Professional Documents
Culture Documents
Hegel Osnovne Crte Filozofije Prava PDF
Hegel Osnovne Crte Filozofije Prava PDF
Filozofija je izriito izrekla da se samo ono istinito ne moe spoznati, te da je istinito ono
za to svatko o obiajnosnim predmetima, naroito o dravi, upravljanju i ustavu, moe
dati da se uzdigne iz njegova srca, due i oduevljenja.
Ova rasprava, ukoliko sadrava znanost o dravi shvati i prikae kao neto u sebi umno.
Kao filozofijski spis ona mora biti najdalje od toga da treba konstruirati dravu kakva bi
ona trebala da bude; pouka koju bi ona mogla u sebi sadravati ne moe ii za tim da
poui dravu kakva treba da bude, nego, naprotiv, kako nju obiajnosni univerzum,
treba spoznati.
Pojmiti ono to jest zadaa je filozofije, jer ono to jest jest um.
Uvod
Predmet filozofijske pravne znanosti je ideja prava, pojam prava i njegovo ozbiljenje.
Tlo je prava uope ono duhovno, a njegovo poblie mjesto i ishodite volja, koja je
slobodna, tako da sloboda ini supstanciju i odreenje, a pravni je sistem carstvo
ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao druga priroda.
Sloboda je isto tako temeljno odreenje volje kao to je teina temeljno odreenje
tijela. Na materiji nije nita bez teine. Ona je tovie teina sama. Teina sainjava tijelo
i jest tijelo. Isto je tako sa slobodom i voljom. Jer ono slobodno je volja. Volja bez
slobode je prazna rije kao to je sloboda zbiljska samo kao volja, kao subjekt.
Volja je poseban nain miljenja: kao miljenje koje sebe prevodi u postojanje, kao poriv
da sebi da postojanje.
Volja sadrava u sebi ono teorijsko: volja odreuje sebe; ovo odreenje je najprije neki
interes: ono to ja hou ja sebi predstavljam, to je predmet za mene.
- Ono oboje a), b) znai slobodu samo su njeni momenti i momenti volje.
- Ovo tree c) nije apstrakcija, nego konkretno, zdrav ljudski razum, te spekulacija.
Apsolutan oblik u svakom pogledu i svuda boanski ritam svijeta i metofda
apsolutnog spoznavanja jednom zauvijek zapaena time se zadobilo zasad
veliko znanje.
- To to mi nazivamo voljom u sebi sadri oba prethodna momenta. Ja je prije
svega kao takvo ista djelatnost, ono ope koje je kod sebe; ali ovo ope se
odreuje, i utoliko vie nije kod sebe nego se sebi postavlja kao drugo i prestaje
biti ope.
- Ono tree je sada to da je ono kod samoga sebe u svom ogranienju, u obom
drugom, da, time to se odreuje ipak ostaje kod sebe i ne prestaje se drati
onog opeg: ovo je tada konkretni pojam slobode, dok su oba prethodna
momenta pronaeni posve apstraktno i jednostrano.
Promatranje odreenosti volje pripada razumu i najprije nije spekulativno. Volja uope
nije odreena samo u smislu sadraja nego i u smislu forme.
Odreenost po formi je svrha i izvoenje svrhe: svrha je najprije samo neto meni
unutarnje, subjektivno, ali ona treba postati i objektivna, mora odbaciti nedostatak puke
subjektivnosti.
Svrha, ukoliko je ona samo tek naa za nas je jedan nedostatak, jer sloboda i volja su
nama jedinstvo subjektivnog i objektivnog. Svrha se dakle treba postvariti objektivno i
time ne dospijeva u jedno novo jednostrano odreenje nego samo do svoje realizacije.
Volja koja je volja tek po pojmu , po sebi je slobodna ali ujedno i neslobodna, jer istinski
slobodna bi bila tek kao istinito odreen sadraj; ona je tada slobodna za sebe, ima
slobodu za predmet, jest sloboda. Ono to je sada tek po svom pojmu, to je po sebi
naprosto, jest samo neposredno, samoo prirodno.
Samo tek po sebi slobodna volja jest neposredna ili prirodna volja. Odreenja razlike
koju u volji postavlja pojam, koji sam sebe odreuje, pojavljuju se u neposrednoj volji
kao sadraj koji neposredno opstoji nagoni, elje, sklonosti, s pomou kojih je priroda
odredila volju. Taj sadraj uz svoja razvijena odreenja dolazi od umnosti volje pa je tako
po sebi uman.
Volja u sebi dvostrukoj neodreenosti daje oblik pojedinanosti, ona je ta koja zakljuuje
i samo kao volja koja uope zakljuuje ona je zbiljska volja. Pored neto zakljuiti tj.
ukinuti neodreenost u kojoj je jedan, kao i drugi ponajprije samo mogu, ima na jezik
izraz: odluiti se, budui da neodreenost same volje sadrava u sebi odreenja i svrhe,
kao to ono neutralno, ali beskonano oploeno sadrava u sebi odreenja i svrhe i
proizvodi ih samo iz sebe.
Zakljuivanjem postavlja volja sebe kao volju jedne odreene individue i kao volju koja
se izvan sebe razlikuje od drugoga.
U volji stoga poinje vlastita konanost inteligencije, i samo time to se volja ponovo
uzdie do miljenja i svojim svrhama daje imanentnu openitost, ukida ona razliku
izmeu oblika i sadraja i postaje objektivnom, beskonanom voljom.
Konana volja kao beskonani ja, koji se reflektira u sebe samo po obliku i koji bitkuje
kod sebe samoga.
Budui da volja ima kao svoj sadraj, predmet i svrhu openitost, samo sebe kao
beskonani oblik, zato ona nije samo po sebi, nego isto tako za sebe slobodna volja
istinska ideja.
Volja je samo ako misaona inteligencija istinska, slobodna volja. Volja koja bitkuje po
sebi i za sebe jest istinski beskonana, jer je njen predmet ona sama; dakle on za nju nije
drugo ili granica, nego se volja u njemu samo vratila u sebe. Ona nije puka mogunost,
mo, nego ono zbiljsko beskonano beskonano, jer opstanak pojma, ili njegova
predmetna spoljanjost, jest unutranjost sama.
Ako se stoga govori o slobodnoj volji, kao takvoj, bez odreenja da je ona po sebi i za
sebe slobodna volja, onda se govori samo o sposobnosti za slobodu, ili o prirodnoj ili
konanoj volji, a upravo time, bez obzira na rijei i mnjenje, ne o slobodnoj volji.
Volja:
a) Ukoliko sebe samu ima kao svoje odreenje i ukoliko je na taj nain primjerena
svom pojmu i istinita, jest apsolutno objektivna volja;
b) Objektivna volja kao ona koja je bez beskonanog oblika samosvijesti jest volja
koja je utonula u svoj objekt ili stanje, kakve god bila kakvoe po svom sadraju
djeja, praznovjerna, ak i ropska.
c) Objektivitet je, konano, jednostrani oblik u suprotnosti sa subjektivnim
odreenjem volje, na taj nain neposrednost opstanka, kao spoljanja
egzistencija; volja postaje u tom smislu objektivna tek izvoenjem svojih svrha.
Volja je kao sloboda koja u sebi bitkuje sam subjektivitet: ovaj je time njen pojam i tako
njen aktivitet; konanost je njen subjektivitet: ovaj je time njen pojam i tako njen
aktivitet; konanost je njen subjektivitet, a suprotnosti prema objektivitetu: no upravo u
toj suprotnosti volja nije kod sebe s objektom spletena, a njena konanost sastoji se isto
tako u tome to nije subjektivna itd. Kakvo znaenje stoga u onome to slijedi treba da
ima subjektivitet ili objektivitet volje, volja svaki puta osvijetliti povezanou koja
sadrava poloaj u odnosu prema totalitetu.
Pod tim moemo razumijeti sve to sebi pravimo predmetom, bilo to zbiljske
egzistencije ili puke misli, koje sebi stavljamo nasuprot; ali isto tako se pod time poima
neposrednost postojanja, u kojem se treba realizirati svrha: ako je svrha i sama posve
partikularna i subjektivna, onda je mi ipak nazivamo objektivnom ako se ona pojavljuje.
Ali objektivna volja je i ona u kojoj je istina. -> volja Boga, udoredna volja
Objektivnom voljom moe se nazvati i ona koja je posve utonula u svoj objekt, djeja
volje koja stoji u povjerenju, bez subjektivne slobode, kao i robovska volja koje sebe jo
ne zna kao slobodnu i zato je bezvoljna volja.
Objektivna je u onom smislu svaka volja koja djeluje voena stranim autoritetom i jo
nije ostvarila beskonani povratak u sebe.
Apsolutno je odreenje ili, ako se hoe, apsolutni nagon duha da mu je predmet njegova
sloboda objektivno, isto tako u smislu da je sloboda kao umni sistem njega samoga,
kao i u smislu da je to neposredna zbiljnost da bi kao ideja bila za sebe, to je volja po
sebi; - apstraktni pojam ideje volje jest uope slobodna volja koja hoe slobodnu volju.
Pravo je neto sveto uope, samo zato to je opstojanje apsolutnog pojma, samosvjesne
slobode. Formalizam prava ( i nadalje dunosti) nastaje iz razlike razvoja pojma slobode.
Svaki stupanj razvoja ideje slobode ima svoje vlastito pravo, jer je on opstojanje slobode
u njezinom vlastitom odreenju.
Moralitet, obiajnost, interes drave, svako od njih je vlastito pravo, jer je svaki od tih
likova odreenje i opstojanje slobode.
Slobodu koju ovdje imamo je ono to zovemo osobom, to znai subjekt koji je slobodan i
to slobodan za sebe i sebi daje postojanje u stvarima.
Ova puka neposrednost postojanja nije primjerena slobodi, a negacija ovog odreenja
jeste sfera moraliteta.
Subjektivna volja zahtijeva da njen interes, to znai njena svrha sadri vanjsko
postojanje, da ono dobro treba da se ispuni u vanjskoj egzistenciji.
Moralitet kao i raniji formalni moment formalnog prava jesu apstrakcije ija je istina tek
obiajnost.
Obiajnost je tako jedinstvo u njenom pojmu i volje pojedinca, to znai subjekta. Njeno
prvo postojanje je ponovo neto prirodno, u formi ljubavi i osjeaja: porodica.
PRVI DIO
APSTRAKTNO PRAVO
U linosti lei da sam ja kao ovaj, potpuno sa svih strana (u unutranjoj proizvoljnosti,
nagonu i poudi, kao i po neposrednom spoljanjem opstojanju) odreen i konaan, ali
upravo ist odnos, spram sebe, pa tako u konanosti znam sebe kao ono beskonano,
ope i slobodno.
Linost poinje tek onda kad subjekt raspolae ne samo samosvijeu uope o sebi kao
konkretnom, na bilo koji nain odreenom ja, nego samosvijeu o sebi kao potpuno
apstraktnom ja, u kojemu su sva konkretna ogranienost i vaenje negirani i
bezvrijedni.
Volja koja postoji za sebe ili apstraktna volja jest osoba. Ono to je najvie ovjekovo
jeste da bude osoba, ali usprkos tome je gola apstrakcija osoba ve u izrazu neto
prezrivo. Osoba je bitno razliita od subjekta, jer je subjekt samo mogunost linosti,
budui da je svako ivo bie uope subjekt. Osoba je dakle subjet za kojeg je ona
subjektivitet, jer u osobi sam ja uope za mene: ona je pojedinanost slobode u istom
bitku za sebe. Kao ova osoba je ja sebe znam kao slobodnog u meni samom i mogu
apstrahirati od svega, budui da ispred mene ne stoji nita nego ista linost, a ipak sam
ja kao ovaj, neto posve odreeno. Osoba je u neemu ujedno i ono visoko i posve
nisko; u njoj lei ovo jedinstvo beskonanoga i uope konanoga, odreenih granica i
onog posve bezgraninog. Uzvienost osobe je ono to moe izdrati ovu proturjenost,
koju u sebi nema niti bi moglo izdrati nita prirodno.
Pravo je ponajprije neposredno opstojanje koje sebi daje sloboda na neposredan nain:
a) Posjed, koji je vlasnitvo; - sloboda je ovdje sloboda apstraktne volje uope, ili
upravo time sloboda jednog pojedinanog lica koje se odnosi samo prema sebi.
b) Lice, razlikujui se od sebe, odnosi se prema jednom drugom licu, tj. oba samo
kao vlasnici opstoje jedno za drugo. Njihov identitet, koji po sebi bitkuje dobiva
egzistenciju prelaenjem vlasnitva jednoga u vlasnitvo drugoga zajednikom
voljom i odravanjem njihova prava u ugovoru.
c) Volja kao (a) u svom odnosu spram sebe, ne razliita od nekog drugog lica (b),
nego u sebi samoj, ona je, kao posebna volja, od sebe razliita i sebi
suprostavljena kao takva koja po sebi i za sebe bitkuje nepravo i zloinstvo.
