih
stvari, zaista zanimljivih... Ne samo djevojice s novcem za
izgubljene...
Jo jednom prstom pokae na nju.

Dala ti ju je mama, ili tata? Bit e da je tata. Takvo to slii na

njih. Tate...

Hoe... djevojica zausti.

Da?

Ponovo su utjeli. Grake znoja s djevojina lica slijevale su se niz

vrat, do irokog okovratnika staromodne ute koulje i nie.

Dala bi mi je da te vratim? Tatinu novanicu za izgubljene?

Djevojica je i dalje utjela, ali se inilo da ga sada promatra

pozornije. Ruku je na tren prinijela elu zastirui pogled kojim ga je
traila u sjeni.

Hou rei; ja te odvedem tvojima, oni mi plate i to je to... Ali...

mukarac kao da se zamisli Ovdje je dobro, a novac... Moda sam
razmaen, ali kad ovjek radi u robnoj kui... ili bar stanuje u
blizini...

Nasmije se ili ispuhne nos.

A zna li to radim? upita je.

Djevojica odmahne.

Zvidim lastavicama. uvam ovo veliko, runo skladite.

Mukarac se nakezi.

Pretvaram se da je kino i sve izgleda puno zabavnije. Hlad,

stolac, pivo... Zna to je kino?

Djevojica kimne i nasmije se po prvi put, kratko, prema mraku iz

kojeg ju je promatrao.

Mukarac gotovo izvue lice iz sjene, naginjui se da joj uzvrati

osmijeh.
 Naravno da zna. A sad zna i da je puno zabavnije od skladita, i
parkiralita, a sasvim sigurno i od velike robne kue zadovoljno
cokne jezikom. Kako se zove?

Muriel.

Muriel i-kako-jo?

Djevojica se osvrne po parkiralitu. Sunce je, ravno iznad nje,

mlatilo po usijanim nakovnjima krovova i inilo se da se otamo
nee maknuti do veeri. Gledala je prema pranjavim okruglim
prozorima visoko ispod krova robne kue. Tragom njezina pogleda
preko automobila kratko fijukne soptavi poklopac pivske boce.

Tamo se gnijezde. udne ptice. Nekad su dolazile i ovamo, ali

vie ne. Deki su ih hvatali i prodavali strancima, ba tu, na
parkiralitu mukarac cipelom zastrue po asfaltu, prema njoj
kotrljajui nevidljive kamenie. Sada se moraju bojati jedino
maaka... maaka i lanih rasprodaja... A ti, Muriel, ega se ti
boji?

Djevojica ramenom obrie obraz i zagleda se u mjesto odakle je

dopirao mukarev glas.

Ne poznajem te...

Jedna joj hitra sjena preleti preko lica, a mukarac ozlovoljen

zvizne, resko, prema nebu, plitko parajui zaparu.

Ne, ne poznaje.

Neko se vrijeme iz sjene moglo uti samo njegovo teko disanje, a

kad je napokon progovorio, uini joj se da mu glas dopire iz mrane
utrobe golemog kita-kina nasukanog na gomili raznobojne limarije.

Loa je stvar s odraslima to to im se priviaju stvari. Puno

televizije, a malo zdrave pameti. Toliko misle o privienjima da im
se na kraju i dogode... Ubojstva, otmice... Tisuu gadosti koje za
njih smiljaju trgovaki putnici i dostavljai pizza... Strah ih je
pomoliti nos na ulicu, a da im ne trebaju za televiziju, uskoro bi
izgubili i oi. Mukarac zamre, usekne se pa s gaenjem pljune
unazad, prema skladitu. Ako mene pita, radi se o najobinijem
nedostatku povjerenja. Tome ljudi danas ue djecu. Nepovjerenju i
ljubavi prema glupostima. Prema pravoj hrpi gluposti od kojih je
najvea ona Ne vjeruj neznancima.

Jo jedanput zamre i glavom pokae prema novanici koju je u

ruci i dalje stiskala djevojica.

Jedino emu vjeruju je novac.

Kad je ponovo progovorio zazvui lano ravnoduno.

Ljudi zbog njega u pustinjama grade robne kue, roditelji

zaboravljaju djecu pored polica s deterdentom, djeca ne vjeruju
neznancima i za nekoliko godina i sama postaju ljudi koji u pustinji
grade robne kue, prave nepovjerljivu djecu i gube ih na
rasprodajama. U takvom svijetu lastavicama ne preostaje nita
osim seliti.

Djevojica je zurila prema sjeni, nepomina, ne isputajui ni glasa.

Mukarac kaljucne pa nastavi neto pomirljivije.

Ako ja poznajem mame i tate u robnim kuama, proi e bar jo

sat prije nego shvate da te nema. Dotle e se na suncu rastopiti
poput sladoleda i vie nitko nee znati to je od Muriel bilo vanilija,
a to okolada.

Pokae na skladite.

Moja kuica je ovdje unutra. Ako se odlijepi s mjesta, tu e

najprije popiti au vode, umiti se, a onda emo svi skupa potraiti
zaboravljivu gospou Mamu.

Mukarac se nakrevelji oponaajui iznenaenje i djevojica se

nesigurno nasmijei.

Onda? Dogovorili smo se? Da ili ne?

Iz sjene proviri njegova zamaena ruka. Na preplanuloj podlaktici,

malo iznad dlana, mreu je razapinjao mali utetovirani pauk.
Djevojica je oklijevala jo trenutak, a onda se odvoji od kombija i
otisne prema mukarcu zavaljenom u debeloj sjeni skladita.
Mukarac ustane i lijeno otrese prainu s hlaa. Jedino to je na
njemu primijetila bile su mirkave plave oi. Bio je srednje visine i
izgledao kao bilo tko.

Eto, bila je to posljednja dananja predstava u naem ljetnom

kinu. Zahvaljujemo svima koji je nisu prekidali alarmima i utovarom
elektrinih tednjaka teatralno se nakloni praznom parkiralitu,
pokazujui prema djevojici koja mu je prilazila. A tu je i apsolutni
prvak u super-tekoj kategoriji za nagovaranje, boanstvena
Muriel!

Muriel jo jednom novanicom obrie elo, pa je u prolazu prilijepi

za staklo zelenog karavana. Potri.

Kad mu je prila, mukarac je napola aljivo odmjeri od glave do

pete.

Zna Muriel, ti si jedna prilino zgodna djevojica. Ljudi bi o tebi

trebali sluati na vijestima.

Muriel se nasmije i uhvati ga za ruku.

edna sam ree.

Mukarac je propusti ispred sebe pa za njom zakorai u sjenu

elinog prostora. Kad ga je nestalo, nekoliko trenutaka nije se ulo
nita, a onda pozornicu na juri osvoje hitre zvidave sjene.

Lovac na slova
 Ray?

Djeak je stajao pored mukarca sklupanog na lealjci. Muhe su

zujale i jedna mukarcu sleti na uho. Djeak zamahne da je otjera.

Ray? pokua ponovo.

Gazda se pojavi na vratima i tiho zvizne.

Djeak jo jednom pogleda Raya, dograbi praznu limenku piva i

izae. Dok je izlazio, Gazda ga povue za uho.

Tako se radi?

Iao sam do Raya djeak brzo odgovori.

Znam ja gdje si ti iao, ali danas ne oekuj nita. Sutra e zima.

Djeak se zapilji u vrhove cipela.

Ljeto je. I trajat e jo najmanje godinu dana.

Jo si ti zelen. Vidjet e. Gazda protrlja rame Bolje e biti da

natovari kola, stari Fen ima narudbu.

Stari Fen ima tu narudbu ve tri godine.

Tri ili trideset, ti e mu je dostaviti danas. Muterija ima pravo na

uslugu, a ovo je ipak nekakva trgovina.

Nekakva promrsi djeak i zavitla limenku preko dvorita.

Ta jedna narudba Gazdine trgovine bila je prokletstvo ljetnih

prijepodneva. Dok je tovario tri ve odavno spakirane kutije na
pranjavi kombi, djeak kao da se sjeti neega. Uvue se u kabinu i
iz depa izvadi otrcanu biljenicu. Poklonio mu je Ray. Na prvoj
stranici bilo je kitnjasto ispisano slovo A. Zatim nekoliko njegovih
nevjetih pokuaja.

A izusti djeak.
Na nekoliko iduih stranica bilo je narkano jo desetak slova. Na
posljednjoj, djeak je krupno napisao Ray i Mo. To je bilo njegovo
ime. Htio je pisati jo, ali nije znao kako, a ovih je dana Ray bio
utljiv ili je spavao.

Ray je udan zakljui djeak.

Njegovo napisano ime bilo mu je jo udnije.

M-O to sam ja. Kratko.

Izvadi tup komad olovke i paljivo napie svoje ime.

Nije bio zadovoljan. Poeli otii Rayu, probuditi ga i natjerati da mu

sve potanko objasni. Nije ga vie zabavljalo pisanje imena. Glavom
mu proletje strana misao.

A moda ni Ray ne zna vie od ovog. Moda uope ne spava.

Nije volio strane misli.

Ray zna.

Neto udari o krov kombija i djeak izleti van.

Druga limenka piva zveknu o retrovizor.

Mome, pouri! Gazda se derao izvlaei se ispod iroke

nadstrenice. Ne elim da trgovina propadne!

Volio je mravog djeaka, ali ga nije volio vidjeti zamiljenog.

Bolje da tovari mislio bi.

Najmanje mu se urilo zbog narudbe. Znao je da e se i ovaj put

neto dogoditi: da e crknuti motor, puknuti guma, da narudba
nee otii ili stii, ali... Bilo mu je svejedno. Zapravo, vie bi volio
da ne ode.

Teko je ivjeti bez posla pomisli Gazda.

Mo je upravo ulazio u duan.

 Ide Rayu.

Gazda nije znao niti jedno slovo, ali bio je siguran da ni Ray ne zna
puno vie. Neki put bi ak pomislio da jadnog djeaka vara i bilo
mu je ao. Kako bilo da bilo, djeak je spavau vjerovao i Gazda se
mogao samo kiselo smjekati.

Mo sjedne na stolac pored Rayeve lealjke. Stoli je kripao i

djeak se potajno nadao da e ga probuditi.

Kroz poluotvorene rebrenice sunce je epalo po prostoriji.

Prolo je podne.

Ve je kasno pomisli Mo. Nije znao koliko ima do Fena, ali je bio
siguran da nije blizu.

Za Fena kau da je tisuu milja udaljen od svijeta... A mi smo bar

petsto milja udaljeni od Fena.

Rayeva lea su se polako dizala i sputala.

to ako umre? u tom trenutku nije mogao zamisliti nita gore.

Nikad neu nauiti pisati.

Na vratima se ocrtavala krupna Gazdina prilika.

Gotov?

Djeak bez rijei izie u dvorite.

Pored kombija su stajale tri velike kante benzina.

Dugo nisam vozio tamo ree Gazda pruajui mu odnekud

zapraeni vuneni prekriva.

Evo, ako te stigne zima.

Djeak se zagleda u nebo. Bilo je isto. Slegne ramenima.

Gdje da vozim?
 Tamo ree Gazda i mahnu rukom. Na zapad nasmije se
iroko Ili istok, vie nisam siguran.

Mo ga je gledao u elo.

Onda, Gazda... Vraam se na doruak.

Kad ga je pogledao, djeak se Gazdi uini neobino odluan. Na

trenutak pomisli da bi se taj mravac zaista i mogao zaputiti Fenu.
Mo baci pogled na prozor iza kojeg je spavao Ray i Gazdi odlane.

Bit e tu za veeru zadovoljno zakljui.

Djeak je upalio motor i glasno zatrubio.

Loe spavaj, Ray! nasmije se skriven iza pranjavih stakala.

Put je prestajao iza ograde. Ubaci u drugu i krene.

Iao je na zapad.

Mo je vozio zagledan u nebo.

Vidio je ljude kako se okreu. inilo mu se da pleu. U glavi su mu

odjekivali taktovi nepoznate muzike. Figure su kroz prljava stakla
dopirale mutne i on ukljui brisae. Nisu radili.

Prirodno. Kombi gospodina Gazde.

Ugasi motor.

Pod njegovim prstima pijesak je kripao i Mo zastane. Ovo je bilo

najljepe nebo koje je dosada vidio. Plesai su visoko gore podigli
prainu i ona je licima davala bronanu boju.

Poeli da ga je Ray nauio svemu. esto, dok bi gledao kako se

nebo daleko, na koncu svijeta, svjetla, kako se puni kao veliko
platno slikama, osjetio bi elju da ga opie.

Gazda nije vidio slike. Ni Ray mu ih nikada nije spomenuo, ali

djeak je bio siguran da ih on vidi. Pa znao je slova.
Ipak, nikad o slikama nisu govorili. Djeak sjedne u prainu. Otvori
Rayevu biljenicu i olovkom ucrta preostala slova kako mu se inilo
da trebaju izgledati. Napie rije Gazda.

Ha, imam te proapta.

Ruka mu je brzo letjela preko papira, pa preko pijeska, preko

pranjave limarije kombija, preko prljavih stakala i cipela.

Nebo je odlazilo od njega, prema zapadu.

U jednom oblaku prepozna zimu. Ue u kombi, preko koljena

prebaci prekriva i upali motor.

Muterija ima pravo biti usluena povjeri kabini.

Gazda mu se uini nevjerojatno simpatian.

Gledao je prema zapadu. Vie nije bilo nieg.

Znai ovo je konac svijeta. Fino ree i upali duga svjetla.

Uope nije bilo hladno. Pusto je bjeala pred brazdama farova i Mo

pomisli kako nikada nee dostii kraj.

Cheese

Edna je s druge strane ice zvuala pomalo razoarano.

Da, mila, znam da je u Almaceni, Las Colinas 4 sata ujutro, ali

ovo ti jednostavno moram ispriati, razumije, sada... Upravo
sada... Sanjam to ve trinaesti put; mene i Walda. Trinaesti put,
razumije? Gospoa Perry je to "trinaesti" svaki put izgovarala
glasom iz kojeg se moglo zakljuiti najmanje to da je rije
prijenosnik neke neizljeive zarazne bolesti koju bi njih dvije lako
mogle zaraditi i samim aputanjem u slualicu.
 Waldo i ja na livadi... Ja u onom kompletu boje breskve, onom
irokih rukava, s vjenanja, sjea se... Da, onom uskom... Pa to je
san... Da... Bila sam ua... On u tamnoplavom mornarskom
kaputiu u kom smo ga pokopali. Izgleda divno. Uzima me oko
pasa. Lice mu je kao kad se vratio iz rata, onako opaljeno suncem,
a na usnama onaj njegov osmijeh, da, onaj kojim me je uvijek...
Onaj o kojem sam ti priala... Da... Pravi mukarac. I zna tko je s
nama? To ti nisam rekla, puno toga sam zaboravila... Veleasni
Graham! Daaaa, da, da, dadadadada... Veleasni Graham koji nas
je krstio i krizmao i priestio jo dolje u Wisthamu, okrug Borman,
Coyote. Prije toliko godina...

Ga Perry na trenutak odloi slualicu da bi s ormaria dohvatila

kutiju cigareta.

Oprosti... Upravo veleasni Graham u svom crnom ogrtau i s

golemim podbratkom, on je mene i moga starog htio slikati...
Uslikati, fotoaparatom... Nekim lijepim, velikim i starinskim, ne
japanskim, ne... Htio nas je uslikati, ali nikako nije uspijevao
pronai okida, bilo mu je tako neugodno, sirotom, i toliko je
stiskao i pritiskao da sam se preplaila da e onaj aparat potpuno
rastaviti i upropastiti ga skroz na skroz... Zna da bi on to mogao
napraviti onim svojim ruetinama... Kako je bio krupan, sjea se,
onako vie tvoj tip, haha, alim se, Edna, draga, alim, poslije u
te pitati za Boba, ali sad ovo moram dovriti da opet neto ne
zaboravim, a nema pojma koliko mi je to vano.

Iz ormaria s kozmetikom na koji je bila naslonjena gospoa Perry

izvadi polupraznu boicu "Versailles" laka za nokte i pokua ga
otvoriti jednom rukom, ne isputajui slualicu.

Na kraju krajeva, ti si mi sestra, ti ima pravo znati... I obavezu,

da, hahaha... Edna, Edna, sav humor Masonovih... Sav si dobila u
oporuci djede Granta... kako je izgledalo, "Versailles" se nije
otvarao godinama i ga Perry stisnu slualicu izmeu brade i
ramena da oslobodi drugu ruku.

Mhm namrti se dok ga je pokuavala vrsto uhvatiti. Ja sam

ga se sjetila za Dan mrtvih... Da, jesam... A sad, molim te, sluaj,
ovdje me zanima tvoje miljenje. Dakle... Cijelo vrijeme dok smo
mi stajali na livadi i ekali veleasnog da prokljuvi ili polomi vraji
aparat, odnekud se, ne znam otkud jednostavno odnekud, zauo
"Cangaroo march", onaj to sam ga prvi put ula kad me je Waldo
vodio na mornariki ples i koji su svirali momci iz njegove jedinice,
samo, a ti ne moe zamisliti kako to zvui... Bez truba. Bez jedne
jedincate trube, a nisam sigurna je li bilo i klarineta... lak je bio
napadno-svijetlo-crven i ga Perry se u sebi upita kako ga je ikada
mogla staviti na nokte. To je neto kao... "Once, When We Were
Lovers" u izvedbi Chucka Beetlebeeja i s naom mamom kao
prateim vokalom. A "Cangaroo march" smo toliko voljeli, o tome
ti ne trebam priati, i Waldu je bio daleko, daleko najdraa od svih
pjesama, od svih mareva, tako da, kad sam ga ula TAKVOG,
rasklimanog, jo u snu sam pomislila da e Waldo odmagliti jer on
takvo to, to ti se ja kunem, nikako ne bi mogao podnijeti. Stari je
imao sluh da ti pamet stane. I sad ti meni reci... Sad ti meni
odgovori... Najprije; to znai sanjati sveenika... Da, novac
priam ti priu, onda, to znai sanjati... Da, i to sveenika koji te
pokuava uslikati, a ne moe, ali ekaj dalje... to znai, to ti meni
reci, sanjati traljavu izvedbu "Cangaroo marcha" i to bez truba, tu
ti dajem jo jedan klju pokojni tata je svirao trubu... Hobi ili ne
ne zanima me, vano je da ju je svirao... to to znai... A da ne
spominjem tu se gospoda Perry udobnije nasloni na ormari da
se cijeli san tie moga pokojnog Walda i mene i da ga sanjam
trinaesti put.

Ga Perry napravi stanku koja je Edni imala dati vremena da

razmisli o svemu.

I rei u ti jo neto... Ne, to sam ti prvi put preutjela, samo ti

posluaj... Nakon to me poljubi, Waldo mi poklanja moj srebrni
medaljon u obliku srca s natpisom Mathilde, da, da, naravno da mi
ga je on i poklonio, ali to je bilo prilikom naega prvoga izlaska,
prilikom naega PRVOG izlaska, razumije o emu se tu radi?
Same brojke! A zna to sam ja njemu poklonila? Slatko od
marelica! Staklenku punu slatkog od marelica, sad ti to meni
objasni ako moe, moja draga... Ne moe, da, e, a ja, vidi,
moda i mogu: slatkim nas ovdje kljukaju svaki dan, to je valjda
ulo bez veze, ali medaljon je neto drugo... Medaljon je neto
sasvim drugo i zato e morati uti kraj. Tek onda se sve poklapa.
Reci Bobu da umukne i da me pusti da razgovaram s mojom
sestrom. uje li, Bobo, stara vjetica na telefonu! Haha... Daj mu
pusu u moje ime.

Ga Perry se smijala pranjavoj boici i epu koji je poputao.

I reci mu da bih mogla doi ako bude previe zloest, haha, to e

ga obradovati, mo' mislit... Ma drag je on meni, ne ljutim se ja,
haha... Edna, tu si? Sluaj, kraj je najzanimljiviji, kraj sadri cijelo
znaenje sna iako nisu nevani ni dijelovi. Da... Pazi ovo;
veleasni, naravno, ne uspijeva obrlatiti kameru i Waldo odlazi da
mu pomogne. A onda dolazi najgori dio. Jo gledam ona iroka
ramena u plavom mornarskom kaputiu, i onaj jen'-dva, jen'-dva
korak kojim me je nosio preko praga, jo svira ona glupa muzika,
ona kretenska koranica, kad odjednom, u jednom jedinom
trenutku shvatim da sam ostala sama, sama usred glupe livade i
najednom me uhvati strah da e ti mene moj Waldo opet
napustiti... Ne, Edna, savreno sam mirna i ne uzbuujem se,
samo do kraja sna i gotovo... Kaem, samo do kraja... Da... Toga se
ja bojim, da e otii, radi muzike ili slatkog, ne znam vie ni sama,
ali... To ti njemu nije ni na kraj pameti... Valjda sam mu dobra bila,
to li... Haha... Vidi... Moj ti stari mene ne naputa. Dolazi do
kamere, okree se, namiguje mi, onako, da... Malo me gleda kroz
aparat i neto mi govori, neto... Neto, ne znam to... Neto to ja
nikako ne mogu uti... to je meni... I to mene zanima gusti
jarko-crveni lak lijeno se izlijevao po tapetu, a gospoa Perry nije
inila nita da ga zaustavi mene zanima to to meni moj stari
poruuje, a samo je jedna rije, znam, samo jedna, a ta mi je kao
drugih tisuu, samo ta jedna, i kad bih nju znala nita mi vie...
Ne, ne plaem, ja sam stara vjetica, samo ta... Rije, nikako je ne
mogu...to meni moj stari... Waldo moj... Ne, reci Bobu da nije
"ptiica", ne, nije ni "tiica", da, dadadada, nita nije, mirna sam,
haaaa, uh... Nita, neu vie, dosta je bilo... Da... Snovi... Dobro...
dobrodobro, dobro je inae, dobre su starice, ima ih odasvud,
jedemo slatko... Igramo dame, da, nauila sam, hehe, da... Jo je
mene to moj Waldo nauio. Tako... Pa ti nazovi, ja u biti ovdje,
huh... Dobra moja Edna... I puno pozdravi sve, mislim Boba i
djecu, da... Pa dosta je trinaest puta... Samo u kaljae sanjati,
odsada, putovanje, eh.
 Bacanje sjene

Nigdje se sjene nisu toliko izduivale koliko na mjestu koje je

Hordy pronaao prolog ljeta dok je pokuavao postati Veliki
Lutalica. Bio je to proplanak, posut zemljom boje cigle, s jednim
jedinim mravim drvcem koje je Hordyja podsjealo na potrganu
telefonsku govornicu u Mitchevu dvoritu.

Proplanak je naglo prestajao, kao prestraen, pred dubokom

provalijom u koju su se sjene sunovrale i po njenim padinama
puzale kao veliki sivo-zeleni guteri.

Cijelo je mjesto djeaku znailo puno vie otkad je shvatio da su

pustare nepregledne, ravnice beskrajne, a planine daleko i da se
ni iza njih vjerojatno nita ne mijenja.

Tako je Veliki Lutalica ostao zakopan ispod stabla i najvie to je

Hordy za njega mogao uiniti bilo je da ga posjeuje i puta sjene
duboko u ravnicu, dalje nego to je sam ikada stigao. A danas je
bio poseban dan. Napunio je dvanaest godina i Mitch mu je
poklonio dalekozor. Dalekozor je, dodue, bio star i jedno mu je
okno bilo slomljeno, ali ga je Mitch prekrio crnim platnom, i Hordy
je mogao gledati samo na jedno, ali bez smetnji.

Mitch je bio taj koji mu je priao o Velikom Lutalici i izgledao je

pomalo razoaran kad mu je Hordy spomenuo ono o stablu, i
dalekim planinama i onom iza njih. Malo razoaran da, ali ne i
zlopamtilo. Mitch sigurno nije bio zlopamtilo.

Inae mu ne bi dao dalekozor.

Hordy ga je jednom uo kako govori da su mu tri najvanije stvari

u pustari njegova invalidska kolica, stari dalekozor i Hordy, koji
se nije usuivao pitati za redoslijed.

