CRVENI OCEAN: PRAKSE, TAKTIKE I STRATEGIJE RODNOG OTPORA

1
 NAKLADNIK

Centar za enske studije

Dolac 8, Zagreb

Sva prava pridrana

Zabranjeno umnoavanje i distribuiranje bez dozvole nakladnika i autorica/autora.

ZA NAKLADNIKA:
Nataa Medved

KOORDINATORICA IZDAVATVA:
Martina Petrinjak eki

UREDNICE:
Lada ale Feldman, Anita Dremel, Renata Jambrei Kirin, Maa Grdei, Lidija Duji

IZVRNA UREDNICA:
Ana Pavli

RECENZENTICE:
Marina Protrka timec i Suzana Coha

GRAFIKO OBLIKOVANJE:
Ana Pavli

DIZAJN NASLOVNICE:
Bili&Mller

Zagreb, 2016.

ISBN 978-953-6955-56-5 (PDF)

2
 CRVENI OCEAN: PRAKSE, TAKTIKE I STRATEGIJE RODNOG OTPORA

***

Radovi sa znanstvenog skupa Marija Juri Zagorka ivot, djelo, naslijee / Prakse, taktike i
strategije rodnog otpora odranog 20.-21. studenog 2015. u sklopu devetih Dana Marije Juri
Zagorke

Uredile: Lada ale Feldman, Anita Dremel, Renata Jambrei Kirin, Maa Grdei, Lidija Duji

Centar za enske studije

Zagreb, 2016.

3
 SADRAJ:

Predgovor 5

RODNI OTPOR I ZAGORKA

Maja Adija, Budunost i zbilja Crveni ocean Marije Juri Zagorke, satira, utopija ili
predskazanje 11
Biljana Oklopi, Lucija Sauli, Negativka (the Dark Lady) kao strategija rodnog otpora u
djelima Marije Juri Zagorke 19
Martina Findrik, Ana Pavli, enske demonstracije 1903. godine u Zagrebu 29

STRATEGIJE RODNOG OTPORA KROZ KNJIEVNO STVARALATVO ODOZDO

Anisa Avdagi, Taktike rodnog otpora: Zagorka u Bosni i Hercegovini 41

Ajla Demiragi, enske knjievne prakse pruanja otpora odozdo: Prikazi ratne svakodnevnice
u proznim tekstovima Alme Lazarevske i ejle ehabovi 57
Vildana Peenkovi, Nermina Deli, Od Larve do leptirice i/ili da li je mogue prekinuti
zaarani Krug? 67
Zlatan Deli, Emancipatorne politike kanonizacije knjievnosti: taktike otpora enskog
knjievnog stvaralatva u BiH 75

RODNI OTPOR U POSLANICI, POEZIJI I ADOLESCENTSKOJ KNJIEVNOSTI

Josipa Dragievi, "Titanski i osloboeni Ja" Poezija Milke Pogai 91

Francesca Maria Gabrielli, Il nostro sesso perfetto: strategije otpora u posvetnoj poslanici
Marije Gunduli (1582) 100
Dubravka Zima, Nevidljiva adolescentica: uutkani diskurs otpora u adolescentskoj
knjievnosti. Sluaj Zore Rukli 118

PROBLEM RODNOG OTPORA OD BANSKE HRVATSKE DO NASTAVE

MATEMATIKE

Ana Zbiljski, Obiteljsko nasilje nad enama u prvoj polovici 18. stoljea u Banskoj Hrvatskoj
sluaj Marijane Frajt (1751./1752.) 139
Daria Mrkus, O pristojnom i nepristojnom vladanju kao mogunostima otpora i to o tome kau
Marija Jambriak i Marija Juri Zagorka 148
Lea Horvat, Sa zrnom soli: tri taktike rodnog otpora u kuhinji 158
Aleksandar Mona Macko Puhek, Rodne razlike u matematikim sposobnostima: udbeniki
standard, empirijske mjere diskriminacije i administrativni instrumenti za uklanjanje razlika 166

4
Predgovor

Trajni izazovi promiljanja otpora

Promiljanje otpora neodvojivo je od promiljanja moi. Svijest da je znanje mo relevantno

batinimo iz kritike teorije kulture, poevi od Horkheimerova odreenja kritike teorije (1982) i
Adornove preporuke da slijedimo metodu negativne dijalektike (1979) pa sve do Foucaultovih
arheolokih i genealokih analiza uvjeta u kojima se raa diskurs znanosti o ovjeku (npr. 2002) i
Bourdieuove teorije o vrstama kapitala (1986) u kojoj pored ekonomskog, socijalnog i kulturnog,
relevantno figurira i onaj simboliki. U duhu takve, kritike, svijesti okupljali smo se
kontinuirano od 2007. godine na znanstvenim skupovima u sklopu Dana Marije Juri Zagorke,
gdje smo se posveivali novim itanjima Zagorke, feminizmu i popularnoj kulturi, enskoj
povijesti, antifeminizmu i krizi, gradu, granici i geografiji, pitanjima rada, roda i klase, vizualnih
reprodukcija knjievnosti i kulturne proizvodnje i potronje te naposljetku braku, zakonu i
intimnom graanstvu u povijesnoj i suvremenoj perspektivi. Knjiga pred nama okuplja priloge s
devetog po redu znanstvenog skupa, odranog 20. i 21. studenog 2015. s temom Prakse, taktike i
strategije rodnog otpora, u organizaciji Centra za enske studije i Odsjeka za komparativnu
knjievnost Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. S obzirom na to da je cijeli niz
znanstvenih skupova bio posveen istraivanju podzastupljenih tema s pokuajem pristupanja s
podzastupljenih stajalita, kritiki smo na njima prokazivali problemske pozicije otpora i
generirale, usuujem se tvrditi zbog narasle vidljivosti, vei simboliki potencijal bavljenja ovim
temama u akademskom prostoru.

Problem nam je otpora, kako govori i naslov zbornika, ovdje nosivo intrigantan, posebno zbog
sve manje vidljivih, a sve uinkovitijih oblika moi, to je danas jedan od sredinjih interesa
drutvene, politike, ekonomske i kulturne teorije i prakse. Drutveni se poredak upisuje u nas
putem sustava obrazovanja, jezika, vrijednosti i aktivnosti svakodnevnog ivota. Pri tome se
normativni poredak najuspjenije odrava kada zadobije status prirodnosti, kada se naturalizira.
Taj se aspekt opriroenosti posebno izraava u sluaju roda, ime pitanje rodnog otpora postaje
jo izazovnije.

Pozivali smo priloge koji pokuavaju odgovoriti na neka relevantna pitanja u ovome polju.
Primjerice, umiu li svakodnevne taktike - kao ivljene prakse i djelovanja - kontroli, dominaciji
i sistemskim strategijama (de Certeau, 2002) ili su pak puko mjesto ostvarenja ekonomske logike
trita (Lefebvre, 1982)? Koliko se taktike i strategije moi i otpora tiu seksualnosti i
reproduktivnih prava ene te kako se manifestiraju? Kako itati tvrdnju da gdje postoji mo,
postoji i otpor s obzirom na kritike koje upozoravaju na problematinost subverzivne akcije?
Kako kritiki i praktino nastaviti socijalni i politiki emancipacijski angaman nakon slinog
dojma o iznimnoj tekoi umicanja strukturi u teoriji Pierrea Bourdieua? Mogu li se svakodnevne
subverzivne taktike te kulturno-umjetnike prakse smatrati djelatnim kanalima otpora ili su i one
zaraene ekonomskom logikom kapitala? Moe li se Althusserova teorija ideologije (1970) i
dalje uspjeno koristiti u analizi suvremenog drutva i kulture? to u smislu znaenja simbolike

5
moi i uloge kulture moe ponuditi teorija hegemonije (cf. Gramsci, 1973; Laclau i Mouffe,
2001)? Koliko su spomenuti termini kadri obuhvatiti regresivne procese koji su danas na djelu u
hrvatskom drutvu te kako se feministika teorija i praksa postavljaju prema uznemirujuim
indicijama faizacije i militarizacije drutva i njihovim rodnim reperkusijama? Je li 100 godina
nakon Prvog svjetskog rata, 70 godina nakon Drugog svjetskog rata i 20 godina nakon
posljednjeg rata u Hrvatskoj takozvana tiha veina mogui kova kulturnog otpora ili okrilje
pogubnog ravnoduja prema sveprotenosti nasilja? Otvara nam se ovdje prostor i za analizu
kulturnog nasljea ratovanja.

Marija Juri Zagorka na razne se naine moe promatrati kao revolucionarna figura. Svojim
novinarskim tekstovima i knjievnim djelima, ali i vrlo konkretnim politikim aktivizmom,
Zagorka se zalagala za nacionalnu neovisnost, socijalnu pravdu i prava ena. Likovi koje je
stvorila i danas privlae iroko itateljstvo. Zagorkine junakinje u pravilu se prikazuju kao
majstorice svakodnevnog otpora koje razvijaju vlastite taktike kako bi zaobile brojna
ogranienja podreenog drutvenog poloaja. Svoj utjecaj uglavnom iskazuju u privatnoj sferi,
koristei se privatnim vezama i osobnim odnosima, oslanjajui se na ensku intuiciju ili
ensku lukavost, koje Zagorka esto istie kao legitimna sredstva opravdanog otpora. Kada pak
djeluju u javnoj sferi, potrebna im je zatita mukih likova, najee njihovih sadanjih ili
buduih odabranika, ili se moraju na neki nain zamaskirati, preobui u slukinju, pripadnicu nie
klase, ili pak u mukarca. Mogu li se takve taktike itati kao enske, uvjetovane drutveno
podreenim poloajem ena i drugih marginaliziranih skupina? I kakav je doseg tih taktika koje
se neminovno zbivaju unutar moi, kako u Zagorkinim romanima, tako i u svakodnevici? Jesu
li ovdje posrijedi Foucaultove nepostojane i prolazne toke otpora i potvruju li one u krajnjoj
liniji samo nemo onih koje ih upoljavaju? Ili se moemo nadati promjenama putem taktika na
mikro razini?

Radovi okupljeni u ovome zborniku pokreu kritiki dijalog oko ovih, ali i drugih povezanih
tema i pitanja, te donose teorijska i empirijska istraivanja iz razliitih disciplinarnih i
interdisciplinarnih podruja koja s jedne strane propituju dosege utjecaja drutvene moi te s
druge panju poklanjanju cijelom nizu moguih praksi i djelovanja usmjerenih pruanju otpora
odozdo.

Zbornik je organiziran u etiri poglavlja i sadri etrnaest radova. Prvo poglavlje nosi naslov
Rodni otpor i Zagorka, to reflektira krovnu temu svih znanstvenih skupova do sada odranih u
sklopu Dana Marije Juri Zagorke njezin ivot i djelo. Ovdje se nalaze tri rada. Prvi rad
potpisuje Maja Adija i posveen je upravo Crvenom oceanu, romanu po kojem je nazvan i cijeli
zbornik, u kojem se roman analizira kao satira, utopija ili predskazanje. Slijedi analiza strategija i
taktika rodnog otpora kod Zagorkinih enskih likova kroz arhetipove Carla Gustava Junga, koju
nam donose Biljana Oklopi i Lucija Sauli, s posebnim naglaskom na negativku (the Dark
Lady) kao strategiju rodnog otpora u Tajni krvavog mosta i Plamenim inkvizitorima. Poglavlje o
rodnom otporu i Zagorki ukljuuje naposljetku i prilog Martine Findrik i Ane Pavli o dobro
poznatim enskim demonstracijama 1903. godine u Zagrebu.

6
Drugo poglavlje nosi naslov Strategije rodnog otpora kroz knjievno stvaralatvo "odozdo" te
okuplja etiri teksta autora iz Bosne i Hercegovine. Anisa Avdagi analizira knjievne tekstove
koje je Zagorka objavila u bosanskohercegovakom asopisu Nada, zakljuujui da zagovaraju
potrebu, nunost i pravo pojedinke da razvija i prua specifine taktike otpora brojim
ogranienjima podreenog drutvenog poloaja ene. Ajla Demiragi donosi prilog o prikazima
ratne svakodnevnice u proznim tekstovima Alme Lazarevske i ejle ehabovi, elei otvoriti
mogunost ne samo za knjievno-teorijsko proirenje odrednice ratne knjievnosti, odnosno
ratnog pisma, ve i za upostavljanje nekih novih kulturalnih znaenja rata i drugaijeg kulturnog
pamenja. Zatim, rad Vildane Peenkovi i Nermine Deli analizira razloge polustoljetne utnje i
diskontinuiteta enske romaneskne prakse u BiH. Posljednji rad u ovome poglavlju analiza je
Zlatana Delia o politici konstrukcije kanonske knjievnosti te o mogunostima za taktike otpora
u enskom knjievnom stvaralatvu u BiH.

Rodni otpor u poslanici, poeziji i adolescentskoj knjievnosti naslov je treeg poglavlja u

zborniku, koje opet ukljuuje tri priloga i svjedoi o anrovskoj i autorskoj diverzificiranosti
koritenih izvora u istraivanjima koja su se okupila u raspravi oko problema i naina rodnoga
otpora. Josipa Dragievi ovdje donosi uvide o, u hrvatskoj knjievnoj historiografiji nezaslueno
zanemarenoj, poeziji Milke Pogai. Zatim slijedi rad Francesce Marie Gabrielli o strategijama
otpora u polemiki intoniranoj posvetnoj poslanici Marije Gunduli iz 1582., koju autorica
smatra prvim tekstom iz enskoga pera u hrvatskoj knjievnosti koji se moe definirati kao
feministiki i u kojem Marija Gunduli u neoplatonistikom duhu izraava hvalu svojoj
znamenitoj i uenoj prijateljici Cvijeti Zuzori. Raznolikost priloga okupljenih u ovome
poglavlju zakljuuje tekst Dubravke Zime u kojem istrauje sluaj Zore Rukli kao primjer
uutkanog diskursa otpora u adolescentskoj knjievnosti.

Posljednje se poglavlje u zborniku takoer istie raznovrsnou istraivakih tema i pristupa.

Nosi naslov Problem rodnog otpora od Banske Hrvatske do nastave matematike, a poinje
tekstom Ane Zbiljski o obiteljskom nasilju nad enama u prvoj polovici 18. stoljea u Banskoj
Hrvatskoj, gdje se analizira sluaj Marijane Frajt. Rad je vrijedan uvid u svakodnevicu ena
ranonovovjekovne povijesti. Slijedi rasprava Darie Mrkus o pristojnom i nepristojnom vladanju
kao mogunostima otpora kod Marije Jambriak i Marije Juri Zagorke. Lea Horvat donosi tekst
o kuhinji i kuhanju kao stereotipno smjetenima u domenu enskosti, pitajui se mogu li i
konteksti s uraunatom rodnom asimetrijom biti mjestom otpora patrijarhatu i kapitalizmu.
Izabire pri tome tri taktike kuhinjskog otpora i analizira ih sa zrnom soli, jer su i duboko
ambivalentnog politikog naboja iako pruaju emancipacijski potencijal. Naposljetku,
Aleksandar Puhek iz perspektive nastavnika fizike razmatra rodne razlike u matematikim
sposobnostima usredotoujui se na udbeniki standard, empirijske mjere diskriminacije i
adminsitrativne instrumente za uklanjanje razlika.

Iako je evidentno da su vrijedni tekstovi okupljeni u ovoj knjizi raznoliki, svi dijele interes za
promiljanje mogunosti rodnog otpora, a ono pak trai stalnu otvorenost novome i drugaijem

7
kao ulog u ravnopravnu budunost. Ulozi u budunost u uskoj su pak sprezi s promiljanjem
razvoja i modernizacije, koji su proeti dubokim paradoksima. Zagorka je naa suvremenica i po
tome to modernizacijski proces vidi kao onaj koji nosi suprotstavljene tendencije razvoja. Uz
prosvjetiteljske porive, koji su Zagorki bili na prvome mjestu, dakle porive usmjerene
emancipaciji, slobodi i demokraciji, vidi naalost i promjene u smjeru otuenja i zarobljenosti
modernog subjekta. U tome je smislu posebno zanimljiv Zagorkin roman Crveni ocean (2015), s
obzirom na duh napretka i razvoja koji Zagorka zagovara, gdje je mjesto nove tehnologije i
njezina utjecaja na drutvo posebno fascinantno. Inae je Zagorka kombinirala anrovske
elemente - senzacionalistikog, detektivskog, povijesnog, gotskog, ljubavnog i drugih anrova - a
u ovome romanu zastupa neke elemente po kojima se svrstava u predstavnicu proto
znanstvenofantastine proze. S obzirom na Zagorkin avanturistiki i kozmopolitski duh te na
stalnu otvorenost novim, drugim i drugaijim reprezentacijama roda te klasnog i drutvenog
poloaja ne udi da se nala i u ovom anru, koji nuno rauna na imaginaciju potpuno
drugaijeg. Osim toga, taj zamiljaj novoga, budueg i drugaijeg opet treba imati politiku svrhu
u ovome sluaju izuzetno iroko i humanistiki postavljenu da znanost bude spasiteljica
ovjeanstva i otkrije tajnu toga spasa tako da novi izum ili otkrie dokine sve ratove, uini da svi
imaju prema potrebama i da manjina bogatih ne izrabljuje siromanu veinu. Ova fantastina i
utopijska karakteristika romana daleko vie prebiva u politikoj viziji i politikim ciljevima nego
u formalnim karakteristikama ovoga anra kako ga danas poznajemo.
Fascinacija odreenim izumima ili osobama u romanu, poput mahokrilcem (krilaticom),
Teslom, strujom ili telefonom, ini se naivna iz dananje perspektive, ali ih treba itati u
kontekstu doba nastanka romana, a to je kraj Prvog svjetskog rata. Vrijedi naglasiti da Zagorka,
iako prepoznaje da modernizacija i napredak nose sjeme i dobrog i loeg i da postoje nepoeljni
smjerovi toga razvoja, ne upada ni u kakav zabrinuti ili protumoderni pesimizam, ne idealizira
selo i ne ali za zlatnom prolou nego kao i drugdje u svome djelu i ivotu poziva na
zajednike uloge u i borbe za budunost. Crveni ocean ne bavi se povijeu, nego gleda naprijed
zato njegova politika pria ne moe zavriti nikako osim u utopiji, viziji ili snu fikcijama
koje kao zamiljaji novoga mogu usmjeravati naa nastojanja prema nekom cilju i odreivati
resurse koje moemo mobilizirati s obzirom na ideje oko kojih se okupljamo. Barem dok ne
zaborave na svoju fikcionalnost, ime se pretvaraju u mitove, a oni nisu agensi promjene, nego
ulozi u reprodukciju postojeih odnosa neravnopravnosti. Ta se vanost fikcije kao mogueg
agensa promjene oituje i kod itateljica njezinih romansi, koje se mobiliziraju prema drutvenoj
promjeni na temelju okupljanja oko itanja Zagorkine knjievnosti. Vanost idejnog uloga borbe
za budunost ilustrira i proces ulaska ena na formalno trite rada, najintenzivnije nakon
Drugoga svjetskog rata, kada su se suoile s podjelom rada koja je bila ukorijenjena u
patrijarhalnim odredbama adekvatnih rodnih uloga i njihovih rodnih izvedbi. Naalost, nije
nestala potreba za promiljanjem hegemonijskih posljedica omniprezentne podjele prostora na
javni i privatni te politike ekonomije enskog rada to nam opet oivljava nau Zagorku
suvremenou njezinih uvida.

8
LITERATURA
Adorno, Theodor W. 1979. Negativna dijalektika. Beograd: BIGZ.
Althusser, Louis. [1970]. 2001. Ideology and ideological state apparatuses. U: Art in theory
1900-1990: an anthology of changing ideas. Ur. Charles Harrison i Paul Wood. Oxford:
Blackwell, str. 928-936.
Bourdieu, Pierre. 1986. The forms of capital. U: Handbook of Theory and Research for the
Sociology of Education. Ur. J. Richardson. New York: Greenwood, str. 241-258.
deCerteau, Michel. 2002. Invencija svakodnevice. Zagreb: Naklada MD.
Foucault, Michel. 2002. Rijei i stvari: arheologija humanistikih znanosti. Zagreb: Golden
marketing.
Gramsci, Antonio. 1973. Problemi revolucije: intelektualci i revolucija. Beograd: Beogradski
izdavako-grafiki zavod.
Horkheimer, Max. 1982. Kritika teorija. Zagreb: Stvarnost.
Juri Zagorka, Marija. 2015. Crveni ocean. Zagreb: EPH Media.
Laclau, Ernesto i Mouffe, Chantal. 2001. Hegemony and socialist strategy: toward a radical
democratic politics. London, New York: Verso.
Lefebvre, Henri. 1982. Preivljavanje kapitalizma: reprodukcija proizvodnih odnosa. Sarajevo:
Svjetlost ; Zagreb: Globus.
Anita Dremel

9
RODNI OTPOR I ZAGORKA

10
 Budunost i zbilja Crveni ocean Marije Juri Zagorke, satira, utopija ili predskazanje

Maja Adija
Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
madzija@ffzg.hr

Saetak

Borba i otpor prisutni su u radu Marije Juri Zagorke na svim razinama. U njezinu novinarskom
radu, knjievnim djelima i samome ivotu. Ona jest utjelovljenje otpora. U svome djelu Crveni
ocean, koji je izlazio u sklopu Jutarnjeg lista od 2. srpnja 1918. do 23. srpnja 1919., a 2015. prvi
je put objavljen cjelovito kao roman u dva toma, iznosi smjele ideje o kraju svih ratovanja,
nadahnuta izumima Nikole Tesle. Oktobarska je revolucija, pak, bila poticaj za zamiljanje
pravednijeg drutva, i u rodnom i u klasnom smislu. Te 1918. godine u svijetu su djelovali James
Joyce, Vladimir Majakovski, Bertolt Brecht, Luigi Pirandello, Tristan Tzara, Heinrich Mann. Iste
je godine Oswald Spengler objavio svoju knjigu Propast Zapada, a Hrvati su jurili kao "guske u
magli."
Iako je napisan punih est godina prije "metagenetikog" romana Milana ufflaya Na Pacifiku
2255. koji se i dalje smatra prvim u anru i, zanimljivo, stotinu godina nakon Frankensteina
Mary Shelley, jo emo jednom analizirati elemente Zagorkina romana i odgonetnuti koliko
korespondiraju s dananjim trenutkom i je li utopija krajnji pokuaj ljudskog otpora? Vie od
stotinu godina od poetka Velikog rata, koji je trebao stati na kraj svakom obliku ratovanja, iz
ovog knjievnog predloka pokuat emo iitati zbilju onoga vremena i odgovoriti na pitanje
kakva je naa dananja zbilja, je li se promijenio odnos prema elji o prestanku svakog ratovanja,
u vrijeme kad se nain ratovanja promijenio i kad je mogunost teroristikih napada dio nae
svakodnevice? Postoji li danas mogunost za otpor i kakav bi on bio? to nam utopija znai
danas? U kojoj je mjeri mogua i je li ona tek puki "plan za drutvo koje funkcionira mehaniki"
(Berneri, prema Waddell, 2012) i moe li se materijalizirati izvan fikcije u "politikoj i socijalnoj
misli" (Sargisson, prema Waddell, 2012)?

Utopija je vjeita pria o borbi i otporu. Slijedei povijest, mogli bismo rei da dihotomija utopija
i distopija predstavlja konstantu donekle usporedivu s mijenom konzervativnih i revolucionarnih
razdoblja drutva. Marija Juri Zagorka svojim privatnim i javnim djelovanjem, koji su u njezinu
sluaju, ini mi se, neodvojivi, utjelovljenje je otpora te njegovih praksi i strategija. Roman
Crveni ocean jedan je od primjera na kojem je mogue razmotriti njezina stajalita o budunosti,
napretku, smjelim idejama i postaviti pitanje je li pravac u kojem se drutvo kree utopijski i pun
nada ili je to satirian prikaz njezine tadanjosti?
Zagorki ve od samoga poetka postaje jasno da mora biti "netko" ako se eli baviti
novinarstvom. Na njezinu iskazanu elju stie sljedei odgovor: "Krasno je to! Dolazite u
redakciju jednog lista i velite. elim pisati za novine. A molim vas: Tko ste vi?"1 (orevi,
1965: 20). Zagorka se zamislila nad tim pitanjem "tko je ona?" A to je ono perenijalno pitanje u
potrazi za istinom i svrhom ljudskoga postojanja. Mogue da je upravo zbog ovog, naizgled
jednostavnog, a zapravo metafizikog pitanja, rad Marije Juri Zagorke toliko aktualan i danas,
podloan novim itanjima i tumaenjima, jer o tome se u njima zapravo i radi. O stalnoj potrazi
za svojim ja, o smjeru ljudskoga napretka i vjeitog pitanja smisla ljudskoga postojanja.
Njezina je borba, dakle, stalna i kako u predgovoru Grikoj vjetici profesor Hergei zakljuuje:
"Zagorkin feminizam udruen s onim to e njezini mentori nazvati pogrdno socijalistikim
mentalitetom nailazi na svestrani otpor. Otpor konzervativaca sviju dlaka, otpor politiara kojima
kao novinar pravi usluge, otpor poslodavaca kojima donosi znaajne profite, otpor novinarskih

1
Razgovor Marije Juri Zagorke i urednika dnevnog lista. Pitanje koje joj je postavio provlai se kroz njezin cijeli
ivot i ona je u stalnoj potrazi za tim odgovorom.

11
kolega s kojima radi u istoj redakciji i to je najtraginije otpor enskoga svijeta koji je ne
razumije ili nee razumjeti" (1982: V-XXXVI).
Moj osobni put do ovog Zagorkina romana iao je preko priprema za kolegij Antropologija
budunosti.2 Ljudska bia neizostavno razmiljaju o budunosti, to mogu biti odluke o onome to
e se dogoditi sutra, a te odluke i samo razmiljanje neminovno utjee na njihovo razmiljanje i
ponaanje danas. U tom smislu, ovjekovo vienje budunosti kljuan je dio njegove biti i stoga
predstavlja vanu antropoloku problematiku. U "antropologiji budunosti", kako je mi vidimo i
tumaimo, ideje su jedine prave injenice jer je budunost po definiciji uvijek neto to jo ne
postoji i zato je ne moemo odrediti nekim drugim injenicama, a mjesto na kojem traimo te
injenice, to jest ideje mahom su knjievni tekstovi koji zbog svoje biti mogu te ideje jasno
iznositi.
Prije samog itanja romana moj prvi susret s tekstom i oko njega bio je rad Tomislava akia
"Zagorka i poeci hrvatske znanstvene fantastike" u zborniku radova sa znanstvenog skupa
"Marija Juri Zagorka ivot, djelo, naslijee" odranog 2007. godine u Zagrebu u okviru Dana
Marije Juri Zagorke. U radu aki priznaje da je roman "viestruko marginaliziran" te da
pripada "rubno znanstvenofantastinoj i utopistikoj knjievnosti" (aki, 2008: 182) i detaljno
obrauje roman. Meni se ini da je roman vaniji za slijed utopijske misli onoga vremena i bila
bih prema njemu blagonaklonija, a moda je ta blagonaklonost, ne iskljuujem i tu mogunost,
rodno odreena. Upravo zbog ranije spomenutih ideja koje su vane i za Zagorkin rad, kao i
njezino stalno "programatsko" nastojanje, roman moda nije utopijski u strogom,
knjievnoteorijskom odreenju, ali jest u svojoj nakani i ambiciji. U ovom emo radu pokuati
barem ukratko naznaiti kako je Zagorka pratila i tumaila zbilju (prouavajui stvarna
dogaanja, slijedom pisanja u Jutarnjem listu u vrijeme izlaenja romana), koje su joj se teme
inile krucijalnima i kako je zamiljala boljitak ovjeka i drutva u cjelini. Roman Crveni ocean
izlazio je u sklopu Jutarnjeg lista od 2. srpnja 1918. do 23. lipnja 1919., a prvi je puta objavljen
cjelovito u izdanju Jutarnjeg lista, u dva toma, u svibnju 2015.
Promotrimo li najprije razvoj utopistike misli, prijepore i dihotomije te se potom vratimo
romanu Crveni ocean, iznesene e nam misli zazvuati znaajnije te e smjetanje romana u
razvoj utopije imati vre temelje. Ako ponekad Zagorkini tekstovi, a tako i ovaj, djeluju naivno
u njezinoj silnoj elji za pobjedom "slobode! Pravice! enje za potenjem! elje za dobrotom i
tvrdim uvjerenjem da dobrota jednom mora pobijediti zloin" (orevi, 1965: 207), tim vie je
potrebno da se bavimo tim i drugim utopijskim i satirikim radovima, jer nam se ini da je
utopija umrla. Podsjetimo se samo opusa Ernsta Blocha3 koji je cijeli "posveen promiljanju i
premiljanju utopije u vremenima koja nisu sklona utopiji" (Juri, 2005: 220). Zoran Kravar u
svojoj knjizi Antimodernizam navodi djelo Princip nada u kojem Ernst Bloch "u duhu svoga
neortodoksna utopijskoga marksizma, antimodernistike motive (uzete iz tekstova Ludwiga
Klagesa i Davida Herberta Lawrencea) analizira kao primjere intelektualne regresije, kojima
suprotstavlja ideal utopijsko-anticipativne svijesti" (2004: 23). Danas, jezivi recentni dogaaji
teroristikih napada, zaotravanja lijevih i desnih politikih opcija, val migranata koji bjee od

2
Kolegij Antropologija budunosti (osmiljen zajedno s doc. dr. sc. Emilom Herakom) izvodi se od ak. god. 2011-
2012. kao izborni predmet na Katedri za antropologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
https://bib.irb.hr/datoteka/684517.Antr_bud_skripta.pdf
3
Djelo Duh utopije Ernst Bloch objavio je upravo te, 1918. godine

12
ratnih sukoba, onih koji trae "bolju" budunost i njihovo prihvaanje, tj. neprihvaanje u
zajednici europskih zemalja takoer djeluju kao neka vrsta intelektualne regresije,
onemoguavanje dijaloga i zamagljivanje injenica te mogu samo posluiti antiutopijskoj kritici
kao dodatni argument. Nakon "kraja utopija", "kraja povijesti", "posljednjeg ovjeka" jasno je da
smo jo uvijek ovdje i ono to trebamo dodati jest "nova utopija" (Juri, 2005: 221), a za njom
neminovno dolaze, dodala bih, "nova povijest" i "novi ovjek". Postoji rizik da moje misli i
nastojanja budu proglaeni patetinima, ali s tom u se mogunou i rizikom, kao i Zagorka,
hrabro nositi. Vratimo se za poetak na ishodite anra i filozofske misli, kako bismo mogli
krenuti dalje prema tom "novom ovjeku i novoj utopiji", Zagorkinu Salvadoru.
Pojmovnu rije "utopija" u kasnoj e renesansi iskovati Thomas More (1478-1535), koji ju je
koristio u naslovu svoje knjige iz 1516. O najboljem ureenju drave i o novom otoku Utopiji
(De optimo rei publicae statu deque nova insula Utopia). U tom naslovu i izriito u samom
tekstu, More je ukazao na vezu s Platonovom Dravom, a to da je Utopiju zamislio kao otok, isto
tako podsjea na Atlantidu. Osim toga, katkad se tvrdi da je na Morea utjecalo i djelo O dravi
Bojoj (De civitate Dei) sv. Augustina (Aurelije Augustin, 354-430. pr. Kr.), o kojem je More
svojedobno odravao i predavanja. Utopija je toponim, dakle, ime otoka na koji More smjeta
idealno drutvo. Ali postojala je tu i igra rijeima, i to prema engleskom izgovoru, iako je knjiga
bila prevedena na engleski tek 1551. godine. Kovanica je izvedena od gr. "ne" +
"mjesto", to bi znailo u biti "nigdje", ali se ve tada u engleskom prva estica izgovarala kao i
gr. - "dobro", to je impliciralo oblik Eutopija ("sretno mjesto"). To je More istaknuo u
dodatku ispred teksta: "Nekada sam se zvala Utopija, sada sam kao Platonov grad zasluujem
da se zovem Eutopija" ("Vtopia priscis dicta Nunc ciuitatis aemula Platonicae Eutopia
merito vocanda nomine"). Moreova je Utopija prostorna, mornar Hythloday tamo je navodno
proveo pet godina, ali njegovo ime znai "onaj koji pria besmislice". Moreova je utopija slika
alternativnog drutva razliitog od bilo kojeg poznatog sustava drutvene organizacije. Stanovnici
Utopije oslanjanju se iskljuivo na razum te ona, kao ideja, postaje djelomino subverzivna.
Moreova je utopija "zapravo izum knjievnog i filozofskog anra i dotad nepoznati nain
razumijevanja drutva" (Kalanj, 2004: 9) te predstavlja svojevrsnu prekretnicu u dotadanjim
shvaanjima. Utopijska djela, barem ona uspjena, koja i danas rado itamo, u sebi uvijek nose i
zrnce satire. U utopijskim djelima koja su uslijedila, poput Grada Sunca Tommasa Campanelle i
Nove Atlantide Francisa Bacona, nedostaje satirinosti koja je prisutna u Zagorkinu romanu u
liku Ferice Horvatia, pripadnika hrvatske (malo)graanske klase: "Pa da radim itav ivot u
vruini i prahu? Hvala! Mene eka u Zagrebu druga karijera. Poloit u pravnike ispite, nai
bogatu enu, a onda u se fino odijevati, vozikati se automobilom i fijakerom, piti kod Mandalice
i sjediti uveer pred kavanom kao gospodin" (Juri Zagorka, 2015: 162). Na to mu odgovara
Bojan, zagovaratelj radnitva, koji ga upozorava na "uase" birokracije: "Za ovakve gorostase
irokih ramena? Zaista udni je to ukus sjediti u kancelariji? Sav svijet ti se protee od jednog do
drugog ugla pisaeg stola" (Juri Zagorka, 2015: 163). Iako je satiru teko definirati, mi koji se i
danas susreemo sa zahtjevima za provoenjem reformi i smanjenjem javne uprave moemo je iz
njezina teksta lako iitati. Vremena se oito mijenjaju, ali neke su pojavnosti vjene, kao to je
"nunost reformi" i "javna uprava." Hoemo li neko djelo itati kao satiru ili ne, ovisi uvelike i o
drutveno-povijesnom kontekstu u kojemu ono nastaje, kao i o recepciji. Gulliverova putovanja

13
danas su, primjerice, pustolovni roman za djecu, a "njegova je satirika otrica postala
neprepoznatljiva" (Pleji Poje, 2008: 47). Smatrat emo neko djelo satirom ako "se pritom
podrazumijeva izrugivanje, kritika, osuda i negativan odnos spram predmeta, koji je obino
konkretan, aktualan, vezan uz zbilju. Usto valja priznati da se u prepoznavanju satirikoga u
stanovitoj mjeri oslanjamo i na intuiciju" (Pleji Poje, 2008: 47-48). Upravo je ta intuicija nit
vodilja u razumijevanju teksta i povijesnih okolnosti u kojima je nastao. Ono to je takoer
dragocjeno jest injenica da je satirikih tekstova koje su pisale ene u povijesti relativno malo, a
time Zagorkin tekst ima i dodatnu vrijednost.
U povijesti utopija sljedee je vano djelo ono koje se pomie od prostorne k vremenskoj
kategoriji Godina 2440, san ako je ikada postojao (L'An 2440, rve s'il en fut jamais) Louis-
Sbastiena Merciera (1740-1814) iz 1771. U romanu udaljeni otoci sree premjetaju se u
udaljenu budunost. Tako se utopija i povijest povezuju: utopija vie nije nedostini otok, ve
budunost za koju se tek treba izboriti. Od tada znanstvena fantastika predstavlja znanost, tehniku
i planiranje kao instrument umne kontrole nad prirodom i drutvom. Opet je uspostavljen
horizont nade, oekivanja, usmjeren k budunosti u kojoj e biti rijeeni svi ovjekovi problemi.
Ovo djelo predstavlja novi obrazac za utopijsku literaturu, ne samo to je radnja smjetena u
budunost koja je kronoloki povezana s naom prolou i sadanjou ve to je opisana
budunost napredovala. Spomenula sam ova dva romana jer predstavljaju primjer prostorne i
vremenske utopije. Vano je spomenuti i roman koji je napisan tono stotinu godina prije
Crvenog oceana, a vaan je za anr znanstvene fantastike kakav danas poznajemo. Roman
Frankenstein ili moderni Prometej napisala je ena, Mary Shelley, 1818. godine i zapravo je
"pripovijest o genezi, nastanku i stvaranju" (Juki, 2003: 245). Spominjem taj roman, ne samo
zbog koincidencije da je objavljen tono stotinu godina prije Zagorkina romana ve zbog
injenice da je Mary Shelley otvorila vrata anra i zaista stvorila neto novo. U Hrvatskoj se na
taj pionirski poduhvat odvaila Zagorka te takoer otvorila vrata anra drugim piscima. Uslijedio
je roman Na Pacifiku godine 2255. koji je u nastavcima 1924. godine objavljivan u feljtonu
Obzora i za koji se i dalje dri da je "prvi hrvatski roman znanstvene fantastike, u kome se, u
duhu Spenglerove4 filozofije, razvija vizija budunosti ovjeanstva, nakon to je u Prvom
svjetskom ratu bijela rasa izgubila dostojanstvo" (Jeli, 2004: 387), a pod njegovim je utjecajem
Mato Hanekovi 1932. godine napisao "utopistiki roman moralistike orijentacije Gospodin
ovjek" (Jeli, 204: 404). O Zagorki ni rijei.
Iako je Zagorkin tekst, kako se ve navelo, utopijski, vie u svojoj ideji nego u izvedbi, njezina je
ideja utopije ona koja bi po Mumfordovoj definiciji odgovarala "utopiji rekonstrukcije" koja se
razlikuje od "utopija bijega" koje su stvarale teko dokuive, a samim tim i teko ostvarive
svjetove. Iz Zagorkina programatskog shvaanja knjievnosti u svrhu edukacije, jasno je onda da
"pod rekonstruiranom okolinom ne podrazumijevamo samo neku fiziku stvar ve i nov skup
navika, novu ljestvicu vrijednosti, drukiju mreu odnosa i obiaja te, ako je mogue (jer gotovo
sve utopije naglaavaju faktor odgoja), promjenu fizikih i mentalnih karakteristika pomou
obrazovanja, bioloke selekcije i slino" (Mumford, 2008: 19-20). Zagorki je posebna vana ta

4
Oswald Spengler objavio je 1918. godine raspravu Propast Zapada u kojoj je predvidio novi poredak nakon
demokracije i razlikovao osam glavnih civilizacija (babilonsku, egipatsku, kinesku, indijsku, meksiku, klasinu,
arapsku i zapadnu ili "europsko-ameriku"). Njegovo je djelo zasnovano na starom ciklikom obrascu uspona i
opadanja drutava i civilizacija.

14
promjena sustava vrijednosti i ona je u tom smislu nasljednica ideje o pravednoj dravi u kojoj
svi ive u skladu s potrebama i znanjima, to progovara kroz lika Salvadora: "itav ljudski rod
proivljuje vjekove u borbi za zlatom, za opstankom svojim. U toj borbi istroi sve svoje sile, svu
snagu i itav ivot, pa onda umre a da nije ni pokuao upoznati savrenstvo ivota. Onim asom
kad bi nastupilo u svijetu ope blagostanje, kad bi svi ljudi imali jednako zemaljskih dobara, ne
bi vie cilj ljudstva bio: sticati zlato! Svi bi ljudi imali svega i onda bi postao ciljem ovog ljudstva
napredak uma, usavravanje kreposti i postignue savrenstva ivota. Ne bi bilo ni borba ni
klanja ni ratova" (Juri Zagorka, 2015, 1: 247).
Nadalje, Zagorkin roman ne moemo promatrati izvan konteksta vremena u kojem je nastalo.
Njezina je utopija nastavak ideja i inovacija nastalih u 19. stoljeu. Svijet se ubrzano mijenjao,
drutveni se poredak poremetio i na politiku scenu stupaju nove snage. Industrija i radnitvo
otvaraju nove mogunosti. I za Hrvatsku je ta 1918. godina vana, ne samo jer se bliio kraj
Velikom ratu, ve i zbog poruke Stjepana Radia da "ne srljamo kao guske u maglu", a koja, ne
mogu se oteti dojmu, nikako ne gubi na svojoj aktualnosti.
Zagorka se ne izjanjava jasno o vremenskom okviru dramske radnje i nije jasno raspravlja li se o
budunosti iz vremenskog okvira sadanjosti, to jest Zagorkine tadanjosti ili budunosti. Za
razliku od nekih drugih djela koja nakon velikih revolucija i ratova skreu u distopiju, Zagorka
nakon svretka Velikog rata i dalje vrsto stoji uz utopijsku viziju i taj njezin ustrajni optimizam
ide u prilog tezi da je utopija neka vrsta otpora, u ovim sluajevima otpor prema tendenciji
unitenja koju rat za sobom povlai. Ili revolucija. Dragan Klai u svom Zapletu budunosti pie
da veina djela "svoju ideju budunosti izvodi iz sekularnog poimanja vremena i u odnosu na
ideju napretka" (1989: 11). Ovaj koncept postojanog, a ja bih dodala i stalnog, tj. neprestanog
poboljanja, artikuliran je u prosvjetiteljstvu. Na tom je tragu 1918. i Vladimir Majakovski
objavio svoju viziju budueg drutva Misterij buffo u kojoj je revolucija predstavljena kako
"nenasilan nain uspostave drutvenog ureenja, komunizam kao stanje koje se poput grada treba
samo naseliti" (Klai, 1989: 80). Tek e se kasnije sve te ideje koje su mahom bile idealizirani
prikazi budunosti rasplinuti, kako e postepeno politike, u ovom sluaju sovjetska, pokazivati
svoje pravo lice i jo e se jednom pokazati istinitom tvrdnja da je utopija mogua iskljuivo kao
miljenje, to jest mentalni konstrukt. Ako prelazi u projekt, lako moe skliznuti u neki oblik
totalitarizma. Veliki rat dramatino je okonao devetnaesto stoljee, u duhovnom smislu, i
smanjio optimizam potaknut tehnolokim inovacijama. Utopijske su se vizije mahom rasplinule
jer je postalo jasno da se i napredna civilizacija u trenu moe rasplinuti. No Zagorka uspijeva
zadrati, kako smo ve spomenuli, taj optimizam, jedino to ga pomie k satiri, to takoer
predstavlja moguu strategiju otpora. Jedan je od vjeitih optimista i Herbert George Wells
kojemu, kao i Zagorki, okvir budunosti slui za promiljanje o napretku drutva. Neto ranije u
djelu Moderna utopija (1905.) zagovara svjetsku dravu, ensku ravnopravnost, ivotinjska prava
(prestanak konzumacije mesa). Bio je lan Fabijanskog drutva, kao i George Bernard Shaw.
Wells izraava elju za drutvom u kojem vladaju humani i dobro obrazovani ljudi te je ovdje,
kao i na vie mjesta, bio veoma kritian prema privilegijima i nasljednom faktoru u
kapitalistikom drutvu. U njegovoj utopiji ljudi dobivaju mo zbog inteligencije i obrazovanja.
Ako elimo pratiti razvoj drutva i kulture, ini se da se moramo vratiti knjievnim tekstovima s
poetka 20. stoljea jer je, primjerice, spomenuti Shaw u djelu Natrag Metuzalemu (1921.) uspio

15
"tono predvidjeti neke vane procese u budunosti, kao na primjer ulazak ena u politiku ili
irenje islama kao vrlo privlane religije" (Klai, 1989: 76), to bi nama danas moglo biti veoma
zanimljivo.
Koliko u svojim tenjama djeluje naivno, Zagorkina je utopija toliko i vjeno aktualna, a to je
moda zato jer uvijek ima vii cilj koji je po svojoj naravi uvijek usmjeren k dobrome, bez obzira
na krajnji ishod kada postane ostvariv. U ovom sluaju to je iznoenje politikih ideja,
prvenstveno o panslavizmu, pod jakim utjecajem biskupa Strossmayera, pa tako na jednom
mjestu pie: "Ne bojte se nas, brao ree on. Mi svi koji smo ovdje, nas dvanaestorica, Slaveni
smo. Ima tu Poljaka i Slovenaca i Slovaka. Ne bojte se. Mi osjeamo s vama!" (Juri Zagorka,
2015, 1: 58). U svojim povijesnim romanima, i to je istaknula na vie mjesta, vii cilj bio je
uenje materinskog jezika te vlastite povijesti i kulture. Iako vremenski pripada modernizmu,
jasnoa izraza izdvaja je od ostalih autora toga razdoblja. U njezinu romanu jo uvijek postoje i
"velike prie" i "junaci" koji nas mogu povesti u bolju budunost: "On je stavio na kocku sve
ree markez za svoju ideju. On je spreman za nju upravo tako brzo i smjelo umrijeti kao to je
spreman i za nju ivjeti. Ljudi koji hoe da provedu jednu ideju ili jedno veliko djelo, treba da
itavo svoje fiziko tijelo i itavu svoju duevnost ispune tom idejom, da prereu svaku nit koja
vee njihov lini ivot samim sobom i svijetom jednom rijeju, ovjek koji hoe da ope dobro
ivi, mora sam za sebe umrijeti! A to je uinio Bojan... ono to on sobom nosi i to e
proizvesti, to je zaista smjela borba ovjejeg uma s prirodom. Bojan je ovjek budunosti!"
(Juri Zagorka, 2015, 2: 215).
Ono to je nama danas zanimljivo u iitavanju svakog djela koje zamilja razvoj kulture, drutva
i ovjeanstva nije samo to u kolikoj je mjeri predvianje pogoeno ve to nam ono govori o
tadanjoj kulturi i drutvu. Usporeujui novinske lanke u Jutarnjem listu iz 1918. i 1919. s
Crvenim oceanom, razvidno je da je Zagorka pokuala dohvatiti zbilju u svome romanu, ali i ona,
kao i mnogi svjesni autori, "polazi odatle da je prikaz 'cijele istine' neostvariv. I stoga je nuno
vriti izbor" (mega, 1982: 99). Zagorka paljivo bira svoju istinu, uvijek voena viim ciljem.
Za nju je jugoslavenstvo izlaz iz tamnice Austro-Ugarske Monarhije, a komunizam idealni okvir
drutvenog ureenja, pa vjerojatno svjesno negira vijesti o gladi u Rusiji ili pobunama protiv
boljevika diljem svijeta.5
Prema Nathanu Waddellu, autoru knjige Modernist Nowheres Politics and Utopia in Early
Modernist Writing, 1900-1920, razdoblje od poetka 20. stoljea pa do kraja Prvog svjetskog rata
obiluje aluzijama na utopijske teme (Waddell, 2012: 1). U tom smislu "literarne utopije samo su
jedan od moguih oblika u kojima se iri smisao utopizma moe u teoriji materijalizirati"
(Sargisson, prema Waddell, 2012: 12), a danas se ona moe ostvariti u "drutvenoj i politikoj
misli, umjetnosti, glazbi, medicini arhitekturi" (ibid.). Iz nae se perspektive ini da su utopije
ipak "planovi za drutva koja funkcioniraju mehaniki", tj. "mrtve strukture koje su zamislili
ekonomisti, politiari i moralisti" (Berneri, prema Waddell, 2012: 9), iako im je zaetak bio u
glavama pisaca i pjesnika te nedvojbeno plemenit.

5
Vijesti iz Jutarnjeg lista (2. srpnja 1918.): "Pobuna protiv boljevika raste Mnchen Zuricher Zeitung javlja da je
ozbiljne dimenzije zauzela u Rusiji nestaica ivenih namirnica. Pobuna protiv Lenjina dnevno se mora stiavati sa
strojnim pukama". Ili, recimo, vijest od 5. sijenja 1919. "Wilson eli sprijeiti boljevizam!"

16
Mnogi su teoretiari pisali i razmiljali o utopijama i distopijama ili antiutopijama i tako e biti i
ubudue jer je u ovjekovoj biti iznalaziti mogunosti svoga postojanja. Za utopije 19. stoljea,
na koje se tradicijom i idejama o napretku nadovezuje i Zagorkin roman, Krishan Kumar dri da
su bitne jednostavno "jer uspostavljaju uzuse za veinu rasprava o buduim mogunostima
dvadesetog stoljea" (2001: 77). Mi smo sad ve zakoraili u 21. stoljee, no utopije su i dalje
jedine koje smjeraju razmotriti to znai biti ovjek, a to je upravo ono to zanima Zagorku. Kako
smo pokazali, knjievne utopije predstavljaju samo jedan od moguih oblika za materijalizaciju
ove filozofske ideje. Kroz cijeli roman Zagorka je zaokupljena stanjem stvari i pitanjem kakav bi
napredni oblik drutvene organizacije trebao i mogao biti. Razmatra razliite drutvene
konstrukte i posljedice drutvenih ideja. Budui da je knjievno djelo proizalo iz drutvenih
teorija i odreenog modela drutvene organizacije kao njihova ilustracija, tako je i utopijska
knjievnost istovremeno i kritika postojeih prilika, te ovaj roman Marije Juri Zagorke moemo
itati i kao opis hipertrofirane stvarnosti.
Zagorkini junaci idu u rat protiv rata: "Misao slobode, bratstva i jednakosti protiv ropstva, mrnje
i gospodstva. Rad, talenat i kultura, to e biti ubudue ljestvice za razliku ljudstva, a ne
protekcija, rod i naslovi naih otaca" (Juri Zagorka, 2015, 1: 258).
I u ovom kratkom radu koji je uvod u due i opseno istraivanje o Mariji Juri Zagorki i njezinu
romanu vidljivo je da ona u svojim idejama u potpunosti korespondira s intelektualnim
strujanjima i s mnogo poznatijim djelima svoga vremena, a sve bi se moglo svesti pod zajedniki
nazivnik meliorizma, to jest stalnog napora i volje da se otklanja zlo i uspostavlja dobro te stvara
bolji svijet, to je i nit vodilja njezina sveukupnog djela i njezina ivota.