Prvi odsjek
VLASNITVO
Ono umno vlasnitva ne lei u zadovoljenju potreba nego u tome da se ukine puka
subjektivnost linosti (personalnosti). Tek u vlasnitvu osoba postoji kao um. Ako je i
ovaj prvi realitet moje slobode u nekoj vanjskoj stvari, i time jedan loi realitet, onda
apstraktna personalnost, upravo u njenoj neposrednosti ne moe imati nikakvo drugo
postojanje nego odreenje u neposrednosti.
Ono to je neposredno razliito od slobodnog duha jest za njega i po sebi ono spoljanje
uope neka stvar, neto neslobodno, nelino i bespravno.
Osoba ima pravo da svoju volju stavi u svaku stvar, koja je time moja, dobiva moju volju
kao svoju supstancijalnu svrhu budui da ona takve nema u sebi samoj kao svoje
odreenje i duu apsolutno pravo ljudi na prisvajanje svih stvari.
Sve stvari mogu postati vlasnitvo ovjeka jer je on slobodne volje i kao takav je po sebi i
za sebe ali ono to stoji nasuprot nema ovo svojstvo. Svatko ima pravo da svoju volju
uini stvarju ili stvari svojom voljom, to drugim rijeima znai, da ukine stvari i da ih
pretvori u svoje; jer stvar kao spoljanjost nema samosvrhu, nije beskrajan odnos nje
same prema samoj sebi, nego je samoj sebi neto spoljanje (izvanjsko).
Pripisivati to sebi, u osnovi znai manifestirati i pokazati uzvienost moje volje prema
stvari da ona nije po sebi i za sebe, da nije samosvrha. Ova manifestacija dogaa se s
time da je u stvar postavljam drugaiju svrhu nego to ju je ona neposredno imala;
onom ivom kao mom vlasnitvu ja dajem jednu drugu duu nego to ju je imalo; dajem
mu moju duu. Slobodna volja je time idealizam koji stvari, onakve kakve jesu, ne dri za
stvari po sebi i za sebe, dok ih realizam objanjava kao apsolutne, premda se one nalaze
samo u formi konanosti.
Istinsko je stanje da je sa stajalita slobode vlasnitvo, kao njen prvi opstanak, bitna
svrha za sebe. Kako mi u vlasnitvu moja volja kao volja pojedinca postaje objektivna,
ono dobiva karakter privatnog vlasnitva, a zajedniko vlasnitvo, koje se po prirodi
moe posjedovati pojedinano postaje odreenjem jedne po sebi razrjeive zajednice,
pa je za sebe stvar proizvoljnosti da u njoj ostavim svoj udio.
Kao osoba ja sam sam neposredno pojedinac, ali kao osoba imam ja ujedno svoj ivot i
tijelo, kao i druge stvari, samo ukoliko je to moja volja.
Tijelo, ukoliko je ono neposredan opstanak, nije primjereno duhu; da bi bilo njegov
voljni organ i nadahnuto sredstvo, mora ga on tek posjedovati.
Za vlasnitvo kao opstanak linosti nije dovoljna moja unutarnja predstava, kao ni volja
da neto treba da bude moje, nego se za to zahtijeva zaposjedanje. Opstanak to ga
time dobiva ono htijenje sadri spoznatljivost za druge.
Zaposijedanje ini materiju stvari mojim vlasnitvom, budui da materija za sebe njoj
nije svojstvena. Materija mi prua otpor ( i ona je samo to: da mi prua otpor), tj. ona
svoj apstraktni bitak za sebe pokazuje meni samo kao apstraktnom duhu, naime kao
osjetilnome (pogrenim nainom dri osjetilno predstavljanje osjetilni bitak duha onim
konkretnim, a umno onim apstraktnim), ali u odnosu prema volji i vlasnitvu, nema taj
materijalni bitak za sebe nikakve istine. Zaposijedanje kao spoljanji in kojim se
ostvaruje ope pravo prisvajanja prirodnih stvari nastupa pod uvjetima fizike snage,
lukavstva, spretnosti... kojim se na tjelesni nain dolazi do neega.
No materija nije uvijek bez bitnog oblika i samo s pomou njega ona je neto. to ja vie
sebi prisvajam taj oblik, to vie dolazim i u zbiljski posjed stvari. Troenje prehrambenih
sredstava je proimanje i promjena njihove kvalitete prirode, po kojoj su prije troenja
ono to jesu. Obrazovanje mog organskog tijela u spretnosti, kao i obrazovanje mog
duha, takoer je vie ili manje potpuno posjedovanje i proimanje; duh je ono to sebi
mogu najpotpunije prisvojiti.
A. ZAPOSIJEDANJE
Zaposijedanje, koje nije za sebe zbiljsko, nego koje samo predstavlja zbiljsku volju, jest
neki znak stvari, ije znaenje treba da bude da sam ja u nju stavio svoju volju. To je
zaposijedanje po predmetnom opsegu i znaenju vrlo neodreeno.
Formiranje openito bez moje line prisutnosti, tj. za druge (takoer za mene)
(Pripitomljene ivotinje ostaju sigurne u mojoj zatiti.
Time da ovjek moe dati neki znak i da preko njega moe sticati, on pokazuje upravo
svoju vlast nad stvarima.
B. UPOTREBA STVARI
Zaposjedanjem dobiva stvar predikat, da je moja, a volja ima pozitivan odnos spram nje.
U tom je identitetu stvar isto tako postavljena kao neto negativno, a moja je volja u
tom odreenju posebna, potreba, nahoenje itd. No moja potreba kao posebnost jedne
volje jest ono pozitivno to sebe zadovoljava, a stvar, kao ono po sebi negativno, samo
je za tu potrebu i slui toj potrebi. - Upotreba je to realiziranje moje potrebe s pomou
promjene, unitavanja, troenja stvari, ija se nesamosvojna priroda time oituje i koja
tako ispunjava svoje odreenje.
Vlasnikova volja, prema kojoj je neka stvar njegova, prvi je supstancijalni osnov, ije je
dalje odreenje - upotreba - samo pojava i posebni nain koji dolazi poslije onog opeg
osnova.
Odreenje je stvari da se upotrebljava izvravanje mog vlasnitva na nju - ozbiljenje
toga da je ona moja.
Upotreba - suprotnost pojedinanosti stvari - i nje kao supstancije, trajne. Iskoriavanje
izraava poblie odravanje stvari.
Iskoriavanje neke stvari u neposrednom prisvajanju jest za sebe pojedinano
zaposjedanje.
Kako je supstancija stvari za sebe koja je moje vlasnitvo njena spoljanjost, tj. njen
nesupstancijalitet - ona spram mene nije konana svrha u sebi samoj ( 42) i kako je ta
realizirana spoljanjost upotreba ili iskoriavanje to ga ia ostvarujem, cijela upotreba ili
iskoriavanje je stvar u svom cijelom opsegu, tako da sam ja, ako mi pripada upotreba,
vlasnik stvari, od koje izvan cijelog opsega upotrebe ne preostaje nita to bi moglo biti
vlasnitvo nekoga drugoga.
Odnos upotrebe prema vlasnitvu isti je kao i odnos supstancije prema onom
akcidentalnom, unutarnjeg prema spoljanjem, sile prema njenom ispoljavanju. Sila jest
samo onda ukoliko se ispoljava; njiva je njiva samo ukoliko ima prinos. Dakle, onaj ko
upotrebljava neku njivu vlasnik je cjeline, a prazna je apstrakcija da se na predmetu
prizna jo neko drugo vlasnitvo.
Otuda je razliita od vlasnitva same stvari samo djelimina ili privremena upotreba, kao
i djelomian i privremen posjed koji meni pripada (kao sama djelomina ili privremena
mogunost upotrebljavanja stvari). Kad bi itav opseg upotrebe bio moj, dok bi
apstraktno vlasnitvo trebalo da bude nekoga drugoga, tada bi stvar, kao moja, bila
potpuno proeta mojom voljom (preanji i 52), a istovremeno bi u njoj bilo za mene
neto neproimljivo, volja, i to prazna volja nekoga drugoga - ja bih sebi u stvari kao
pozitivna volja bio objektivan i ujedno neobjektivan - odnos apsolutnog protivurjeja. -
Stoga je vlasnitvo u bitnosti slobodno, puno vlasnitvo.
Vrijednost, mogunost koja se odraava da se zadovolji jedna potreba. Vrijednost
izraena u novcu za sebe prestavljena. Novac ne moe biti neposredno za sebe
upotrijebljen nego se pora pretvoriti u specifine stvari.
Zastarijevanje poiva na pretpostavci da sam stvari prestao posmatrati kao moje. Jer,
tome da neto ostaje mojim, pripada trajanje moje volje a ovo se pokazuje kroz
upotrebu ili odravanje.
C. OTUIVANJE VLASNITVA
Ja se svog vlasnitva mogu odrei, jer ono je moje samo ukoliko u nj stavljam svoju volju
- tako da ja svoju stvar uope putam od sebe kao stvar bez gospodara, ili je preputam
volji nekoga drugoga za posjedovanjem - ali samo ukoliko je stvar po svojoj prirodi neto
spoijanje.
Ako je zastarijevanje jedno otuenje sa ne direktno izraenom voljom, onda je istinsko
otuenje sa ne direktno izraenom voljom, onda je istinsko otuenje izjava volje da ja
stvar vie neu smatrati mojom.
Neposredno zaposijedanje je prvi momenat vlasnitva; isto tako se tako vlasnitvo stie
upotrebom, a trei momenat je onda jedinstvo obojega, zauzimanje kroz otuenje.
Neotuiva su stoga ona dobra ili supstancijalna odreenja - kao i nezastarljivo pravo na
njih - to sainjavaju moju najvlastitiju osobu i opu bit moje samosvijesti, kao to su
moja linost uope, moja opa sloboda volje, obiajnost, religija.
Opstanak je kao odreeni bitak bitno bitak za drugo vlasnitvo, s obzirom da je ono
opstanak kao spoljanja stvar, jest za druge spoljanosti i u njihovoj vezi nunost i
sluajnost. No kao opstanak volje ono je, kao za drugo, samo za volju jedne druge
osobe. Taj je odnos volje prema volji vlastito i istinsko tlo na kojemu sloboda opstoji. To
posredovanje da se vlasnitvo nema samo s pomou neke stvari i moje subjektivne volje
nego isto tako i s pomou jedne druge volje, i da se ono, prema tome, moe imati u
jednoj zajednikoj volji, sainjava sferu ugovora.
U ugovoru ja imam vlasnitvo kroz zajedniku volju: interes je uma da subjektivna volja
postane opa i da se uzdigne do ovog ozbiljenja. Odreenje ove volje ostaje u ugovoru,
ali u zajednitvu sa jednom drugom voljom. Opa volja ovdje se javlja samo jo u formi i
obliju zajednitva.
Drugi odsjek
UGOVOR
Vlasnitvo ija strana opstanka ili spoljanjosti nije vie samo stvar nego sadrava u sebi
moment jedne (a time i druge) volje ostvaruje se ugovorom kao procesom u kojemu se
prikazuje i izmiruje protivurjeje da ja jesam i ostajem utoliko za mene vlasnik koji
bitkuje za sebe i koji iskljuuje drugu volju, ukoliko ja prestajem biti vlasnik u jednoj volji
koja je identina s drugom.
Budui da se oba dijela to se kontrahiraju meusobno odnose kao neposredne
samostalne osobe, ugovor polazi:
a) Od proizvoljnosti;
b) Identina volja, koja ugovorom poinje da opstoji, samo je jedna s pomou njih
postavljena, prema tome samo zajednika, a ne po sebi i za sebe opa;
c) Predmet je ugovora pojedinana zgoljoj proizvoljnosti da je otue.
Stoga se pod pojam ugovora ne moe supsumirati brak; ta je supsumacija u svojoj
sramoti, mora se rei, postavljena kod Kanta isto tako ne lei priroda drave u
ugovornom odnosu, bilo da se drava uzima kao ugovor svih sa svima, ili kao ugovor tih
sviju s vladarom i vladom. Mijeanje toga, kao i odnosa privatnog vlasnitva uope, u
dravni odnos proizvelo je najvee poremeaje u dravnom pravu i zbiljnosti.
U novijem dobu bilo je vrlo omiljeno dravu smatrati ugovorom svih sa svima. Ovaj
nazor dolazi otud da se povrno misli samo na jedno jedinstvo razliitih volja. Ali u
ugovoru su dvije identine volje, obje su osobe jesu i ele ostati vlasnici; ugovor proizlazi
iz samovolje osoba, a ovo ishodite zajedno sa ugovorom isto tako ima i brak. Ali kod
drave ovo je drugaije, jer ne lei u samovolji individua da se odvoje od drave, budui
da smo ve njeni graani po prirodnoj stvari. Umno odreenje ovjeka je da ivi u dravi,
a ako nema drave onda je prisutan zahtjev uma da se ona osnuje. Neka drava upravo
mora dati dozvolu za to da se u nju stupi ili da je se napusti; ovo dakle nije ovisno od
samovolje pojedinca, a drava time ne poiva na ugovoru koji pretpostavlja samovolju.
Pogreno je kad se kae da je u samovolji svih da osnuju dravu; tovie, za svakoga je
apsolutno nuno da jest u dravi.
