Kasniji srednji vijek

Vinodolski zakonik

U srednjovjekovnoj knjievnosti nije mogue strogo jednoznano luiti vrste i anrove jer je
kriterij razlikovanja drukiji od onoga normiranoga u ranom novovjekovlju. Pri pokuaju
anrovske klasifikacije u obzir valja uzeti ne samo oblikovne, ve i tematske, pa ak i neke
izvanknjievne determinante. Svaka e podjela biti uvjetna, jer medu srednjovjekovnim
anrovima postoje slinosti, ak i preklapanja. Dvije velike kategorije u koje je mogue
svrstati hrvatske prozne tekstove jesu, s jedne strane, pripovjedna proza u kojoj kao
dominantni kompozicijsko-strukturni imbenik funkcioniraju pripovijedanje, fabula i sie, te
moralnopouna ili refleksivna proza, u kojoj prevladavaju refleksija, uvjeravanje, komentar i
opis.

Najpoznatije su podvrste pripovjedne proze: apokrifi, hagiografsko-legendarni tekstovi,

mirakuli, vizije, prenja i romani. U pripovjednoj je prozi najei stupnjevit tip razvijanja
fabule: zbivanje tei cilju, a kao retardacije stoje preprjeke koje lik mora nadii. Prstenastu
fabulu ima Dundulova vizija (poinje i zavrava kao legenda, a sredinji dio je vizija) i
apokrif Kako bi prineseno lice Isukrsrovo v Rim, dok mirakul O djevojci bez ruku ima dvije
usporedne fabularne linije koje se na kraju stapaju. Apokrifi su heterogena skupina ostvaraja
koji govore o biblijskim temama i osobama, a nisu ula u kanon Biblije. Kao odlomci ili
cjelovita djela nalaze se u tridesetak hrvatskoglagoljskih kodeksa (zbornika i brevijara), te
ine jednu od najbrojnijih i najznaajnijih skupina proznih tekstova hrvatskoga
srednjovjekovlja. Manji je broj apokrifa sauvan u latininim (npr. Dubrovaki legendarij, 17.
st.) i irilinim (dubrovako Libro od mnozijeh razloga, 1520) spomenicima. Sadrajno se
mogu podijeliti u dvije velike skupine: starozavjetne i, mnogobrojnije u nas, novozavjetne
apokrife, te na podvrste kao to su: djela apostolska, apostolske pasije, evanelja, poslanice,
vizije, prenja, te na neke skupine koje dosad nisu genoloki u dovoljnoj mjeri odreene.
Mnogo brojniji su oni koji se oslanjaju na ope crkvenoslavensko naslijede, ije je glavno
rasadite bilo na slavenskom jugoistoku, i koji crpe iz grko-bizantskih vrela.

Apokrifi se uvjetno mogu nazvati "religioznom beletristikom", jer je u njima zabavna funkcija
izrazita, a doktrinarni sadraj potisnut, osobito u nekim Djelima apostolskim. Fabula je
razraena, javlja se niz zapleta te je pripovijedanje dinamino. U njima su se glagoljai
nerijetko ostvarili kao vjeti prevoditelji, skloni i individualnim zahvatima. Apokrifi na
dramatian nain pripovijedaju o ivotu prvih ljudi (ivot Adama i Eve); o pojedinostima iz
ivota Bogorodice (Protoevanelje Jakovljevo); o djetinjstvu Kristovu (Pseudo-Tomino
evanelje, sa zanimljivom karakterizacijom Isusa kao razigrana, pomalo i okrutna djeteta).
Odlomak Nikodemova evanelja pripovijeda o Kristovu silasku nad had/limb, odakle je
oslobodio pravednike. Pria O prekrasnom Josipu u hrvatskoj redakciji poinje u antikoj
maniri invokacije boanstva i paralelama Josip-Krist. Vrlo su popularni bili apokrifi o
doivljajima apostola koji su propovijedali vjeru u raznim krajevima svijeta. Primjerice, Djela
apostola Andrije i Mateja u gradu ljudodera gotovo su pustolovni roman s uzbudljivom
radnjom punom obrata i udesa, s mnogo sukoba i dramatinim epizodama.

Od moralno-didaktinih spisa najpoznatiji su Kniga Kata mudroga, Cviet od krjeposti,

dok je meu ljetopisima najglasovitiji Ljetopis popa Dukljanina. Pobona drama, koja se
razvila iz dijalokih dijelova liturgijske igre, roznata je po prijepisima iz XV. i XVI. stoljea
(Prikazanje od muke Spasitelja naeg i sredinje hrvatsko srednjovjekovno
prikazanje Muka svete Margarite). Stihovi zapisani na jednome dubrovakom carinskom
statutu, u treem desetljeu XV. st, dvostruko su rimovani dvanaesterci, a iz XIV. stoljea
sauvani su slobodni stihovi pjesme Poj elpo!, rimovana Pisan svetogo Jurja, jedna
Gospina pohvala, poznata pod imenom ibenska molitva, nekoliko pjesama u simetrinom
osmercu, neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske boine pjesme (U se vrime
godia) te jedna satirina pjesma o pokvarenosti sveenstva (Svit se kona). Mnogo su
zreliji akavski dvanaeseterci iz svetakih legendi koje potjeu iz XV. st. (Transit sv.
Jeronima i dr.). Do posljednjih desetljea XV. stoljea, kada je poelo novo razdoblje,
hrvatska je srednjovjekovna knjievnost dosegnula punu zrelost Sama djela, zbornici i zapisi,
kao i prepisivai i minijaturisti, tiskare u Senju, Kosinju i Rijeci svjedoe o usponu i cvatu.
Pjesme, dijaloki stihovi, prikazanja, u vrhu su te knjievnosti.