Literatura:

orevi, Bora. 1965. Zagorka kroniar starog Zagreba. Zagreb: Stvarnost.

Hergei, Ivo. 1982. "Predgovor". U: Marija Juri Zagorka, Grika vjetica. Tajna Krvavog
mosta. Zagreb: Stvarnost, Liber, str. V-XXXVI.
Jeli, Dubravko. 2004. Povijest hrvatske knjievnosti. Drugo, znatno proireno izdanje. Zagreb:
Naklada Pavii.
Juki, Tatjana. 2003. "Dva stoljea". U: Mary Wollstonecraft Shelley, Frankenstein ili Moderni
Prometej. Zagreb: Konzor, str. 241-250.
Juri, Hrvoje. 2005. "Utopija anti-utopija post-utopija utopija. Ili: utopija, filozofija i
drutveni ivot". Arhe, br. 3, str. 217-225.
Juri Zagorka, Marija. 2015. Crveni ocean 1 i 2. Zagreb: Jutarnji list, EPH Media d.o.o.
Kalanj, Rade; Rothstein, Edward; Muschamp, Herbert; Marty, Martin E. 2004. Utopijske vizije.
Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Klai, Dragan. 1989. Zaplet budunosti. Utopija i distopija u modernoj drami. Zagreb: OKC.
Kravar, Zoran. 2004. Antimodernizam. Zagreb: AGM.
Kumar, Krishan. 2001. "Utopija i antiutopija u dvadesetom stoljeu". Diskrepancija, br. 4, str.
75-94. Preveo Ivan Landripet.
Mercier, Louis-Sbastien. L'An 2440. Rve s'il en fut jamais.
http://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k6571684d/f52.image
More, Thomas. 2003. Utopija. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Prevela Gorana Stepani.

17
Mumford, Lewis. 2008. Povijest utopija. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Prevela Paulina
Tomi.
Pleji Poje, Lahorka. 2008. "Poeci satire u hrvatskoj knjievnosti". Dani Hvarskoga kazalita.
Poeci u hrvatskoj knjievnosti i kazalitu. Zagreb, Split: HAZU, Knjievni krug, str. 47-58.
aki, Tomislav. 2008. "Zagorka i poeci hrvatske znanstvene fantastike". U: Neznana junakinja
nova itanja Zagorke. Ur. Maa Grdei i Slavica Jakobovi Fribec. Zagreb: Centar za enske
studije, str. 181-202.
Waddell, Nathan. 2012. Modernist Nowheres. Politics and Utopia in Early Modernist Writing,
1900-1920. London: Palgrave Macmillan.
Wells, George Herbert. 1905. A Modern Utopia. http://www.gutenberg.org/files/6424/6424-
h/6424-h.htm
mega, Viktor. 1982. Knjievnost i zbilja. Zagreb: kolska knjiga.

Summary
Struggle and resistance is present in the work of Marija Juric Zagorka at all levels. In her work as
a journalist, in her literary works and life. She can be considered the embodiment of resistance
throughout her life. In her novel The Red Ocean which was published in Jutarnji list from 2 July
1918 to 23 July 1919, and in 2015 was first published in full, as a novel in two volumes, she
introduced bold ideas about the end of all wars, inspired by the inventions of Nikola Tesla. The
October Revolution was an inspiration for a new, more just society. In that same year James
Joyce, Vladimir Mayakovsky, Bertolt Brecht, Luigi Pirandello, Tristan Tzara, Heinrich Mann
published some of their most important works. In 1918 Oswald Spengler published his most
influential book The Decline of the West. It was written six years before Milan ufflay's novel In
the Pacific in the Year 2255, still considered the first Croatian science-fiction novel, and exactly a
hundred years after Mary Shelly's Frankenstein. We will once again analyze some elements of
her novel to see if they correspond to the present moment in terms of utopian thought and to find
out if they answer the question of utopia being the ultimate attempt at humane resistance? What
is our reality today, a hundred years after the war that was supposed to put an end to every form
of warfare. Have we changed our attitude towards the desire to stop all wars, now when warfare
is different and terrorist attacks became an everyday possibility? Is there a new way of
resistance? What does utopia mean today? Is it a "plan for societies functioning mechanically"
(Berneri, in Waddell, 2012) and could it materialize outside of fiction in "political and social
thought" (Sargisson, in Waddell, 2012)?

18
 Negativka (the Dark Lady) kao strategija rodnog otpora u djelima Marije Juri Zagorke

Biljana Oklopi,
Odsjek za engleski jezik i knjievost, Filozofski fakultet u Osijeku
boklopcic@ffos.hr
Lucija Sauli
lucija.saulic@gmail.com

Saetak

Na temelju feministikog itanja teorije arhetipa Carla Gustava Junga, ovaj rad istrauje prakse,
taktike i strategije rodnog otpora analizirajui Zagorkin negativni enski lik (the Dark Lady) kao
lik kojim dominira animus ija je pluralnost izraena kroz, uglavnom negativno aspektirane,
osobine etiri enska arhetipa majke, hetere, amazonke i medija. Zagorkin romaneskni opus
udomljuje mnotvo negativnih enskih likova koji mogu biti opisani pojmovljem kategorije the
Dark Lady. Dok su neki prisutni kao samo neki od kotaia u fabularnim spletovima Zagorkinih
romana, Elizabeta Kumanka (Plameni inkvizitori) i Katarina Lehotska (Tajna Krvavog mosta)
enski su likovi koji odbijaju biti od uporabne vrijednosti za mukarca i ivjeti u enstvenoj tiini
te su stoga ne samo bezuvjetno nuni za razvoj fabula Plamenih inkvizitora i Tajne Krvavog
mosta nego su i Zagorkina strategija rodnog otpora par excellence.

Uvod

ene su, prema Joanni Russ, neprisutno prisustvo u knjievnosti: uglavnom marginalizirane kao
spisateljice, a kao knjievni likovi projicirane u (za)dane drutvene uloge te, kao takve, ili
utjelovljenje muke mate ili njihova najgora nona mora (1972: 3). Ili aneli u kui,
idealizirane ene koje ostaju u okvirima drutveno i kulturno nametnutih uloga pronalazei
ispunjenje u ljubavi, braku i obitelji, ili negativke (the Dark Ladies), utjelovljenja enske zlobe:
antiteze ikona moralnosti u knjievnosti te unitavateljice mukog junaka (Aguiar, 2001: 5).
Knjievnosti zapadnog kruga one su poznate kao Dame Van Winkle, Zenobia u The Blithdale
Romance Nathaniela Hawthornea, Kate Croy u The Wings of the Dove Henryja Jamesa, Daisy
Buchanan u The Great Gatsbyju F. Scotta Fitzgeralda, Eva Peace u Suli Toni Morrison, Rebecca
u istoimenom romanu Daphne du Morier, Scarlett O'Hara u Prohujalo s vihorom Margaret
Mitchell, Bertha Mason u Jane Eyre Charlotte Bront, Lady Macbeth Williama Shakespearea,
Emma Bovary Gustava Flaubera, grofica Castelli Glembay Miroslava KrleeOno to je
zajedniko navedenim enskim likovima sljedee su (ne nuno negativne) osobine: aproprijacija
muke/javne sfere djelovanja, (pod)svjesna spoznaja vlastite razliitosti, nedostatak moralnosti,
agresivnost, izraena seksualnost, simbolika kastracija mukarca, otpor prema drutveno
propisanim ulogama, svijest o vlastitim nedostatcima, manama, zloi i neprikladnom ponaanju,
mo, intelekt te prijetnja postojeem poretku.
U sustavu suprotstavljenih kulturalnih vrijednosti veina navedenih osobina konotira
muki dio binarne opreke, to bi znailo da se negativka (the Dark Lady) moe iitati kao ena
kojom dominira animus posrednik izmeu svjesnog i nesvjesnog Logosdavatelj
sposobnosti razmiljanja, shvaanja i samo-spoznaje (Jung, 1979: 35), dakle, kao arhetip lik
koji simboliki utjelovljuje svevremenska znaenja i opa ljudska iskustva. Jungova je teorija
arhetipa teorija koju je stvorio mukarac te su njegova promiljanja enskog iskustva upitna
zbog nedovoljno razvijene ideje animusa (Rigsby, 1991: 180) i potencijalne stereotipije u
prikazu mukog i enskog. Iako u nekim svojim aspektima stereotipna, Jungova teorija arhetipa

19
obuhvaa priznate standarde ljudskog ponaanja, izvrstan je instrument prouavanja ljudske psihe
te naglaava postojanje enskog u mukoj i mukog u enskoj psihi, to implicira da se njezini
stereotipni dijelovi mogu, i trebaju, revidirati. Jedna je od feministikih revizija Jungove
arhetipne teorije i pristup liku negativke (the Dark Lady) kao liku koji nije singularan, jer je
animus uvijek mnogostruk ili pluralan. Ta je pluralnost izraena kroz osobine etiriju enskih
arhetipa (Ulanov, 1971) majke, hetere, amazonke i medija u liku negativke (the Dark Lady).
Iako svi mogu biti prisutni, samo je jedan od njih dominantan.
Zagorkin romaneskni opus udomljuje enske likove koji mogu biti opisani pojmovljem
kategorije the Dark Lady. I dok su neki prisutni samo kao jedan od kotaia u fabularnim
spletovima Zagorkinih romana, Elizabeta Kumanka (Plameni inkvizitori) i Katarina Lehotska
(Tajna Krvavog mosta) enski su likovi koji su, kao utjelovljenje enske zlobe, ne samo
bezuvjetno nuni za razvoj fabula Plamenih inkvizitora i Tajne Krvavog mosta, nego i Zagorkina
strategija rodnog otpora par excellence. Analizom gore navedenih enskih arhetipa pokuat emo
utvrditi koje specifine osobine svakog od njih pokazuju Elizabeta Kumanka i Katarina Lehotska,
koji od njih dominira te kako navedene osobine predstavljaju strategije/naine rodnog otpora.

Arhetip majke (the Mother)

Ona je Eva i Medeja, Demetra i Geja, davateljica i uzimateljica ivota: dajui ivot djetetu,
istovremeno ga osuuje na razoaranja, neuspjehe, smrtnost i smrt (Jung, 1982: 110). Pozitivne
su osobine ovog arhetipa majinska brinost i ljubav; arobni autoritet ene; mudrost i duhovna
uzvienost koje nadilaze razum; bilo koji korisni instinkt ili nagon; sve to je dobro, to potie i
odrava te ohrabruje razvoj i plodnost (Jung, 1982: 110). Upravo zbog ovih osobina majka
ponekad odbacuje vlastito jastvo, to moe rezultirati projekcijom njezinih neispunjenih elja i
ideala u one za koje se rtvuje. Ovaj arhetip moe takoer konotirati i neto tajno, skriveno,
mrano; provaliju, svijet mrtvih, bilo to to prodire, zavodi i truje, to je zastraujue i
neizbjeno poput sudbine (Jung, 1982: 110). Povezuje se i s mnogobrojnim kompleksima i
neurozama; jedan od njih je i kompleks keri koji se manifestira u etiri oblika: hipertrofiji
majinskog elementa, prenaglaenom Erosu, nezdravoj identifikaciji s majkom te otporu
majci (Jung, 2004: 22-27).
Za razliku od ostalih majki u Plamenim inkvizitorima koje su mrtve,1 marginalizirane2 ili
nespomenute,3 Elizabeta Kumanka jedini je enski lik ije je majinstvo naglaeno. Ona je majka
Ladislava i Andrije te vanbrane keri Tajane. Utjelovivi tek dvije pozitivne osobine arhetipa
majke plodnost i dar ivota, Elizabeta je majka ije uivanje u vlastitoj seksualnosti podvrgava
subverziji koncept aseksualnog majinstva, iji je materinski instinkt zastraujui i destruktivan,
jer je tek instrument postizanja politikih (vladavina Hrvatsko-ugarskim kraljevstvom):

1
To su, na primjer, majke Dorje i Ivana Okikog, Tome Crnog te Mirene Pektar.
2
Jedini primjeri su Katarina, majka Ninoslava Bosanskog, te kneginja Baboni, majka Pavla Babonia. One su
sporedni likovi ije je pojavljivanje analogno njihovoj ulozi u ivotnim priama njihovih sinova: Katarina je
svjedokinja u procesu koji provodi inkvizitor Konrad nad njezinim mrtvim sinom; kneginja Baboni povremeno se
pojavljuje kao domaica na dvoru Babonievih te se brine za hrvatske pobunjenike kojima pripada i njezin sin
Pavao. Na kraju romana Dorja Okika i Tajana postaju majkama, no njihovo majinstvo samo je element u razvoju
ljubavne prie romana.
3
Za ostale likove romana postojanje majke je nevano.

20
 Mi, Ladislav, po milosti bojoj kralj ugarskih i hrvatskih zemalja, objavljujemo
vjernosti vaoj da je svevinji Bog, naeg dragog oca, nakon duge bolesti,
pozvao k sebi, a nas Ladislava, postavio kraljem pa emo vladati i kruniti se
po bojoj milosti. Znajte, dakle, budui da je u djeakoj dobi, to smo po svojoj
milosti odredili da nae poslove, do nae punoljetnosti, vodi naa majka,
uzviena kraljica. (.) Hercegom itave Slavonije odreujemo svojeg mlaeg
brata, a kako je jo u djetinjoj dobi, upravljat e, umjesto njega, naa uzviena
majka, svijetla kraljica. (Zagorka, 1986: 307)
ili osobnih ciljeva (ljubavna veza s Vitezom Sokolom):
Elizabeta pozorno promotri njenu slabanu djevojku: Da izgubim sreonou?
Po njoj dosegla sam viteza i svoju ljubavnu sreu. Ona mi je pomogla svojom
moi, samo ona. Moram joj iskazati vie dobrote. Tajano, ne doputam da
bude alosna. Vidi, oslobodili smo se Joakima, sad je sve tako lijepo i veselo.
Sad smo sretni, veoma sretni. Uinila sam te kneginjom. ekaj, Tajano,
uinit u te kraljevnom! Ja to mogu. Uinit u da bude kraljevna, a onda e
biti vesela. Pokerit u te. Svi ti se moraju klanjati. Obasut u te zlatom i
biserjem. (Zagorka, 1986: 521)
Elizabetino majinstvo takoer nosi konotacije tajnog, mranog, zastraujueg i smrtonosnog.
Dajui Tajani ivot, osuuje ju na razoaranje, progon i smrt:
Deset mjeseci iza Ratimirova odlaska lijepa kraljevna Elizabeta rodi dijete.
(.) Jedne noi, kad je mladi plemi Bogdan opet bio pred vratima uz odaje
kraljevne Elizabete, uo je pla djeteta. (.) Iz odaje dopre do njega ljutiti
uzvik kraljevne: Hoe li me prepustiti osveti mojeg mua? Ubit e me! Radije
neka umre to prokleto tene. Stisni mu vrat i spaena sam! Vi ste ga rodili,
smilujte se! moli sluavka. Nije to dijete, nego kopile! Zadavi ga i baci niz
kulu. Idi nosi ga, neu da ga ujem! (Zagorka, 1986: 502)
Ovaj detalj u fabularnom razvoju romana ima dvostruko znaenje: (1) istie mrane, smrtonosne i
zastraujue aspekte arhetipnog majinskog, jer naglaava Elizabetinu pragmatinu okrutnost te
(2) indirektno funkcionira kao strategija rodnog otpora, jer Elizabeta odbija biti od uporabne
vrijednosti u patrijarhalnom drutvu, koje majke vrednuje iskljuivo zbog njihove sposobnosti
reprodukcije.
Elizabeta je i uzrok Tajanina kompleksa keri koji je izraen kao otpor prema majci:
Tajanin nain ivota i razmiljanja, kao i njezina enskost, u suprotnosti su s onima njezine
majke Elizabete. Tajana odbacuje ikakvu slinost s majkom, no zato to je ena i ne moe pobjei
od enskosti u sebi, postaje samo-destruktivnom:
Uzima ogledalo od kovine i zagleda se u svjetlu plou to odraava svu njezinu
ljepotu. Ne! Nije to! Nisam! vikne ona i odbaci zrcalo s uasom. Onda gleda
svoje ruke s nekom gadljivou kao da su uprljane zloinima. Ne! Ne! vie
ona glasno da se obrani od prie koja joj zamagljuje misli slutnjom,
strahovitom, odvratnom. Vruu glavu naslonila je na ledene ruke, gubei se u
spajanju obih pria, u razmatranju neega to se valjalo k njoj poput gore da je
smrvi (Zagorka, 1986: 522)

21
 Za razliku od Plamenih inkvizitora u kojima je veina majinskih likova neprisutna kako
bi Elizabetino majinstvo moglo biti naglaeno, Tajna Krvavog mosta arhetip majke realizira
kroz likove Lidije Meko i Lizete Vojni, no najvie se koncentrira na zamjensku majku
tetku Katarinu Lehotsku. Preuzevi ulogu (Zagorka, 1986: 47) majke poruniku Stanku jer
mu je majka umrla (Zagorka, 1986: 47), Katarina Lehotska postaje lana majka lanom
neaku, jer je potrebno da uz [nju] bude mukarac Gospoda ju obasiplju udvaranjem, a
bude li joj koji odvie udvarao, [neak] e ju spasiti. U njegovoj pratnji moi e u drutvo.
Voli zabavu, a gospoe su je poele prezirati to je zalazila u drutvo sama (Zagorka, 1986: 48).
Arhetipno se majinsko u liku Katarine Lehotske, dakle, manifestira kroz negativno aspektirani
niz osobina poput tajnovitosti, skrivenosti, mranosti, zavodljivosti i straha. Ove osobine u
romanu dodatno naglaava kao prvo nerazmjer izmeu uloge i lika majke tj. djeteta: To je
opasna uloga, barunice! Vi ste odvie mladi i lijepi da zastupate majku tako pristalog porunika
(Zagorka, 1986: 47) i kao drugo parodija roditeljskog odnosa Katarine i Stanke: Ja te neu
ostaviti, a kada gospodin barun doe iz tamnice posvojit emo te. Djece nemamo, pa u u tebi
imati dobru i milu ker! (Zagorka, 1986: 49). Katarina Lehotska takoer je predstavljena kao
majka uzimateljica ivota, jer nekoliko puta tijekom romana pokuava ubiti Stanka/Stanku.

Arhetip hetere (The Hetaira)

Afrodita i Kirka, Marija Magdalena i muza, inspiracija i ljubavnica, mukareva srodna dua i
zavodnica neka su lica hetere. Ona potpuno razumije muke strahove i elje, velikoduna je i
nesebina partnerica. Dovedene do ekstrema, ove osobine pretvaraju je u osobu koja se ne moe
trajno vezati te ivot provodi u emocionalnom lutanju i besmislenim vezama (Ulanov, 1971:
203). Mrana strana hetere manifestira se i kroz lik ene upitna morala koju karakteriziraju kako
seksualna nemoralnost i nevjera tako i otpor prema igranju drutveno prihvatljive rodne uloge.
Budui da dobro poznaje muke strahove, slabosti i elje te je spremna biti bilo koja projekcija
njegove udnje, esto iskoritava mukarce kako bi dobila ono to eli. Zbog naglaenog animusa
nepovjerljiva je prema drugim enama, to je zapravo projekcija mukog straha od ene u
enskom (Aguiar, 2001: 29). Ako ne zavri (knjievni) ivot smru, esto ivi usamljeniki.
Ako izuzmemo Orhidu, ija je seksualnost naglaena, no realizirana tek u braku s
vojvodom Oldamurom, jedini enski lik Plamenih inkvizitora koji moemo definirati pojmovljem
hetere ponovno je lik Elizabete Kumanke. Senzualnost, zavodljivost i strastvenost najnaglaenije
su osobine njezina lika, to potvruje i broj njezinih stvarnih ili eljenih intimnih partnera: osim
supruga kralja Stjepana, tu su kraljevi Ratimir, Joakim Pektar, Vitez Sokol (odnosno njegov
dvojnik kastelan), Jakob Poniev, knez Radoslav, plemi Bogdan, Tomo Crni te itav niz
bezimenih oboavatelja:
Za ljubav vaeg srca polaem glavu pred vae noge. Sve vie je osjeala da
njegove rijei ne raspaljuju samo njezinu elju nego i steu njezino srce. Bit
ete mi prvi doglavnik. Htio bih biti posljednji rob, ali jedini. Kao smrt
kosom, pokosio bih pred sobom sve takmace. Va bi ljubomor mogla stiati
krvnikova sjekira. Oslobodit e me barem mojih patnja. Zapovijedajte i glava
moja neka vam slui kao podnoka. Kakva lomaa! pomisli ona omamljena,

22
 trnui od elje da osjeti zagrljaj ovjeka koji trai samo nju, a pri tom se
poigrava svojom glavom. Sva se prikloni njemu: Od ovog asa vi ste jedini.
Njegove ruke obujme je i privinu k sebi, ali ve za trenutak puste je i on
odskoi natrag: Ne. Meu nama je on. Srce mi sumnja. Jo nikad u ivotu
nisam osjetila ovo nikad i stane pitati samu sebe: Zar se taj, nikad vieni
vitez, primaknuo k mojem srcu? (Zagorka, 1986: 80-81)
Elizabetina erotska inteligencija kombinacija strastvenosti, zavodljivosti, senzualnosti,
nemoralnosti, nevjere te razumijevanja mukih strahova, potreba i elja istovremeno je i svrha
njezina ivota i njezino sredstvo, jer ju koristi kako bi se realizirala privatno i javno: zadovoljila
svoje emocionalne i seksualne potrebe, ostvarila svoje politike ambicije te indirektno propitala i
podvrgnula subverziji uloge majke i supruge koje su joj nametnute. Budui da je jedan aspekt
njezine erotske inteligencije dobro poznavanje funkcioniranja muke psihe njihovih elja,
potreba i ambicija Elizabeta vjeto manipulira mukarcima koji je okruuju kako bi dola do
onoga to eli. Primjer je toga njezin odnos s banom Joakimom Pektarom te inkvizitorom
Konradom:
Elizabeta je zaplamtila poput lomae kad je doznala da Tajana ivi. Odluila je
klanjati se Konradu kao gospodaru samo da doeka as kad e inkvizitorov bi
udariti Tajanu i krvavu je poloiti u ivi oganj. (.) Isti dan podveer odjahala
je potjera za Dorjom i Tajanom na jug naoigled Konrada i Elizabete. Konrad
je primjetio veoma zadovoljan: Prihvaam da kaznim smru ove dvije
krivovjerke kao svoju drugu veliku zadau i ostajem ovdje itav mjesec dana.
Ovo je Elizabeta htjela. Sad je gospodar kao nikada dosada. (Zagorka, 1986:
681-682)
Navedeni citat otkriva jo jedan aspekt arhetipa hetere prisutan u liku Elizabete Kumanke:
nepovjerenje prema drugim enama koje smatra suparnicama u borbi za naklonost Viteza Sokola
(ili nekog drugog mukarca). Elizabetino je nepovjerenje, koje tijekom romana prerasta u mrnju,
toliko veliko da ne pree niti od pokuaja ubojstva vlastite keri kako bi zadovoljila svoje
emocionalne i seksualne potrebe. Na kraju romana Elizabeta ostaje sama: Joakim Pektar je mrtav,
Vitez Sokol je nestao, otuena je od djece i obitelji, a jedinu utjehu pronalazi u looj inaici
Viteza Sokola slugi Jakobu Poniu.
Tajna Krvavog mosta razvija arhetip hetere na slian nain kao i Plameni inkvizitori.
Osim Lizete Vojni, jedini je lik Tajne Krvavog mosta koji posjeduje veinu osobina arhetipa
hetere Katarina Lehotska. Ona je muza, inspiracija i zavodnica gotovo svih vanijih mukih
likova u romanu: sudac igrovi nesretno je zaljubljeni bijednik koji bi mogao postati
zloinac za jedan jedini [njezin] zagrljaj (Zagorka, 1987: 54) i spreman je sluiti (Zagorka,
1987: 57) joj na bilo koji zamisliv i nezamisliv nain, pa ak i ubiti njezina neaka kako ne bi
smetao njezinu ugledu (Zagorka, 1987: 206). Jurica Meko nije kriv to je izgubio glavu
(Zagorka, 1987: 133)4 za njom te ju eli zaruiti kako se nitko ne bi usudio da o njoj progovori
ma i jednu nepristojnu rije (Zagorka, 1987: 174). Grof Keglevi pogiba od ljubavi prema njoj
i ivi samo zato da (...) [ju] ljubi i da (...) [joj] ivotnu stazu posipa cvijeem i zlatom (Zagorka,

4
Zbog potrebe rada, autorice su promijenile padee pojedinih rijei.

23
1987: 84). Grof Pavle Drakovi zaljubio se u nju i prije no to (...) [ju] je vidio (Zagorka,
1987: 173) i zakleo se da e joj biti vjeran kao rob dokle god eli (Zagorka, 1987: 192) te joj je
kao jamstvo svoje odanosti dao obiteljski prsten, a zatim pod njezinim utjecajem optuio
Stanku/Stanka za krau obiteljskih dragulja. Svi ovi primjeri pokazuju kako u narativnom
prostoru Tajne Krvavog mosta ena-hetera, Katarina Lehotska, kontrolira i subverzivno koristi
muki jezik udnje te pretvara mukarca u objekt patrijarhalne ekonomije: on je sada onaj koji
ima uporabnu vrijednost, jer je konstrukt enske imaginacije.
Osobine arhetipa hetere u Katarine Lehotske razvijaju se kao posljedica drutvene i
ekonomske nunosti, a manifestiraju se ne samo kao nesposobnost emocionalnog vezivanja te
emocionalno i seksualno lutanje, nego i kao manipulacija osobama i dogaajima zbog osvete.
Poetnu naivnu udnju i znatielju da vidi sjaj [Makarove] palae (Zagorka, 1987: 481)
tijekom romana zamjenjuje zloa te je Julija/Beata/Katarina zavedena iz nevinosti u sublimno, iz
romantinog u monstruozno, a njezina transformacija iz Julije u Beatu u Katarinu neka je vrsta
prijelaza iz svijeta prirode, tipino enskog, osjeajnog u drutvo, kulturu, tipino muko. Arhetip
hetere takoer karakterizira prelaenje i/ili dokidanje granica i identiteta drutvenih, kulturnih,
klasnih, rodnih kao i postojanje kao klasno, rodno, kulturno i ino drugo. Zagorkina Katarina
Lehotska prati i ovaj aspekt arhetipa, jer prelazi klasne, kulturne i drutvene granice. Prvo je
puanka, onda plemkinja, zatim istovremeno asna sestra i plemkinja pri emu dolazi do
dokidanja/prelaenja granica izmeu niske i visoke kulture, nie i vie klase, seksualnog i
aseksualnog, svetog i svjetovnog.

Arhetip amazonke (The Amazon)

Djevica Marija i sirena, Ivana Orleanska i aseksualna mudra ena samo su neka od utjelovljenja
amazonke. Ona je odana enskom enskim idejama i ciljevima a ne ispunjavanju mukih
potreba i elja (Ulanov, 1971: 205). Neovisna je, odluna, ponosna na vlastita postignua, odana
prijateljima i obitelji te posjeduje karizmu voe. Mrane strane amazonke manifestiraju se u
odbijanju enske strane njezine osobnosti, to moe rezultirati seksualnom represijom,
opsjednutou moi, tvrdoglavom inzistiranju na odreenom uvjerenju ili vrijednosti te
nepopustljivosti. Ponekad izaziva prijezir, strah ili odbijanje drugih ena zbog odbacivanja
stereotipnih enskih osobina poput ovisnosti, nesebinosti ili brige za druge. Zbog toga to odbija
biti stereotipna ena, mukarci je esto kategoriziraju kao neenstvenu i/ili homoseksualnu.
Zagorka nam u Plamenim inkvizitorima predstavlja tek dva enska lika koja bismo
uvjetno mogli biti definirati pojmovljem arhetipa amazonke: Dorju Okiku i Elizabetu Kumanku.
I dok Dorja Okika posjeduje tek jednu ili dvije osobine ovog arhetipa (odanost bratu i hrvatskim
urotnicima te odlunost), Elizabetu Kumanku karakteriziraju odlunost, ponos i izvrsne
sposobnosti vodstva. Ove osobine, iako esto na kunji zbog Elizabetinih seksualnih udnji, vode
je zadanom cilju vladavini nad Hrvatsko-ugarskim kraljevstvom:
Elizabeto, gospodarica itavog kraljevstva sad si ti. Poloio sam ti ezlo u
ruke. Joakim je izvrio svoje obeanje tebi pripada vlast, a meni pripada
ti Kao da nije ula njegove posljednje rijei, ona poe po sobi: Pokazuje
odvie malo radosti, Elizabeto, na daru koji sam ti poloio pred noge. Njegovo

24
 lice, propalo u tamnici, naruilo se, pa je osjetila zlovolju kad je on otro trgne
k sebi: Poslao sam ga na drugi svijet po tvojoj elji, Elizabeto. Upamti, po
tvojoj elji! Osjetivi prijetnju u njegovim rijeima, ona kao da se probudi. U
prvom asu, kad je osjetila u svojoj ruci mo nad itavim kraljevstvom, mislila
je samo na viteza svojih elja. Joakim ban bio je izbrisan, ali Joakim ljubavnik
rinuo se sada izmeu nje i viteza. Ona razabire teke lance to je veu s njime.
Ali je u nje lukavost rijeka brzica i u trenutku se snae. (.) Joakime, primam
iz tvojih ruku ezlo, a sebe ti ne mogu tek dati. Zar odavno nisam tvoja? (.)
Sluaj me: da mogu uivati svoju vlast i slobodu, sada je samo do tebe. Odloi
ljubomor i pobrini se najprije da to ljepe prikaemo kraljevu smrt. (Zagorka,
1986: 303)
Iako roman viestruko naglaava Elizabetinu enstvenost i erotsku inteligenciju tj.
nepostojanje seksualne represije koja se moe javiti kao negativni aspekt ovog arhetipa, Elizabeta
posjeduje druge negativne osobine amazonke: nije odana niti obitelji niti podanicima;
nepopustljiva je; izaziva prijezir zbog svoje sebinosti i nebrige za druge. Najizraenija je ipak
njezina opsjednutost s moi: Kraljica Kumanka eli da Ladislava uini kraljem Hrvatske. Ona je
u Budimu posvojila sina kneza Semerea i po njemu e vladati u Ugarskoj, a Henrik Gising bi
imao da zastupa luakog Ladislava u Hrvatskoj. To bi znailo Hrvatsku pokopati! (Zagorka,
1986: 858).
Tajna Krvavog mosta takoer predstavlja dva lika koja se mogu definirati pojmovljem
arhetipa amazonke: Stanku i Katarinu Lehotsku. I dok Stanka posjeduje tek dvije osobine ovog
arhetipa (neovisnost i odanost prijateljima), Katarina Lehotska istovremeno je i neovisna ena
jake volje i ena koja je opsjednuta dominacijom i moi (mukarci joj se moraju diviti, a ene
zavidjeti): Nisi opazila kako me grofica hladno primila? Ljubomorna je i eli da svi samo njoj
udvaraju. () Meutim, vidjet e pokazat u grofici da me svi tuju i oboavaju! (Zagorka,
1987: 171-172). Prethodni citat takoer pokazuje stav drugih osoba prema Katarini Lehotskoj:
prijezir i odbacivanje. Potrebno je, dakako, rei da je takav stav uvjetovan ne samo rodno
subverzivnim ponaanjem i razmiljanjima Katarine Lehotske, nego i njezinim izgledom koji je u
romanu predstavljen kao instrument njezine moi i dominacije:
Zadivljeno je promatrao otmjenu ljepoticu u svilenoj haljini svijetloljubiaste
boje. Barunica Lehotska bila je visoka i vitka, ovalnog lica, iste puti, blistave,
barunaste. Dva velika plamena oka sjala su tajanstvenim sjajem, dok su se
crvene usnice smijeile zamamnim smijekom kakvim se nije smijeila nijedna
ena u cijelome gradu (Zagorka, 1986: 46).

Arhetip medija (The Medium)

Medij je Beatrie i vjetica, iscjeliteljica i proroica. Odbacujui identifikaciju s majkom,

animusom majke ili animom oca, ona razvija svoj vlastiti ego (Ulanov, 1971: 208). Pozitivno je
aspektirani medij ena jakog ega te naglaene intuitivnosti i spiritualnosti, brina no neposesivna
sluateljica i njegovateljica, dio ivotnog ciklusa i prirodnog svijeta. No ako medij ne posjeduje
jaki ego, transformira se u imbenika zbrke i destrukcije (Ulanov, 1971: 209). Nepovjerenje u

25
vlastite instinkte moe pretvoriti njezin svijet u kaos. Ponekad je smatraju mentalno nestabilnom
ili preemocionalnom, a ponekad lakovjernom i naivnom. Zbog nezainteresiranosti za stvarno i
realno, esto je utjelovljenje ili muke projekcije nevinosti ili mukog straha od seksualnog
(Aguiar, 2001: 31).
Arhetip medija Zagorka je utjelovila u liku Mirene Pektar, banove keri, koja tijekom
romana postaje sveenicom patarenske/bogumilske vjere. Budui da Mirena niti jednim svojim
postupkom ne propituje drutvenu, kulturnu ili rodnu ulogu ene njezina vremena, njezin lik nije
relevantan za prouavanje strategija rodnog otpora u romanu Plameni inkvizitori. Jedini lik
romana koji kroz neke osobine arhetipa medija prua otpor rodnoj i drutvenoj definiciji ene
onog vremena ponovno je Elizabeta Kumanka. Elizabeta je ena jakog ega, primjer emu je
kontrola nad svim njezinim podanicima: od bana Joakima Pektara preko pripadnika ugarskog i
hrvatskog plemstva pa do samog inkvizitora Konrada. No njezin je ego i razlog njezine
transformacije u negativno aspektirani medij, jer Elizabeta ne moe kontrolirati svoju seksualnost
to je ini agentom zbrke i destrukcije u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu, ali i utjelovljenjem
mukog straha od seksualnog u eni:
Grozna ova Kumanka ve je onda, u onom ratu, svojom razornom strau
unitila toliko vrijednih mueva koji su mogli koristiti naoj domovini. Tatari
su poharali nau zemlju, ali gore od svega to su nanijeli tatarski provalnici bilo
je da su nam ostavili Kumanku. Ona je haraila, otimajui nam junake, i
potjerala ih, eto kao tebe i Radoslava, u bogumile. (.) Ti si rtva Kumanke,
po tebi su rtve Mirena i Radoslav i svi mi. Razaberi, Bogdane, da je rtva te
Kumanke cijeli narod i svi mi jer ivimo pod ezlom koje je smjeteno u lonici
cigansko-tatarske razvratnice. (Zagorka, 1986: 777)
U Tajni Krvavog mosta Zagorka je arhetip medija kao brine i neposesivne sluateljice i
njegovateljice utjelovila u liku Stanke. Budui da su ove osobine u funkciji razvoja ljubavne veze
izmeu Stanke i Jurice Meka, jedini enski lik koji s nekoliko osobina ovog arhetipa propituje
(za)dane drutvene i rodne okvire ponovno je Katarina Lehotska. Zagorka je predstavlja kao enu
izuzetno snanog ega koji joj, zbog svega to je proivjela kao Julija Makar/sestra Beata, ne
dozvoljava biti od uporabne vrijednosti za mukarca i ivjeti u enstvenoj tiini. Iako jako
zainteresirana za stvarno i realno, to ju ini antitezom ovog arhetipa, Katarina Lehotska tijekom
romana esto funkcionira i kao utjelovljenje muke projekcije nevinosti: Ona se smijala tako
bezazleno da sam zamalo poludio. Toliko slatke bezazlenosti nisam vidio nikada prije ili poslije
(Zagorka, 1987: 29) i kao utjelovljenje mukog straha od seksualnog: Ova mi je ena od danas
pogibeljna (Zagorka, 1987: 96).

Zakljuak

Kao spisateljica koja pie za ene o enama, Marija Juri Zagorka koristi narativne konvencije
povijesne romanse (ljubavna pria s mnotvom prepreka kao osnova fabule, povijesni kontekst te
naglasak na enskim likovima kao junakinjama ili negativkama) kako bi izmeu redaka
stereotipno prepoznatljive ljubavne prie progovorila o univerzalnim enskim strategijama
rodnog otpora. Iako Zagorka neke od tih strategija ugrauje u junakinje svojih povijesnih

26
romansi, one uvijek ostaju ograniene konvencijama ljubavne prie te tek djelomino realizirane
u narativnom prostoru romanse. Taj je nedostatak Zagorka korigirala kroz likove negativki
koje, opirui se kulturalnim definicijama enstva koje je stvorio mukarac, postaju indirektne
nositeljice strategija rodnog otpora u njezinim romansama. Stoga ih Zagorka predstavlja kao ene
kojima dominira animus, muki aspekt enske psihe. Budui da je animus uvijek mnogostruk,
mukost negativki izraena je kroz, uglavnom negativno aspektirane, osobine etiri enska
arhetipa majke, hetere, amazonke i medija. U Zagorkinu romanesknom opusu likovi negativki
koji doputaju ovakvu vrstu iitavanja likovi su Elizabete Kumanke (Plameni inkvizitori) i
Katarine Lehotske (Tajna Krvavog mosta). Oba lika pokazuju neke osobine arhetipa majke,
hetere, amazonke i medija, no strategije rodnog otpora najjae su izraene kroz dominantni
arhetip: arhetip majke u liku Elizabete Kumanke te arhetip hetere u liku Katarine Lehotske.
Iako su senzualnost, nemoralnost, manipulacija (arhetip hetere), sebinost, opsjednutost
moi, (arhetip amazonke) te destruktivnost i kontrola (arhetip medija) neke od osobina Elizabete
Kumanke, njezine se strategije rodnog otpora realiziraju kroz arhetip majke. Iako majka Eva,
Geja, Medeja i Demetra, Elizabeta dekonstruira mitove o enskoj pasivnosti i aseksualnom
majinstvu, jer odbija biti tek praznom posudom ije su jedine funkcije proizvodnja mukih (i
zakonitih) nasljednika i ivot u mukarevoj sjeni. Zadravajui kontrolu nad svojim tijelom i
glasom te koristei ih kako i kada to ona kao ena eli, Elizabeta Kumanka otvoreno verbalizira
svoju udnju, podvrgava subverziji muke ideje moi te postaje aktivnim imbenikom u
mukoj/javnoj sferi djelovanja: upravlja kraljevstvom, vodi i dobiva ratove, dogovara i raskida
saveze
Aspekti arhetipa majke, amazonke i medija prisutni su i u liku Katarine Lehotske koja je
prikazana kao surogat majka-uzimateljica ivota, domina te projekcija muke fantazije o enskoj
nevinosti, odnosno mukog straha od enske seksualnosti. Njezin se otpor rodno nametnutim
ulogama ostvaruje kroz arhetip hetere. Poput Elizabete Kumanke, i Katarina Lehotska propituje
mitove o enskoj pasivnosti i seksualnosti: iako prikazana kao Afrodita zbog svoje zavodljivosti i
senzualnosti, ona nije tek sredstvo razmjene u patrijarhalnoj ekonomiji, netko ija je vrijednost
unaprijed odreena njezinom spolnom funkcijom djevice, majke ili prostitutke. Katarina
Lehotska odbija biti sredstvom muke udnje to ju transformira u Kirku: njezine sposobnosti
manipulacije u romanu funkcioniraju kao simbolika kastracija mukaraca koji ju pokuavaju
uiniti predmetom svoje udnje. Njezina je osobina i promjena identiteta drutvenog,
kulturnog, klasnog, ime Katarina Lehotska ponovno odbija ukalupljivanje u drutveno propisanu
ulogu te postaje prijetnjom postojeem poretku. Moda zato i zavrava svoj knjievni ivot
smru.

LITERATURA

Aguiar, Sarah A. 2001. The Bitch is Back: Wicked Women in Literature. Carbondale i
Edwardsville: Southern Illinois University Press.
Jung, Carl G. 1982. Aspects of the Feminine. Princeton : Princeton University Press.
Jung, Carl G. 1979. The Collected Works of C. G. Jung. Volume 9 Part II: Aion: Researches into

27
the Phenomenology of the Self. Princeton: Princeton University Press.
Jung, Carl G. 2004. Four Archetypes: Mother, Rebirth, Spirit, Trickster. London i New York:
Routledge Classics.
Juri, Marija Zagorka. 1986. Plameni inkvizitori. Zagreb: August Cesarec.
Juri, Marija Zagorka. 1987. Tajna Krvavog mosta. Zagreb: August Cesarec.
Rigsby, Roberta K. 1991. Feminist Critics and Archetypal Psychology: Whats in It for Us?.
LIT: Literature, Interpretation, Theory 2, New York i London, str. 179200.
Russ, Joanna. 1972. What Can a Heroine Do? Or, Why Women Cant Write. U: Images of
Women in Fiction: Feminist Perspectives. Ur. Susan K. Cornillon. Bowling Green, str. 320.
Ulanov, Ann Bedford. 1971. The Feminine in Jungian Psychology and Christian Theology.
Evanston: Northwestern University Press.

Summary
Based on the feminist readings of Carl Gustav Jung's theory of archetypes, this paper examines
the practices, tactics, and strategies of gender subversion by analyzing Zagorka's wicked woman
character (the Dark Lady) as a character dominated by the animus whose plurality has been
expressed through the, mostly negative, features of four female archetypes the Mother, the
Hetaira, the Amazon, and the Medium. Zagorka's oeuvre is full of wicked women characters that
can be defined in terms of the Dark Lady. Whereas some of them are just used to advance the
plots of Zagorka's novels, Elizabeta Kumanka (Plameni inkvizitori) and Katarina Lehotska (Tajna
Krvavog mosta) are women characters that refuse to be of use value to men and to live in a
feminine silence, thus representing both the essential narrative device and Zagorka's strategy of
gender subversion par excellence.

28
 enske demonstracije 1903. godine u Zagrebu

Martina Findrik
martina.findrik@yahoo.com
Ana Pavli
ana.pavlic@gmail.com
Centar za enske studije

Saetak

Za razliku od brojnih znanstvenih radova koji govore o politikim prilikama 1903. godine, ovaj
lanak eli skrenuti panju na ensku perspektivu o ovim dogaajima i ulogu Marije Juri
Zagorke u njima. Radovi koji daju pregled tijeka zbivanja demonstracija i njihovih uzroka
prvenstveno se fokusiraju na politiku pozadinu. Djela u kojima se spominju enske
demonstracije 1903. godine, u radovima koji su koriteni prilikom pisanja ovog lanka, spominju
ih tek kao biografsku crticu iz Zagorkina ivota.1 Iznimka je rad Ide Ograjek Gorenjak "Neznana
prvakinja povijesti ena u Hrvatskoj",2 objavljen u prvom zborniku s Dana Marije Juri Zagorke
pod nazivom Neznana junakinja nova itanja Zagorke. Uloga ena u aktivistikom pokretu
1903. godine ostaje zapisana tek u Zagorkinim memoarima i ponekom turom novinskom lanku,
koji nam daje naslutiti da ene itekako sudjeluju u ovim zbivanjima, te da nije rije tek o mukoj
borbi. Nadahnute neznanom prvakinjom ovaj lanak nastoji dati doprinos vanosti ukljuivanju
ena u Povijest iz koje su predugo bile izostavljene. S ciljem utvrivanja uloge ena u ovim
demonstracijama, Zagorkina sudjelovanja u njima i potvrde njezine tvrdnje kako ih je upravo ona
organizirala, odluile smo istraiti tijek, sudionice i odjek prvih enskih demonstracija 1903.
godine.

to ena umije?

U vrijeme Marije Juri Zagorke stavovi o poloaju ene u drutvu koje je ona zauzimala, pa i
ivjela, predstavljaju samu strategiju rodnog otpora. Iz bogatog i zanimljivog Zagorkina ivota i
od mnogo primjera njezine odvanosti kojima se nastojala izboriti za bolji poloaj ene izdvojile
smo dogaaj koji se biljei kao prve "enske demonstracije" i koji je, prema rijeima same
Zagorke, organizirala upravo ona. U literaturi se tek usputno spominje, a dosad mu nitko nije
posvetio samostalan rad, to je upravo namjera ovog lanka, na tragu Lydie Sklevicky: Uiniti
ene vidljivima prvi je korak kojim se stavlja u pitanje uobiajen odnos opeg i posebnog u
hijerarhiji relevantnosti pisanja povijesti. Polazei od hipoteze da je uglavnom sve ono to nam
je poznato o iskustvima ena u prolosti posredovano refleksijama mukaraca i proeto
vrijednosnim sistemima koje su oni definirali, postavljeno je pitanje o mogunosti istraivanja i
spoznavanja specifinosti povijesne svijesti ena.3

ivim najljepe, jedine sretne dane svojega ivota rekoh svojim suradnicima u borbi. I doista,
etiri ova mjeseca ostala su mi jedini lijepi svijetli dani u pustinji mraka, kojim se provlaio moj
strani ropski radni ivot. (Marija Juri Zagorka, Kako je bilo)

1
Dorevi, Bora. 1979. Zagorka: Kroniar starog Zagreba. Sisak: Joa Ronatovi; Lasi, Stanko. 1986. Knjievni
poeci Marije Juri Zagorke (1873.-1910.). Zagreb: Znanje.
2
Ograjek Gorenjak, Ida. 2008. "Neznana prvakinja povijesti ena u Hrvatskoj". U: Neznana junakinja nova
itanja Zagorke. Ur. Maa Grdei i Slavica Jakobovi Fribec. Zagreb: Centar za enske studije, str. 45-60.
3
Sklevicky, Lydia. 1996. Konji, ene, ratovi. Zagreb: enska infoteka.

29
1903. bila je burna godina. Dok su ene u naim krajevima traile afirmaciju unutar borbe za
nacionalna prava, borba za prava ena u Europi rezultirala je prvom Nobelovom nagradom za
Marie Sklodowsku Curie, Emmeline Pankhurst osnovala je ensku socijalnu i politiku uniju, a
burni prosvjedi organizirani su i u susjednoj Srbiji.
Za to vrijeme u hrvatskim zemljama val nezadovoljstva potaknut neprovoenjem odredbi
Hrvatsko-ugarske nagodbe zahvatio je zemlju. Demonstracije koje zapoinju u Zagrebu, a potom
se ire zemljom, kulminacija su nezadovoljstva maarskom politikom prema hrvatskim
zemljama. Uestale su demonstracije na dnevnoj bazi, skidanje maarskih natpisa i zastava,
zapljena novina, uhienja i ujedinjenost u animozitetu prema Khuenu Hdervryju. 4

Cijeli ovaj tjedan ivi Zagreb i opet u neprestanom nemiru, koji se obino pred veer pretvara u
uline demonstracije. I tu su uzaludna sva opominjanja [...] Oblasti zabranjuju javne skuptine.
[..] Ovaj tjedan zapoee one u ponedjeljak naveer, onda se redom ponovie u utorak, srijedu i
etvrtak. U etvrtak razbie demonstranti gotovo sva stakla na ravnateljstvu eljeznica. [...]
Prigodom svih tih demonstracija dolo je do mnogih sukoba s redarstvom i orunicima. Po
zatvorima imade sva sila uhapenika ponajvie radnika i djaka, a dosta je manje i tee ranjenih.5

Izvori ili utnja izvora o "enskim demonstracijama"

Istraivanje o "enskim demonstracijama" zapoelo je pregledavanjem tiskovina koje su tada

izlazile u Zagrebu, ali i nekim drugim gradovima: Obzor, Glas naroda, Narodne novine, Agramer
Zeitung, Prijatelj naroda, Hrvatski narod, Slobodna rie, Svjetlo, Osvit, Novi list. Obzor i Glas
naroda donose informacije o okupljanju ena na Markovu trgu, u Narodnim novinama i Agramer
Zeitungu openito nema zapisa o demonstracijama, u Prijatelju naroda,6 Hrvatskom narodu i
Slobodnoj riei7 izlaze veoma kratke crtice o demonstracijama kojima je grad tada zahvaen. Od
pregledanih novina koje ne izlaze u Zagrebu o demonstracijama izvjetava dosta esto Novi list iz
Rijeke, ali nema informacija o "enskim demonstracijama". Tiskovine poput Narodnih novina i
Agramer Zeitunga bile su slubena glasila u kojima openito izostaju opisi demonstracija, te
pregledavajui njihove naslove uope ne stjeete dojam da se u Zagrebu dogaaju nemiri.
itanjem Obzora i njegovom komparacijom s ostalim novinama vidljivo je kako prednjae po
detaljnosti i uestalosti vijesti o demonstracijama koje su zahvatile grad. Ne udi stoga to je ovaj
list gotovo svakodnevno bivao zaplijenjen, o emu svjedoe i lanci u samom Obzoru. Period o
kojem govorimo razdoblje je rigorozne cenzure u povijesti europskog novinarstva, kada su
zapljene novina i uhienja novinara bile dio svakodnevice: Nema spora: nekoliko je desetljea
Obzor stvarao mentalitet hrvatske inteligencije. Njegovoj popularnosti, kao "prokuanog
patriotskog lista", pridonio je i surov reim Khuena Hdervryja: u Habsburkoj Monarhiji

4
Szabo, Agneza. 2005. "Uzroci i posljedice politikih demonstracija u Hrvatskoj 1903. godine". asopis za
suvremenu povijest, god. 37, br. 3, str. 597-608; Matijevi, Zlatko i dr. 2005. "Bilo je to godine devetsto i tree".
asopis za suvremenu povijest, god. 37, br. 3, str. 585-595.
5
Glas naroda, 17. 4. 1903.
6
Prijatelj naroda tiska se dvaput na mjesec. Donose izvjetaj o misi zadunici za Zrinskog i Frankopana koja je
odrana istog dana kad i enske demonstracije, ali ne i o spomenutom okupljanju. ("Crtice o nemirima", Prijatelj
naroda, br. 9, 7. svibnja 1903.)
7
Slobodna rie socijaldemokratsko je glasilo koje donosi tek osvrte o demonstracijama, i pritom ih kritizira.