Budui da u realnom ugovoru svatko zadrava isto vlasnitvo s kojim on stupa u nj i koje
ujedno naputa, ono se vlasnitvo koje ostaje identino i koje u ugovoru bitkuje po sebi
razlikuje od spoljanjih stvari koje u zamjeni mijenjaju svog vlasnika. Ono je vrijednost u
kojoj su predmeti ugovora meusobno jednaki uza svu kvalitativnu spoljanju razliitost
stvari, ono njihovo openito.
Stipulacija je oblik kojim u ugovoru sklopljeni sadraj tek kao prestavljeni ima svoj
opstanak.
Stipulacija sadrava stranu volje, stoga ono supstancijalno pravnoga u ugovoru spram
kolega, ukoliko ugovor jo nije ispunjen, jo opstojei posjed za sebe jest samo ono
spoljanje, to ima svoje odreenje samo u onoj strani. Stipulacijom sam napustio
vlasnitvo i posebnu proizvoljnost nad njim, pa je ve postalo vlasnitvo drugoga; ja
samo stoga njome neposredno pravno obavezan na izvravanje.
Razlika izmeu pukog obeanja i ugovora lei u tome to je u onom to to ja elim
pokloniti, initi, izvriti izgovoreno kao neto budue i ostaje jop subjektivno odreenje
moje volje, koje ja prema tome, mogu promijeniti. Stipulacija ugovora, naprotiv, ve je
sama opstanak moje voljne odluke u tom smislu da sam ja svoju stvar time otuio pa je
sada prestala da bude moje vlasnitvo i da je ve priznajem kao vlasnitvo drugoga.
Podjela ugovora:
A. Ugovor darovanja i to:
1. Neke stvari, zapravo takozvano darovanje
2. Pozajmljivanje neke stvari, kao poklanjanje jednog dijela ili njenog ogranienog
uivanja potrebe; pozajmljiva ostaje pri tome vlasnik stvari. Pri tome je stvar ili
specifina ili se pak, premda je takva, smatra opom ili vai kao za sebe opa.
3. Darovanje nekog vrenja usluge uope darovanje neke stvari s posebnim
uvjetom da e drugi postati vlasnik tek u trenutku smrti darovatelja.
B. Ugovor razmjene
1. Razmjena kao takva:
a) Neke stvari uope, tj. neke specifine stvari za neku drugu slinu.
b) Kupnja ili prodaja; razmjena jedne specifine stvari za neku koja je odreena kao
opa, tj. koja samo vrijednost, bez drugog specifinog odreenja, vai za
upotrebu za novac.
2. Davanje pod zakup, pospoljavanje (otuivanje) privremene upotrebe nekog
vlasnitva za zakupninu i to:
a) Neke specifine stvari, tako da posuiva ostaje samo vlasnik te stvari ili, to je
isto, vrijednosti zajam dalje empirijsko svojstvo stvari da li je ona tap,
sprava, kua itd., pridonosi zajamljivanju kao darovanju.
3. Ugovor o djelu pospoljavanje (otuivanje) mog proizvoenja ili vrenja usluga
na jedno ogranieno vrijeme, ili inae po nekom ogranienju, ukoliko je, naime
pospoljivo (otuivo).
C. Upotpunjavanje jednog ugovora s pomou zalaganja
U ugovoru je pravo po sebi kao neto postavljeno, njegova unutarnja openitost kao
neto zajedniko proizvoljnosti i posebne volje. Ta pojava prava, u kojemu se ono i
njegov bitni opstanak, posebna volja, neposredno, tj. sluajno poklapaju, ide u nepravu
dalje, do privida do suprostavljanja prava po sebi i posebne volje u kojoj to postaje
posebnim pravom. Istina je privida, meutim da je on nitavan i da se pravo uspostavlja
negiranjem te njegove negacije.
Trei odsjek
NEPRAVO
U ugovoru je pravo po sebi kao neto postavljeno, njegova unutarnja openitost kao
neto zajedniko proizvoljnosti i posebne volje. Ta pojava prava, u kojemu se ono i
njegov bitni opstanak, posebna volja, neposredno, tj. sluajno poklapaju, ide u nepravu
dalje, do privida do suprostavljanja prava po sebi i posebne volje u kojoj to postaje
posebnim pravom. Istina je tog privida da je on nitavan i da se pravo uspostavlja
negiranjem te njegove negacije, kojim se procesom njegova posredovanja da se iz svoje
negacije vrati k sebi odreuju kao ono zbiljsko i vaee,e jer je ono ponajprije bilo samo
po sebi i neto neposredno.
A. Nepristrano pravo
Ako je privid samo po sebi a ne i za sebe, to znai, nepravo mi vai za pravo, onda je ono
ovdje nepristrano. Privid je ovdje za pravo ali ne za mene.
B. Prevara
Drugo ne pravo je prevara. Ovdje nepravo nije privid za pravo po sebi, nego se dogaa
tako da ja drugom poturam neki privid. Time to ja varam, pravo je za mene privid.
U prvom sluaju za pravo je nepravo bilo privid. U drugom sluaju je meni samom, kao
nepravu, pravo samo jedan privid.
C. Zloin
Tree nepravo konano je zloin. To je po sebi i za mene nepravo: ali ja ovdje hou
nepravo i ne upotrebljavam privid prava. Drugi, protiv koga se dogaa zloin, ne treba
da nepravo koje postoji po sebi i za sebe posmatra kao pravo.
Razlika izmeu zloina i prevare je u tome da u prevari u formi ina jo lei priznavanje
prava, to kod zloina nedostaje.
Zloinatvo i osvetnika pravednost prikazuju naime, lik razvoja volje kao one koja je
prela u razlikovanje ope volje po sebi i pojedinane, za sebe nasuprot one postojee
volje, te nadalje, da se volja koja po sebi bitkuje, ukidanjem te suprotnosti, vratila u sebe
i time postala za sebe i zbiljska.
Svoju linost kakva volja samo jest u apstraktnom pravu ima ona sada tako za svoj
predmet; takav za sebe beskonani subjektivitet slobode sainjava princip moralnog
stajalita.
Istini pripada da pojam jeste i da ovo postojanje njemu odgovara. U pravu volja ima
svoje postojanje u neemu izvanjskom; ali ono tp je dalje, jeste to da ga volja ima u
njemu samom u neemu unutranjem: ona za samu sebe mora biri subjektivitet i samu
sebe imati nasuprot sebe. Ovo dranje prema sebi jest ono afirmativno, ali ona ovo
moe dostii samo ukidanjem svoje neposrednosti. U zloinu ukinuta neposrednost kroz
kaznu, to znai kroz nitavnost ove nitavnosti, tako vodi ka afirmaciji ka moralitetu.
Drugi dio
MORALITET
Moralno stajalite jest stajalite volje ukoliko ona nije prosto po sebi nego za sebe
beskonana (predanji ). Ta refleksija volje u sebe i njen za sebe bitkujui identitet
spram bitka po sebi i neposrednosti i odreenosti koje se u tom razvijaju, odreuje
osobu kao subjekt.
Druga sfera, moralitet, prikazuje stoga u cjelini realnu stranu pojma slobode, a proces je
ove sfere: ukinuti ponajprije samo za sebe bitkujuu volju, koja je neposredno samo po
sebi identina sa po sebi bitkujuom ili opom voljom, prema toj razlici u kojoj se u sebi
produbljuje pa je postaviti za sebe kao identinu sa po sebi bitkujuom voljom. To je
kretanje, prema tome obraivanje ovog sadanjeg tla slobode subjektiviteta da se on
koji je ponajprije apstraktan, naime od pojma razliit, uini jednakim njemu i da se time
za ideju dobije njena istinska realizacija, da se subjektivna volja isto odredi u objektivnu,
dakle istinski konkretnu.
U strogom pravu nije se radilo tome ta je bilo moje naelo ili moja namjera. Ovo
pitanje samoodreenju i pobudi volje kao i namjeri, ovdje se sada postavlja u onom
moralnom. Time to ovjek hoe da bude prosuen prema svom samoodreenju, on je
u ovom odnosu slobodan, kako god se drala spoljanja odreenja. U ovo uvjerenje
ovjeka u sebe ne moe se prodrijeti; njemu se ne moe dogoditi nikakvo nasilje, pa je
moralna volja odatle nepristupana. Vrijednost ovjeka se ocjenjuje po njegovom
unutarnjem djelovanju i time je moralno stajalite sloboda koja postoji za sebe.
Samoodreenje volje ujedno je moment njezina pojma, a subjektivitet nije samo strana
njezina opstanka (opstanka volje) nego njeno vlastito odreenje kao subjektivno
odreena za sebe slobodna volja, ponajprije kao pojam, da bi bila ideja, sama opstoji.
Moralno je stajalite stoga u svom liku pravo subjektivne volje. Po tom pravu volja
priznaje i jest samo neto ukoliko je to ono njezino, ukoliko je ona sebi u tome kao
neto subjektivno.
Kod formalnog prava bilo je reeno da ono sadri samo zabrane, da strogo pravno
djelovanje ima, dakle, samo negativno odreenje s obzirom na volju. U onom
moralnom, naprotiv, odreenje moje volje je u odnosu na volju drugog pozitivno, to
znai, subjektivna volja u onome ta realizira ima po sebi postojeu volju kao neto
unutarnje. Ovdje je prisutno jedno proizvoenje ili jedno mijenjanje postojanja, a ovo
ima jedan odnos prema volji drugih. Pojam moraliteta je unutarnje dranje volje prema
samom sebi. Ali ovdje nije samo jedna volja nego objektiviranje ujedno ima odreenje u
sebi da se pojedinana volja u njemu ukida i upravo time su, dakle, tim to odreenje
jednostranosti otpada, dvije volje i jedno njihovo pozitivno odreenje postavljeni su
jedno na drugo. U pravu se ne radi tome da li volja drugog neto eli u odnosu na moju
volju koja sebi daje postojanje u vlasnitvu. U onom moralnom se, naprotiv, radi i
dobru drugoga, a ovaj pozitivni odnos moe se pojaviti tek ovdje.
Ispoljavanje subjektivne ili moralne volje jest postupak. Postupak sadrava pokazana
odreenja:
a) Da ga ja u njegovoj spoljanosti znam kao svojeg
b) Da bude bitni odnos spram pojma kao trebanja
c) Spram volje drugih
Pravo moralne volje sadrava tri strane:
a) Apstraktno ili formalno pravo postupka da je , kako je on izvren u neposrednom
opstanku, njegov sadraj uope moj, da je on naum subjektivne volje.
b) Ono posebno postupka jest njegov unutarnji sadraj a) kako je za mene odreen
njegov opi karakter, to sainjava vrijednost postupka, i ono po emu on za
mene vai to sainjava namjeru; - b) njegov sadraj, kao moja posebna svrha
mog partikularnog subjektivnog opstanka jest dobrobit.
c) Taj sadraj kao ono unutarnje ujedno podignut u svoju openitost, kao u
objektivitet koji po sebi i za sebe bitkuje, apsolutna je svrha volje, dobro, u sferi
refleksije sa suprotnou subjektivne openitosti, dijelom zla, dijelom savijesti.
Svako djelovanje da bi bilo moralno mora najprije biti suglasno sa mojim predlokom, jer
pravo moralne volje je da u njenom postojanju jest priznato samo ono to je na
unutarnji nain postojalo kao predloak. Predloak pogaa samo ono formalno da je
vanjska volja u meni takoer kao ono unutarnje. Tome nasuprot, u drugom momentu se
pita o namjeri to znai o relativnoj vrijednosti djelovanja u odnosu na mene; konano,
trei moment nije puko relativna nego opa vrijednost djelovanja, dobro. Prvi prekidi
djelovanja je prekod onog to je predloak i postojanja onog to je navedeno, drugi
prekid je izmeu onoga to spoljanje (vanjsko) postoji kao opa volja i unutarnjeg
posebnog odreenja koje mu ja dajem; trei je, konano, u tome da je namjera takoer i
opi sadraj. Dobro je namjera uzdignuta do pojma volje.
Prvi odsjek
NAUM I KRIVNJA
Pravo je volje, da u svom inu prizna samo ono kao svoj postupak i da bude kriva samo
za ono to ona zna o njegovim pretpostavkama u svojoj svrsi, to je od toga lealo u
njenom naumu, - in se moe uraunati samo kao krivnja volje; - pravo znanja.
Volja ima neko postojanje pred sobom, na koje ona djeluje; ali da bi ovo mogla ona
mora imati njegovu predstavu, a istinska krivnja je samo u meni ukoliko prisutno
postojanje lei u mom znanju. Volja, budui da ima jednu ovakvu pretpostavku, jest
konana ili tovie, jer je konana, ima jednu takvu pretpostavku.
Drugi odsjek
NAMJERA I DOBROBIT
Naum, kao onaj koji polazi od nekog koji misli, ne sadrava prosto pojedinanost, nego
bitno onu opu stranu namjeru.
Pravo je namjere da opi kvalitet postupka nijue samo po sebi nego da ga je upoznao
onaj koji postupa i da ga je time ve stavio u svoju subjektivnu volju; kao to je, obratno,
pravo objektiviteta postupka, kako se moe nazvati, da bude utvren subjektom kao
misaonim, kao objektivitet koji se zna i koji se hoe.