Mitch je jednom bio Veliki Lutalica. I bio je iza planina. Dok bi

govorio o tome, Mitch bi napinjao pogled i prislanjao dalekozor kao
da bi se meu planinama mogao otvoriti nekakav prolaz koji mu je
dosad, kao nekim udom, izmicao. Pokazao mu je i sliku sa psom i
autom. Pas se Hordyju svidio, ali Mitch mu je sliku pokazao samo
nekoliko puta, i to davno, pa se mutno sjeao boje i veliine.
Najjasnije se sjeao Mitcha. Na glavi je imao kacigu i stajao je
uspravno, najuspravnije, uspravnije nego ita to je Hordy u
pustarama ikada mogao vidjeti.

Huh! pustinja se u oknu dalekozora pribliila i gotovo

prestraila djeaka.

Izuo je cipele i ugazio u crveni pijesak.

Jo malo.

Rasprostrt oko njega, proplanak je bio stol prekriven crvenkastim

stolnjakom predveerja. Stablo se na Hordyja ve bilo priviklo i
inilo se kao da ga i ne primjeuje. Katkad bi se ak i pomaklo
prema rubu proplanka putajui sjene u dolinu i postajui dolje, u
ravnici, pravo, veliko stablo.

Djeak i drvo govorili su istim jezikom i Veliki Lutalica je meu

pranjavim korijenjem mogao spavati mirno, kao u najudobnijem
krevetu.

Da je na proplanak ikako mogao dovesti Mitcha, Hordy bi bio

najsretniji djeak u pustari. Ali kolica su mogla samo po dvoritu, a
iz dvorita se proplanak nije mogao vidjeti, ak ni dalekozorom.
Zato Mitch nije rado sluao prie o stablu i sjenama.

Prolazio bi prstima kroz kosu ili provjeravao gume na kolicima.

Mitch je bio Veliki Lutalica, bio je iza planina... a sada kad ne moe
do njih, nee ni do nekakvog proplanka. Pljunuo bi tada na vrh
mesingane ruke kolica i trljao je rukavom nekako zbunjeno, kao
da mu je taj posao netko podvalio, a on ga sada mora raditi do
kraja svijeta. Djeak je gledao u daljinu.

Gledao je samo dio da ga od pustare ne zabole oi. To se

dogaalo. Trebalo je biti oprezan. uvati se velikog.

U samom rubu pogleda neto se zabijelilo. Oblai. Hordy namjesti

dalekozor i potrai ga. Bio je to oblak kakav Hordy nije vidio jo od
onda kad su Strattonovi u svom kamionetu krenuli prema
planinama. Stari Stratton je jedva izgurao Mitcha iz prtljanika.

Bilo je malo vode.

Oblak se pribliavao i neto iz praine zabljesnu, ravno prema

djeaku. Hordy je bio nestrpljiv, ali i praina je bila gusta i on
ljutito zatopta po crvenoj zemlji. Kad je ponovo prislonio
dalekozor, u oknu se ukazao automobil. Hordyju se inilo crveni,
koji je pustinjom jurio zavijen u, sada prozirniji, oblak praine.
Hordy pomisli na Mitcha.

Moda bi ga stranac u automobili mogao povesti. Moda bi iao i

do planina, i iza, moda... a moda bi ostalo mjesta i za njega, ako
bude vode, naravno. Djeak nehotice ispusti uzvik, svjestan da ga
s te daljine ovjek u autu ne moe uti.

Veliki Lutalica je doveo stablo ve sasvim blizu ruba provalije i

bacao sjene daleko, gotovo do automobila.

Heeeeeej! Hordy je mahao i sjene su se, odapete, kao nikad do

tad zabijale u ravnicu, oko automobila, udarale po njemu i djeaku
se inilo da se rasprskavaju, ine nevidljive kratere po cijeloj
pustari, itavom svijetu, udom ostavljajui samo automobil gluh,
netaknut.

Oblak praine udaljavao se sporo, gotovo puzei nepreglednom

ravnicom, a onda ga je nestalo. Ili ga je djeak prestao gledati.
Sjene su bile sve due, dosizale su gotovo do kraja, Hordy nije
znao ega. Na samom rubu proplanka Veliki Lutalica stajao je
krljav i tih, kao drvo. Nebo se u daljini, prema planinama, punilo
ljudima, plesaima kakve je vidio na prastaroj Mitchevoj fotografiji.
Dopirala je i melodija, kao da zove kui.

Djeak; izgubio je glas, nigdje mu se nije urilo.

Make
Debela ena u crnini upravo je okretala vratom pjegavom piletu
kad se na vratima, znojan i zadihan od veranja uz stepenice,
pojavio Gato Prez.

Snjegovi ispali djeak Sutra.

ena ga ni ne pogleda.

Rekli su...

Sjedni prekine ga ona ostavljajui pile na stol, od njegovih ga

oiju zaklanjajui umrljanom kockastom pregaom. Nigdje ne
gori.

Oima i oblikom lica bila je nalik na njegovu majku, ali se djeaku

u polutami prostorije uini puno starijom, kao da njih dvije nisu
sestre, ve majka i ki.

Ako te ve nisu nauili da kuca dobaci mu dok je nestajala u

kupaonici jesu li te nauili da zatvara vrata?

Gato ne odgovori. Iz kupaonice od koje ga je odvajala samo

utava zavjesa od suhih pupoljaka huizapole dopiralo je
pljuskanje vode pa on na vrcima prstiju zakorai prema vratima i
zatvori ih pazei da ne proizvede nikakav um.

Bilo je rano, ali zapara se tog jutra oko Puertomarina uhvatila

zorom, malo nakon to su pred vratima Hotela Nez pronali
kartonskog snjegovia s natpisom SUTRA i neto prije nego to e
ga majka probuditi i u tiini, jo ljepljivog od sna, okupati u vodi s
nekoliko kapi ulja od huizache, dragocjene tekuine koju su uvali
za sprovode i iji ga je slatkasti miris i nehotice podsjeao na
mrtvace zaivenih usta i slatkie koje su ljudi ostavljali pticama
pored lojanica i mrkog, sparuenog cvijea.

Miriem na groblje rekao je toga jutra majci, a ona nije

odgovorila nita, ni tad ni kasnije, kada je kuu utei
podsuknjama ispunila crna bujica tetaka, odnosei majku u stranu,
dok nije nestala njemu se uinilo uvuena u dno dubokog
kovitlaca od uskih ramena ustrih koatih ena. Nije se ni
okrenuo, a ve su mu vjetim pokretima navukle istu bijelu
koulju, hlae od tamnog platna i potpuno nove konate sandale,
a onda ga gotovo izgurale iz kue na ruke mukarcima koji su na
njega ekali pred vratima. Pod prvim zrakama sunca to je
ispranim zemljanim kuama u okna udaralo slabanu rumen, u
prevelikom crnom odijelu nevjeto podvrnutih nogavica, ozbiljan i
ukoen ispred svih je stajao Gatov otac, u ruci stiui vjeni
poljskog cvijea pa mu se djeak nasmijei iako mu je od sve te
neuobiajene ozbiljnosti osmijeh zapinjao u grlu.

Otac mu prie ne pogledavi ga.

Dok mu je mu oko vrata vjeao vijenac to je jo izdisao blag,

slabaan san kukaca, djeak, iako je bilo rano jutro, na licu osjeti
opor vonj njegovih pazuha.

Otii tetki Caridad i reci joj da smo pronali snjegovia rekao je.
Reci joj da na njemu pie sutra i da ga neemo dirati dok ona ne
doe.

Gatu se uini da sanja.

U kuu na brijeg?

Otac ne odgovori. Gato je ispod oboda slamnatog eira uzalud

pokuavao susresti njegove oi.

Reci joj i... otac ga uhvati za ruku i djeak osjeti kako mu

dlanove peku prsti ljepljivi od cvjetne mlijei reci joj da si sin
svoje majke.

Gato pogledom potrai lica mukaraca to su stajali iza oca.

Veina njih bili su mu strievi ili roaci, ali toga jutra kao da ga
nisu prepoznavali.

Naravno procijedi. Sutra. Sin svoje majke.

Nije mu se sviala oeva utnja, ali pomisao da e izbliza vidjeti

kuu na brijegu bila je dovoljna da je zaboravi. Otac ga poljubi i
djeak na elu osjeti mraz stisnutih usnica. Otac se okrene i
nestane u kui, a Gato prestade misliti na njega. Prije nego se
kratkim pozdravom oprostio od mukaraca i otrao prema brijegu
na kom je ivjela Caridad Garca, djeaku se uini da ga s prozora,
ispod zastora od reskih sunevih odbljesaka, pogledom prati
blijedo majino lice.

Make! iz razmiljanja ga prene tvrdi enski glas to je doletio

iz kupaonice. Otjeraj ih od stola!

Gato se osvrne i opazi da ga ispod irokoga kuhinjskog stola

promatraju tri mrave make. etvrta, najhrabrija, uala je na
stolcu na kojem je do maloas sjedila debela ena i njukala
mjesto koje je dodirivala glava nevidljivog pileta.

Prije nego se stigao pomaknuti i posluati je, iz kupaonice

bosonoga izie Caridad Garca. Preko krupnoga je tijela imala
prebaen izlizani crveni kuni kaputi, a na glavi zelenu maramu
ispod koje su provirivali pramenovi prosijede kose. Njihala se u
hodu, dok su za njom na prljavom drvenom podu ostajali otisci
vlanih stopala. Iako joj na licu nije mogao uhvatiti osmijeh, Gatu
se uini mlaom nego maloprije. Prie mu tarui ruke o goleme
bokove.

Dugo ih nije bilo ree odmjeravajui ga od glave do pete.

Mislila sam da su me zaboravili.

Kada je zakoraila u prostoriju, maaka ispod stola nestade, a ona

dohvati onu to je stajala na njezinu stolcu i stisne je na grudi.
Maka jaukne, pokua izmigoljiti iz enina stiska, ali ne uspije pa
umukne i umiri se.

Sada, kada im neto treba...

ena napravi krug oko klimavog naslonjaa na kojem je sjedio

djeak, a onda mu prie s lea i nad njega se nadvije umno
udiui.

alju tebe.

Gato uzvikne kad na ramenu, bolno, osjeti otre maje pande pa

poskoi dok su mu nokti ivotinje trgali komadi koulje, na
ramenu ostavljajui ogrebotinu iz koje probije nekoliko rumenih
kapi.

Sram te bilo...

Ne previe uzrujana, Caridad Garca podie maku u zrak, a onda

s njom u rukama ode do prozora. Tamo je ekao pleteni kavez
nalik na vru i ona nimalo njeno ubaci ivotinju unutra.

Nita ti nee biti. Ve si veliki da bi te smetale ogrebotine

pogleda ga, a onda, vrtei glavom, s kavezom nestane u uskom
prolazu to se pred njom otvori meu ormarima.

Bila je to komorica skrivena pranjavim kunim cvijeem, praznim

krletkama i rastrtim arenim prekrivaima, koju Gato, okrenut
leima, sve dotada nije primijetio.

Ne ulazi! dovikne mu otamo. Imam neto za tebe.

Gato zaustavi dah i osvrne se po prostoriji. Iako prostrana, bila je

neuredna i djelovala skueno zatrpana gomilom pranjavih sitnica
i sanduka koji kao da su stoljeima ekali na raspremanje. Iz sobe
u kojoj je sjedio nekamo su vodila tri uska hodnika, a djeaku se,
dok se upinjao da ih pronikne pogledom, uini da u melasi
zgusnute tame vriju nekim mutnim, komeavim pokretom. Dva
prozora bez stakala u sobu su bacala meko, sito svjetlo i on se sa
svoga stolca naviri da u dnu okna uhvati suhu ilovau
Puertomarna.

Kua u kojoj je sa svojim makama ivjela Caridad Garca,

samovala je iznad grada, na nekoj vrsti breuljka od osuenog
blata, uzvisini za koju se dralo samo sparueno busenje i poneka
kvrgava guterica. Gatova tetka nikada nije silazila u grad niti ju je
onamo itko dozivao, a ono malo pilia i sira to su joj svake godine
slali, ene bi joj na prag odnosile nou, brijegom se verui bez
rijei, sve dok ih djeak ne bi mogao loviti samo po slabanom
pijukanju i titravom svjetlu lojanica. Sljedeeg jutra brijeg bi gutao
njihove tragove kao da ih nikada nije ni bilo, a oni bi ga zauzvrat
zaboravljali, itavu godinu ne spominjui ni njega, ni Caridad
Garca, ni samotnu kuu u kojoj je ivjela.
Iz sobika u kojem je maloas nestala debela ena zau se zvuk
koji djeaka podsjeti na pucanje suhog iblja. Uini mu se da uje
slabaan enin uzdah, a onda tiho frktanje i mijauk koji uskoro
prekrije novo uzdisanje i tiina nakon koje Caridad Garca izmeu
ormara proviri briui znoj sa ela, u ruci drei svinutu
potamnjelu liicu za kavu.

Maje govno ne voli srebro frkne prilazei mu. Treba pokupiti

svu krv i natrljati pljuvakom.

U sobu su, slomljene klepetavim rebrenicama, upadale ljepljive

suneve muholovke, vitlajui zrncima praine, liui blijede,
oljutene zidove. Zauujue spretno za enu njezine debljine,
Caridad Garca izmeu njih se provue ne izlazei iz sjene i u trenu
osvane kraj djeaka licom paljivo prelazei du brazdi na kojima
su pupale sitne grimizne kapi.

Pljuni naredi gurajui mu pred usta dlan to je vonjao po

cvijeu kojem Gato nije poznavao imena. Djeak se uzvrpolji, ali
jer se dlan nije odmicao na neumoljivu ruku iscijedi neto
prozirne sluzi.

Dobro ena mu se podrugne. Valjda nee presuiti.

Skupi usne i na isto mjesto izbaci masnu masu pljuvake.

Ovako... prstom promijea svoju s djeakovom slinom i

smjesom mu premae ogrebotinu. Sada moemo razgovarati.

Sjela je preko puta djeaka i Gato je prvi put paljivo pogleda u

lice. Nije mogao odrediti je li lijepa ili runa niti koliko joj je godina.
Mesnati obrazi i elo bili su joj preplanuli i glatki, ali neto u
njezinu pogledu djeaku se uini starijim od iega to je vidio u
ivotu. Iznad golema trbuha njihale su se dvije teke dojke, labavo
zavezane krajevima iskrzanog haljetka. Znojila se, a tijelo joj je
sve do Gata odisalo ugodan, slatkast vonj. Na nonim prstima
kojima se odupirala o noge kuhinjskog stolca, ravno u oi djeaku
bljetao je sjajni jarko-crveni lak. Gato osjeti da ga ena promatra i
postidi se.
 Pronali su snjegovia i ekaju da doe promrsi. Na njemu
pie sutra.

Zna li ti to je snjegovi?

Caridad Garca se namrti gledajui ga kroz stisnute trepavice.

Ja ne istisne. A sutra?

Ustane i odgega se do prozora. Neko vrijeme stajala je tamo dok

su joj obrisi na jutarnjem suncu bridjeli okovani sjajnom bakrenom
icom. Gato ju je gledao dok je brisala znoj i prinosila dlan ustima.
Na trenutak, zjenice joj se stisnue i zautjee poput majih.
Korakne do djeaka i prstom mu pokae da ustane. Gato poslua.

Ulje od huizache uzdahne, nadnosei mu se nad kosu. Jesu li

poslali jo to?

Djeak zamiri. Na licu osjeti gust, uljani miris njezina haljetka. S

nosom u mekom, tjestastom platnu, na tren pomisli da e se
uguiti. Poeli se pomaknuti, ali odustane, nemoan. Zadrhti.
Osjeti kako mu prsti krupne ene prelaze niz obraze i bradu, kako
mu vratom klize sve do vijenca iji se jedva ujni miris uas
raspri pred snanim, mesnatim vonjem njezina tijela. Osjeti
vruinu pod kapcima, u sljepoonicama, osjeti kako mu tijelom
plaze glatki zrnati jezici znoja.

Otri mu se enin nokat pod kouljom zaustavi na lijevoj sisi i pod

njom zagrebe krii. Gato progleda. Caridad Garca stajala je nad
njim teko diui, ne gledajui ga dok mu je s vrata brzim
pokretom trgala vjeni izmodenog cvijea.

Malo za jedno sutra promrmlja odmiui ga od sebe. Ali reci

im da u biti tamo.

Djeak se zaljulja na nogama. Debela mu se ena umorno

nasmijei i Gato se mogao zakleti da joj meu zubima vidi smee
kokoje pero. Odnekud se stvorie make i poee joj lelujati oko
nogu. Caridad Garca ih blago otrese pa se otisne prema sobici
meu ormarima.
 Zamiri i broji do sto dobaci mu preko ramena. Pogleda li
ranije...

Djeak pouri posluati.

Dok je zavravao, neija ga ruka prihvati za rame i kroz nevidljivo

groblje stvari sprovede do mjesta na kojem mu mlake suneve
zrake oblizae kapke i razmaknue trepavice.

Gato otvori oi i pogleda u nebo nabijeno paperjastim oblacima,

pa niz brijeg, prema Puertomarnu.

Rekli su da ti kaem da sam sin svoje majke ree.

Caridad Garca se nasmije zjenicama, maje, noktom mu

dodirujui lijevu stranu prsa.

Svoje majke? Reci joj... zausti pa odustane, gurajui mu u ruke

pletenu koaru u kojoj su jedno na drugom leala dva nepomina
ivotinjska tijela Ne treba biti mrtav da ti porastu nokti, eh?

Nasmije se.

Reci da ne troe ulja koja bi im mogla trebati. Reci da nikamo ne

miu snjegovia. Reci da dolazim im nahranim make.

Dok je trao niz brijeg i dok se pribliavao prvim kuama, djeak je

na leima osjeao njezin uporni pogled, a ona mu se dva
ivotinjska lea u koari uinie tekim kao da na ramenu nosi
teinu svijeta.

Na izlasku iz Yope

Maco Coolidge bio je ve dobrih dvadeset godina sretno oenjen

ovjek, ali je jo uvijek svojom dunou smatrao u oi znaajno
pogledati svaku djevojku, ili enu, ak svaku iole pristaliju osobu
enskog spola koja bi zalutala do njegove benzinske crpke na
samom izlasku iz Yope.

Nije tu, kako je on to sebi znao rei, bilo nikakve zle namjere; on bi
ih pogledao, one bi odleprale i to bi bilo to. Toka.

Bila su etiri sata, a on je stajao naslonjen na pokvarenu crpku i

grizao jednu od dviju bresaka to mu ih je za uinu donijela
Martha, pokuavajui otjerati ose koje su u tom trenutku bile ve
prilino brojne i bez vidljive namjere da odu prije nego poderu i
njega i breskve i cijelu prokletu benzinsku stanicu.

Prokleta gamadi, breskve nisam okusio due nego vi! Maco

zamahne i na trenutak prekine zamreni uto-crni vijenac to mu
se pleo oko glave.

Moda zvui neobino, ali etrdesetogodinji Maco Coolidge, ilav i

preplanuo, bojao se kukaca; raznobojnih, runih, zujeih stvorenja
sa alcima i rilcima, govorio je da mu se gade, ali ustvari, onako
poteno bilo ga ih je strah i to je bilo izvjesno koliko i to da e
sunce sutra isplaziti na istoku, a zavriti na zapadu, da e se krava
oteliti, kuja oteniti, a ne obrnuto, sigurno, ako hoete, kao amen
u Oenau, dakle sigurno da sigurnije ne moe biti.

Prljavo-modri Chevrolet to ga je ve petnaest minuta gledao kako

se kotrlja pustinjom i koji je odluio doekati naslonjen na crpku, s
breskvom u ruci i porukom da e benzin morati dobiti drugdje, da
on ne zna gdje, a zna samo da je vraki daleko, upravo se
zaustavljao i Maco krene prema njemu kapom razbijajui
neprijateljski obru.

Buenos das!

Pranjava vrata su se otvorila i ubio me Bog ako Maco, ugledavi

tu djevojku, makar na tren nije zaboravio prvu svetu dunost
gledanja u oi i pogled bar malo spustio na ostalo, jer bila je
graena, eh, bolje od crkve u Yopi, ako je usporedba doputena.

Hola! djevojka se nasmija i protegne u neem to je bilo tanje i

prozirnije nego Marthina vjenana spavaica, ako se dobro sjeao,
prije dvadeset godina.
 Ako traite benzin... zausti i stane, najednom ivo zainteresiran
za napuklo staklo crpke.

Ne odmahnula je traim roake, u Panamatti. Ovo je

Panamatta, zar ne?

Dok se pripremao nasmijati, Maco je znao da e ispasti loe, i bilo

je loe, tovie, ko govno pomisli.

Ah, ne... ovo je Yopa, Panamatta je vie... tamo ruka s

breskvom neodreeno je pokazivala prema zapadu i jedna osa se
ustremi na nju, bojei se, valjda, da se ne odvoji i utee. U
Panamattu.

Ne, ne, Panamatta... je... ovo je Yopa.

Sigurno... ako Vi tako kaete djevojka se nasmija osmijehom

koji je Maco preveo sa... A nagradu za najgluplju reenicu dobio
je... Osim toga, i to malo to je rekla, rekla je tako da je umalo
zaboravio ruku na putu za... ako se uope tamo i nalazila.

Toilette... bilo mu je potrebno deset sekundi da shvati da je

rije francuska i da znai...

Maco skupi svu preostalu snagu i pokae prema kuici mrmljajui

sebi u bradu neto to ona, ak i na toj udaljenosti, nije uspjela
razumjeti. Kad je ostao sam, duboko udahne, izdahne, i tako
nekoliko puta, sve dok se nije osjetio donekle trijezan i zdrav, koja
god prava rije bila.

Ono to je sebi pokuavao objasniti bilo je, u najkraim crtama, da

je oenjen, da ima psa i djecu, rotilj i vrt iza kue i, na kraju
krajeva, skoro etrdeset godina od kojih je pola proveo s jednom
enom, Marthom Coolidge, ne arajui osim pogledom i da
kojikurac hoe s curom koja ide u Panamattu po...

Osa je naletjela u najnezgodnijem trenutku i Maco je pukne, golom

akom, ravno u prainu, a onda brzo ugazi; bez straha i grinje
savjesti.
 Osa Vam nije neprijatelj oi su joj bile livada puna razliaka i
Maco jedva procijedi mravo hm.

Nakon nekog vremena to su ga proutjeli, inilo se da je na priu

o osi-prijatelju zaboravila i Macu odlanu. Nasmije mu se.

Kako se zove? Onaj-koji-radi-na-crpki?

O-sim-nedjeljom uspio se nasmijeiti, dobro, za promjenu.

Maco, ime je Maco.

Djevojka ga pogleda pa s njega skine pogled ne tee, inilo mu se,

nego to bi digla sapun iz kade.

Po pjesniku... Maco Shetwood tko zna zato, pomislio je da bi je

to moralo impresionirati.

Mhm.

Opet su utjeli, moda minutu-dvije i Maco bi radije stari jezik

vidio na aru nego to bi progovorio makar A nakon neuspjeha s
Macom Shetwoodom.

Vjeruje li u Boga?

Eh...

A u tisuu anela to stoje na vrhu igle?

Ni sam ne znajui kako, Maco je prvi put bez straha pogleda u

komadu i odlui zvuati vrsto.

Da, vjerujem u Boga. I u anele... I u anele.

Njih tisuu na vrhu igle igraju kanastu djevojka ustade i

zamiljeno ga pogleda i pleu cha-cha-cha, ha?

Gospoice...

Djevojka mu okrene lea i odee nekoliko koraka prema

automobilu.
 Voli li Bonanzu?

U nedostatku boljeg odgovora Maco slegne ramenima.

Dirk Hamish je bio straan kad je bio mlad, paf, paf, paf, mrtav
si, prljavi takore...

To nije Bonanza.

Djevojka ga pogleda kao da je upravo izvalio bogzna kakvu

glupost, a onda mu kimne.

Znam, samo te provjeravam. Mnogi su nasjeli... Taj Maco

Shetwood... on je napisao rijei i glazbu, zar ne?

Ne, Maco...

Zna, ono kad si ubio osu... postoji jedna pjesma, ne uz gitaru

poezija, zove se, ekaj, sjetit u se... o nekoj zmiji, poskok, da, ne
znam tko je napisao, uglavnom, radi se o ovjeku koji silazi niz
stepenice i vidi poskoka kako pije vodu...