30
zauzimao je prvo mjesto prema broju pljenidbi listova u 15 godina zaplijenjen je vie od 900
puta.8
Tijekom zbivanja 1903. godine sloboda medija nala se na velikom udaru, pored zapljena novina,
ubrzo je postalo jasno da e i vei dio redakcije Obzora biti priveden. Dio ih odlazi u inozemstvo
da od tamo podupire borbu, neki odlaze iz redakcije, dok Heimerl i Pasari odluuju ekati
zatvor, a Zagorki poruuju: sad pokaite Hdervryju, da neto znaite, a predsjedniku tiskare da
ste ipak "netko", i preuzmite cijelu redakciju, smjelosti imate dosta.9
Funkciju urednika u tom periodu obnaala je Zagorka,10 to je bilo iznimno vano za ensku
povijest i poloaj ene u novinarstvu i javnom ivotu uope. Poraavajua je injenica da je
Zagorki onemoguena pozicija izvrne urednice Obzora:
Kad sam dola u redakciju dr. Derenin mi je priznao da sam izvravala gigantski posao, jer da
su njemu pomagali njegov sin i koncipijenti i jedva su stigli. Sada ponovno preuzimam redakciju.
Od jutra pa do pod veer rad urednitva... Dravni odvjetnik odlui, da ne e vie dozvoliti dr.
Dereninu potpisivanje lista, jer on kao narodni zastupnik uiva imunitet. Kako ne moe nai tko
bi se bez imuniteta usudio potpisati list, ponudi ovu zadau meni. Prihvaam s oduevljenjem,
potpiem prijavu kojom se Dravnom odvjetnitvu javlja da odgovorno urednitvo prima novinar
Marija Juri Zagorka. Ali se Dravno odvjetnitvo s time ne slae i izjavljuje dr. Dereninu i
meni da ne prihvaaju predloenog odgovornog urednika, jer je eni po zakonu i po prirodi
mjesto u salonu, kuhinji ili crkvi, a nikako na politikom polju. Moj mu je jezik dao estiti
odgovor, jer me je liio sree, da nastupim kao glavni i odgovorni urednik "Obzora".11
Umjesto priznanja za ono to je uinila, bila je opomenuta,12 a tijekom kasnijih godina njezin je
rad bio podcijenjen:
Kad su mnogo godina kasnije u Obzoru slavili jubilej opstanka toga lista, nisu mi htjeli ni onda
priznati, da sam etiri mjeseca vodila list. Oito im je bilo neugodno, da nisu nali meusobno
mukaraca, koji bi se usudili sjesti u redakciju uz andarske bajonete i prijetnju tamnice.13
Poloaj Marije Juri Zagorke potvruje tvrdnju Nire Yuval-Davis kako se ene smatra kulturnim
simbolima kolektiviteta, njegovih granica, nositeljicama "asti" i onima koje kulturu
reproduciraju meugeneracijski.14 S obzirom da se Zagorkino ponaanje nije uklapalo u
nametnuta drutvena pravila tko/to je mukarac, a tko/to ena i koji su kljuni za identitete
zajednica, nagrada za njezin rad svakako izostaje.

8
Gavranovi, Ante. 2007. "U borbi za nacionalni identitet: kratka povijest hrvatskog tiskanog novinstva". Medianali,
br. 1, str. 119-133.
9
Juri Zagorka, Marija. 1997. "to je moja krivnja". U: Autobiografije hrvatskih pisaca. Ur. Vinko Brei. Zagreb:
Alfa; Juri Zagorka, Marija. 1953. Kako je bilo. Beograd: Izdanje redakcije Zabavnog romana, str. 24-25.
10
"Zagorka je u vrijeme nemira 1903. obavljala urednike poslove u Obzoru." (Ograjek Gorenjak, 2008: 55)
11 Zagorka, 1953: 28-29.
12
Predsjednik Ravnateljskog vijea izjavi mi neprijateljskim tonom: Ono to ste vi radili kroz ovo vrijeme u
redakciji "Obzora" zgrozilo je sve "dobro odgojeno" graanstvo. Napravili ste zavjerniku pilju u svim kutovima
nae zgrade, a onda ste se dali teatralno uhititi. Cijeli grad pria o vaim beskrajno drskim odgovorima na policiji,
koji ne bi pristajali ni u usta najdrzovitijeg naprednjakog aka. ena vie ne moe ni asak sjediti u redakciji
"Obzora", primit ete plau za 6 tjedana i s time je svreno. Urednik Pasari i dr. Heimerl saopili su mi da je
postignut sporazum izmeu novog bana i predsjednika Ravnateljskog vijea, da u prvom redu otpusti iz redakcije
zagorskog rebela Zagorku, a zatim ako list bude lojalan, cenzura e mu biti blaga. Razlog mog otpusta jest
organizacija enske demonstracije, koja je pronijela Evropom rugalice banu Hdervryu. Ovaj je mogao podnijeti
vee napade, samo ruganje nikad, i za njih se je ljuto osveivao. (Zagorka, 1953: 29-30)
13 "to je moja krivnja", str. 461.
14
Yuval-Davis, Nira. 2004. Rod i nacija. Zagreb: enska infoteka.

31
Iznimka je u spomenu "enskih demonstracija" i lanak u Glasu naroda,15 koji spominje nemire
koji su uslijedili nakon requiema koji su dale sluiti zagrebake gospoice.16 Glas naroda i inae
izvjetava o demonstracijama u gradu, te o njihovu intenzitetu. Stoga ne udi da ne proputaju
spomenuti i demonstracije koje su uslijedile nakon rekvijema za Ivana Pasaria, ali ih ne nazivaju
"enskim demonstracijama". Pored ovih informacija iz spomenutih novina doznajemo i o pokretu
meu enama.17
Osim Obzora i turog opisa u Glasu naroda temeljni izvor za utvrivanje tijeka enskih
demonstracija jesu Zagorkine autobiografije. Koristile smo autobiografije Neznana junakinja,
Kako je bilo i to je moja krivnja. U svojim ivotopisima ona opisuje okupljanje ena 1903.
godine na Markovu Trgu, ali opisi dogaaja variraju. Varijacije se mogu objasniti tipinim
ogranienjima ovog tipa izvora, jer opis dogaanja se zapisuje nakon nekog vremena, a osoba
koja pie radi to iz svoje perspektive, te naravno opise treba uzeti uz rezervu i komparaciju s
ostalim izvorima.18 Opise iz autobiografija komparirale smo s navodima iz novinskih lanaka, te
smo naile na dosta podudarnosti, ali i odstupanja. Zagorka ne izmilja, ne iznosi fabrikacije, ali
pridonosi dramatinosti opisa. Dodatne izvore ine fotografije iz muzejskih zbirki (Muzej Grada
Zagreba, Hrvatski povijesni muzej) i zapis iz dnevnika Milana Deaka kojim potvruje svoje i
Zagorkino sudjelovanje u demonstracijama 1903.

Aktivistiki angaman ena u demonstracijama 1903.: Abzug Khuen Hdervry!

Naziv "enske demonstracije" skovala je Zagorka, susreemo ga u njezinim autobiografijama, ali

ne i u novinskim lancima. Smatramo ga opravdanim, jer demonstracije koje izbijaju, nastaju kao
rezultat okupljanja ena. Glas naroda govori o rekvijemu koji su za pokojnog Ivana Pasaria dale
sluiti zagrebake gospoe i gospoice, a nakon kojeg izbijaju demonstracije. Ta se informacije
poklapa s onim to doznajemo iz Zagorkinih autobiografija i iz Obzora.

Jednog dana odluim organizirati ensku demonstraciju i napiem u "Obzoru" vijest, da e se u

Markovoj crkvi odrati Requiem za postradale rtve u Zapreiu. Pozovem da u deset sati prije
podne dou sve ene pomoliti se za due palih. I one su se odazvale.
itajui tekst u Obzoru doznajemo: Crkva bila je dubkom puna enskog svieta boljih slojeva,
osobito gradjanki.
injenica da je Zagorka uspjela okupiti ene razliitih drutvenih slojeva ide u prilog njezinu
graanskom aktivizmu, osobito u svjetlu teorije drutvenog ugovora koja je ene smjetala izvan
relevantnoga politikoga podruja. Carole Pateman teoretizira o sferi graanskog drutva koje se
dijeli na privatno i javno podruje, pri emu su ene smjetene u privatno podruje.
Drutvo je itav enin ivot, i to u svim klasama, pretvorilo u neprestanu samozatajnost; od nje se
trai susprezanje prirodnih sklonosti a jedina naknada za to, esto uz cijenu muenitva, jest
15
Glas naroda, 17. 4. 1903.; Glas naroda, 1. 5. 1903. Glas naroda glasilo je hrvatskih kranskih socijala, "za
boljak, prosvjetu i pouku hrvatskog obrtnitva i radnitva".
16
Glas naroda, 1. 5. 1903
17
Glas naroda, 17. 4. 1903.
18
"Osnovni problem vjerodostojnosti Zagorkina teksta njegova je politinost. Dogaaji su opisani u crno-bijeloj
verziji, ene se uvijek hrabro bore za pravednu stvar, a ocjena njihova doprinosa vidljivo je preuveliana. Knjiga ima
jasnu politiku poruku i ostavlja dojam da je autorica podatke mjestimice pomalo uljepala kako bi to bolje sluili
glavnoj svrsi." (Ograjek Gorenjak, 2008: 54)

32
ugled.19
Nastavljajui se na Millovo zagovaranje slobode, moemo rei da Zagorka koristi vlastitu
slobodu s ciljem drutvene promjene koristi poziv za rekvijem kako bi privukla ensku
populaciju. Nije rije o spontanom dogaaju, ve planiranoj akciji u ijoj organizaciji nije
djelovala samostalno:
Mi lanice biveg kola radnih ena i novih enskih boraca donijele smo u crkvu kriomice
hrvatske kokarde s crnim velom.
U to je moja krivnja pie:
Smislila sam prizor i s Krizmankom stavila u pogon nekoliko pouzdanih naih druica. [] Iza
rekvija ve smo zatvorile juna vrata a otvorile izlaz prema banskoj palai i tamo svakoj eni,
koje nisu ni slutile da se radi o demonstracijama, prikopale trobojnu kokardu u crnom velu,
povele ih pred bansku palau, kliknule "dolje tirani" i zapjevale mu!
Opisi daljnjih zbivanja na Trgu malo variraju od toga da Zagorka poinje uzvikivati abzug Khuen
Hdervry, do toga da se sam ban pojavljuje na prozoru:
A na prozoru iznenadi nas udna slika. Stajao je glavom sam Khuen Hdervry i gledao dolje to
se dogaa. U to viknemo jo ee svoje demonstrativne poklike, on se nasmije zaklima glavom,
ali mu taj smijeh nije mogao pokriti uzbuenje, te se povue.
U Neznanoj junakinji:
Na prozoru se pojavi muka glava. Sam Hdervry! Njegovo e lice u onom prozoru ostat
naslikano kistom neizbrisiva sjeanja. Bilo je u tom licu svih varijacija osjeaja: iznenaenja nad
zagonetkom nae pojave, zapanjenje nad smjelou, znatielja, tko su te ene. [] a onda da
pokae kako mu nije stalo, podrugljiv smijeak.
Iz Obzora doznajemo kako dolaze redarstvenici na konjanicima, te slijedi komeanje. Jedna je
skupina ena potisnuta prema crkvi, a druga prema Gospodskoj ulici.
enski spol, njih vie stotina, okien trobojnim kokardama poao gospodskom ulicom, a gospoda
su ih postrance pratila. Prolo se kroz Strossmayerovo etalite u Mesniku ulicu. Izlaz zatvorilo
okonjeno redarstvo. Radi toga nastane uzrujanost, pa je bilo vike i zvidanja. Kasnije se u Ilici
skupila sva sila obinstva, koje je prolazilo Ilicom. U sredini krasni spol pjevajui himnu, a s obje
strane gospoda sa eirima u ruci, a uz njih nebrojene mase. Policija je na konju pratila povorku.
U Kako je bilo pie: a mi etiri i etiri ispod ruke silazimo s gornjeg grada, prolazimo Ilicom na
glavni trg, a cijeli grad ide za nama.
Smjer kretanja demonstrantica u svim je opisima ujednaen. Iz Obzora:
Na medji Ilice i Jelaievog trga poeli pozivati detektivi obinstvo da se razie. Na uglu u blizini
duana bilo je u skupini gospodjica i dvie budu uhiene. [...] Djevojice, gospodjice i gospodje
obkolie straare nudjajui im se, da ih zatvore. as su straari bili neodluni, u neprilici, kuda
bi s tolikim krasnim spolom. Onda uzee njih 7.
U Neznanoj junakinji privedeno ih je 12, dok se u Kako je bilo i to je moja krivnja ne spominje
kako je netko priveden. Glas naroda pie Uhapeno je i enskog svieta, me njima i nekoliko
gospoica. Iz Obzora doznajemo kako su uhiene gospoice sve ih uglednih gradjanskih kua.
Gospoice su na odlasku u pritvor otpratila gospoda: O niem se nije govorilo nego o uhienju

19
Mill, John Stuart. 2000. Podreenost ena. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo.

33
krasnoga spola, s kojima straari nisu najnjenije postupali.
U drugom lanku u Obzoru navodi se kako se za uhiene gospoice zauzeo g. dr. Frank:
Mlade gospodjice bile su vesele i cielo su vrieme pjevale. Uhienici, koji su za veernje
demonstracije dovedeni u zatvor, zasuli su im prozore cvieem i priredili burne ovacije. Oko 10
sati presluane su i osudjene na 5 for. globe ili 1 dan zatvora, te su putene odmah na slobodu.
[...] Pred zatvorom doekala ih rodbina i obinstvo, kliui im burno. I gospoda, koja su
gospodjice dobrovoljno pratila u zatvor, putena su na slobodu.
U Zagorkinim opisima naglaava se jedinstvo ena, pa tako u Neznanoj junakinji koristi izraze
enska vojska, enska kompanija. Za razliku od drugih iskaza, u Kako je bilo daje si istaknutiju
ulogu, dok opisuje kako ih komandant policije poziva da se raziu:
- Sve smo mi iz donjeg grada uzmem rije ako posluamo vau zapovjed, moramo sve zajedno
dolje Mesnikom ulicom.
to se tie brojke sudionica demonstracija ona varira, u Kako je bilo i to je moja krivnja govori
o 800 ena, u Neznanoj junakinji dok povorka doe do Trga brojka se popela na 1800, a Obzor
pie o stotinjak ena.

Uhapenica Zagorka

Zagorka nije bila privedena za vrijeme "enskih demonstracija", ali je uhiena nedugo nakon toga
radi drugaijeg "prekraja". O tom privoenju pie i Obzor, i naravno sama Zagorka.
Ovako opisuje situaciju u redakciji nakon to je privedena: U redakciji oajavao je Derenin i uz
pomo dvojice lijenika izvukao me nakon 12 dana na slobodu.20
No, prema informacijama koje nalazimo u Obzoru, Zagorka je privedena 3. lipnja 1903.,21 a
putena ve sljedei dan.22 Opis uhienja u Obzoru slian je opisu uhienja kao u Kako je bilo, a
oba se odvijaju nedugo nakon "enskih demonstracija":
Uhapenje suradnice "Obzora" gospodje Marije Juri, poznate pod literarnim imenom
"Zagorka". Bilo je ve oko pol pet sati, kad je gospodja htjela, da kroz prostorije odpravnitva
podje u urednitvo. U odpravnitvu zaustavi ju gospodin redarstveni inovnik Beloevi time, da
ne smije tamo, jer da povjerenstvo ureduje. Gospodja je neko vrieme razgovarala sa gosp
Beloeviem, i ekala, da se uredovanje dovri. Poslie nekoliko minuta osvane pred naim
odpravnitvom otvoreni fijaker. Kad gosp. Beloevi opazi fijaker, ree srdito, da je naruen
zatvoreni fijaker, i izjavi gospodji da je uhapena. Na pitanje gospodje za razlog, odgovori gosp.
Beloevi, da je to uinio po nalogu svojega efa. Gospodja Jurieva, praena od g. Beloevia i
dvojice detektiva, stupi u fijaker, koji naglo odjuri. Obinstvo bilo je oito iznenadjeno, kad je
opazilo nau Zagorku u tom drutvu, te je burno aklamiralo uhapenicu, koja je veselo
odzdravljala obinstvu.23

20 "to je moja krivnja", str. 461.

21
Obzor, 3. 6. 1903.
22
Zagorka putena na slobodu. Juer poslije podne putena je suradnica naeg lista gdja Zagorka na slobodu, poto
je bila od redarstvenog inovnika presluana. (Obzor, br. 126, 4. 6. 1903.) Kasnije nailazimo na jo jedan lanak u
kojem su Zagorka i jo jedan suradnik pozvani na presluavanje kao svjedoci u predmetu protiv urednika Marijana
Derenina, radi zloinstva smetanja javnog reda i mira. (Obzor, br. 130, 9. 6. 1903.)
23
Obzor, 3. 6. 1903.

34
U Kako je bilo kao i u Obzoru navodi se da dolazi do policijske premetaine u kojoj je policija
bila u potrazi za rukopisima, ali Zagorka objanjava itaocima kako ih ona nakon korekture
smjesta spali. Nakon neuspjene potrage zamjenik efa policije uljudno mi se nakloni i izjavi U
ime zakona vi ste uhapeni. O vrlo me veseli upoznati i tvravu vaeg carstva. Uputim se
praena sa est policajaca pred zgradu "Obzora". Nezaboravna slika. Publika je nagrnula
naokolo zgrade, a pred njom poredano dvanaest andara s golim bajunetama. Pred ulazom
koija s dva konja, koijaem, a uz njega jedna uniformirani andar s perjanicom. Policajac me
pozove da uem u koiju. Posluam ga, publika burno klie. Uz mene sjedne zamjenik efa
policije, a nasuprot nas dva detektiva. Koija krene polagano, jer je bila na ulici masa svijeta.
Vozim se kao kakva nadvojvotkinja, - narugam se policajcima.24
Najvea razlika u usporedbi izvora oituje se u broju dana koliko je trajao pritvor te u broju
policajaca koji privode Zagorku, on je neto vei u njezinu opisu. No, i novine i ona sama, piu
kako se odvozi uz ovacije promatraa. Razdoblje provedeno u pritvoru u Kako je bilo je 48 sati,
to je blie onome to doznajemo iz novinskog lanka:
Opkoli redakciju sva sila policije sa 8 andara i povezu me u zatvor. Bila sam presretna! U
samici punih 48 sati nisu mi dali ni vode, ne bi li odala kakovo ime demonstranata. Bila sam
neizmjerno ponosna na svoju hrabrost.25
Referirajui se na svoje uhienje nije uzrujana, niti to smatra ponienjem, ve upravo suprotno, u
inu uhienja vidi oblik ravnopravnosti s mukim spolom. Jednu enu ne smatraju irelevantnom
ve dovoljno bitnom da bi je ak i uhitili.26 Jednako afirmativno pie o enama koje su
podupirale demonstrante:
Mnoge dananje gospodje sijedih kosa, koje idu gradskim ulicama, nose u svojoj biografiji
posebno poglavlje hrabrih i smjelih djela, koje su izvele u onoj borbi. U velikoj policajnoj sobi, u
kojoj su zatvarale enske gradjanske uhapenice, bio je uvijek iv promet. Jedne bi odlazile na
slobodu, a druge opet dolazila, i to je bilo buno i veselo, kao na kakvom igralitu.27

Tko/to su ene, a tko/to mukarci u nemirima 1903. godine

Demonstracije su nesumnjivo potaknule ene, ali to je s mukarcima? Oni naravno nisu odsutni
u prii. Mukarci se spominju kao potpora ili su se tek kasnije prikljuili demonstracijama.
Prolazimo Ilicom na glavni trg, a cijeli grad ide za nama. Dolazi vojska na elu s kapetanom i
opkole ensku povorku. 28
"Cijeli grad ide za nama" sugerira sudjelovanje oba spola, ali oito mukarci tek prate ensku
povorku.29

24
Zagorka, 1953: 27.
25"to je moja krivnja", str. 460.
26
Svoje stavove o vlastitom uhienju iznosi na jo jednom mjestu. Nakon to su sastavile pravila za socijalna i
politika prava ena i poslale vlastima na odobrenje, pozvana je Zagorka u redarstvo zbog prijave mukih graana.
"A znate li ree redarstvenik da je to izravni poziv na nemoral i ruenje zakona" "Pretpotopno nekulturno
stanovite" velim ja, a on meni odgovori: "Tri dana zatvora." "Najljepe zahvaljujem, priznali ste mi
ravnopravnost" odgovorim, a on meni: "Hoete osam dana?" "Jo vee priznanje" primam. ("to je moja
krivnja", str. 453.)
27
Hrvatica, 5. 5. 1939, str. 166.
28 Zagorka, 1953: 26-27.
29
Ida Ograjek Gorenjak pojavu mukaraca tumai na sljedei nain: "Opis enskog prosvjeda nalazimo i u Obzoru.
Zanimljivo je da se u njegovu tekstu prvi put javljaju i mukarci, koji sa strane prate ensku povorku, a poslije je

35
Gradjanstvo se stade buniti i vikati: - Otmimo ih policiji!! Ovaj nas poklik zastrai. Ako se ova
masa naroda digne, stradat e najvie narod. Uhienice su smjesta prestale pjevati, te
prosvjedovale viui: - Ne damo se oteti! To je ponienje za nas! Neka nas nitko ne dira. Nosimo
same posljedice svog ina!30
Iz Obzora ali i nekih drugih Zagorkinih opisa doznajemo kako su gospoice koje su privedene
imale muku pratnju. Kako doznajemo iz novina, uhienice s ponosom odlaze u pritvor i u
dobrom su raspoloenju, te vjerojatno dijele miljenje o privoenju ena sa Zagorkom. Zagorka
dalje pie:
Kakva je to tajna sila mogla dovesti osamsto ena pred banove prozore, kad na Markov trg nije
mogao doi ni jedan ovjek, a da ga policija ne zaustavi.31
Nitko nije oekivao da ene organiziraju demonstraciju: a nitko ni pomislio nije, da bi ene mogle
demonstrirati,32 zato ih je policija propustila pretpostavljajui kako idu samo na misu. ene
sudjeluju u demonstracijama, no ne oekuje ih se kao samostalne organizatorice.
A u svakom pogledu lei jedno jedino pitanje: zar su ove ene uistinu bile pred prozorima bana?
Kako je to bilo mogue?33
Na vie mjesta u svojim opisima Zagorka naglaava kako se "njeni spol" tretira kao nebitan, to
pak u nekim situacijama omoguuje enama vei prostor djelovanja. Primjerice:
Trebalo je veza s uhapenim vodjama borbe, koji su ve svi bili zatvoreni. Jedna Zagrebanka
buno je demonstrirala okom u oko policiji. Naravno uhitila je bunu demonstranticu. I tako je
ona u tamnici organizirala vezu izmedju vodja i vojske, jer bi mukarcu bili uli u trag.34
ene susreemo kao demonstratorice, u sluaju Zagorke i kao pokretaice demonstracija, ali i kao
one koje na posredne naine podupiru ovaj pokret otpora, kroz organizacijsku mreu. To govori o
svijesti meu tadanjim enama koje ele biti ukljuene u politika zbivanja. itajui novine koje
su izvjetavale o nemirima, esto se kao demonstranti spominju oba spola, a najvie je primjera u
Obzoru.
Zagorka nam u Neznanoj junakinji, koja je izlazila u Hrvatici 1939. godine, opisuje brojne
primjere kako ene sudjeluju u ovim borbama. Tako nailazimo na opis pomoi koju
demonstrantima pruaju sestre milosrdnice, bilo kao azil ili kao pomo obiteljima iji su
hranitelji zavrili u pritvoru uslijed nemira.35 No i u Glasu naroda doznajemo o "pokretu meu
enama":
Kako doznajemo poee neke rodoljubne Hrvatice u Zagrebu raditi oko toga, da se pokret
organizacije prenese i medju nae ene u svrhu prosvjete u narodnom i praktinom
gospodarskom smjeru. Misli se osnovati drutvo, u kojemu bi imale mjesta ene djevojke bez

nekoliko mladia otpratilo sedam uhienih djevojaka u zatvor. [] treba naglasiti da je jedino Obzor bio namijenjen
irokoj i preteito mukoj publici te se time moe objasniti potreba da se enske demonstracije ipak stave u odreeni
"muki okvir" i pod muku kontrolu." (Ograjek Gorenjak, 2008: 55)
30
Hrvatica, 3. 3. 1939, str. 87.
31 Zagorka, 1953: 26-27.
32
Zagorka, 1953: 26.
33
Hrvatica, 3. 3. 1939, str. 87.
34
Hrvatica, 3. 3. 1939, str. 86.
35
"I nae su zagrebake asne sestre sv. Vinka osjeale s narodnim borbama. Na sveuilitu su se odravale stalno
konferencije Tu je zasijedao esto i odbor petorice, koji su sainjavali glavni stoer. Meu njima i jedna ena. []
Vodje bi se demonstracija sputali sa stranje strane sveuilita u vrt sestara milosrdnica. Tamo su im pruili svaku
mogunost, da se malo maskiraju, pa da onda nestanu kroz crkvu, kad je bila puna drugog opinstva. Mnogi je
progonjenik i mnogi kandidat za uhienje naao azil u samostanskoj crkvi ili u dvoritu, a mnoge su siromane
obitelji radnika, ostavi bez hranitelja, nale u samostanu topli objed." ("Azil kod asnih sestara milosrdnica",
Hrvatica, 6. 6. 1939.)

36
razlike svih slojeva. elimo da ova krasna namisao nadje to vie odaziva u naem krasnom
spolu, koji sainjava polovicu naroda a imade na sebi vane zadae.36
Iz opisa djelovanja ena kao potpore demonstrantima koje Zagorka spominje u Neznanoj
junakinji doznajemo kako je najvei doprinos ena bio kroz potporu i podrku zatvorenim
demonstrantima i njihovim obiteljima. ene se okupljaju na tajnim sastancima kojima je svrha
podupirati borbu sveuilitaraca, kojima su zbog sudjelovanja u borbama protiv Khuena
Hdervryja oduzeta sredstva za preivljavanje. ene se pak uspijevaju organizirati i pribaviti
sredstva, koja omoguuju da mlade nastavi s borbom.37 Glavna preokupacije ovog odbora bilo
je prehraniti uhienike, pomoi onima koji su ranjeni a zatvoreni su, te pomoi njihovim
obiteljima.38 Isto su tako obnaale vanu ulogu kurira izmeu onih koji su bili zatvoreni i onih na
slobodi.39
Sama Zagorka takoer ima istaknutu ulogu u potpomaganju demonstranata i nadmudrivanju
vlasti:
I tako je u mojem stanu i u redakciji imao akcioni odbor svoj glavni tab (i ja sam bila lan) tu su
ured za informacije, za korespondenciju s pokrajinom stanica za snabdijevanje uhienika
(dnevno pravimo hiljadu paketa), maskiramo kurire, progonjene demonstrante, drimo sjednice
na tavanu, ili pod kakvom mainom, a cijelom tom pogonu postavila je omladina na elo mene.
Kad svravamo u redakciji, idem na burnu ulicu, as u mukom, as u enskom odijelu, nosim
naloge voama, gdje i kome valja zapjevati podoknicu kamenjem itd. A svuda u tom radu pomau
mi lanice naeg davnog nedozvoljenog kola radnih ena, meu njima je moja desna ruka, mlada
oduevljena omladinka Marija Krizman.40
Voe demonstracije udarili su sjedite u redakciji lista. Tu smo svakog dana vijeali. Trebalo je
smiljati prave ratne trikove, da se prevari policija i provede pod prozorima stanovitog
vlastodrca burna "Kamena podoknica". Osim toga "Vijee petorice" imenovalo me je glavnim
povjerenikom i voom sabirne akcije za one ake, koji su radi demonstracija izgubili stipendije.
Tako su svi aci mogli ostati u Zagrebu. Demonstracije su se vodile dnevno.41
U redakciji Obzora i skriveno po tavanima ponovno odravamo "Vijee petorice" svoje sastanke.
Svakog dana pravimo preko tisuu paketa za utamniene demonstrante. Vrlo esto dolaze strani

36
Glas naroda, 17. 4. 1903.
37
"Svaku demonstraciju u Zagrebu vodila je uvijek sveuilina omladina, pa tako i onda. [...] Khuen Hdervry je
smjesta uskratio djacima stipendije, koje je u ono doba vlada davala svim siromanim djacima. I tako bi oni bili
morali krenuti svojim kuama, a demonstracije bi izgubile svoju glavnu vojsku. Odmah se ene okupile na tajnim
sastancima i odluile nadomjestiti stipendije to ih je Khuen uskratio. I sakupljale su novaca po itavoj Hrvatskoj
dapae i Dalmaciji. A jer se na to pazilo, ene su pronale upravo udesnu diplomatsku varku, kojom su sasvim lako
korespondirale sa ljudima po cijeloj zemlji i sabirale novac i tako platile oduzete menze i stanove, da se omogui
mladei ostati u Zagrebu i voditi borbu." (Hrvatica, 3. 3. 1939, str. 86.)
38
"Na sjednicu se sastao enski odbor. Raspravljalo se je o svemu, to je bilo na dnevnom redu: o prehrani stotina i
stotina uhienika, o pomoi njihovim obiteljima, koje su ostale bez hranitelja, o djacima, to su leali ranjeni ili u
zatvoru, o svim dnevnim dogadjajima, o novo zasnovanim demonstracijama, o dobavi svega, to je potrebno u
takovim zgodama. [...] Dopisivalo se s pokrajinom, makar smo znali, da se na poti marljivo otvaraju sumnjiva
pisma. Korespondencija tog odbora bila je imuna. Tko joj je pribavio taj imunitete? enska domiljatost i odvanost.
Bilo je to opet sjajno iznae, nalik onoj demonstraciji, koja je tako zadivila ljude." (Hrvatica, god. 1, br. 6, lipanj
1939, str. 196.) "Najvanije je bilo sakupljati to vie hrane za uhienike. Ne bi ene nikako dopustile, da jedan od
njih, pa makar najsiromaniji radnik mora jesti kanjeniku hranu. Prolazilo se kroz sva zagrebaka kuanstva nekim
tajnim hodnicima i putevima i svako je to kuanstvo na svom tednjaku imalo posla za uhienike." (Hrvatica, 5. 5.
1939, str. 166.)
39
"Jer se je obino veza izmedju uhapenih vodja i onih na slobodi vodila putem enskih kurira. One su znale nai
najskrovitije diplomatske puteve, da stalno vode obavjetajnu slubu izmedju zatvora i grada. Ako nije bilo
drugaije, znale su se u demonstracijama nametnuti policiji da ih uhapsi i tako uspostaviti kontakt izmeu fronte
bojovnika i zarobljenika." (Hrvatica, 5. 5. 1939, str. 166.)
40 "to je moja krivnja", str. 461.
41 Zagorka, 1953: 25-26.

37
novinari iz itave Evrope, trae od mene informacije o dogaajima, pa im aljem ugovorene
ifrirane vijesti o napredovanju borbe.42

Umjesto zakljuka
Povijest je uiteljica ivota.
Ciceron, De Oratore

Istraivanje rodne i enske povijesti u Hrvatskoj sustavno je zanemarivano u hrvatskoj

historiografiji. U novije vrijeme moemo zahvaliti povjesniarkama43 koje rodne stereotipe
promatraju kao "kulturne proizvode koji nastaju pod utjecajem politikih i kulturnih procesa i
utjeu na oblikovanje i usmjeravanje drutvene stvarnosti".
Marija Juri Zagorka prepoznala je drutveni kontekst rodne nepravde i nastojala "izvesti" ene iz
kuhinja i spavaih soba u javni prostor. Za vrijeme turbulentnih zbivanja 1903. godine, moemo
utvrditi kako je tek neznatan udio domaeg tiska zabiljeio sudjelovanje enskog pokreta u
demonstracijama, a i tada su ene prikazane kao "one koje ne znaju to ine" i koje treba zatititi.
Cenzura u medijima, ali i Zagorkin poloaj "neeljenog djeteta" hrvatskog novinarstva, upuuje
na meunarodnu tampu, do ijih izvora u ovom stadiju istraivanja jo nismo dole. Istraivanje
tiska koji zanemaruje ulogu ena u povijesnim prevratima i njihov politiki angaman, kako
pokazuju nai nalazi, Marija Juri Zagorka "ispravila" je u svojim autobiografijama. Njezin otpor
maarizaciji oituje se u lukavtini kojoj pribjegava u organizaciji demonstracija i inteligentnom
snalaenju u komuniciranju s predstavnicima vlasti. Unato injenici da je linija izmeu fikcije i
stvarnosti u njezinu pisanju tanka, moemo utvrditi postojanje organiziranog enskog
aktivistikog pokreta koji je vaan za (ensku) kulturnu povijest, o emu svjedoe napisi u tisku.
Vaan je doprinos u istraivakom radu i dnevniki zapis novinara Milana Deaka, s kojim dijeli
strast prema vlastitom jeziku i otpor maarizaciji.
Zagorkin politiki angaman znaajan je za promicanje ravnopravnosti spolova. Njezinim
aktivistikim nastojanjima, da ene dobiju pravo glasa, da ih se ukljui u politiki, ekonomski i
drutveni ivot i omogui im se pravo na rad, tek treba dati mjesto u historiografiji kako bi se
ispravila povijesna pogreka. Jer povijest je uiteljica ivota.

42
Zagorka, 1953: 28.
43
Ograjek Gorenjak Ida. 2014. Opasne iluzije: Rodni stereotipi u meuratnoj Jugoslaviji. Zagreb: Srednja Europa.

38
Bibliografija:

Izvori:
Juri Zagorka, Marija. 1939. Neznana junakinja hrvatskog naroda. Zagreb.
Juri Zagorka, Marija. 1953. Kako je bilo. Beograd: Izdanje redakcije Zabavnog romana.
Juri Zagorka, Marija. 1997. "to je moja krivnja". U: Autobiografije hrvatskih pisaca. Ur. Vinko
Brei. Zagreb: Alfa.
Tisak:
Obzor, Glas naroda, Narodne novine, Prijatelj naroda, Agramer Zeitung, Hrvatski narod,
Slobodna rie, Svjetlo, Osvit, Novi list

LITERATURA:
Dorevi, Bora. 1979. Zagorka: Kroniar starog Zagreba. Sisak: Joa Ronatovi.
Gavranovi, Ante. 2007. "U borbi za nacionalni identitet: kratka povijest hrvatskog tiskanog
novinstva." Medianali, br. 1, str. 119-133.
Lasi, Stanko. 1986. Knjievni poeci Marije Juri Zagorke (1873.-1910.). Zagreb: Znanje.
Matijevi, Zlatko; Matkovi, Stjepan; okevi, Dinko; Laljak, Stjepan. 2005. "Bilo je to godine
devetsto i tree". asopis za suvremenu povijest, god. 37, br. 3., str. 585-595.
Mill, John Stuart. 2000. Podreenost ena. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko socioloko
drutvo.
Ograjek Gorenjak Ida. 2014. Opasne iluzije. Rodni stereotipi u meuratnoj Jugoslaviji. Zagreb:
Srednja Europa.
Ograjek Gorenjak, Ida. 2008. "Neznana prvakinja povijesti ena u Hrvatskoj". U: Neznana
junakinja nova itanja Zagorke. Ur. Maa Grdei i Slavica Jakobovi Fribec. Zagreb: Centar
za enske studije, str. 45-60.
Szabo, Agneza. 2005. "Uzroci i posljedice politikih demonstracija u Hrvatskoj 1903. godine".
asopis za suvremenu povijest, god. 37, br. 3, str. 597-608.
Sklevicy, Lydia. 1996. Konji, ene, ratovi. Zagreb: enska infoteka.
Yuval-Davis, Nira. 2004. Rod i nacija. Zagreb: enska infoteka.

Summary
Unlike numerous scientific papers written about the events of 1903., the purpose of this article is
to focus on the women's perspective on these events and the role Marija Juri Zagorka played in
them. Works written on the subject of the demonstrations in Zagreb in 1903. so far have mostly
dealt with the chronology of the events and their cause, focusing namely on political background.
Texts that refer to the "women's demonstrations" of 1903. mention them merely as a biographical
note in Zagorka's life. The exception is Ida Ograjek's essay "The unknown heroine of Croatian
history". The role of women as activists within the movement of 1903. remains only a reference
within Zagorka's writing and is only scarcely mentioned in a few newspaper articles of the time,
but that is enough information to conclude that women were involved in the demonstrations and
that this was not purely a man's battle. Inspired by Zagorka's Unknown Heroine, this article
wishes to contribute to the inclusion of women into history from which they have long been
suppressed. With the purpose of determining the role women had in these events, the extent of
Zagorka's participation in them, and the confirmation of her claim that she was the one to
organise them, we set to investigate the course, the participants and the impact of these first
women's demonstrations of 1903.

39
STRATEGIJE RODNOG OTPORA KROZ KNJIEVNO STVARALATVO ODOZDO

40
 Taktike rodnog otpora: Zagorka u Bosni i Hercegovini

Anisa Avdagi
Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli
anisa.avdagic@untz.ba

Saetak

U fokusu ovoga rada su knjievni tekstovi Marije Juri koje je, pod pseudonimom Zagorka,
objavila u bosanskohercegovakom asopisu Nada: iji? (5/1899, 16, 251), to ena umije.
Gluma u I inu. (7/1901, 7, 104-106; 8, 119-122) i Zagorska ena. Crtica. (7/1901, 21, 321-322).
S obzirom na to da su spomenuti tekstovi objavljeni u bosanskohercegovakom asopisu, za
bosanskohercegovaku itateljsku publiku, te s obzirom na izrazitu drutvenu funkciju ondanje
asopisne produkcije injenicu da su se asopisi na svojim stranicama hvatali u kotac s nekim
od najveih drutvenih problema/pitanja, sugerirali odgovore ili otvoreno zastupali odreene
reime istine u ovome radu se onda pokuava mapirati Zagorkin doprinos
bosanskohercegovakom kulturnom kontekstu u promiljanju nacionalno-rodne strukture, u
promiljanju i narativnom izvoenju privatnosti ene. Takoer, u radu se pokuava valorizirati i
Zagorkin doprinos pri (narativnom) zastupanju rodnog otpora kao vanog drutvenog pitanja, a
posebno u poreenju s odabranim knjievnim prvijencima/tekstovima domaih autorica, ali i
drugih hrvatskih ili srpskih autorica koje su saraivale s bosanskohercegovakim asopisima s
kraja 19. i poetkom 20. stoljea, za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.

1. Uvodne rijei: kontekstualizacija taktikog djelovanja

U studiji Invencija svakodnevice Michel de Certeau e, uspostavljajui razliku izmeu strategije i

taktike, zapisati i nekoliko teza o taktici koje se u ovome radu na prvi pogled moda i drsko
reduciraju, ali od kojih se, meutim, kree kao od teorijskog sauesnika u mapiranju Zagorkina
knjievnog lukavstva unutar bosanskohercegovakoga konteksta. U prevodu Gordane Popovi na
hrvatski jezik te crtice-teze glase:

(...) taktikom nazivljem proraunato djelovanje odreeno odsutnou vlastitoga

mjesta. (...) ona mora postupati prema podruju koje joj je nametnuto (...) Djeluje od
zahvata do zahvata. Koristi se okolnostima i o njima ovisi (...) Moe se zatei tamo
gdje je ne oekuju. Dosjetljiva je (De Certeau, 2003: 89-90).

Tekstovi koje je, pod pseudonimom Zagorka1, Marija Juri objavila u asopisu Nada, za
bosanskohercegovaku itateljsku publiku, prije svega2, mogu biti razumijevani/mapirani upravo
kao proraunato, neoekivano, kontekstualno uvjetovano, parcijalno ali i dosjetljivo djelovanje u

1
Prema podacima koje donosi Boris ori u knjievnohistorijskoj monografiji o asopisu Nada (Sarajevo 1978: 11-
12) u Autoren-Buchu I (knjiga Nadine redakcije o prilozima, autorima i isplaenim honorarima) Marija Juri je
zavedena i pod pseudonimom M. Zagorski. Meutim, s obzirom na to da su ifre i pseudonimi u monografiji
rjeavani ne samo prema autorskim knjigama nego i prema rjeenjima Bibliografije Leksikografskog zavoda
Jugoslavije i prema popisima Marcela Vidaia (Pseudonimi, ifre i znakovi pisaca iz hrvatske knjievnosti Graa
za povijest knjievnosti hrvatske, knjiga 21, Zagreb: 1951), dva teksta objavljena u asopisu Nada pod pseudonim
M. Zagorski Neto o bugarskoj knjievnosti, 1/1895, 14, 273-275 i Mena. Crtica iz seoskoga ivota, 2/1896, 3, 47-
50 nisu pripisani Mariji Juri, nego nedvojbeno Milivoju repelu, filologu, sveuilinom profesoru, a koji je,
takoer, svoje tekstove potpisivao pseudonimom M. Zagorski.
2
asopis Nada, izvjesno, bio je namijenjen za italaku publiku irom ondanje Monarhije. Meutim, s obzirom na
injenicu da je objavljivan u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, najvea publika upravo se pronalazila na tom teritoriju.
Radi uvida u ondanju rasprostranjenost/itanost asopisa Nada, u spomenutoj orievoj monografiji, u poglavlju
ah i enigmatika, izvren je izbor itatelja koji su poslali tana rjeenja raznih zagonetki, premetaljki i slino. Iz tog
izbora postaje razvidno da je asopis bio itan u (skoro) svim bosanskohercegovakim gradovima od Banjaluke,
Sarajeva, (Donje) Tuzle, Maglaja, Travnika, Doboja, Prijedora, Trebinja... odnosno da je bosanskohercegovaka
publika, kao najblia pa otuda i najprijemivija, najlake komunicirala s asopisnom politikom i objavljenim
sadrajima.

41
(nametnutom) odsustvu vlastitoga (javnog) mjesta kao taktika. Naime, na samome prelazu 19. u
20. stoljee, kada Zagorka ostvaruje svoju saradnju s asopisom Nada, bosanskohercegovaki
knjievni kontekst ne biljei pripovjedaki rad niti jedne domae autorice. Rane pripovijetke
Anke Topi3, Nafije Sarajli ili efike Nesterin Bjelevac, kao prvih bosanskohercegovakih
proznih spisateljica, pojavit e se u tampi i cijelu deceniju nakon Zagorkine saradnje u Nadi. No,
u pokuaju postavljanja odreene ideje teoretizacije o toj taktici, o Zagorkinu knjievnom
djelovanju u Bosni i Hercegovini, otvara se ipak kljuno pitanje: ima li u tom djelovanju ita
veeg ili drugaijeg feministikog, uope subverzivnog potencijala od onoga koji se nakon
formiranja povijesnog diskursa o enskoj identifikacijskoj knjievnoj praksi retroaktivno mogao i
moe pronai kod svih ondanjih saradnica u bosanskohercegovakim asopisima, kao i kod
domaih autorica, pa makar zbog same injenice da su kao ene, unato patrijarhalnoj dogmi,
obiajnoj praksi i konzervativnim stavovima veine, uestvovale u javnom prostoru?

asopis Nada u kome e Zagorka, dakle, objaviti svoja tri teksta iji? (5/1899, 16,
251), to ena umije. Gluma u I inu. (7/1901, 7, 104-106; 8, 119-122) i Zagorska ena. Crtica.
(7/1901, 21, 321-322) izdavala je Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, dva puta mjeseno, u
periodu od 1895. do 1903. godine. Pokreta i nominalni urednik bio je Kosta Hrmann,
austrougarski povjerenik, a stvarni urednik, uz Hrmannovu saglasnost, bio je Silvije Strahimir
Kranjevi. Sve vrijeme djelovanja Kranjevieve Nade na mjestu vrhovnog upravnika Bosne i
Hercegovine stajao je Benjamin Kllay koji je sa odabranom ekipom saradnika ozbiljno radio na
stiavanju uznemirenosti nakon okupacije, na sreivanju kulturno-prosvjetnih prilika i uope
izgraivanju stabilnosti reima (uvod u Kllayev mandat i njegovu politiku prijateljstva prema
domaem bh. stanovnitvu je, naime, veliki hercegovaki ustanak 1882., nakon kojega je
slubena Monarhija osvijestila da mora promijeniti politiku velike i pravedne strogosti koju je
provodio general Josip Filipovi). Ondanja drutvena funkcija asopisa ila je povremeno a
posebno u vezi sa asopisom Nada u korist slubenoj Monarhiji, jer se prelaskom iz kulture
usmenosti u kulturu pisane rijei bosanskohercegovaki duhovni prostor okupljao oko asopisa
na isti nain na koji se nekada sluateljski kolektiv okupljao oko epskog pjevaa (Kazaz, 2004:
31). Drugim rijeima, asopisi su preuzimali drutvenu ulogu edukatora, posrednika i prenositelja
specifine kulturne politike i drutvenih vrijednosti. asopis Nada u tom smislu bio je ak i
privilegiran medijski prostor, jer je za slubenu Monarhiju bilo vano da postoji protutea
asopisima koji su i pored austrougarske cenzure uspijevali artikulirati antiaustrijsko
raspoloenje, bunt i nacionalizam (razliitih predznaka i aspiracija) a to je ipak slabilo ugled,
pa i poloaj Austro-Ugarske u BiH i na Balkanu. Od svih asopisa koji su izlazili za vrijeme
austrougarske uprave, i prije svega Kllayeve dvodecenijske uprave, Nada je najuspjenije
zastupala i realizirala predstavu o Austro-Ugarskoj monarhiji kao sretnoj i harmoninoj
multietnikoj zajednici, u kojoj se i nacionalni pluralizam Bosne i Hercegovine na tragu
univerzaliziranja koncepta graanskog drutva s kapitalistikim sadrajima, beskonfliktno mogao
prepoznati kao konstitutivni dio Monarhije, te u kojoj je i knjievnost mogla proi proces
3
Anka Topi e u vlastitoj nakladi objaviti i prvu bosanskohercegovaku ensku zbirku poezije, knjigu Izgubljena
zvijezda. Knjiga je izala u Sarajevu, u tampariji Riste J. Savia 1908. godine. Topi je u tom smislu za
knjievnopovijesna preitavanja i poznatija/vanija kao pjesnikinja, ali i njen rani pripovjedaki rad u asopisu
Behar pripovijetke Zakopana suza i Demonski raj, obje iz 1909. godine daje zanimljivu notu ranoj enskoj
knjievnoj produkciji u BiH.

42
razdruivanja od epskoga kulturnoga koda, tradicionalnog poretka vrijednosti i pribliiti se
estetskim vrijednostima evropske knjievnosti i knjievne sinhronije. Koncepcija i zastupnika
uloga Nade korespondirala je, dakle, s naslijeem prosvijeenog apsolutizma koji je zagovarala i
Kllayeva uprava, a model kulture koji su i jedni i drugi plasirali kao referentni, predstavljao je
ideju univerzalnog ljudskog, povijesnog napretka. Pri tome, stepen emancipacije ene u privatnoj
i javnoj sferi ujedno je razumijevan i kao stepen opega kulturnog napretka i civiliziranosti. Uz
to, austrougarska uprava je u duhu spomenutog evolucionizma, ali i orijentalistikih predstava o
nekadanjoj najisturenijoj osmanskoj provinciji istrajno radila na deosmanizaciji
bosanskohercegovake kulture, to je razumijevano i kao poetna faza optimalne4
depatrijarhalizacije, tako da je na teret osmanskom konzervativizmu stavljena i slaba, ako ikakva,
drutvena vidljivost ene. Iz tog razloga, nije preveliko iznenaenje to je asopis Nada bio prvi
asopis u Bosni i Hercegovini koji je svoju uredniku politiku i prosvjetiteljske ambicije,
artikulirajui uz to i rasute tragove prvog vala feminizma, usmjeravao na poloaj ene u privatnoj
i javnoj sferi, te prvi u kojem su ene aktivno sudjelovale kao spisateljice i prevoditeljice (Lei,
1991; Vervaet, 2007). Ovdje je vrijedno spomenuti da e i asopis Bosanska vila ve 1895.
godine na svojim stranicama imati prve enske knjievne priloge (iste godine kada i Nada, dakle,
zapoinje svoje djelovanje), ali mora se priznati ne tako istrajno niti tendenciozno kao to se to
programski realiziralo na stranicama asopisa Nada.