Pravo je namjere da opi kvalitet djelovanja nije samo po sebi nego da ga je upoznao
onaj koji djeluje i da ga je time ve stavio u svoju subjektivnu volju; kao to je, obratno,
pravo objektiviteta djelovanja, kako se moe nazvati, da bude utvren subjektom kao
misaonim, kao objektivitet koji se zna i koji se hoe.
Opi kvalitet djelovanja jest razliit sadraj djelovanja uope, sveden na jednostavni
oblik openitosti. No subjekt kao u sebe reflektiran, dakle spram objektivne posebnosti
on posebno, ima u svojoj svrsi svoj vlastiti posebni sadraj, koji je odreivalaka dua
djelovanja. To to je ovaj moment posebnosti onoga koji djeluje sadran i izveden u
djelovanju, sainjava subjektivnu slobodu u njenom konkretnijem odreenju, pravo
subjekta da u djelovanju nae svoje zadovoljenje.
Ja za mene, u meni reflektiran, jo sam neto posebno prema izvanjskosti moga
djelovanja. Moja svrha sainjava njen odreujui sadraj.
Pokretaki razlog nekog ina time je prije ono to nazivamo moralnim, a ovo utoliko ima
podvostrueni smisao onog opeg u predloku i onog posebnog namjere.
Ono dobro i pravo ovdje nije jedan puko prirodni nego kroz moju umnost postavljeni
sadraj; moja sloboda, uinjena sadrajem moje volje, isto je odreenje moje slobode
same. Vie moralno stajalite je stoga u tome da se u djelovanju nae zadovoljenje a ne
da se ostane kod prekida izmeu samosvijesti ovjeka i objektiviteta ina, a ovaj nain
shvaanja ima svoje epohe u svjetskoj povijesti kao i u povijesti individua.
Po tome posebnome ima djelovanje za mene subjektivnu vrijednost, interes. Spram ove
svrhe, namjere po sadraju, ono neposredno djelovanje jest u svom daljem sadraju
snieno na sredstvo. Ukoliko je takva svrha neto konano, moe biti ponovo snniena
na sredstva za dalju namjeru itd. u beskonano.
Ono subjektivno s posebnim sadrajem dobrobiti stoji, kao ono u sebe reflektirano, kao
ono beskonano, ujedno u odnosu spram onoga opega, spram volje koja po sebi
bitkuje. Taj moment, ponajprije stvoren u toj posebnosti samoj, jest dobrobit takoer i
drugih u potpunom, ali sasvim praznom odreenju svih. Dobrobit mnogih drugih
posebnih uope jest tada takoer bitna svrha i pravo subjektiviteta. No kako , meutim,
ono ope koje je razlino od takvog posebnog sadraja, a koje bitkuje po sebi i za sebe,
ovdje sebe jo nije dalje odredilo, osim kao pravo, one svrhe posebnoga mogu biti
razliite od njega, njemu primjerene, ali i ne.
Moja kao i posebnost drugih jest samo pravo uope ukoliko sam slobodan. Ona stoga
sebe ne moe tvrditi u proturjenosti te svoje supstancijalne osnove: a namjera moje
dobrobiti, kao i dobrobiti drugih u kojem se sluaju ona posebno naziva moralnom
namjerom ne moe opravdati nepravni postupak.
Trei odsjek
DOBRO I SAVJEST
Dobro je ideja, kao jedinstvo pojma volje i posebne volje u kojoj su (u ideji) apstraktno
pravo kao i dobrobit i subjektivitet znanja i sluanost spoljanjego opstanka ukinuti kao
za sebe samostalni, ali time po svojoj biti u njoj sadrani i zadrani realizirana sloboda,
apsolutna konana svrha svijeta.
Dobro je istina posebne volje, ali volja je samo ono zbog ega se ona postavlja: ona nije
dobra od iskona nego ono to ona jest, moe postati samo svojim radom. S druge strane
je dobro bez subjektivne volje samo jo apstrakcija bez realiteta koji mu treba doi tek
kroz nju. Razvitak duha sadri, primjereno tome, tri stupnja:
1. Da je ono dobro za mene, kao ono to se hoe, dobro posebne volje i da ja to isto
znam,
2. Da se kae ta je dobro i da se razviju posebna odreenja dobrog
3. Konano odreivanje dobrog po sebi, posebnost dobrog kao beskonani, za sebe
bivstvujui subjektivitet. Ovo unutarnje odreivanje je savjest
Pravo je subjektivne volje da ono to ona treba dda prizna kao vaee uvidi kao dobro i
da joj se neki postupak, kao svrha koja stupa u spoljanji objektivitet, prema njezinu
unanju o njegovoj vrijednosti koju on ima u tom objektivitetu pripie kao pravan ili
nepravan, dobar ili rav, zakonit ili nezakonit.
Dobro je uope bit volje u njenom supstancijalitetu i openitosti volja u njenoj istini
ono je stoga upravo samo u miljenju i s pomou miljenja.
Dobro se prema posebnom subjektu odnosi tako da jest ono bitno njegove volje, koja je
time na to upravo obavezana. Budui da je posebnost razliita od dobra i budui da
pripada u subjektivnu volju, dobro ima prije svega samo odreenje ope apstraktne
bitnosti dunosti; zbog tog svog odreenja dunost treba da se ini zbog dunosti.
Ono bitno volje meni je dunost; ako ja sada nita ne znam nego da mi je ono dobro
dunost, onda ja ostajem jo kod onog njenog apstraktnog. Ja moram initi dunost radi
nje same, a to je moj vlastiti objektivitet u istinskom smislu, kojeg ja ostvarujem u
dunosti: time to je ja izvravam, ja sam kod sebe i slobodan sam.
Dunosti samoj ukoliko je ona u moralnoj samosvijesti ono njeno bitno ili ope, kako se
ono unutar sebe odnosi samo prema sebi ostaje time samo apstraktna openitost,
(ona) ima besadrajni identitet, ono apstraktno pozitivno, neodreenost kao svoje
odreenje.
Zbog apstraktnog svojstva dobroga pada u drugi moment ideje, posebnost uope, u
subjektivitet, koji je u svojoj u sebe reflektiranoj openitosti apsolutna izvijesnost o sebi
samome u sebi, ono to postavlja posebnost, to odreuje i odluuje savijest.
Istinska savijest jest uvjerenje da se hoe ono to je po sebi i za sebe dobro; ona stoga
ima vrsta naela; a ta naela njoj su za sebe objektivna odreenja i dunosti. Razliita
od tog njenog sadraja, istine, ona jest samo formalna strana djelatnosti volje, koja kao
ova nema nikakav vlastiti sadraj. No objektivni sistem ovih naela i dunosti i
ujedinjenje subjektivnog znanja s njime postoje tek na stajalitu obiajnosti. Ovdje, na
formalnom stajalitu moraliteta, savjest je bez tog objektivnog sadraja pa je za sebe
beskonana izvjesnost o sebi samoj, koja upravo stoga jest ujedno kao izvjesnost ovog
subjekta.
Drava ne moe priznati savjest u njenom vlastitom obliku, tj. kao subjektivno znanje
kao to ni u znanosti ne vai subjektivno mnijenje. to u istinskoj savjesti nije razliito,
ipak se dade razlikovati, a to je odreivalaki subjektivitet znanja i htijenja, koji se moe
rastaviti od istinskog sadraja, postaviti za sebe i sniziti do oblika i privida. Dvoznanost u
pogledu savjesti lei stoga u tome to se ona pretpostavlja u znaenju onog identiteta
subjektivnog znanja i htijenja i istinski dobroga, pa se ona tako tvrdi i priznaje kao ono
sveto, a tako kao samo subjektivna refleksija samosvijesti u sebi, ona ipak isto tako
zahtijeva pravo koje samom onom identitetu pripada samo zbog njegova umnog
sadraja koji vai po sebi i za sebe. U moralno stajalite, kako ga ova rasprava razlikuje
od obiajnosnoga, pripada samo formalna savjest; istinska je navedena samo zato da bi
se dala njena razlika i da bi se odstranio mogui nesporazum kao da bi ovdje, gdje se
razmatra samo formalna savjest, bilo rijei o istinskoj, koja je sadtana tek u
obiajnosnom uvjerenju, to dolazi tek kasnije.
Zla volja hoe neto to je suprostavljeno openitosti volje, a dobra volja, naprotiv, dri
se primjereno svom istinskom pojmu.
Budui da samosvijest zna iz svoje svrhe izvesti neku pozitivnu stranu koja je toj svrsi
potrebna, jer pripada konkretnog zbiljskog postupanja, ona zbog takve strane, za volju
neke dunosti i odline namjere, moe tvrditi da je to za druge i za nju samu dobar
postupak, iji se negativni bitni sadraji ujedno u njoj, kao u sebe reflektiranoj, dakle
svjesnoj onoga opega volje usporeuje s njome; [za] druge, onda je to licemjerstvo, -
[za] sebe samu, onda je to vii vrhunac subjektiviteta, koji sebe tvrdi kao ono apsolutno.
Taj posljednji najzamreniji oblik zla, kojim se zlo obraa u dobro, a dobro u zlo, kojim
savjest sebe zna kao ovu mo, a stoga kao apsolutnu jest najvii vrhunac subjektiviteta
u moralnom stajalitu.
to se tie
Za dobro kao ono supstancijalno openito slobode, ali jo apstraktno, stoga su se isto
zahtijevala odreenja uope i njihov princip, ali kao s njime identina, kao to se za
savijest, samo apstraktni princip odreivanja, zahtijeva openitost i objektivitet njenih
odreenja. Oboje, svako tako za sebe uzdignuto do totaliteta, postaje neim
neodreenim to treba da je odreeno. No integracija obaju relativnih totaliteta do
apsolutnog identiteta ve je po sebi izvrena time to je upravo ovaj subjektivitet koji za
sebe lebdi u svojoj ispraznosti, subjektivitet iste izvijesnosti samoga sebe identian s
apstraktnom openitou dobroga; - time konkretni identitet dobra i subjektivne volje,
njegova istina jest obiajnost.
Opstanak slobode koji je neposredno bio kao pravo, odreen je u refleksiji samosvijesti
kao dobro; ono tree, ovdje u svom prijelazu kao istina ovog dobra i subjektiviteta, stoga
je isto tako istina tog subjektiviteta i prava. ono obiajnosno jest subjektivno
uvjerenje, ali prava koje po sebi bitkuje; - da je ova ideja istina pojma sloboda, to ne
moe biti neto pretpostavljeno nego dokazano.
Objema principima koje smo do sada posmatrali, apstraktnom dobru kao i savjesti,
nedostaje ono to im je suprotno: apstraktno dobro isparava se u neto posve bez
snage, u to ja mogu unijeti svaki sadraj, a subjektivitet duha ne postaje manje
besadrajan time to se gubi njegovo objektivno znaenje. Stoga se moe javiti enja za
jednim objektivitetom u kojemu se ovjek radije uniava do sluge i do potpune ovisnosti,
da bi samo umakao muci praznine i negativiteta. Jedinstvo subjektivnog i dobrog koje
objektivno po sebi bivstvuje, jest obiajnost i u njoj se dogodilo ono po pojmu miljeno
pomirenje. Jer ako je moralitet forma volje uope po stvari subjektiviteta, onda
obiajnost nije samo subjektivna forma i samoodreenje volje nego to da se njen pojam,
naime sloboda, ima za sadraj. Ono pravno i ono moralno ne moe egzistirati za sebe,
oni moraju ono obiajno imati za naelo i za nosioca, jer pravu nedostaje moment
subjektiviteta kojeg moral, opet, ima samog za sebe, i tako oba momenta za sebe
nemaju nikakvu zbiljnost.
Trei dio
OBIAJNOST
Obiajnost je ideja slobode kao ivo dobro koje u samosvijesti ima svoje znanje, a s
pomou njegova postupanja i svoju zbiljnost, kao to postupanje ima svoju svrhu po sebi
i za sebe bitkujui podlogu i pokretaku svrhu u obiajnosnom bitku pojam slobode
koji je postao opstojeim svijetom i prirodom samosvijesti.
U cjelini obiajnosti prisutan je i objektivni kao i subjektivni moment: ali oba su samo
forme istoga. Dobro je ovdje supstancija, to znai, ispunjenje onog objektivnog
subjektivitetom.
Poto obiajna pdreena sainjavaju pojam slobode, ona su supstancijalitet ili opa bit
individua, koje se prema tome dre samo kao neto akcidentalno. Objektivnoj
obiajnosti, koja je sama ono postojano i mo, kroz koju se upravlja ivotom individua, -
svejedno je da li individua postoji. Obiajnost je stoga narodima predstavljena kao
vjena pravednost.
b) Supstancija sebe zna u ovoj svojoj zbiljskoj samosvijesti i time je objekt znanja. Za
subjekt imaju obiajnosna supstancija, njeni zakoni i sile, s jedne strane, kao
predmet odnos da oni jesu u najviem smislu samostalnosti apsolutan,
beskonano vri autoritet i mo kao bitak prirode.