Na tom mjestu djevojka ga pogleda znaajno i Maco se na

trenutak poboja da je propustio neto vano. Zatim cupne, zabaci
kosu i nasloni se na crpku.

I gleda ga i divi mu se, i gleda ga i divi mu se i razmilja,

razmilja, o tome je na kraju krajeva i pjesma, ali ono to je
najvanije jest da uzima kamen i baca ga na zmiju i nekako je
otjera, a zna zato? djevojka se poguri i Macu gotovo unese u
lice.

Zato?

Jer se boji.

Pogleda u Chevrolet, u nebo pa u mukarca.

Boji ga se. I ti se boji ose iako zna da ti nije neprijatelj, iako

zna da samo radi svoj posao i da je jedino to je zanima kureva
breskva.
Maco je i dalje sjedio, ali mu se ona sa svojim dugim nogama i
kosom to se po ramenima sputala u crnim slapovima uini
viom, i, ako je mogue, ljepom, poput najljepeg od anela s
vrha igle.

Razumije... Radi se o strahu, a ne o anelima, iglama i kanasti...

najednom, njezine oi kao da ga prepoznae. Zna li kako se
zovem?

Rita Maco ispali.

Zamalo ponovo se smijala. Tako sam se zvala proli tjedan,

sada sam Duxie.

Duxie?

Duxie. Po pjesnikinji Duxie Jimbereeno.

Maco vie nije mogao izdrati i pogleda je pravo u oi.

Stvarno?

Najstvarnije; Duxie Jimbereeno, napisala je "Tri kavalira", "Isaac i

Abraham" i "Ne moe prevariti anela"... Jesi itao?

Maco odmahne. Neto ga je u cijeloj prii inilo prilino

nezadovoljnim, a on nikako nije mogao odgonetnuti to, osim
moda neodlunost i kaskanje u razgovoru. Odlui postaviti
pitanje, a onda, ako treba, pretvoriti se u paru, pepeo, prah, jer
ovako se vie nije moglo, sigurno, ili barem on nikako nije.

A gdje ti ide, Duxie, mislim, osim po roake u...

Panamatti... pa nikamo osobito, lunjam, lutam, traim...

Ta djevojka se znala nasmijati da ti to zastane u grlu.

Uglavnom propovijedam.

Umalo progutano to se iz Maca ipak oslobodilo neodoljivo

podsjeajui na zvuk otvaranja podrumskih vrata, ili ega ve
zaralog. Naas je pred njim stajala ozbiljna, a onda odmahnu
rukom kao da ose tjera otkad zna za sebe i Maco zabiljei da je
zapita kako njoj ne dosauju.

Hoe breskvu?

Ne... to propovijedam... Pa zna, Boji Svijet, da je sve

povezano, i ti i ja i ose... Zna... Tako to... prekrii noge i grleno
se nasmije Jedan me je pitao ono o anelima na vrhu igle i nisam
mu znala odgovoriti, bila sam tako smijena, bilo mi je muka kako
sam bila smijena.

Dobro... To i nije neko pitanje.

Misli?

Maco je pogleda i nasmije se dobro, moda najbolje tog dana.

Jedno od najglupljih koje sam uo.

Stvarno? I meni se tako uinilo... A onda sam ja njega pitala za

Dirka Hamisha u Bonanzi, paf, paf, paf, umri prljavi takore, i
zbunila ga da mi je poslije bilo ao, hej, tako je bio zbunjen...

Maco se mogao okladiti da je bilo ba tako. Cura je bila

nevjerojatna.

Maco... djevojka je bila suta ozbiljnost i Maco se osjeti na rubu

snaga. Vjeruje li ti da smo ti i ja i osa, i sva bia... u suradnji?

Ona livada razliaka prijetila je da ga proguta i Maco odglumi

zamiljenost da se ne utopi.

Pa... Ne znam je li ba suradnja prava rije, moda prije...

Vjeruje ili ne?

Maco je utio kao posran golub, ali bio je vjernik, a ovo je mirisalo
na gubitak besmrtne due pa se ipak suzdra.
Djevojka ga prieka sekundu-dvije, a onda, ne dobivi odgovora,
uzdahne, ustane i krene prema plavom Chevroletu.

Valjda je ipak greka u meni.

Duxie... bilo mu je ao, ose su zujale, a ona se spremala otii.

Duxie Jimbereeno...

Maco je osjeao da je potrebna samo jedna rije pa da na

koljenima preko pustinje krene za njom, do Panamatte, i dalje, do
zabaene ruiaste brvnare u kojoj bi gledali Bonanzu, imali
osinjak i jedno drugom itali "Isaaca i Abrahama" i "Ne moe
prevariti anela".

Nevolja je bila u tome to je ona tu rije i rekla.

Okrenula se od auta i prila mu, njemu koji je jo jednako sjedio,

ljepljiv od breskve usred oblaka osa, i zaustavila noge na
centimetar od njegova lica.

Ljubi.

Da! U tom trenu krov crkve u Yopi sruio se sam od sebe, a

veleasni Smith umalo zadavio komadom ovetine to ga je
mezetio nakon odmora!

Maco Coolidge osjetio je da je na putu vrhunskog uitka i

konanog osloboenja svoga zemaljskog tijela. Nekakve prilike, za
koje je kasnije tvrdio da su bile njegove keri i njegova supruga
Martha, skakutale su u dubini svijesti siune i nijeme, i on ih,
obavijen oblakom razliaka, utisnu jo dublje, kao osu u prainu,
brzo i bez grinje savjesti.

Oh, da! Sve je on znao, sve mu je bilo jasno! Ali osjeao se

privuen neim to bi od njega bilo jae ak i da mu se imao
namjeru oduprijeti. A dragi Bog zna da je nije imao.

Noge su bile pred njim, duge, preplanule, bez ijedne maljice,

prekrasne noge, ljepe od ijednih koje je u ivotu vidio, raunajui
tu i noge papirnih ljepotica sa stakala kamiona to su se napajali
na njegovoj crpki.
Usne su bile spremne i dua je bila spremna, tako je to bilo i
nikako drugaije.

Ali jedna od osa, na koje je Maco, zajedno s Yopom, cijelim

preostalim svijetom i svemirskim prostranstvima bio zaboravio,
sleti mu na usnu i on, naginjui se na poljubac, osjeti najeu bol
otkad je svijeta i strmoglavi se, kako je poslije govorio, a kako bi to
vjerojatno rekao i sam Maco Shetwood, s visina nebeskih ravno u
blato.

Eheeej, trebalo je vidjeti taj plik! Tu nateklinu! Golema je bila,

ogromna!

Maco je sjedio u praini i urlikao, Duxie je otrala po led u

hladionik, i tako to. Kada se malo oporavio, toliko da moe
govoriti, ispriao se to je htio iskoristiti njezinu naivnost, ne ba
uvjeren da govori pravu stvar. Ona se nasmijala, stegla mu ruku i
na najljepim nogama odlebdjela do Chevyja.

Sigurno si oenjen i ima djece ko Prijam?

Pri...?

Netko iz Panamatte, onda? Pas, djeca, rotilj, vrt iza kue?

Oi su joj sad bile bistra jezera i kad je nestala u automobilu, Macu

se uini da ih moe nazrijeti iza pranjavog stakla. Kada se prozor
otvorio, plavjele su se upravo na mjestu na kojem ih je oekivao.
Bila je zadovoljna.

A moda suradnja i je ona prava rije, ha? I ti i ja i ose, i svi

zajedno?

Smijala se. Prljavomodri Chevrolet je odmicao i prije nego to se

potpuno izgubio iz njega proviri ruka i mahnu mu. Maco joj
odmahnu i, onako nateen, osjeti se... nekako... spaen?

Chat
Moglo je biti sedam popodne.

Gazda je sjedio na drvenoj stepenici i srkao pivo. S vremena na

vrijeme pljucnuo bi prema muhama to su se valjale u praini.
Podigne pogled. Nepoznati mukarac na motoru upravo je ulazio u
dvorite. Gazda ga je gledao kako silazi i protee se.

Vi vidite ovo? upita stranac i pokae na nebo.

Mhm Gazda se inio zabavljen ispijanjem posljednjih kapi piva.

Nepoznati zagladi dugu crnu kosu.

Vi ste... Imate pivo?

Ne okreui se, Gazda pokae izlog iza lea.

Poslui se, mome. Moe i s police. Hladnjak ne radi.

Mukarac ue u duan. Izae i sjedne kraj Gazde.

Bud. Kralj piva upitno pogleda. Mislite?

Ne volim pivo. Deblja. Ali ne drimo nita gazirano.

Mukarac se zamisli.

Ljudi vie vole Heineken. Ako mene pitate, nita bolje od dobrog
starog Buda.

Muhe su se u pijesku natjerivale i Gazda se zadubi u cvrei crni

kovitlac.

Bune su. Do veeri e sve krepati.

Mukarac kimne.

Bit e duga zima.

Lice mu je bilo iroko i otro. I pranjavo. Dok je naginjao limenku,

kap mu se slijevala niz bradu ostavljajui jasan trag.
Gazda ju je pogledom slijedio sve do jabuice.

Ti si Nijemac?

Da. Kako znate?

Sluajno.

Bili ste tamo, u Njemakoj?

Ne... Ali sam vidio neke koji su bili.

A to je ovo na nebu? nepoznati pljune i pogodi.

Muhe se, zakratko odvojene, nastave vitlati u zraku.

Ne znam ree Gazda i odgega se do Neznaneva motora.

Sunce se uvaljalo u pijesak i zajedno s muhama nastavilo zujati

dvoritem.

Saki? To je neka nova marka? upita Gazda prelazei prstom

preko zapraenog rezervoara.

Ne. Samo nedostaju slova.

Aha Gazda je izgledao zadovoljan. Sigurno puno zna o

motorima?

Stranac se nasmije.

O njima, da. Samo njih znam, samo njima vjerujem.

Poslovica?

Ako hoete. A vi?

Ja vjerujem da e mi jednog dana nebo pasti na glavu.

Tako ete nastradati?

Moda.
Mukarac pogleda u nebo.

Mene e pregaziti motor. Doi e izdaleka i bit e crven.

Njemaka maina BMW. Nikakav Saki Nepoznati se iskezi. Tako
e biti.

Proe nekoliko trenutaka. Gazda je trljao rame. Stranac je

pijuckao. Muhe su se ponovo stvorile u praini.

Stvarno vjeruje u to? Gazdin pogled odluta u blizinu, do

ograde.

Mukarac ga pogleda, laktovima se podboivi na prvu drvenu

stepenicu.

Ako ostane ovdje, nita ti se nee dogoditi. Nikad nisam vidio

crveni njemaki motor, a ovdje se rijetko to mijenja.

Stranac je prstom po pranjavim izmama crtao are.

Nije stvar u tome...

Sunce se umaralo. Mukarac se okrene Gazdi.

Ja sam Wyzz.

Drago mi je ree Gazda. udno ime.

Njemako. Koliko sam duan?

Moe besplatno. Ionako je bilo toplo.

Wyzz jo jedanput pljune i pogodi. Gazda ga zavidno pogleda.

Mukarac zajai motor.

Ako vidi balavca u kombiju, reci mu da pouri. Veera ga eka.

Imao je iroka ramena. Gazda ga je gledao dok nije iziao iz

dvorita, zatim pogledom potrai muhe. Nije ih bilo.

Harvey?
 to je?

Nita.

Harv?

No. Neto je s njom. Ne mogu zaspati.

I zato si obuen? Hajde, idemo spavati.

Jesi li ikad poeljela otii?

Da... U krevet, ve pet minuta elim.

Otii kamo?

Bilo kamo. Bilo kad. Nekamo.

Ne. Mislim da nisam. A ti, eli?

Mislim da. Veeras.

U lapama nee daleko.

No je... Vidi je... Neobina. Svaka, ova pogotovo. Mislim o tome

stalno. U sobi. U WC-u. U krevetu. Moda svako ima svoju. No po
ovjeku. I prespava... Ne ode...

Sere.

Hej, oprosti. uje? Harv?

Aha.

Molim i no da oprosti, moe?

 Ne razumije.

Oprosti, nije moj sat. Obino se budim u devet, a sad je... etiri...
sranje... Harv...

Ljubavi, hladno je...

Ponekad mislim... Otii... U neto ovakvo, u ovakvu no

mlijenu. Otopiti se, iscuriti kroz nekakav prozor, proliti se po travi,
u umu...

Hej, pa ti si pjesnik. Harv-pjesnik.

... postati...

... Harv...

... drugo...

... hladno je za popizdit.

I nikad nije dovoljno dobra, dovoljno moja... no... sat...

poslijepodne.

Bejbi, ja u krevet, a ti kako hoe.

Hej. Mali.

Rekla si da ide.

Eto, ljubav ini uda.

A ti me voli?

Ne, oduvijek sam eljela znati koliko rano dolazi mljekar. I

smetlari. Da.

A ja...
 to?

Ne znam.

Divno. Doi teti.

Bess...

Molim?

Nemoj.

Jebi se.

Bess...

Majmune.

Hej, no.

Hej, no, hej, no, hej, no. Moja.

Hajde, pokupi me. Noi. No no no no no no no, hej no.

Hej, no, noi, hej no, hej no, noi no no no no...

Hej.

Harv? Otiao je. U lapama, manijak.

vorci

Godine 1939. dakle, cijelu godinu prije nego to e ga na

dobrotvornom balu upecati crvenokosa Mary Ann Stanton i time u
crno zaviti itav jedan dini ogranak nae obitelji (pri tome
ponajprije mislim na tetu Cheryl i tetu Boo), moj je brat Ray, iz
razloga koji su mi i danas dobrim dijelom nepoznati, svaku enu
na kojoj bi mu se pogled zaustavio i barem na trenutak opravdano
zadrao, obiavao nazvati Francuskinjom. Ponekad pravom,
sasvim rijetko vrajom, ali to su tad ipak, kako je tata znao rei,
bili rijetki petki, i Ray je svoje vraje Francuskinje uvao kao da se
boji da e mu se od prekomjerne upotrebe izlizati.

I nikada o njima nije govorio u drutvu dama ili za stolom.

Pa, bolje je rei, gotovo nikad.

Teko je uope i opisati klimu to je radi cijele te francuske

groznice vladala u naoj kui. Kuhinja je, poput nekakva utljiva i
nepokolebljiva bastiona antifrancuskog raspoloenja, svoje
zlokobno svjetlo bacala preko svakog, pa i najbezazlenijeg,
spominjanja ma ega francuskog, ukljuujui tu i francuske
kuharice i pijetla u vinu, a sve to jo od ranih jutarnjih sati pa do
poslije ruka kada se, sa alicama kave, slatkiima i debelim
cigarama, povlailo u salon, zapravo prozranu prostoriju s
gramofonom i konatim trosjedom.

E, tu je tek dolazilo do nekakvog smirenja. Naime, stvar koju ste

ulazei u salon Morganovih odmah primjeivali i na koju bi vam,
sve da se to nekim udom i nije dogodilo, moj otac svakako
skrenuo panju, bila je fotografija na kojoj se otac, u francuskom
odijelu, puei francusku cigaretu, sav ozaren epiri ispred
Eiffelova tornja, graevine koja se usred Pariza, glavnog grada
Francuske, nalazi ve punih tko-zna-koliko francuskih godina.

A ta je slika na na zid bila prikucana vrsto, i davno prije svega, a

iz kue se nije dala nikako i, moda e zvuati pretjerano, ali pred
njom ste, i nakon svega to se dogodilo s Rayem, mogli, kao pod
zatitom nekakvog tolerantnog boanstva, pjevuiti ma kakav
sladunjavi, tres jolly lager, bez bojazni da e vam to biti odbijeno
od deparca ili vraeno vjeto zamotano u molbu da se "u ime
obitelji otie ujni Dove na nedjeljni aj", ak tamo u Mewitt, na
kraju svijeta.

I ba je u tom istom salonu, jedne nedjelje koju je teko zaboraviti,

izmeu dva zalogaja torte od treanja, moj brat Ray po prvi put,
razgovarajui s majkom o sestrama Snorlusson, upotrijebio
znamenitu rije "Francuskinja", i zaradio vruu zaunicu, ne
trebam ni napominjati od koga. Da; a onda smo nas dvojica morali
izii i do iznemoglosti polijevati ve polivene gredice maminih
gardenija, dok se u kui, te nedjelje koja je na Rayevu obrazu
prste ispruila sve do ponedjeljka, vodio razgovor to e ivot nae
obitelji neujno podijeliti na vrijeme provedeno s ove ili one strane
"francuske linije".

Pojedinosti tog uvenog, kod nas do tada gotovo nikad vienog,

ukrtanja roditeljskih kopalja, ni Ray ni ja nikada nismo saznali, ali,
uvjeravam vas, mamine gardenije zbog toga nisu prole nimalo
bolje. Jer; nama se tako uinilo tog popodneva, a slino je
godinama nakon toga mislila i mama Morgan: 1939. nikako nije
bila dobra godina za vrtno cvijee.

Ipak, iste te, gardenijama tako slabo sklone trideset i devete, ljeto
je sasvim dobro cvralo u debeloj hladovini jo debljih kroanja, a
mi smo, jednako dobro izgubljeni u onom to su nai gradski
"jednom-godinje" roaci nazivali provincijom, jeli mamine torte i
udisali miris sjenokoe zavaljeni u pletene stolice, tik ispod
trenjevog stabla. Nije potrebno ni napominjati da je, svih tih dana
to smo ih s boleljivom rodbinom provodili pijui dobro
zaeerene limunade, Ray morao paziti na jezik, a sigurno neu
pogrijeiti ako kaem, i na obraz, kad god je mama bila u blizini.
Niti da je, kada je ne bi bilo, u naoj provinciji od finog francuskog
svijeta vrvjelo kao da ste se tono u podne nali posred
Montmartrea, ili kako se mjesto ve zvae. Ono to je mamu i cijeli
jedan dini ogranak nae obitelji (a naroito tetu Cheryl i tetu Boo)
najvie zabrinjavalo, bio je taj Rayev pogled, pogled koji vam se,
uutkavali vi njega koliko vam drago, na spomen bilo koje od
pristalih gospoica naeg malog gradia, bolno neskriven i jasan
upravo toliko da ga niste mogli ne primijetiti, ravno u lice izdirao
"Francuskinje, Francuskinje!"
Otac, pak, koliko se sjeam, za cijelo to vrijeme to e ga majka
provesti pokuavajui Raya iz pokvarene i stare Europe vratiti pod
okrilje nae dobre, zdrave, amerike provincije, s njime "o stvari"
nije progovorio ni rijei. Prema Rayu se ponaao kao da ovaj
snano, ali ipak samo privremeno, boluje od kakve bolesti to vam
po licu proee plikovima, pritiima ili ime ve slinim, neega
to pakleno svrbi i smeta, ali to svi mi jednostavno moramo proi
ako ve elimo postati mukarci ili ene, ili odrasli, ni sam ne
znam kako mi je to tada izgledalo.

Naravno, nije mi namjera tvrditi da je uredno poeljani, pristali i u

tvid utegnuti suprug gospoe Morgan ikada za jedrim ljepoticama
okruga u zanosu vikao "Francuskinje!", ali priznajem da od te
pomisli nisam bio toliko daleko gledajui ga kako blaen pijucka
estoko, zurei u onu, na naem zidu boje jorgovana ulovljenu,
elinu francusku grdosiju pred kojom je, s barem jednakim
zadovoljstvom, jednom puio tanane europske cigarete i gazio
pravu, stopostotnu francusku tratinu.

Bilo kako bilo, odravajui svoju galsku splav izmeu jetkih brzica
majinih prijekora i ravnodunih, diskretnih sprudova oeva
razumijevanja, Ray je cijelo to ljeto nije naputao ni na trenutak, i
u toj joj je svojoj odanosti ostao vjeran toliko, da smo svi,
ukljuujui tu i mene koji od svega nisam razumio gotovo nita,
bili za njega prilino zabrinuti, ili bar onoliko koliko je to svaki od
nas valjda mogao biti.

I tako je sve to skupa, ukljuujui i sjedjeljke i lealjke i mamine

tualjke, bivalo sve do roendana Celije Roovidge.

Ali, najprije da rasprim sve nejasnoe to bi ih vezivanje takva

dva dogaaja kao to su naputanje francuske splavi moga brata
Raya i etrdeset i sedmi roendan, u mukom dijelu nae obitelji
ne osobito popularne prijateljice moje majke, moglo izazvati.
Rayevo ozdravljenje, dakle, ili kako god se ve moglo nazvati ono
to je ozdravljenjem tako sretno okrstila teta Boo, TO, dakle,
tvrdim, ipak nije imalo nikakve veze s roendanom Celije
Roovidge. Na neki, vrlo, vrlo, uvjetno uzet nain da, ali onako
kako bi se stvari zaista trebale gledati nikako, nikako ne. Stvari
su se, potrebno je naglasiti, jednostavno odigravale u isto vrijeme
i, kao to vi neete, u to sam prilino siguran, ustvrditi da sunce
svakoga jutra izlazi samo zbog toga to ste, koju minutu ranije,
pomuzli svoju kravu (iako se to nekim udom ve nekoliko puta
dogodilo ba u isto vrijeme), tako ja za sebe pridravam pravo da
ova dva dogaaja koja su se, istina, zbila na isti dan, ak istog
popodneva, proglasim povezanima jednako onoliko koliko su to
odeblje vime vae arulje i raspored vonje zlatnih koija
dobriine Helija.

No, prije nego to o tom dogaaju, koji je u nau kuhinju nakon

toliko izbivanja vratio ve prealjene brioches a la bretonne,
progovorim makar i jednu jedinu rije, morat u, a zbog svih vas
koji u dvoritu Morganovih nikada niste bili ili vam o njemu nisu
spomenuli niti slovca, ispriati priu o vorcima.

Kako je znala govoriti moja baka, vorci su djeda, dok je jo bio

mlad i prav, i meso mogao vakati svojim zubima, voknuli u
glavu tako, da je cijelu jednu premrzlu no pred njenim prozorom
uao, ekajui da se ona, umorena itanjem do kasna, probudi i
primi vjereniki prsten. Oni, pak, koji su o istoj noi izvjea
dobivali od inae ne osobito priljivog poglavice plemena
Morganovih, tvrdit e kasnije da ga se, puno ee nego o
vorcima, moglo uti kako pria o nabijenoj dvocijevki marke
Henry to ga je, nakon "noi provedene u itanju do kasna",
doekala ispod prozora gospoice Noonan i pomogla mu u odabiru
vjerenikog prstena. Bilo to kako bilo, dogodilo se kako se
dogodilo, odigrali vorci u toj, za nau provinciju ne osobito
neuobiajenoj, verziji pripovijesti o veronskim ljubavnicima jednu
ili drugu ulogu; mi Morganovi smo im, kako se to meni ini, uvijek
dugovali debelu uslugu.

Jer, postojala je, i to se ne moe porei, kod nas uvijek izvjesna

sklonost prema svim malim, lukavim, leteim stvorovima to su se
gnijezdili pod strehama, ivkali po bunju ili cvrkutali posred
neprozirnih lisnatih krovita naeg dvorita. Tu je neobinu
naklonost moj brat Ray dugo pripisivao nama i ptijem rodu
zajednikoj potrebi da se, kada vam se tako prohtije, povuete iz
gungule to vam je debelim ujnama napunila dnevne prostorije,
zavuete u zeleno i kljucate mesnate crvene pekule to oko vas
rastu valjda samo zato da bi vam ugodile. I u tu ste se potrebu i
naklonost mogli uvjeriti vrlo brzo ako ste s obitelji Morgan
njegovali iole prisnije odnose. A ako ste nekim udom bili stranac,
a trebao vam je tko od Morganovih, znalo se dogoditi da vas
najprije upute do stare i ilave trenje, a tek onda, ako eljenog
lana obitelji na kojoj od grana ne biste pronali, da vas uhvate za
ruku i, toboe strano iznenaeni, sprovedu do oeve radionice ili
majine vitrine s knjigama.

Nitko se, osim toga, s cijelim tim silnim pernatim svijetom nije
bolje dozivao od moga oca. Njega se, Nathaniela H. Morgana, na
trenji dalo zatei bar jednako esto koliko i nas, i upravo je on,
radi ve spomenutog dara, na njoj zauzimao najbolju granu.
Naravno, tek nakon to se penjanja ostavio djed.