Meutim, ni austrougarska uprava nije u svojoj prosvjetiteljskoj nakani, ni preko

asopisne politike, aktivirala procese deesencijalizacije rodnih uloga, ak ni nakon Kllayeva
mandata. Monarhija je ohrabrivala kolovanje ena, ali ne specijalno i njihov rad ili ekonomsku
neovisnost nakon odreene izobrazbe, to je podgrijavalo i konzervativne stavove u drutvenoj
zajednici. kolovanje se ohrabrivalo kao argument za to kvalitetniju pripremu ena za kljunu,
primordijalnu ulogu ulogu majke5, tako da je nastavni plan i program za djevojice uz nekoliko
tema iz ope kulture, uglavnom podrazumijevao teme iz domainstva, a mogua prekoraenja
bila su ak i zvanino sankcionirana, jer je prema Bosanskom ustavu iz 1910. godine nadzor nad
cjelokupnom nastavom pripadao Zemaljskoj vladi. O tome u pripovjednom smislu svjedoe dva
teksta bosanskohercegovakih autorica, njihovi prvijenci crtica Rastanak Nafije Sarajli,
najplodnije bosanskohercegovake prozne spisateljice za vrijeme austrougarske vladavine, te
crtica Ramazanske veeri i bajram efike Nesterin Bjelevac koja je u ondanjim asopisima
ee objavljivala pjesnike priloge. Obje crtice objavljene su u listu Zeman iz 1912. godine:

Ispiti su ve poeli. Raun i geometrija sretno su proli. Iz zemljopisa imalismo

prekjuer. Promet Bosne i Hercegovine i ta ju promie ; juer iz povjesti : Kultura
Arapa u paniji. Danas je iz jezikoslovlja. Strepila sam pri pomisli, ta e biti jer po
onom to mi je uiteljica natuknula, bojala sam se da e biti neto tee ; Jednom sam
obragjivala domau radnju : Poziv ene u kui, jednom opet : Muslimanska ena u

4
(Blaga) ironija je svjesno upletena u ove navodnike, budui da ni austrougarska politika prijateljstva u Bosni i
Hercegovini u pogledu sistema vladavine i razumijevanja drutvenih i rodnih hijerarhija nije uvijek drastino
odstupala od nekih tragova osmanskoga konzervativizma.
5
Krai pregled prakse kolovanje enske djece, te viestruko diskriminirajueg odnosa prema uiteljicama za
vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini pogledati i u unjara (2014).

43
 Bosni i Hercegovini ; jednom opet : Udaja i enidba (Nesterin Bjelevac, 1912: 8,
interpunkcija u originalu).

Uzrok je bio: to sam na svoju ruku, izvan sahata nastave, bila poela obuavati
razvijenije djevojice u etici i itanju. Pa sam dobila ukor na ispitu,
p r e d d j e c o m, od komisije, da to vie ne smijem initi, jer to djeci ne treba
(Sarajli, 1912: 8, naglaavanje u originalu).

Stoga, isti argumet prema kojem se obrazovana ena izjednaavala s glorificiranom ulogom
dobre majke, svoj uinak je ostvarivao i u dalekosenijim procesima nacionalnog konstituiranja.
Pri tome, i bez obzira na nacionalni predznak konstituirajuih procesa, njihove integralne ili
partikularne narative (jer nisu svi asopisi zastupali istu nacionalno-ideoloko zamisao, niti
sredite, naprotiv!), jezgrom nacionalne/drutvene reprodukcije smatrala se upravo patrijarhalna
porodica s jasnom raspodjelom rodnih uloga, pri emu je (i) obrazovanje ena dobilo svoj
(ideoloki) znaaj. Rodni projekti su, kako to uobliava i Yuval-Davis (2003), uvijek u
interferirajuem odnosu s nacionalnim, kulturalnim ili drugim projektima, i uvijek su zona
politikih i ideolokih manipulacija, posebno u vremenu krize, a onovremeni tranzicijski prezent
Bosne i Hercegovine upravo se pojavljivao kao polje krize. U tom su polju, naime, i naalost
esto s izraenim konfliktnim potencijalom, koegzistirale i evropski sugerirane igre antinostalgije
i antievropski postulirana, gorljiva hipernostalgija i nacionalizam, i procesi modernizacije i
procesi arhaizacije kulture... i u svemu tome, i u svim sluajevima, nemilosrdne posljedice
zanemarivanja ljudske egzistencije, te manipulacije svakodnevnim konstituentima smisla kao to
su rod i rodne uloge. I rani feministiki/subverzivni potencijal u Zagorkinim tekstovima ili
proznim djelima domaih autorica ili drugih saradnica na stranicama bosanskohercegovakih
asopisa, takoer je unutar tog polja krize. Stoga, i moguu paradoksalnost ranog feministikog
diskursa treba traiti u povijesnom kontekstu koji je i preko (prve faze) enske spisateljske prakse
manje ili vie naglaeno proizvodio/odailjao simboliki zahtjev za reprodukcijom patrijarhalnog
modela moi i rodne, drutvene hijerarhije. No, fukoovski kazano, svaki oblik moi proizvodi i
vlastiti suviak, jer ivot nikada nije posve integriran u tehnike koje njime vladaju i upravljaju;
on im neprestano izmie (Foucault, 1994: 99). Stoga, od reduciranih citata fundamentalnih
autora, kakvi su Foucault i de Certeau, u ovome radu se tvori itateljski usmjerena, operativna
alijansa koja nastoji da preko odabranih enskih priloga/prvijenaca u bosanskohercegovakim
asopisima Bosanska vila, Zora i Nada s posebnim osvrtom na Zagorkine tekstove u Nadi
upravo prati koncentriranje taktika suvika i izmicanja, te taktika opreno uvjetovanih znaenja i
sistema prikazivanja rodne strukture i privatnosti ene. A odabir enskih priloga/prvijenaca za
ovaj komparativni presjek uvjetovan je tematsko-motivskom, pa ak i ideolokom
kompatibilnou potencijalnog teksta s tri navedena teksta Marije Juri Zagorke.

44
 2. Tekst i subverzije

Do 1899. godine, i 16. broja petoga godita, u kome e Zagorka objaviti svoj
bosanskohercegovaki prvijenac kratku priu iji?, u Nadi je u nastavcima ve objavljeno
djelo6 Plein air (1897) Jagode Truhelke, te dio Truhelkina historijskog romana iz Bosne, kako
stoji u podnaslovu njezine Vojae (1899). Ako se usporede bosanskohercegovaki prvijenci ovih
dviju autorica, saradnica iz Hrvatske, onda je zanimljivo primijetiti da oba teksta u osnovi
tematiziraju najjavniju, ali ujedno i najprivatniju instituciju brak. U Truhelkinu Plein airu
diskurs o braku ukljuuje se u sloen proces reprezentiranja individualnog i kolektivnog
identiteta, a glavni enski lik slikarica Zdenka, pretpostavljeno prototip ondanje emancipirane
ene (obrazovana, neenska7 dok brani svoju slobodnu volju na kojoj insistira, ali u sutini
krotka, blaga, s naglaenim majinskom potencijalom) p/ostaje tek sinegdohalna konstrukcija
preko koje tekst pokuava iznai sintetski prosjek izmeu tradicionalnih rasprava o
primordijalnoj ulozi ene, ulozi ranog socijalizatora u porodinoj zajednici, te evropskog pojma
modernizacije i emancipacije, odnosno kulturolokih stereotipa o evropskom. Ako se izuzme prvi
bosanskohercegovaki roman iz 1895., roman Bez nade, autorskog dvojca koga ine Osman Nuri
Hadi i Ivan Aziz Milievi, koji svejedno energino zastupa proevropsku putanju i
nedvosmisleno prihvatanje evropskih kulturolokih vrijednosti, bez sumnje se moe rei da
Truhelkin Plein air iz 1897. godine u bosanskohercegovakoj knjievnoj javnosti otvara
(narativnu) raspravu o kulturolokim sintezama, o potrebi prilagoavanja odreenih evropskih
sadraja domaim uvjetima u kulturi pri emu je upotreba kulturolokih, pozitivnih i/ili
negativnih stereotipa o sebi i drugima praktino bila neizbjena. Tako e se i u Truhelkinu djelu,
kao i u brojim proznim djelima bosanskohercegovakih autora nakon Plein aira, a na tragu
kulturolokih sinteza, afirmirati, podsticati kolovanje ena, izlazak u javnu sferu, ali e se ta
uzlazna, emancipativna putanja pri razumijevanju branih normi svijati natrag ka ideji
patrijarhalnog morala. Brak je u tom kljuu, kako to artikulira Hinko, jedan od likova u
Truhelkinu djelu, najsavrenije i jedino legitimno stanje ovjeka, najsigurnije zaklonite od svih
bura i nezgoda ivota, ali, u intersekciji nacionalnih/nacionalistikih projekata i rodnih odnosa, i
moralna obaveza pojedinca Pa napokon, i dunost je naa, da dravi podajemo podmlatka
(Truhelka, 1997: 143). Iako glavna junakinja, Zdenka, ne zastupa ideju braka kao naglaen
instrumentalan i pragmatian cilj (kako to artikulira Hinko), ona ipak svoju konanu sreu i
identitarnu cjelovitost vidi u eljenom braku.

No, Zagorkin bosanskohercegovaki prvijenac, kratka pria iji?, ne zastupa brak kao polje
individualnog i kolektivnog iskupljenja i spasa. tavie, u Zagorkinu tekstu se odbija mogunost
da jedino legitiman brani status postane (ili ostane) drutveno samorazumljiva potvrda za
prirodnost, pa i moralnost koncepta ljubavi, ali i tjelesnog uitka. Iz toga razloga, glavna i jedina
imenovana junakinja, Vilma, u nemogunosti da realizira brak iz ljubavi (ili ak ljubav-kao-brak)

6
Dunja Detoni-Dujmi, kao prireivaica knjige izabranih djela Jagode Truhelke i Adele Milinovi (1997), Plein
air kategorizira kao roman, mada se u literaturi o ovome proznom djelu takoer govori i kao o (duoj) pripovijesti ili
noveli (Lei, 1991; Vervaet, 2007).
7
Ovo atribuiranje izgovara sama Zdenka, u razgovoru sa svojim muem Vlatkom, referirajui na svoju predbranu
emotivnu distancu i oprez: A zna li ti sada, zato sam bila onako onako neenska (Truhelka, 1997: 163). O
paradoksalnosti sistema reprezentiranja enske emancipacije u djelu Jagode Truhelke pogledati i u Vervaet, 2007:
136-138.

45
bira (uz ogranienja svakog izbora kao autonomne kategorije) samoizolaciju kao posredan i
dvosmislen otpor tradicionalnoj branoj normi i patrijarhalnom moralu. S obzirom na izraenu
pripovjedaku solidarnost sa ostavljenom drugom, Zagorkin tekst suspendira (pokuava
suspendirati) mogunost da bude proitan i kao moralizatorski traktat koji opominjui/prijetei
neizdrivom traumom, izolacijom, samoom i preranom smru junakinje Vilme propagira
predbranu ednost. No, samoizolaciju zastupa i bosanskohercegovaki prvijenac jo jedne
hrvatske saradnice asopisa Nada pripovijetka Posjet Adele Milinovi, iz 1902. godine8.
Reprezentirajui dva oprena enska lika, dvije oprene prirode Ruu i Anku, pripovijetka
Adele Milinovi s poetka u uzlaznoj putanji prati i naglaava moralnu i intelektualnu nadmo
melanholine Rue koja se nastoji viestruko distancirati od prisutne malograantine i
drutvenih poraza. Meutim, s kraja pripovijetke, nakon susreta s nekadanjom kolskom
poznanicom, lakomislenom Ankom, Rua nadasve ostaje i nostalgina, te ipak i poraena ne
samo prolaznou vremena nego i osvijetenom injenicom o nepostojanju mogunosti za
drutvenu opstojnost, niti za djelovanje izvan drutvenih okvira. Zagorkin tekst ne reprezentira
ovakav intelektualni tip ene, ali ipak postoji odreena srodnost meu ovim spomenutim
tekstovima oba sugeriraju itateljsko promiljanje osnova drutveno uvjetovanog smisla,
Milinovi u nekom panoramskom zahvatu, a Zagorka u fokusiranju na manifestni oblik
drutvenog smisla i drutvene reprodukcije, na brak. Preusmjeravajui, dakle, pripovjedaki
fokus na drugu, ostavljenu enu, te sugerirajui itateljsku identifikaciju s tom drugom, s onom
koja ostaje izvan spektakla koheriranja svog rodnog identiteta unutar brane zajednice, ali koja
izrazito ulno uspostavlja i njeguje specifian kult ljubavi, Zagorkin tekst inverzno sugerira i
propitivanje braka kao drutvene institucije.

Nije ga vidjela ve davno. Vrlo davno!... Prije vie godina gledala ga je svaki dan
okom u oko, kad je ljubio njezina lica i grlio njezin vrat. Kolikim je eznuem
utonula u tajinstvene mu oi, kolikim je povjerenjem opsipavala poljupcima njegovo
elo! Kakovi bijahu ti asovi! Bili su dua njezina ivota!.... A onda? onda je dolo
ono, tako obino, tako svakidanje, to se moe uvijek oekivati, svaki as i tren, a
ipak!.... Dola je na njezino mjesto druga, ljepa, njenija, vie plava, bogatija, bolja,
to li? (...) A Vilma? Upoznavi prvu la ivota, pohitila je u njegovu vrevu, da sre
vie lai, mnogo vie.... toliko da satre ono, to je u njezinoj dui ivjelo tako burnim
talasavim ivotom. (...) I tad se povue megju etiri zida, da ivi od ostanaka ove
istine: uspomena i suza. Progjoe godine, sad on tu lei oboren smru. I to je
svretak! Nikad nije ni pomislila, da e ovo ljubljeno elo jedno ukoiti smrt. Vijest
ova pogodila ju neoekivano u njezinom tihom zakutku, i dola je amo. Zato? Ko bi
to znao! Morala je doi! (...) Siromah moj uzdahne udovica, stojei sveudilj
nedaleko Vilme. Tvoj tvoj? dahne u sebi Vilma. No dah bijae glasniji. Udovica
se okrene i pogleda ju prezirno. (...) S tekim uzdahom pustila je glavu na jastuke.
Umorila se. Sat iza toga nagje je dvorkinja ukoenu...

8
Adela Milinovi e (skoro) deceniju kasnije, 1910. i 1912., knjievnu saradnju ostvariti i sa asopisom Bosanska
vila.

46
 Kroz oblake stalo provirivati sunce i uljati se po odajama u crninu odjevene udovice,
da pozlati plave pramenove, koji se rasue po grudima mlada odvjetnika... (Zagorka,
1899: 251).

Zagorkin tekst remeti svojevrstan utopijski ili pragmatian cilj narativne politike o braku cilj
koji se narativno ipak izvodi u Truhelkinu Plein airu. Takoer remeti i ideju rodnog
univerzalizma, jer Zagorkini enski likovi ne iskazuju isto svoju elju, svoju patnju ili ideju
uivanja u ljubavnom odnosu, tako da tekst poziva/provocira na otkrivanje onoga to nedostaje u
drutvenim (kanoniziranim) praksama priznavanja i reimu prikazivanja enskog uivanja i
enske posveenosti voljenom mukarcu. Uz ovaj Zagorkin tekst, koji u ondanjem
bosanskohercegovakom knjievnom kontekstu stoji kao rani narativno-drutveni znak
udaljavanja od uobiajenog reima izlaganja privatnosti ene u ili izvan braka, te posebno druge
ene, tek e nekolicina drugih enskih pripovjednih tekstova u ondanjim asopisima otvoriti
srodnu raspravu. Jedna takva taktika narativna rasprava objavljena je 1895. godine, a napisana
1893., kako stoji na dnu teksta, zbog ega se moe posmatrati ne samo kao jo jedan rani ve i
kao prvi (pisani) narativni znak izmicanja ustaljenim sistemima prikazivanja privatnosti ene.
Naime, srpska saradnica Kosara Cvetkovi, pod pseudonimom Srpkinja G. J., objavit e u
nastavcima svoj bosanskohercegovaki prvijenac na stranicama asopisa Bosanska vila, duu
pripovijetku naslovljenu U dvadeset osmoj. Na stranicama ovog ranog bosanskohercegovakoga
asopisa se, prema istraivanju Stijna Vervaeta, veoma esto srpska nacionalna ideologija
vezuje za tradicionalne patrijarhalne vrednosti, oliene u 'izvornoj, neokaljanoj' seoskoj kulturi
(2007: 85). No, premda se Vilin folklorizam i sklonost patrijarhalnim vrijednostima udaljavao od
programske koncepcije asopisa Nada, to nije sprijeilo mogunost da se u preitavanju starije
enske knjievne produkcije na stranicama bosanskohercegovakih asopisa Zagorkin i tekst
Kosare Cvetkovi poveu u/na nekoliko kljunih taaka. (Parafrazirajui de Certeaua, taktike
rodnog otpora mogu se pronai tamo gdje ih se ne oekuje.) Pripovijetka Kosare Cvetkovi
poentira esencijaliziranom slikom majinskog potencijala mlade ene Jelene koja se udaje tek u
dvadeset osmoj godini ivota9, te narativno izvedenom injenicom da se reprezentirani
mukarac/mu iskreno zaljubljuje u svoju suprugu tek onda kada u njoj upravo prepozna taj
majinski potencijal (a koji izvjesno dobiva i specifinu erotsku, ak seksualnu vrijednost).
Meutim, do te zavrne narativne slike, pripovijetka Kosare Cvetkovi na vie mjesta upuuje na
nekonzistentnost patrijarhalne logike, posebno u vezi sa brakom, koji se kao i kod Zagorke ne
zastupa kao garant uzajamne ljubavi i sree:

Uvek ima nekog kajanja u udatih, neeg neostvarenog i naroito neeg to navaljuje
da se sa sudbom pomire, posle udaje prestaju sve nade, a kapara se ne moe uzeti
natrag. Jelena na u ni od jedne, da je potpuno srena, i jo nalazi da udate i oenjeni
pokazuju na fizionomijama ne sreu nego trpljenje (Cvetkovi, 1895/8: 118).

9
Postavljanje svojevrsnog vremenskog roka za udaju, te problematiziranje karakternih ili nekih drugih vrijednosti
neudate djevojke uvjetovano je, dakako, patrijarhalnim, drutvenim kontekstom koji se reprezentira u pripovijeci
Kosare Cvetkovi.

47
Bosanskohercegovaka kultura usmenosti, posebno posredstvom sevdalinke, prua znatan broj
primjera karnevalesknih gesti kritike brane zajednice (Kazaz, 2012). Meutim, u kulturi pisane
rijei, narativni primjeri kritike (ugovorene, drutveno ili gerontokratski prihvatljive) brane
zajednice ili racionaliziranja kategorije ljubavi, koji pri tome vie nemaju ni onu karnevalesknu
ili humornu dimenziju, nisu tako esti, pa njihova pojava dobiva upadljivu drutvenu vrijednost.
Zagorkin i tekst Kosare Cvetkovi, uz sva vlastita aporina mjesta, subvertiraju ustaljen poredak,
denaturaliziraju ga, te otvaraju mogunost da se enski identitet barem pokua situirati izvan
odredivosti kolektivnog, patrijarhalnog razumijevanje braka kao granice, ak i za ljubav10.

Koliko je Zagorkin bosanskohercegovaki dbut, uz tekst Kosare Cvetkovi, ipak dodatno

rastegnuo granice postojee, ali jo uvijek kodirane narativne rasprave (pa i mogue recepcije) o
rodnom i graanskom statusu ene, ili uope, moe posvjedoiti kratki uvid u nekoliko
pripovjednih prvijenaca i drugih autorica, saradnica Bosanske vile. Svoje bosanskohercegovake
pripovjedne prvijence na stranicama Bosanske vile objavit e i jo neke knjievnice iz Srbije, kao
Danica Bandi i Milka Grgurova, no one, naravno, nisu i jedine. Ipak, njihov doprinos
bosanskohercegovakom knjievnom kontekstu je zanimljiviji, jer ne samo da e nakon
prvijenaca nastaviti, za ondanji kontekst i upadljiv kvantitativni manjak bosanskohercegovakih
autorica, prilino bogatu knjievnu saradnju s Vilom (Danica Bandi, naprimjer, od uvodne 1895.
do 1908. godine objavit e jedanaest crtica/pripovjedaka, a Grgurova e od 1896. do 1900.
objaviti est pripovjedaka) nego e obje autorice saradnju proiti i na stranice mostarskog
asopisa Zora. Bosanskohercegovaki prvijenac Danice Bandi, pripovijetka Manastirsko zvono
(Bosanska vila, 1895), dakle, uz Cvetkovi i Zagorku, triangulira polje narativnih rasprava o
ljubavi, braku i razliito uvjetovanim ogranienjima. Pripovijetka u kratkim potezima
reprezentira ivot pravoslavnog oca Mihajla, od mladoga kaluera do preuzimanja zvanja
igumana, te naposljetku biljei i njegovu smrt. Sve prelomne trenutke u njegovu ivotu, kao i
vijest o njegovoj smrti propratit e zvuk manastirskog zvona, ba kao to e obiljeiti/prekinuti i
raanje nedozvoljene ljubavi u njegovu srcu:

Pomoz Bog, oe! I mladi kle se zanese. Srce mu poe bre biti a dua mu se vinu
u do sad nepoznate krajeve, i otvori mu se neki do sad, nevieni svet, pun milote
sree ljubavi. Kako ti je ime lepojko? Anelija. I devoje se zanelo. Pogledi im
se stopie, srca im planue, a oni zanemie. (...) Sa visokog zvonika manastirske kule,
zabrujae zvona. Mladi kaluer pobledi. Srce mu se grevito stee! Ido kui Ano
ekae te majka. (...) I devoje brzo ieznu u umi. A zvona brujahu i na dalje, ne
marei to su sahranili najslai san oca Mihajla (Bandi, 1895: 307).

Manastirsko zvono, kao naslovna sintagma, se tako moe itati (i) kao metafora postojeih
granica realizacije razliitih ljubavi. Te granice, kako svjedoe i brojni drugi primjeri rane
bosanskohercegovake pripovijetke, mogu biti uvjetovane drutvenim, ideolokim, nacionalnim,

10
I pripovijetka slovensko-hrvatske autorice Zofke Kveder, Sjeajte se!, objavljena takoer u Nadi, ali 1903. godine,
slijedi i donekle modificira Zagorkinu tezu o nekom preostatku enskog uivanja koje se ne moe zaokruiti ak ni u
eljenom/ostvarenom braku. (Avdagi, 2014) Inae, Kvederova e svoj bosanskohercegovaki prvijenac objaviti
takoer u Nadi. Rije je o crtici Anka iz 1902., u kojoj e kao i u pet narednih, to duih to kraih pripovjedaka
objavljenih u asopisu Nada, pokazivati istrajan interes za enske sudbine i prie.

48
klasnim i inim interpretacijama, ili, kao u ovoj pripovijeci Danice Bandi, hijerarhijom i
propisima unutar crkvene institucije. No, uz sva ogranienja sama ljubav, odnosno razliite
koncepcije ljubavi se pojavljuju kao taktika rodnog otpora. (Tjelesna) ljubav je ta koja je bez
mjesta, koja je odreena odsutnou moi, zbog ega i pripovijetka Danice Bandi ima svoje
stajalite meu subverzivnim narativnim raspravama koje koncept nepodesne/nepragmatine
ljubavi uvlae u poredak drutvene vidljivosti i kritikog razmiljanja.

Bosanskohercegovaki prvijenac Milke Grgurove, pripovijetka Dve ene (Bosanska vila,

1896), ipak blie komunicira s patrijarhalnom normom i manihejskim pogledom na ensku
prirodu, zbog ega ak i pomalo aljiva pria zavrava vrlo odlunim iskljuivanjem nepokorne
ene, aspide (kako odve peorativno stoji u tekstu) iz mogunosti udaje koja se reprezentira kao
kljuni dogaaj u ivotu (svake) ene. No, Milka Grgurova e i u saradnji s asopisom Zora u
svoje pripovijedanje nastaviti upletati manihejsku tipizaciju enskih likova, te pretpostavljenu
patrijarhalnu normu kao nedvosmislenu konstitutivnu viziju (naprimjer, U asu opasnosti iz
1897., to je i njen prvi prozni tekst u Zori, ili pripovijetka Opasna prijateljica iz 1899. godine,
objavljena u takozvanom enskom broju Zore). I opet, ni u tome nee biti jedina. Naime, asopis
Zora, uz obavezno odobrenje Zemaljske vlade u Bosni i Hercegovini, pokrenut je u Mostaru,
1896. godine i izlazio je jednom mjeseno narednih pet godita. Urednici Zore Aleksa anti,
Svetozar orovi, Jovan Dui i Anastasije ola verovali su u autonomnost umetnikog
stvaralatva, tako da je Zora u Bosni i Hercegovini, pored Kranjevieve Nade, postala glavni
zagovornik modernizma (...), a primer koji otkriva elju Zorinih urednika da uestvuju u
modernosti, jeste tzv. enski broj (4/1899, 12) koji je popunjen prilozima iskljuivo iz pera en
(Vervaet, 2007: 139, 141). Meutim, kao to je i Nada u svom modernizmu odigravala specifinu
politiku funkciju, tako je i asopis Zora sugerirajui (lanu) dihotomiju u kojoj su knjievnost
i politiko djelovanje odvojeni ipak i u svom larpurlartizmu jaala srpsku nacionalnu
samosvijest (Lei, 1991: 383; Vervaet, 2007: 139). Drugim rijeima, i rani feministiki diskurs
u Zori, te moguu paradoksalnost (na koju, dakle, ukazuje i S. Vervaet), posebno u takozvanom
enskom broju, opet treba kontekstualizirati, jer spomenuti procesi srpskog nacionalnog
samoosvjetenja u Bosni i Hercegovini ine ideoloku bazu i enskih pripovjednih tekstova u
Zori. Osim toga, u ondanjoj kulturi i knjievnosti u Srbiji jo uvijek je bila aktuelna (premda ne i
dominantna) ideja patrijarhalne utopije i idile (kao prirodnog stanja drutva), te k tome pridrueni
zahtjev za drutvenom utilitarnou knjievnog teksta to se u pripovjedakom smislu najjasnije
artikuliralo u radu Laze Lazarevia (jednog od kljunih pripovjedakih imena srpskog realizma).
Pri tome, a zahvaljui ne/posrednim vezama i razmjenama u polju kulture, svi ti knjievno-idejni
projekti i narativni zahtjevi svoje uzemljenje pronalazili su i unutar bosanskohercegovake
kulture, unutar asopisnih orijentacija, urednikih politika, autorskih poetika i, pri tome, ne samo
meu autorima srpske nacionalnosti u BiH. Otuda se, takoer, preko enskih pripovjednih
tekstova u Zori moe pratiti univerzaliziranje patrijarhalnog morala i njegovo zastupanje kao
uvjeta za rodnu konstituciju. Naime, meu nekoliko srpskih pripovjedaica koje su (povremeno)
saraivale u asopisu Zora, a zajedno se pojavile u spomenutom enskom broju, opet se tek

49
izdvaja Kosara Cvetkovi11 sa svojom pripovijetkom Stazom bez mete, dok Milka Grgurova,
Mileva Simi, pa i Danica Bandi, ovaj put, uglavnom slijede patrijarhalnu logiku.

Premda je kontekstualno uvjetovan, te kao pojava i dalje iznimno vaan za razumijevanje

enskog knjievnog stvaranja, (blagi) paradoks enskog diskursa u Zori ipak onda pojaava
stepen Zagorkina pomjeranja granice recepcijske redukcije razumijevanja privatnosti ene izvan
tradicionalno normiranog drutva. No, u jednom e, Zagorkin drugi bosanskohercegovaki tekst,
a uope njen dramski prvijenac, to ena umije. Gluma u I inu, u povrinskom presjeku ostvariti
vezu s jednom od autorica u takozvanom enskom broju Zore. Rije o pripovijeci Mileve Simi,
Adiari, i to u potezu strukturiranja (mogunosti) rodnog fantazma o eni kao sivoj eminenciji
unutar patrijarhalne porodine, brane hijerarhije. I pri tome, u oba sluaja, rije je o psiholokoj
kompenzaciji za potinjeni drutveni poloaj ene. Meutim, semantika vrijednost te
kompenzacije nije ista dok se kod Simieve specifian reim prikazivanja aktivira u znak
nunog reproduciranja hijerarhijske ljestvice i sentimentalnosti prema patrijarhalnim relacijama
moi, kod Zagorke se, konstruiranjem rodnog fantazma itateljski fokus preusmjerava na potrebu
(pa makar i neizravnim putem, kroz komediju) za rjeavanjem problema muke dominacije u
porodici/drutvu.

Kao i u drugim Zagorkinim jednoinskim dramskim komadima (Intermezzo, Nesretna Ilica i

Ustrijelit u se), i u komadu to ena umije, prema istraivanju Car-Mihec (2002: 4) radnja je
organizirana u malom krugu karakteristino povezanih likova, u okruenju graanskog branog
ivota, sa likovima koji su poprilino klieizirani i nedovoljno razraeni autokratski nastrojeni
muevi i njihove mlade, draesne, ali i bojaljive supruge koje se nastoje izboriti za svoja prava.
U sluaju Zagorkina dramskog prvijenca, draesna, pokorna supruga Rua nastoji se izboriti za
svoje pravo odlaska na ples:

PRIZOR PRVI
Rua i Mirko.
Rua (mlada, naivna enica sjedi uz stol na desno i veze. Govori bojaljivo s muem).
I... Anka... ide na taj ples!
Mirko (uz pisai sto, zadubivi se u knjige) Nek ide!
Rua (nakon male stanke). Dala je napraviti tako lijepu haljinu!
Mirko. uti, kad vidi da radim! (Gladi brkove i ita neprestano.)
Rua (sobom). Da bar za mene toliko mari, koliko za svoje brkove! (Glasno, gotovo
plano.) Jo nije ni godina dana, to smo se uzeli...
Mirko (nestrpljivo). Zato mi ne mora smetati u poslu...
Rua (kao da bi htjela neto rei, nu boji se). Mirko... ja bih...
Mirko (srdito). to je opet?
Rua (ustane od stola, te se ljubeznim smijekom pribliuje k njemu). Mirko, dragi...
ja bih... tako rado pola na - - taj ples u Kolo.
Mirko (zapanjen). Ti i? to ti je? Na ples!! Kakav je to zahtjev?! Zar da
potena ena goji ovakove elje?
Rua (ponizno). Ja sam samo mislila...
Mirko (srdito). Ti ne treba nita misliti; ene ne misle, one tek govore i plau. - -
estita ena sjedi kod kue, ije, veze, kuha i skrbi se samo za to, da li joj mu imade
sva puceta na koulji - - razumije?
Rua (ponizno). Sve to i inim...
Mirko. Pak ti je ve dosadilo! Dakako i tebi se hoe malko Zrinjevca, pa onda Ilice...
dabome, ondje je mnogo ljepi vidik...

11
O pripovijetkama srpskih saradnica u enskom broju asopisa Zora pogledati i u Avdagi 2014: 108-129.

50
 Rua (zaplae). Zato to govori? (Hoe da otigje iz sobe.)
Mirko (razdraljivo). Kamo?
Rua (plaui). K Anki.
Mirko. Ve sam ti jedanput kazao, da ne trpim, to ste uvijek zajedno. Neka ona gore
na drugom katu radi svoj posao, a ti ima dosta posla i zabave ovdje! (Zagorka,
1901/7: 104)

Prije osvrta na citirani odlomak, zanimljivo je primijetiti sljedee postoje (najmanje) dvije
verzije Zagorkina dramskog komada to ena umije. Naime, spomenuto istraivanje Adriane Car-
Mihec, prema podacima navedenim u fusnoti, oslanja se na rukopisnu grau Zagorkina dramskog
komada to ena umije, grau koja se uva na Odsjeku za povijest hrvatskog kazalita Zavoda za
povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe HAZU u Zagrebu. No, odlomci iz Zagorkina
dramskog prvijenca navedeni u tom istraivanju odstupaju od teksta koji je objavljen u asopisu
Nada. U najirem smislu, ta injenica o postojanju dvije verzije moe biti usvojena i kao
Zagorkina autopoetika gesta, Zagorkina teoretizacija o procesu pisanja stalnoj potrazi za
dodatnim nainima artikuliranja kljunih pitanja, ali takoer i kao podsjetnik o stalnom
postojanju rodno uvjetovanog nasilja, o brojnosti i stepenu njegovih verbalnih i psihikih
modifikacija.

No, Nadina verzija, kako je prvoplanski vidljivo iz citiranog prizora, s poetka upuuje na
krutu rodnu hijerarhiju unutar brane/porodine zajednice. Ve drugi prizor u kome se
neposredno ukljuuje jo u uvodu spomenuta Anka (Ruina sestrina, kako stoji u popisu osoba)
permutira relacije meu likovima, jer Anka taktikim lukavstvom uspijeva isposlovati Ruin
odlazak na ples. Pri tome, itateljska (ili mogua gledateljska) publika je sve vrijeme u
privilegiranom nadzornom poloaju s jakim katarzikim potencijalom, zato to u tekstu nema ak
ni efekta prevarenog oekivanja; prevareni e biti mukarci uljuljkani u svoje fantazije moi,
ali ne i publika. Publika ima uvid u sve radnje, sve replike i sva propratna pojanjenja u
didaskalijama, pa tako i u dva rodno specifina, i do kraja teksta potpuno odvojena motrita, od
kojih prvo, muko, dosljedno ostaje nesvjesno svoje funkcije izazivanje kominog efekta, a
drugo se, ensko, postepeno kroz cijeli tekst, ali i zavrnom replikom, situira kao intelektualno
superiornije:

Anka (tiho). Nijesam li ti rekla: blaga kao angjeo a lukava kao vrag, pak e deset a
ne jednoga mukarca saviti oko prsta! (Zagorka, 1901/8: 122)

Kako razumijevati dramsko-narativno obrtanje logike rodno-statusnog hijerarhiziranja? Ankino

taktiko lukavstvo i u didaskalijama naglaeno/pojanjeno parodiranje mukareve dominacije
unutar porodine zajednice (pri emu, dakle, i Mirko i Vincencij, mukarci ija se mo ili udnja
parodira, do kraja ostaju potpuno nesvjesni uplitanja u taktiku igru), te uope njena manipulacija
rodnim stereotipima i konana mala pobjeda, s obzirom na kontekst u kome se tekst pojavljuje,
bez distance moe biti razumijevano kao osvijetena supstitutivna igra nadmetanja. U toj se igri
usvajanjem pozitivnih/negativnih rodnih projekcija i njihovim pomalo ironijskim ali i
autoironijskim upisivanjem na vlastito tijelo i ne-poziciju u sistemu moi kao pod maskom
artikulira enski potencijal koji svoj legitimitet i autentinost pronalazi ak u preddiskurzivnim
datostima. Zavrna Ankina replika sugerira svojevrsnu ahistorijsku, poslovinu vrijednost

51
pritajene nadmoi ena, blaga kao angjeo a lukava kao vrag, koju tek treba osvijestiti i njome
ovladati kao taktikom rodnog otpora. Esencijaliziranje rodnog iskustva i rodnog potencijala u
Zagorkinu tekstu, ali i svjesno odravanje (privida?) rodne hijerarhije, s obzirom na kontekst
pojavljivanja, opet, ne moe biti izloeno nekom naglaenom kritikom pogledu (kako bi se to
moglo desiti nekom tekstu iz savremenog drutvenog trenutka koji je ve odavno, barem u
teorijskom smislu, svjestan problematinosti svih procesa esencijaliziranja identiteta). Naprotiv!

Poeci razvitka bosanskohercegovake dramske knjievnosti veu se tek za kraj 19. stoljea 12, a
konkretniji poeci enske dramske produkcije u Bosni i Hercegovini tek e se pronai u treoj
deceniji 20. stoljea u imenu Laure Bohorete Papo i njenim dramskim tekstovima izvorno
pisanim na panskom ladino jeziku. tavie, Laura Bohoreta Papo nije samo prva
bosanskohercegovaka dramska spisateljica ve i prva spisateljica dramskih tekstova na ladino
jeziku u svijetu! U prevodu Eliezera Papa neki od tih dramskih tekstova, kao naprimjer
jednoinka Strpljenje para vrijedi iz 1934., dostupni su unazad nekoliko godina i na internetskoj
stranici koja je posveena historiji Jevreja bive Jugoslavije (El mundo Sefarad). Radnja
jednoinke smjetena je u vrijeme neto prije vapske okupacije, kako stoji u tekstu, dakle u
vrijeme prije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. U tom smislu, ova jednoinka dobiva
dodatan smisao u procesu konstituiranja subverzivnog potencijala enske knjievne produkcije,
jer tekst u vlastitom sistemu reprezentacije permutiranu rodnu hijerarhiju i otvoren glas ene
unutar porodine (bosanskohercegovake, jevrejske) zajednice situira ve u drugu polovinu 19.
stoljea. S obzirom na injenicu da Zagorkinu i jednoinku Laure Bohorete Papo dijeli vie od tri
decenije, Zagorkin dramski prvijenac se ipak ne moe itati kao podsticajni faktor za razvijanje
enske drame kao literarnog anra unutar bosanskohercegovakoga konteksta. Meutim, i prvi
enski bosankohercegovaki dramski tekst, kao i Zagorkin, dijele neto zajedniko direktno
ukljuivanja enskih likova u dramsku igru, u kojoj ti likovi, pri tome, ak i prednjae. Naime,
znatan broj ranih bosanskohercegovakih dramskih pisaca se okuao u realizaciji
komedija/aljivih igara u jednom inu koje su, uz dominantnu melodramu (historijsku, folklornu,
drutvenu ili edukativnu), postale i paralelan anr, ali su uglavnom bile izgraene po
zakonitostima masculinum drame u kojoj enski likovi nisu ukljueni direktno u igru
(Muzaferija, 2004: 31); o enama se govori, one su ak i pokreta radnje, ali ih meu likovima na
sceni nema. Otuda, Zagorkin tekst koji s imaginativne vizije o rodnoj asimetriji unutar strogih
tipova patrijarhalnosti ipak prelazi u javni, pisani oblik izvoenja platforme za preoblikovanje
rodno-graanskog statusa ene, i u ovom smislu stoji kao poetni znak otpora dominantnim
drutvenim narativima.

S obzirom na istrajne procese konstituiranja nacionalnih identiteta, jedan od dominantnih

drutvenih narativa ticao se i ondanje izbjeglike krize. Naime, u studiji Taming Balkan
Nationalism: The Habsburg 'Civilizing Mission' in Bosnia, 1878-1914 (2007) Robin Okey navodi
da je za vrijeme austrougarske dominacije, posebno u prvim godina, iz Bosne i Hercegovine

12
Prvi dramski tekst je vesela igra Majin amanet sveenika Ivana Lepuia iz 1885. godine, a razlog kasnijeg
razvitka drame kao literarnog anra u Bosni i Hercegovini se moe pronai u povijesnim okolnostima i viestoljetnoj
osmansko-orijentalnoj dominaciji koja je u skladu s konzervativnijim razumijevanjem islamske kulture zabranjivala
prikazivanje likova i uope pojavu glumca na sceni, a to je nadalje iskljuilo i (potrebu za) stvaranje autorskih
dramskih tekstova.

52
iselilo oko 150 000 ljudi, ovaj put uglavnom muslimanskih porodica, i uglavnom u ondanji
Sandak i Tursku. Suoena s takvom (novom) dramatinom promjenom demografske slike,
ondanja bosanskohercegovaka drutvena realnost, pa onda i knjievnost kao jedina bitnije
kategorizirana disciplina na ijem su se prostoru prelamala kljuna drutvena pitanja, esto je
otvarala rasprave o iseljavanju, uope izmjetenosti. Rasprave su se pak kretale izmeu dva
oprena ideoloka arita i njihovih oekivanih ishoda. U prvom smislu, narativna rasprava o
iseljavanju i nunom ostanku na svom realizirala se kao jedan od vidova podupiranja procesa
evropeizacije koji je podrazumijevao i specifine norme drutvenog organiziranja, to je trebalo
rezultirati i konanim prihvatanjem Monarhije kao domovine, a bosanskohercegovake
muslimane razjednaiti od Osmanlija. U drugom smislu, zagovaranje ostanka realiziralo se kao
otpor svim imperijalnim centrima moi, i osmanskim i evropskim, dakle, a to je opet trebalo
rezultirati jaanjem politike autonomije i nekih drugih nacionalnih narativa. No, kako god su se
te knjievne rasprave o iseljavanju/izmjetenosti kretale izmeu dva suprotstavljena pola, one su
ipak u jednome ostvarivale svoj tangentni susret u rodno strukturiranoj metonimiji domovine
koja je najee predstavljena kao majka ili kao nezatiena ena, kako pozivajui se na
istraivanja Ide Blom navodi i Stijn Vervaet (2007: 145), te koja je prepoznata kao inherentna
nacionalnom i nacionalistikom diskursu, ne samo balkanskom. Na tom tragu, ondanji primjeri
tematizacije iseljavanja i oekivane nostalgije ve su s prvim pojavljivanjem od individualnog
osjeanja indisponiranog subjekta, parafrazirajui Svetlanu Boym, preli u sferu nacionalne
politike. Nostalgija je u ondanjem kontekstu od samoga poetka imala politiku dimenziju, zato
to zvanino seanje nacionalne drave ne trpi beskorisnu nostalgiju, ona koja je sama sebi
svrha (Bojm, 2005: 47). Prethodni redovi za cilj su imali skiciranje/kontekstualiziranje ondanje
upotrebe prostorne nostalgije13 kako bi se jo jednom Zagorkino knjievno djelovanje na
stranicama bosanskohercegovake Nade pozicioniralo kao supostavljeno (ne nuno i
suprotstavljeno) dominantnim knjievnim tokovima. Godine 1901., naime, Zagorka e objaviti i
svoj trei, a posljednji tekst u Nadi, crticu Zagorska ena koja ne tematizira povijesno-politiki
uvjetovana iseljavanja ve upravo reprezentira i zastupa beskorisnu nostalgiju mlada Janice.
Crtica zapoinje djevojakim ureivanjem za udaju, ali mladenka Janica uope ne dijeli
porodino oduevljenje niti sreu njene majke to su ovaki siromasi dobili bogata zeta. Brak koji
Janicu od zagorskih brda odvodi tek u susjedne slavonske ravnice za nju ne predstavlja nikakvu
sreu, nego nepodnoljiv pritisak koji se ak i tjelesno manifestira:

Janica osjea na rusoj glavi teko bogati vijenac, osjea da joj novo izvezeno
vjenano odijelo bolno sapinje tek raspupano tijelo, osjea lepranje stotinu crvenih
vrpca, to padaju sa vijenca nuz legja ali ne vidi nita ne vidi. Stoji pred zrcalom...
gleda se, a ipak nita ne opaa ; samo zna, da je vijenac tei od onoga kafa, u kome
je u zoru nosila vodu sa zdenca, a odijelo ju stee jae, od onoga debela kouhca, u
kome je u jesen prolazila sa stadom u svoja mila zagorska brda (Zagorka, 1901/21:
321).

13
O temporalnoj (anti)nostalgiji, te njenoj funkciji, mogla bi se u vezi s bosanskohercegovakom knjievnosti za
vrijeme austrougarske vladavine povesti posebna rasprava, jer primjeri su brojni.

53
Motiv enje za rodnim krajem, kao i razumijevanje braka, i u ovoj se Zagorkinoj crtici realizira
potpuno na tragu individualnog osjeanja koje e do posljednjih redaka drugima ostati
nesaznatljivo:

to bi rado, dijete? upita je mati. Da me pokopa na upnik na naem groblju...

tamo kod onoga... bri-je-ga... I onda izdahnu. Niko nije znao rad ega (Zagorka,
1901/21: 322).

Akcentiranjem te nesaznatljivosti niko nije znao rad ega Zagorkin tekst ukazuje na nunost
mapiranja ivota koji ostaju bez glasa i uklijeteni u tradicionalne i/ili ideoloki obojene forme
miljenja, te politike projekte. tavie, moglo bi se rei da je ova elegina crtica zaokupljena ak
i fenomenolokim promiljanjem mogunosti pozicioniranja pojedinanog, enskog ivota u
drutvenim procijepima koji bivaju proizvedeni povijesno-drutvenim prinudama. Janica fiziki
gubitkom daha, napadom panike i tjeskobe reagira na proces naturalizacije drutvenih, obiajnih
normi, ali ona ne moe doslovno artikulirati svoje neslaganje i odbraniti svoju individualnu
enju; ona, kao subalterna kategorija unutar rodno-metonimijskih redukcija i konstitucija, ali i
vlastitog socijalog statusa, ne moe artikulirati svoj otpor drutveno oprirodnjenom
razvlaivanju enskog identiteta, niti moe artikulirati svoju beskorisnu nostalginu enju.
Stoga, Zagorkin tekst investira u razumijevanje traume gubitka mlade Janice, te nastoji
intervenirati u razumijevanju prava na subjektivan doivljaj svijeta, na subjektivan doivljaj
prostorne distance i izmjetenosti. Konkretnije, Zagorkin tekst investira u stvaranje javnog14
diskursa kroz koji se moe identificirati ili kojim se u polje drutvene vidljivosti moe, i pri tome
kao ravnopravan, ali i detabuiziran, uvesti subjektivan enski doivljaj svijeta. Ovakav diskurs i
narativni model takozvani biografski narativ (Lei, 1991) ostvarit e u
bosanskohercegovakom kontekstu, meu ranim bosanskohercegovakim pripovjedaima, i
najdalje estetske, ali i etike domete, jer e pojedinanom ljudskom ivotu pristupiti kao mjestu
potencijalnosti i (jedinoj) mjeri vrijednosti, a drutvu kao sumi tih vrijednosti.

3. Zakljune rijei: Zagorka zagovara

Ovaj rad o Zagorkinu ranom knjievnom djelovanju u Bosni i Hercegovini zapoeo je kao
mapiranje taktika rodnog otpora, taktika kao dosjetljivog, proraunatog djelovanja i/ili taktika
kao kritikog izmicanja kategorijama moi. U preklapanju ta dva poetna interesa, ali i u
preklapanju taktikog djelovanja Zagorkinih junakinja s taktikim gestama same autorice (pri
odabiru teksta, teme ili anra za bosanskohercegovaki kontekst, bez obzira da li su te autoricine
taktike geste bile puki kontingentni dogaaj), u ovom radu se dolo do nekoliko upadljivih
zakljuaka. Na tragu tih zakljuaka, Zagorkin knjievni doprinos u bosanskohercegovakom
knjievno-asopisno-drutvenom kontekstu sa samoga kraja 19. i poetkom 20. stoljea smjeta
se i otkriva kao poetni, ponekad i kao uporedni narativno-drutveni impuls za formulacije, ako
niega drugoga, onda makar dodatnih pitanja u vezi s iskustvom roda/rodnog i/u odnosima moi.

14
Nije beskorisno jo jednom spomenuti da se u bosanskohercegovakoj usmenoj kulturi, u sevdalinkama, mogu
pronai prakse enskog ulaganja prigovora na odreene obiajne norme, na udaju u neke udaljene gradove i tako
dalje. Dakle, Zagorkina investicija opet nije samorodna niti sasvim novovjekovna, ali ono to jeste novo je da se taj
zahtjev za stvaranje identifikacijskog diskursa sada artikulira u javnom, pisanom obliku.

54
Ako bi se za kraj pokuala sintetizirati ta (za)kljuna metodoloka vorita Zagorkina narativnog
taktiziranja, onda se mora naglasiti da u ondanjem bosanskohercegovakom knjievnom
kontekstu Zagorka zagovara individualan, rodno specifian doivljaj svijeta kojim se, barem
posredno, redefinira povijest i kultura iju je mjerodavnost obiljeavao (gotovo) iskljuivo epski
kulturni kod, i mukarac kao (viestruki) nositelj tih vrijednosti. Zatim, Zagorka zagovara
neodrivost rodno hijerarhiziranog drutva, tavie parodira ga, sugerirajui nunost
komplementarnih, partnerskih odnosa koji jedino mogu suspendirati natjecateljske scenarije u
branim i porodinim relacijama. Pri tome, Zagorka zagovara i optimistinu vjeru u mogunost
(lagodnog) prevladavanja rodnih i drutvenih asimetrija, jer je i povremeno autoironijsko
poigravanje s rodnim stereotipima a kojima se ena kvalificira i tretira kao infantilno bie,
nesposobno za preuzimanje kontrole i samostalno djelovanje vidljivo u jednoinki to ena
umije, upravo i in polaganja nade u novu drutvenu mapu. Naposljetku, Zagorka zagovara
razdruivanje braka kao mehanizma drutvene reprodukcije od ljubavi kao fundamentalnog
stanja ljudskog bia, odnosno zagovara pridavanje legitimiteta i moralne vrijednosti razliitim
koncepcijama ljubavnog odnosa. Tri Zagorkina rana teksta objavljena u asopisu Nada, premda
tematski heterogena, snano povezuje specifina etika intuicija prepoznavanje hijerarhije
(rodno uvjetovane) zavisnosti i pokuaj interveniranja. Stoga, uz povremena proklizavanja u
sentimentalizam, a koja su kontekstualno sasvim razumljiva, Zagorka (u) svojim ranim
tekstovima u asopisu Nada prosto zagovara brinost.