Dunost ograniava samo samovolju subjektiviteta i udara protiv apstraktnog dobra
kojeg se subjektivitet vrsto dri. Kada ljudi kau, mi hoemo biti slobodni, onda to
najprije znai samo to da hoemo biti apstraktno slobodni, a svako odreenje i
raslanjenost u dravi vai za jedno ogranienje ove slobode. Dunost utoliko nije
ogranienje slobode nego samo njene apstrakcije, to znai neslobode: ona je
dospijevanje do biti, dobivanje afirmativne slobode.
Kao to priroda ima svoje zakone, kao to ivotinje, drvee, sunce, izvravaju svoj zakon,
tako je obiaj ono to pripada duhu slobode. Ono to pravo i moral jo nisu to jeste
obiaj, naime jest duh. Jer u pravu posebnost jo nije posebnost pojma nego samo
prirodne volje. Isto tako na stajalitu moraliteta samosvijest jo nije duhovna svijest. Pri
tom se radi samo o vrijednosti subjekta u samom sebi, to znai subjekt, to se odreuje
prema dobru protiv zla, jo ima formu samovolje. Ovdje, naprotiv, na obiajnom
stajalitu volja jest kao volja duha i ima jedan supstancijalni, sebi odgovarajui sadraj.
Pojam ove ideje jest samo kao duh, kao ono to sebe zna i to je zbiljsko, budui da je on
objektiviranje samoga sebe, kretanje s pomou oblika svojih momenata. On je otuda:
A. Neposredni ili prirodni obiajnosni duh porodica. Taj supstancijalitet prelazi u
gubitak svog jedinstva, u podvojenost i u stajalite onoga relaivnoga, pa je tako
B. Graansko drutvo, veza lanova kao samostalnih pojedinaca u jednoj, prema
tome, formalnoj openitnosti, s pomou njegovih potreba, te pravnim
ureenjem kao sredstvom sigurnosti osoba i vlasnitva i spoljanjim redom za
njihove posebne i ope interese, koja spoljanja drava
C. Sebe uzima natrag i skuplja u svrhu i zbiljnost supstancijalnoga opega i njemu
posveenog javnog ivota u dravni ustav.
Prvi odsjek
PORODICA
Porodica ima, kao neposredni supstancijalitet duha, svoje jedinstvo, koje sebe osjea,
ljubav kao svoje odreenje, tako da postoji uvjerenje da se ima samosvijest
individualiteta u tom jedinstvu kao u bitnosti koja po sebi i za sebe bitkuje, da bi se u
njemu bilo ne kao osoba za sebe, nego kao lan.
Pravo koje pripada pojedincu na temelju jedinstva porodice, a to je prije svega sam
njegov ivor u tom jedinstvu, ispoljava se samo utoliko u obliku prava, kao apstraktnog
momenta odreene pojedinanosti, ukoliko porodica prelazi u raspadanje, a oni koji
trebaju biti kao lanovi postaju u svojem uvjerenju i zbiljnosti kao samostalne osobe, pa
to su oni kao odreeni moment sainjavali u porodici, sada dobivaju u izdvajanju dakle
samo po vanjskim stranama (imovina, alimentacija, trokovi odgoja, itd.).
A. BRAK
Brak je bitno obiajni odnos. Ranije je, posebno u najveem broju prirodnih prava, brak
posmatran samo sa fizike strane, prema onome to je po prirodi. Tako je on posmatran
samo kao odnos spolova, a svaki put prema ostalim odreenjima braka ostaje zatvoren.
Ali isto tako je sirovo brak poimati kao puki graanski ugovor. Predstava koju isto treba
odbaciti je ona koja brak stavlja samo u ljubav, jer ljubav, koja je osjeanje, u svakom
pogledu doputa sluajnost, oblik koji ono obiajno ne smije imati. Brak se stoga treba
blie odrediti tako da je on pravna obiajna ljubav, ime iz njega iezava ono prolazno,
udljivo i puko subjektivno.
Obiajnosno braka sastoji se u svijesti o ovom jedinstvu kao supstancijalnoj svrsi, time u
ljubavi, povjerenju i zajednitvu cijele individualne egzistencije.
Brak je bitno monogamija, jer je linost neposredna iskljuiva pojedinanost, ona koja se
stavlja i predaje u taj odnos, ija istina i prisutnost (subjektivni oblik supstancijaliteta)
proizlazi, dakle, samo iz meusobnog nepodijeljenog predavanja te linosti; ova stie
svoje pravo da u drugome bude svjesna sebe same samo ukoliko je drugi kao osoba, tj.
kao atomna pojedinanost u ovom identitetu.
Porodica ima kao osoba svoj spoljanji relativitet u vlasnitvu, u kojemu njena
supstancijalna linost opstoji samo kao u imovini.
B. Imovina porodice
Porodica nema samo vlasnitvo nego za nju kao opu i postojanu osobu nastupa potreba
i odreenje jednog posjeda koji ostaje i koji je siguran, imovine. U apstraktnom
vlasnitvu proizvoljni moment posebne potrebe pukog pojedinca i sebinost poudde
mijenja se ovdje u brigu i stjecanje za zajednitvo, u obiajnosno.
Porodicu kao pravnu osobu, spram drugih treba da zastupa mu kao njena glava. Imutak
porodice je zajedniko vlasnitvo, tako da nijedan lan porodice nema posebnog
vlasnitva, ali svaki ima svoje pravo na ono zajedniko.
U djeci postaje jedinstvo braka koje je kao supstancijalno samo prisnost i nastrojenost,
a kao egzistentno u oba subjekta razdvojeno kao samo jedinstvo jedna za sebe
bitkujua egzistencija i predmet, to ga oni ljube kao svoju ljubav, kao svoj supstancijalni
opstanak. Po prirodnoj strani pretpostavka neposredno postojeih osoba kao
roditelja postaje ovdje rezultatom tok koji se odvija u beskonanom progresu
pokoljenja koja sebe stvaraju i pretpostavljaju nain kako u konanoj prirodnosti
jednostavni duh penata prikazuje svoju egzistenciju kao rod.
Izmeu mukarca i ene odnos ljubavi jo nije objektivan; jer ako je osjeanje takoer
supstancijalno jedinstvo, onda ono jo nema nikakvu predmetnost. Neto takvo roditelji
tek postiu u njihovoj djeci u kojoj pred sobom imaju cjelinu sjedinjenja. Majka u djetetu
voli mua a on u njemu suprugu; u njemu oboje imaju svoju ljubav. Dok je imovina samo
u nekoj vanjskoj stvari, ono je u djeci u neemu duhovnom u kojemiu su roditelji voljeni i
koji vole.
Ono to ovjek treba da bude to on nema iz instinkta nego to mora tek stei. Na tome se
zasniva pravo djeteta da bude odgajano. Glavni moment odgoja je stega koja ima smisao
slamanja samovolje djeteta da bi se time iskorijenilo ono puko osjetilno i prirodno.
Djeca su po sebi slobodna, a ivot je neposredni opstanak samo te slobode, ona stoga ne
pripadaju ni drugima ni roditeljima kao stvari. Njihov odgoj ima, s obzirom na porodini
odnos, pozitivno odreenje: da se obiajnost u njima dovede do neposrednog osjeaja,
koji je jo bez suprotnosti, i da dua u tome, kao u temelju obiajnosnog ivota, svoj prvi
ivot proivi u ljubavi, povjerenju i poslunosti ali zatim, s obzirom na isti odnos,
negativno odreenje da se djeca iz prirodne neposrednosti, u kojoj se izvorno nalaze,
uzdignu do samostalnosti i slobodne linosti, a time do sposobnosti da istupe iz
prirodnog jedinstva porodice.
Proirenje porodice kao njeno prelaenje u drugi princip jest u egzistenciji dijelom njeno
mirno proirenje u jedan narod naciju, koja time ima zajedniko prirodno podrijetlo,
dijelom skupljanje razasutih porodinih zajednica, bilo s pomou vladajue sile ili
dobrovoljnog ujedinjenja, koje je uvedeno s povezivajuim potrebama i uzajminim
djelovanjem njihova zadovoljavanja.
Drugi odsjek
GRAANSKO DRUTVO
Konkretna osoba, koje je sebi svrha kao posebna, kao cjelina potreba i pomijeanost
prirodne nunosti i proizvoljnosti, jedan je princip graanskog drutva ali posebna
osoba, kao bitno u vezi s drugom takvom posebnosti, tako da se svaka posredovana s
pomou druge i ujedno naprosto samo oblikom openitosti, drugim principom, ini
vaeom i zadovoljava.
Graansko drutvo je razlika koja stupa izmeu porodice i drave, premda njegovo
obrazovanje slijedi kasinije nego obrazovanje drave; jer kao diferencija ono
pretpostavlja dravu koju ono mora imati pred sobom kao neto samostalno da bi
postojalo. Stvaranje graanskog drutva pripada uostalom modernom svijetu koji svim
odreenjima ideje tek doputa da se pojavi njeno pravo. Ako se drava postavlja kao
jedinstvo razliitih osoba onda se time misli samo odreenje graanskog drutva. U
graanskom drutvu svatko je sebi svrha, sve drugo mu je nita. Ali bez odnosa prema
drugima on ne moe postii opseg svojih svrha; ovi drugi su zato sredstvo za svrhu onog
posebnog. Ali posebna svrha kroz odnos prema drugom daje sebi formu openitosti i
zadovoljava se tako to ujedno zadovoljava dobrobit drugog. Budui da je posebnost
vezana za uslov openitosti, ona je cjelina tla posredovanja gdje se oslobaaju sve
pojedinosti, sve nakane, sve sluajnosti roenja i sree, gdje se izlijevaju valovi svih
strasti, kojima moe upravljati samo jo um koji ih obasjava. Posebnost ogranienja
openitou, sama je mjera kroz koju svaka posebnost zahtijeva svoju dobrobit.
Sebina svrha u svom ozbiljenju, uvjetovana tako openitou, osniva sistem svestrane
zavisnosti da su subzistencija i dobrobit pojedinca, te njegov pravni opstanak
isprepleteni u subzistenciji, dobrobiti i pravu svih, na tome osnovani i samo u toj
povezanosti zbiljski i osigurani. Taj se sistem moe ponajprije promatrati kao spoljanja
(izvanjska) drava drava iz nude i razumska drava.
U graanskom drutvu zahtjevajui moju svrhu ja zahtijevam ono openito a ovo opet
zahtijeva moju svrhu.
Individue su kao graani ove drave privatne osobe, koje imaju svoj vlastiti interes za
svoju svrhu. Kako se ta svrha javlja posredovanjem opega, to im se tako pojavljuje kao
sredstvo, to je one mogu dostii samo ukoliko same svoje znanje, htijenje i injenje
odreuju na opi nain, inei sebe karikom lanca ove povezanosti. Onteres ideje u
tome to ne lei u svijesti ovih lanova graanskog drutva kao takvoga, jest proces da
se njihova pojedinanost i prirodnost uzdigne prirodnom nunou, kao i proizvoljnou
potreba, do formalne slobode i formalne openitosti znanja i htijenja, da se u njihovoj
posebnosti obrazuje subjektivitet.
Kao obrazovane ljude moemo razumjeti ponajprije takve koji mogu initi sve ono to
ine i ostali, i koji svoju partikularnost ne izokreu, dok se kod neobrazovanih pokazuje
upravo ovo, tim to se ponaanje ne upravlja prema opim svojstvima predmeta.
A. Sistem potreba
Posebnost, ponajprije kao ono odreeno spram onoga opega volje uope, jest
subjektivna potreba to svoj objektivitet, tj. zadovoljavanje, postie posredovanjem
a) spoljanjih stvari koje su, meutim, isto tako vlasnitvo i proizvod drugih potreba
i volja i
b) djelatnou i radom kao onim to posreduju izmeu obje strane.
Kako je njena svrha zadovoljavanje subjektivne posebnosti, a u vezi s potrebama i
slobodnom proizvoljnou drugih pribavlja vaenje openitosti, to je ovaj sjaj umnosti u
ovoj sferi konanosti razum, strana na koju se dolazi u promatranju i koja ini ono to
izmiruje unutar same ove sfere.
ivotinja ima ogranien krug sredstava i naina zadovoljavanja svojih isto tako
ogranienih potreba. ovjek i u toj zavisnosti dokazuje ujedno svoje uzdizanje iznad nje i
svoju openitost, ponajprije pomnogostruavanjem potreba i sredstava, a zatim
raslanjivanjem konkretne potrebe i razlikovanjem njenih pojedinih dijelova i strana koji
postaju razlinim partikulariziranim, a na taj nain apstraktnijim potrebama.