To je asno stablo, tako, bilo mjesto na kom su, u savrenoj slozi i

razumijevanju, raupani pripadnici plemena Morgan i sve ptice
nebeske, a od svih ponajvie vorci, uivali ivot marei za svijet
ispod otprilike koliko i za neukusne ajeve od vanilije to ih je
neposlunim roacima svake nedjelje spravljala ujna Dove.

A, koliko se sjeam, ba su roendani Celije Roovidge bili najbolja

prilika da se u visinama ponovo sastanemo, budemo tihi dok nas
dozivaju i nepokolebljivi kada to budu inili isuvie usrdno.

I to bi otprilike bilo sve to ste o vorcima, dvoritu i Celiji

Roovidge trebali znati prije nego to nastavim i prije nego to
konano doznate sve to se toga dana sa svima nama izdogaalo
na debelim granama trenjevog stabla.

Dakle. Od samog poetka dan je bio da ga povue za ui i

isprai poput najgoreg od brae O'Shea. Oblaci su plazili nisko,
muhe zujale i grizle, a sve skupa slutilo na teak, preteak ljetni
pljusak koji se, u svoj onoj omari, ipak nikako nije mogao odluiti
hoe li ili nee. Zbog ega smo svi bili prilino nervozni. Zbog ega
su muhe ujedale kao lude. Zbog ega je Celia Roovidge svoju
roendansku zabavu odluila iz svoga vrta premjestiti u nau
natkrivenu vrtnu sjenicu.

Moj se otac Nathaniel H. Morgan, sjeam se kao danas, u svom

svijetlom lanenom odijelu na trenju uzverao tono u 13:45, kada
smo tamo ve sjedili Ray i ja. Na glatko obrijanoj nausnici krupne
su mu se kapi znoja skupljale dolazei tko zna otkuda, i bilo je
jasno da ga smetaju k'o sam vrag, ali on ih, valjda cijelom tom
danu u inat, nikako nije otirao. Pojeo je dvije trenje i na vratu
zgnjeio jednu muhu. Razvezao leptir manu i pustio je da odleti. I
otkopao dugmad na koulji. I jednom zviznuo. Zviz.

S druge strane dvorine ograde, kojih desetak metara ispod nas,

oiviena davno obojenim plotovima povlaila se debela cesta od
bijele praine i ljunka, i Ray i ja smo je mogli pratiti skroz tamo do
pansiona gospoe Lipsky, kamo nas je pogled najee i vodio. Na
istoj cesti, tono u dva poslije podne, Ray je ugledao pranjavo-
svijetlo-zeleni kamionet, gurnuo me laktom i nastavio sa utnjom.
Nedugo zatim, isti je kamionet, praen zbunjenim pogledima
penjake sekcije obitelji Morgan, zastao ba pred naim dvoritem,
par puta kaljucnuo i zaustavio se.

Da ste se nekim udom u tom trenutku nali tamo i u ono zelenilo

mogli zaviriti malo paljivije, na grdnu sramotu Morganovih
ugledali biste itavo pokislo muko jato ove obitelji kako, uei
svako na svojoj grani, ekaju da iz vrajeg automobila netko izae,
u njih upre prstom i natjera ih da ostatak ivota provedu
nalijevajui pun na najdosadnijoj od vrtnih zabava to ih je ljudski
um ikada mogao zamisliti.

A kada se iz auta, briui sjajnu, okruglu elu, izvukao krupan

mukarac, protegnuo se i unuo, a zatim u nae dvorite uao
kao da je ba to stvar koju je vjebao naroito dugo i upravo ona
kojom prehranjuje sebe i mnogolanu obitelj, moram priznati,
neto mi je u cijelom danu zamirisalo udno i vidio sam, ba tada i
potpuno jasno, da sve to ne moe izai van, bez da se, to kau
ljudi, mlijeko ne prolije.

Dodue, kada o tome razmiljam sada, mukarac, osim one svoje

zastraujue, divljenja vrijedne ele, na sebi nije imao nita to bi
osobito upuivalo da je ba on bie koje je Sudbina izabrala da
nama, Morganovima, za sve proputene zabave majinih
prijateljica isporui raune upravo tog dana. Na sebi je imao, ve
sasvim mokru, izblijedjelu crnu koulju sa sivim depovima na
prsima i bijelim mrljama od znoja oko pazuha. iroke hlae be
boje i crno-bijele cipele kakve su u naim krajevima tih dana nosili
jo samo umirovljeni uitelji plesa. Ipak, za momka koji ulazi u
vae dvorite izgledao je sasvim pristojno, ak prilino uljueno, a
kada se tome pribroji i injenica da je, u njega ulazei, i zazvao, i
to bar dvaput najavljujui se, moda vam nee biti jasno zato
mu se mi, onako skriveni na stablu, nismo odazvali ili ga u mislima
barem zaveli kao nedunog Sluajnog Prolaznika.

Na to bih, kao itavu obranu obitelji Morgan, mogao rei jedino da

je dan bio takav, da su muhe grizle, a svi mi bili pomalo
razdraljivi pa... Iako stvari tamo dolje moda i nisu bile toliko
strane, nama to s nae visine, onda, nije tako izgledalo.

Osim toga; bilo je vrue, pljusak samo to nam nije razbio glave i
nikakvim mukarcima u crnim kouljama nije se moglo vjerovati.

elo je tako pregazio travnjak, stigao do kue i tu ga je netko

primio i uveo unutra. Onda je neto kljocnulo, kamionet, a
zatim...

A zatim su se otvorila druga vrata.

I tu bi s prianjem trebalo prekinuti.

Jer ima pria koje treba prekidati prije kraja i jer je ova, pria o
vorcima, sasvim sigurno jedna od njih. Jedna od onih koje se, ma
kako god se vi trudili i oko njih obigravali, rijeima jednostavno ne
daju, a po svoj prilici nikad ni nee, a sve zbog toga to im je u
onoj njihovoj neisprianosti dobro, i bolje, i jer je ba ta ista
neisprianost i sama pria za sebe to, kao i svaka prava rua,
traje dok se ne poljubi. A prava je rijetkost pronai onog koji e
takva poljupca potedjeti ruu i prianjem ne pokuati zauzdati
neuhvaenu priu. Jer obje su, mislim, i pria i rua, u svojoj
neponovljivosti i prisjeanje i obeanje, i obje odkrinjuju pred
nama vrata trenutka to je cvijet jednako nikada ubran niti
isprian, iman niti ponovljen.

A tko smo mi Morganovi da od drugih budemo bolji pa da se takva

uzaludna lova okanimo?

Jedino to u cijeloj prii za priu moemo uiniti jest da

Neisprianu pokuamo dovabiti na na nain, onako kako se to u
naoj provinciji radilo godinama, a u obitelji generacijama i onako
kako e se vjerojatno raditi i dalje, sve dok bude i jednog Morgana
s priom pod jezikom.

Jer s priom je kao i s pticom.

Imate jednu i s njom otiete u polje. Sunce udara, a vi, skriveni u

kakvoj sjeni, ostavite svoju priu pticu pitomu nasred otvorenog,
da je prostor opije, da je omami poteno, da zaboravi da je vaa
pa da zapjeva. A kada zapjeva... Valja samo biti strpljiv pa znati
ekati. Prije ili poslije, privuena zovom gotovo slobodne prie,
pojavit e se i ona druga, eljena, ona koju ste toliko ekali, i vaoj
prii prii sasvim blizu, tako da se mogu kljunovima dodirnuti.
Naravno, sve to ni izdaleka ne bi bilo dovoljno, niti bi od kakvog
lova imalo i siuno l, da vi, prije itave stvari, svud oko kaveza
niste postavili neto ljepljivo, lukavo, neto na to e se Nikad
Ispriana uloviti, zaplesti, a onda za vijeke vjekova biti vaa,
neizbrisivo uhvaena u bijelu krletku papira.

to se s priom dogaa zatim, ne bih vam trebao govoriti ba

sada, dok lovim. Nekad djeluje zadovoljno, ponekad, ako je se voli
i njeguje, kao u najboljim danima. Ali, ono to vlasnika neprekidno
mui, ono to ga dira i povazdan progoni jest neobian osjeaj da
nikad, koliko god vi nju u onaj kavez zapisivali i koliko god ona u
njemu skakutala i cvrkutala, ono to vas zatvoreno svakog jutra
doekuje nikako nije jednako onome to ste jednom na otvorenom
gledali i to vas je svojim arenim perjem tjeralo da se pod
pleatim suncem znojite, ekajui da doe, da sleti i da se zalijepi.
I to vas zbunjuje toliko da ste gotovo spremni povjerovati u sve
one prie o ptijoj zavjeri, senzacionalnoj prevari ili emu ve ne,
ili teorije po kojima je u pitanju nekakav trik kojim pria, prava
pria, zapravo zauvijek ostaje van kaveza, nedirnuta,
nezalijepljena, neispriana i slobodna.

A nakon ovog, to da vam kaem?

Da su se vrata pranjavo-svijetlo-zelenog kamioneta otvorila i da

je izila ona, Djevojka? Da je bila vitka? I bijela? I lijepa? I da je, iz
onog auta izlazei, sve do nas zamirisala na kupine, ribizl i trn, i to
toliko da smo s naeg trenjevog stabla sva trojica htjeli odleprati
istoga trena i poznati plod zanavijek zamijeniti za tajanstvene
crvenocrne bobice to ih je, sasvim sigurno, sa umskim travama i
korijenjem, nosila po depovima?

Sve bi se to tako slobodno moglo rei. Moglo bi se rei i to da su

se na zapraenom staklu kabine prve kapi pljuska ba tada stale
rasprskavati, krupne ko trenje, ostavljajui za sobom osip
ispranih mjesta i da smo ih mi gledali kako se niz nebo kotrljaju i
po njenom licu klize arobno, ne stajui, niz obraze, preko ela,
du nosa, kako joj zatamnjuju obrve, i trepavice, i gube se,
mesnate i oble na usnama, u ustima i kriju pod jezikom. Sve bi se
moglo rei ba tako i sve bi bilo tono i istinito jednako koliko su to
i ova naa trenja i njene grane i mi na tim granama. Ali ono to
meni moja pria ape, ono to mi u uho cvrkue, jest da ja tada,
tamo, i na taj nain moda i nisam bio. To jest, da sam bio i nisam
bio. Da sam onu djevojku gledao i negledao, vidio i nevidio, ba
kao i kapi i usne i ostalo o emu pria govori. Stvar koja je meni
ista i od svega bistrija je kronja. Naa. Njezina unutranjost,
zelena soba u kojoj sjedimo i kroz ije prozore gledamo cestu,
kamionet i djevojku. Otac i brat. Otac, dug ovjek u lanenom
odijelu to mu ga onaj dan lijepi na kou, otac koji kroz lan probija
i izvlai se, i to bi van, u Francusku, pod kulu, na tratinu, s
cigaretom zapaljenom na plamenu, arobnom igicom to je
djevojka nosi na nekom mjestu od kie neotkrivenom, mjestu
tajnom i samo njemu obeanom, to eka i ekat e, ali jo sasvim
kratko, prekratko, i za koje se treba odluiti brzo, zamahnuti
rukama i odvojiti se.

I piratsko lice i plave oi moga brata. I drhtaj koji ga trese, itavo

tijelo, i iz njega vadi, na pljusak iznosi, nemonu klicu francuske
bolesti da se ugasi, utrne i ostavi ga ustiju suhih na vrhu
trenjevog stabla, zapletenog u grane, i poglede, i kine brzice to
se onim porculanskim licem sputaju vrtoglavo, brzo, strmo da
strmije ne moe biti.

Ja sam tako pamtio kronju. udnu. to neim iznutra gori i vrije, a

to ja nikako u potpunosti ne mogu shvatiti. A djevojka... Djevojka
lijepa. umska vila. Trska. Stabljika. Ruke joj, bijele, vire iz koulje
bez rukava, a ona itava, zavuena u hlae preiroke, modre, s
naramenicama, puta da joj se kosa poput sitne zvijeri iz koarice
izvue i po licu i vratu sklizne brzo i gipko, srui zrnatu vodu.

Ali mene je ipak, vie od svega, vie i od nje, privlaio trenutak u

kom se sve, osjeao sam, mijenjalo. Trenutak u kojem su stvari, i
lica, pritisnuta nekakvom niotkud-dolazeom ljepotom i
napetou, izujedana muhama i nagruvana niskim oblacima,
odluila, mogla postati drugo ili isto, samo drugaije. I to je
trenutak u kojem ivi pria. Pria o vorcima. O Morganovima Na
Stablu. O francuskoj groznici moga brata Raya, mukarcu u crnoj
koulji i njegovoj bijeloj suputnici. To je trenutak u koji se, hotei
ubrati ruu, pokuavam vratiti jer obeava i jer je obeavao i
mome ocu i bratu, svakome svoje, i jer se pretvorio u djevojku to
je cestom, debelom i starom, praei davno obojene plotove dola
iz daleka, niotkuda ili od bilo kuda, da nam izmami poglede iz
kronje, istrese oblake i dan isprai poput najgoreg od brae
O'Shea.

I dok se toga sjeam, gotovo da pod prste mogu dozvati hrapavu

koru drveta i oblo meso trenjina ploda. Otac ui zgren,
spreman da poleti, a Ray grize svoju "Francuskinju" sve dok je ne
prepolovi, raetvori, naini u nita i zaboravi. Djevojka se doee
do debla, nasloni, i mi je gledamo; njezinu koulju, grudi, kako se
diu i sputaju, i diu, i ne staju i nestaju i postaju ptice, treperave,
diue, nastaju grudi, prestaju pernate, postaju koulja i diu, diu
se do nas skrivenih u kronji, do nas prikrivenih i ustreptalih to
samo to ne kapnemo, stutimo se s pljuskom, strmo, dolje na
zemlju, ravno preda nju.
To kae pria. A onda izmie. Sunce je visoko u polju. ee i pri u
sjeni. Pitoma pria se umara, slobodna oko nje oblijee, kljuca
rijei kao sitno sjemenje. Treba biti strpljiv, ve e se ona nalijepiti,
mislim. A mi jo uvijek gore. uimo. Muhe se ne tjeraju, tuste,
uvaljale se u znoj i kiu pa cvre. Ray e eksplodirati, jo samo
malo, samo ako udahne jo one ume to pod njim die. Ja prut,
igica crvenokosa, trnem. A otac kobac u lanu. Bez kravate. Zapet
drhti. Moda mu je trideset, ili manje, izgleda kao mlai brat. Da,
to je taj dan. Upisan u polju zove i doziva, a ona nita. Pria. Ptica.
Djevojka. O njoj pria o Morganovima. Hoe li se na '39-u i tortu od
treanja ikada uhvatiti, vie nitko ne zna. Barem ne ja. Ali ekati
jo malo, jo samo malo, da, moda? I pljusak prestaje. Sjeam se,
tada ga nisam primijetio. Visoko smo iznad zemlje. Travnjak zelen
posvuda. Cesta, a s druge strane kua, vlana opeka, kre i stol od
tamnog drveta s grozdovima lokava to ih lak okuplja i to su
jedino svjee oko nas. I ispod, jer je kronja zapara. Uokolo, jer su
plodovi crveni, i sve toplo i natopljeno, iskuhano, i omekano
parom to se s odjee die. Na cijelom svijetu, ini se, jedino tvrdo
smo mi, i drvo kojem smo prikucani. Moda i pogledi to ih
sputamo nevidljive, djevojci to za nas ne zna, a die, niim do
vodom dirnuta. ujete? To se pria spustila. Nie. Moda e prii.
Sunce, ljepilo vonja do sjene, i ona ga uje, sigurno, a opet prilazi.
Mirna, udna pria. Moju gleda i zapjevava. Krui oko nje i sve joj
je blie, preblizu, ini se, preblizu, ili ne. Tek na trenutak. Sada u
veem luku. Krui nemirna, utei papir uokolo. Slutei mene u
sjeni. Mene, oca i brata u kronji. Sve nas, u sjeni u kronji napete
poput udisaja to ih Bijela pod kouljom nosi, poput nevidljivog
papirnatog cvijeta krletke to joj se sprema. A pitoma pjeva. Dan
je netom naputena kupaonica, mlak, ogledalo jo zamagljeno.
Oblaci odlaze gore, ali sporo. Neto se ovdje jo mora dogoditi,
piem, a ne znam to. Ili znam samo ne smijem doapnuti. Ili ne
mogu. Kao ni otac poletjeti. Kao ni Ray pregristi ni prelomiti.

Preko one nae tratine, odjednom, sve do mene dopire rasklimani

alt Celije Roovidge. Dolazi sporo, pocupkujui, dovlai se naheren,
mekim zelenilom gotovo epajui, a opet, udesno samouvjeren.
To je, dakle, taj uveni, nezaustavljivi glas to je nas, Morganove,
sve silne godine natjeravao po kronjama! To li je ta, pola stoljea
pripremana, mona borbena naprava pred kojom bi ivalj Jerihona,
da mu se nekim udom pojavila pred vratima, vlastite zidine
pourio poruiti sam, a onda se po oblinjim kronjama posakrivao
glumei eljugare, ibise ili kakvo, njima ve blisko, pernato
pleme.

Vjerujte, i iz ove daljine izgleda zastraujue to oruje majine

prijateljice, dopisne lanice svih provincijskih zborova! Poput
nezgrapnog, zapjenjenog psa, kri s lanca otputeni glas ene to
svoje zabave, nemajui obzira ni prema ijoj vrtnoj sjenici, otvara
arijama toliko smionim da ih se, bar to se smionosti tie, ne bi
postidjela ni najdeblja Carmen kojoj ste pljeskali iz partera. Trebalo
je, dragi moji, to osluhnuti i prepoznati! Toga dana, sjeam se
posve jasno, do nas je, izudarana snanim osobnim peatom
gospoe Roovidge, dokaskala ba River, oh, river i, povijajui
njene glavice vrtne tratine, refrenom uspjela stresti nekoliko
neopreznih treanja, neto mokrog granja i, umalo, najstarijeg
Morgana na stablu.

A svako tko je ikada vidio moga oca, Nathaniela Herberta

Morgana, kako reagira na ma koju pjesmu u izvedbi Celije
Roovidge, pa bila to i inae mu draga, River, oh, river, imao je
razloga, i to s velikom vjerojatnou u dobitak, uloiti svoja etiri
dolara na jedan va, tvrdei da e se Bijela Djevojka, izgubljena
Francuska i Nova Mladost, zajedno s Rayevim blejanjem i
zijevanjem i mojom neomirisanom priom, pred takvom
nepogodom moi lijepo uhvatiti za ruke i poi ujni Dove na
nedjeljni aj, ba tamo u Mewitt, a bogami i dalje, da se ne vrate
nikad i da nitko o njima vie ne uje ni slovca.

Ipak, vjerovali vi to ili ne, taj bi nam se na prijako poteno

prevario. Jer, niti je otac prestao vrebati, ni Ray sanjati, niti je moja
pria s pitome odletjela. Ono to je nas umalo dolje natjeralo bila
je djevojka. Kad je propjevala. Propjevuila. Ispod kronje
procvrkutala. Potenja mi, to ste trebali uti! River, oh, river,
kakvu ne biste omirisali ni da vam je sam Chuck Beetlebee pripali
pod prozorom. River, oh, river zbog koje su se trenje zacrvenjele,
grane ispreplele, radi koje je moj brat Ray umalo pregrizao jezik, a
otac zlatni vjenani prsten zajedno s prstom, malim i domalim, i
noktom, i svime to bi ga za prsten, provinciju i to-ti-ga-ja-znam-
za-to moglo vezati.
I tu je i meni pria zapjevala. S djevojkom i o njoj. One joj se grudi
i ramena diu, pravo pod nama, a ona pjevui, sitno, gotovo
neujno, pa glasnije, river, milo, oh, river, hrapavo, i resko, i malo
se naginje, pridie, a ja joj, u zelenom oblaku skriven, vidim usta, i
vrh jezika, i gledam je, ne znam ijim oima, svojim, bratovim ili
neijim iz vrta, posuenim oima ispod lealjki, rosnim to je
nadviruju, zirkaju preko ramena, ili s ruku, njezinih, ili iz trave,
odozdo, oima to mi ih pria dodaje ispod stola, to mi ih
skriveki prua, a ja ih prihvaam, visoko u kronji zahvalan, do
vrata omotan snanim mirisom ljepila i treanja.

A ta je djevojka znala pjevati! Bila je, onako zamotana u modro i

iroko, jedna od nas, pijevna i pernata, a svaki ju je imao za sebe,
sebino (zato joj se ne sjeam lica!), i svaki ju je drugaiju vidio i
zato im (jer je hou itavu!), pratim poglede, zato ih gledam kako
se sputaju i lica kako im gore, kako raarena pucketaju i bacaju
iskre daleko, sve do polja s priom, tjerajui je da sie, mamei da
se spusti, nie, do krletke, i nie, do papira i ljepila, do kraja i
zatvaranja vrata, imanja, ovaj put konanog, u trenutku, u prii.

I tu sam mislio da je imam. Da je sletjela konano. Da se kao otac

odluila i da e dolje. Sunce je ravno iznad. Travnjak nestao, kua
se sakrila, pjesma Celije Roovidge zaboravljena.

A dan, dan-izgubljen; nitko ga se vie ne sjea. Nita se osim

djevojke iz nae kronje ne vidi i mogao bih se kladiti, pa i etiri
naprema jedan, da niega osim nje ni nema. Od vremena tek
malo, ovo, i trenutak da se sleti, iz sjene izleti i eirom u trenu
poklopi ustreptalu pernatu grudu. Da. Tog smo je dana vidjeli
izbliza. Svako perce i slovce, svaka, i najmanja pojedinost ista i
bistra kao poslije kie. Lebdi i pjeva. Ti slua, zanesen, slua, sve
u glavi rijei premee, eka, pred sobom ruke iri... A onda je
poeli dohvatiti. Otac je otac sa slike; golobrad, rastee francuska
krila i tek to nije nestao po bijelu propusnicu dolje. Ne razaznaje,
slutim odavde, ni nas ni grane; eli nie i unutra, dublje u
kontinent, udi dalje u obeavajuu nutrinu slike, sve do zelenog
metalnog svjetionika pred kojim e se ukotviti, usidriti napokon na
blago namrekanoj puini francuske tratine. Sve je tu za nas,
najednom, u kronji, rijeeno. Svaki je, i Ray i ja, sa svojom eljom,
i sudbinom, naisto: s objema jer su jedno, i jer se zadravaju i
postoje iskljuivo u trenutku, u arobnom hipu udisaja u kom smo
najpuniji, i najvei, i nonim prstima puni milimetar od tla, spremni
da se otisnemo.

Koliko traje taj trenutak? Kratko. Stabljika na kojoj ovaj plod raste
je krhka i to on vie zori, to je njoj tee nositi ga. Trenutak je
voe, znao je nakon svega govoriti otac, koje se jede zeleno. Ako
se hoe pojesti, dodajem. Ako ga elimo, ne dodirujui ga, i
umijemo, samo promatrati, ako smo priu dovoljno mudri
propustiti, za njom ne posegnuti, zrije nam pred oima kao ljepota,
i prije buenja bjei zadnje poput miloduha. Ali tko smo mi
Morganovi da bi do itave mudrosti doli prije posezanja? Najvie
to u itavoj prii za sebe moemo uiniti jest da uimo na
pogrekama to smo ih imali sree preivjeti. Jer, s nama je kao i s
pticama. Privueni zovom ptice prie pitome, prilazimo joj i od nje
hoemo ono to nam ona, jer je uhvaena i ve pripitomljena,
nikako ne moe dati. Kruimo oko nje pokuavajui razgovoriti je,
nekako raspjevati, natjerati da poleti, krletku zaboravi i postane,
ak i na papiru, od nas samih slobodna. A tu se, vjerujte, lako
moe zapetljati. Zaplesti u priu kao u neto lukavo, ljepljivo,
neto u emu ete, za vijeke vjekova, piui biti, drei se olovke,
otrijeg kraja udice, i nemajui mogunosti, ili bar ne znajui za
nju, da je pustite, da se otpustite. Na kraju, moete se s njom
nadmudrivati itavih dvadeset stranica, mamiti je, odbijati,
pokuavati i odustajati, a sve zato da bi, ako zbog pisanja ve ne
zaboravite jesti i piti (i, uvukavi se potpuno u nj, drugdje ne
prestanete postojati), shvatili da je pria IPAK rua koja se ostavlja
nepoljubljena, voe koje se jede zeleno i stvar to nas posljednja,
poput miloduha, ostavlja prije buenja.