IZVORI I LITERATURA

Avdagi, Anisa. 2014. Narativni pregovori: bosanskohercegovaka pripovijetka u procesima

evropeizacije. Sarajevo: Dobra knjiga.
Bandi, Danica. 1895. Manastirsko zvono. Bosanska vila, godite 10, broj 20, str. 306-308.
Bojm, Svetlana. 2005. Budunost nostalgije. Beograd: Geopoetika.
Car-Mihec, Adriana. 2002. Kratki komadi Marije Juri Zagorke. Dostupno 19. 2. 2016. na:
https://bib.irb.hr/datoteka/285271.Kratki_komadi_M.J.Zagorke.pdf
Cvetkovi, Kosara (pod pseudonimom Srpkinja G.J.). 1895. Bosanska vila, godite 10, broj 7, str.
99-100; broj 8, str. 117-120; broj 9, str, 131-133; broj 10, str. 148-151.
Cvetkovi, Kosara. 1899. Stazom bez mete. Zora, godite 4, broj 12, str. 414-420.
ori, Boris. Nada: bibliografija 1895-1903. Sarajevo: Svjetlost.
De Certeau, Michel. 2003. Invencija svakodnevice. Zagreb: Naklada MD.
Foucault, Michel. 1994. Pravo na smrt i mo nad ivotom. U: Foucault, Michel. Znanje i mo.
Ur. Burger, Hotimir i Kalanj, Rade. Zagreb: Globus, str. 93-111.
Grgurova, Milka. 1896. Dve ene. Bosanska vila, godite 11, broj 21, str. 331-333; broj 22, str.
347-350.
Grgurova, Milka. 1897. U asu opasnosti. Zora, godite 2, broj 3, str. 87-91.
Grgurova, Milka. 1899. Opasna prijateljica. Zora, godite 4, broj 12, str. 399-402.
Juri, Marija Zagorka. 1899. iji?Nada, godite 5, broj 16, str. 251.
Juri, Marija Zagorka. 1901. to ena umije. Gluma u I inu. Nada, godite 7, broj 7, str. 104-
106; broj 8, str. 119-122.
Juri, Marija Zagorka. 1901. Zagorska ena. Crtica. Nada, godite 7, broj 21, str.321-322.

55
Kazaz, Enver. 2004. Bonjaki roman XX vijeka. Zagreb-Sarajevo: Naklada Zoro.
Kazaz, Enver. 2012. Unutarnji otpor kanonu i patrijarhalnoj moi karnevaleskni potencijal
sevdalinke. U: Kazaz, Enver. Subverzivne poetike (tranzicija, knjievnost, kultura, ideologija).
Ur. Ivan Lovrenovi. Zagreb-Sarajevo: Synopsis, str. 205-226.
Kveder, Zofka. 1902. Anka. Nada, godite 8, broj 9, str. 123.
Kveder, Zofka. 1903. Sjeajte se! Nada, godite 9, broj 2, str. 18.-19.
Lei, Zdenko. 1991. Pripovjedaka Bosna I: konstituisanje anra. Sarajevo: Svjetlost-Institut za
knjievnost.
Milinovi, Adela. 1902. Nada, godite 8, broj, 19, str. 259-262.
Muzaferija, Gordana. 2004. initi za teatar: izabrani ogledi iz drame i teatra. Teanj: Centar za
kulturu i obrazovanje.
Nesterin Bjelevac, efika. 1912. Ramazanske veeri i bajram. Zeman, godite 2, broj 82, str. 8.
Okey, Robin. 2007. Taming Balkan Nationalism: The Habsburg 'Civilizing Mission' in Bosnia,
1878-1914. New York: Oxford University Press.
Papo, Laura Bohoreta. 1934. Strpljenje para vrijedi. Dostupno 19. 2. 2016. na:
http://elmundosefarad.wikidot.com/laura-papo-bohoreta-strepljenje-para-vrijedi-preveo-eliezer
Sarajli, Nafija. 1912. Rastanak. Zeman, godite 2, broj 82, str. 8.
Simieva, Mileva. 1899. Adiari. Zora, godite 4, broj 12, str. 402-410.
unjara, Snjeana. 2014. kolovanje enske djece u Bosni i Hercegovini u doba Austro-
Ugarske (1878.-1918.). Napredak, vol. 154, broj 4, str. 453-466.
Topi, Anka. 1909. Zakopana suza. Behar, godite 10, broj 10 i 11, str. 170-171.
Topi, Anka. 1909. Demonski raj. Behar, godite 10, broj 12 i 13, str. 198-200.
Truhelka, Jagoda. Plein air. 1997. U: Truhelka, Jagoda i Milinovi, Adela. Izabrana djela. Ur.
Detoni-Dujmi, Dunja. Zagreb: Matica hrvatska, str. 35-168.
Vervaet, Stijn. 2007. Centar i periferija u Austrougarskoj. Dinamika izgradnje nacionalnih
identiteta u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine na primeru knjievnih tekstova. Gent:
Universiteit Gent.
Yuval-Davis, Nira. 2003. Nacionalistiki projekti i rodni odnosi. Trea, vol. 5, broj 1-2,
Zagreb: Centar za enske studije, str. 208-233.

Summary

The focus of this paper are literary texts by Marija Juri that were, under the pseudonym
Zagorka, published in Bosnian-Herzegovinian magazine Nada: iji? (5/1899, 16, 251), ta ena
umije. Gluma u I inu. (7/1901, 7, 104-106; 8, 119-122) and Zagorska ena. Crtica. (7/1901, 21,
321-322). Considering that the above mentioned texts were published in a Bosnian-
Herzegovinian magazine, for a Bosnian-Herzegovinian readership, and taking into consideration
the peculiar social function of the then contemporary literary production the fact that magazines
on their pages were exploring some of the major social problems/issues, suggested answers or
openly supported certain regimes of truth this paper is attempting to map Zagorka's contribution
to the Bosnia-Herzegovinian cultural context in discussing national-gender structure, in analysing
and narrative performing of the women's private sphere. As well, the paper is also attempting to
valorise Zagorka's contribution to (narrative) representation of gender resistance as an important
social issue, especially in comparison to selected literary precedents/texts by local women
authors, as well as the other Croat or Serbian women authors who collaborated with Bosnian-
Herzegovinian magazines by the end of the 19th and the beginning of the 20th century, during the
Austro-Hungarian rule in Bosnia and Herzegovina.

56
 enske knjievne prakse pruanja otpora odozdo: Prikazi ratne svakodnevnice u
proznim tekstovima Alme Lazarevske i ejle ehabovi

Ajla Demiragi
Filozofski fakultet, Sarajevo
ajla.demiragic@ff.unsa.ba

Saetak

enski prikazi ratne svakodnevnice nisu samo vana alternativna svjedoenstva ratnih strahota
ve su i poetiki i politiki odgovori na rat (Sim, 2008). Ujedno, narativiziranjem bitno
drugaijeg (enskog) iskustva ratne svakodnevnice proizvode se i drugaija znanja o ratu i
destabilizira se referencijalni okvir ratnog iskustva utemeljenoga iskljuivo na militariziranom
iskustvu rata. Kroz odabrane prie o ratu Alme Lazarevske i ejle ehabovi cilj rada je da ukae
kako se ensko ratno pismo o bosanskohercegovakom ratu 90-ih uspostavlja kao svojevrsna
praksa otpora 'odozdo' odnosno kao kontra-narativi koji uspjeno podrivaju velike ratne prie
shvaene kao ideoloki legitimirajui diskurs rata, ali i poslijeratne zbilje u BiH.

Mnogo je razloga zato je rat iznimno teko prikazati, a kao osnovni razlog esto se navodi
estetsko-etiki problem vezan za izazove i limite reprezentacije boli, patnje i nasilja. Pored
ovoga, drugi bitan problem tie se prikaza rata u svjetlu postmodernog gubitka osjeaja za
realnost i istinitost zbilje, koji Dubravka Orai-Toli proglaava sredinjom traumom novog
stoljea (2005: 207) odnosno vremena u kojem ni umjetnost vie ne oponaa zbilju, nego,
obratno, zbilja imitira umjetnost, njezinu autohtonu odrednicu fiktivnost (ibid.). Ovaj gubitak
osjeaja za istinitost zbilje vjerojatno je bio jedan od razloga zato su mnogi rat u BiH, kao i sve
ostale postmoderne ratove, doivjeli po uzoru na filmske modele. Primjerice, Stanko Cerovi,
crnogorski novinar koji je radio za Radio France International, usporedio je ruevine Sarajeva sa
prizorima iz amerikih filmova: Ima dojam da si proivio ovo iskustvo ve stotinu puta ranije,
kliej za kliejom, sve banalnije od banalnijeg (...) rat nije nita autentinije od tv mini serije.
(Cerovi, 1993, cit. prema Cooke, 1996: 77) tovie, ukoliko se osvrnemo na prikaze masovnih
medija u kojima se razaranje gradova, ubijanje civila, masovne grobnice ili zlostavljanje ratnih
zarobljenika, olako predstavlja u formi jeftinog spektakla, rat se, kako je to provokativno ustvrdio
Jean Baudrillard ([1991]1995) 'nije ni desio'. Takvi prizori ubijanja, sistematska muenja,
progoni, silovanja, razaranja gradova postali su nae svakodnevno 'iskustvo' na koje smo se
navikli i koje sa skepticizmom, apatino1 ili ravnoduno2 promatramo. Stoga, na pitanje
Dubravke Orai-Toli to, zapravo, moe uiniti knjievnost u doba virtualne kulture, kada na
poetku vie nije Rije, nego Slika? (2005: 259), odgovor, vjerujem, nude knjievni prikazi
ratne svakodnevnice spisateljica kao to su Alma Lazarevska i ejla ehabovi. Kako u pokuati
pokazati u ovom radu, za razliku od prikaza rata predoenoga putem istroenih, klieiziranih
Slika nasilja, ove knjievnice vratile su mo rijeima, i usprkos razliitim izazovima i limitima

1
O apatiji zapadnog intelektualaca, izmeu ostalih, nadahnuto je pisala Susan Sontag. Po njenom miljenju, upravo
je izostanak aktivnijeg angamana intelektualaca sa Zapada doveo do stvaranja moralne i politike atmosfere unutar
koje je nasilje postalo prihvatljivo pa je upravo iz tog razloga internacionalna intervencija tijekom rata u BiH
uslijedila prekasno (usp. Sontag 1995: 818-820).
2
Svakako valja imati na umu upozorenje koje iznosi Nataa Govedi da je ravnoduno promatranje zapravo maska
straha, ispod koje se krije daleko ozbiljniji osjeaj bespomonosti, 'nekompetetnosti' da se nosimo sa zloinima koje
promatramo (2005: 26).

57
postmoderne reprezentacije rata, uspjele da kreiraju iznimno potresne i uvjerljive prizore
sumorne ratne svakodnevnice u opkoljenom gradu na kraju 'kratkog' 20. st. Po miljenju Lorraine
Sim, u enskim knjievnim opisima ratom preoblikovane svakodnevnice ne nude se samo
uvjerljiva svjedoanstva o ratnim stradanjima i patnjama ve i njihove ocjene individualne,
drutvene i etike vrijednosti svagdanjega i obinog, ali i vrlo jasan etiki i politiki odgovor na
rat (usp. 2008: 65). Ujedno, insistirajui na prikazu rata iskljuivo kroz opise ratom ogoljene
svakodnevice civila koji pokuavaju da preive u ekstremnim uslovima opsade i deprivacije,
njihove prie o ratu postaju egzemplarni primjeri kontra-narativa velike ratne prie shvaene kao
ideoloki legitimirajui diskurs rata, ali i poslijeratne zbilje3.

Za neke knjievnice upravo e neposredno ratno iskustvo biti ne samo poticaj za pisanje, ve e
na presudan nain obiljeiti njihove poetike i stvaralatvo, odnosno doprinijet e njihovom
cjelovitom umjetnikom sazrijevanju. To je bio sluaj i sa Almom Lazarevskom, knjievnicom
koja je, u okviru bosanskohercegovake (kasnije u tekstu bh.) ratne knjievnosti, ponudila
nezaboravne i u estetskom smislu moda i najuspjelije prikaze ratne svakodnevnice civila u
opkoljenom gradu. O znaaju i vrijednosti ratnih pria Alme Lazarevska ponajbolje svjedoi
uistinu impresivan broj kritikih i teorijskih radova posveenih njenom ratnom knjievnom
opusu. O njenim priama iz vizure enskog pisma meu prvima nadahnuto su pisale Svetlana
Slapak, Nirman Moranjak-Bambura i Katja Kobolt. Ali o njoj su pohvalno pisali i neki od
istaknutih bh. knjievnika i knjievnih kritiara koji otvoreno priznaju da ne vjeruju u koncept
enskog pisma, poput Marka Veovia (1995), koji je ve nakon njene prve objavljene zbirke
novinskih tekstova i eseja Sarajevski pasijans prepoznao talenat ove spisateljice i ukazao na
znaaj njenog ratnog pisma.
Po miljenju Cynthiae Simmons (2005), ratne prie Alme Lazarevske nisu se u cjelosti 'uklopile'
u okvir bosanske ratne prie, i to zbog naglaeno ironijskog otklona u prikazima ratnih uasa. No,
ni se da bi bilo preciznije ustvrditi da se njene prie ne uklapaju u onaj okvir, odnosno model
ratne prie koji je bio i ostao u slubi centrifugalne ideologizacije rata, nudei veliku istinu i
panoramski prikaz rata. Naime, kako je uoio Enver Kazaz, Lazarevska nudi opise ratne
svakodnevnice kroz kamernu sliku porodice i porodinog ambijenta (2006: 284). Na taj nain
njeno pisanje o ratu se suprotstavlja konstruiranju herojske kulturne paradigme i velike
povijesne naracije, koja je na junoslavenskom prostoru u pravilu ideoloki postamentirana
(ibid.) i samim tim se 'ne uklapa' u okvir bh. ratne prie koja je bila u slubi ratnohukake
mainerije i ratnih i poratnih etnonacionalnih projekata.

Budui da je tijekom rata radila kao novinarka, Lazarevska je 1994. godine najprije objavila
zbirku novinskih tekstova pod naslovom Sarajevski pasijans, a odmah potom i prvu ratnu zbirku
pria Smrt u muzeju moderne umjetnosti. Iste godine objavit e i roman U Znaku rue dok e
njena, za sada, posljednja zbirka pria Biljke su neto drugo biti objavljena 2003. godine. Ve su
u njenim novinskim zapisima o deavanjima iz opkoljenog grada i britikim ironijskim
komentarima i kritikim ogledima o kulturno-politikim deavanjima tijekom rata ponueni

3
O velikim ratnim priama kao ideolokim legitimizirajuim diskursom rata i enskim kontra narativima na
primjerima narativa suvremenih bh. knjivenica pisala sam u okviru doktorske disertacije pod naslovom Prikazi rat u
narativima bh. spisateljica: ensko ratno pismo 1992-1995.

58
dragocjeni prikazi ratne svakodnevnice.4 Ipak, tek e u priama uvrtenim u zbirku Smrt u muzeju
moderne umjetnosti ova knjievnica u cjelosti pokazati svoj neosporni knjievni talenat.

Prie okupljene u zbirci Smrt u muzeju moderne umjetnosti, u skladu sa Beganovievom

podjelom ratne proze5, uzoriti su primjeri modela prie koja prikazuje ekstremno iskustvo ivota
u gradu pod opsadom. Sve prie uvrtene u ovu zbirku smjetene su u prostor opkoljenog grada.
U narativima o opsadi, fokusiranima na okolnosti klaustrofobinog suenja grada, prostor, koji
Beganovi definira u fukoovskom smislu kao heterotopiju, dobija kljunu ulogu (usp. 2009: 363,
364.)

Ovaj specifian topos ratne knjievnosti se u ovom konkretnom sluaju preko naslova zbirke
povezuje sa toposom muzeja. Na ovaj nain omogueno je i da se likovi smjeteni u dijegetiki
univerzum opkoljenog grada itaju/promatraju i kao svojevrsni ivi muzejski eksponati u sklopu
izlobe o ivotu i smrti u opkoljenom gradu u doba simulakruma. Temeljna prostorna opozicija
zbirke je naznaena ve naslovom uvodne prie Dafna Pehfogl prelazi most izmeu tamo i ovdje,
kojom se naruavaju sve tradicionalne, ratom uspostavljene velike dihotomne podjele. U priama
Lazarevske ''tamo'' postaje kronotop koji obuhvata prostore izvan obrua koji davi grad, dok u
vremenskom pogledu obuhvata kako stvarno minulo vrijeme predoeno kroz prostore prijeratne
normalnosti, tako i izmatano, knjievno vrijeme pria koje pripovijeda glavna junakinja. S
druge strane, ''ovdje'' oznaava prostor opkoljenog grada i ratom transformiranu, ogoljenu zbilju
prezenta koji nastanjuju ''ona'', neimenovana junakinja-pripovjedaica, ''on'', neimenovani mu, i
''djeak'', neimenovani sin, zajedno sa ostalim sugraanima taocima rata.

Osim enskih likova svi ostali ostaju neimenovani, to je jak signal teksta. Kao neimenovani,
ostali likovi mogu biti tretirani/doivljeni kao 'svaiji' sin ili 'svaiji' mu. Imenovanje i
dodjeljivanje centralnih uloga upravo enskim likovima kao to su; Dafna Pehfogl, Otilija T.,
Krstina Verek, Galina Nikolajevna, u priama o ratu, vane su narativne geste. Kako objanjava
Nirman Moranjak-Bambura:

One otjelovljuju svijet "malih pria" otpornih na totalizaciju "velikom" ratnom priom,
posredovane su odnosom imena i tijela, glasom, gestom, vatricom u oima, nekom
osobnom konfiguracijom konfliktnog odnosa ivota i smrti. Spaavanje te imaginarne
zone iskljuenih iz povijesnih generalizacija, potpuno je osvijeten in brinog darivanja
upojedinaenog narativnog identiteta, onima ije bi pripovijesti inae ostale zauvijek
priguene (2003:120).

Sve prie, osim prve, ispripovijedane su u prvom licu od strane glavne junakinje, neimenovane
ene, supruge, majke, susjede. Takva autodijegetska naracija ima za cilj ne samo da omogui
junakinji-naratorki da ispripovijeda svoje vienje dogaaja, ve i da istovremeno posvjedoi o
nemogunosti distanciranog, objektivnog sagledavanja i prikaza ratnih dogaaja u totalitetu.
4
O ovoj zbirci novinskih tekstova vidjeti vie kod Azijade Zahirovi (2013).
5
Govorei o knjievnim narativima o ratu, Davor Beganovi ukazuje na dva dominantna anra najnovije
bosanskohercegovake knjievnosti, za koje smatra da ''slijede razliite poetoloke zakone'' (2009: 363). Pozivajui
se na odrednicu Riccarda Nicolosia, jedan ogranak odreuje kao ''knjievnost opkoljenog Sarajeva'', koju na
koncepcijskom planu povezuje sa ''ciklinom konstrukcijom knjievne povijesti koju je inaugurirao Andri'', i
oznaava kao ''prostorni model predoavanja rata' '(2009: 363, 364). Drugi ogranak ratne knjievnosti, koji dovodi u
vezu sa ''krleijanskim poetikim principima'', poiva na ''snanom preferiranju vremenske komponente'' (ibid.).

59
Iako su kreirane kao fragmenti, prie iz zbirke su dobro uklopljene u strukturu i funkcioniraju kao
dijelovi mozaika na osnovu kojih je jedino mogue sloiti kompleksnu priu o ratu. Po miljenju
Envera Kazaza, ove prie pripadaju modelu poetsko-psiholoke prie koju krasi vrhunska poetska
upotreba proznog jezika i vjeto organiziranje kompozicije (usp. 2006:284). Ipak, kao najvanije
obiljeje ove meditativno-refleksivne proze izdvajaju se opisi ratne svakodnevnice putem detalja
koji postaju pravi mali egzistencijalni simboli (ibid.).

Sa ovom ocjenom suglasan je i Marko Veovi (2014). Po njegovom miljenju Lazarevska u

izgradnji pria pribjegava upotrebi sitnih krhotina, usputnih sitnica kao osnovne gradivne
tvari.6 Kao primjer primjene ovog postupka Veovi navodi priu Kako smo ubili mornara, koja
je satkana od sitnih, nevanih predmeta poput svijee, izgorjelog palidrvca i vjerovanja da
cigaretu nije dobro pripaliti na svijeu jer zbog tog ina negdje u svijetu umire mornar. Ovi
naizgled nevani predmeti iz svakodnevnice, smjeteni u kontekst ratne prie, poprimaju posve
novi znaaj i znaenja. U tom smislu, svijee i palidrvca ne samo da su zbog sveope ratne
oskudice postali dragocjeni, ve ti predmeti uvjerljivo govore o tome kako nas rat reducira i
prisiljava da egzistiramo unutar posve osiromaene stvarnosti u kojoj ovjeka od smrti esto tek
jedno palidrvce dijeli. Stoga je, po miljenju Veovia, Alma Lazarevska istinski 'majstor' u
preoblikovanju podatka i predmeta iz svakodnevnice, budui da ih uspijeva:

(...) namagnetisati metafizikim znaenjem koje pogaa izravno u nae ljudsko sredite.
Ono sredite gdje stalno mre i vaskrsava ljudska volja za ivotom. Sredite odakle nam
neprestano stiu vijesti da je nae postojanje zidanje od nieg ni na emu, i da je u tom
nae prokletstvo, ali moda i izvor nae snage da nastavimo (2014, on-line tekst).

Ujedno, prie okupljene u zbirci Smrt u muzeju moderne umjetnosti nude, rijeima Stijna
Vervaeta, dragocjen uvid u to kako je rat postao stanje stvari na koje su ljudi prisiljeni (2011:
14-15). Pozivajui se na studiju sociologinje Ivane Maek (2009) o potrebi ljudi u opkoljenom
gradu da sauvaju osjeaj normalnosti (negotiate normality), tonije da prilagode prijeratne
forme ponaanja i moralne standarde izmijenjenim drutvenim pravilima i normama grada pod
opsadom, Vervaet ukazuje na to kako je u tim priama ratna stvarnost prikazana upravo kroz
odnos pregovaranja izmeu prijeratne 'normalnosti' i ratnog prezenta u kojem ivi pripovjedaica
(ibid.).

Na primjeru prie naslovljene Pozdravi iz opkoljenog grada mogue je pokazati kako Lazarevska
predstavlja taj zaludni pokuaj normalizacije ivota, gradei priu oko detalja, a ne primjerice
oko potresne teme o nemogunosti zatite malenog sina u ratu. U prii su prikazi ratne
svakodnevnice ispunjeni ''manje vie triavim uspomenama (1996: 32) poput razglednica sa
Jadrana, dok je glavna junakinja, po osobnom priznanju, nakon to u suprugovom koferu otkrije
kovertu sa dvanaest, a ne trinaest razglednica, koliko ih je svojevremeno prodavao djeak kod
Onorfijeve esme, zahvaena frivolnim zapletom (ibid.), odnosno:

6
Kako precizira Veovi radi se o obrtanju vrijednosne skale naglavce, o pravljenju knjievno bitnog od ivotno
manje ili vie nevanog. I autorka i njeni junaci su strasni 'sakupljai' nevanog, veliki ljubitelji sporednoga (ibid.).

60
 U opkoljenom gradu sve je neobino a sve je ipak svakodnevno. Dok bjesomuno ginu
ljudi, ja sam zahvaena frivolnim zapletom. Ba kao stvorenom za petparaki roman. Na
meni je da ga obuzdam, taj nenadani zaplet. Pokazat u mu razglednice i suho upitati:
-Bilo ih je trinaest, ako se ne varam? (1996: 36).

No, ovakvom stavu o ratnoj svakodnevnici, naratorka odmah potom suprostavlja zapaanje da
ljudima u opkoljenom gradu vie niko ne alje razglednice sa Jadrana. Umjesto razglednica,
graanima se sa okolnih brda alju usijane kugle koje ostavljaju udan otisak u asfaltu koji zovu
ruom (1996: 37). Zbog tih rua opkoljeni grad se pretvorio u jeziv ruinjak u ijim ruama, u
trenu kad procvjetaju, nerijetko bude i krvava lokva (ibid.). Izmeu razglednica koje konotiraju
bezbrina prijeratna ljetovanja i krvavih rua procvjetalih u asfaltu, pripovjedaica je smjestila
prikaz bezuspjenog pokuaja normalizacije porodinog ivota i ouvanja prijeratnih
svjetonazora i uvjerenja, poput uvjerenja da svaka knjievna pria na svijetu zasluuje sretan kraj
koje je neko davno postulirala junakinjina kolegica sa studija knjievosti Otelija T. U tom
'jezivom ruinjaku' glavna junakinja ita svom sinu knjigu pod naslovom Seviljska lepeza, u
kojoj na kraju glavni junak, siroti djearac Pablo pogine. No, premda junakinja odlui da kraj
prie o Pablu preinai u sretan zavretak u kojem nitko ne umire, nekoliko dana potom, ispred
krvave sarajevske rue, sin e je upitati da li je toliko krvi isteklo i kada je Pablo poginuo (usp.
1996: 37). Tako e junakinja biti suoena sa spoznajom da je i njen maleni sin ve prihvatio smrt
kao izvjesnost i sastavni dio svakodnevnice (usp. Vervaet, 2011: 15). Ipak, u insistiranju na
sretnom kraju prie o djeaku Pablu, autorica razotkriva svoj temeljni po-etiki stav. Kako tvrdi
Moranjak-Bambura:

(...) njezina udnja za sretnim zavretkom bitna je figura etikog nagovora samog teksta,
jer temeljna nemogunost sretnog pripovjednog kraja (a pripovjedaica bi ga htjela
priskrbiti Otiliji T., ba kao i djeaku za kojeg ga izmilja!), nije tek pripovjedni manevar,
ve je tu da za nas uprizori svekoliku nasilnu sterilizaciju svijeta, da nam nametne potrebu
da ozbiljno sebi postavimo pitanje o represivnom poretku iskljuenja, koje elitistiko-
knjievno razgranienje sa svojim drugim - trivijalnim, postavlja u relaciju sa svim
ostalim velikim operacijama potiskivanja i tlaenja (2003: 119).

Prie iz ove zbirke, kako sam istaknula u uvodu, uspostavljaju se kao egzemplarni primjer
disidentskog pisanja o ratu koje kreira kontra naraciju legitimizirajuim ideolokim disursima
rata. Govorei o specifinostima enskog (ratnog) pisama Edisa Gazeti, izmeu ostalog, istie
da takvo pismo:
izostavlja odnos figura heroj-rtva, u onom smislu u kojem je to (eksplicitno) naglaeno u
mukoj (ratnoj) prozi koja doslovno eli da se itatelji prisjeaju dogaaja i u cijeloj prii
moda pronau razlog svojevrsne netrpeljivosti prema neprijatelju (2006: 290).

I uistinu u prikazu rata koji je ponudila Alma Lazarevska u zbirci pria Smrt u muzeju moderne
umjetnosti dosljedno je iznevjerena binarna logika ratnog neprijateljstva. Niti su u njenim
priama neprijatelji/protivnici/krvnici identificirani, niti se, to je puno vanije, muki likovi
poistovjeuju sa ratom i tzv. mukim, ruiteljskim nagonom. Naprotiv, mukarci, poput mua

61
pripovjedaice, ne ratuju, tek povremeno izbivaju iz kue: U opkoljenom gradu mukarci imaju
obaveza zbog kojih mnogo izbivaju iz kue (1996: 85). tovie, u prii Kako smo ubili mornara,
''on'' mu, prikazan je kao nerazborit, sentimentalan i praznovjeran, to su u tradicionalnim
ratnim narativima u pravilu ''enske'' osobine. On je netko tko u vrijeme nestaice mae suvie
debeo sloj margarina na kruh (1996: 77) i pripaljuje cigarete ibicom (1996: 78) umjesto
svijeom, jer vjeruje da svaki put kada pripali cigaretu svijeom negdje u svijetu umre ovjek. Od
trenutka kada junakinja-naratorka otkrije da je ovo vjerovanje njen mu preuzeo od njihovog
prijatelja i biveg susjeda Darija D., koji je u svojoj knjizi napisao da svaki put kada pripali
cigaretu svijeom, negdje u svijetu umre mornar (ibid.) ona poinje prikupljati odnosno odlagati
u limenu kutiju upotrebljena palidrvca kako bi jednog dana svom muu mogla pokazati sve due
koje je potedio.
Ovo simboliko spaavanje Drugoga koji je nepoznat i udaljen vana je praksa suosjeanja koja
vodi ka praksama brinosti, gdje brinost nije samo emocionalna, ve, kako je sugerirala Iris
Marion Young (1995), prosudbena i politika strategija. Budui da je politika brinosti proistekla
iz enskog iskustva brige za drugoga'' (Sevenhusijen, 1998, prema Govedi, 2005: 31) i da se u
velikim ratnim priama ona prvenstveno prikazana kao enska aktivnost, vezivanje ove prakse uz
lik mukarca je dragocjena emancipatorna gesta. Dakle, u ovim priama ratna dualna vizija
svijeta i tvrda podjela rodnih uloga nije tek obrnuta naglavake, ve je u cjelosti odbaena. A
upravo to je iznimno vana strategija destabiliziranja velike ratne prie utemeljene na
antagonizmu, neprijateljstvu, i tvrdim binarnim parovima.

Za razliku od Alme Lazarevske ejla ehabovi pripada mlaoj generaciji bh. knjievnica,7 dakle
generaciji ena koje su rat iskusile kao djevojice ili tinejderke i koje su, samim tim, o ratu
pisale nakon rata iz tzv. zaleenog vremena poraa (Cook, 1989: 2, 3)8.

iroj itateljskoj publici, ako je u poratnom bh. kontekstu uope mogue govoriti o irim
itateljskim krugovima, ehabovi je postala poznata zahvaljujui nagraenoj zbirci pjesama
Make up (2004). Njena prva zbirka kratkih pria pod naslovom Car Trajan ima kozije ui
objavljena je 2005. godine, dok je posljednja zbirka pria Prie - enski rod mnoina objavljena
2007. godine. U ovoj nagraenoj9 zbirci autorica se bavi uincima odnosno posljedicama rata,

7
ejla ehabovi svakako je jedna od istaknutih predstavnica tzv. mlae generacije bh. knjievnica. Istaknuta, prije
svega jer svojim javnim angamanom odstupa od uobiajne figure samozatajne, 'tihe' bh. knjievnice. ehabovi
zauzima nekoliko pozicija unutar bh. knjievne i kulturne scene: djeluje kao knjievnica, knjievna teoretiarka i
kritiarka, a odnedavno obnaa i dunost direktorice Muzeja knjievnosti i pozorine umjetnosti BiH. Ona pripada
onoj, naalost, za sada jo uvijek malobrojnijoj skupini knjievnica koje su spremne, ali i sposobne, da upisuju svoju
rodnu, spolnu, seksualnu ili drugu specifinost, i to ne samo na tematskom planu ve i na lingvistiko-stilskoj,
odnosno, tekstualnoj razini. ehabovi je, dakle, autorica koja se, rijeima Ingrid afranek (1983), moe
okarakterizirati kao ena-subjekt koji pie. Ona se osjea i javno izjanjava kao feministica i u tom smislu njeno
pisanje je osvijeteno ''ensko''.
8
Miriam Cooke naglaava da treba razlikovati narative o ratu koji nastaju tijekom ili neposredno nakon rata od
narativa o ratu koji nastaju u periodu poratne paralize. Period paralize, koji Cooke odreuje kao zamrznuto vrijeme,
nastupa od trenutka kada postaje bjelodano da su ratni gubici bili zaludni i da se nita od obeanog nije obistinilo ili
da su ratni (revolucionarni) ciljevi u cjelosti iznevjereni u poslijeratnim politikama. Zamrznuto vrijeme ili vrijeme
paralize nastaje kao posljedica spoznaje da transformacija nije mogua, to potom vodi do sveopeg osjeaja apatije i
nevjerice da se mogu iznai konstruktivna rjeenja. Ukoliko narativi o ratu nastaju u tom periodu opeg razoaranja i
rezignacije, u njima se u pravilu rat 'koristi' samo kao izlika za kritiko sagledavanje aktualnog trenutka i prilika,
zbog ega se sam rat predstavlja kroz okotalu, preraenu, 'institucionaliziranu' formu (usp. 1989: 2,3).
9
Nakon to je pobijedila na Konkursu Nezavisnih novina za priu godine, zbirka je i objavljena u izdanju
banjalukih Nezavisnih novina. Pored ovog priznanja, zbirka je dobila godinju nagradu Udruenja pisaca
Tuzlanskog kantona.

62
prikazujui nae porae ispunjeno sablastima rata, svakodnevnim nasiljem ''tranzicije'' i ivotima
raspolovljenim izmeu vremena ''prije'' i ''poslije'' rata. Samo jedna pria iz ove zbirke,
naslovljena Voda, u cjelosti je smjetena u vrijeme rata. U ovoj prii, slino kao i u priama iz
zbirke Car Trojan ima kozije ui glavna junakinja, neimenovana tinejderka, kroz autodijegetsku
naraciju, opisuje svoj radni dan na radio stanici gdje je uposlena kao spikerica. Iako je ova pria
naslovljena Voda, u njoj se voda spominje tek u okviru servisne informacije o stanju u gradu:
Od jutros je, naime, kako saznajemo u gradskom vodovodu, na snagu stupio trei stepen
restrikcije vode, to znai da emo vodu dobivati, otprilike, svakih dvanaest sati (2007:59). Ova
kratka pria, zapravo prikazuje posve obino stanje usplahiranosti i zanosa zaljubljene osobe u
okolnostima rata, kada je ljubav prema voljenoj osobi pomjeana sa strahom da se ta osoba nee
vratiti sa 'linije'. Kroz razgovor koji vodi sa kolegom Dinom, u pauzama izmeu itanja radio
vijesti i muzikih numera, naratorka vjeto doarava ratno stanje kao doba u kojem je postalo
neobino kada ljudi umiru od raka, budui da veina gine od granata, i u kojem se irom
otvorenih oiju mata o vremenu kada e na radiju, ba kao prije rata, raditi 'pravi', odrasli
novinari i kada e se mikrofoni kupovati, a ne poklanjati kao humanitarne donacije (usp. 2007:
61).

I u prii naslovljenoj 7i25, iz zbirke Car Trajan ima kozije ui, prikaz rata ehabovi je bazirala
na fragmentima iz ivota mladih ljudi, tonije na prikazima osobnog iskustva svakodnevnice
preoblikovane ratnim dejstvima i opisima gubitaka ili unitenja banalnih predmeta svakodnevnice
kao i ustaljenog ponaanja i rutine. Najvei dio pria organiziran je oko preispitivanja i
poigravanja sa kategorijom vremena. Tako kratka pria 7i25 ve svojim naslovom signalizira
temporalnu organizaciju strukture. Pria je koncipirana kao svojevrsna ispovijed tinejderke u
ratu. Ovaj tip tzv. infantiliziranog pripovjedaa10 zapravo je relativno esto koriten u knjievnim
prikazima bh. rata. Primjerice, Nenad Velikovi u romanu Konaari (1998) koristi formu
dnevnikih zapisa tinejderke,11 ba kao i Vladimir Kecmanovi koji u kontroverznom i
osporavanom romanu Top je bio vreo (2008) ulogu pripovjedaa dodjeljuju trinaestogodinjem
djeaku. I Nura Bazdulj Hubijar u romanu Ba mi je ao (1999) koristi slian pripovjedni
prosede. tovie, u romanima Nure Bazdulj Hubijar12 pojavljuju se vrlo slini opisi kolaraca,
odnosno njihovog ironinog komentiranja dogaaja i pojava u ratu, kao i u prii 7i25. No, ono to
sutinski razlikuje ova dva narativa jeste upravo etiki stav koji iskazuju naspram rata. Naime,
kod Nure Bazdulj Hubijar ve samim naslovom iskazan je stav o ratu, odnosno naslov je umetnut
10
Po miljenu Kazaza, ovaj tip pripovjedaa je esto zastupljen jer omoguava da se iz infantilizirane, djeije
perspektive propituje normativni sistem vrijednosti svijeta odraslih i u politikom, i u ideolokom, i kulturolokom i
u moralnom, te itavom nizu drugih aspekata (2006: 282).
11
Tijekom izlaganja na skupu Dijete i maloljetnik u knjievnosti i u Filmu Bosne, Hrvatske i Srbije, organiziranom u
Grazu 29.6.2011., odabir ove pripovjedne instance Velikovi je obrazloio zapaanjem teoretiarke Renate Hansen
Kokoru o osobini djeteta-pripovjedaa. Po miljenju Hansen Kokoru: ima nekoliko razloga da se naracija povjeri
djetetu: dijete pripovjeda djeluje neposredno, autoru omoguava izbjegavanje sloenih narativnih postupaka,
limitirano je ogranienim znanjem i sjeanjem (pa autoru doputa redukciju stvarnosti na koju svojim djelom cilja,
dinamino je jer je nepromiljeno, aktivno i mobilno jer je radoznalo, spontano jer reagira direktno. Istovremeno, od
djeteta-pripovjedaa oekuje se odsustvo predrasuda. Djeje pripovijedanje mogue je i kao oblik otuivanja protiv
konvencionaliziranih narativnih sredstava. Piscu ovaj postupak omoguava demaskiranje i dekonstrukciju drutvenih
tradicija djejim instinktom. Djeja perspektiva je subverzivna, izmeu ostalog i zato jer ukljuuje u sebe zdravi
egoizam i hedonizam, i efikasno je sredstvo u kritici ideologije, jer je krajnja subjektivizacija oblik suprotstavljanja
drugoga vladajuem (Kokoru prema Vojnovi, 2012).
12
Pored spomenutog romana, i u drugom romanu Bazdulj Hubijar u kojem se tematizira rat (Nae meutim je rat,
(1995)), naratorke su djevojice, prijeratne najbolje prijateljice, koje se dopisuju tijekom rata. Slino je i sa
nagraenim epistolarnim romanom Kad je bio juli (2005) u kojem glavni lik, djeak Mirza iz Srebrenice, pie pisma
mrtvome ocu.

63
u zavrnoj reenici koja je i svojevrstan zakljuak o ispripovijedanom iskustvu i doivljajima iz
rata: Ma kaem ja vama, sve je otilo u hela. Sve ludo sto na sat. A dobro nam. E ba mi je ao
raje koja ne znaju ta je rat (1999: 107). S druge strane, pria ejle ehabovi ne nudi nikakav
konani sud o ratu. Tonije, u prii je ponuena ona 'druga' vizura rata koja se suprotstavlja
dominantnom maskulinom diskursu, ukazujui na sutinsku nemogunost cjelovitog percipiranja
i opisivanja rata. Iskustvo je fragmentirano i raspolovljeno izmeu isprazne dosadne zbilje rata i
smrti. U prii 7i25 ehabovi tako nudi opis rata kao stanja kontinuirane dosade:

Rat je dugo, dosadno vrijeme. Kao kad se vraa kui i ne moe skinuti minku jer nema
struje. Izdaleka ugleda mrak. U donjem dijelu grada ima struje, gore nema. I tako puno
dana ide u kolu sa jueranjom minkom, malko umivena da se ne pokvari. To je rat.
Dugo traje rat (2005: 12).

Bitno je istaknuti da je upravo ovakav (po)etiki stav o ratu kao stanju dosade, vremenu u kojem
se nita ne dogaa, zapravo opetovano isticana tvrdnja u ratnim proznim tekstovima bh. autora. U
doktorskoj radnji koja istrauje etike uinke suvremenog bosanskog ratnog pisma Branka
Vojinovi ukazuje na to kako je ovaj stav prisutan u vie ratnih narativa, te u tom smislu, izmeu
ostalih, navodi proslavljeni stih Rat je/i nita se ne dogaa iz pjesme Rat iz zbirke Sarajevo
Blues (1992) Semezdina Mehmedinovia, kao i tvrdnju koju iznosi protagonista romana
Sarajevski tabloid Zdenka Leia: Rat je postao dosadan. Sve je jednolino i bez smisla (2001:
312) ili Samardia ne znam to bih pisao a da ne budem dosadan, pogotovo sam sebi (2004:
128) Po miljenju Vojinovi, iznoenje tvrdnje o dosadnosti rata treba itati kao svjedoenje
autora o nemogunosti aktivnog participiranja u vlastitoj svakodnevnici, jer su svedeni na
ekanje, strah, tjeskobu i nemogunost konstruktivnog ivota u kojemu aktivno participiraju u
svakodnevnici (2012: 144).

Meutim, u sluaju prie 7i25, ini se, nije toliko u pitanju prikaz nemogunost participiranja u
vlastitoj svakodnevnici. Naprotiv, usprkos ratu, glavna junakinja prie iznimno je aktivna i
kritiki nastrojena prema svakodnevnici u kojoj ivi. Opisi svakodnevnog ivota obojeni su
otrim, ironinim komentarima, kao to je onaj o uiteljima koji nisu voljni kazniti svoje uenike
na bilo koji nain samo zato to je rat (Niko nikog ne izbacuje iz kole u ratu. Boje se da ih Bog
ne kazni, pa da ih ubije granata. Zato su vrlo dosadni (2005: 14)) ili komentar o pismima koja
stiu preko Crvenog kria i koja su cenzurirana crnim linijama, to ih ini dosadnim, takoer.
Insistiranjem na nabrajanju rituala iz svakodnevnog ivota, poput uvijek istih svaa s majkom,
pisanja poezije i kritikih komentara na filmove koje je nekada gledala ili bjeanja iz kole,
protagonistica-naratorka nam pokazuje kako ratno stanje postepeno proizvodi svijest da se ivot
nastavlja i tee po slinom reimu kao i u miru:

Rat je bljutava stvar, to sam shvatila u kiselome danu. Mislim, to nije stvar pobjede i
poraza, nego nain ivota. Nisam prije znala da se moe ivjeti u ratu. Sad moram. Na
prva dva asa doi ne moram. Mogu rei da sam ula granate. Samo neu, to svi govore
kad imaju kontrolni (2005: 12).

64
No, osim toga da u ratu nauimo da ivimo ba kao i u miru, i da se za svakim od tih ivota, kako
pie u prii Reality Show, kad prou, moe dugo i teko eznuti (usp. 2007: 79), ejla
ehabovi nam poruuje da nije nauila nita drugo. O temi rata, koja je po miljenju njenih
amerikih prijatelja, njena opsesivna tema, autorica nema nita vie da im kae (ibid.).

Autorice iji prozni tekstovi su razmatrani u ovom rad ukazuju na esencijalnu nemogunost
pouzdanog znanja o ratu. Ovi narativi ne nudi rjeenja ili odgovore, niti alternativu ratu, ve
umjesto toga ukazuju na brojne dileme i paradokse rata. U odabranim prikazima rat se strateki
odbija reprezentirati iz perspektive nas, pripadnika/ica jedne (etnike, klasne, rodne ili starosne)
skupine naspram neprijatelja. Ovi prikazi nemaju pozadinsku, eksplikacionu ratnu priu.
Autoricama ovih pria oigledno je posve jasno da su rat prouzrokovale konkretne politike i
konkretni politiki akteri sa vrlo jasnim vojnim ciljevima, te zato u njihovim prikazima nema
mjesta mistifikaciji rata. Umjesto toga u ovim prikazima rat je predstavljen kao zamorna
svakodnevnica ispunjena velikim brigama i minimalnim oekivanjima u kojoj ljudi ginu kao
sluajne rtve, jer su poput Dafne naprosto pehfogl, umiru od tekih bolesti budui da se ''u
opkoljenom gradu teke bolesti bre razvijaju (Lazarevska, 1996: 104), ponekad 'umiru' i od
dosade, ali nitko ne umire junakom smru. Iz ovakvih prikaza rata postaje jasno da rat nije imao,
niti moe imati svrhu, da u ratu ne uimo i da rat dok traje nije, kao u poratnim velikim ratnim
priama, najuzvienije doba u ivotu. Ove prie ne mogu da zaustave ratove koji se trenutno
vode, ali vjerujem da barem mogu da deautomatiziraju percepciju rata kao 'spektakla' zbog kojeg
smo postali ravnoduni na tue patnje i stradanja i da osnae ili ak posve povrate 'izgubljeni'
osjeaj za zbilju i nae gole ivote.

LITERATURA

Knjievni tekstovi

Bazdulj-Hubijar, Nura. 1999. Ba mi je ao. II izd. Tuzla: R&S.

Lazarevska, Alma. 1995. Smrt u muzeju modrene umjetnosti. Sarajevo: Bosanska knjiga.
ehabovi, ejla. 2005. Car Trojan ima kozije ui. Sarajevo: Naklada Zoro.
ehabovi, ejla. 2007. Prie enski rod, mnoina. Banja Luka: Nezavisne novine.
Velikovi, Nenad. 1998. Konaari. Beograd: Stubovi kulture.

Struna literatura

Baudrillard, Jean. 1995. The Gulf War Did Not Take Place. Bloomington: Indiana University
Press.
Beganovi, Davor. 2009. Poetika melankolije. Sarajevo: Rabic.
Cooke, Miriam. 1989. Deconstructing War Discourse: Women's Participation in the Algerian
Revolution: Working Paper. Michigan: Michigan State University.
Cooke, Miriam. 1996. Women and the War Story. Berkeley: University of California Press.
Gazeti, Edisa. 2006. Konstruiranje pamenja u bosanskohercegovakoj enskoj pripovijesti.
Sarajevske sveske 14, str. 287296.
Govedi, Nataa. 2005. Etika biljenica. O revoltu i brinosti. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Kazaz, Enver. 2004. Prizori uhodanog uasa, Sarajevske sveske 5, str. 136-165.

65
Kazaz, Enver. 2006. Nova pripovjedaka Bosna, Sarajevske sveske 14, str. 271-286.
Kazaz, Enver. 2006. Krvavi lomovi i poetiki prevrat romana. Sarajevske sveske 13, 259-328
Kazaz, Enver. 2009. Neprijatelj ili susjed u kui. Sarajevo: Rabic.
Maek, Ivana. 2009. Sarajevo under Siege: Anthropology in Wartime (The Ethnography of
Political Violence). Philadelphia: University of Pennsylvania Press.
Moranjak-Bambura, Nirman. 2003. Signature smrti i etinost enskog pisma Sarajevske
sveske 2, str. 113-123.
Orai-Toli, Dubravka. 2005. Muka moderna i enska postmoderna: roenje virtualne kulture.
Zagreb: Naklada Ljevak.
afranek, Ingrid. 1983. enska knjievnost i ensko pismo. Republika 11-12, str. 7-28.
Sim, Lorraine. 2008 "Modernist Women's Memoir, War and Recovering the Ordinary: HDs The
Gift." Women's Studies 38:1, str. 63-83.
Simmons, Cynthia. 2005. "Women Engaged/Engaged Art in Postwar Bosnia: Reconciliation,
Recovery, and Civil Society." The Carl Beck Papers in Russian and East European Studies.
Sontag, Susan. 1995. 'There' and 'Here': A Lament for Bosnia, The Nation, 25. 12. 1995., str.
818-820.
Vervaet, Stijn. 2011. Writing War, Writing Memory: The Representation of the Recent Past and
the Construction of Cultural Memory in Contemporary Bosnian Prose, Neohelicon, 38:1, DOI:
10.1007/s11059-010-0076-3, 14 -15.
Veovi, Marko. 1995. Sarajevski pasijans Alme Lazarevske, Osloboenje 29.1.1995.
Veovi, Marko. 2014. Svijest o muklom prisustvu besmisla, tekst dostupan na: http://www.e-
novine.com /kultura/ kultura-knjige/113214-Svijest-muklom-prisustvu-besmisla.html.
Vojnovi, Branka. 2012. Sarajevska ratna pria: naracija, empatija, etika. (doktorska disertacija)
Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu.
Zahirovi, Azijada. 2013. Ratno pismo Alme Lazarevske: nova iskrenost ili dokumentiranje
uasa (Sarajevski pasijans), Bosanski jezik 10, str. 63-78.

Summary

Women's depictions of everyday life in war remain not only important alternative to testimonies
to the horrors of war, but also poetic and political responses to war (Sim, 2008). At the same
time, through narrating a fundamentally different (female) experience of everyday life in war, a
different knowledge of war is produced and a frame of reference of war experience founded
exclusively on a militarized perspective on war is destabilized. Using the selected war writings by
Alma Lazarevska and ejla ehabovi, this paper aims to point out that women's writings
thematizing the 1990ies war in Bosnia and Herzegovina are established as a practice of resistance
from below, that is, as counter-narratives which successfully undermine the great war stories
understood as ideological, legitimizing discourse of war, as well as of the post-war reality in
Bosnia and Herzegovina.