Time da se moram ravnati prema drugima, ulazi ovdje forma openitosti. Od drugih
dobivamo sredstvo zadovoljenja, pa prema tome moram prihvatiti njihovo mnijenje. Ali
ja sam ujedno prinuen da proizvedem sredstvo zadovoljenja za druge. Dakle, jedno je
povezano sa drugim i od njega zavisi. Utoliko sve partikularno postaje neim drutvenim;
u nainu odijevanja, u vremenu za jelo lei izvjesna konvencija koja se mora prihvatiti jer
u ovim stvarima nije vrijedno napora htjeti pokazati svoj uvid, nego je najpametnije u
tome postupati kao ostali.
b) Vrsta rada
c) Imovina
Stalei se odreuju prema pojmu kao supstancijalni ili neposredni stale, refleksivni ili
formalni, a zatim kao opi stale.
a) Supstancijalni stale ima svoju imovinu u prirodnim proizvodima nekog tla koje
on obrauje tla koje je sposobno da bude iskljuivo privatno vlasnitvo, te
zahtijeva ne samo neodreeno troenje nego i objektivno ureivanje. Spram
nadovezivanja rada i stjecanja na pojedine stalne prirodne epohe i zavisnosti
dobitka od promjenjive kakvoe prirodnog procesa, svrha potrebe ini sebe
predostronou za budunost, ali s pomou svojih uvjeta zadrava nain
subzistancije koja je manje posredovana refleksijom i vlastitom voljom, i u tome
uope supstancijalno uvjerenje neposredne obiajnosti, koja poiva na
porodinim odnosima i povjerenju.
- Ovaj prvi stale e sve vie sadravati nain patrijahalnog ivota i njegovo
supstancijalno raspoloenje. Ovdje je ovjeku ono to dobija dovoljno; on
troi jer mu se vraa. Ovo je jednostavno pomiljanje koje nije usmjereno na
sticanje bogastva; moemo ga nazvati staroplemikim, koje troi ono to jest.
U ovom staleu priroda je glavna stvar a vlastita marljivost je, naprotiv, ono
podreeno, dok je kod drugog stalea um ono bitno a prirodni proizvod se
moe posmatrati samo kao materijal.
c) Opi stale ima kao svoj posao ope interese drutvenog stanja; on stoga mora
biti osloboen direktnog rada za potrebe bilo s pomou privatne imovine, bilo na
taj nain da mu drava, koja zahtijeva njegovu djelatnost, nadoknauje tetu,
tako da privatni interes nalazi svoje zadovoljenje u njegovu radu za ono ope.
Princip ovog sistema potreba ima kao vlastitu posebnost znanja i htijenja openitost koja
po sebi i za sebe bitkuje, openitost slobode samo apstraktno, dakle kao pravo
vlasnitva u sebi koje, meutim, ovdje vie nije samo po sebi nego je u svojoj vaeoj
zbiljnosti, kao zatita vlasnitva pravosuem.
B. Pravosue
S jedne strane kroz sistem partikularnosti pravo postaje krajnje nuno kao zatita za
posebnost. Ako dolazi i iz pojma onda ono ipak stupa u egzistenciju, jer je nuno za
potrebe. Imati misao prava znai biti obrazovan za miljenje a ne vie zadravati se u
puko ulnom; predmeti se moraju prilagoditi formi openitosti i sebe isto tako usmjeriti
u volju prema neemu openitom. Tek nakon to su ljudi pronali raznovrsne potrebe, a
njihovo privreivanje se zaplelo u zadovoljavanje, mogu se obrazovati zakoni.
Neto postaviti kao ope tj. to kao ope dovesti svijesti jest, kao to je poznato,
miljenje; time to ono tako sadraj vraa u njegov najjednostavniji oblik, daje mu
njegovu posljednju odreenost. Ono to je pravo dobiva tek time to postaje zakonom
ne samo oblik svoje openitosti nego i svoju istinsku odreenost. Stoga kod predstave o
zakondavstvu ne treba imati pred sobom samo taj jedan moment da se na taj nain
izrie neto kao pravilo koje vai za sve; nego unutarnji bitni moment ispred onoga
drugoga jest spoznaja sadraja u njegovoj odreenoj openitosti. Sama obiajna prava
sadravaju moment da jesu i da se znaju kao misli. Razlika izmeu njih i zakona sastoji se
samo u tome to se ona znaju samo na subjektivan i sluajan nain, pa su stoga za sebe
neodreenija, a openitost misli mutnija. Obmana je da ona zbog svog oblika, to
postoje kao obiaji, imaju prednost da prijeu u ivot, jer vaei zakoni jedne nacije time
to su napisani i sakupljeni ne prestaju biti njeni obiaji. Ako obiajna prava dou dotle
da budu sabrana i sastavljena, to se uskoro mora dogoditi kod jednog naroda koji je
samo donekle postigao neku obrazovanost, onda je ta zbirka zakonik, koji e se dakako,
budui je puka zbirka, odlikovati svojom neuolienou, neodreenou i nepotpunou.
On se naroito time razlikuje od pravog takozvanog zakonika to ovaj pravne principe
misaono shvaa i izrie u njihovoj openitosti, a time u njihovoj odreenosti.
U ovom identitetu bitka po sebi i postavljenosti obavezuje kao pravo samo ono to je
zakon. Budui da postavljenost sainjava stranu tubitka u koju moe ui takoer ono
sluajno vlastite volje i druge posebnosti, zato ono to je zakon moe biti u svom
sadraju jo razliito od onoga to je po sebi pravo.
U pozitivnom je pravu otuda ono to je zakonito izvor spoznaje onoga to je pravo, ili
zapravo to pripada pravu; - pozitivna pravna znanost ukoliko je historijska znanost, koja
kao svoj princip ima autoritet.
U zakonima i u pravosuu bitno postoji jedna strana koja sadri sluajnost a koja lei u
tome da je zakon jedno ope odreenje koje treba biti primijenjeno na pojedinani
sluaj.
b) Opstanak zakona
Za javni zakonik valja, s jedne strane, zahtijevati jednostavna opa odreenja a, s druge,
priroda konane grae vodi ka beskonanim daljim odreenjima. Opseg zakona treba
biti, s jedne strane, gotova zatvorena cjelina a, s druge, on je neprekinuta potreba novih
zakonskih odreenja.
Zakon je pravo, postavljen kao ono to je bilo po sebi. Ja neto posjedujem, imam
vlasnitvo koje sam uzeo kao ono to je bez gospodara: to sada mora biti priznato i
postavljeno jo i kao ono to je moje. U drutvu se stoga u odnosu na vlasnitvo javljaju
formalnosti: kao znak za priznavanje drugih stavljaju se granini kamenovi otvaraju se
knjige hipoteka, popisi vlasnitva. Moja volja je umna, ona vai, a ovo vaenje treba biti
priznato od drugog. Ovdje dakle mora otpasti moja subjektivnost i subjektivnost drugog,
a volja mora postii sigurnost, vrstinu i objektivnost, to moe dobiti samo kroz formu.
Time to su vlasnitvo i linost u graanskom drutvu zakonski priznati i vaei,
zloinatvo nije vie samo povreda neega subjektivno-beskonanoga, nego ope stvari,
koja u sebi vrsto i snano egzistira. Time nastupa gledite opasnosti postupka za
drutvo, ime se, s jedne strane, pojaava veliina zloinstva, ali, s druge, ona mo
drutva koja je postala sigurna u samu sebe sniava izvanjsku (spoljanju) vanost
povrede i dovodi stoga veu blagost u njegovu kanjavanju.
c) Sud
Pravo, koje je u obliku zakona poelo postojati, jest za sebe, stoji samostalno nasuprot
posebnom htijenju i mnijenju o pravu, pa ima da pribavi sebi vaenje kao ono openito.
Ova spoznaja i ozbiljenje prava u posebnom sluaju, bez subjektivnog osjeaja posebnog
interesa, pripada javnoj vlasti, sudu.
Pravosue valja smatrati isto tako dunou kao i pravom javne vlasti, to se ne osniva
na nekom nahoenju individua da time neku vlast opunomoi ili ne.
Pravo spram zloinstva u obliku osvete smao je pravo po sebi, ne u obliku prava, tj. nije
u svojoj egzistenciji pravedno. Mjesto oteene stranke nastupa ono oteeno ope koje
u sudu ima osebujnu zbiljnost pa preuzima progonjenje i kanjavanje zloinstva, to time
prestaje biti sluajna odmazda s pomou osvete, pa se pretvara u istinsko izmirenje
prava sa samim sobom, u kaznu u objektivnom pogledu kao zadovoljenje, zakona koje
se ukidanjem zloinstva ponovo uspostavlja i koji se time kao vaei ozbiljuje, a u
subjektivnom pogledu zloinca, kao njegova zakona, koji on zna, koji vai i za njega i za
njegovu zatitu, u ijem izvrenju nad njim on sam nalazi zadovoljenje pravednosti,
samo djelo onoga svojega.
Pred sudovima pravo dobiva odreenje da mora biti dokaljivo. Pravni postupak stavlja
stranke u poloaj da svojim dokaznim sredstvima i pravnim razlozima pribave vaenje, a
suca da se upozna sa stvari.
ovjeka moe uzbuniti to da zna da ima neko pravo koje mu se osporava kao
nedokazivo; ali pravo koje imam ujedno mora biti utvreno: ja ga moram moi
prikazati, dokazati i samo time da ono to je po sebi bivstvujue jest takoer i utvreno,
ono moe vaiti u drutvu.
Zahtjev priznanja sa strane zloinca ima istinu u tome da se time daje zadovoljenje pravu
subjektivne samosvijesti; jer to to govori sudac ne mora biti protiv njega nema nieg
stranog. Ali ovdje se javlja tekoa u tome da zloinac moe poricati, a time se ugroava
interes pravednosti. Ako sada opet treba vaiti subjektivno uvjerenje suca, onda se
ponovo javlja izvijesna krutost u tome to se ovjek vie ne promatra kao slobodan.
Posredovanje je sada u tome da se zahtijeva da presuda o krivici ili nedunosti treba se
donijeti iz due zloinca, - porota.
C. Policija i korporacija
U sistemu potreba subzistencija i dobrobit svakog pojedinca jest kao mogunost, ija je
zbiljnost uvjetovana njegovom proizvoljnou i prirodnom posebnou isto tako kao i
objektivnim sistemom potreba; pravosuem je ponitena povreda vlasnitva i linost.
No u posebnosti zbiljsko pravo sadrava kako to da su ukinute sluajnosti prava jedne ili
druge svrhe i da je isposlovana nesmetana sigurnost osoba i vlasnitva, tako i to da je
osiguranje subzistencije i dobrobiti pojedinca da je posebna dobrobit odreena i
ozbiljena kao pravo.
a) Policija
Ovdje se ne mogu postaviti nikakva vrsta odreenja niti povui apsolutne granice. Sve
je ovdje osobno; javlja se subjektivno mnijenje, a duh ureenja, opasnosti vremena,
trebaju izraziti blie okolnosti.
Graansko drutvo ovjeka privlai sebi i od njega zahtijeva da radi za nju i da sve ini
preko nje i njenim posredstvom. Ako ovjek na taj nain treba biti lan graanskog
drutva, onda on isto tako ima prava i zahtjeve prema njoj, kao to ih je imao prema
porodici. Graansko drutvo mora tititi svoga lana, braniti njegove interese, kao to je
pojedinac duan potovati zakone graenskog drutva.
Ako se graansko drutvo nalazi u nesmetanoj djelatnosti, onda je ono unutar samoga
sebe u progresivnom porastu puanstva i industrije. Uopavanjem sveze ljudi uslijed
njihovih potreba i uopavanjem naina da se za te potrebe spreme i pridonesu sredstva,
poveava se, na jednoj strani, nagomilavanje bogatstva jer se iz ove dvostruke
openitosti izvlai najvei dobitak kao to se, na drugoj strani, poveava
upojedinjavanje i ogranienost posebnog rada i time zavisnost i nuda klasa koja je
vezana uz taj rad, s ime je povezana nesposobnost osjeaja i uivanja daljih
sposobnosti, a naroito duhovnih prednosti graanskog drutva.
Ako se bogatijoj klasi nametne direktni teret, ili ako u drugom javnom vlasnitvu postoje
direktna sredstva to bi masu koja se primie siromatvu trebala odrati u stanju njenog
urednog naina ivota, onda bi i bez posredovanja rada bila osigurana subzistencija onih
koji oskudijevaju, to bi bilo protiv principa graanskog drutva i osjeanja njegovih
individua o njihovoj samostalnosti i asti; - ili ako bi dolazila posredovanjem rada, onda
bi se povealo mnotvo proizvoda, u ijem se obilju, a nedostatku odgovarajuih
potroaa koji sami proizvode, upravo i sastojalo zlo, koje se na oba naina samo
poveava. Time se pokazuje da pri preobilju bogatstava graansko drutvo nije dovoljno
bogato, tj. da mu vlastito bogatstvo nedostaje da otkloni prekomjernost siromatva i
stvaranje oloa.
b) Korporacija
Korporacija ima po tom odreenju, pod nadzorom ope moi, pravo da se brine za svoje
vlastite unutar sebe ukljuene interese.
U korporaciji porodica ima ne samo svoje vrsto tlo kao sposobnou uvjetovano
osiguranje subzistencije, vrstu imovinu, nego je oboje takoer priznato, tako da lan
jedne korporacije svoju valjanost da je on neto, i svoje poteno izdravanje i
napredovanje, nije prisiljen prikazati s pomou nekih daljih vanjskih (spoljanjih)
pokazivanja.