A onda se, najprije, na onom naem polju, potpuno u dnu slike,

otvaraju vrata. Vrata kuna, u pozadini; glas mame Morgan, visok
i vrst, razbija, rastjeruje sveanu nepominost poput krika,
coktaja bia ili pucnja. Neto iznad nas prhne, opernati se i odleti.
Zatim, u velikim paketima, dolaze boje. Travnjak, kronja, bijela
cesta, plotovi i, ovaj put potpuno bezopasni, miji tonovi elavog
mukarca uz majku. Zvukovi; teko oevo disanje, muhe i River,
oh, river koja zamire jer je netko ugasio Celiju i u pogon stavio
gramofon. A potom sve ostalo. Uljudno. Pitomo i mirno. Nebo i sve
ispod njega; ukroene ivice, amor kukaca, odjednom zajapurene
trenje i pletenice glasova. I kronja postaje kronja, ne vie nad
sve uzdignuta promatranica; udovi, ukoeni i umorni, od nje se
odvajaju i bivaju, ponovo i zauvijek, samo meso i kost. to ovdje
gore, pitaju, uope i radimo? Do nas, ipak, do nas na stablu, sve
dolazi usporeno. Najbolje to vidim kod oca. Dotad uspavana
nausnica, tijelo, sve ga od skoka i obruavanja vraa, sve ga u
nesuenom letu saplee, pokret mu mrvi, a njega ostavlja ve
pomaknuta, ali u raskoraku, pred svim neodluna i zdvojna.

A zatim, slijedei majin doziv, kronju probija i pogled Bijele

Djevojke. Za nau trenju neoekivano usluno, stablo mu se
rasklapa i, nikad prozirnije, kao na pladnju prua Trojicu,
posramljene i zateene u nedoputenom. I sve se u tom trenu
napokon prelama. Mijenjamo tada, djevojinim licem razotkriveni,
tajanstveno (udnjom i Trenutkom zapeaeno) bratstvo iz
kronje, za poznato i dobro razgaeno dobro obitelji Morgan; za
oca, brata i sinove, i majku to je glas to su ljestve to nas iz
visine imaju spustiti pouzdanoj poznatosti zemlje, urednom.

Ne mogu se, ipak, vie sjetiti sadraja tog pogleda to nam je

ravno ispod nas bio upuen. Je li bio optuivaki, ravnoduan ili
iznenaen. Je li u koga ciljao; u oca, Raya ili u svu trojicu. Ili ga nije
bilo briga. Ili me, na kraju krajeva, nije bilo briga. Izlet je, odavde
to mogu jasno vidjeti, bio zavren. Mama poziva vorke na veeru,
pjesme ni od korova. Djevojin pogled, otar kao ona udica, slutim
ipak, vitla po nama. Otac je zbunjen, pokuava zakopati sav onaj
lan na sebi i dohvatiti manu. Naposljetku, sa stabla se sputa
namrten, pokuavajui pred onim pogledom prokrijumariti
posljednje krpice dostojanstva to mu ih je taj dan jo ostavio u
kronji. Zatim, utei, silazi Ray. Hvata se prve grane i poput gipke
plavooke jegulje, nezadrivo klizi dolje. Za njim, na stablu,
polomljeno ostaje nekoliko namirisanih slogova to ih,
odmjeravajui pristale gospoice naeg gradia, nee spomenuti
vie nikad (pri emu sam roendan Celije Roovidge, tvrdim i dalje,
u itavoj stvari ipak nije odigrao ulogu koju mu je ona, na svim
provincijskim sjedjeljkama zduno nastojala pripisati). Sputen,
Ray prihvaa majine poljupce i hitro gazi preko travnjaka. Sve
izgleda mirno. Ulaze u kuu, elavi i djevojka u kamionet, ja...
Ne znam gdje se nalazim vie. Koja je godina u hladovini. I koja je
pria koja, koliko pitoma. Hoe li stati i zautjeti, zauvijek, ili
prsnuti i smanjiti se, iz papira izmigoljiti pa odleprati, sve tamo
do Mewitta, i dalje, kamo je ne mogu slijediti, ni uti, ni vidjeti, niti
im dozvati.

Ljubav

Simon me hvata za ruku i kae: Ne idi nikud, ja se vraam brzo. U

ruci mu je stari oev revolver, prua mi ga i kae: Zakljuaj i ne
otvaraj nikome, nemoj da ostane sama. Ne okree glavu, ali znam
da misli na Novu. Otkako je dola, ne ostavlja je samu. Misli da bi
mogli doi i povrijediti je. Oni. Sada odlazi jer sam mu dola rei
da ga treba otac, dolje, u Vodi. Da ga treba i da ne moe ekati.
Otac. Jesi li razumjela, pita. Kimam. Sputam revolver u dep na
pregai. Simon zna da znam pucati iz njega. Zato mi ga daje. Zna
da sam iz njega ubila maku i da bih ga znala upotrijebiti. Gleda
me u oi i mirka. Onda me ljubi, u elo, jednom. Ne trebam se
okrenuti da znam da je Jess zelen od ljubomore. Ipak se okreem
i istina je. Ljubomoran je. Ljubomoran je na sve pa i na mog brata.
Bio je ljubomoran i na maku. Zato je vie nema. Jess ima zelene
oi i u ruci nosi struk tek ubranih zelenih slamki. Pretvara se da ih
probire za nau igru, ostavljajui velike, malene bacajui na pod.
Simon ga ne primjeuje jer ga ne voli. Ne volim ga ni ja, jer je
tanak i crn i ne ljubi njeno kao Simon. Jedino to zna je hvatati
gutere. Izabrati stabljiku, na vrhu napraviti omu i nataknuti je
oko guterova vrata. To zna. Kada ih uhvati, gutere stavljamo u
staklenku i nosimo u Vodu. Bonniein tata nam plaa da ih ubijamo
pred njim. U njegovu uredu, u prostoriji iznad duana. Guteri u
staklenci su ponekad ukoeni, ali to je trik. Probude se kada im
Jess prstima stisne vrat. Tada se ponu koprcati. Kao Bonniein
tata. Gleda u nae ruke i koprca se. Vrat gutera je mekan, mlak,
kao kuhana mahuna. Jednog po jednog, slaemo gutere na pisai
stol. Bonniein tata onda plae i kae: Djeco. Nismo njegova djeca.
Bonnie ne zna daviti gutere i zato nije tu kada dolazimo. Nikada.
Njezin tata mi daje novac i pita: Kako je Nova. ujem da se vraa.
Da je Simon vraa odakle ju je doveo. Ne znam. Simon odlazi u
Vodu. Uskae u automobil i vozi tristo na sat. Do oca, dolje, jer
sam mu rekla. Grabim Jessa za ruku i ulazimo u kuu. Tamo je
Nova. Zapravo se ne zove tako, rekla je da se zove drukije. Ali.
Tako drukije zove je samo Simon. On voli njezinu crvenu kosu i
vrat i pjege kao u pastrve. Rekao mi je. Kada se vratio rekao je:
Hou da ivot napokon slii na neto, razumije? Onda je upalio
radio i plesali su. I ja sam plesala, kasnije, s Jessom. Kad plee,
Jess me tipa i grize, Jess je divlji i grize kao pas, za vrat i
obraze. Dira mi grudi i stie ih prstima kao vratove guterica.
Udaram ga kada me zaboli. On je pas, kaem mu i to ga
nasmijava. Mlai je i nii od mene, ali ni to ga ne smeta. Ni mene.
ekam da odraste pa da ga otjeram kao njegova brata. Jess kae
da nikada nee odrasti i da emo vjeno biti skupa. Vjeno.
Izmeu stabljika za gutere izvlai cvijet i stavlja mi ga u kosu.
Kae da sam lijepa. Gledam se u ogledalo. Obrazi su mi crveni, a
obrve crne kao Simonove. Nova mi elja kosu i crta usne. Ljubi
me u obraz. Postajem lijepa i Jess me ne moe prepoznati.
Izgleda kao nova, kae, kao Nova. Smijemo se. Nova pali radio.
Pleemo, ona i ja. Ne znam odakle je dola, ali mirie kao iz raja.
Ima haljinu od finog, svijetlog platna, duge tanke prste i crvenu
kosu svezanu u rep. Smije se. U Vodi ljudi rijetko pleu i rijetko se
smiju, osim Jessa kada mi dira grudi. Ali on je jo dijete, uskoro
e odrasti i morat u ga otjerati. Kao njegova brata. Uskoro. Iako
se kune da nee. Nikada. Tamo odakle dolazi, ljudi se esto smiju,
pitam. Nova ne razumije. Tamo odakle dolazi... Nova se okree i
postaje tuna. Znam. Gasi radio i gleda kroz prozor. Simon, kae.
Vani je nebo i sunce i livada na kojoj beremo travu za guterice.
Zatim dugo dugo nita, a onda kue i Voda. Toliko daleko ne vidi.
Simon je ne vodi onamo jer ih predobro poznaje. uva je. Nikad je
ne ostavlja samu. Nikad ne idu u etnju, ak ni do oca. Rekao joj
je: ljudi u Vodi ne vole strance, a otac ivi tamo. Voda. Zar se ne
eli proetati, pitam. I bez okretanja, znam da me Jess gleda i na
mene mirka svojim zelenim oima. Moemo izai i nabrati
cvijea, za vijenac, ako hoe. Njezine usne su tanke, ali su joj zubi
pravilni i lijepi. Ljepa je od mene, lijepa je koliko treba za Simona.
Otkljuavam vrata i izlazim. Jess me u prolazu pokuava zadrati,
ali ja sam bra i jaa. Trim preko dvorita i sakrivam se u travu.
Kraj mene, Jess je lice zagnjurio u zemlju i die plitko i uurbano,
kao kada se grlimo. Nova je u dvoritu i doziva nas. Jess otvara
usta, ali ja mu ih zatvaram poljupcem. Gleda me. Tiho, kaem,
tiho. Bebice, sluaj. U travi se uje zujanje i kripa vlati. U travi se
uje kako zemlja pucketa. U travi se uju koraci i vide povijene
prilike kako prilaze kui. Jess die pogled i prati ih, ukoen kao
ptiar. Gladim ga po kosi. Moramo odrasti, Jess, kaem. Sunce je
visoko. Nova se okree i juri prema kui. Mukarci tre kroz travu,
vitlaju eirima i hvataju je na pragu sleenu kao jarebicu. Rue je
i penju se na nju. Udaraju je i sa nje trgaju odjeu. Ljube je. Tu su,
pred nama. Simona nema da ih zaustavi. Nose je. Jess plae i
plae. Iz depa pregae pokuava mi istrgnuti revolver, ali nema
snage. Suze mu teku niz tamno lice i cijede se niz nos i bradu.
Privijam ga na prsa. Ti si moje dijete, kaem mu. Ti si moje tene,
moja ljubav, voljet u te zauvijek. Jess drhti i ne odgovara, ne
moe se zaustaviti. Dok ga povlaim na sebe osjeam njegovu
toplinu, osjeam njegovo srce na mome, napokon ga volim,
zajedno smo.

U dvoritu

Ulazei u dvorite Starkey utnu pranjavu crnu koko skoro na

zarali limeni krov kokoinjca.

Nije loe Ralph je od nekoliko prozirnih papiria spajao tanku

dugaku cigaretu. Ali proli put je letjela preko.

Vie ga nije gledao. Bio je ponosan na svoje prste, bili su mravi,

ali spretni, s lijepim njegovanim noktima. Godilo mu je gledati ih
dok mota. Starkey se zavali na pod i digne noge na nisku ogradu
trijema. Izmeu njih dvojice, na visokoj limenci od graka koja je
Ralphu sluila umjesto stolca, stajala je kutija cigareta i plastina
vreica s travom. Starkey uzdahne.
 Umoran sam.

Ralph ga nije pogledao, ali znao je da mirka i pogledom tromo

prelazi preko dvorita, od prane drvene ograde do kokoinjca.

Umoran sam. Delfini gube na svom terenu. Kokoi ne lete kao

nekad. ak ni do kokoinjca. Mladi su neuljudni. Da, staro mome,
ini se da starim.

Starkey zauti.

Crna koko je cupkala dvoritem pribliavajui se dvojici

mukaraca.

Frrrrrrr Starkey cimne nogom i kokoi nestane.

Stela te je ispraila za ono sino?

Yup.

Gdje si spavao?

Mmmmm Starkey se pretvarao da razmilja o starosti.

Ralph zalie cigaretu, cokne jezikom i tutne mu je pod nos.

Lijek.

Nekakva se buba koprcala prevaljena na lea i Ralph je okrene na

pravu stranu.

Sram te bilo, pokazivati trbui.

Ako je ita znao, bilo je to da Starkey ne moe utjeti toliko koliko

ga on moe ekati da progovori.

Proklete kokoi, upropastile su mi ivot.

Ralph pomisli na Stelu i pljucne. Trava je mirisala bolje od ijedne

ene koju je ikada poznavao i on dopusti da ga miris iz dvorita
odnese daleko, do obale na kojoj su je crne ruke pobirale, a sunce
suilo, miris!
 Otoka ree vadei upalja. Prava.

Stela je koko.

Ralph uzdahne, zapali joint pa pogledom potrai Starkeyeve oi.

Bile su bljee od najispranije koulje. Mala duhanska zrnca na
arenicama govorila su da mu bar nekoliko iduih sati nee biti do
natjerivanja kokoi.

A ti si star i Delfini su izgubili buba se ponovo nala na leima i

Ralph se zakune da joj pomae posljednji put. Zakilji snano
uvlaei dim. Pa to? koati momak se ispravi ene... Stvari
se ne mijenjaju previe esto. Moe biti sretan.

Ako je i bio ita sretniji, Starkey je to dobro skrivao.

Momak na pumpi je govorio drugaije. Vie nita nee biti isto.

Danas je posljednji dan, pokaj se i zapamti sunce. Nekakav krelac.

Odavde?

Mmm. Iz Branscombea, mali pekar, nekakav Marshall, Miller,

tako nekako.

I kae zadnji dan?

Da, gospodine, posljednji. Pogledaj ravno u sunce, ova e ti no

prisjesti. Pokaj se, gospodine. Bogami, kao Stela.

Zadnji dan. Eh?

Nebo se opasno nagnulo i Ralphu se uini da se svakog trenutka

moe prevrnuti preko kokoinjca i prostrti nasred njegova dvorita,
tik pred Starkeyeve izme.

To bi bilo neto.

Starekey ustade.

uj, ako hoe sa mnom... na veeru...

Neka, popij sam Stelinu juhu.

Nasmije se i ponudi dim Starkeyu.

Evo je, ljepotica kad kokoi zabrljaju.

Starkey se naceri.

Ne, hvala. Slabi volju.

Volju? Ralph sklizne na pod, na mjesto na kom je do maloprije

leao Starkey. to je to?

Starkey se nasmija i zirnu prema kokoinjcu, ali, zaudo, dvorite

je bilo prazno. Noga u velikoj izmi nekoliko je puta cupnula po
ogradi trijema.

Pozdravi crnu.

Ako je vidim. Moda je Marshall u pravu.

Starkeyevo "Da, gospodine" dolelujalo je sa sredine dvorita i

lijeno se spustilo pred Ralphove noge.

Ha.

Vjetar koji ga je donio Ralphu se uini prepun slatkog mirisnog

dima. Na licu, u nosu, po cijelom tijelu osjeao je duge travnate
prste, prste to ga dotiu, ljuljaju, ljube, crne prste to miriu bolje
od ena i kokoi i starenja.

Nda.

Sasvim sigurno, Ralph je osjeao da peteljka kojom je vezan za

dvorite, osunani trijem i kokoinjac poputa, da e se za
trenutak-dva otpustiti, biti ubran, odletjeti, svejedno.

Kao kokoi u najboljim Starkeyevim danima.

U plavo pomisli. Mora biti u plavo.

Iz velike, velike daljine gledao je bubu koja mu je mahala svim

noicama to su joj bile na raspolaganju. Usprkos obeanju, poeli
je ispraviti, ali nije bio siguran da moe ispraviti i sebe. Tijelo se
pomicalo bez njegove volje i on se nasmije. Osjeao se dobro.

No je dolazila, i u krugu od tisuu milja, oni su bili jedini koji su je

doekali rairenih ruku.

Belle i Beau, jednom

Neke stvari je ona znala: Beau je imao dobre ruke.

U jamici na potiljku skriveno zrnce madea, u dnu lea, kao ugriz

neke sitne ljubavnice, jedva vidljivu tamnu mrlju u obliku
polumjeseca. Bio je onih dana, mogla se prisjetiti, uglaan kao
morski kamen; tijela vitkog, miiavog, i bez svih nesretnih dlaica
na prsima to su ih mukarci obiavali imati nakon njega. Belle ni
sada, inilo joj se, punih trideset godina nakon "svega", nije imala
ni najmanjih potekoa da prizove, gotovo da ih pod prstima
osjeti, da se dosjeti svih tisuu skrivenih kljueva njegova tijela.
Mogla se, samo da je netko to od nje zatraio, i zakleti da bi koliko
god puta bilo potrebno, od deset ljudi koji savreno maskirani jedu
kompot od vianja, ili joj prilaze koraajui iz velike daljine, s
potpunim uspjehom, a to znai svih deset, sto ili tisuu puta,
uspjela pogoditi koji je od njih Beau, a koji nije, i to bez pretjerane
muke, jer pomisli trebalo je Beaua vidjeti kako iz daljine prilazi
ili kako se kompotom od vianja davi, a ona se toga barem
nagledala, da, onih dana, prije silnih godina.

Istini za volju, Belle o godinama nikad nije razmiljala kao o silnim.

Nikad, tovie, ni kao o prolazeim, brzo-prolazeim, ili onima-
koje-huje-i-ostavljaju-vas... Kako su stvari u njezinoj glavi bile
poredane, a rijetko je to, priznavala je odmah, bio neki naroit red,
neki kao u utogljenim Sirainim "magazinima za arhitekte" ili od-
konzervi-graha-sjajni red u Mayerovoj trgovini mjeovite robe
godine su bile njezine jednako kao i haljine, kozmetika ili povrtne
dijete. Svaka bi imala vremena, bar je ona to tako razumjela,
obino godinu, da s njom svoje uradi, da je ispravi, savije, uvrsti
ili omeka, ukratko, da neto pod milim bogom promijeni, a esto,
ili bar jednako esto kao i mijenjajue, Belle je sasvim lijepo
ispraala i one druge, tihe i neujne, godine to mugnu, provuku
se i ostave je bez bora, bez oiljaka, ravnodunu, ali u biti
zadovoljnu, gotovo uvijek zadovoljnu.

I ba zato, jer nisu bile silne, godine su toga jutra poljubile

Beauove dobre ruke i na neki ih nain obavile oko njezina vrata.
Kada je Sira ula i rekla "Vidjela sam Beaua u gradu, rekao je da
e doi na ruak", Belle se osjetila kao lagano zavitlana, beskrvna
latica kakvoga prozranog cvijeta porinuta u mjehurasti zagrljaj
sjajnog gospodina valcera. Nasmijala se zbunjeno i pourila iz
smonice izvaditi pranjavu konzervu kompota. Vinjeva. A onda
se poela sjeati. Beaua. Beaua, naravno.

I uope nije bilo teko. Oi zatvori i misli uto, more plavo, kora
opora, slana, kosa miriljava, usne meke, parkovi, bokovi, parkovi
dlanovi, i sae slatko, i kestenjasti tvrdi obluci, i dodir korijenje, i
obraz, i srea, i al njegov, haljina njezina, usne njegove, vrat,
dah, miris njeni, njeni i dlanovi pod njegovom potkouljom, i oni
goli, mesnati i usnati, sami kao tabani u kupaonici, kao kolai
njegove majke, kao Uskrsi, Boii, kao djeca zaboravljena na
katarkama, kao siroad, kao...

Slatki je, gusti sok vrio pod njezinim prstima i ona stade, zaustavi
Beaua i dade mu da oblie s dlana i slatkog palca. Zanimalo ju je
da li se promijenio. Morao se promijeniti, pomisli, ali nije bila
sigurna kako, zapravo, uope ga nije mogla zamisliti promijenjena.
Kad bi o njemu razmiljala, a najee je to bilo pred san, prije no
to bi dlanove zavukla pod jastuk i skrivena ispod pokrivaa
pustila da se dahom zagriju iste mirisne plahte, gledala ga je
kako se pred njom pojavljuje u istom onom prastarom konom
kaputu to ga je nosio na fotografijama, i vukui vreicu zelja,
zbunjen i promrzao kao onoga dana kad ju je doao priekati, a
ona...

Sira je u blizini, njoj negdje iza lea, pjevuila nekakvu pjesmicu i

Belle odjednom poeli poslati je na zrak, u kupovinu, bilokud,
samo da je vie ne vidi i ne uje, da s njim ostane sama, jer Sira je
dola poslije, i nije mogla razumjeti, nije ga znala, ni njegove ruke,
ni oi...
Belle se strese i pouri prenijeti kompot do maloga klimavog
stolca pored kuhinjskog prozora. Izvadi dvije posudice lijepoga
porculanskog kompleta to joj ga je poklonio Sam, izlije kompot u
njih, pa se predomisli, izvadi dvije obine plastine ae u kakvima
su ga najee pili Beau i ona, prelije ga ponovo, pa se odmakne
korak i kroz stisnute trepavice na sve jo jednom pogleda
ocjenjivaki.

Da, ovo e ga iznenaditi, pomisli, ili nee, od mene ga nita ne

moe iznenaditi, ak i ne zna da se nije promijenio, da se nisam
promijenila, da jo uvijek pamtim... Da jo uvijek uvam...

Belle se okrene i pogleda kroz prozor. Nekakvim udom tek sad

primijeeno, na ulicu se odnekud uuljalo proljee, obasjalo
drvorede, (a to je, tko zna zato, podsjeti na bljetavu smotru
vitkih zelenih grenadira, i ona prigui osmijeh) proetalo crvenim
krovovima, uzveralo se olucima, a onda pred njezinim pogledom
prolepralo jaui na paperjastim sjemenkama pamukovca,
hvatajui se za osmijehe i odijela prolaznika, za obrve i mirisne
djevojake kose... Koliko ga to nije bilo, tog perja to pada kao da
netko gore neumorno trese i prazni nekakve velike jastuke? Koliko
se dugo nije pod njim proetala i vratila zadihana pa mu dopustila
da ih u njezinoj kosi lovi, i miluje, i broji...

Belle pusti da joj oko glave, lako, jo jednom zazovu i zarumene

Beauovi mirisni dlanovi, pa duboko uzdahne i pone petljati s
loncima. Danas se, eto, dogaa neto posebno. Nekakvo meso.
pinat. Gljive i gorgonzola. Neto to je nauila spravljati kasnije i
to je mirisalo na... A oni nisu imali ni kuhinje! Smijeni mravi
Beau! Kako otvara konzerve i psuje kad mu se vinje zakotrljaju po
hlaama. Kako kupuje kestenje i hvata je, na stol baca i ruke
zavlai... I tko je koga ono uope pljusnuo za stolom, ona njega
ili...

Neki se prolaznik na cesti posklizne i ona se utren uozbilji. Nije

voljela nesree. Voljela je...

Sira je u drugoj sobi upalila gramofon i Belle se prenuta, ulovljena,

zaljulja, pokuavajui s noa odvojiti komad ljepljivog sira.
 Ples pomisli. Belle i Beau, jednom.

Iz dna hodnika iznikao, teki prehlaeni bas Chucka Beetlebeeja

zatee je kako sklopljenih oiju petlja oko tednjaka, pa je okrene,
zavrti nekoliko puta sa zdjelicom opranog pinata, a onda spusti,
pucketajui joj ispod kapaka i arei sjajnim trncima pranjave
gramofonske ploe.

Krv joj udari u obraze i ona zacrveni.

Nekad.

Pogleda na sat. Kazaljke su mirovale jedna na drugoj i njoj se

priini da tako stoje godinama.

A sad...

Poeli zaboraviti pa im okrene lea.

Sobu iza nje ispuni njihovo resko treperenje.