66
 Od Larve do leptirice i/ili da li je mogue prekinuti zaarani Krug?

Vildana Peenkovi
Deli Nermina
Univerzitet u Bihau, Pedagoki fakultet

Saetak
U bosanskohercegovakoj knjievnosti kontinuitet enske romaneskne prakse javlja se dosta
kasno, sedamdesetih godina prolog stoljea. Razlozi diskontinuiteta i utnje vie od pola
stoljea, nastale izmeu Nafije Sarajli, prve bonjake prozne spisateljice i Bisere Alikadi, prve
romansijerke, su viestruki. Prvi roman Alikadi Larva, izazvao je pozornost, ne samo
injenicom da je rije o prvom romanu u bonjakoj knjievnosti kojeg je napisala ena ve i
time to tematizira istinu enskog bia, njenu erotsku udnju, seksualnost i autentinost. Alikadi,
nevidljiva pjesnikinja, zakoraila je u dotadanji muki knjievni kanon legitimirajui
vlastito/ensko pravo na razliku, a Eva, junakinja njenih romana, naruila je stereotipne predstave
o enskom subjektu u vrstom sistemu rodnih uloga. U radu se propituju i otkrivaju strategije i
taktike rodnog otpora autorice, ali i junakinje romana i naini na koje knjievnost i sama postaje
kljuna taka otpora i bunta mukoj dominaciji u patrijarhalnoj sredini.

1. enska romaneskna praksa u Bosni i Hercegovini

U bosanskohercegovakoj romanesknoj praksi, koja zapoinje krajem XIX stoljea romanima

Bez nade (1895) autorskog dvojca Osman-Aziza i Zeleno busenje (1898) Edhema Mulabdia, a
koji nagovjetavaju jedan sasvim novi poetak i u slubi su evropeizacije bosanskohercegovake
knjievnosti, kulture i drutva uope, enska knjievna tradicija i enski roman, javlja se, s
obzirom na ostale susjedne knjievnosti, dosta kasno sredinom sedamdesetih godina prolog
stoljea. Od tada pa do danas, tek nekoliko autorica upisalo je svoja imena u poetoloku mapu
bosanskohercegovakog romana (Verlaevi 2011: 184), sa djelima koja su zaustavila
pravolinijsku putanju kojom se kretao dotadanji mukocentriki knjievni kanon, proirila
njegove granice i otvorila puteve jednom novom izrazu u kojem je otjelotvoreno ensko kulturno
i knjievno iskustvo.
Nakon Bisere Alikadi i njezinih romana Larva i Krug, tradiciju enskog romana u drugoj
polovini XX i poetkom XXI stoljea, nastavljaju Jasmina Musabegovi romanima Snopis,
Skretnice, Most, Jasna ami romanom Mraz i pepeo, Nermina Kurspahi Iezavanje plavih
jahaa, Alma Lazarevska U znaku rue, Nura Bazdulj Hubijar Ba mi je ao, Okrutnost raja,
Doba nevinosti, Fadila Nura Haver Kijamet via Vranduk te u novije vrijeme Ajla Terzi
romanima Lutrija i Mogla je biti prosta pria.
Ovih nekoliko autorica, uprkos razliitim i dosta kontraverznim kvalifikacijama njihovih
romanesknih ostvarenja, ipak su zapoele tradiciju koja u dominantno muku patrijarhalnu
kulturu uvodi identitet drugog i osporava postojei patrijarhalni diksurs.Tematskom i formalnom
impostacijom svojih romana, ove autorice utemeljuju ensko pismo i rodno diferenciranu
konstrukciju romana te jednako tako inauguriraju neke sasvim nove poetike osobenosti i
konvencije u bosanskohercegovakoj knjievnosti. Iako u domaem okruenju nisu imale uzora,
evropska ali i enska romaneskna praksa zemalja okruenja, te odjeci feministikih pokreta
potaknuli su stvaranje novih ideja i svijesti o eni kao aktivnoj sudionici drutveno-politikih ali i
kulturnih kretanja.

67
 Poetkom XXI stoljea nastaju i prve studije o tradiciji enskog pisanja u Bosni i
Hercegovini, no ne postoji konsenzus oko statusa i poloaja pomenutih romana u okvirima
enskog pisma uope. Anisa Avdagi (2003: 128) rekonstruirajui tradiciju enskog pisma u
BiH, smatra da bi se sve tri faze o kojima pie Elaine Showalter 1, mogle okarakterizirati kao
razoaravajue, sa veoma malim brojem autorica, od kojih bi se veina mogla svrstati u prvu
enstvenu (femininu) fazu. Sa druge strane Azra Verlaevi u knjizi U branjevini teksta,
bosanskohercegovaki enski roman (2011: 206) e ustvrditi da enski roman, preskaui
enstvenu fazu, shvaenu kao fazu doslovnog imitiranja naslijeenih poetikih obrazaca, na svom
polazitu ve ulazi u Feministiku fazu, kako ju razumijeva Schowalterova.
Ovi opreni stavovi, najvjerodostojnije opisuju ono to se deava u enskoj romanesknoj
praksi u BiH: promoviraju se do tada nepisani stavovi Drugog i drugaijeg, nameu vrijednosti
oponentne dominantnom mukocentrikom gleditu i odbacuju svi dotadanji stereotipi u
strukturi teksta i izgradnji likova. Osnovna karakteristika tog pisanja je, po rijeima Hanife
Kapidi Osmanagi individualno stanje pobune ene pisca, pri emu to buntovnitvo, taj stav
ne-prihvatanja naslijeene enske sudbine proizvodi brojne individualne razlike (prema
Verlaevi 2011: 206).
I upravo u tome i jeste osnovna znaajka enske tradicije u Bosni i Hercegovini:
uspostavljeno je jedno novo stanje svijesti, koje vie nije bilo mogue negirati niti zanemariti, a
koje je dovelo do, kako to u studiji Bonjaki roman XX stoljea istie Enver Kazaz, novog
paradoksa mogue tipologizacije bonjakog i bosanskog romana (2004: 109).

2. Destrukcija mukocentrikog knjievnog kanona

enska romaneskna praksa u Bosni i Hercegovini nema dugu povijest. Polovinom sedamdesetih
godina prolog stoljea, prva romansijerka Bisera Alikadi zakoraila je, u do tada, iskljuivo
muki knjievni kanon i oznaila poetiki zasnov enske romaneskne amplitude (Verlaevi
2011: 184). Objavljen 1974. godine roman Larva izazvao je pozornost prvenstveno injenicom
to ga je napisala ena, kako je to prigodnim tekstom u pogovoru knjige popratio Alija Isakovi:
Evo proze pomalo neobine ve samim tim to je pie ena. Naa bosanskohercegovaka ena!
(prema Alikadi 1974: 115). Iako Ustav iz te iste 1974. godine uspostavlja rodnu ravnopravnost,
a doprinos ena napretku i razvoju dobiva javno priznanje, patrijarhalne norme i dalje se ne
dovode u pitanje.
Knjiga Bisere Alikadi Larva, indikativna je po mnogo emu, zapisae dvije godine
kasnije jedan drugi kritiar, Aziz Kadribegovi, naglaavajui da je Alikadievoj pripala ona,
esto veoma mukotrpna i neslavna, ali u sutini veoma znaajna i prijeko potrebna pionirska
uloga u jednom poduhvatu koji je, kad-tad ipak morao doi, ali ne i proi sa toliko kontroverzi,
duevnih i drutvenih ogrebotina, spleta proturjenih asocijacija, oportunosti i moralnih sankcija,
pohvala i uznositosti, afirmacije i negacije istodobno (1976: 149). S tim u vezi i Enes Durakovi
e ustvrditi da su romani Bisere Alikadi naruili kanonski povlateni diskurs patrijarhalne

1
Elaine Showalter u studiji A Literature of Their Own (1977) smatra da se unutar dominantne muke tradicije
uobliila i enska tradicija enska potkultura koja je u svom razvitku prola tri faze: enstvenu (Feminine) fazu
imitacije dominantnih modela tradicije kojoj pripada, feministiku (Feminist) faza protesta protiv njenih standarda
i vrijednosti te ensku fazu (Female) fazu zastupanja vlastitih standarda i vrijednosti.

68
kulture u kojoj je ena u mnotvu atributa koji konstruiraju muki identitet i njegov svijet uvijek
bila zasjenjena figura njegove Drugosti (...) da bi se tek u posljednjim desetljeima razvile
retorike strategije polifonih diskurzivnih praksi kulturnog feminizma (2012: 304).
injenica je da se roman Larva pojavio nakon to je u evropskoj perspektivi enski roman
uao u fazu obiljeenu snanim utjecajem meunarodnog enskog pokreta 60-tih godina prolog
stoljea a nakon ega je i enski roman, po rijeima Elaine Showalter otvorio jedan novi "enski
pogled na ivot, ensko iskustvo" (1977: 34-35). U tom se kontekstu i Alikadi, a voena
poticajem da se izbori za osloboenje od drutvene i knjievne skuenosti putem radikalnog
redefiniranja sebe, umjetnosti i drutva" (Gilbert, Gubar 1984: XII) kao ni njezin prvi roman ne
mogu promatrativan iskustva i nezavisno od ostalih posljedica aktuelnih deavanja u svijetu. I
upravo kako su Sandra Gilbert i Suzan Gubar u studiji The Madwoman in the Attic ukazale da su
ene "skretanjem" sa glavnog toka muke knjievne tradicije uspjele skrenuti pozornost na svoja
djela, a samim tim i izbjei ukalupljivanje u kategorije konstruirane od strane knjievnih
teoretiara i historiara, tako su i romani Bisere Alikadi znaajni upravo u modelativnom
pogleduu proirivanju (postojeeg) zbira modela (Kazaz 2004: 102).
U vrijeme kada je u bosanskohercegovakom kontekstu preovladavao novohistorijski
roman i ponovna aktualizacija historijske tematike, u smislu razrjeavanja kolektivnih
identitarnih pitanja, romani Larva i Krug, doivljajnim i poetskim ustrojem teksta otvaraju
prostor za subjektivizaciju naracije, a polimodalna priroda djela otvara problem fantastikog i
modela romana difuzne strukture, potcrtavajui nemogunost uspostavljanja njihove precizne
granice, ne samo u vremenu, nego prije svega prostoru romaneskne prakse (Kazaz 2004: 109).
Romani Bisere Alikadi otro se suprotstavljaju i osporavaju kanonizirani model
patrijarhalne kulture osnaene postulatima socijalistikog ureenja, razlaui i rekonstruirajui tu
istu kulturu i drutvo iz perspektive savremene ene. Ti romani, naime, ustanovljavaju jedno
sasvim drugaije stajalite u knjievnosti, u bitnoj mjeri najavljujui kasnije ensko pismo koje
e se kao knjievni model osamdesetih i devedesetih godina 20. vijeka ponajvie uspostaviti u
hrvatskoj knjievnoj praksi (Dubravka Ugrei, Slavenka Drakuli, Irena Vrkljan, itd.), a u
bosanskoj knjievnosti samo sporadino, u poeziji Feride Durakovi, prozi Alme Lazarevske i
Jasmine ami (Kazaz 2004: 108-109). U domaem okruenju, ovi su romani doveli do
naruavanja dotadanjeg mukocentrinog kanona i potvrdili kasnije konstatacije da je rije o
periodu u kojem se pojavljuje oblikovna raznovrsnost stvaralakih tendencija, nesvodivih na neki
dominantan pripovjedaki model (Durakovi 1995: 26).

3. Larva roman o eni

Objavljen 1974. godine u Mostaru, roman Larva je vrlo brzo pronaao svoj put do svih veih
kulturnih centara nekadanje Jugoslavije, ali i ire. Po rijeima autorice, bilo je to vrijeme kada
ena nije mogla uiniti mnogo na promociji vlastitog djela, nego je to inilo djelo za sebe, a ona
je samo pratila ono to se na polju evropske i svjetske knjievnosti deavalo. A Larva je izazvala
mnogo veu pozornost nego se to moglo oekivati. Kontraverzna tematika romana: erotika, ena
u prvom planu ogoljena iznutra ali i izvana, bili su dovoljan razlog da se roman ita i da se o
njemu pria.

69
 U odbranu od brojnih negativnih kvalifikacija koje su uslijedile nakon objavljivanja, u
tekstu Knjiga specifine vizure - Bisera Alikadi, ''Larva'', objavljenom u asopisu Izraz, Aziz
Kadribegovi istie da Larva nije ni u kom sluaju sablanjiva, moralno dekadentna ili
izopaena, kako su je pokuali okvalifikovati mnogobrojni puritanci, i to samo i iskljuivo iz
jednog razloga: to je njen autor ena (1976: 150), i to su naprosto ispovjedni ton kojim je
pisana Larva zamijenili autobiografskim diskursom, stavljajui znak jednakosti izmeu autorice i
glavne junakinje, stvarnog i svijeta o kojem Alikadi pie.
A autorica pie o obinim, svakodnevnim deavanjima: ljubavi, prijateljstvu, strasti,
ljubomori, ali i o jednom od naruenih tabua sedamdesetih godina seksualiziranom tijelu,
enskom tijelu koje uiva u orgazmikom ushienju. Glavna junakinja romana je Eva,
tridesetogodinja bibliotekarka koja ivi sa svojim roditeljima: Topli obrok i ista postelja su tu.
Ako sam bolesna, majina je ruka na elu. To je cijena po koju prodajem svoju slobodu, svoju
potrebu da sam samostalna, svoju mogunost zrenja (1974: 17).
Otkriti sebe, onu istinsku Evu i njene najintimnije osjeaje, predoiti se sebi i svijetu
osnovni su pokretai radnje u romanu. Na poetu romana Eva se prisjea sudbonosnog susreta sa
Vladimirom:
Ljubav je dola. Nasmijana. Za sada imenica neodreenog roda. Energija koja e me
dii ili unititi. Htjela bih da oglasim ovu minutu. Sav taj zrak, nabijen u mojim
grudima da se pretvori u vrisak. Ja nisam ruke, noge, glava, skup udova, niti sam
slubenik. Poplava sam (1974: 11).
injenica da je Vladimir oenjen i da u drugom gradu ima enu i dijete, Evi ne predstavlja
prepreku ka ostvarenju njihove ljubavi. Njihova ljetna romansa doivljava svoj vrhunac jedne
veeri u parku:
U parku, pored moje kue, uhvati me i poe da me ljubi. Nikada, dok Vladu nisam
srela, nisam vjerovala da bih mogla poeljeti mukarca sa bradom, ali moje usne,
moji zubi poee da se kae u te rie dlake koje probudie srse koji su itav ivot
mogli ostati neprobueni. Poeh padati prema travi. Da se spustim, da legnem, da mi
zemlja pridri tijelo koje drhti od naleta nepoznatog ali sluenog. On prostrije mantil i
ja padoh. Glava moja u njegovim rukama (...) Stezao me i volio kao niko do tada, a ja
sam negdje tajno alila to nemam vie grudnih bradavica, pa da budem jo ulnija,
jo podatnija, da se istopim i da me vie nema (1974: 15).
Glavna junakinja romana, bibliotekarka Eva nastoji da sliku o sebi kao slobodnoj,
nesputanoj eni integrira u okvire patrijarhalne kulture. Hladnoa urbanog svijeta tako je
suprotstavljena vrelini unutarnjih preivljavanja ove tridesetogodinjakinje:
Otkako sam odrasla u slutnji, na bokovima nosim muke ruke. One pripadaju
nevienom mukarcu, ako bolje promislim, svakom mukarcu. Ruke koje me stiu,
cijede strast kao gusti sok breskve ili kruke i pojaavaju samouvjerenost. Postoje. Ne
znam ije su, ali postoje (...) Ni jedan od njih me ne mora voljeti, ali ja bih umrla bez
njihovog prisustva (1974: 30).
Eva se bori za ravnopravnost, ali je svjesna svoje potinjenosti, jer taj, s kim bi ona da
druguje, ne priznaje je sebi ravnom (1974: 51). Ona vue okove za sobom, doputajui ponekad
da upravljaju njome: ...Sjetih se Vsevoloda koji me istukao kada smo se vratili u hotel tvrdei

70
da sam izazvala Luku. Plakala sam, branila se, ali u sutini bilo mi je drago, vjerovala sam da me
voli (1974: 82), a ponekad se ini da ih se potpuno oslobodila: Postoji more, postoji nebo,
postoje mukarci, ali nema oiju jasnih, sa ljubavlju u mene zagledanih, nema mene ni u jednim
oima. Nema. Uzmu me. Uzimam ih. Bez posljedica (1974: 87).
Susret sa Vladom deava se na poetku ljeta, posljednjih dana prije ljetnih praznika na
koje Eva odlazi sa prijateljem alfijem. Kroz odnos sa alfijem, piscem Pludrom kojeg susree
na odmoru, Mikelom sa kojim vodi ljubav na obali mora te nastojei da iskorai iz skuenih
okvira kulture koja afirmira tradicijske patrijarhalne vrijednosti Eva razotkriva kompleksne
odnose unutar porodice ali i drutva u cjelini. Sam naslov romana sugerira na nunost preobrazbe
i neodrivost postojeeg sistema u kojem su ene Drugost u odnosu na mukarca, jedinog
legalnog predstavnika drutva i patrijarhalne sredine iz koje potjee.
Kraj ljeta oznaie i kraj jednog perioda u ivotu Eve, povratak na staro, u roditeljsku
kuu, Biblioteku. Kraj romana, situiran je upravo na mjestu njegovog poetka:
Sve je nijemo. Hiljade nijemih elja. Ljeto se zavrilo. Odgovora nema. Poruke nema.
Svaki dogaaj, makar i neprijatan, utjeha je za ono to ne moemo dobiti. Trebalo bi
preko neke granice. Bolna, duboka elja enja. Je li to sve? Treba li je priznati kao
jedinu mogunost i ostati tako? Kako se u ljubavi moe drukije, neka mi neko apne,
ja zaista ne znam (1974: 112).

4. Krug strepnja od autorstva

Pria o Evi, otvorena u romanu Larva, nastavljena je devet godina kasnije u romanu Krug, u
kojem je vrelinu ljetnih noi zamijenilo jesenje rominjanje kie, a dva romana zaokruuju
pripovijest o Evinom samootkrivanju u upornom prizivanju Drugog (mukarca/kulture) u krug
koji je iscrtala oko svoga tijela (Verlaevi 2011: 53). Eva shvata da njen bioloki sat polako
otkucava a da nije ostvarila svoju primarnu ulogu u patrijarhalnom drutvu postati supruga i
majka:
Trideset mi je. Potomstva nemam. Moda ga neu ni imati. Pokuau (...) Ne smijem
dozvoliti da ostanem bez ploda. Danas moji roditelji blijede, naprosto kao da se briu
u prostoru. Njih jednostavno kao da nestaje, ali oni imaju mene. Ne vjerujem da su
prestali da vjeruju u mene kao mogunost uda koje e da bljesne, da ostvari neto.
Moram produiti njih, moram produiti sebe (1983: 38).
Rodni stereotipi stavljaju glavnu junakinju pred obavezu potvrivanja kulturalno
determinirane uloge ene postati suprugom i majkom. Dok to ne ostvari, Eva shvata da je nikad
nee priznati kao jednaku: Moda bi zaista trebalo da se udam. Iz inata i sebi i vama. Da vam
budem ravna (1983: 54). Vremenski, Larva obuhvata period jednog ljeta u ivotu bibliotekarke
Eve, dok se radnja romana Krug protee na tri preostala godinja doba. Kroz iskustva glavne
junakinje u oba romana propituje se niz tradicijskih opreka (mukarac ena, osjeaji razum,
tijelo duh, individualno kolektivno...).
Alikadi u ovom romanu jo kompleksnije propituje pojmove vezane uz fenomen tijela
poput dodira, starenja, privlanosti, odbojnosti, a samo tijelo se u tom kontekstu problematizira
kao poprite pregovora, usklaivanja i nadmetanja. Topos tijela kao jezgro identiteta dovodi se u

71
fokus pregovora izmeu individualnog i kolektivnog, privatnog i javnog, osobnog i drutvenog.
Vlastitog tijela Eva postaje svjesna u interakcijskom odnosu sa mukarcima koji je okruuju: sa
maestrom koji je nakon Vlade probudio njena ula (Bila je to kratka pria. Iznenaenje jedne
noi. Ruka arobnjaka koja me probudila iz tekog drijemea. Moda bi se sve isto ovako
dogodilo da mi se javio i neki drugi mukarac toga dana kada je poela da pada kia.) te kroz
konfliktan odnos sa Lazarom:
Stegnu me vrsto kao to bi pecaro stegnuo rukom ribu koja mu se otima dok je
skida sa udice. To to sam osjeala na miicama bio je bol. Bila sam pod njim. Bio je
jai. Kad sam mu popustila, red je da i on povede svoje. Nikakva pobuna sada mi ne
bi koristila. S njim nije sve u redu. Tako moe da zahvata samo ko ne vjeruje u sebe.
Ide, ide duboko. Ne zna se da li sebe ili partnerku eli da uvjeri u veliinu i snagu
svoja uda. Moda on zamilja da mu je porastao kao mainka i udara, udara. Ubija za
nepravdu koja mu je nanesena nekad davno. Nikog taj ne eli da zadovolji, da
obraduje, izuzev da odaghna neki svoj magloviti strah. Ako neto eli u odnosu na
partnerku, onda je to, vjerovatno, jedino da je fascinira svojom snagom (1983: 90-
91).
Kroz odnos sa Lazom, Eva pristaje biti objektom njegove poude, pristaje biti dobra ena
koja udovoljava prohtjevima mukarca. Ona je spremna na ispunjavanje svih njegovih elja:
kuha mu, sprema, kupuje i slua njegove ispovjedi o bivoj eni koju jo voli i kerki koju ne
via ( Hoe da ga razumijem, hoe da ga volim, da ga sluam, da mu budem dobra. Hoe? ... A
zar i ja ne bih htjela neto slino?). Njihov odnos ini joj se prirodan i u skladu sa
konzervativnim parametrima koji sputavaju ensku slobodu i pravo na izbor. Ona postaje
prilagodljiva u nastojanju da zadri mukarca, a ta prilagodljivost prizvana je tlapnjom za
izgubljenom rajskom slikom muko-enskih odnosa (Verlaevi 2011: 62).
Nakon raskida sa Lazarom, Eva zavrava svoj roman. (U)pisati sebe, ispostavlja se kao
jedini nain na koji se moe doprijeti do sutine stvari:
ini mi se da jedino to sam stvarno radila ovih trideset godina je to to sam
posmatrala svijet i osjeala ga. Sve je u meni dobijalo neku dimenziju i opravdanje.
Kada sam malo proakala po sebi i upitala se ta uiniti, ne uvenuti tek tako, dola
sam do rjeenja: pisati (1983: 36).
Pisanje postaje proces proienja od nagomilanog nezadovoljstva. Piui, Eva ponovo
oivljava stvari. Sada je ona tvorac i kreator, od njene volje zavisi tok stvari:
Ponovo sam bila zaljubljena u plavog ovjeka sa riom bradom. Od njega vie nita
nije zavisilo. Bila sam mu tvorac i ljubavnica. Bila sam vajar koji je po sjeanju na
san htio da doara jednog junaka. Da ga opredmeti (1983: 40).
I Eva se, kao i sve ene u povijesti knjievnosti susree sa pitanjima strepnje od
autorstva. Ovaj pojam u studiji Madwoman In The Attic: The Woman Writer And The
Nineteenth-Century Literary Imagination Author elaborirale su Sandra Gilbert i Susan Gubar,
smatrajui da se to dogaalo kroz proces skretanja sa glavnog toka muke knjievne tradicije,
revidiranja i redefiniranja. Posljedica toga su, smatraju autorice, palimpsestini tekstovi, ija
povrina skriva dublje nivoe znaenja.

72
 Ne bi li bilo bolje da je pisala pisma, smatrao je Vlado, dok je Lazar ocijenio da njen roman
nikad nee biti tampan. Jedino je pisac Pludra shvatio znaaj onoga to je uinila: Napisala si
knjigu (...) Jo jednom paljivo proitaj i nosi izdavau (1983: 150). Roman je Evi nadomjestak
za potomstvo, nain za prevladavanje smrtnosti, trag kojim e nastaviti ivjeti i kada je vie ne
bude, ali i odbrana od drutvene i kulturne nevidljivosti.

5. Zakljuak

Romani Larva i Krug, jednako tako su posluili i Alikadi kao odbrana od drutvene i kulturne
nevidljivosti. Ovim romanima, istakla je autorica, eljela je skrenuti pozornost na svoju poeziju.
Pria o Biseri Alikadi je pria o poecima, razbijanju predrasuda i pomicanju granica. To je
pria o ivotima onih koji su utjecali na kasnije generacije, a nju nije mogue ispriati bez
spominjanja Nirman Moranjak-Bambura, teoretiarke koja je, u bosanskohercegovaku
akademsku zajednicu uvela feministiku teoriju i kritiku. I ne samo nje, nego i onih koji su
nastavili njezinim stopama.
Piui o enskoj tradiciji u BiH Moranjak-Bambura, na poetku XXI stoljea istie da u
kompleksnoj situaciji knjievnosti naroda BiH problem 'enskog pisma' i enskog subjekta ili je
marginalan, ili jednostavno ne postoji za knjievnu kritiku, jer ne postoji niti deklarirana
feministika knjievnost kao ni feministika kritika (2003: 114). Prizivati vrijednosti enskog
autorstva, enske povijesti i drugosti, te tako potencijalno uzdrmati kanonske nacionalne
hijerarhije dapae se ini zazornim, smatra Moranjak-Bambura, nagovjetavajui da e se nae
konzervativne i uspavane kulturne i akademske institucije kad-tad nuno morati suoiti s
problemom kuluralne 'nevidljivosti' (2003: 114).
I zaista, nekoliko godina kasnije, pojavilo se i prvo feministiko itanje romana Bisere
Alikadi, trideset i dvije godine nakon objavljivanja Larve i dvadeset tri godine od romana Krug.
Ajla Demiragi u tekstu Revizija romana Larva i Krug, objavljenom u asopisu Sarajevske
sveske 2006. godine, pie da:
(...) rad ne tei nekom distanciranom/pripitomljenom i 'objektivnom' uvidu u
romaneskni opus Bisere Alikadi, ve je njegova temeljna intencija da ponudi traak
nove vizure i ukae na znaaj romana ove autorice, posebice za najmlau
ensku/feministiku bosanskohercegovaku knjievnu scenu (2006: 369).
Ta nova vizura, novo vienje iitava se i u dubljim slojevima romana, onim to su
decenijama ekali svoja prva itanja. itajui roman u ideolokom, mukocentrikom kljuu,
prvi kritiari naglaavali su da se romani Bisere Alikadi iscrpljuju u aktu itanja, a italaka
avantura zavrava im se zatvore korice knjige (Kadribegovi 1974: 116), dok e nas novija
itanja uvjeriti da se do znaenja djela Bisere Alikadi ne stie jednokratnim itanjem
(Demiragi 2006: 376). Svako novo itanje otkriva jedan novi aspekt teksta, ranije zanemaren ili
preuen.
I na kraju dolazimo do pitanja postavljenog na poetku teksta: da li je mogue prekinuti
zaarani krug? Jeste, no u bosanskohercegovakom kontekstu injenica je da se to desilo tek
poetkom XXI stoljea, onda kada su glasovi usamljenih autorica prestali biti incidenti (to je bio
sluaj sa romanom Larva) i kada se tim pojedinanim glasovima pridruuju glasovi ostalih (J.

73
Musabegovi, A. Terzi, N. Moranjak-Bambura, A. Demiragi, A. Avdagi...) i pretvorili u um
kojeg vie nije mogue ignorirati niti zanemariti.

LITERATURA

Alikadi, Bisera. 1974. Larva. Mostar: Prva knjievna komuna.

Alikadi, Bisera. 1983. Krug. Mostar: Prva knjievna komuna.
Avdagi, Anisa. 2003. Pripitomljeni diskurz (O nekoliko crtica Nafije Sarajli). Patchwork br.
1-2. Sarajevo. str. 123-131.
Demiragi, Ajla. 2006. Revizija romana 'Larva' i 'Krug' Bisere Alikadi. Sarajevske sveske,
br.13. Sarajevo. str. 369-377.
Demiragi, Ajla. 2011. O Feminizmu... iz stomaka. ProFemina, Specijalni broj, zima/prolee.
Beograd. str. 11 18.
Durakovi, Enes. 1995. Antologija bonjake pripovijetke XX vijeka. Sarajevo: Alef.
Durakovi, Enes. 2012. Obzori bonjake knjievnosti. Sarajevo: Dobra knjiga.
Gilbert, Sandra M. and Gubar, Susan. 1984. The Madwoman in the Attic: The Woman Writer and
the Nineteenth-Century Literary Imagination. Yale: University Press.
Kadribegovi, Aziz. 1976. Knjiga specifine vizure - Bisera Alikadi 'Larva'. Izraz, XX br. L.
Sarajevo. str. 149-152.
Kazaz, Enver. 2004. Bonjaki roman XX vijeka. Zagreb-Sarajevo: Naklada Zoro.
Moranjak-Bambura, Nirman. 2003. Signature smrti i etinost enskog pisma. Sarajevske
sveske. br.2. Sarajevo. str. 113 122.
Verlaevi, Azra. 2011. U branjevini teksta: bosanskohercegovaki enski roman. Gradaac:
Javna biblioteka Alija Isakovi.
Showalter, Elaine. 1977. A Literature of Their Own: British Women Novelists from Bronte to
Lessing, Princeton, New Jersey: Princeton University Press.

Summary

In Bosnian-Herzegovinian literature, the continuity of womens novelistic practice occurs quite

late in the seventies in the last century. There are numerous reasons why more than half a
century of discontinuity and silence took place between Nafija Sarajli, the first Bosniak female
prose writer, and Bisera Alikadi, the first female novelist. Larva, the first novel written by
Alikadi, drew attention not only for the fact that it is the first novel in the Bosniak literature
written by a woman, but also for the fact that it deals with the truth of a female being, her erotic
desire, sexuality and authenticity. Alikadi, the invisible female poet, has stepped into the former
male literary canon, legitimizing her own/ womans right to difference, and Eve, the heroine of
her novels, undermined the stereotypical images of the female subject in a solid system of gender
roles. The paper questions and reveals the strategies and tactics of gender resistance of both the
authoress and heroine of the novel, as well as the ways in which literature itself becomes a focal
point of resistance and rebellion to male domination in patriarchal society.

74
 Emancipacijske politike kanonizacije knjievnosti: taktike otpora enskog knjievnog
stvaralatva u BiH

Zlatan Deli
Muzej knjievnosti i pozorine umjetnosti BiH, Sarajevo
delic.zlatan@gmail.com

Saetak

Tekst problematizira taktike emancipacijskog otpora enskog knjievnog stvaralatva u BiH u

okviru ideolokog pokuaja hegemonijskih i nacionalnih knjievnih kanona da konstruiraju
historiju knjievnosti i produkciju znanja. Pri tome izdvajamo autorice ije su taktike otpora
najsimptomatinije unutar historijskog i drutvenog konteksta, a koje se ogledaju u knjievnim
djelima i javnim djelovanjima pomou kojih su se nastojale zabiljeiti. Takve emancipacijske
prakse da se biljei vlastito stvaralatvo i saradnja u borbi protiv marginalizacije shvaamo kao
taktike destabilizacije hegemonijskih knjievnih kanona koji su nastajali i jo uvijek nastaju kao
saradnja vladajuih etno-nacionalnih ideologija i akademskih institucija.

1. Kanonizacija

Knjievni kanon kao epistemoloki napor da se proui nacionalne knjievnosti predstavlja

kljuan element u konstituciji historije knjievnosti i produkcije znanja u obrazovnim
institucijama. Takoer, kanon utjee kako na drutvo tako i na odnos drutva prema tzv.
nacionalnoj i velikoj knjievnosti. Kanoni nikada nisu mogli biti vjeni i konstantni iako su se u
poecima njihova kreiranja smatrali takvima. Oni se neprestano mijenjaju, podloni su
prevrtljivoj logici vremena i manipulaciji pomou koje moemo pratiti ideoloke promjene u
odreenim kontekstima, smjene sistema vrijednosti i naela klasifikacije knjievnih djela koje
svaki sistem eli nametnuti kao konana i najvjerodostojnija. Kanoni su uvijek bili iskljuivi, jer
su kreirajui vlastite sisteme vrijednosti, kreirali politike pamenja, konfiscirali pamenje i
konstituirali povijesno-knjievne narative.
Kanon bi se mogao definirati kao apsolutizam u sferi estetike. I kao svaki
apsolutizam, sve dok traje, sve dok je na snazi, on izgleda vjean. Kao da
svojom stabilnou svjedoi o trajnosti estetskih vrijednosti. Uistinu, 'kanon'
pretpostavlja ustanovljenje 'trajnih vrijednosti', pa samim tim polae pravo i na
vlastitu trajnost. Kao takav, on je zapravo odraz estetike udnje za stabilnim i
sigurnim poretkom vrijednosti. U isto vrijeme, meutim, on je i izraz tenje da
se 'svoje' vrijednosti proglase apsolutnim vrijednostima i tako nametnu svima, a
naroito drugim. U tom smislu kanon je instrument uspostavljanja supremacije
nad drugim. (Lei, 2014: 14)
Dominacija nad Drugim kroz povijest knjievnosti najvie se konstituirala u dominaciji
nad enskim knjievnim stvaralatvom, odnosno u pokuaju da se negira takvo iskustvo i da ga se
iskljui iz velikih knjievnih metanarativa i nacionalnih kanonizacija. Ako se neka knjievnica
i nae u hegemonijskim knjievnim kanonima, to moemo shvaati kao iskliznue i paradoks, a
nipoto kao prisutnost enskog knjievnog stvaralatva u mainstream politikama kanonizacije.
Pitanje o kanonu je politiko pitanje [...] zato to kanon nije samo jednostavni
skup estetikih, estetskih, umetnikih, knjievnih, kulturalnih, etikih ili
drutvenih normi. [...] To pitanje je o materijalnim drutvenim praksama kojima

75
 jedno drutvo izvodi identifikaciju i interpelaciju individualno ili kolektivno
situiranog subjekta kroz prividnu samorazumljivost umetnosti, knjievnosti ili
kulture u konkretnim istorijskim i geografskim uslovima i okolnostima.
(uvakovi, 2005: 111)
Kako kanoni predstavljaju kljuan politiki element obrazovanja o nacionalnoj knjievnosti, iako
se prezentiraju kao skup knjievnih normi i bezinteresnih klasifikacija po kojima mi
samorazumljivo vie volimo itati ono to su napisali mukarci, a knjievnice doivljavamo kao
usputnu literaturu ili podlistak zvaninoj mukoj velikoj knjievnosti, tako je njihova ideoloka
uloga u produkciji znanja u akademskim i obrazovnim ustanovama neprikosnovena. Kanonizacija
knjievnosti uvijek se odvijala i jo uvijek se odvija po mukocentrinom modelu predavanja
naslijea od oca ka sinu i uz podmetanje partikularnih interesa kao univerzalnih (Moranjak-
Bambura, 2005: 71), pa mi stoga nije namjera glorificirati knjievni kanon kao jedini relevantan
oblik klasifikacije knjievnosti, ali s obzirom na to da kanoni odreuju i kreiraju obrazovne
sisteme, produkciju znanja i ono to smatramo relevantnom knjievnou, vano je institirati da
se prekroje i problematiziraju. Takoer ne smatram da u BiH treba postojati samo jedan kanon,
koliko god on bio sveobuhvatan. To kao prvo ne bi bilo mogue ni u BiH ni u nekoj drugoj
kulturi, jer su kulture hibridne. Nacionalne knjievnosti izvan junoslavenske interliterarne
zajednice ve dosta dugo nisu zainteresirane samo za iskustva unutar vlastitih nacionalnih okvira,
nego ih zanimaju transnacionalne i hibridne poetike po kojima svjetska knjievnost nastoji
artikulirati ne nacionalne tradicije, nego naine pomou kojih kulture priznavaju i razumijevaju
sebe preko sopstvenih projekcija drugosti, o emu su pisali Hutcheon i Valders (2002) i
Bhabha (2004). Takoer, jedan mehanizam kanonizacije knjievnosti kroz povijest kao i
priznavanje samo jednog kanona ne bi imalo dobar ishod, posebno po knjievnice, jer bi npr.
ensko knjievno stvaralatvo moda ostalo nezabiljeeno da su se istraivai/ce vodili/e samo
jednim kanonom i modelom kanonizacije, kako kroz povijest tako i danas. Autorice koje emo
izdvojiti u ovom pregledu1 nemaju objavljena sabrana djela u izdavakim kuama koje inae
objavljuju knjievne opuse, ali samo knjievnicima i to u nekoliko izdanja. Pregled enskog
knjievnog stvaralatva razumijevamo kao neku vrstu enskog knjievnog kanona koji se
suprotstavlja dominantnim ideolokim praksama kanonizacije knjievnosti2 kao iskljuivo
nacionalne i/ili etnike, a koja se unutar poslijeratnog bosanskohercegovakog akademskog i
obrazovnog diskursa dijeli na bonjaku, srpsku i hrvatsku, s iznimkama. Najreprezentativniju
realizaciju kako etno-nacionalistikih tako i falogocentrinih uinaka kanonizacije knjievnosti u
BiH moemo ponajbolje pratiti u planovima i programima za osnovne i srednje kole (prema
Kazaz, 2005), gdje se nalazi sirovi politiki materijal etnikoga i mizoginog ienja u kulturi.
Nakon 1995. i zavretka rata u BiH knjievnice su svoje mjesto u zvaninim
hegemonijskim i mainstream bosanskohercegovakim hrestomatijama i antologijama3 nale u
svakako znatno manjem omjeru nego mukarci, no unutar vrlo krutih
nacionalnih/nacionalistikih okvira, pa se na osnovu imena autorice/autora kao kljunog

1
Nemogue je izdvojiti ih sve i sve njihove taktike otpora; spomenut emo samo one za ije politike otpora
smatramo da su najsiptomatinije unutar historijskog i drutvenog konteksta u kojem se javljaju.
2
Koje su nastale kroz saradnju vladajuih etno-nacionalnih ideologija u BiH i akademskih institucija.
3
U jugoslavenskom periodu kanonizacije knjievnosti u BiH, knjievnice nisu bile uvrtene u nacionalni kanon.
Tako npr. Savremena knjievnost naroda i narodnosti u BiH u 50 knjiga nije uvrstila niti jednu knjievnicu, dok
Biblioteka kulturno naslijee Svjetlost izdvaja samo jednu autoricu, Jasminu Musabegovi.

76
oznaitelja donosi odluka u koju nacionalnu knjievnost pripada bonjaku, hrvatsku ili srpsku.
Primjer su kanonske antologije i hrestomatije izdavake kue Alef s deset antologija i est
hrestomatija, od toga antologije tematiziraju bonjaku i bosanskohercegovaku knjievnost, dok
hrestomatije iskljuivo bonjaku knjievnost u kritici ime se svakako cementiraju ve
uspostavljeni mehanizmi konstituiranja nacionalnih kanona (Kazaz, 2005: 129). Naime,
ako zanemarimo injenicu da u navednom zborniku ima samo est ena a
etrdeset mukaraca i skoro u istom omjeru knjievnih kritiarki i kritiara,
postavlja se pitanje kriterija izbora, kao i pitanje institucionaliziranja kritikog
miljenja tko donosi preskripcije recepcije, ta i kako se neto moe/mora
itati. Nevolja je u tome to studenti i studentice koji prouavaju
bosanskohercegovaku knjievnost preitavajui tekstove iz navedne
hrestomatije usvajaju, a ne recimo dekonstruiraju, odreena znanja, te sa takvim
znanjem odlaze u nastavu (Deni-Grabi, 2010: 136).
Klasifikacijama autorica unutar bosanskohercegovakih akademskih diskursa i
kanonizacija mogu se mapirati mehanizmi konstitucije pozicija moi i znanja, koje odluuju gdje
je enama mjesto, i moe se zapravo uvidjeti da su kanonizacije knjievnosti jo uvijek duboko
mizogine i nacionalistike, a samim tim i iskljuive.

1.1. Emancipatorne politike kanonizacije

U pokuaju da ekspliciramo ensko knjievno stvaralatvo u BiH, slijedit emo problemski

pristup koji istie taktike subverzivnih otpora kako u javnom djelovanju knjievnica, tako i u
prekoraivanju, u knjievnim djelima, krutih granica rodnih uloga kao onih koje nas odreuju.
Knjievni kanoni u BiH temelje se na patrijarhalnim matricama unutar kojih samo knjievnost
koju piu mukarci moe uope biti knjievnost, dok se ensko knjievno stvaralatvo smatra tek
usputnom literaturom koja se navodi najee kada nestane materijala za antologije. U tom se
kontekstu taktike rodnog otpora artikuliraju u kontinuitetu enskog knjievnog stvaralatva za
koji su zaslune same knjievnice, jer su naprosto pisale, u tome da su u svojim djelima pruale
otpor mizoginim reprezentacijama enske subjektivnosti i hegemonijskoj konstrukciji knjievnog
kanona, zatim u tome da su u odreenom historijskom kontekstu bile vidljive i problematizirale
podijeljene prostore javnog i privatnog, te u tome da su javnim djelovanjem i sopstvenim
knjievnim djelima nastojale ostati zabiljeene. Takve emancipacijske politike biljeenja
vlastitog stvaralatva i ujednjivanja u borbi protiv marginalizacije shvaamo kao taktike
destabilizacije utvrenih etno-nacionalistikih knjievnih kanona. Strategije biljeenja vlastitog
stvaralatva promatrat emo kao iskliznua i paradokse koji prikazuju da su, ak uz sve
patrijarhalne napore hegemonijskog kanona da se enska knjievnost zaboravi ili banalizira,
knjievnice uspjevale naruavati prakse kanonizacije, pa ak i ulazile u kanon(e).
Kanon, kao, prividno, stabilni sistem vrijednosti, po prirodi stvari izloen je
djelovanju subverzivnih sila, a one sa svoje strane uvijek tee onom to
nazivamo dekanonizacija. Uistinu, mnogi su historiju knjievnosti opisali kao
reverzibilni proces gradnje i razgradnje kanona, tj. kanonizacije i
dekanonizacije. (Lei, 2015: 14)

77
Mapiranje emancipacijskih strategija shvaamo kao odgovor na vrlo jasno kreirane politike
konfisciranja pamenja kao i na brisanje tragova enskog knjievnog stvaralatva te sistemsko
zanemarivanje kako knjievnica tako i njihova doprinosa knjievnoj povijesti.

2. enski glas Stake Skenderove

Prve autorice u BiH se javljaju krajem 18. i poetkom 19. stoljea, ali u ovom poetku izdvojit
emo spisateljicu i uiteljicu Staku Skenderovu. Skenderova je pisala po principu klasinog
mukog diskursa te njezine pripovijetke4 nisu bile istanana izraza i stila, nego su zapravo
odgovarale vrijednosnom imperativnu knjievnog stvaralatva tog vremena i zadovoljavale su
nacionalni diskurs, epsku tehniku i klasian epski izraz. Samo kao sljedbenice ovih poetika
Skenderova i ostale autorice uope su mogle biti prihvaene kao spisateljice, naravno, nikada
ravnopravne mukarcima, piscima. No bez obzira na takve odlike njenog proznog izraza,
ipak se traganje za autentinim doivljajem vlastitoga tijela i postojanja treba
nastaviti uprkos tvrdnjama da ne postoji enski glas u tom periodu, niti pisanje
kao takvo, nego samo kao glas histerine osobe koji je muevni jezik ene [...] i
takav muevni jezik ene uspijeva monolitnost falogocentrizma dovoljno
izobliiti i svesti na stupanj igre rijeima (Gazeti, 2003: 99).
Naime, Skenderova je bila upravnica enske kole u Sarajevu i prva ena koja je objavila knjigu
u BiH u kojoj je promovirala zajednitvo svih naroda u BiH, bila je pismena kada je openito
pismenost u BiH bila oko 3% (usp. Stojakovi, 2002) i poznata je u kolektivnom sarajevskom
sjeanju kao netko tko je odstupao od uobiajenog oblika enskog ponaanja. Aktivno je radila
na prosvjeivanju ena u Sarajevu, bila je neudata (kao i veina uiteljica i uitelja iz tog perioda)
i oblaila je muka odjela (takoer est obiaj u sarajevskim mahalama tog vremena), a postoje i
nezvanine informacije da je bila lezbijka. Ovi su podaci moda nebitni za analizu njezina
knjievna teksta, ali su vani kao strategija otpora u politikama kanonizacije knjievnosti i
muzealizacije knjievnica u bosanskohercegovakim muzejima. U Muzeju grada Sarajeva prole
je godine organizirana izloba o znaajnim ljudima koji su roeni i ivjeli u Sarajevu, a na neki
su nain vani za kulturnu povijest grada, gdje je jedan plakat/poster posveen ivotu i djelu
Stake Skenderove. Dvije su znaajke simptomatine za ovu izlobu. Prva je to da u ovom muzeju
o Skenderovoj nemaju formiranu zbirku, nego samo ope biografske podatke preuzete sa
Interneta, to je inae karakteristino za muzealizaciju u BiH. Muzeji nemaju formirane zbirke o
knjievnicama, rediteljicama ili dramaturginjama, ali zato postoje zbirke o glumicama, operskim
pjevaicama, kostimografkinjama i scenografkinjama. Druga se odnosi na prikrivanje privatnog
ivota Stake Skenderove za razliku od prezentiranih informacija iz privatnih ivota drugih
znaajnih ljudi na ovoj izlobi. Razlog za ovakav in moemo potraiti i u tome to ovaj muzej
financira bonjaka etno-nacionalistika politika struktura koja svakako ne bi dozvolila
promoviranje lezbijstva, a to je inae ona struja koja u saradnji sa akademskim institucijama u
BiH knjievne kanone kreira po krvim zrncima.

4
Pripovijetke enluk, bestilj i mamljenje ena i Ljetopis Bosne u kojima opisuje svakodevni ivot u Sarajevu za
vrijeme Osmanske okupacije naglaavajui multinacionalno zajednitvo graana, njihove obiaje i odnose prema
upravljakim strukturama Osmanskog carstva.

78
 Staka Skenderova je nastavila s poduavanjem svojih uenica i nakon to joj je kola
zatvorena, asove je nastavila drati u svojoj kui. Jesu li ti asovi bili samo o tome kako biti
dobra domaica, uzorita supruga i majka ili se pod krinkom toga raspravljalo i razmatralo o
mnogo izraenije emancipacijskim politikama, ostaje zadatak za budua istraivanja.

3. Prosvjetiteljski toposi Nafije Sarajli

Nafija Sarajli kao jedna od nekoliko predstavnica bosanskohercegovake knjievnosti

austrougarskoga perioda odgovarala je tadanjim knjievnim tendencijama, mada je u
knjievnom svijetu boravila veoma kratko. Objavila je zbirku pria Teme pred poetak Prvog
svjetskog rata, iako je zvanino objavljena tek u jugoslavenskom periodu, 1986. godine. Posve se
slaem sa analizama koje smatraju da je knjievnost u tom historijskom periodu bila izravno
prosvjetiteljska i nastojala je europeizirati bosanskohercegovaku kulturu i njezin narod shodno
duhu novoga vremena koji je u suprotnosti s ve arhetipskim ivotnim stilovima, te da je
neuropeizirani domai diskurs bilo potrebno pouiti novim vrijednostima (usp. Avdagi, 2003;
2014). Iako je Nafija Sarajli bila instrument mehanizma koji je nastojao plasirati univerzalni
sistem vrijednosti, vana je taktika otpora u njezinim djelima izravna reprezentacija
nemogunosti artikulacije enskog knjievnog stvaralatva kroz figuru enskog subjekta
spisateljice koja pie, stvara knjievnost, i mukog lika koji donosi odluku o valorizaciji
knjievnoga djela, nekoga tko objavljuje knjievna djela i kreira ono to e biti kanon, primjerice
u pripovjetci Teme.
Jednom rekoh Muhamedu: a to ti ne baci oko i na moj sto, da vidi ta ima i
na njemu? On me pogledao upitno, kao da e rei: to da ja tudi naem
interesantno za sebe? Knjige koje ita, ja sam prije proitao, runi rad neka
tebi bude, ja imam previe i svojih poslova, a kuni rauni jo me najmanje
zanimaju. E, ne zna ti kaem mu okoliajui na mom stolu ima i rukopisa...
On me pogleda iznenaeno: ta, pa i ti? Zadrlja on rukom po stolu. Jeste,
napisala sam nekoliko stvarica, pa sve ekam da ih ti opazi, da ih uzme i
proita. On zakrenu glavom nekoliko puta nee da ita, kako to? Ali nijesu
pjesme, ja u u odbranu, nijesu ni rasprave. Onda da bog sauva, ako su kakve
drame, sa busadijama i salepijama, mukim enama i tuim jezikom....
(Sarajli, 2010: 27)
U svojim je pripovjetkama problematizirala i nemogunosti bosanskohercegovakih
muslimanki da se obrazuju, piu, stvaraju - jer su sputane drutvenim ulogama unutar kojih se
ene ne trebaju obrazovati ili biti knjievnice - i u tim pripovjetkama poziva kako mukarce tako
i ene da piu makar stranicu, gdje se artikulira potreba da ene budu zabiljeene i zapamene
bez obzira na sve javne ili privatne prepreke kao u pripovjetci Nekoliko stranica tebi (2010: 81-
82):
ensko dok je u snazi, dok je ivo, trudi se da samo svojom spoljanjou
predobiva na duu zaboravlja i ona, a i oni koji bi se trebali starati. [...] Pa je i
to enskinje bez pojma o vanjskom ivotu sa puine i razlueno u svom
drutvu jadno i nezadovoljno sa samim sobom, kamoli da bi bilo uzorno i za

79
 druge. Zaostaje i iza kolovanog i iza obinog naeg ovjeka. [...] Za one kod
nas koji ve mogu uzeti knjigu u ake, treba pisati. Ako ne moemo ka Nijemci,
svaki po knjigu, moemo makar po nekoliko stranica...
Iako oduevljena kolonizatorskim autoritetom, Sarajli je ipak izraavala i negodovanje,
artikulirajui ideoloke zamke, jer je modernizacija iznevjerila ene, mukarcima je ponudila
dosta privilegija, ali emancipacijske nakane europeizacije nisu se usmjerile na ene:
Ustaj eno, // iz zakutka, iz zavitka // uje onaj zvuni glas // gdje te zove
svjetska ena // da se die, da se bori // za slobodu ljudskog roda i za spas //
[...] Tvoja ruka nek je jaka, // ne daj naprijed dumaninu // da ti bombom zemlju
rui // iz ognjita vatru gasi // da ti djecu ratom hara // i tvoj narod unitava. //
(Sarajli, 2010: 92-93)
Jedna je od emancipacijskih odlika austrougarske epohe u BiH svakako ukljuenost ena
u javna udruenja, to im je prualo mogunost da budu vidljive kako u alternativnoj tako i
javnoj sferi, a to e se posebno artikulirati u Kraljevini Jugoslaviji. Otpor falogocentrinim
kanonizacijama knjievnosti pruali su asopisi (Bosanska vila, Zora, Biser, Nada, Zeman) u
kojima su knjievnice objavljivale svoje radove, biljeile svoje stvaralatvo, pa ak i bile
urednice (Stojanka Kaikovi i Milena Mrazovi), to e posebno biti odlika epohe monarhije
jugoslavenstva.