Svrha korporacije kao ograniena i konana ima svoju istinu kao i u policijskom
vanjskom ureenju postojee dijeljenje i njegov relativni identitet u po sebi i za sebe
opoj svrsi i njenoj apsolutnoj zbiljnosti; sfera graanskog drutva prelazi otuda u
dravu.
U zbiljnosti je stoga drava naprotiv uope ono prvo, unutar kojega se porodica tek
izgrauje do graanskog drutva, a ideja drave same jest ona koja dirimira u ta oba
momenta; u razvoju graanskog drutva zadobiva obiajnosna supstancija svoj
beskonani oblik, koji u sebi sadrava oba momenta:
1. beskonano razlikovanje do po-sebi-bitkujueg bitka u sebi samosvijesti i
2. oblik openitosti, koji je u stvaranju, oblik misli, kojim je duh sebi u zakonima i
institucijama, njegovoj pomiljenoj volji, objektivan i zbiljski kao organski
totalitet.
Trei odsjek
DRAVA
Drava je zbiljnost obiajnosne ideje obiajnosni duh kao oigledna sama sebi jasna,
supstancijalna volja, koja o sebi misli i sebe zna, pa to to ona zna i ukoliko ona to zna
takoer i izvrava. U obiaju ima ona svoju neposrednu, a u samosvijesti pojedinca, u
njegovu znanju i djelatnosti svoju posrednu egzistenciju, kao to i ova s pomou
uvjerenja u njoj, kao u svojoj biti, svrsi i proizvodu svoje djelatnosti, ima svoju
supstancijalnu slobodu.
Drava kao zbiljnost supstancijalne volje, koju ona ima u posebnoj samosvijesti,
uzdignutoj do njene openitosti, jest ono po sebi i za sebe umno. To supstancijalno
jedinstvo jest apsolutna nepokretna samosvrha, u kojemu sloboda dolazi do svojeg
najvieg prava, kao to ta konana svrha ima najvie pravo spram pojedinca, ija je
najvia dunost da budu lanovi drave.
Drava se na poseban nain odnosi prema individui; budui da je ona objektivni duh,
zato sama individua ima objektivitet, istinu i obiajnost samo ukoliko je njen lan.
Ujedinjenje kao takvo samo je istinski sadraj i svrha, pa je odreenje individua da ive
opim ivotom; njihovo dalje posebno zadovoljavanje, djelatnost, nain dranja ima taj
supstancijalitet i opu vanost kao svoju polaznu toku i rezultat. Umnost postoji,
apstraktno uzeto, uope u jedinstvu openitosti i pojedinanosti, koje sebe proimaju, a
ovdje konkretno, po sadraju, u jedinstvu objektivne slobode, tj. ope supstancijalne
volje i subjektivne slobode kao individualnog znanja i njegove volje, koja trai posebne
svrhe pa stoga, po obliku, u postupanju koje sebe odreuje prema zamiljenim, tj.
opim zakonima i naelima. Ova je ideja po sebi i za sebe vjeni i nuni bitak duha.
Drava po sebi i za sebe je obiajna cjelina, ozbiljene slobode, a apsolutna svrha uma je
da sloboda bude zbiljska. Drava je duh koji stoji u svijetu i sebe u njemu realizira sa
svijeu, dok se on u prirodi realizira samo kao ono drugo, kao duh koji spava. On je
drava samo kao prisutan u svijesti, kad sebe samog zna kao egzistirajui predmet. Kod
slobode se ne mora poi od pojedinanosti, od pojedinane samosvijesti nego samo od
biti samosvijesti, jer znao to ovjek ili ne, ova bit se realizira kao samostalna mo u kojoj
su pojedinane individue samo momenti: da drava postoji, to je kretanje Boga u svijetu,
njegov osnov je mo uma koji se ozbiljuje kao volja.
Drava kao zbiljska bitno je individualna drava a osim toga i posebna drava.
Individualitet se treba razlikovati od posebnosti: on je moment same ideje drave, dok
posebnost pripada povijesti. Drave kao takve su nezavisne jedna od druge a odnos,
dakle, moe biti samo vanjski, tako da neto tree to povezuje mora biti iznad njih. Ovo
tree sada je duh koji sebi daje zbiljnost u svjetskoj povijesti i jest njihov apsolutni sudac.
A. Unutarnje pravo drave
Spram sfera privatnog prava i privatne dobrobiti, porodice i graanskog drutva, drava
je, s jedne strane, vanjska nunost i njihova via mo, ijoj su prirodi podvrgnuti i od koje
zavise njihovi zakoni, kao i njihovi interesi; ali, s druge strane, ona je njihova imanentna
svrha, pa joj je snaga u jedinstvu njene ope konane svrhe i posebnog interesa
individua, u tome da oni ukoliko imaju spram nje dunosti ukoliko istovremeno imaju
prava.
Zbiljska ideja, duh, koji se sam razdvaja u dvije idealne sfere svog pojma, porodicu i
graansko drutvo, kao i svoju konanost, da bi iz njihova idealiteta za sebe nio
beskonani zbiljski duh, da dodjeljuje, dakle, tim sferama materijal ove svoje konane
zbiljnosti, individue kao mnotvo, tako da se to dodjeljivanje pojedincu pojavljuje
posredovanjem okolnosti, proizvoljnosti i vlastitog obzira njegova odreenja.
Drava je organizam u sebi; ali on je iv samo ukoliko su oba momenta, ovdje porodica i
graansko drutvo, u njoj razvijeni. Zakoni koji njima upravljaju jesu institucije onoga
umnog koje u njima sija. Ali, temelj, poslijednja istina ovih institucija jeste duh koji im je
opa svrha i svjesni predmet. Porodica je dodue i obiajna, samo svrha nije kao znana;
u graanskom drutvu je, naprotiv, razdvajanje ono to je odreujue.
Svoj posebni odreeni sadraj uzima nastrojenost iz razliitih strana organizma drave.
Taj organizam jest razvoj ideje u njene razlike i njihovu objektivnu zbiljnost. Te razluene
strane tako su razliite vlasti i njihovi poslovi i djelatnosti, ime se neprestano na nuni
nain, i to time to su one odreene prirodom pojma, proizvodi i odrava ono ope time
to je ono isto tako pretpostavljeno njegovoj proizvodnji; - ovaj organizam je politiki
ustav.
Da je svrha drave opi interes kao takav, a u tome, kao svojoj supstanciji, odranje
posebnih interesa, jest:
1. njena apstraktna zbiljnost ili supstancijalitet ; ali ovaj je
2. njena nunost kad se on dirimira u pojmovne razlike njene djelatnosti koje su po
onom supstancijalitetu isto tako zbiljska vrsta odreenja, sile itd.; i
3. ali upravo je taj supstancijalitet duh koji sada zna i hoe.
Drava stoga zna to hoe, i zna to u svojoj openitosti, kao miljeno; ona djeluje i
postupa stoga po znanim svrhama, poznatim naelima i po zakonima koji to nisu samo
po sebi nego i za svijest; te isto tako, ukoliko se njeni postupci odnose na postojee
okolnosti i odnoaje, po njihovu odreenom poznavanju.
Loa drava je ona koja puko egzistira; bolesno tijelo takoer egzistira ali nema istinski
realitet. Ruka koja je zakrljalajo izgleda kao ruka i egzistira a da zbiljski ne postoji;
istinska zbiljnost je nunost: ono to je zbiljsko u sebi je nuno.
Savrenoj dravi bitno pripada svijest, miljenje; drava stoga zna to hoe i to zna kao
neto miljeno.
Politiki ustav jest pravo: organizacija drave i proces njenog organskog ivota u odnosu
prema sebi samoj, u kojemu ona svoje momente razlikuje unutar same sebe pa ih razvija
u postojanje.
Drugo, ona je kao individualitet iskljuno. Jedno, koje se time odnosi prema drugima,
dakle svoje odreenje okree spram spolja (vantine) i po ovom odreenju postavlja
svoje postojee razlike unutar sebe samoga u njihovu identitetu.
Ustav je uman ukoliko drava svoju djelatnost u sebi razlikuje i odreuje po prirodi
pojma, i to tako da je svaka od tih vlasti sama u sebi totalitet time to u sebi djelotvorno
ima i sadrava druge momente, te to oni, budui da izraavaju razliku pojma, ostaju
upravo u svom idealitetu i sainjavaju samo individualnu cjelinu.
Politika drava cijepa se u supstancijalne razlike:
a) vlast da se odredi i utvrdi ono ope zakonodavna vlast;
b) supsumcija posebnih sfera i pojedinanih sluajeva pod ope upravna vlast;
c) subjektivitet kao posljednja voljna odluka kneevska vlast, u kojoj su razliite
vlasti obuhvaene u individualno jedinstvo, koje je, dakle, vrhunac i poetak
cjeline konstitucionalna monarhija
Princip novijeg svijeta uope je sloboda subjektiviteta da se sve bitne strane koje su
prisutne u duhovnom totalitetu, razvijaju dolazei do svoga prava. Polazei od ovog
stajalita jedva se moe postaviti uzaludno pitanje koja je forma bolja, monarhija ili
demokracija. Moe se samo rei da su jednostrane forme svih dravnih ureenja koje
nisu u stanju da u sebi podnesu princip slobodnog subjektiviteta i koje ne znaju
odgovoriti jednom izobraenom umu.
Budui da je duh samo onako zbiljski kako sebe zna i budui da je drava kao duh jednog
naroda ujedno zakon koji proima sve njene odnose, obiaj i svijest njenih individua,
zato ustav nekog odreenog naroda uope zavisi od naina i obrazovanosti njegove
samosvijesti; u tome lei njegova subjektivna sloboda i prema tome, zazbiljnost ustava.
U svom ustavu drava mora proeti sve odnose. Ustav nije neka puka tvorevina: on je
rad stoljea, ideja i svijest onog umnog, ukoliko je ono razvijeno u jednom narodu. Stoga
ni jedan ustav puko ne stvaraju subjekti. Narod prema svom ustavu mora imati osjeaj
svog prava i svog stanja, on inae moe postojati kao neto izvanjsko ali nema nikakvog
znaaja i nikakve vrijednosti. U pojedincu se, naravno, esto moe nalaziti potreba i
enja za boljim ustavom, ali neto je posve drugo da je cijela masa proeta jednom
takvom predstavom, i to slijedi tek kasnije.
a) Kneevska vlast
Kneevska vlast sadrava tri momenta totaliteta u sebi, openitost ustava i zakona,
savjetovanje kao odnos posebnoga spram opega i moment posljednje odluke kao
samoodreenja u koje se sve ostalo vraa i odakle uzima poetak zbiljnosti. To
apsolutno samoodreenje sainjava princip razlikovanja kneevske vlasti kao takve, to
ga ponajprije valja razviti.
Pravo koje se stjee roenjem i nasljedno pravo sainjavaju temelj legitimiteta, ne kao
temelj pukog pozitivnog prava, nego ujedno u ideji.
Lako se priinja da je izborna drava najprirodnija predstava, tj. ona je najblia plitkosti
misli; budui da se monarh treba brinuti za stvar i interese naroda, zato bi takoer
moralo biti preputeno izboru naroda kome on eli staviti u dunost brigu za svoju
dobrobit, i samo iz tog stavljanja u dunost nastaje pravo upravljanja. Ovaj nazor, kao i
predstave o monarhu kao najviem inovniku drave, predstave o ugovornom odnosu
izmeu njega i naroda itd. polazi od volje kao nahoenja, mnijenja i proizvoljnosti
mnogih od odreenja koje u graanskom drutvu vai kao prvo ili, tovie, sebe samo
eli uiniti vaeim, ali nije ni princip porodice, a jo manje drave, pa uope stoji
nasuprot ideji obiajnosti.
Iz suvereniteta monarha proistie pravo pomilovanja zloinaca, jer samo njemu pripada
ozbiljenje moi duha da uinjeno pretvori u neuinjeno te da u opratanju i
zaboravljanju poniti zloinstvo.
Trei moment kneevske vlasti tie se onoga po sebi i za sebe opeg, koje u
subjektivnom pogledu postoji u savjesti monarha, a u objektivnom u cjelini ustava i u
zakonima; kneevska vlast pretpostavlja, utoliko druge momente, kao to i svaki od ovih
pretpostavlja nju.
b) Upravna vlast
Glavna toka o kojoj se radi u upravnoj vlasti je podjela poslova: ona se tie prijelaza od
onog openitog u ono posebno i pojedinano a njene poslove treba razdvojiti na razliite
ogranke. Ali ono to je teko jest to da se oni prema gore i prema dolje ponovo spajaju.