A moda ga vie jednostavno nije ni bilo. Ni proljea, ni zelja, ni

konog kaputia, moda. Moda je ona, zapravo, sve to sanjala, pa
nezaboravila, moda je sada...

Ruka koju je prinosila tednjaku, u trenutku joj se uini

nezgrapnom i tuom i ona ustukne.

Oh! uzdahnue umjesto nje prozirnoplavi plamenovi.

Nije pouzdano znala kojim redom (prstima, pogledom, u zraku to

ga je udisala!), ali osjeala je da se ba sada, svud unaokolo,
neto davno i udom umalo zaboravljeno u svemu probueno
komea, odnekud uvlai na ulice, s ulica u kuu, iz kue u kuhinju,
a onda u njezinu elu i po itavom svijetu gori ba kao da se
bezbroj nevidljivih nogu ustupalo pa svemu udara korak, tvrd i
siguran kao hod kazaljki.

Poput nespretnog plesaa, vrijeme je svud oko nje pokuavalo

uhvatiti izgubljeni korak, i njoj se uini da je u prolazu sustie,
stie, neijim poznatim usnama saplie pa s njom u rukama
preko dvorinih ograda juri i preskakuje, grabei i naguravajui se
u sve to mu je udom izmicalo.

Mama Sira je otamo, izvana, poljubi u kosu i njoj se uini da joj

u dahu miriu vinje i cvate uzbibalo cvijee. Reci Beauu pa-pa.

Mmm rekla je Belle samo, a htjela je rei: stani, ne idi, ne

ostavljaj me; ali nije nije znala zato.

Bilo je kasno podne i o prozore je silnim prstima kestenova

kuckalo proljee ili je netko s ulice u okna bacao prane
svjetlucave kamenie.

Da ih ne uje, Belle im okrene lea.

Dvije plastine ae sa stolca pratile su je krupnim tamnocrvenim

oima i ona pred njima licem pobjee u pregau.

Otamo, Sira je pjevuila na odlasku, negdje je neto kljocnulo,

neka se vrata otvorila, a kroz njih mirisi, mirisi.

Mjesto na kojem emo provesti no

Djeak je dobrih deset minuta promatrao velikoga tigrastog maka

to je drijemao ispruen na golubinjaku, a onda hitro pretri
dvorite i uhvati ga za vrat.
 Tu si, ptico...

Maak se probudi i hrapavo zarea, ali djeak ga vrcima prstiju

kvrcne po nosu i ivotinja se umiri. Iz sjene daare iza koje se sve
do maloas skrivao izviri sitna smeokosa djevojica, pogledom
potrai lovca i potri mu u susret.

Ima ga? Ima mog Ricka? Uhvatio si ga, Sean...

S izdahom djeakova imena, ve prigrljeno tigrasto klupko u trenu

joj nestade iz ruku i ponovo se stvori kod djeaka, visoko iznad
njezine glave.

... Kapetane Steelheart... Uhvatili ste ga, Kapetane Steelheart...

Moglo joj je biti sedam godina. Tankim vratom sve do kotunjavih

ramena sputala su se dva potoia ravne kestenjaste kose po
kojima je toga jutra, pred starim Nortonovim golubinjakom,
ivahno poskakivalo sunce. Na rukama koje su pokuavale
dohvatiti Ricka svjetlucala je hra i prljavtina naputenog
dvorita.

... Molim...

Bilo je rano i zrak je u pustari jo bio svje. U daljini, gdje vie

gotovo da ih se i nije moglo razaznati, plavjele su se planine, a
negdje na pola puta izmeu njih i Nortonove farme, sitni poput
kocaka eera, svjetlucali su limeni krovovi Conna. Bili su daleko
od kue.

... Molim...

Kao da se napokon uvjerio da pogled koji je lutao izmeu maka i

njegovih oiju sadri samo molbu i duboko kajanje, Kapetan
Steelheart, jo uvijek na oprezu, spusti ivotinju do glave, a onda
napokon i na prsa, gdje ju je djevojica mogla dotaknuti.

Evo propalice... Moe se kladiti u njegov rep da e ga i sljedei

put nai ovdje. Pree cestu i sve one grabe... A na kraju uvijek na
Nortonov golubinjak. Legne i spava. Glupan.
Djeak puhne maku u uho.

A ti, Elsie, onda mene trai po stoti i tisuiti put.

Elsie mu ne odgovori. Milovala je maka i na trenutak se inilo da

vie ne primjeuje ni djeaka, ni golubinjak, ni otre odbljeske
Conna to im je izdaleka namigivao na suncu. Vjetar je u daljini,
na ispucalim rubovima pustare poeo kotrljati debela klupka guste
crvene praine, ali na Nortonovoj se farmi od svega moglo osjetiti
samo lagano komeanje uzvitlanih zrnaca i resko pucketanje
maje dlake. Bilo je to sjajno jutro za hvatanje odbjeglih maaka i
ona je izgledala zadovoljna.

Bit e ovdje do mraka istisne djeak. Vraji vjetar za krovove.

Kapetan Steelheart, trinaestogodinji Sean Heaney ispod otrcanog

je slamnatog eira to mu je skrivao elo i obrve nosio stisnute
ukaste oi, okretne ruke i viljasto tijelo mladia. S ocem je u
Connu sve do prologa ljeta radio na popravcima krovova koje bi
vjetrovi odnosili svakih nekoliko mjeseci, a onda, otkad je
iznenada utihnulo i vjetrovi postali dosadni i mlaki, sjedio je na
krovu, grickao slamke i naganjao tigraste make gutajui prainu
po kojekakvim naputenim golubinjacima.

Pred Elsie se dodue pretvarao da mu sve to predstavlja gnjavau

i nepopravljiv gubitak vremena, ali govorei posve iskreno, kad bi
se sve zbrojilo i oduzelo, znao je da to i nije neka istina. Tonije: da
mu je netko samo zucnuo da e jedne nedjelje Elsiein maak
radije ostati u dvoritu lickajui se uzdu i poprijeko ili
natjeravajui pranjave kokoi, znao je da bi ga on sam bio u
stanju zgrabiti za vrat i posaditi na Nortonov golubinjak, a sve jer
je puno vie od jurcanja pustarom mrzio dosadu i slatkasti ukus
slamica.

Ali maak je onamo odlazio i bez nagovora, i za nedjeljne se

etnje, bar to se njega tie, jo uvijek nije trebalo brinuti.

Sada, dok je gledao prema Connu, Sean je bio siguran da su se

vjetrovi ponovno probudili i da su dani besposliarenja ve daleko
iza njega.
Slegne ramenima.

Ponovo posao. Vraji vjetar za krovove.

Nortonova je farma bila mjesto na koje osim njega i djevojice nije

dolazio gotovo nitko. Odrasli iz Conna iz nekoga su je razloga
zaobilazili, a kad bi i doli, zadravali su se jedva toliko da na uzicu
stave odlutalu kozu ili kravu i nestanu brzo koliko im je to
doputao nevoljki korak ivotinja. Seanu, koji je u vremena bez
vjetrova imao obiaj lutati na sve etiri strane, otac je ak
zabranio pribliavati se toj ruevini, ali Kapetan Steelheart na
takve se zabrane nije obazirao ak ni po cijenu proputanja
blagdanske piletine i neproputanja tekoga oeva remena po
povratku. Njegovo najdrae lovite, velikog snjegovia od
perploe i kartona na ijoj su konstrukciji obiavali uati svi
odbjegli golubovi Conna, jednom mu je prilikom otkrio ba Elsiein
maak, ali on bi prije umro nego pred Elsie priznao takvo to
jednoj tigrastoj vrei buha.

Da postavi stvari na svoje mjesto, povue maka za brk, a

ivotinja frkne i nakostrijei se.

Ha, mrcino... Ne svia ti se...

Sean! djevojica mu se objesi za rukav pokuavajui mu oteti

maku. Pusti ga!

Da ga pustim, Elsie to hoe? E, pa pustit u ga... zarea

djeak i s obje ruke krzneno klupko zavitla to je dalje mogao.
Odapet u zrak, maak se u letu izvije, zakoprca, a onda u praini
dvorita spretno doskoi na sve etiri, strese se pa frkui nestade
u daari iza koje su se do maloas skrivali njih dvoje.

Kapetan Steelheart zvizne i zatopta nogama, a Elsie potri za

ivotinjom, rukama pridravajui krajeve predugake haljine.

Jednim korakom preskoila je dvije uruene stepenice to su vodile

na trijem daare i nala se pred poderotinom u vratima od zelene
mree za komarce. Iza vrata je vrebao ukavi mrak naputenog
mjesta i ona se zaustavi oklijevajui.
 Elsie, ne ulazi, odnijet e te pokojna gospoa Norton! za njom
je vikao djeak.

Djevojica se ne okrene. Na pragu je jo trenutak stajala

nepomina, ruku oputenih uz tijelo, a onda polako podigne
haljinu i oprezno zagazi u tamu kolibe.

Unutra se nije vidjelo nita. Mlaki mrak to joj se oko koljena

skupljao poput prljave vode nakon kupanja mirisao je na vlagu,
starost i neto poznato, ali emu se djevojica nije mogla sjetiti
imena. Preko uskih prozora prostorije bile su prikucane daske, a
slabane suneve zrake to su se izmeu njih provlaile gasnule
su ne dodirujui se niega. Djevojica protrne. Pomisao na
gospou Norton u bijeloj opravi, opruenu na otvorenu mrtvakom
lijesu posred prostorije natjera je da se zaustavi.

Rick proapta.

Glas joj se guio u grlu. Odnekud iz daljine dopirali su povici

Kapetana Steelhearta i ona poeli okrenuti se i poletjeti mu u
susret, ali na kraju samo uzdahne i zadri dah. Kao da vreba na
njezin pokret, tama se umiri i utia, a onda, iznenada, pred njom
frkne i bljesne sjajem dva zelena oka.

Rick! Djevojica pojuri naprijed, ostavljajui za sobom oprez i

posljednju nit nesigurnoga danjeg svjetla. Mahala je ispred sebe,
nabadajui i razgrui krckavi mrak to joj se motao ispod nogu.
Neto ispod nje se pomakne, a neija je ruka uhvati za stopalo.
Elsie izgubi ravnoteu i krikne to je jae mogla kada prostoriju
osvijetli mutna svjetlost baterijske svjetiljke.

Lake, princezo rekao je Neznanac Zgazit e i mene i ovu

lijepu maku.

Dok je pokuavala doi do daha, iza njezinih se lea zaori bojni

poklik, a izmeu nje i Neznaneve glave fijukne otri projektil
Kapetana Steelhearta.

Ostavi je ili u te ubiti!

Djeak je stajao na pragu tresui se od straha, u podignutoj ruci
stiui kamen veliine jajeta.

Hej, hej... Neznanac podie ruke. Princeza nije u opasnosti...

Spavao sam, a njena me maka probudila.

Pokae na Ricka to mu je sklupan leao u krilu. Uznemiren

svjetlom, maak je mirkao na prostoriju, a kad ugleda djeaka
ukoi se i stisne u Neznanevu krilu.

Tu si! Elsie ga pograbi i podigne na grudi. Mogla te je odnijeti

pokojna Gospoa Norton...

Neznanac pored nje se poguri, a onda polako ustane pa drei

ruke u zraku kao da se boji da nekim naglim pokretom ne izazove
bijes Kapetana Steelhearta oprezno zijevne i protegne se. Ispod
njegovih nogu bila je prostrta poderana zelena vrea za spavanje,
a pokraj nje na hrpici nagomilani opuci i desetak razbacanih
konzervi.

Idemo van? upita podiui svjetiljku.

Bez odgovora, djevojica je ve nestajala u negativu dvorita, a

djeak na vratima gledao ga je sve dok prostor izmeu njih
ponovno nije pojeo mrak.

Stajali su ispred daare, na suncu, gledajui se, ekajui.

Neznanac se zabavljao pokuavajui prljavim rupiem iz nosa
ieprkati neto to je u njega bilo uvueno isuvie duboko i
spretno, jednim okom i dalje mirkajui na kamen u ruci Kapetana
Steelhearta. Lice mu je bilo crveno i bubuljiavo, a na danjem
svjetlu izgledao je nekoliko godina stariji i tek neto vii od
djeaka. Nasmijei se. Pokuavao je izgledati prijazno.

Kako se zove? Neznanac se ostavi nosa i maramicom mahne

prema Ricku. Volim make, imaju najsmjenije brkove na svijetu,
trebalo bi ih hraniti samo zbog brkova...

Djevojica mu se nasmije. Na nosu je odjednom imala prevelike

naoale za sunce, a u kosi su joj sjale dvije ukosnice savijeni
limeni patak s reklame za zubnu pastu i nasmijeeno crveno
prase.

Ime mu je...

Nimalo njeno Kapetan Steelheart iz naruja joj pograbi maku i

stisne je na grudi.

Zove se Brutus. I maak je.

Oi su mu sumnjiavo odmjeravale Neznanca.

Zna li tko je bio Brutus?

Bio je... Mladi se, zamiljen, poee po glavi, a onda, sklopivi

oi kao da o pitanju razmilja neobino snano, sporo podigne lice
prema suncu i glasno kihne.

Haaaaah... trebalo mu je vremena da iz depa modrog

kombinezona ponovno izvue rupi. ... Baak?

Iii! ciknu od sree djevojica i brzo zatrese glavom Ne baak,

maak! Reci!

Vlani ostaci mladieva odgovora uznemirie Brutusa i on se

pokua iskobeljati iz djeakova zagrljaja, ali stisak Kapetana
Steelhearta bio je vrst pa maak samo nesretno mijauknu i umiri
se. Djeak ga bolje namjesti u naruju pa gledajui Neznanca
pravo u oi, ree:

Brutus je bio kraljev sin koji je izdao svoga oca. Kralj ga je volio,
a on ga je dokrajio. Bio je izdajica.

Zamahne i cipelom potjera prainu prema mladiu.

Elsie ga zove Rick, ali to nije ime za njega. Izdajice ne nose takva
imena. Izdajice izdaju.

Vodenoplave oi nepoznatog sumnjiavo se zaustavie u arama

majeg krzna kao da u njima trae neprijeporne znakove izdaje ili
ega jo goreg, a onda ponovno potraie djevojicu.
 Tako... Je li to istina, Princezo?

Elsie mu ne uzvrati pogled. Uozbiljila se i unula u pijesak, na

asak izgledajui sitnijom i od tune krpene princeze iz Dunn-
Lewisova izloga, dolje u Connu.

Sean mu je dao to ime jer je Rick... iznenada, djevojica zgrabi

aku praine i zavitla je prema djeaku. Jer Sean svemu daje
imena, eto zato!

Hej! Kapetan Steelheart ispusti maka i pojuri prema djevojici,

ali ga pred njom sustigoe vrsti mladievi prsti.

Stanite, vitee...

Stisnut u Neznanevu zagrljaju djeak zamlatara rukama i nogama

i mladi ga ispusti, ali tek kad se djevojica zaustavila na
sigurnom, desetak metara od njih.

Zove se Rick, Rick, Rick! vikala je dok su joj po licu skakali

neposluni kestenjasti pramenovi. To je njegovo ime i ti ga ne
moe promijeniti!

Djeak se otrese sad ve dalekih Neznanevih ruku i bijesno

pogleda najprije prema Elsie, a onda prema mladiu.

Ti si... pretvarao se da ne osjea rumen koja mu je udarala u

elo i obraze, ali glas mu zadrhti i on zauti, ljutit i postien.

Ako ti tako misli, Elsie... promrsi napokon. Ja mislim da je

vrijeme da krenemo kui. Osim...

Pogleda prema Neznancu koji je upravo brisao nos kao da ga se

nita od svega toga ne tie i pogled mu se smrai.

Osim ako ne eli ovdje ostati sama s njim.

Djevojica je utjela, ne miui se. Ispod oka je pogledala u

Neznanca, ali ovaj ne progovori niti joj uzvrati pogled.

Djeak je likovao.
 Idemo ree.

Ne idem. Ti idi kvragu, Sean Heaney!

Bilo je vrue. Neznanac i djevojica pokuavali su dovabiti maka

koji ih je nepovjerljivo promatrao s ravnoga krova daare. Mladi
se propne na prste, uspravi, ali im se protegnuo da ga dohvati,
tigraste make nestade. Elsie se osvrne po praznom dvoritu.

Sean, Sean! povie, ali nitko joj ne odgovori. Otiao je. Bila
je neutjena.

Mladi mrcne.

To bi stvarno bilo tuno. Vitezovi obino ne naputaju princeze...

rupiem nehajno mahne prema smotuljku pored golubinjaka iz
kojeg je virio prljavi vrh cipele. Pogotovo ne bez koulje i cipela.

Neto iznad njih zakripi i na Elsieno oduevljenje, na krovu se

pojavi preplanulo lice Kapetana Steelhearta.

Hej, vi dolje, traite ovo?

Po tko zna koji put ulovljen, tigrasti maak nije pokazivao ni

najmanje volje za bjeanjem.

Hvataj, Elsie! Djeak ispusti ivotinju u ispruene djevojine

ruke i izgubi se. Za nekoliko trenutaka pojavi se pred njima briui
znoj s ela.

Elsie... zausti.

Mir? umjesto njega ponudi mladi.

Mir! za sve prihvati djevojica.

Bilo je rano poslijepodne i sjene su jo bile kratke. Sjedili su na

trijemu Nortonove daare, djeak je granicom istio pijesak u
procijepima izmeu dasaka, Neznanac se zavalio unazad i
pokuavao gledati u nebo a da ne trepne.

Hej! Elsie je na vrhu visokih drvenih ljestava izgledala kao prva

sjajna kuglica na vrhu novogodinjeg drvca. Gledaj!

Objema rukama pokuavala je dohvatiti maka skutrenog na

jednoj od preaka daane konstrukcije snjegovia to je gledao
nekamo iznad Conna, prema pustari i planinama.

Elsie, vrati se, princezo mlako odapne mladi u nebo iznad

sebe, ne miui se i ne trepui. Bilo bi dosadno bez tebe.

Ni djeak se ne okrene. Mahne joj slobodnom rukom pa se sagne i

s poda snano otpuhne sastruganu prainu.

Nee joj biti nita. Ovo rade svake nedjelje, ak ih se ni golubovi

vie ne boje.

Zaboravio je na ratoborno dranje i ve se neko vrijeme zabavljao

postavljajui uspavanom mladiu najneobinija pitanja, ne
ekajui i najee ne dobivajui odgovora.

uj... granica zapne izmeu dasaka i Kapetan Steelheart je

gurne jo dublje, pokuavajui na silu ieprkati novi ili
tvrdoglavi kamiak to se zaglavio u suhom stisnutom blatu. Dok
si spavao ovdje... Jesi li vidio ikoga... mislim, pokojnu gospou
Norton i to... Mladi se zakalje, a moda i nasmije, pa djeak
pouri ispraviti se. Ja ne vjerujem u to, ali Elsie... I odrasli se boje
Nortonove ruevine, a ti si ba ovdje savio gnijezdo, kao golupi
pokae prema mladievoj vrei za spavanje. Nisi odavde?

Odgovor krene pa zapne na ispucalim mladievim usnama.

Neznanac u modrom kombinezonu gledao je uvis jednako pazei
da mu nebo i prozrani pamuni oblai koji se u njega odnekud
uetao ne pobjegnu iz oka.

Mmmmm... Iz Branscombea, tu blizu.

Nikad uo djeak ovaj put zastane, gledajui ga paljivo i na

tren zaboravljajui granicu zarobljenu u praini.
 Kako si nas naao ovdje?

Napipao sam put.

Ruke su mu bile crne i djeak umalo povjerova. Neko vrijeme su

utjeli, a onda Neznanac podigne glavu dva palca od poda i
pogleda ga.

Elsie ti je sestra?

Stajao je tako itav trenutak, sve dok djeak iz procijepa meu

daskama nije iupao pocrnjeli izgrieni novi.

Ne promrmlja. Prijateljica.

Mladieva glava ponovno klone unazad, a u oi mu uskoi

nestrpljivo modro neba.

To je ve bolje. U Connu postoji lutrija?

Ne, zato?

Vas dvoje bi je trebali igrati.

Sjedili su, a Neznanac je s nogu skinuo glomazne cipele i blijedim

nonim prstima rastirao prainu.

Recimo... kada bi znao da ide nekamo, nekamo jako daleko, da

je to dugaak i nimalo ugodan put i da e ti netko tamo gdje
odlazi povrh svega i razbiti glavu... kada bi znao jer ti je netko
drugi sve to doapnuo u snu... Neznanac je sitnim crvenim
prahom pokuavao zatrpati palac. Bi li otiao, ili...

Kakav je to san? upadne djeak. San da ti razbijaju glavu?

Snovi su crveni baloni! Elsie se odnekud stvorila i ispustila aku

praine na neznanevu poluzatrpanu nogu. Pusti ga da nestane!

Danas je, recimo, nedjelja sunce se skupljalo u glatku

rumenocrvenu toku i Neznanac ga je posljednjih nekoliko minuta
po nebu pratio prstom. Ali, kako to znamo?

Zbog neega, izgledao je uzrujan.

Rick je doao na farmu, a Elsie i ja za njim. to ti jo treba,

kalendar?

Vrijeme je...

Vrijeme je za jelo, konzervu, molim.

Stisnuti, uei s jedne strane linije povuene u pijesku, Elsie,

Kapetan Steelheart i Neznanac ubacivali su kamenie u konzervu
postavljenu na drveni stup ograde.

Odat u vam tajnu ree Neznanac. Ali samo ako vi meni

najprije odate jednu.

Pucaj.

E, pa... mladi iz Elsieine ruke ieprka kameni i u visokom

ga luku ubaci u konzervu. Ljudi priaju... Ljudi priaju i priaju...
ljudi priaju i priaju i priaju... da se na ovom vaem nebu
ponekad znaju pojaviti slike... priaju i o tome kako pustarom
lutaju kartonski snjegovii i da negdje postoji jezero od Tulsa-Cole
s labudovima od karamela i mjehuria.

I?

I besplatni aparat za sladoled.

Djevojica zakikoe.

Zanima me jeste li vas dvoje ikada posjetili, ili pili, ili vidjeli... ita
od toga? Jer ja, na primjer, koliko god se trudio...

Uozbilji se pa djevojici s ela skine naoale za sunce i natakne ih

sebi na nos.
 Nisam vidio nita.

Ustane.

U zamjenu za pouzdanu informaciju zainteresiranima nudim

jednako korisnu i ovaj depni noi.

Elsie zausti da mu odgovori, ali je preduhitri Kapetan Steelheart.

Jedini snjegovi za kojeg znamo je ovaj, ali taj se nikuda ne

mie... Osim ako ga preko tjedna ne odnose golubovi.

Baci kamen i podrugne se mladiu.

A to se ostalog tie... Za jezero Tulsa-Cole i labudove gadno su

te preli, ali ono za nebo je istina. Bez neba bi ovdje bilo dosadno.

Mladi ga brzo pogleda, a onda spusti pogled do prsiju gdje su se

sjatile nevidljive mrvice tkoznaega. Nije izgledao pretjerano
uvjeren.

Poznaje jo nekoga tko ga je vidio?

Elsie, ja... Ljudi o tome ne priaju esto... Ali to ne znai da ne

postoji Kapetan Steelheart je bio uvrijeen. Ti zna nekoga tko
ga nije vidio?

Mladi iz depa izvadi naranu, okrene je u ruci pa u nju paljivo

utisne palac.

Ne znam. Moda.

inilo se da razmilja o neemu u emu mu njih dvoje ne mogu

pomoi.

A moda o njemu priaju, samo pod drugim imenima, dok

govore o automobilima, makama, ljekovitom bilju... Lana imena
su prava stvar, zna? rastvori naranu i ona prema djeaku
prsne luk prozirno naranastih kapljica.

Kapetane Steelheart...
Djeak pocrveni. Mladi obrie ruke o nogavice modrog
kombinezona i prui svakome po kriku, spremajui naraninu
koru u jedan od depova na prsima.

Problem je... Ako stvari predugo ne naziva njihovim imenima...

One ih uskoro zaborave i postaju neke druge stvari, neto sasvim
drugo, a onda ih vie ne moe ni vidjeti, ni prepoznati, ni
dozvati... Imena jednostavno zaraju, kao eline ograda ili
automobili. A teta, jer su ponekad lijepa...