4. Pjesnikinje, enska udruenja i glasila, socijalni angamani, alternativni modeli

kanonizacije i knjievnica Revolucije

Period izmeu dva svjetska rata (inae gotovo pa zanemaren u bosanskohercegovakoj

savremenoj knjievnoj kritici) karakterizira ekspanzija enskog knjievnog stvaralatva koje se
artikulira u pokuaju da se okupira knjievnost kao prostora unutar kojeg su mukarci kao
nositelji pera i narativa u potpunosti dominirali, formiraju enska udruenja, izraajnije
feministiki politiziraju udruenja i asopisi iz Austrougarske monarhije i formiraju nova glasila
unutar kojih e ene izmeu ostalog artikulirati vlastite strategije otpora mainstream
kanonizacijama. U ovom knjievno-povijesnom periodu javljaju se knjievnice koje e ovu
epohu stilski obiljeiti kao epohu u kojoj se propituje socijalna tematika i artikuliraju
feministika naela na osnovu liberalno-socijalistikih/komunistikih okvira, a koja se odnose na
faze socijalnog angamana u kojima se jasno isticalo da se ene nakon zavretka rata vie nee
moi vratiti predmodernim ulogama i da e se emancipacija ena sve vie kretati u smjeru
potpune ravnopravnosti u drutvu. Aktivnih autorica u ovom periodu bilo je oko 30, no njihov je
trag ostao gotovo pa izbrisan naroito u zvaninim hrestomatijama i antologijama, ali i onim
alternativnim. Njihove poetike i toposi koje su obraivale u svojim tekstovima u skladu su s
tadanjim strujanjima knjievne produkcije i konteksta kojem su pripadale. Njihova knjievnost
nije bila nita manje vrijedna od knjievnosti koju su napisali mukarci. One su u svojim djelima,
a i kroz druge vidove drutvenog angamana, pozivale na drutvenu promjenu, aktivizam,
uestvovale u kulturnom i drutvenom ivotu, borile se za graanska i politika prava, traile
prava glasa za ene, bile aktivistice sindikalnih pokreta, radnikih partija unutar kojih je klasna
emancipacija donosila i rodnu emancipaciju, pisale proglase o obaveznom osnovnom

80
obrazovanju i za djevojice, objavljivale tekstove u relevantnim knjievnim asopisima
(ulistan, ena danas, Bosanska vila, Zora, Biser, Nada, Zeman, enski pokret), osvajale
prostore slobode obraujujui socijalne tenje enskog pokreta, kolsko vaspitanje enske
omladine, razvoj feminizma, enskoga prava na rad itd. Ovaj period karakterizira promjena
unutar enskog knjievnog stvaralatva koje se kretalo u smjeru prevazilaenja epskih narativa i
prosvjetiteljske uloge knjievnosti same i njezinog okretanja ka svekolikom iskustvu svjetske
knjievnosti i kreiranju knjievno-umjetniki vrijednih narativa koji e se nastaviti nakon Drugog
svjetskog rata. ak i udruenja koja su emancipatorne politike promovirale unutar nacionalnih i
religijskih okvira ne treba okarakterizirati kao puko patrijarhalna, jer bi prevelika radikalizacija
onemoguila biljeenja i javna djelovanja, pa su ovakvim taktikama ene uspijevale provlaiti
feministike agende.
Iz ove epohe izdvajam Veru Obrenovi Delibai koja prve pjesme i prie objavljuje u
Kraljevini, ali njezin najvei knjievni angaman se odnosi na knjievnost Revolucije i romane
koje objavljuje nakon zavretka Drugog svjetkog rata. Njezina se zaostavtina i angaman
doslovno briu iz svih zvaninih pregleda povijesti jugoslavenske i bosanskohercegovake
knjievnosti, a time se naravno eljelo reprezentirati kako je revolucionarno angairana
knjievnost muki posao. Predavala je u Vioj pedagokoj koli i bila lanica Udruenja
knjievnika u Sarajevu. Autorica je etiri romana, dvije zbirke pripovijetki i jedne zbirke
pjesama. Obrenovi Delibai je napisala prvi socrealistiki roman u SFRJ Kroz niiju zemlju,
koji govori o sudbini muslimanke koja se emancipira kroz narodnooslobodilaku borbu, no to
nije bio dovoljan razlog da bude kanonizirana, ak je optuena da je bila Informbiroovka. Mada
su mnogi mukarci uspjeno preivjeli takve optube, ona nikada nije dobila drugu ansu ostala
je neznana junakinja. Roman Kroz Niiju zemlju objavljen je u dvije knjige: 1948. i 1950.
godine. U romanu daje hroniku rata, revolucije i narodnooslobodilake borbe u pograninim
selima izmeu zapadne Srbije i istone Bosne. Autorica je ovim romanom problematizirala
poziciju ene unutar revolucionarnog diskursa, zbog ega e na koncu biti iskljuena iz struktura
koje su nakon okonanja ratnih sukoba uspostavile vlast i unutar knjievnoga kanona. Uzroke
zaborava koji je sistematino aktiviran u sluaju ove knjievnice mogue je traiti u odabiru
tematike njenih djela, smatra Slapak (2007).
Sunano je jutro Iz svih krajeva Bosne i Hercegovine idu ene u sveanoj
povorci na svoj Prvi kongres. Olga eka da naiu drvarevanke, da im se
prikljui, dok ih oekuje, ini joj se da uz ovu ivu povorku osloboenih,
svjesnih ena, meu kojima ugleda i bljedoliku radnicu Fatimu, ide i povorka
ena palih za slobodu... Lica su im vedra... Na njima titra osmijeh sree... Pored
ene heroja iz Drvara koraa heroj hercegovka, pored bijeljinke Vida i
Jovanka [...] Oivjee mrtva lica sa fotografija poginulih ena i rtava faizma i
slie se sa vedrim, sretnim licima osloboenih ena koje kao bujica radosti i
sree ure na svoj Prvi kongres. Sarajevo je rascvjetano. Rascvjetale se
ivopisne are narodnih nonji, koje su prekrile plonike kao arene kite
cvijea. Sarajevo je raspjevano od sree. [...] Ulicama jo buno teku povorke
ena... Olga ih nosi u srcu, osjea ih, ivi s njima i jutronju svetkovinu pretvara
u muziku... U toj sveanoj povorci, pored ena junaka i heroja, ona vidi ene

81
 radnice, seljanke, intelektualke. uri svaka na Prvi kongres nosei svoj udio
slobodi. I stara nadniarka Radojka, i hrabra, bistra Jovanka, i skromna umna,
odvana uiteljica urovi, mirna ozbiljan Vida, i lijepa Zorka Radisavljeva i
borac Milijana Stikieva i Veselinka Grujevi, i namuena Mara Vuievi, i
Brena Ilijina, i bolniarka Marija, i Zora Baraneva, i njena majka Cmilja,
ena partizana Radoja krojaa, i via od svih ena, vrijedna Vinja Radovanova
i jo mnogo njih... (Obrenovi Delibai, 1948: 168)
Sluaj Vere Obrenovi Delibai, kao neznane junakinje, predstavlja primjer
epistemolokog nasilja ideologije koja se slui najperfidnijim mehanizmima kako bi sakrila
svako postojanje Drugoga u svojoj vlastitoj reprezentaciji i tako uklonila one sluajeve za koje
smatra da iskrivljuju jednobrazno razumijevanje historije. Ona je samo jedan od mnogobrojnih
primjera ena koje je Historija iskljuila u procesu kreiranja vlastita narativa i predstavlja
klasian primjer konfisciranja i brisanja enskog knjievnog stvaralatva iz kolektivnih pamenja
i kanonizacija knjievnosti. Takoer je simptomatino da o Veri Obrenovi Delibai nema
formirane zbirke u Muzeju knjievnosti i pozorine umjetnosti BiH koja se bavi kanoniziranjem
grae iz povijesti bosanskohercegovake knjievnosti i pozorine umjetnosti, ali ima zbirka
njenoga mua, Mihaila Delibaia, autora nekoliko pjesama i direktora izdavake kue Svjetlost
u Sarajevu. Trenutno se u spomenutom Muzeju formiraju zbirke o Veri Obrenovi Delibai i
nekim drugim knjievnicama koje su na slian nain odbaene i izbrisane. Formiranjem zbirki
nastoji se dokinuti konfiskacija pamenja nastala i nakon Drugog svjetskog rata i nakon ratova u
devedesetima, kako bi se izbrisanim enama vratilo mjesto koje im u znanju i historiji pripada.

5. enski subjekt samoupravnog patrijarhalnog socijalizma

Iz perioda SFRJ izdavajam Biseru Alikadi, jer je kljuan topos njezina pozamana knjievna
opusa konstrukcija enskoga subjekta. Ona zapravo iskustvo i uvjete nastanka enskoga
subjektiviteta postavlja u centar svoga knjievnog narativa. Alikadi se bavila rainjavanjima
mizoginih i patrijarhalnih reprezentacija enskih likova i enskoga iskustva u
bosankohercegovakoj i junoslavenskoj knjievnosti. U svojim je knjievnim djelima
problematizirala zazorne i granine enske figure, enskost kao drugost, majinstvo, ensku
tjelesnost, patrijarhalni strah od enske seksualnosti. Nerijetko je muke likove prikazivala kao
nesigurne, preplaene, submisivne i groteskne. Propitivala je oznaiteljske prakse koje su dovele
do razumijevanja enske seksualnosti i majinstva unutar patrijarhalnih okvira.

MEDEJA XX STOLJEE

Raznesen je veo moga sna

O mukarcu, drugu po misli
I po krevetu koji mirie
Na zajedniki samozaborav
Sve ini koje mogu da sastavim su
Da sriem spoznatu istinu

82
Da se valjam po njenome blatu
Moj zloin je savren
Djeca moja umorena su prije poroda,
U prozirnoj zraci moje misli
Jedino za usamljenost, tu vjetiiju nadarenost
Moe da mi se sudi
Da me se ukori to unato svemu
Nisam izgubila nadu
I to mi se ivot umjereno gadi. (Alikadi, 1988: 179)

Simptomatinim smatram to to je knjievna kritika iz ove jugoslavenske epohe Biseru Alikadi

drala za osrednju autoricu, erotsku knjievnicu, enu koja pati usljed neostvarenog majinstva,
te je njezine knjievne tekstove uvijek promatrala kao odraz njezina osobna iskustva.5 Drugim
rijeima, oito je jedno posve falogocentrino razumijevanje unutar kojeg se knjievnica nikada
ne moe distancirati od teksta/tijela, nije to sposobna racionalizirati, jer je navodno autorica,
samim tim to je ena, neodvojiva od svoga teksta. Tako je u nastavnim planovima osnovnih
kola imenovana kao knjievnica za djecu, u srednjim kolama ne postoji, a tek nakon 1995.
usljed konstruiranja etnonacionalnih kanona dobija mjesto koje joj pripada iako naravno
okarakterizirana kao prva Bonjakinja koja je napisala roman. Tako se i danas prouava na
univerzitetima uz neka iskliznua koja predstavljaju znanstveni radovi novije generacije
teoretiara/ki knjievnosti, feminizma i kulture.

6. Savremene poetike knjievnica u postjugoslavenskoj BiH umjesto zakljuka

Devedesete godine, kao prvu dekadu postjugoslavenske BiH, karakterizira period pisanja kao
derridaovskog javnog oplakivanja i politike alovanja, tj. ratnog pisma i traumatskog suoavanja
s Realnim uasima ratnoga stanja, ratnim razaranjima i ranjivosti ljudskoga tijela. Unutar takvih
poetika javlja se kao sastavni dio, ali i kao parcijalna tvorevina koja upuuje na razlikovanje
ensko ratno pismo - kao strategija otpora herojskoj figuri mukoga lika i rtvenoj figuri
enskoga lika. Raspadom SFRJ, kreiranjem etniki istih prostora i zaotravanjem
nacionalistikih diskursa, patrijarhalne podjele uloga na muki (heroj ili ratnik) i enski lik (rtva
i uvarica patrijarhalnog doma i reda), nameu se kao dominantne interpretacije sablasti ratnog
unitavanja. U takvim okolnostima i ideoloki nametnutim poetikama, javljaju se subverzivne
politike kod knjievnica (izdvajam Feridu Durakovi) kao pokuaji oznaavanja razlike u otporu
prema najtvrem mukom diskurzu, koji svoje krajnje otjelovljenje realizira kao ratniki diskurz
(Moranjak-Bambura, 2003: 115), rainjavajui tako strukture vlasti, moi i znanja koje su
izmeu ostaloga i dovele do traumatskog susreta sa ratnim sablastima.

5
Pogl. Kljuanin. Zilhad. 1988. Vrtovi naslada Bisere Alikadi u Alikadi, Bisera. Pjesme, Sarajevo: Veselin
Maslea, str. 5-21. Kanonizacija knjievnosti u postjugoslavenskoj BiH nacionalno se i ideoloki posve razlikovala
od kanonizacije u SFRJ, ali je ovaj tekst uvrten u Alefove hrestomatije nastale nakon zavretka rata u BiH i
kreiranja etniki istih politika u obrazovanju, znanosti i produkciji znanja. Iako je Bisera Alikadi u tim
hrestomatijama oznaena kao prva Bonjakinja koja je napisala roman, zadobivi poasno nacionalno mjesto u
historiji knjievnosti, patrijarhalne matrice tumaenja enskog knjievnog stvaralatva ostale su iste.

83
 Ferida Durakovi herojskoj figuri junaka ratnika suprotstavlja figuru majke koja artikulira
pravo na svoju priu, na osobnu verziju doivljaja rata i povijesti lienu antologija, kanonizacija i
zvaninih politika moi (1994: 112-122):

Svaka je majka udo od djeteta

Kad smo u hitnji odlazili iz svoje kue na ulazu u grad, zauvijek, ja sam nosila
nekoliko dragih knjiga, damski neseser i rublje. Ona je nosila dvije kese hrane.
Pitam, ta si ponijela, mama? Ono to svima treba, kae. Poslije je kroz granate
i snajpere ila do nae bate i donosila unucima salatu, luk, mrkvu. Jel te strah,
pitam je. Nije sine, kae ona. Ja samo pomislim na svoju djecu i Bog mi odmah
otvori put [...] Kada su moga brata poslali na poloaj, tamo, kod one nae
kuice, ona se lijepo spremi i ode tamo. Kud e, mama, pobogu, pitam oajna.
Odoh da mu pomognem, da mu bude lake, kae. Brat jedva ivu glavu izvue
izvlaei je iz obrua. Nemoj, kae, mama, Boga ti, vie da mi pomae. Sad po
itav dan sjedi na balkonu, gleda i oslukuje: Je li iv? Moda na golemoj
zemlji lei? Imal ta da jede? Sjeate se one blesave majke Nikoletine Bursaa?
E, isto to. Samo malo drukije. [...] Po itav dan, devet spratova gore i devet
dolje, donosi vodu. Prije rata nije mogla ni da pree devet stepenica. Sad je, kao
nita ne boli. Samo to se smanjila za dva broja. Sad, kae, ne smije nita da me
boli, sad je rat. Poslije u biti bolesna, koliko me volja. Prije neki dan pita me
jedan poznanik: Kako uspijeva da bude tako ista i bijela kada nema ni vode
ni struje? To je ona kriva, kaem. Ode na vodu , opere sve moje bijele
koulje, otkuha pantalone i patike, osui. Onda izmoli od dragog Boga malo
struje, pa hitro-hitro sve opegla i objesi u ormar. Ne smije ti, kae, da izgleda
kao izbjeglica, iz inata anamo onima to nas otjerae od kue [...] Kad pripuca
oko nebodera, svaamo se. Neu, kaem, na stubite ni u podrum, bolje se
osjeam kad itam dok padaju granate. Dobro onda, kae ona, i ja ostajem s
tobom. I sjedi pored mene, a znam da umire od straha. Sjedi sve dok me toliko
ne naljuti da i ja izaem na stubite ili u podrum, tvrdoglavije nita u ivotu
nisam vidjela. Smjestit eme na sigurno ili je nee biti [...] Rui me svaki dan,
te da ne znam da se snaem u ivotu, te da ne znam da iskoristim situaciju, te
da sam naivna, ja ne znam ta da joj odgovorim, pa samo kaem: Ma zna
mama, ja sam ti pjesnikinja, to je zato ...
Figura majke kao lirskoga subjekta u njezinim pjesmama iznalazi put iz okvira rtve
determinirane ivotnim okolnostima i odupire se strukturama koje politiku alovanja svode na
proces ubrzanog zaboravljanja gubitaka i prolosti zarad zvaninog pomirenja. Durakovi u
svojim pjesmama problematizira koncept povijesti te nastoji zvaninu historiografiju prikazati
kao narativ, rainjavajui samorazumljivo poimanje patrijarhata i same knjievnosti. Takvim
praksama otpora i neoekivanim pripovijedanjem ratnih trauma njezina je poezija iznevjerila
dominantni nacionalistiki diskurs .
Savremena enska proza i poezija nakon 2000. godine kao knjievnost razlika
intertekstualno se nastavlja na modele prethodnih knjievnica i kreira nove knjievne i

84
emancipacijske politike. Knjievnice novije generacije nisu izabrale roman, nego poeziju i priu
kako bi se razraunale s postratnim stanjem i njegovim posljedicama, stoga je zanimljivo kako se
otpor velikoj prii sainjavao ne samo putem struktura samoga teksta (fabule i konstituiranja
likova), nego je izabrana mala forma pripovijedanja. Danas, u savremenoj Bosni i Hercegovini,
upravo knjievnice piu ponajvie kritinu i emancipativnu knjievnost. One
problematiziraju ideoloke datosti na najizravniji nain, a istovremeno otvoreno
i eksplicitno potrauju glas kako za ene, tako i za, i to po prvi puta u
bosanskohercegovakoj knjievnosti, homoseksualce, te stvaraju drutveni
prostor za sve njih (Arsenijevi, 2006: 277).
Traumatski susret s ratnim razaranjima, kao i sam koncept traume kod ovih se knjievnica
artikulira na nain da su stereotipi ironino stavljeni u pitanje, a trauma je prigrljena, i to ne kao
izvor samoviktimizirajueg uitka, nego kao 'najdublje i najvrijednije iskustvo koje imamo
(Arsenijevi, 2006: 282). enski subjekt suprotstavlja se mehanizmima koji ga kreiraju kao rtvu
i okamenjeni spomenik ubijenom mukarcu, kako to pokazuje poezija Adise Bai u kojoj se
ironizira patrijarhalni okvir za prevazilaenje traume, zbog ega enski subjekt ne eli biti
okamenjeni epitaf ubijenom muu u genocidu (2010: 8):

HEROINA

Nema ga i nema i nema.

Stvari u ormaru izgubile su njegov miris.
Djeca samo misle da ga pamte.

Davno je legao
i dugo ti mu je leati...

Pod nekom travom nenaetom.

Pod nekim liem taloenim.

Nema ga i nema i nema.

A ti bdije nad suhom uspomenom.
Njegov lik: presovan cvijet.

Silno hvalimo tvoje dostojanstvo.

Ti si ljubav kakvu sanjamo.
Ti si odanost kakvoj se nadamo.
Ti si slika koja tako dobro ide u na ram.

A njega nema.
I nema.
I nema.

85
Niko ne uje no.
Do krvi grize ake.
U se stavlja prste.
Glavom o uzglavlje tue.

U samotnoj postelji zna:

ti ga se ne sjea.

U poeziji i prozi ejle ehabovi problematiziraju se koncepti itanja iz etno-nacionalnih uglova,

knjievnost ne mora biti samo enska, to ne znai da se treba distancirati od toga, naprotiv, nego
ensko knjievno stvaralatvo ne eli biti svedeno na samo jedno etn-onacionalno tumaenje, niti
samo na ensku knjievnost koje se sjete kada nestane materijala za etno-nacionalne antologije.

NEU DA BUDEM POETESA

Neu da budem poetesa!

One su upave i rune
Piju i
Samuju i
Stare
Neu da budem zajedljiva
pametna
baba
s velikim naoalama
i eirom
bez ikog svog.

Neu da budem poetesa?

One su njene i ranjive

Sjede
Na promocijama
ekaju
Neu da budem primjer
iz enske knjievnosti
koji navode
kad im nestane materijala
za antologije.

Neu da budem poetesa!

Kad su mlade i uevne

86
One se udaju
Za matore
Kritiare
I ostarjele
Pisce
Koji se poslije razbole
Pa one prestanu pisati

Neu da budem tuna

dobra
supruga spisatelja
o ijem talentu priaju
na kunim sijelima
poslije.

Neu da budem poetesa...

Njihova pametna djeca

Stipendisti u inostranstvu
Navode ih kao
Egzotine injenice
Biografije
Neu da budem mama
koja je pisala knjige
a i bolje bi
ali je rodila
pa eto.

Neu da budem poetesa.

Nikad se neu ubiti

U seksu ne vidim
nita filozofsko

U alkoholu
ni od eg ne bjeim

Prestajem puiti

Nisam na udaju

87
Previe minke
za jednu muzu

Ja sam ono ega se plaite:

Fertilna
I piem pjesme. (ehabovi, 2007)

IZVORI

Alikadi, Bisera. 1988. Pjesme. Sarajevo: Veselin Maslea.

Bai, Adisa. 2010. Promotivni spot za moju domovinu. Sarajevo: Dobra knjiga.
Durakovi, Ferida. 1994. Srce tame. Sarajevo: Bosanska knjiga.
Obrenovi Delibai, Vera. 1948. Kroz niiju zemlju. Sarajevo: Svjetlost i Osloboenje.
Sarajli, Nafija. 2010. Teme. Sarajevo: Dobra knjiga.
Skenderova, Staka. 2005. Ljetopis Bosne. U: Sarajevo gdje je nekad bilo: Knjievna biografija
grada 1462-1992. Ur. Tomaevi D. Buybook, Sarajevo, str. 170-174.
Skenderova, Staka. 2010. enluk, bestilj i mamljenje ena. U: Sve bih zemlje za Sarajevo dala:
ene piu i itaju grad. Ur. Tomaevi, D. Dobra knjiga, Sarajevo, str. 53-57.
ehabovi, ejla. 2007. Neu da budem poetesa (neobjavljena zbirka), Sarajevo: Zoro.

LITERATURA

Arsenijevi, Damir. 2006. Prema politici nade: poezija i postratni period u BiH. U: Na tragu
novih politika: kultura i obrazovanje u BiH. Ur. Husanovi. J i Arsenijevi. D. Centar za
istraivaki, stvaralaki i graanski angaman Grad, Tuzla, str. 275-299.
Avdagi, Anisa. 2003. Pripitomljeni diskurz. Patchwork 1, Sarajevo: Rodne studije, str. 123-
135.
-----2014. Narativni pregovori: bosanskohercegovaka pripovijetka u procesima evropeizacije:
diskurzivni pristup reprezentaciji identiteta. Sarajevo: Dobra knjiga.
Bhabha, Homi K. 2004. Smetanje kulture. Beograd: Beogradski krug.
Deni Grabi, Alma. 2010. Bosanskohercegovakih roman na kraju 20. stoljea. Brko:
Preporod.
Gazeti, Edisa. 2003. Fenomen enskoga pisma/identiteta u bosankohercegovakoj
knjievnosti. Patchwork 1, Sarajevo: Rodne studije, str. 99-111.
Hutcheon, Linda i Valders, Mario J. 2002. Rethinking Literary History: A Dialogue on Theory.
Oxford: Oxford University Press.
Kazaz, Enver. 2005. Nacionalni knjievni kanon mjesto moi. Sarajevske sveske 8-9,
Sarajevo: Mediacentar, str. 123-135.
Kljuanin. Zilhad. 1988. Vrtovi naslada Bisere Alikadi. U: Alikadi, Bisera. Pjesme,
Sarajevo: Veselin Maslea, str. 5-21
Lei, Zdenko. 2015. Tri fragmenta o kanonu. Batina 3, Sarajevo: Muzej knjievnosti i
pozorine umjetnosti BiH, str. 14-18.

88
Moranjak Bambura, Nirman. 2003. Signature smrti i etinost enskog pisma. Sarajevske
sveske 2, Sarajevo: Mediacentar, str. 113-123.
---- 2005. Nevolje s kanonizacijom. Sarajevske sveske 8-9, Sarajevo: Mediacentar, str. 51-75.
Slapak, Svetlana. 2007. Strategije zaborava i rod.
http://www.danas.rs/kultura/strategije_zaborava_i_rod.11.html?news_id=103463 (7.7.2014.)
Stojakovi, Gordana. 2002. Staka Skenderova ili prilog za istoriju autentinosti. Habitus:
Kulturni dijalog izmeu islama, istone i centralne Evrope, Novi Sad. str. 177-190.
uvakovi, Miko. 2005. Mnogostruka lica kanona: kanon ili kanoni mnotvo pitanja s
odgovorima. Sarajevske sveske 8-9, Sarajevo: Mediacentar, str. 111-123.

Summary

The text examines emancipatory tactics of resistance in Bosnian and Herzegovinian women
writing within ideological role of hegemonic and national literary canon in the construction of
history and production of knowledge. In this paper we will single out female authors whose
tactics of resistance are the most symptomatic ones within the historical and social context.
Emancipatory politics is represented in their literary work and/or social engagement and they
tried to stay documented using these strategies. That type of emancipatory practice through the
documentation of ones own literary creation and collaboration in the struggle against
marginalisation is understood as tactics of destabilisation of hegemonic literary canon created by
ruling ethno-national ideologies and academic institutions.

89
RODNI OTPOR U POSLANICI, POEZIJI I ADOLESCENTSKOJ KNJIEVNOSTI

90
 "Titanski i osloboeni Ja" Poezija Milke Pogai

Josipa Dragievi
Zavod za povijest hrvatske knjievnosti, kazalita i glazbe HAZU
Odsjek za povijest hrvatske knjievnosti
jdragicevic@hazu.hr

Saetak

U okviru drutveno-kritiarske pozicije koju je Milka Pogai (1860-1936) zauzimala u javnomu

ivotu Hrvatske posebno se istie njezin angaman u pedagoko-odgojnim pitanjima kao i borbi
za prava ena posebice uiteljica, a svijest o potrebi za drutvenim promjenama u znaajnoj je
mjeri nala odraza i u njezinu knjievnomu radu. U knjievnosti se Milka Pogai javlja krajem
70-ih godina 19. stoljea objavljujui pjesme i pripovijetke veinom u asopisu Vienac, a
knjievnomu radu, ponajvie okrenutomu djejoj knjievnosti, ostaje posveena do kraja ivota.
U periodici sudjeluje prilozima razliitoga sadraja te njezina bibliografija broji preko 350
jedinica. U radu je pozornost usmjerena na njezine dvije objavljene knjige pjesama (Pjesme,
1885; Pjesme, 1912). Prva zbirka pjesama Milke Pogai iz 1885. nezaslueno je zanemarena u
hrvatskoj knjievnoj historiografiji iako pripada uspjenijim poetskim izriajima knjievno-
stilskoga razdoblja realizma koje odlikuju nove teme i motivi u hrvatskoj poeziji s mjestimice
istaknutim drutveno-kritiarskim angamanom, a zbog enskoga lirskoga subjekta dotada
nepoznatoga u hrvatskoj knjievnosti aktivnoga, buntovnoga, samosvjesnoga i glasnoga u
prvoj zbirci poezije Milke Pogai treba traiti zaetke hrvatskoga enskoga pisma. Druga zbirka,
objavljena gotovo tri desetljea kasnije, u formalno-stilskomu i tematskomu smislu uvelike se
oslanja na prethodnu zbirku i u trenutku objavljivanja ne predstavlja znaajniji prinos tadanjoj
hrvatskoj poeziji, no u radu e se promotriti u kontekstu izrazito otre recenzije A. G. Matoa
(Hrvatsko kolo, 1912, 475-477) i njegovih tvrdnji da je Milka Pogai u poeziji pokazala
neuvenu umiljenu snagu i nadljudsko samopouzdanje te zakljuka kako je objavljivanje knjige
tek primjer starije feministike literature, a poezija "lirska poza fingirane muke energije".

Knjievnopovijesna istraivanja hrvatske knjievnosti 19. stoljea u velikoj su mjeri zapostavile

enski udio u knjievnoj proizvodnji toga razdoblja. Analiza recepcije knjievnica 19. stoljea
ukazuje na njihov marginaliziran poloaj u knjievnoj historiografiji ali i potpun zaborav nekih
od njih. Kada je rije o knjievnicama koje djeluju u razdoblju od 30-ih do 70-ih godina 19.
stoljea, prvenstveno Ani Vidovi i Dragojli Jarnevi, knjievnopovijesni diskurs njihova
predstavljanja u najveoj je mjeri polazio od njihove knjievnopovijesne uloge utemeljene u
spolnoj determiniranosti bile su ene i svojim su knjievnim radom pridobile ensku itateljsku
publiku. Ovo potonje ipak nije nevana injenica uzimajui u obzir nastojanja hrvatskih
knjievnika 19. stoljea da pridobiju to iru itateljsku publiku, iji su znaajan dio tvorile ene,
a ime bi utjecali na odrivost knjige na hrvatskom jeziku do tada potisnute njemakom (na
sjeveru) i talijanskom (na jugu) lektirom, no takav pristup izuzima iz analize knjievni rad ena
kojemu bi se odredio iri knjievnopovijesni odnosno utvrdio knjievnoestetski prinos hrvatskoj
knjievnosti. Premda se prema knjievnopovijesnim sintezama moe pogreno zakljuiti da u
drugoj polovici 19. stoljea postoji diskontinuitet u udjelu ena u knjievnoj produkciji posebice
tijekom knjievnopovijesnoga razdoblja realizma 80-ih godina nakon kojega se ene javljaju u
neto veem broju u knjievnosti, treba napomenuti da u najvanijem asopisu toga razdoblja
Viencu tijekom 70-ih i 80-ih godina 19. stoljea nalazimo vie enskih imena, a to je
knjievnopovijesno znaajnije, one se okreu novim temama i anrovima, pa e primjerice
Marija Fabkovi pisati o pedagokim temama, Marija Jambriak o poloaju ene u drutvu, a

91
glumica Ivka Kralj javit e se putopisom i biografijom. Radi se o novoj generaciji obrazovanih
ena koje e ostaviti znaajan trag u hrvatskomu kulturno-drutvenomu ivotu, a meu njima je i
Milka Pogai koja u Viencu objavljuje pjesme i pripovijetke.
Milka Pogai (Zagreb, 1860 Zagreb, 1936) pripada knjievnicama koje je hrvatska
knjievna historiografija u potpunosti zaboravila. Ime Milke Pogai nalazi se tek u dvije
povijesti hrvatske knjievnosti, Prohaskinoj iz 1929. i icelovoj iz 2005. No, da je zasluila i vie
od samoga uvrtavanja u hrvatsku knjievnu historiografiju svjedoi njezin plodan knjievni rad,
u uem i irem smislu, koji obuhvaa vie od 350 jedinica knjiga, pjesama, pripovijetki,
lanaka i ostalih priloga u gotovo svim zagrebakim novinama i asopisima (Dumbovi, 1979:
117-136). O Milki Pogai za njezina ivota objavljeno je preko 90 tekstova.1 Dio spomenutoga
knjievnoga rada obuhvaa i oko dvadeset objavljenih samostalnih knjiga pjesama, romana,
pripovijetki, igrokaza. Tek je Ivan Dumbovi 1979. skrenuo pozornost na njezin javni angaman
priredivi monografiju o Milki Pogai koja je svojim podnaslovom naznaila da se ipak radi tek
o drutvenom i pedagokom aspektu njezina djelovanja, ali je postala dobrim polazitem za
daljnje istraivanje i u drugim smjerovima (Dumbovi, 1979). Od novijih radova o Milki Pogai
moe se izdvojiti tek poglavlje koje joj je posvetila Dunja Detoni Dujmi u knjizi Ljepa
polovica knjievnosti (1998). Prve iskorake u javnu sferu djelovanja Milka Pogai zapoinje
knjievnim radom kada ve kao 15-godinjakinja u Pozor alje prvu pripovijest, da bi 1877., iste
godine kada upisuje Kraljevsku preparandiju za uiteljice u Zagrebu, u Viencu objavila i prvu
pjesmu. No, knjievni rad, kako e se pokazati, ostat e tek jedan manji dio javne prezentacije
Milke Pogai, a njezin drutveni angaman vezat e se uz neprestanu borbu za obespravljene
skupine, prvenstveno djecu i ene. Godine 1880. Milka Pogai poinje raditi kao uiteljica i
sljedeih 10 godina dodjeljuju joj iskljuivo najproblematinije razrede to je znaajno utjecalo
na formiranje socijalnih i pedagokih pogleda koji e obiljeiti njezino javno djelovanje. U tomu
razdoblju u periodici sudjeluje, osim knjievnim prilozima, i lancima o problematici
uiteljskoga zanimanja te pedagoko-odgojnih metoda u kojima je uspjeno objedinila iroko
teorijsko znanje i osobno iskustvo rada s djecom, a Dumbovi (1979: 114) pie kako su stavovi
Pogai bez veih korekcija aktualni i u njegovo doba, no ini se da su i danas. Kolika je bila
irina interesa i znanja Milke Pogai svjedoe i njezini ostali tekstovi primjerice o putovanjima
u druge zemlje koji su uvijek komparatistike naravi, pie o opernoj glazbi u Beu i u Zagrebu, o
modi, o obrazovanju djevojaka, prosvjeduje protiv zatvaranja Zagrebake opere itd. Njezin je
drutveni rad obiljeio, prema Dumboviu (1979: 39), socijalni rad, borba za prava ena,
kulturno-prosvjetno te novinarsko i knjievno djelovanje kao i poseban odnos prema stalekoj
problematici. U svrhu poboljanja drutva uope Milka Pogai zauzimala je otru kritiarsku
poziciju, a posebice je bila kritina prema kleru i njihovoj odgojnoj ulozi. Pisala je i o radnicima,
upozoravala na teak poloaj hrvatskoga sela i nemarnoga odnosa drutva prema njemu, pratila je
svjetska zbivanja na polju emancipacije ena te o tome izvjetavala u periodici, prevodila je i za
kazalite i u svemu pokazivala svoje prosvjetiteljsko nastojanje prosvjetom do slobode. Osim
senzibiliziranja javnosti za spomenute teme kroz onodobnu periodiku, Milka Pogai inicirala je
konkretne akcije za provoenje drutvenih promjena koje je gorljivo zagovarala u svojim

1
Prema Predmetnomu katalogu Leksikografskoga zavoda Miroslava Krlee.

92
tekstovima. Najvie uspjeha imala je u pedagokomu radu institucionalizirajui rjeenja brojnih
problema vezanih uz djecu pa primjerice osniva Djeji dan, inicira osnivanje prvoga djejega
doma, prvih ferijalnih kolonija, prvih djejih sklonita, prvih djejih jaslica ("kolijevke") u
Zagrebu, Suaku, Kraljevici i drugim gradovima. Upoznata s pitanjima emancipacije,
problemima ene u drutvu, svoju je borbu za prava ena prvenstveno kanalizirala kroz borbu za
prava uiteljica pa i u tom smjeru osniva 1902. Klub uiteljica kojemu predsjedava, potom
Udrugu uiteljica kraljevina Hrvatske i Slavonije 1904. kojoj je 1908. pripojena Sekcija za nau
djecu, a valja naglasiti da je 12 godina bila urednicom asopisa Domae ognjite, namijenjenoga
obitelji, enama i mladei. Da je Milka Pogai svojim drutvenim radom stekla ugled i
autoritativnu teinu svjedoi i injenica to je njezin dom bio mjestom susreta mnogih hrvatskih
vodeih intelektualaca toga doba, a posjeivali su ga izmeu ostalih Ljubo Babi, Ivan Metrovi,
Antun Gustav Mato, Ivo Andri, Ivana Brli-Maurani, Milka Trnina, Milan Ogrizovi, Isidor
Krnjavi, Adela Milinovi, Jagoda Truhelka i dr. Prema Dumboviu, svi su rado dolazili zbog
razgovora, savjeta, mnogi su joj donosili radove na ocjenu, a bila je svojevrsna mecena mladim
ljudima (Dumbovi, 1979: 28). Kada je Milka Pogai umrla 1936. sve su novine prenijele vijest
o njezinoj smrti, a pokopana je u arkadama na Mirogoju uz sve poasti. U sluaju Milke Pogai
iznoenje biografskih podataka nuno je za shvaanje irine zahvata kojim je pionirski utjecala na
reformiranje hrvatskoga drutva. Njezine strategije otpora nejednakostima u drutvu u brojnim
primjerima nadile su puko teorijsko uporite i zaivjele u praktinoj primjeni. Imanentna potreba
Milke Pogai za drutvenim promjenama kroz zagovor jednakih mogunosti za sve, kanalizirala
se kroz detektiranje problema i iznalaska slobodnog prostora za djelovanje smjestivi se u
podruje najblie njezinim profesionalnim i obrazovnim mogunostima, ono odgoja i
obrazovanja djece. Koliko su neke pedagoke ideje, temeljene na znanstvenim dostignuima toga
doba i vlastitom iskustvu rada s djecom, koje je Pogai zagovarala bile napredne svjedoi i
dananje priznanje raznih struka njihovoj ispravnosti pa i legislativna primjena dijela njih. Takve
je ideje pokuala popularizirati i knjievnim radom, pa je veinu knjievnoga opusa posvetila
djeci bilo da je pisala za njih bilo da je pisala o njima, dajui time silan prinos neispunjenomu
prostoru djeje knjievnosti. Istodobno, kao uiteljica od 1901. uiteljica Zemaljske vie
djevojake kole te od 1909. ravnateljica Zemaljske vie djevojake kole kuanskoga smjera
bila je upoznata i s problemima obrazovanja ena, ali i problemima uiteljica (od kojih se esto
spominje nametnuti celibat za ije ukidanje se borila Milka Pogai). Zahvaljujui irokom uvidu
u polje enske emancipacije ostaloga zapadnoga svijeta, znaajan dio njezina javnoga angamana
posveen je i zalaganju za prava ena. No, taj e angaman ostati manje zabiljeen u njezinu
knjievnomu stvaralatvu. Izuzetak je ovea proza Ispovijest iz 1912. nepravedno zanemarena od
onodobne kritike u kojoj u dnevniko-epistolarnoj formi donosi prikaz jednoga branoga suivota
iz muke perspektive.2
Iako je Milka Pogai svoja najznaajnija postignua ostvarila u 20. stoljeu, ukljuujui i
glavninu knjievnoga rada, ono to je odvaja od ostalih suvremenica jesu poetci njezina
knjievnoga djelovanja koje je veinom ostvarila u vodeem asopisu knjievnopovijesnoga

2
Knjigu Ispovijest 1913. na esperanto je prevela Antonija Jozii (Milka Pogai, Konfeso, El la Kroata lingro,
Kostajnica, 1913), a s esperanta je knjigu 1931. na kineski preveo ugledni kineski pisac Wang Luyan. Time je
Ispovijest postala prva hrvatska knjiga prevedena na kineski jezik, a ne kako se u historiografiji navodi Alkar Dinka
imunovia preveden 1936.

93
razdoblja realizma Viencu, objavivi od 1877. do 1888. tridesetak priloga, veinom pjesama i
tri pripovijetke. Sve je pjesme izmeu ostalih objavila u prvoj, od dvije, knjige pjesama koja
izlazi 1885. u Zagrebu. Kada je rije o poeziji, koja je dominantna knjievna vrsta u doba
romantizma, ona je brojnim piscima u knjievnopovijesnom razdoblju realizma ostala
najneuspjenijim dijelom opusa. Stoga je jo vea vrijednost poezije Milke Pogai koja i u
usporedbi s poezijom kanoniziranih pjesnika toga razdoblja Silvija Strahimira Kranjevia i
Augusta Harambaia, stoji uz bok uspostavljenih vrijednosti njihovih opusa i to ponajvie zbog
odmaka od budniarskih i domoljubno-preporodnih poetskih izraza te okretanja suvremenim
drutvenim temama koje iznosi uspjelim pjesnikim govorom o emu je svoj sud iznijela i Dunja
Detoni Dujmi rijeima da "Harambaieva nacionalna retorika u nje se pretvorila u ljubavnu
retoriku dopunjena kadto tragom kranjevievskoga vitalizma" (Detoni Dujmi, 1998: 99).
Zbirka Pjesme iz 1885. sadri 72 pjesme podijeljene u dva ciklusa "Jasminice" i "Pjesme razne".
Zanimljive su Prohaskine i icelove razliite ocjene pjesnitva Milke Pogai u kojima ga prvi
naziva najrealistinijim od ostalih pisaca realizma (Prohaska, 1929: 179-180) dok potonji smatra
kako se Pogai nije maknula od kasnoromantiarske poetske paradigme (icel, 2005: 45). Obje
tvrdnje uporite mogu nai u opusu Milke Pogai. Veina pjesama iz prvoga ciklusa bliska je
romantiarskomu poetskomu iskazu dok je veina iz drugoga, prvenstveno tematski, blia
znaajkama realistinoga pisma. Pogai zbirku zapoinje stihovanom posvetom barunici Ivki
Vranyczany koja je kao podupirateljica hrvatske kulture i knjievnosti svojim prinosom
pridonijela i objavljivanju zbirke. Ciklus "Jasminice" otvara pjesma u kojoj se Pogai obraa
pjesmi kao ivomu biu evocirajui invokaciju Bogu od kojega je molila da pjesma bude
uspjean odraz njezinih osjeaja, zanosa i lijepih slutnji, a da njoj da ara da je takvu realizira.
Pogai istodobno prednost daje sadraju pjesme, a manje formi: "makar hramljo stih i epala mi
rima / uz zdravu miso, u tebi, ivota ako ima", a znakovito je da je upravo formalni dio pjesama u
dijelu kritike bio najvei prigovor zbirci. No, recepcija zbirke bila je ponajvie pozitivna.3 Milan
Grlovi u Pozoru je napisao istinski hvalospjev pjesnitvu Milke Pogai koja je uspjela
"originalnou svojih misli, gladkoom i dotjeranou svojih stihova, bujnom i plemenitom
svojom dikcijom svratiti na sebe pozornost hrvatskoga itateljstva", a pjesme "kad ih na duak
itamo, osjeamo, da imademo posla s pravim pjesnikim talentom, moda s prvim hrvatskim
lirikom najnovije knjievne generacije" (Grlovi, 1885: 3). Dio kritike potencijalne recipijente
knjige vidi kako meu mladima tako i meu ozbiljnijom publikom, a svi joj mahom priznaju
velik talent i potiu na daljnji rad i usavravanje pjesama u formalnom smislu. Pjesme iz ciklusa
"Jasminice" razliitoga su formalnoga ustroja, a veinu pjesama prati "dinamina versifikacija,
srokovno dobro voene strofe i okretne rime, iako se kadto primjeuje metrika jednolinost,
uporaba istroenih versifikacijskih uzoraka" (Detoni Dujmi, 1998: 98-99). U versifikacijskomu
smislu slino je i s drugom zbirkom iako je u njoj primjetan povremeni zaokret prema
slobodnomu stihu. Na tematsko-motivskom planu pjesme su na tragu romantiarskoga izraza, no
motivski inventar u sluaju Pogai vrlo je skroman (cvijet, slavuj, zora, nebo, zvijezde, ptica,
vjetar itd.), a njegove su izraajne mogunosti u okviru ljubavne tematike do kraja iscrpljene to
u konanici dovodi do itateljskoga zamora iskazanim materijalom. Pritom je naglaena

3
Za cjelovit popis objavljenih tekstova o zbirci v. popis literature.

94
antropomorfizacija prirodnoga svijeta u kojemu su primjerice ptice, zvijezde, vjetar glasnici
ljubavnih iskaza ("Ja moljah jasnu zviezdu veernjicu"), a lirski subjekt kroz cijeli ciklus izraava
elju za preobrazbom ili se poistovjeuje s prirodom ("Oj da sam cviet!", "to sam, zar znade?",
"O zato nisam ptiica"). Pjesme su veinom ljubavne tematike s intimnim previranjima,
ljubavnim nadanjima, neizvjesnostima i boli u kojima su snovienja i zle slutnje esti motivi.
Pogai ovim ciklusom uspijeva ispriati ljubavnu priu zapoetu sretnim ljubavnim odnosom
koji se rastae razdvojenou ljubavnika pri emu lirski subjekt u neizvjesnosti iznosi svoja
nadanja u opstanak ljubavi, ali iji konaan kraj ostavlja nesretan i oajan lirski subjekt. Ono to
je svojedobno enoa prigovorio Pogai, a to je neprimjeren iskaz teke boli koja je u suprotnosti
s mladou Pogai i koji je primjereniji manje talentiranim piscima, ipak je naao odraza u
ciklusu "Jasminice" i to ponajprije kroz motiv smrti vezan uz slutnju ljubavne propasti ("S tvoga
ela moja ruka", "Kada podjem do tebe") (enoa, 1879: 43). Zbog toga se na izraajnomu planu
ine puno uspjelijima pjesme koje su odraz iskrene djevojake razigranosti ("to mi je, ne znam",
"Rado sam te ovjenati"). Drugi ciklus "Pjesme razne" kako naslov sugerirara raznolik je u svojoj
formalnoj i tematsko-motivskoj podlozi, u njemu se nalaze balade, popularna knjievna forma u
romantiarskoj poetici, prigodnice, rodoljubne pjesme te one socijalne tematike.
I ovakva formalna analiza pjesama upuuje na novum koji u ensku suvremenu hrvatsku
poeziju uvodi Milka Pogai. Za razliku od prethodnica iz 19. stoljea koje su pisale domoljubnu
poeziju, prigodnice, (ljubavne) spjevove i sl. izbjegavajui ikakav intimni izraz u poeziji (uz
iznimku od tek nekoliko, veinom neobjavljenih, pjesama Dragojle Jarnevi ili opusa Jagode
Brli koja je pak za ivota objavila samo jednu pjesmu), Milka Pogai prva je knjievnica koja
se u knjievnosti javlja osobnim glasom razotkrivajui vlastiti intimni svijet i to prvenstveno onaj
ljubavni. Posebnost poezije Milke Pogai lei i u nainu na koji je njezin enski lirski subjekt
kreiran, a koji ni u kojemu pogledu ne podlijee uvrijeenim rodnim podjelama gdje enama
pripada tripartitna uloga majke, supruge i domaice kao to nije atribuiran ni osobinama
"rezerviranima" iskljuivo za ene primjerice krotkou, strpljenjem, poniznou. Dapae, enski
lirski subjekt u poeziji Milke Pogai beskompromisan je, nestrpljiv i strastven u svojim
ljubavnim htijenjima. U predstavljenomu ljubavnomu odnosu on preuzima inicijativu od svoga
odabranika trai ruku i njegovo zavjetovanje na ivotnu ljubav ("Kad ti rekoh: daj mi ruku"),
preuzima rizik ne znajui za ishod ljubavne ponude pa odlazi na put "prek ovih planina" kako bi
svom odabraniku ponudio srce ("Kada podjem do tebe"). Nadalje, enski lirski subjekt kod Milke
Pogai je zaposlen, time i financijski neovisan, o emu govori, jedna od najuspjelijih, zadnja
pjesma zbirke "Novcu". Ta je pjesma ujedno i najotvorenija kritika drutvu u kojemu je, kako
smatra Pogai, novac jedina vlast. Kritiarska pozicija prema drutvu i njegovim pojavnostima,
kao izraz realistike poetske paradigme, u odreenom je dijelu prisutna u ciklusu "Pjesme
razne". Svijet o kojem Pogai progovara izgraen je na dihotomiji mate i realnosti odnosno
oekivanja i stvarnoga iskustva koji svjedoi i o ambivalentnosti samoga lirskoga subjekta pa
kritika drutva nerijetko prerasta u samokritiku. Tako uz izraze razoaranja zateenom slikom
svijeta nakon njegova upoznavanja ("Pria"), iskazujui elje za drutvom kojim bi vladali dobri
ljudi, jednakost meu ljudima i pravednost, lirski se subjekt poinje voditi naelima toga istoga
iskvarenoga drutva te preuzima starozavjetni obrazac ponaanja za nanesenu nepravdu: "La je