Izvjetaj koji se ovdje primjenjuje esto se sastoji u tome da se imenuje dravni kancelar,
predsjednik vlade, ministarski savjet, da bi se time pojednostavila vrhovna uprava. Ali
time takoer sve e opet polaziti odozgo i od ministarske vlasti, a poslovi e, kako se
kae, biti centralizirani. Sa ovim je povezana najvea lakoa, brzina, djelotvornost za ono
to se treba dogaati za ope dravne interese. Ovdje vlada udara na opravdane
interese koje mora potovati i ukoliko administracija takvim interesima moe biti samo
korisna, ali ih mora i nadzirati, individua nalazi zatitu ostvarenja svojih prava, pa se tako
njen partikularni interes povezuje sa odranjem cjeline. Od izvijesnog vremena
organizacija je uvijek postavljana odozgo a ovo organiziranje je bilo glavno nastojanje, ali
ono nie, masovno cjeline je manje ili vie lako puteno kao neorgansko; a ipak je od
najvee vanosti da to postane organskim, jer samo tako je ono mo, vlast, inae je
samo gomila, mnotvo rasprenih atoma. Opravdana vlast postoji samo u organskom
stanju posebnih sfera.
U srednjem staleu kojemu pripadaju dravni slubenici, jest svijest drave i istaknuto
obrazovanje. Stoga on ini i njen temeljni stup u odnosu na pravinost i inteligenciju.
Drava u kojoj ne postoji srednji stale, stoga jo ne stoji ni na kakvom visokom stupnju.
Jedan od glavnih interesa drave jest da se obrazuje ovaj srednji stale, ali ovo se moe
dogoditi samo u organizaciji koje je onakva kakvu smo je vidjeli, naime pomou
ovlatenja posebnih krugova koji su relativno nezavisni, i kroz jedan svijet slubenika ija
se samovolja lomi na onima koji su ovlateni na taj nain. Djelovanje prema opem
pravu i navika ovog djelovanja je posljedica suprotnosti koju obrazuju za sebe
samostalni krugovi.
c) Zakonodavna vlast
Zakonodavna vlast tie se zakona kao takvih ukoliko potrebuju dalje odreivanje te
unutarnjih poslova koji su po svom sadraju posve openiti. Ova je vlast sama dio
ustava, koji joj je pretpostavljen, a utoliko po sebi i za sebe lei izvan njenog direktnog
odreivanja, ali se dalje razvija u usavravanju zakona i u progresivnom karakteru opih
upravnih poslova.
Ustav mora po sebi i za sebe biti na vrstom tlu na kojemu stoji zakonodavna vlast i on
stoga ne mora biti tek sainjen. Ustav dakle jest, ali on isto tako bitno postaje, to znai,
on napreduje u obrazovanju. Ovo napredovanje jedno je mijenjanje koje je neupadljivo i
nema formu promjene.
U zakonodavnoj su vlasti kao totalitetu prije svega djelotvorna dva druga momenta:
monarhijski, kao onaj kojemu pripada najvia odluka upravna vlast kao savjetodavni
moment, s konkretnim poznavanjem i pregledom cjeline u njenim mnogostrukim
stranama i zbiljskim naelima, koja su se u tome ustalila, kao i s poznavanjem potreba
poglavito dravne vlasti, - konano staleki element.
Poloaj uprave prema staleima ne treba biti bitno neprijateljski, a vjera u nunost ovog
neprijateljskog odnosa tuna je zabluda. Uprava nije nikakva stranka kojoj je
suprostavljena druga, tako da bi obje trebale mnogo izgubiti i iscrpiti se, a ako neka
drava doe u jedno takvo stanje onda je to nesrea i ne moe se raunati kao zdravlje.
Nadalje, poreze koje odobravaju stalei ne treba smatrati poklonom koji se daje dravi,
nego oni se odobravaju kao ono najbolje samih onih koji daju pristanak. Ono to
sainjava osebujni znaaj stalea jeste da drava time stupa u subjektivnu svijest naroda
i da poinje sudjelovati u njoj.
Promatrani kao posredni organ, stalei stoje, s jedne strane, izmeu uprave uope i, s
druge strane, naroda razluenog u posebne sfere i individue. Njihovo odreenje
zahtijeva od njih isto tako smisao i uvjerenje drave i uprave, kao i interesa posebnih
krugova i pojedinaca. Taj poloaj ima ujedno znaenje posrednitva, koje je zajedniko
sa organiziranom upravnom vlasti, da se ni kneevska vlast ne pojavi izolirana i time kao
puka vladarska mo i proizvoljnost, niti da se izoliraju posebni interesi zajednica,
korporacija ili individua, ili jo vie, da pojedinci ne bi doli do toga da predstavljaju
mnotvo i gomilu, a time do neorganskog mnijenja i htijenja i puke masovne vlasti protiv
organske drave.
Jo jedan problem demokracije jest u tome to se jedan glas na izborima ini neznatan u
mnotvu glasova, pa ljudi i ne izlaze na izbore.
Javno mnijenje je neorganski nain kako se ono to misli i hoe jedan narod, moe
spoznati. Ono to se zbilja ini vaeim u dravi, svakako se mora postii na organski
nain, a ovo je sluaj u ustavu. Ali u svim vremenima javno mnijenje je bila velika mo a
to je posebno u naem vremenu u kojemu princip subjektivne slobode ima ovu vanost i
znaaj. Ono to sada treba vaiti vie ne vai pomou sile, manj kroz naviku i obiaje, ali
svakako kroz uvid i razloge.
Javno mnijenje sadrava stoga u sebi vjene supstancijalne principe pravednosti, istinski
sadraj i rezultat itavog ustava, zakonodavstva i opeg stanja uope, u obliku zdravog
ljudskog razuma, kao obiajnosne osnove koja prolazi kroz sve u liku predrasuda, kao to
sadrava i istinske potrebe i ispravne tendencije zbiljnosti.
Subjektivitet smo ve jednom razmatrali kao vrh drave u monarhu. Druga strana je ona
u kojoj se subjektivitet pokazuje samovoljno u javnom mnijenju kao vanjskoj pojavi.
Subjektivitet monarha po sebi je apstraktan, ali on treba biti neto konkretno i kao takvo
idealitet koji se izliva preko cijeline. Drava mira je tamo gdje postoje sve grane
graanskog ivota, ali ovo postojanje imaju jedna pored druge i jedna izvan druge,
proizlazei iz ideje cjeline. Ovo proizlaenje mora doi do pojave i kao idealitet cjeline.
Suverenitet prema unutra je taj idealitet utoliko ukoliko su momenti duha i njegove
zbiljnosti, drave, rezvijeni u svojoj nunosti i ukoliko postoje kao njegovi lanovi. No
duh kao u slobodi beskonano negativni odnos prema sebi je upravo tako bitno bitak-za-
sebe, koji je postojeu razliku u sebe primio, pa je time iskljuiv. Drava ima u ovom
odreenju individualitet koji je bitno kao individua, a u suverenu je kao zbiljska
neposredna individua.
Vojniki stale je stale openitosti kojemu pripada obrana drave i koji imaa dunost da
do egzistencije dovede idealitet po sebi, to znai da sebe rtvuje. Hrabrost je svakako
razliita. Istinska hrabrost obrazovanih naroda je spremnost na rtvovanje u slubi
drave, tako da individua ini samo jednog meu mnogima. Ne osobna odvanost nego
ukljuivanje u ono openito jeste ono to je ovdje vano.
Vanjska je usmjerenost drave u tome to je ona individualni subjekt. Njen odnos prema
drugima pripada kneevskoj vlasti, kojoj stoga neposredno i jedino pripada da
zapovijeda oruanom moi, da odrava odnose s drugim dravama putem poslanika itd.,
da zakljuuje mir i druge ugovore.
Vanjsko pravo drave polazi od odnosa samostalnih drava: ono to u njemu jest po sebi
i za sebe dobiva stoga oblik onoga treba da, jer na razliitim suverenim voljama poiva
da je ono zbiljsko.
Narod kao drava je duh u svojoj supstancijalnoj umnosti i neposrednoj zbiljnosti, stoga
apsolutna mo na zemlji; neka je drava, dakle, spram druge u suverenoj samostalnosti.
Da bude kao takva za drugu, tj. da bude od nje priznata, jest njeno prvo apsolutno
pravo. No to je pravo ujedno samo formalno, pa je zahtjev tog priznanja drave, prosto
to je ona drava, apstraktan. Da li je ona tako doista neto to po sebi i za sebe bitkuje,
zavisi od sadraja, ustava, stanja, a priznanje kao ono koje sadrava identitet obaju
poiva isto tako na nazoru i volji druge.
Naelo je meunarodnog prava, kao opeg prava koje po sebi i za sebe treba vaiti
izmeu drava, za razliku od posebnog sadraja pozitivnih traktata, da se trebaju
odravati traktati na kojima se osnivaju meusobne obaveze drava. No kako njihov
odnos ima kao princip njihov suverenitet, one su utoliko u prirodnom stanju jedna
spram druge, a njihova prava nemaju svoju zbiljnost u jednoj opoj volji, koja se
konstituira u mo nad njima, nego u njihovoj posebnoj volji. Ono ope odreenje ostaje
stoga pri onome treba da pa stanje postaje izmjenjivanje odnosa koji je u skladu s
traktatima i njegova ukidanja.
Spor drava, ukoliko posebne volje ne nau sporazum, se moe odluiti samo ratom.
Meusobnom odnosu drava, jer one u tome jesu kao posebne, pripada vrlo burna igra
unutarnje posebnosti strasti, interesa, svha, talenata i vrlina, sile, neprava i poroka, kao i
vanjske sluajnosti, koji se pojavljuju najveim dimenzijama igra u kojoj se sama
obiajnosna cjelina, samostalnost drave, izlae sluajnosti. Principi su narodnih duhova,
zbog svoje posebnosti u kojoj su kao egzistencijalne individue objektivno zbiljske i
samosvjesne . uope ogranieni, a njihove su sudbine i djela u svojem meusobnom
odnosu pojavna dijalektika konanosti tih duhova, iz koje opi duh, duh svijeta, proizvodi
isto tako sebe kao neogranienoga kao to upravo on svoje pravo a njegovo je pravo
najvie na njima vri u svjetskoj povijesti kao u posljednjem sudu.
C. Svjetska povijest
Elementi opstanka opeg duha, koji je u umjetnosti zor i slika, u religiji osjeti i predstava,
u filozofiji ista slobodna misao, jest u svjetskoj povijesti duhovna zbiljnost u svom
potpunom opsegu unutranjosti i vanjtine. Ona je sudite, jer u njenoj po sebi i za sebe
bitkujuoj openitosti jesu ono posebno, penati, graansko drutvo i duhovi naroda u
svojoj raznolikoj zbiljnosti samo kao ono idealno, a kretanje duha u tom elementu jest
da to prikae.
1. Orijentalno carstvo
Prvo je carstvo nazor o svijetu koji polazi od patrijahalne prirodne cjeline, koji je
neizdiferenciran, supstancijalan, u kojemu je svjetovno upravljanje teokracija, vladalac
takoer veliki sveenik ili bog, dravni ustav i zakonodavstvo religija, kao to su
religiozne i moralne zapovijedi, ili, tovie, navike isto tako dravni i pravni zakoni. u
sjaju ove cjeline bespravno propada individualna linost, vanjska je priroda neposredno
boanska ili neki ukras boga, a povijest zbiljnosti poezija.razlike koje se razvijaju u
razline strane obiaja, upravljanja i drave postaju, umjesto zakona, kraj jednostavnog
obiaja, nezgrapne opirne, praznovjerne ceremonije sluajnosti osobne vlasti i
proizvoljnog vladanja, a raslanjivanje u stalee prirodna postojanost kasta.
Orijentalna drava je stoga iva samo u svom kretanju, koje jer u njoj samoj nije nita
stalno, a to je postojano, okamenjeno je ide prema napolje i postaje elementarnim
bijesom i pustoenjem; unutarnji je mir privatni ivot i utapanje u slabost i iznemoglost.
2. Grko carstvo
Ovo carstvo ima ono supstancijalno jedinstvo konanoga i beskonanoga, ali samo kao
misteriozni, u tamno sjeanje, u spilje i slike tradicije potisnut osnov, koji iz duha to
sebe razlikuje proizveden u individualnu duhovnost i u prirodno svjetlo znanja, te
umjeren i preobraen u ljepotu i slobodu i vedru obiajnost. Time se u ovom odreenju
otvara sebi princip osobnog individualiteta, vie ne kao u sebi samome zaokupljen, nego
sadran u svom idealnom jedinstvu; - djelomice se, stoga, raspada cjelina u krug
posebnih narodnih duhova, s jedne strane, posljednja voljna odluka nije jo stavljena u
subjektivitet samosvijesti, koja bitkuje za sebe, nego u usku mo, koja je via i izvan nje,
a s druge strane posebnost koja pripada potrebi jo nije prihvaena u slobodu, nego je
iskljuena u ropstvo.
3. Rimsko carstvo
4. Germansko carstvo
Iz tog gubitka sebe samoga i svog svijeta, te njegove beskrajne boli, za to se smatralo da
je spreman narod izraelski, u sebe potisnuti duh shvaa u ekstremu svog apsolutnog
negativiteta, prekretnici koja bitkuje po sebi i za sebbe, beskonani pozitivitet ove svoje
unutranjosti, princip jedinstva boanske i ljudske prirode, pomirenje objektivne istine i
slobode, koje su se pojavile unutar samosvijesti i subjektiviteta, pa se prenosi na
nordijski princip germanskih naroda da on izvri to pomirenje.