Imena nisu lijepa ree djeak.

Zato? upita mladi.

O tome mi se ne razgovara.

Prui ruku.

Noi.

Bio je to lijep vojniki noi izlizane crvene drke.

A tajna?

Pokazat u vam gdje ima jo konzervi.

U sjeni kartonskog snjegovia bio je parkiran iroki crveni

automobil. Nekoliko pranjavih golubova vrzmalo mu se po krovu i
mladi se na njih nabaci komadom naranine kore.

Posuen je ree kao da se ispriava. Moda ga budem trebao

vratiti, a ljudi ne vole prljave stvari.

Kapetan Steelheart potri do vozila, podigne maka na krov i kroz

prozor se uvue u kabinu.

Ovaj te nee odvesti daleko promrmlja namjetajui se na

vozaevu sjedalu. Pravi pravcati kr, posudio si ga od mrtvaca?

Mladi slegne ramenima.

 Nekima se svia. A istina je... ispuhne nos u maramicu. ... da
zapravo ne znam voziti.

Iz nekog razloga, jo jednom, djeak mu je vjerovao.

Ali nemoj mu rei. Onda bi mogao stati.

Djeak stisne trubu, a preneraena maka odskoi s krova i

nestane ispod automobila. Kapetan Steelheart kroz prozor izbaci
ruku pokazujui prema nazubljenom rubu pustare to se uvijao u
veliku pijavicu od guste crvene praine.

Tata je zove Velika cura. Dolazi svako ljeto i uvijek nas zaobie
za milimetar. Ako misli igdje dok se ona ne smiri, nee ti trebati
kotai nego jedra.

Mladi iz depa izvadi crvenu kapu sa titnikom i nabije je na elo.

Uvijek sam htio jedriti.

Zrak je pucketao bolje od maje dlake. Sean Heaney izmigolji kroz

prozor automobila i uspravi se ispred mladia.

Hoe li nas ponekad obii, dolje?

Neznanac se namrti, ali ne kihne.

Nikad se ne zna. Moda kada mi proe prehlada.

Napravi fintu kao da izbjegava djeakov udarac, a onda ga akom

pogaa u nos. Izmijenie nekoliko udaraca. Izdaleka im je mahala
Elsie vitlajui nekakvom daskom i mladi joj odmahnu pa spusti
gard.

Bar vam nee biti dosadno ree. Vama... Mogu li vidjeti onaj
novi?

Djeak proeprka po depu i prui mu kovanicu. Neznanac je baci

visoko u zrak i doeka na dlanu. Sunce se umaralo. Prolo je
nekoliko trenutaka prije nego to je odluio otvoriti aku. U
iskrzanom crnom krugu nije se moglo razabrati nita.
 Jako je star ree djeak da ga utjei, ni sam ne znajui od ega.

Mhm.

Iz jednoga depa izvadi otvara za konzerve i prui mu ga zajedno

s noviem.

Skoro sam zaboravio... rezervni, da vam se nae.

Kad je Elsie dotrala da se oprosti od njega, automobil je ve

izlazio iz dvorita.

Vidimo se, Princezo dobaci joj. Obeaj da e pozdraviti

Ricka.

Djevojica kimne.

Da e vjerovati neznancima.

Nasmije se.

Povezi nas. Svo troje ree.

Praina koju je podigao veliki crveni automobil dok je nestajao bila

je gua nego obino i strano je grizla za oi.

Prati ga prati ga prati ga. Vidi kako raste na obodu pustinje i kako
je die i hrani se i od nje postaje vei. Vidi kako nastaje i prestaje
biti vjetar, kako se die i vitla i valja i postaje more i obre nebo,
postavlja ga naglavce. Jedan stup oblaka ispred i jedan stup vatre
iza grada. Velika cura raste i za njom se jari crvena trenja
gorenja. Tko je ta, zarunica gradova? Tko je? Jedan stup oblaka
ispred i jedan stup vatre iza grada. Progutala je sve i die, duboko
unutra i smiruje se. Prati ga dok umire i stapa se s crtom
poloenom na pustaru, prati ga dok posprema zrnce na svoje
mjesto, prati ga dok staje i uvlai se u zemlju, unazad.

Kada se praina spustila, izmeu njih i planina vie nije bilo

niega.
Elsie je plakala bez jecaja i posjednuta na starom zaralom vjedru,
vie no ikad nalikovala tunoj krpenoj princezi iz Dunn-Lewisova
izloga.

Mogli bismo krenuti sada proape Kapetan Steelheart.

Pokazao je na jedva vidljivi puteljak to je u sumrak vodio pored
golubinjaka. Ne moe biti toliko mrano, a kui emo stii tono
na doruak.

Elsie ga pogleda dok su joj se niz lice cijedile dvije okrugle suze.

Vjetar ih je odnio, Sean; i Conn, i kuhinju, i dimnjake, vidjela sam

ih kako lete, odnio ih je, odnio, i niega vie nema zajeca.

Elsie... djeak prstom nespretno sustigne sporu srebrnu kap

prije nego se odvojila od djevojina obraza. Elsie...

No je oko njih narastala vea od ijedne pustare koju je ikada vidio

i on osjeti kako mu od njezine dubine ponestaje rijei.

Ne moe biti tako loe... ti i ja... moemo... tu je i Rick... i

golubovi...

Djeak se na trenutak poguri pod tekim teretom sjene koju je na

njih bacalo tamno snjegovievo tijelo, a onda se uspravi, prkosno
otirui ruke o hlae.

Ne moe biti loe. Ovo je mjesto na kojem emo provesti no, a

sutra emo stii Conn pa makar za njime morali trati sve do
planina.

A to ako ne bude sutra? djevojica mu vie nije mogla vidjeti

lice i djeak u sebi po prvi put zahvali mraku. Ako...

Neto emo ve napipati ree i u tami je prihvati za ruku.

Hladnoa metalne konstrukcije iza njegovih lea tjerala ga je da

se dri uspravno, a okrugle oi golubova oko njih palile su se i
gasile poput zvijezda to ih namjeravaju pratiti dovijeka.
 Trava

U Wyzzovu snu trava je bila visoka.

Dopirala je sve do nekakve tamne ograde u daljini, a Wyzz nije bio

siguran je li to uma ili obzor. Sunce se zadravalo na povrini, a u
dubini... U dubini su bile sjene i Wyzz. Sklupani.

Mirisala je zemlja. Vlano.

Tako je biti korijen pomisli.

Ni izme, ni hlae, ni rukavi nisu mu bili jasni i on se tiho nasmije.

Na dnu trave nita mu ne odgovori pa on smijehom pokuca opet, i
opet, sve dok se stabljike nasmijane ne uskomeae i uzvratie
mu laganim dodirima. Ipak, sunce je zvalo i Wyzz se odvoji, izroni
iz zelenila na svjetlo.

Hej! bilo je svijetlo. Jako svijetlo. Svjetlo.

Sjeti se da negdje ima kapu sa titnikom.

Moda u travi?

A opet, virila je samo glava.

Samo glava izvan trave znai samo glava nije trava. A glava je
mala Wyzz je bio zadovoljan. Kad si dolje sve je tvoje... To je
reklama!

Bio je ak siguran da ju je izgovorio, ali nita se nije ulo.

Trava je bolji vodi.

Sunce je lizalo visoke zelene stabljike i Wyzz se obazre oko sebe.

Gledao je tako sve dok nije nestalo reklame, kape, titnika i dok
sve nije postalo stvar samo njegova, zelenih vrhova i sunca.

Ali trava... Vukla ga je za nogavice, odozdo, mamila, hej...

 Bolje od Buda uini mu se da glas dopire odnekud, odnekud.

Gazda je virio iz zelenila i onako glavat, bez tijela, Wyzzu se uini

nekako vedriji. Trava je dolje kod njega bila via i vlati su mu klizile
preko ela briui bore.

I od Heinekena i od gaziranog.

Neto je Wyzza kakljalo. Neto mu se poput mjehuria penjalo uz

prsa i on shvati da je to Gazdin glas. Gazda mu se nasmije i Wyzz
oko sebe osjeti jezice njegova smijeha.

Trava je bolji vodi.

Sunce je udaralo u oi. Bez titnika.

A vi za mnom? Wyzz se nasmije.

A ti za mnom? Ja za sobom trava se od Gazde irila prema

njemu ili se to, odsjaja radi, samo tako inilo.

Nego, zna li koliko je sati? Gazda zakilji na nebo.

Jedanaest?

Wyzz pomisli kako Gazda negdje ispod povrine odmahuje rukom.

Nema veze... Nema veze.

Trava je bila uporna; smijala se neemu ili ga je dozivala. elio je

jo malo biti s Gazdom i suncem pa je otrese. Lagano.

A muhe?

Gazda se nasmije.

Ah, muhe... Zuje. A ti, uje li ovu travu?

Wyzz osluhne. Samo palacanje. Na povrini.

Nita... Ne ujem.
 Jo si ti zelen Gazdin ga pogled susretne, a onda odluta, gore.

Na trenutak, sunce ga zakloni.

Kad se pojavio, Gazda je bio zagledan u nebo, vrsto, dugo, kao

nekada u muhe.

Zna, moda bi ti trebao dolje progovori. Ovdje e uskoro

neto pasti.

Nebo?

Aha.

Dan je bio vedar. Najvedriji.

A vi?

Ja moram vidjeti. Osim toga...

Trava je zvala, buno, jako.

Osim toga, ne bi ti bilo zanimljivo.

Gazda zauti.

Mogli bi ostati ovdje. U travi. Sve je tvoje... dolje reklama

bljesne naglo, brzo, nestane.

Nije stvar u tome...

Wyzz pogleda u nebo. Nije se micalo. Oblak je bio jedan jedini i

Wyzzu se nije inio sposobnim ni za to.

Osjeti kako se smanjuje. Trava ga je ljubila, razodijevala. Prije nego

potone, htio je pozdraviti Gazdu, ali...

Ionako ga je oekivao dolje.

Nebo je palo dok je listao. Moglo je biti podne.

Zatim je uo brujanje u blizini. uo je motor kako dolazi. Da mu je
bilo do zaklinjanja, mogao bi se zakleti da je crven i velik.
Njemaki. Trave su buale.

to se zvuk vie pribliavao, Wyzz ga je zaboravljao sve bre i

bre. I bolje. Na kraju krajeva, bilo je podne i sve je ponovo
poinjalo.

Posao oko ponedjeljka

I da e nas jednom, nakon ovoga ivota,

probuditi strano jeanje truba?
Oprosti, Boe, ali ja se tjeim
da e poetak i uskrsnue svih nas mrtvih
najaviti jednostavno kukurijekanje pijetla...
V. Holan, Uskrsnue

U Panamatti ovjeku znaju rei: najprije se, dragi moj, u izme

uvue general Caldwell, a onda moe i pijetao zakukurikati i to je
tono, iako se nitko ne ustaje ni priblino toliko rano da uje
kukurikanje, a kamoli vidi bose noge generala Caldwella.

Istini za volju, "general" Caldwell i nije bio nikakav general.

Za itava svoga ivota, od rata nije vidio nita osim sjajnog, tvrdo
uvezanog kompleta "Sjeanja majora Fitzpatricka, topnika junake
pukovnije" i slike "Chinasky jae u slavu" to se, uokvirena
sparuenom trobojnicom, koila na najvioj polici ormara, a
sputala samo kada bi kome od Caldwellovih palo na um da sa
slika obrie prainu.

Ali i pored toga, pa ak i usprkos tome to je na barut kihao, a

samu nalazio samo u nedjeljnim peenkama, Eliah Caldwell je
ivot znao nepogreivo, toliko nepogreivo da se prevari svega
nekoliko puta i to nikad oko duga, enidbe ili pijetla, dok je jo
bilo klaenja, dok ga sam General nije zabranio.
Pored svih ostalih vrlina to su ga bez sumnje krasile, General je, a
to je ovom prilikom vano napomenuti, posjedovao i onu osobitu
vrstu razboritosti, osobine koju ljudi ne samo u Panamatti i ne
sasvim pogreno esto povezuju sa zdravom pameu, pa ako na
kraju svemu dodamo i to da je bio visok, koat i teak dobrih
devedeset kila, uraunamo li uz to i prodorne, hladne,
elinoplave oi postaje jasno zato je in generala doao tako
prirodno i tako prirodno bio prihvaen, da nikakvih papira,
formulara ili dodatnih obavjetenja o cijeloj stvari nije trebalo biti.
Tako se to, naime, bar to se generala Eliaha Caldwella tie, tih
dana radilo u Panamatti.

Ipak, ni to nije sve. Moda najvanije od svega bilo je to da je

General, ma to to ondje, usred Debelog Niega znailo, bio
ovjek s ambicijom, i od svih drugih, u svakoj vrsti spreman
odskoiti vie barem za dobre dvije-tri glave. Bio je gradonaelnik i
izborni sudac s mandatom od dvadeset godina. Kada je stari
Joshua Barnes umro, kandidirao se za erifa i imao sve izglede da
na jesen stavi znaku u dep. Istina, da je bio naroito obljubljen
nitko se nije mogao sjetiti, ali, potvrdit e vam to svaki prolaznik
na ulici Franklin ako ga dovoljno jako povuete za rukav, sasvim
ga sigurno nisu ni mrzili jednostavno, Eliah Caldwell je bio
previsoko da bi se njime razbijala glava.

Uz njega, govorili su, ovjek je nou kuna vrata mogao ostaviti

otvorena, popiti pivo do deset, kod Meyera do ponoi, i ivjeti
ivot.

Govorei o pogrekama, General je imao tri sina od kojih ni jedan,

a ovdje njegove rijei navodim doslovno, nije vrijedio potroena
sjemena. U onih tridesetak ljeta to ih je okrug, Panamatta i itava
njihova obitelj znala, Starkey, Buck i Paris Caldwell stigli su na neki
neobjanjiv nain zaluditi gotovo svako ensko eljade izmeu
Conna na sjeveru i Yope na jugu, protutnjati svim okolnim cestama
i pranjavim putovima, a onda, kao da im ni to nije bilo dovoljno,
razbiti dva Generalova Buicka, drvenu ogradu i tagalj Marra
McDarmonda, a na kraju, bez osobite grinje savjesti, i nos Josha
Barnesa kad ih je ovaj nakon svega pokuao strpati u buharu.
Stvar je uistinu postala ozbiljna onoga dana ili, prije e biti, one
noi, kada je Paris u crveni kabriolet pastora Van Winklea ugurao
njegovu debeljukastu domaicu, nagazio na gas pa s njom oko
vrata i tisuu plamenih anela iza lea, odjurio onamo kamo ga ni
najbolja karta okruga nee moi slijediti.

A ako je povjerovati zajedljivcima, mutikaama, i onima koji radije

od svega gledaju kako propada vrlina, prije nego li se sutradan
zauvijek izgubi iz Panamatte, dobri e pastor drugu polovicu one
iste nesretne noi uzalud provesti pred tvrdim vratima u ulici
Franklin, ekajui pijetle da zakukuriu ili bijele tabane Generala
Caldwella da se, nosei na sebi velianstveni ostatak, pojave pred
njim, ispriaju mu se i zajedno s njime valjda izmole zdravomariju.

Bio je to Boji znak, tvrdio je na posljednjoj propovijedi Van Winkle,

da se preostalim momcima Caldwell napokon stane u kraj. Ako je
pritom i spominjao Starkeya i Bucka, debeli konopac i jo deblju
bukvu kraj onog McDarmondova taglja, neka mu se ne uzme za
zlo rumena domaica je ipak, sloile su se toga poslijepodneva
uz alicu aja gospoa Berry i gospoica Ny, ba kao i uuvani
crveni kabriolet, bila ponajprije Boje vlasnitvo, pa ako si je
pastor zbog gubitka tog vlasnitva i dopustio mrvu neumjerenosti,
sigurno je da je, u nebeske stvari najupueniji, ba on najbolje
znao zato to radi i vrijedi li oko svega razbijati glavu. No, bilo
kako bilo, na sljedeoj ga propovijedi nije vidio nitko i briga oko
mjesnoga duhovnog ivota, po nekom preutnom sporazumu i bez
vee licitacije, bezbrino je, u koarici i zamazanim pelenama,
ostavljena pred jedinim vratima u Panamatti za koje se znalo da e
joj se otvoriti pred istim tvrdim vratima generala Caldwella.

A, vjerovali ili ne, prvo to e General uiniti da umiri sve one koji
su jo sumnjali u njegovu sposobnost da s Van Winkleovim
zajmodavcem spretno saobraa u ime nekoliko stotina dua, bit e
da u tri dana oba svoja preostala neukrotiva sina oeni, i to
bogato, vraajui od tog miraza crkvi automobil, ako se ve za
pastora i domaicu vie nita nije moglo napraviti.

Osim toga, pri pogledu na raskona kona sjedala i sjajnu

karoseriju Pontiaca de luxe kojim je General zabrinutom opinstvu
ak tamo iz Conna dovezao miran san, itava je Panamatta
jednom za svagda morala priznati da su svi rauni s Nebom
izravnati, ako ne i preplaeni, jer ako je Bogu, govorili su, i moglo
goditi da ima domaicu, teko da bi u blizini naao ikoga trijeznog,
spremnog da mu za nju ponudi vie od rabljenog Dodgea.

I tako je pria o Generalovoj strunosti, bar to se Panamatte tie,

dobila svoju toku i svoj kraj. Ali kako su, moda se pitate, stvari
stajale s vjerom generala Caldwella?

S punom odgovornou tvrdim: vie od svega, general Caldwell je

vjerovao u Boga! Njega je, dodue, zamiljao, ako nam je
doputeno zaviriti u ono u to General nikada nikom nije ni
pomislio dopustiti da zaviri, kao RED i poredak, i nekakvu
savrenu harmoniju koju je sebi predstavljao savrenim
konstrukcijama od konzervi u Meyerovoj trgovini mjeovitom
robom. Samo idealnim, ako shvaate o emu priam. I to se toga
Boga-Reda tie, general Eliah Caldwell bio je u itavom okrugu
najgorljiviji vjernik, jedan od onih koji bi u svojoj vjeri lako mogli
pretjerati i zauvijek izgubiti besmrtnu duu zaljubivi se u kakvu
preciznu kuckalicu, tipkalicu, ili monu, nauljenu Fordovu mainu.

Ali, daleko mu kua! U dugom ivotu to e ga proivjeti, general

Eliah Caldwell nikada nee ni primirisati tako preciznoj kuckalici,
tipkalici, niti toliko nauljenoj monoj Fordovoj maini, i svatko koga
su posljednje reenice zabrinule, moe radi due toga valjanog
momka biti spokojan barem koliko i radi svoje.

Ali jedno iskuenje, ili dva, ipak su ekala Generala...

Bio je to dan kada je Starkey, najstariji Generalov sin utnuo

zelenosmeeg pijetla daleko preko ograde, pravo na glavnu ulicu,
i na mjestu ga ubio. Onda je u preostalom Generalovu Buicku
izletio iz Panamatte kao da mu pod repom puu svi vrazi pakla ili
kao da ga negdje niz cestu eka kakav vaan posao, to je s
obzirom na ono to je General o sinu znao, bilo prilino
nevjerojatno. Ono jo nevjerojatnije bilo je to da se itava stvar
dogaala u pet prije podneva, to e rei izjutra, to e, na kraju
krajeva, rei: u sam cik zore, kojoj Starkey dotada valjda nikad nije
ni vidio lica. I sva je prilika da je General ve tada, navlaei
izme, predosjeao, znao, da s takvim jutrom dan ne moe biti
obian ma postavio se ti na glavu, jer kako smrdi s poetka tako
e i u sredini, a kako ti zasvira na svadbi, svirat e i na sprovodu
i slino, to je sebi u brk mrsio vie da se podjari nego zato to bi
vjerovao da e neto UISTINU izmai kontroli i okrenuti se tako da
ga on ne bi mogao dobro i poteno preokrenuti, spretno i lako, ba
kao neku Meyerovu konzervu s grahom.

Onda je u kuhinji, kao i svakog jutra, posrkao vrelu kavu ne

ekajui da se talog spusti, sprio dva jaja i pojeo ih velikim
zalogajima, dok mu se u dnu eluca irio dobro poznat osjeaj
munine to ga je lijeila od posljednjih krmeljivih krpica sna i
spremala za jo jedan ne-popusti-nimalo dan u vrajoj, pospanoj
Panamatti.

Jednog jutra govnasta jaja e me ubiti pomisli najozbiljnije

General odmiui se od stola i odnosei alicu i tavu do sudopera.

Kada se vratio, ponovo sjedne, podigne izme na stolac pazei da

ne zagrebe ve naetu lakiranu povrinu i zagleda se kroz prozor.

Sunce se, inilo mu se, za pustarom pomaljalo pomalo nevoljko i

on se tko zna zato prisjeti ofucanoga eirskog kunia to ga je
na panamatskim nedjeljnim zabavama izvlaio pogrebnik Woo,
zaudarajui na znoj i formalin i dijelei prestravljenoj djeci
karamele koje se kasnije nitko nije usuivao pojesti.

Woo i njegov zec General se u sebi nasmije i na tren zaboravi

preteki kamen to mu se smjestio na elucu. Maioniar Woo i
mrtvake karamele.

Tih nekoliko sati to ih je na svijetu provodio posve sam, zavaljen

na stolcu i zagledan u tihu, treperavu pusto preko koje su, hitre
poput tavanskih ivotinjica, neujno pretravale jutarnje sjene, za
Generala Caldwella bili su nekakvo udesno, tajno, i od svega
ostalog odvojeno vlasnitvo. Neto znao je s ponosom pomisliti
to mu nije pripadalo po zasluzi, nego po srei, a onda, bolje je
rei, to mu uope nije pripadalo, nego mu je samo dano na
uvanje, posve sluajno, ali sretno, da, u svakom sluaju izuzetno
sretno... Ipak, jutro je ovaj put umjesto njega zapoeo Starkey i pri
pomisli na njega, mrtvoga pijetla i posljednji itavi Buick General
se od muke strese, izmom sa stolca odbije veliki komad laka i
pouri misli skrenuti na ofucanog zeca i sive karamele pogrebnika
Wooa. Uini mu se da uje pla.

Ne.

Sunce se zapetljalo u pauini na rubu prozora i on svrnu pogled da

bi mu dao vremena da se izvue. S poda dohvati strgnute komade
laka i smrvi ih pod prstima. Bili su sitni i svjetlucavi kao inje. Uini
mu se da se na njegovu dlanu stanjuju jo vie, da nestaju ili se
pretvaraju u pepeo.

Ovih bi dana trebalo nalakirati stolce.

Odnekud odjeknu dug, isprekidan jecaj. Prenuto, sunce se s

mukom odvoji od okvira i na oknu odskoi za puni centimetar. Pla
je ovaj put bio glasan i dopirao je odnekud iznad njegove glave.
Bio je siguran da ga uje.

Nabaviti poteni lak.

General Caldwell se lagano kucne po koljenu, ustane i pouri uz

stepenice.

II

Prostrana djevojaka soba svojim je jedinim okom, neobino

velikim prozorom bez zastora, gledala na zapad, ulicu Reeves i
neizbjenu pustaru koja se, ispruena sve do planina, negdje u
daljini pretvarala u crtu tanju od stisnutih usnica Generala
Caldwella. Pred izlozima ulice Franklin zadrano, sunce je u nju
ulazilo kasnije nego u druge dijelove kue, ali kad bi se, neto prije
podneva, napokon smjestilo na debeloj vunenoj prostirci to je
svakoga jutra doekivala bose tabane Generalovih unuica,
ostajalo bi tamo sve do kasnih poslijepodnevnih sati, sve dok ga,
navlaei se jedni preko drugih, ne bi otjerali nevjeto prikriveni
zjevovi i isti ovratnici mekih snjenobijelih spavaica.
Ako je vjerovati najutjecajnijem panamatskom aju, gospoi Berry
i gospoici Ny, soba je sve do onog znamenitog popodneva kada
je Margaret Midge-Caldwell na reveru Buckova kaputa pronala
dugaku crvenu vlas, a General odluio da e najbolje biti da se
"sad, kad ve nemaju majke" o unukama brine on, bila zakljuana
punih dvadeset godina, jo otkada je iz nje, laka i prozirna poput
vjenanice, iznesena Laura Ruth Caldwell, generalova pokojna
supruga.

Zato je od svih drugih soba u itavoj Generalovoj kui za smjetaj

djevojicama izabrana ba ova, nitko pouzdano nije mogao rei,
ali neka ostane zabiljeeno da je, zazivajui pred san Svetu
Eulaliju, gospoa Consuelo, stara domaica Caldwellovih, prije
negoli za ikoga drugog molitvu izgovarala za dobru seoru Ruth,
koja je zajedno s djevojicama, glasovima i smijehom, u svoju
sobu, a tako i kuu Generala Caldwella, nakon tolikih godina
napokon vratila cvijee.

I zaista, na veliko uenje Eliaha Caldwella koji je na takve stvari

obino odmahivao rukom ili slijegao ramenima, nova je djevojaka
soba, kad god bi joj se netko pribliio, ve s vrata snano
zamirisala na bagrem i jorgovan, maslaak i mak, a potom i na sve
ostalo nevidljivo cvijee koje se, to ga je namjernik vie
pokuavao slijediti, vjetije skrivalo po ormarima i bolje uplitalo u
tople djevojake veste. Generala je nije se stidio priznati to
nedodirljivo bilje isprva plailo, zatim zbunjivalo, da bi se na kraju,
kada od njega ve nije mogao pobjei, u kui toliko udomailo da
je malo nedostajalo pa da ga i sam Eliah Caldwell ne pone traiti
samo zato da bi ga zalio ili poastio osobito dobrom gnojnicom.

Ovoga jutra, meutim, General je kroz gustu lavandu proao ne

obazirui se i mirisi se, uvrijeeni, skupie u klupko i otkotrljae
ispod irokog kreveta. Na njemu je, umotana samo u tanku
spavaicu, sjedila Bette, starija od Buckovih keri, gledajui ga i u
naruju drei neto sitno i uplakano, neto to je Generalu onaj
kamen u elucu stislo, gurnulo nadolje, a onda ga zauujuom
silinom zavitlalo gore, u glavu, grlo ili neto jo ue.

... General proapta kao da umiruje sama sebe. Ovdje

sam...
itav dugaki trenutak nitko mu ne odgovori, a onda prostoriju
poput pucnja, pred Generalom rastjerujui malaksale mirise,
ponovno ispuni pla.

Sunce je jo plesalo na pauini kuhinjskog prozora kad se General

u tri koraka spustio do kuhinje i na vatru stavio loni s vodom za
aj. Zatim je, trudei se da ne poremeti raspored koji je stvarima u
nonom ormariu dala gospoa Consuelo, potraio kutiju s
lijekovima, a kad ju je pronaao, u njoj pokuao nai neto za to
mu se inilo da ide uz aj i vruicu. U lici eera paljivo je smrvio
debelu bijelu tabletu, ulio aj u alice, a tek kad je i to bilo gotovo,
kratko ali odluno pokucao na vrata sobe u kojoj je spavala
kuedomaica.

Dok ju je ekao da se odjene, General sjedne kraj prozora i zakilji

na pustaru. Pusto je bila jednako mirna, a inilo mu se da se ni
zapetljano sunce u oknu nije pomaklo za vie od pola pedlja.

Gr nelagode to ga je osjetio uavi u djevojaku sobu polako ga

je naputao i General se u sebi kiselo nasmije voru koji je jo
osjeao u grlu. Zadri dah i osluhne. Zbrinut izmeu ladica i
ormara, glatkih posezanja i pronalaenja, ponovo outi kako se u
prostor oko njega vraa i u predmete polako ulazi nakratko
izgubljeni red.

Dobro jutro, Generale ree mu domaica dok je struui

papuama prolazila iza njegovih lea. Gdje gori.

Nigdje gdje nas dvoje ne bismo mogli ugasiti, gospoice Escoda

General ustane, korakne do sudopera i dohvati se alica. Ali
jutro nam svakako valjati poeti iznova. Otiite po Saula Winsleta i
recite mu da ga trebam na aici krukovca. Recite mu neka
ponese i torbu jer je jedna Generalova princeza bolesna. to se
prije vratite i prije ga isporuite, ranije ete u krevet.

Kratkim pokretom prekine gunanje i zapitkivanje kuedomaice i

lakim se korakom zaputi prema djevojakoj sobi. Osjeao je kako
mu se u do maloas satrveno tijelo ponovno vraa snaga. Kada se
jo, ne prolivi ni kapi, uz stepenice popeo s dvije do vrha
napunjene alice, bio je uvjeren da e stvari ako im se malo
pripomogne i same skliznuti na svoja mjesta, da jedino treba
priekati i vjere imati koliko zrno goruice pa da dan, a s njime i
sve ostalo, skrene u poznato, a onoga plaa nestane kao da ga
nikada nije ni bilo. I upravo u tom se trenu sunce kao otputeno s
neke nevidljive uzice kroz iroke kuhinjske prozore pred
Generalom prospe prostorijom, a on osjeti kako mu otamo, izvana,
netko namiguje i laganim smijekom neujno daje za pravo.

III

Kada je lijenik iziao iz djevojake sobe, General mu namigne i

dade znak da poe za njim. U knjinici, mjestu na kom su njih
dvojica sve do smrti Generalove supruge znali provoditi
poslijepodneva igrajui ah ili pijuckajui slavni Generalov
krukovac, ekale su ih dvije napunjene ae, jutronje novine i
tek naeta boca.

General u prostoriju propusti lijenika i za njim zatvori vrata.

Sunce se jo nije pomaklo, a Delfini su ve izgubili nasmijei

mu se dok su sjedali svaki u svoj konati naslonja. Srea to se
vie ne kladim.

Generale... Saul Winslet otare znoj to mu se obilato skupljao

na elu, napne se kao da e ustati, pa omlitavi i odustane,
pogledom uranjajui u are na tustom tepihu.

Loe je, Eliah procijedi. Jako loe. Ne znam to je, ali ne

izgleda dobro.

General ne odgovori nita. Neko je vrijeme zurio u oznojenog

mukarca koji se vrpoljio u naslonjau, a onda, kao da time
raspetljava nekakav prastari vor, noktom rastreseno zagrebe o
zeleno staklo ae.

Ne krivim te za njezinu smrt, Saul ree napokon. Ne

zamjeram ti to je Ruth umrla, ako te to mui.
Mlakim pokretom prekidajui lijenikove prosvjede General ustane
i otisne se do prozora. Dok je razmicao zastore, prizemljeno mu
sunce promigolji izmeu ruku, utiskujui u zidove palce mekog
zemljanog svjetla.

Otkako je nema... Razmiljam, posljednjih dvadesetak godina...

Razmiljam o tome kako joj moda nisam pruio sve to sam
mogao... Kako sam je trebao paziti vie, odnekud dovesti boljeg
lijenika, stvoriti bolje lijekove General se tiho nasmije. Moda
ak i zavriti medicinu umjesto tebe... Razmiljam o tome kako sa
svim onim ivotom kojeg je imala nije mogla nestati tako naglo,
tako nenadano, bez ikakvog... Generalova ruka zadrhti odlaui
au na glatku povrinu stola. Grizem se pomiljajui na sve ono
to se dogodilo protiv mojih mogunosti, protiv moje volje... ali
nikad, nikad, nikad, Saul... vjeruj mi, ni jednom u ovih dvadeset
godina nisam pomislio da je njoj nanesena neka nepravda... ak i
kad je bilo uasno teko znati koliko si nemoan, sam, koliko
odjednom ne vidi i ne razumije sve ono... Nemoj me krivo
shvatiti, ali koliko god da sam je volio, koliko god ona eljela
ivjeti... Koliko god ti dobar ili lo lijenik bio... Nitko od nas... Nitko
nije mogao uiniti vie ili manje od onog to je uinio... Smrt...
Njezina smrt... Svemu tome mora postojati neko objanjenje,
kvragu, pa ak ako ga ti i ja sa svom svojom ahovskom pameu
ne moemo dati niti zamisliti u tisuu godina.

General okrene lea lijeniku navlaei zastore i naas obojica

ostadoe teko diui u toplom polumraku prostorije. U predsoblju,
pred vratima knjinice, zau se agor i pucketanje parketa to se
ugibao pod neijim koracima. Netko nestrpljivo pokuca na vrata.
Kada je General ponovo pogledao lijenika, na licu mu je lebdio
onaj isti vrsti osmijeh zbog kojeg Saul Winslet u isti mah osjeti i
slabost i olakanje.

Ne elim raspravljati o stvarima koje ne razumijem, doktore, ali

ako cijeli dan provede ovdje znojei se, trebat e mi sljedeih
dvadeset godina da si ponovo objasnim sve ovo to sam ti upravo
rekao. A dvadeset godina nemamo. Ni ti ni ja, zar ne, Saul?

Dok su uska lijenikova ramena nestajala u cimetnoj tami

predsoblja, Eliah Caldwell zastane na vratima knjinice. Pred njim
je, na prsima guvajui iroki pusteni eir, stajao mukarac ije
crte lica General u mraku nije uspijevao razaznati.

Generale... progovori mukarac isuvie ustro nabijajui eir

na glavu. Hitno je.

Eliah Caldwell jo se jednom, to je tie mogao, primakne sobi u

kojoj su lijenik i domaica njegovali djevojicu, zagrebe i kucne
po odkrinutim vratima ne bi li im privukao panju, ali kad ga ne
ue, polako se, unatrake, iskrade u hodnik. Po praznom,
odsutnom lijenikovu izrazu nije mogao naslutiti previe, ali ga
namrteno lice domaice natjera da se zabrine. U njegovoj sobi,
na donjem katu, spavala je Bette i General si obea da ga poslovi
u Panamatti, ma kakvi bili i ma o emu se radilo, nee zadrati
vie od pola ure. Otie do kupaonice i pogleda se u ogledalu.
Izgledao je umorno i iscrpljeno. Ispod nosa i po usukanim
obrazima u onih nekoliko jutarnjih sati poele su mu probijati
neuredne srebrne ekinje kao nakon probdjevene noi i on
odjednom pod prstima osjeti starost. Zagrabi vode iz ulubljenoga
limenog lonia to je stajao ispod ogledala i umije se. Neak
Joshue Barnesa kojeg su poslali da ga dovede ekao je u primaoj
sobi i General ga je mogao uti kako koraa po prostoriji i bez
sluha zvidue neku koranicu. U onih nekoliko rijei to mu ih je
dopustio izgovoriti dok su prolazili hodnikom, od knjinice do
primae sobe, General je shvatio samo to da se u gradu neto
kuha i da, kao uostalom i uvijek do sada, od njega oekuju da za
njih vadi kestenje iz vatre.

Panamatta.

Na trenutak pomisli da su u sve opet umijeani Starkey i Buck i

smrknu mu se pred oima.

Trebalo ih je zatui dok su bili mali.

Kroz prozori kojim je kupaonica gledala na ulicu, do njega je

dopiralo promuklo kukurikanje pijetlova. General pogleda na sat i
strese se.
 Sve je otilo kvragu.

Otare lice runikom i niz hodnik se zaputi u taktu pokvarene

koranice.

Gomila je iza Meyerova duana okruila mladia u prljavom

plavom kombinezonu i General shvati da ekaju samo na njega.

Momku kojeg su stjerali u kut moglo je biti osamnaest godina i nije

sliio ni na to. Na uskom bubuljiavom licu, od sljepoonice do
sredine obraza protezala mu se runa ogrebotina, a rijetko paperje
brade ispod nosa bilo umrljano sigama skorene sline. Ve iz
daljine, Generalu je zamirisao na strah i nemo, i on prokune
Panamattu, svoju lakovjernost i iroki eir Samuela Barnesa.

Tome bi momku valjalo dobro istrljati ui i poslati ga kui

promrmlja General ni sam ne znajui misli li na sebe, mladia ili
neaka pokojnog erifa.

Osim gomile oznojenih mukaraca na ulici nije bilo nikoga. Bilo je

vrue iako se sunce jedva nadvirivalo iznad krovova, a jedino to
se ulo bila je kripa Generalovih izama i mladievo kaljucanje.
Visok i prav, General se zaustavi pred zapraenim ljudskim
prstenom, otvori ga jednim pokretom ruke pa se gotovo i ne
hotei nae nasuprot mladiu. Gomila zaamori, a netko ga u
prolazu, ohrabrujui, dotakne po ramenu.

Onda? progovori. to se dogaa, sinko?

Usred uskog, zbijenog obrua od ramena mladi je stajao mirei,

nepomian i pogrbljen, a onda se uspravi, nasmijei i pogleda
Generala kao da ga odnekud poznaje.

Nisu ti rekli? mladi se nakalje, a u glasu mu zatitra

podsmijeh. Ni tebi? Zaista ivite na kraju svijeta...

Neto ga ponovo natjera u smijeh.

 Trebalo je proi itavu pustaru da bi se dolo do tebe, a onda me
doeka ovo... vrkom prsta dotakne svjeu posjekotinu na licu pa
ga uperi u ljude to su ih okruivali. Pravi odbor za doek.

Zamiri i okrene lice prema suncu.

A vijesti i nisu tako loe.

General osjeti kako gomila iza njegovih lea mrmori, skuplja se i

prema mladiu ga gura dahom, pogledom, stotinama nevidljivih
dodira.

Kakve vijesti?

Mladi zakilji, promatrajui ga ispod sklopljenih trepavica.

Na primjer... Da ste doli do kraja. Da vie nee biti sunca. Da

sutra poinje zima i da e trajati najmanje milijun godina... Neto
kao vjena vremenska prognoza za Panamattu i ostatak svijeta,
veliki godinji odmor, posljednji dan za jahanje na valovima...
Mhm, otprilike to.

Mladi irom otvori oi i znatieljno pogleda Generala.

Razumije?

Nastade tajac. Na licu visokog mukarca nije se moglo proitati

nita, ali onih nekoliko sekundi to ih je proutjeo svima se uinie
due od itavoga predugog jutra. Kada je progovorio, Generalov
glas zazvui vrsto i ravnoduno, kao da ne oekuje odgovora.

A ti ide okolo i pronosi radosnu vijest. Pjeice?

Donio me vjetar mladi se nasmijei. Izdaleka. A tebe?

Mene su donijele loe vijesti. Vijesti da jedan balavac ide

unaokolo i dosauje ljudima koji bi trebali sjediti doma i raditi svoj
posao... Koliko god taj posao bio glup i koliko god oni bili glupi.

General glavom pokae prema gomili.

 Moda to svoje o kraju moe prodati negdje drugdje, ali ovdje
ne. Ne danas. Ne meni. Razumije, sinko?

Na nesigurnom jutarnjem svjetlu, onako tvrd i uspravljen ispred

mladia, General se inio neobino lijep i vedar. Iza njegovih lea
gomila se uzburka, zadrhti, a onda splasne, smirena. Netko se
nasmija.

A to se toga godinjeg odmora tie... dueg od onog to ga ovi

dobri ljudi imaju u Panamatti... pod kapom nebeskom vjerojatno
ne bi mogao ni nai.

Za rep se posljednjih Generalovih rijei uhvati hrapavi zvuk

motora, a na kraju ulice zavijori oblak rumene praine. Za nekoliko
trenutaka pred njima se zaustavi Samuel Barnes za volanom
pranjavoga crvenog automobila.

Parkirao ga je kod stare pumpe ree otvarajui vrata i

izbacujui noge van Mali vrag me je poteno oznojio, a vi ste,
Generale, ponovo bili u pravu. Ni nekoliko kilometara. Deku se
nije dalo pjeaiti, a vjetar koji ga je donio sreom je imao kljueve
u volanu.

Nasmije se. Mukarci se rastrae oko automobila podvriskujui i

udarajui akama po prljavoj karoseriji. Netko u prolazu gurne
mladia i srui ga na pod. Netko drugi ga ugazi i mladi zacvili
hvatajui se za ruku. General mu se priblii i utke ga podigne sa
zemlje. itav trenutak stajali su sami, jedan nasuprot drugome i
General je u licu mogao osjetiti teki mladiev vonj. Djeak je s
mukom pridravao ruku koja je beivotno visjela niz tijelo. Jaukne.
Kad je pogledao Generala, oi mu zakrijesie.

Lijepo. I to to dokazuje? Nita. Samo to da su automobili nuno

zlo i da ih valja parkirati dalje. ak i u ovom poslu. Lice mu se
zgri. Istina je...

General ga prekide.

Istina je da nemam vremena za tvoje budalatine.

Okrene mu lea i zakorai niz cestu, prema kui. Sunce je jo
uvijek bilo nisko, poput velikoga grimiznog balona zakaeno za
otre vrhove dimnjaka. Mladi zvizne i kimne glavom kao da ga
poziva za svjedoka.

Pogledaj sunce! povie za Generalom. Ovo je posljednje koje

e vidjeti!

Ljudi stadoe i ulicom odjednom ponovo zavlada tajac.

General se ni ne okrene.

Sere.

Njegova iroka ramena odmicala su ulicom snano i bez

zaustavljanja. Mladi s ela otare pramen masne kose i vragolasto
se nasmije traei oi gomile.

Ako je tako... kako objasniti ovaj na susret, sunce, mrtvoga

pijetla, tvoj strah, to to si ovdje, i na kraju... njezinu bolest. Ona
odlazi, to zna... a ipak si ovdje... kako tu smjestiti sve tvoje
konzerve s grahom? Generale?

Generalu se zamrai pred oima. Neka ga dugaka, tanka igla

probode u elucu, prsima i on umalo ne izgubi svijest. Ulica se
okretala oko njega dok je u dva dugaka koraka prilazio mladiu i
obarao ga na tlo. Udarao je dok se nije umorio. Kad se podigao,
pijesak oko njega bio je umrljan krvlju i slinom. Na ulici se ulo
samo njegovo hroptavo disanje, ali kao da dopire odnekud, izvana.
Netko mu ponudi ruku. Odgurne je. Neki mu izlog u oi bljesne
trzaj reskoga svjetla i General osjeti elju za povraanjem.
Zatetura razmiui nejasne prilike to su mu se prijeile na putu.
Povrati. Pouri kui. Nikad se nije osjetio jadnije.

IV

Eliah Caldwell nikada nije vidio anela. Nije, poput nekih, imao tu
sreu da mu s neba sputaju ljestve koje miriu na vjenost ili po
njega alju plamene koije. Otkako je postojala, Panamattu je iz
dana u dan otkupljivao sam samcat, a da ga nikada niste uli da
se ali, osim na sinove i prvenstvene poraze Delfina. Kada je
trebalo, po njega bi slali neake Joshue Barnesa, zavlaili se u
mije rupe i ekali da doleti i sredi stvar, alosno, alosno, zar ne?

Kad se, onog dana kada je sunce zaglavilo nasred ispranoga

panamatskog neba, dovukao do kue u ulici Franklin, Cora, mlaa
ki Generalova sina Bucka, ve je bila mrtva. Lijenik je
promrmljao nekoliko rijei suuti ne gledajui ga u oi ili je samo
otiao, General nije uspio shvatiti. Domaica koja ga je uzela za
ruku i povela u kupaonicu da ga umije, pod prstima je osjetila
zguvani led njegova lica. General se pretvorio u sjenu i dok je
leao licem prislonjen uz obraz djevojice, nije se moglo rei tko je
od njih dvoje bio vie mrtav. Stajao je nijem, a itava je kua
odjekivala od njegova jauka. utio je, a u okolnim dvoritima
panamatski su pijetli gubili glas nadvikujui se s onim to je ostalo
od Generala.

A onda, onda je nastala tiina i trajala je moda godinu, dvije, sve

dok je na vratima djevojake sobe poput jajeta na metalnoj ploi
tednjaka nije razbilo lagano kucanje kuedomaice. General
ustane i rukavom obrie nateene oi. Na dlanu i meu prstima
osjeti slabani dah sljeza i kadulje. Uzdahne. Bilo je kasno.
Consuelo ga je ekala pred vratima i on joj dopusti da ga ogrne
iskrzanim kunim kaputiem. Zamoli da mu priredi kadu i pribor za
brijanje, a sam se spusti u kuhinju, cvokoui i drhtei od
hladnoe. Upali tednjak, na njega stavi lonac s vodom i privue
stolac blie, da se ugrije. Dok je voda u loncu kuhala, okrene se i
zagleda u kuhinju. Isprani drveni pod, stolci pocrnjeli od koritenja,
napukle alice, noevi iskrzanih otrica, vonj zaina i hrane,
nauljena praina i mrvice na mjestima gdje ih godinama nije
dohvaala ruka Generalove domaice, sve je bilo toliko stvarno,
opipljivo i kudikamo ivlje od svega to mu se toga dana dogodilo
da General, omamljen tolikim ivotom, na trenutak pomisli da
sanja. Dodirne vlastito tijelo i osjeti vruicu. Tijelo. Stvari su oko
njega stajale neumoljive i vrste i on se strese pri pomisli na
strogost kojom je sve te godine bio okruen. Voda provri. General
u mali loni odli onoliko koliko mu je bilo dovoljno za jednu alicu
kave, ostavljajui ostatak da se grije na laganoj vatri. Zamuti lou,
estoku kavu i stavi je na stol pred sebe. Sunce je u prozoru
stajalo, uini mu se, na istom mjestu na kojem ga je ostavio toga
jutra. Na svijetu se nije ulo nita osim bukanja kisikove djece u
loncu na tednjaku. Pogleda na sat.

Toliko sati, a jo sam sam ree.

Da, da; posre gutljaj i osjeti kako mu bride usne i gori opeeno
nepce. Zau korake na stepenitu.

Generale, gotovo je rekla je Consuelo tiho, donosei mu ist,

topao runik, ne gledajui ga, nestajui, ne ekajui da joj se
zahvali.

General Eliah Caldwell brijao se polako, dugim, paljivim

pokretima ovjeka koji nikad u isto vrijeme ne obavlja vie od
jednoga vanog posla. Lice to ga je vrebalo u mutnom ogledalu
jo je uvijek bilo sivo i boju mu nije uspijevala vratiti ni vrela voda,
ni britva, ni grubo trljanje runikom. Domaica mu je priredila
kupku u koju je uao gorei od ognjice, a izaao tresui se od
hladnoe, iako nije bilo hladno i iako ga je na stoliu pored
umivaonika ekalo toplo vuneno rublje, ba kao da se sprema u
zimu. Dok se odijevao, u tijelu je osjeao kripanje istroene uadi
to ga je na okupu drala i umoru otimala sve te silne godine,
godine to ih je proveo hrvajui se s pustarom i sanjajui sjajne
konzerve graha na policama Meyerove prodavaonice. Zastane i
zamisli se. Prstom na zamagljenom staklu ispie nekoliko slova, a
onda ih preara i zaboravi. Britva je nepogreivo skidala tragove
starosti s njegova lica, ali General osjeti da ga studen to mu se
toga dana uvukla u kosti nee napustiti vie nikada. Na sebe
obue hlae, dvije ispeglane koulje, a kad je izaao iz kupaonice
na noge navue izme, a na elo eir, skrivajui u njega vlagu
mrtvih sjedina. Uzdahne nekoliko puta i drvenim se stubitem
spusti do ulaznih vrata. Tamo ga je ekala domaica. Consuelo ga
uhvati za ruku i poljubi u obraz. General neto promrmlja, blago se
oslobaajui njezina stiska. Otvori vrata i nae se na ulici. Na
nekoliko metara od njega, itava Panamatta utke je zurila u
mjesto na kojem jo do maloprije nije bilo nikoga. Osjeti kako mu
po prsima, ispod oboda eira, po licu udaraju njihovi upitni
pogledi, zrake zapetog, otealog sunca. Gomila ga je ekala,
nepomina, nijema, ne diui. General oblie usne.

Idite kui ree. Sve je u redu.

Na trenutak, nitko mu ne odgovori, a onda, nad Panamattom

odjekujui poput huke topova koje General Caldwell u ivotu nee
vidjeti nikada, iz mase provali mukom uzdravani uzdah. Zrak
zabridi od olakanja, a ljudi se pred njim u trenu poee rasipati
agorei, zadirkujui, dovikujui jedni drugima, smireni, sretni i
zadovoljni. Sunce zadrhti i lako odskoi iznad krovova. General na
ulici uas ostade sam, a u noi koja je uskoro zalegla na pustaru,
Panamatta je svijetlila poput arulje na novogodinjem drvcu, kao
da je na itavom svijetu vie ne moe ugasiti nitko, nita i nikada.

KRAJ