95
sanja! Mnogi od njih / mrzio me za nepravo, / a i ja njih za odmjenu / mrzih, Boe, kano djavo; /
pa kad iba na me pala, / njom bi umah vraat stala" ("Pred Bogom").
Kada je rije o drugoj zbirci pjesama Milke Pogai Pjesme iz 1912., iako objavljena 27
godina nakon prve, u poetikomu se smislu uvelike oslanja na prvu. Tome svjedoi i injenica da
je Pogai vie pjesama iz prve zbirke uvrstila u drugu, iako je time, kritika smatra, dovela do
djelominoga nesklada zbirke. No, stilski nesklad je izraeniji u prvoj zbirci, posebice ako se
uzmu u obzir pjesme s poetka pjesnitva Milke Pogai kada se priklanja baladesknim temama i
anrovski hibridnim vrstama ("Gorski kralj", "Na grobu"), vjerojatno po uzoru na veinom
njemaku romantiarsku lektiru, da bi se poslije okrenula "naelu osjeajnoga i duhovnoga
sklada" s racionalnom nadogradnjom (Detoni Dujmi, 1998: 98). Druga zbirka intimni je obraun
Milke Pogai s drutvom iji je izraz Pogai pronala iskljuivo u poeziji. Znakovita je, stoga,
prva pjesma zbirke u kojoj zakljuuje: "Od moje due otkida se pjesma / sa snanim klikom, / i
ne pita vas, da l' je itko slua, / da l' godi ikom! / Ja pjevajui krim sebi pute / sred stijena sivih, /
ja ljubim ivot, a da jo ga ljubim, vi niste krivi!" ("O, ne..."). Zbirka s veinom ljubavnim
pjesmama kao ponovnoga iskaza nesretnih ljubavi, privremene sree, enje, zaborava,
ponienja, ali u ovom sluaju i osude drutva graena je na neprestanim dihotomijama: Bog /
ovjek, nebo / zemlja, svjetlo / mrak, ja / vi, elje / postupci. Bog je, kod Pogai, tek promatra a
ne kroja ovjekove sudbine, ime odgovornost za vlastite postupke preuzima sam lirski subjekt,
samokritian, ali i sklon samooprostu utemeljenomu u dobrim namjerama. Oprosta, pak, nema za
drutvo s kojim je lirski subjekt u stalnomu sukobu, drutvo je shvaeno neprijateljski, ono
potkopava sva nastojanja subjekta za osobnom sreom, iji je dio i njegov javni angaman u
pokuajima stvaranja pravednijeg drutva. Otpor takvomu drutvu lirski subjekt vidi u
neprihvaanju poloaja rtve, stalnoj borbi i neodustajanju od vlastitih elja i pogleda na svijet
vjerujui da na taj nain odrava osobni integritet i raunajui na nagradu poslije smrti ime
zbirku preobrazuje u svojevrsno slavlje ivota i ivotne energije.
Druga zbirka pjesama Milke Pogai nije naila na pozitivne kritike kao ona prva.4 Kada
je rije o manama knjige, one su veinom ile u smjeru jednolinosti i dosade tema i motiva,
povremenoga neuspjeloga izraza, nemodernosti, ali istovremeno su se isticale poneke uspjele
pjesme ak antologijskoga znaenja, pozitivna energija koju unosi u tadanju hrvatsku poeziju te
optimizam i vitalnost zbirke. Stjepan Parmaevi u dijakronijskom smislu naglaava pak veliki
napredak u jezino-stilskom izriaju od poezije u doba Jarnevi do poezije Pogai, a Pogai
smatra najboljom od pjesnikinja svoga doba (Parmaevi, 1912: 5). No, kako je primijetio
anonimni autor, knjiga pjesama Milke Pogai u skladu je s veinom onodobne poezije kojoj
nedostaje originalnosti i inovativnosti na tematsko-izvedbenomu planu (Anonim, 1912-1913: 30).
Od svih kritika valja istaknuti kritiku Antuna Gustava Matoa koji je bio posebice otar u prikazu
knjige u kojemu priznaje Pogai kako "nauila je neto od lirske tehnike, ali sve to nije jo
poezija, jer nam nije umjela nita svoga, nita nova i originalna kazati" pri emu joj zamjera i
zastarjeli leksik i nepravilnu rimu (Mato, 1912: 475). Mato nastavlja kako je Pogai pokazala
neuvenu umiljenu snagu i nadljudsko samopouzdanje, u dijelu pjesama slavi "svoju
prometejsku energiju, svoj titanski i osloboeni Ja" zakljuivi kako je objavljivanje knjige tek

4
Za dio tekstova o zbirci v. popis literature na kraju rada.

96
primjer starije feministike literature, a poezija "lirska poza fingirane muke energije" (Mato,
1912: 476). Kritiku zbirke pjesama Milke Pogai nastavio je i piui o zbirci Pjesama Ivane
Brli-Maurani:
Dok Milka Pogai zna samo za ljubav erotinu, ova otmjena hrvatska gospoja zna
samo za ljubav materinsku i domovinsku. Dok Milka Pogai pjeva kao mukarac i
pozira, gospodja Ivana Brli-Maurani pjeva bez poze kao prava ena (Mato,
1912: 477).
Ne moe se u potpunosti osporiti utemeljenost dijela kritike o poeziji Milke Pogai
poglavito u formalnom smislu, ali i nainu predstavljanja osobne snage lirskoga subjekta, no
sporna je interpretacija povremenih slabosti zbirke. Matoeva kritika ne samo da implicira
postojanje razliitih rodnih uloga koje se atribuiraju enama odnosno mukarcima ve uvodi i
podjelu knjievnosti na "muku" i "ensku" pri emu sam postavlja nejasna pravila o emu i kako
bi jedna odnosno druga trebale pisati. Smatrajui zbirku odrazom feministike literature te
istodobno glumljene muke energije, ne samo da dovodi u pitanje iskrenost poezije Milke
Pogai i mogunosti enskoga ivoga i strastvenoga osjeanja ivota i svijeta, ve implicira da
feminizam nije utemeljen u borbi za prava ena ve u enskoj elji da postane mukarcem. Dio
svoga stava o emancipaciji ena Mato je iznio rijeima:
Milka Pogai proula se kod nas kao emancipovana dama, no nita u tim
Pjesmama od 'emancipovanosti' osim goleme, u naoj literaturi neuvene umiljene
snage i nadljudskog samopouzdanja (Mato, 1912: 475).
Matoevi stavovi znaajni su za stvaranje cjelovitije slike hrvatskoga drutva onoga doba.
Iako je 19. stoljee donijelo promjene po pitanju poboljanja enskoga poloaja u drutvu koje su
im omoguile izlazak iz iskljuivo privatne sfere djelovanja, a prvenstveno se to odnosi na
institucionalizaciju kolstva odnosno dostupnost vieg obrazovanja kroz otvaranje prve Vie
djevojake kole 1868. ili prvog enskog liceja 1892., patrijarhalne strukture ostale su
dominantne na svim podrujima, pa kada je rije o knjievnosti na kraju 19. stoljea, za razliku
od preporoditeljske otvorenosti enskom prinosu knjievnosti, veina knjievnika tog doba
zatvaraju vrata enama u knjievnosti o emu svjedoi Jagoda Truhelka u autobiografiji Iz
prolih dana.
Kritiarsko preuivanje romana Ispovijest objavljenog istu godinu kada i druga zbirka
pjesama, Matoeva pretjerano negativna kritika zbirke, ali i njezina neto loija recepcija sigurno
su dijelom utjecali i na dugu stanku u knjievnom stvaralatvu Milke Pogai kada je rije o
objavljenim samostalnim izdanjima. Tako Pogai nove knjige objavljuje tek 1930.: Dvije
pripovijesti i Djeje pozorine igre, a njezin javni knjievni rad zavrava posthumno objavljenim
romanom Jura Filipi iz 1937. Pri sumiranju prinosa Milke Pogai hrvatskoj knjievnosti treba
imati na umu vie injenica: bogat opus, njegovu tematsku i anrovsku raznovrsnost, razliita
knjievno-stilska razdoblja u doba nastanka djela, pedagoko-didaktiku i drutveno-kritiarsku
motivaciju brojnih njezinih djela, ali u konanici i njezin javni i drutveni rad koji joj nije
doputao potpunu posveenost knjievnomu stvaralatvu. No istodobno ostaje injenica da je
knjievni opus Milke Pogai u najveoj mjeri neistraen ime je izostalo i bilo kakvo njezino
pozicioniranje u hrvatskoj (povijesti) knjievnosti. Ovaj mali prilog upoznavanja s djelom Milke
Pogai tek pokuava naznaiti smjernice buduih opsenijih istraivanja i upozoriti da u

97
usporedbi s vodeim knjievnim linostima knjievnopovijesnoga razdoblja realizma mjesto
Pogai u hrvatskoj knjievnosti nije tek suputniko. Rana poezija Milke Pogai koja stoji na
razmei kasnoromantiarske i realistike poetske paradigme, jednim svojim dijelom uspjeno
korespondira s novim knjievnim razdobljem posebice uvoenjem novih tema i motiva u
hrvatsku poeziju, ali je i formalno-versifikatorski veinom spretne izvedbe. Ta je poezija i odjek
onih gibanja u drutvu koja su dovela do njegovih temeljnih promjena prvenstveno po pitanju
enske emancipacije. Hrvatska poezija nikada prije i dugo nakon Milke Pogai nije imala takav
enski lirski subjekt aktivan, buntovan, samosvjestan i glasan, ali i drutveno-kritiki nastrojen,
pa i kada mu se zamjera "titanska" snaga, on je jedinstven u hrvatskoj knjievnosti. Milka
Pogai svojim knjievnim radom za djecu predvodnica je pisaca djeje knjievnosti, a iz
knjievnopovijesne pozicije treba naglasiti i da je Milka Pogai spona koja plodnim
spisateljskim radom odrava kontinuitet ena u knjievnom djelovanju od razdoblja romantizma
prema moderni kada se javlja sve vei broj knjievnica individualnoga glasa u hrvatskoj
knjievnosti.

Izvori:
Pogai, Milka. 1885. Pjesme Milke Pogaieve. Zagreb: Knjigotiskara C. Albrechta.
Pogai, Milka. 1912. Pjesme. Zagreb: Drutvo hrvatskih knjievnika.
Pogai, Milka. 1913. Konfeso, El la Kroata lingro, Kostajnica: Propra eldono.
Pogai, Milka. 1930. Djeje pozorine igre. Zagreb: Hrvatski pedagoko-knjievni zbor.
Pogai, Milka. 1930. Dvije pripovijesti. Zagreb: Tisak M. ek (A. ek i sin).
Pogai, Milka. 1937. Jura Filipi. Zagreb: Izdanje Olge Prelog.

LITERATURA

[Anonim]. 1885. "Pjesme Milke Pogaieve. U Zagrebu 1885." Agramer Zeitung, LX, br. 145,
Zagreb, str. [5] [got.].
[Anonim]. 1885. "Pjesme. Milke Pogaieve". Knjievna smotra, III, br. 8, Zagreb, str. 61-62.
[Anonim]. 1912-1913. "Milka Pogai: 'Pjesme'". Lu, VIII, br. 1, Zagreb, str. 28-30.
d.. 1885. "Pjesme Milke Pogaieve". Hrvatski uitelj, IX, br. 22, Zagreb, str. 345-347.
Detoni Dujmi, Dunja. 1998. "Milka Pogai. 1860-1936. Dom i svijet". U: Ljepa polovica
knjievnosti. Zagreb: Matica hrvatska, str. 97-105.
Dumbovi, Ivan. 1979. Milka Pogai. Drutveni i pedagoki rad. Zagreb: kolske novine,
Zavod za pedagogiju Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu (Kao poseban broj Radova
Zavoda za pedagogiju, br. 17).
Grlovi, M[ilan]. 1885. "Pjesme Milke Pogaieve. Zagreb 1885. Tiskom C. Albrechta, Knjiara
Munjak i Senftleben". Pozor, br. 136, Zagreb, str. [3].
[Kveder], Zofka. 1912. "Milka Pogai: Pjesme". Agramer Tagblatt, XXVII, br. 212, Beilage,
Frauen-Zeitung, Zagreb, str. 1 [got.].
Markovi, Zdenka. 1912. "Pjesme Milke Pogai" [s portretom]. Savremenik, VII, br. 10,
Zagreb, str. 596-600.
M[ato], A[ntun] G[ustav]. 1912. "Lirika". Hrvatsko kolo, knj. VII, Zagreb, str. 475-480.

98
[Parmaevi, Stjepan]. 1912. "Pjesme Milke Pogai". Hrvatski pokret, VIII, br. 213, Zagreb, str.
5.
Prohaska, Dragutin. 1929. Pregled hrvatske i srpske knjievnosti i ogledi. Za III. i IV. razred
trgovakih akademija. Zagreb: Tisak i naklada Jugoslovenske tampe d. d.
[Savi, Milan]. 1885. "Pjesme Milke Pogaieve, u Zagrebu 1885." Strailovo, I, br. 40, str.
1273-1276 [ir.].
[enoa], A[ugust]. 1879. "Knjievna pisma. I." Vienac, XI, br. 3, Zagreb, str. 43.
icel, Miroslav. 2005. Povijest hrvatske knjievnosti XIX. stoljea. Knjiga II. Realizam, Zagreb:
Naklada Ljevak.
icel, Miroslav. 2005. "Predgovor". U: August Harambai. Izabrana djela. Stoljea hrvatske
knjievnosti. Zagreb: Matica hrvatska, str. 13-36.

Summary

Milka Pogai (1860-1936), Croatian teacher, began her carrier as a writer during the 1870s
when she published poems and short stories mostly in the journal Vienac. Her bibliography
includes over 350 units; most of it is texts of various content published in Croatian periodicals. In
this paper attention is focused on her two published books of poems (Poems, 1885; Poems,
1912). The first collection of poems by Milka Pogai is undeservedly neglected in Croatian
literary historiography even though it represents one of the successful poetic expressions of that
time with the introduction of new themes and motifs in Croatian poetry interspersed with social
engagement and criticism. For female lyrical subject unknown in Croatian literature until the
poetry of Milka Pogai active, rebellious, self-conscious and loud it is in this collection of
poetry to look for the beginnings of the Croatian women's writings. The second collection,
published almost three decades later, in the formal sense relies on the previous collection and at
the time of publishing does not represent a significant contribution to Croatian poetry, but in this
paper will be considered in the context of extremely harsh reviews of Antun Gustav Mato and
his statements that in poetry Milka Pogai showed an outrageous pretentious strength and
superhuman self-confidence and that the poems of Milka Pogai are nothing more than the
example of older feminist literature.

99
 Il nostro sesso perfetto: strategije otpora u posvetnoj poslanici Marije Gunduli (1582)

Francesca Maria Gabrielli

Odsjek za talijanistiku
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
fmgabrie@ffzg.hr

Saetak

U radu se iznosi itanje polemiki intonirane posvetne poslanice koju dubrovaka plemkinja
Marija Gunduli pie u srpnju 1582. godine kao predgovor djelu Discorsi sopra le Metheore
d'Aristotele svojega mua, filozofa i polihistora Nikole Vitova Guetia. Autorica se slui
liminalnim paratekstualnim okvirom kako bi suprugov prirodnofilozofski dijalog posvetila svojoj
znamenitoj i uenoj prijateljici Cvijeti Zuzori, iju hvalu izraava u neoplatonikom duhu.
Marija Gunduli naslovljenicu meutim ne prikazuje iskljuivo u konvencionalnoj funkciji
zatitnice matinoga teksta, nego i kao ensku figuru kojoj je i samoj potrebna zatita, budui da
je rtva diskriminacijskog napada dubrovake zajednice. Obranom Cvijete Zuzori od "zavidnih"
stanovnika Grada Marija Gunduli se u ime enske solidarnosti hrabro suprotstavlja mitotvornim
predodbama o harmoninom drutvenom poretku Dubrovake Republike koje promie
vladajua elita, to najvjerojatnije uzrokuje odluku da se prvo izdanje knjige (1584.) urno
povue. Obrana pojedinane ene prerasta u obranu cjelokupnoga enskog roda, to je autorica
artikulira u skladu s topikom humanistiko-renesansne rasprave o eni i enskome (querelle des
femmes), pritom se oslanjajui na argumentaciju kojom njezin mu zagovara tezu o intelektualnoj
premoi ena nad mukarcima u posvetnoj poslanici to poprauje njegove neoplatonike
dijaloge na temu ljepote i ljubavi (1581.), a u kojima se Cvijeta Zuzori i Marija Gunduli
pojavljuju kao jedine sudionice filozofski zahtjevne dijaloke rasprave. Prilog razmatra suodnos
spomenutih djela - dvaju dijaloga u Platonovu duhu te njihova parateksta iz pera Nikole Vitova
Guetia s jedne strane i posvetne poslanice Marije Gunduli s druge - te nastoji osvijetliti
pomnu strategiju kojom se autorica oslanja na suprunikova djela da bi se od njih istovremeno
udaljila, na taj nain ostvarujui feministiki potencijal svojega prikaza ene i enskoga.

This was sometime a paradox, but now the time gives it proof.
(Shakespeare: Hamlet, III.i.115-116)

Kako bi zorno prikazao podreenu ulogu ene u branoj zajednici, mletaki je plemi Francesco
Barbaro u traktatu De re uxoria iz 1416. reproducirao u humanizmu i renesansi poznatu
Plutarhovu tvrdnju kako ena nipoto ne smije nalikovati na mjesec: mjesec naime sja u
odsutnosti sunca, dok se kreposna ena smije pokazati iskljuivo u nazonosti svojega mua, ije
je svjetlo gotovo pomrauje (v. Jordan, 1990: 45). Dubrovaka plemkinja Marija Gunduli
(Maria Gondola), supruga filozofa i polihistora Nikole Vitova Guetia (Niccol Vito di Gozze),
sastavila je 15. srpnja 1582. godine polemiki intoniranu posvetnu poslanicu kao predgovor
njegovu djelu na talijanskome jeziku Razgovori o Aristotelovoj Meteorologici (Discorsi sopra le
Metheore di Aristotele).1 Humanistikoj branoj metaforici usprkos, matini tekst tiskovine,
Guetiev ueni prirodnofilozofski traktat, nije zasjenio epistolarni paratekst iz pera autorove
suprunice. Naprotiv, Marijina je posvetna poslanica smjesta zaokupila panju dubrovake
vladajue elite, aktivirajui na svoju tetu njezine pomne kulturno represivne mehanizme.
Uz suprunikovu podrku,2 Marija Gunduli je iskoristila liminalni paratekstualni okvir
kako bi zahtjevnu znanstvenu raspravu svojega mua posvetila svojoj znamenitoj prijateljici

1
O posveti Marije Gunduli v. Bani-Pajni, 2004 i Janekovi Rmer, 2004. Za analizu obimnog opusa Nikole
Vitova Guetia v. Schiffler, 2007.
2
Vanost intelektualne podrke mukih lanova obitelji, poglavito oca i supruga, za opseni fenomen aktivnoga
enskog sudionitva u renesansnoj kulturi, kao i za razvoj feministikih djela iz enskoga pera, pokazuje Sarah
Gwyneth Ross u svojoj recentnoj studiji o nastanku feminizma u renesansi (2009).

100
Cvijeti Zuzori, pjesnikinji iji se opus - kako je poznato - nije sauvao, te njoj u ast izrekla
pohvalu u neoplatonikom duhu.3 Autorica meutim naslovljenicu nije prikazala iskljuivo u
konvencionalnoj funkciji zatitnice matinoga teksta, nego i kao ensku figuru kojoj je i samoj
potrebna zatita, budui da je rtva diskriminacijskoga napada dubrovake zajednice. Obranom
prijateljice od agresivnih postupaka "zavidnih" stanovnika Grada ("gl'invidiosi che sono nella
Citt nostra"), koju je popratila glorifikacijom zapadnojadranske obale, kamo se ugroena Cvijeta
odluila preseliti, dubrovaka se plemkinja hrabro suprotstavila mitotvornim predodbama o
drutvenom skladu Dubrovake Republike koje je promicala vladajua elita, to je najvjerojatnije
uzrokovalo odluku da se prvo izdanje knjige iz 1584. urno povue.4 Tiskovina se ponovno
pojavila godinu dana kasnije, taj put sa skraenom verzijom posvetne poslanice, iz koje izostaje
upravo podua kritika dubrovakoga drutva te njegova napada ad feminam.5 Marinko iak
pretpostavlja da je sam Gueti, zbog, kako se ini, snanih negodovanja u Dubrovniku,
reducirao posvetnu poslanicu (v. iak, 2000: 16). Ako je suditi po anonimnom pogovoru
Guetievu politikom traktatu iz 1591. O ustroju drava (Dello stato delle republiche secondo
la mente di Aristotele), sluaj je imao neke posljedice po ugled dubrovakoga plemia (v. iak,
2000: 16, n. 35), jer ga "neki od najneukijih meu njegovim sunarodnjacima [...] nastoje ocrniti
vie iz pakosti nego po znanju".6 Zlobnim komentarima usprkos, Nikola Vitov Gueti nastavio
je svoju uspjenu znanstvenu i politiku karijeru, dok Marija Gunduli, barem koliko nam je
poznato, vie nikada nije uzela pero u ruke.
U predgovornom tekstu hrvatske spisateljice - u kojemu ona, u ime enske solidarnosti,
polemizira s idealiziranom slikom Grada, a rije je o prvom takovrsnom istupu iz enskoga pera
u hrvatskoj knjievnosti7 - obrana pojedinane ene prerasta u obranu cjelokupnoga enskog
roda. Autorica je artikulira u skladu s topikom humanistiko-renesansne rasprave o eni i
enskome (takozvane querelle des femmes),8 pritom se oslanjajui na argumentaciju kojom njezin

3
O Cvijeti Zuzori v. primjerice Markovi, 1970: 57-101.
4
Kako istie Zdenka Janekovi Rmer, "u konzervativnom ozraju Dubrovake republike koja je njegovala
skladnost kao najveu vrijednost i voena tim ciljem kanjavala ili barem gurala pod tepih svako krenje norme,
takav je potez morao biti skandalozan" (2004: 106). Za dubrovako samopredstavljanje u razdoblju renesanse, koje
nastaje "pod budnim okom patricijske vlasti u kulturi nesklonoj inovaciji i polemici" (17), v. Kunevi, 2015. U
poglavlju u kojemu tematizira "diskurs o dravnosti" (81-160), Kunevi istie kako je jedna od kljunih tema
dubrovakog autoportreta glorifikacija "mudre vlasti patricijata" (82) te "drutvenog sklada" (83), a navodi kako su
kritiki glasovi koji su se javljali u renesansnom Dubrovniku "odudarali od openito apologetske atmosfere" (151).
Dunja Falievac u svojoj studiji Dubrovnik - otvoreni i zatvoreni grad (2007a) istrauje "u kojoj je mjeri dubrovaka
ranonovovjekovna knjievnost prihvaala i proizvodila vladajue ideologeme i mitologeme ili im se u knjievnim
djelima suprotstavljala" (6) te napominje kako je dubrovaka knjievna kultura, unato represivnom djelovanju
patricijske vlasti (13), ipak "esto proizvodila antagonistike i dominatnoj kulturi elite oporbene tonove" (14); o
posvetnoj poslanici Marije Gunduli v. 24-26; 2007b: 302-303.
5
Dedikacijska epistola Marije Gunduli pod naslovom "Alla non men bella, che virtuosa, e gentil donna Fiore
Zuzori, in Ragugia" ("Lijepoj koliko i kreposnoj te plemenitoj Cvijeti Zuzori, u Dubrovniku") nalazi se na
nenumeriranom straninom prostoru koji uvodi djelo Nikole Vitova Guetia Discorsi di M. Nicolo Vito di Gozze,
gentilhuomo ragugeo, Dell'Academia de gli Occulti, Sopra le Metheore d'Aristotele, ridotti in dialogo, & divisi in
quattro Giornate. Interlocutori Esso M. Nicolo di Gozze, e M. Michiele Monaldi (Gozze, 1584). U skraenoj se
verziji paratekst pojavljuje i kao predgovor drugom izdanju tiskovine (Gozze, 1585). Tekst je smanjen za foliju
(recto i verso) te popraen novim nadnevkom (27. oujka 1585.).
6
Iz pogovora Guetievu traktatu O ustroju drava pod naslovom "itateljima". Odlomak se navodi prema
prijevodu Snjeane Husi i Natke Badurina (Gueti, 2000: 521).
7
Dunja Falievac istie kako je dubrovaka plemkinja "ostavila prvi spomen angairanoga enskog glasa u hrvatskoj
kulturi" (Falievac, 2007a: 25). Valja pritom spomenuti kako i pjesnikinja dubrovakih korijena Nada Buni
(Speranza di Bona, v. bilj. 15 u ovome radu) u posvetnoj poslanici svojemu kanconijeru vehementno polemizira sa
zajednicom u kojoj ivi te koju smatra svojom domovinom, a rije je o apulijskome gradu Manfredoniji. Nadalje, i u
opusu Speranze di Bona mjestimice se oituje feministiki naboj, poglavito u pjesnikoj sekvenciji u oktavama "Alle
Muse" ("Muzama"; di Bona, ff. 61r-62v).
8
Rasprava o enama (querelle des femmes), tj. polemiko propitivanje ene i enskoga koje zapoinje u knjievnosti
humanistikoga razdoblja, vaan je okvir za razvoj rane feministike misli; navedena aktualizacija enskoga pitanja

101
mu zagovara tezu o intelektualnoj premoi ena nad mukarcima u posvetnoj poslanici to prati
njegove neoplatonike dijaloge na temu ljepote i ljubavi, a u kojima se Cvijeta Zuzori i Marija
Gunduli pojavljuju kao jedine sugovornice filozofski zahtjevne dijaloke rasprave. 9 Razmatrane
posvetne poslanice dvoje suprunika mogu se definirati kao epistolarni mikrotraktati u duhu
debate o enama. Prilog razmatra suodnos svih gore spomenutih djela - tj. dvaju dijaloga u
Platonovu duhu te njihova parateksta iz pera Nikole Vitova Guetia s jedne strane, i posvetne
poslanice Marije Gunduli s druge - te nastoji osvijetliti pomnu strategiju kojom se autorica
oslanja na suprunikova djela da bi se od njih istovremeno udaljila.10 Kako u pokuati pokazati,
obrana ena iz enskoga pera polazi od retorike paradoksa na kojoj in potentia poiva obrana
ena iz mukoga pera te je istovremeno raskrinkava, na taj nain ostvarujui feministiki
potencijal svojega prikaza ene i enskoga, poput mjeseca koji, upravo polazei od svoje
izvedene svjetlosti, ipak samostalno sjaji u odsutnosti sunca.
Prije nego to se upustim u analizu suodnosa izmeu, s jedne strane, Guetieva
epistolarnoga predgovora dijalozima o ljepoti i o ljubavi te, s druge strane, poslanice to ju je,
kao uvod u muevljev meteoroloki traktat, sastavila Marija Gunduli, pozabavit u se
neoplatonikim dijalozima na talijanskome jeziku, u kojima, kako sam ve imala prilike
spomenuti, Nikola Vitov Gueti prikazuje intelektualno zahtjevan razgovor izmeu dviju
subesjednica, Marije Gunduli ("Maria") i Cvijete Zuzori ("Fiore"). Kako napominje Virginia
Cox, pojava ena kao sudionica ozbiljnih rasprava jedna je od bitnih inovacija humanistiko-
renesansnoga obnovljenog interesa za dijaloki anr (v. 2000: 386; 2013: 53).11 U antici, osim u
rijetkim sluajeva, u uenim dijalozima ne sudjeluju enski likovi: kljuna je iznimka lik
Diotime, koji se posredno pojavljuje u Platonovu Simpoziju, kada Sokrat prepriava njihov
dijalog na temu njezina uenja o ljubavi (usp. Cox, 2000: 386). injenica da se u renesansnoj
knjievnosti, poevi od Bembova traktata iz 1505. pod naslovom Gli Asolani, enski likovi
pojavljuju u dijalokim djelima, poglavito u dijalozima na temu ljubavi i ljepote (v. Cox, 2000:

uvelike obiljeava renesansnu epistemu, sveukupno trajui okvirno etiri stoljea, tijekom kojih se u raznim
knjievnim anrovima tematiziraju mizogini i filogini stavovi o eni i enskome iz mukoga i enskoga pera (v.
Kelly, 1984: 66 i passim). Kako naglaava Erna Bani-Pajni, polemika tematizacija enskog pitanja bitna je
"odrednica renesansnog miljenja" (2004: 69), koja polazi od viestoljetnoga mizoginog poimanja ene i enskoga te
ga u velikoj mjeri potvruje, tematizirajui ensku inferiornost te zagovarujui nunost enske podreenosti koja iz
nje navodno ishodi. Meutim, humanistiko-renesansna artikulacija enskoga pitanja sve ee filogino preispituje
svoje androcentrine stavove u smjeru enske superiornosti ili, rjee, muko-enske jednakosti. O tome usp.
Maclean, 1983 [1980]: posebice 90-91; Bani-Pajni, 2004. O kulturnoj povijesti poimanja ene kao inferiorne na
Zapadu vidi Tuana, 1993. O poimanju spola i roda od antike nadalje vidi Laqueur, 1992 [1990].
9
Posvetna poslanica Nikole Vitova Guetia pod naslovom "Alla molto mag.ca signora mia osservandissima Nika
Zuzori, in Ancona" (u prijevodu Natke Badurina: "Vrlo dinoj gospoji mojoj prepotovanoj Niki Zuzorievoj, u
Jakinu") slui kao predgovor njegovim dijalozima o ljepoti (Dialogo della bellezza detto Antos; Dijalog o ljepoti
nazvan Cvijet) i ljubavi (Dialogo d'amore detto Antos; Dijalog o ljubavi nazvan Cvijet), koji su, kako doznajemo iz
frontispisa, "ponovo" objavljeni 1581. "appresso Francesco Ziletti". Nedostaju nam podaci o prvom izdanju.
Nadnevak posvetne poslanice glasi 1. travnja 1581. Kritiko je izdanje priredila Ljerka Schiffler, uz prijevod Natke
Badurina, v. Gueti, 2008.
10
Uviajui da se "mnogi argumenti to ih Mara Gunduli iznosi u svojoj posveti [...] podudaraju s argumentima u
prilog teze o superiornosti ena to ih sam Gueti iznosi u posveti ispred Dijaloga o ljepoti", Erna Bani-Pajni
zakljuuje kako "nije jasno pie li posvetu uistinu Mara Gunduli ili je njen autor Nikola V. Gueti" (Bani-Pajni,
2004: 70, bilj. 3). Miljenja sam da u ovom sluaju slinost argumentacije ne bi trebala nuno povlaiti sa sobom i
sumnju u autorstvo djela, iz dva razloga: prvi je konvencionalnost same humanistiko-renesansne debate o enama u
kojoj se neumorno ponavljaju isti ili slini argumenti, to s tzv. mizogine to s tzv. filogine strane, a drugi je
injenica da se, kako u nastojati pokazati, epistolarni mikrotraktat Marije Gunduli suptilno ali znaajno razlikuje i
od Guetieva predgovora i od njegovih neoplatonikih dijaloga, premda se na njih uvelike oslanja.
11
Virginia Cox opseno analizira pojavu ena kao sugovornica u esnaestostoljetnim dijalozima na talijanskome
jeziku u dvjema studijama (2000; 2013). U ovome radu oslanjam se na zakljuke koji se donose u spomenutim
studijama, ali se pritom usredotoujem na tzv. "ozbiljnu" tradiciju filozofskih dijaloga na temu ljubavi i ljepote sa
enskim povijesno prepoznatljivim likovima na talijanskome jeziku u Cinquecentu.

102
393),12 najvjerojatnije se duguje uzoru antikoga filozofskog razgovora izmeu ene-uiteljice i
mukarca-uenika (usp. Cox, 2013: 65-66).13 Virginia Cox razlikuje dijaloge s fiktivnim
likovima, kakav je Bembov, od dijaloga u kojima figuriraju povijesno prepoznatljivi subesjednici
(v. 2000: 387; 2013: 69), kakav je primjerice Castiglioneov Dvoranin (posrijedi je, kako je
poznato, dijalog iz 1528. u kojemu takoer sudjeluju enski likovi te koji se zakljuuje
neoplatonikom raspravom o ljubavi "gospara Bemba"). Engleska znanstvenica istie kako je -
pogotovo kad je rije o potonjoj, "pseudodokumentaristikoj" kategoriji - pitanje
vjerodostojnosti, tonije vjerodostojnog prikaza svih sugovornika, od iznimne vanosti (v. 2000:
387-388; 2013: 69). Naime, Diotimi usprkos, enama koje se uz bok mukim likovima pojavljuju
kao sudionice u dijalozima o ljubavi redovito se dodjeljuje podreena uloga uenice, to je, kako
objanjava Cox, u skladu s onodobnim normama o enskome ponaanju, kao i s tadanjim
mizoginim obrazovnim politikama, koje su spreavale da se ene sustavno obrazuju na viim
razinama te da, shodno tomu, vjerodostojno igraju ulogu uiteljice u zahtjevnim filozofskim
raspravama (v. 2000: 388; 2013: 70). Unato tome to, zahvaljujui postupnom irenju filoginog
poimanja ene u okviru humanistiko-renesansne aktualizacije enskoga pitanja,14 u
razmatranome razdoblju nastaje opseni fenomen aktivnog sudionitva svjetovnih ena u
knjievnoj i inoj kulturi, osobito u talijanskoj ali i u hrvatskoj knjievnosti (kako svjedoi primjer
Marije Gunduli),15 na uenu se enu jo uvijek gleda kao na iznimnu pojavu. Shodno tomu, u

12
Za ostale tematske kategorije dijalokih djela u kojima se pojavljuju enski likovi v. Cox: 2013, 64-69.
13
Presudnu ulogu u humanistiko-renesansnoj revitalizaciji Platonove filozofije igra Ficinov prijevod na latinski
sveukupnoga Platonova opusa (Divini Platonis opera omnia quae extant, 1484.), koji ukljuuje i njegov iznimno
utjecajni komentar na filozofski dijalog Simpozij (Commentarium in Convivium Platonis, de Amore; talijansku
verziju komentara pie 1474., a objavljena je 1544. pod naslovom Sopra lo Amore over Convito di Platone), o tome
v. Panizza, 2011: 199 i passim.
14
V. bilj. 8 u ovome radu. Virginia Cox zastupa tezu da proizvodnju knjievnih i inih djela od strane svjetovnih ena
u razdoblju o kojemu je rije omoguuje filogin kulturni imaginarij koji se, usporedno s ipak jo uvijek
prevladavajuim mizoginim stavovima, poinje sve intenzivnije razvijati u sklopu debate o enama, a poevi, to se
tie talijanske knjievnosti, od dvaju djela koja u etrnaestome stoljeu tematiziraju dostignua slavnih enskih
osoba, Petrarkine poslanice Familiares 21.8 i Boccacciova traktata De mulieribus claris (usp. 2008: 18 i passim).
Unato svojoj nerijetko problematinoj ambivalentnosti, koja poiva, meu ostalim, na potencijalnoj retorici
paradoksa (v. Benson, 1992: 1-8 i passim) o kojoj e biti rijei, knjievna filoginija svakako opunomouje i promie
javnu pojavu enskoga kreativnog izraavanja. U razmatranome razdoblju, a zahvaljujui spomenutim kulturnim
poticajima, svjetovne ene proizvode mnoga knjievna, a kasnije i likovna djela, to na latinskom to na talijanskom
jeziku, a neka se od tih djela, to nee uditi, mogu tumaiti kao kompatibilna s feministikom tenjom da se enske
prilike promijene nabolje. Nadalje, u kasnorenesansnome razdoblju svjedoimo prvim opirnim djelima iz enskoga
pera koja se izravno ukljuuju u polemiku o enama, a rije je poglavito o dijalogu s fiktivnim, iskljuivo enskim
likovima Il merito delle donne, koji Moderata Fonte zavrava 1592, premda je objavljen posthumno 1600, te traktatu
La nobilt et l'eccellenza delle donne Lucrezije Marinelle, kojim autorica reagira na mizogini spis to ga Giuseppe
Passi objavljuje 1599. Epistolarni mikrotraktat na talijanskom jeziku hrvatske spisateljice Marije Gunduli
kronoloki prethodi spomenutim feministiki intoniranim spisima na zapadnoj obali Jadrana. O tome v. Cox, 2011:
236-249 (epistolarnim traktatom Marije Gunduli se Virginia Cox bavi na str. 238).
15
Fenomen je donekle "pan-europske" naravi, premda mu je "sredite gravitacije" svakako Italija (Cox, 2008: xiii-
xiv). Teza koju iznosi Virginia Cox o nezaobilaznoj vanosti filoginije za pojavu knjievnih glasova svjetovnih ena
(v. prethodnu bilj.) vrijedi i za hrvatsku kulturu (v. Falievac, 2007b: 301-307). Kao primjer prihvaanja
ranonovovjekovnih filoginih koncepcija o enama u hrvatskoj knjievnosti, nakon prevlasti mizoginije u
srednjovjekovnim spisima, Falievac navodi, meu ostalim, stavove koje Nikola Vitov Gueti izlae u posvetnoj
poslanici Dijaloga o ljepoti (op. cit.: 302). U skladu s gore izreenim, smatram kako nije nipoto sluajno da se
angairani glas svjetovne uene ene Marije Gunduli pojavio nakon to ga je kulturno opunomoio njegov filogini
prikaz iz pera supruga Nikole Vitova Guetia u dijalozima o ljubavi i ljepoti. U okrilju dubrovake knjievnosti u
tom se razdoblju, kako je poznato i kako istie Dunja Falievac (op. cit.: 305), pojavljuju i glasovi sestara Nade
Buni (Speranza di Bona) i Julije Buni (Giulia di Bona). Rije je o pjesnikinjama hrvatskih korijena, iz obitelji
potekle iz Dubrovake Republike, za iju knjievnu produkciju smatram da pripada i hrvatskoj i talijanskoj
knjievnosti. Za analizu knjige Speranze di Bona upuujem na vlastiti tekst (Gabrielli, 2015). U spomenutom radu
pokazujem da se otrim kritikama, to u predgovornom tekstu to u korpusu zbirke, podvrgava talijanska sredina
apulijskoga grada, a nikako Dubrovnik i dubrovako drutvo, koji, naprotiv, u knjizi zauzimaju poasno mjesto,
poevi od predgovorne proze, koja je posveena dubrovakome plemiu. Premda Speranza di Bona u knjizi o kojoj
je rije (Difesa de le rime et prose, TPQ 1569) koristi rije "patria" ("domovina") u vezi s Manfredonijom - gradom u
kojemu se, prema mojoj pretpostavci, rodila 1536. - na jednome mjestu u posvetnoj poslanici aludira na Dubrovnik
istovjetnom imenicom, u sklopu sintagme "in quella patria" ("u onoj domovini", f. 19r), to potvruje da Grad za nju

103
veini se dijaloga, kao i u Bembovu i Castiglioneovu sluaju, enskim likovima dodjeljuje
sekundarna, pasivna funkcija. Ipak, u razdoblju o kojemu je rije pojavljuju se dijaloke rasprave
o ljubavi s povijesno prepoznatljivim likovima, gdje je enski doprinos argumentaciji primjetniji:
rije je o dijalozima to su ih sredinom stoljea objavili Sperone Speroni16 i Tullia d'Aragona
(usp. Cox, 2013: 71).17 tovie, u spomenutome razdoblju nastaju i neki pseudodokumentaristiki
filozofski dijalozi na temu ljubavi i ljepote u kojima enski lik vodi glavnu rije: Virginia Cox u
tu kategoriju svrstava djelo iz 1557. La Leonora, ragionamento sopra la vera bellezza, kojemu je
autor Giuseppe Betussi, i dijalog Frane Petria iz 1577. L'amorosa filosofia, gdje se Tarquinia
Molza pojavljuje u eksplicitnoj ulozi "nove Diotime" (v. 2013: 73-75).18 Guetievi dijalozi o
ljepoti i ljubavi, Dialogo della Bellezza detto Antos i Dialogo d'Amore detto Antos, koji su
doivjeli drugo izdanje godine 1581, pripadaju spomenutoj skupini.19 Oni su, meutim,
zanimljivi iz jo jednog razloga. U njima se, naime, pojavljuju iskljuivo enski likovi: "Fiore"
("Cvijeta") u ulozi uiteljice, "Maria" ("Mara") u ulozi uenice. 20 Subesjednice jedna drugoj
upuuju izjave platonske ljubavi, kojima Gueti potkopava hegemoniju muke aktivne uloge u
filozofskoj erotici koja nastaje na Platonovu tragu, a koja se i u renesansi zasniva na mukom
subjektu ljubavne udnje, mada u novome, rigidno heteronormativnom ruhu.21 Kako objanjava
Marc Schachter, dok je Marsilio Ficino jo uvijek, slijedei Platonov Simpozij, davao prednost
mukoj homosocijalnoj ljubavnoj dinamici, istovremeno meutim napadajui istospolni seksualni
in (usp. Schachter, 2006: 409), od Pietra Bemba nadalje, tj. od poetka esnaestoga stoljea,
mukarac se u neoplatonikim traktatima nadaje kao neupitan subjekt ljubavne udnje, a ena kao
njegov neupitan objekt (usp. Kraye, 1994: 81 i passim).22

predstavlja drugi, istonojadranski zaviaj te govori u prilog tezi o dvojnosti knjievne pripadnosti razmatranoga
djela, u kojemu se pojavljuju i lirski tekstovi sestre Giulije. Meu renesansnim glasovima hrvatskih autorica valja jo
spomenuti novolatinsku istarsku pjesnikinju Philippu Lazeu (1546. - 1576.), za koju v. Delbianco i Roi, 2014: 11-
52.
16
Cox istie kako Speronijevo djelo Dialogo d'amore (1542) obnavlja dijaloku tradiciju, jer je rije o
pseudodokumentaristikome dijalogu u kojemu se u ulozi subesjednice pojavljuje suvremena znamenita ena, Tullia
d'Aragona, koja u okviru dijaloga ne postavlja samo pitanja, nego izraava i svoje miljenje, doprinosei razvoju
argumentacije (v. 2013: 59). Po uzoru na Speronijevo djelo, razvit e se od etrdesetih godina nadalje mikrotradicija
dijaloga na temu ljubavi u kojoj fuguriraju povijesno prepoznatljive sugovornice znamenite po njihovim
intelektualnim sposobnostima (op. cit.: 60-61).
17
Rinaldina Russell upozorava kako dijalog talijanske autorice i kurtizane Tullije d'Aragona iz 1547. pod naslovom
Dialogo della infinit d'amore predstavlja radikalnu novost u talijanskoj knjievnosti, jer autorica prikazuje samu
sebe kao subesjednicu filozofske rasprave o ljubavi u Platonovu duhu te na taj nain stupa na poprite za koje se,
Diotimi usprkos, tradicionalno smatralo da pripada mukarcima (v. Russell, 1997: 21).
18
U Betussijevu dijalogu meutim "Leonora" - povijesno prepoznatljiv lik koji aludira na pjesnikinju Eleonoru de la
Ravoire Falletti (v. Cox, 2013: 74) - prenosi uenje kojemu je izvor Annibale Caro (usp. op. cit.: 75).
19
O Guetievim dijalozima u Platonovu duhu v. Zagorac, 2007; Bani-Pajni, 2012.
20
Na openitu rijetkost pseudodokumentaristikih dijaloga na talijanskome jeziku s iskljuivo enskim likovima
upozorava Cox 1995: 569-570, bilj. 154 (za listu naslova v. 2000: 395-396). Osim Guetievih dijaloga (usp. ibid.;
2000: 388-389), u toj kategoriji znanstvenica spominje i neobjavljeni filozofski dijalog na temu ljubavi pod
naslovom Dialogo sulla quistione se sia meglio amare o essere amato, kojemu je autor Girolamo Mandoli
Piccolomini (v. 2013: 61).
21
Erotska filozofska tradicija koja nastaje na tragu Platonova Simpozija poiva na mukom subjektu ljubavne udnje,
od izvorne Platonove verzije, preko iznimno utjecajne Ficinove revizije u Quattrocentu, do esnaestostoljetnih
heteronormativnih inaica, ukljuujui, primjerice, i djelo Tullije d'Aragona. Iako potonji dijalog, kako napominje
Russell, na nekim mjestima problematizira mizoginiju renesansne aktualizacije enskog pitanja, kao i one koja je
potencijalno upisana u Platonovu muko-obiljeenom diskursu o ljubavi (v. 1997: 36-37), djelo ipak reproducira
heteronormativno shvaanje Platonove erotike kakvo je zavladalo u talijanskom Cinquecentu, prikazujui enu
iskljuivo u ulozi objekta ljubavne udnje (premda se, na tragu djela Dialoghi d'amore iz 1535, kojemu je autor
Leone Ebreo, pozicija objekta ljubavne udnje u tekstu opisuje kao plemenitija, istiui pritom da je takvo poimanje
u suprotnosti s Platonom, v. d'Aragona, 1864: 87-88). Dijalog, tovie, zavrava panegirikim opisom "Tullije" kao
objekta ljubavne udnje mnogih mukaraca, a pitanje mukog lika ("Varchi") o tome koga pak "Tullia" voli ostaje u
konanici neodgovoreno; tovie, "Benucci" eksplicitno izraava sumnju je li "Tullia" ikada bila zaljubljena (op. cit.:
91).
22
Kako objanjava Marc Schachter, premda se pitanje ene kao erotskog subjekta mjestimice evocira u Platonovu
Simpoziju (posebice u Aristofanovu govoru, 191 d 6-e 5, 193 c 2-5), Ficino ga nikada ne tematizira, dok u

104
 U skladu sa svime izreenim, ini se umjesnim zakljuiti da Guetiev neoplatoniki
prikaz ensko-enske ljubavne dinamike u sklopu filozofskih dijalokih rasprava na temu ljubavi
i ljepote predstavlja nezanemarivu novinu koja se naizgled nadaje kao filogina. Potencijalnu
subverzivnost dvaju dijaloga drastino oslabljuje meutim nekoliko injenica.
Kao prvo, enska se homosocijalna ljubavna dijalektika u tekstovima prikazuje kao
iznimna. U dijalogu o ljubavi "Cvijeta" naime izjavljuje: "[...] vee ljubavi od nae, ni veeg
prijateljstva, ne moe [se] nai; i ne vjerujem da e se slino ikada nai u enskome rodu dok
bude Sunca" (Gueti, 2008: 274). Izuzetnost uzvienoga erotskog odnosa u Platonovu duhu
izmeu dviju subesjednica, u kojima "Cvijeta" vodi glavnu rije, premda se obje istovremeno
prikazuju i kao subjekti i kao objekti ljubavne deseksualizirane udnje,23 potvruje odlomak u
kojemu se interakcija meu enama opisuje kao naelno optereena pakou. Govori "Mara":

Posebno Vas o zavisti pitam jer sam zakljuila da je ona taj premoni razlog koji
opake jezike zlih ena, kao to znate, pokree da runo govore o svakoj plemenitoj
osobi; jer vjeruju da im nema ravnih u plemenitosti i mudrosti due, i da su bez
ikakva truda, nego s kudeljom i pri ognju sjedei stekle svaku zaslugu da kude
druge, i misle da je najsigurniji put da se uine boljima od drugih ena kuditi ih
[...] (Gueti, 2008: 278).

Dobrohotni suodnos sugovornica nije doli iznimka u zlonamjernom enskom svijetu, radikalno
lienom solidarnosti.

Castiglioneovu Dvoraninu ono postaje predmetom rasprave (v. Schachter, 2006: 410, bilj. 8). Naime, na zadnjim
stranicama Dvoranina "gospar Bembo" Platonovu erotiku vrsto postavlja u okvir heteronormativne matrice, prema
kojoj je mukarac subjekt kontemplativnoga uspona, dok voljena ena igra puku instrumentalnu ulogu u poetnoj
fazi uzdizanja (tovie, za enu u erotskoj dinamici gospar Bembo kae kako e "uvijek pokazivati da je puna
potovanja, blaga i ljubazna, te da mu eli ugoditi podjednako kao to eli da je on ljubi"; IV, lxii; Castiglione, 1986:
241, prev. Frano ale; usp. Schachter, 2006: 417; v. i 420). Na kraju njegova govora raspravlja se o pitanju ene kao
potencijalne protagonistice kontemplativnoga puta (IV, lxxii-lxxiii; Castiglione, 1986: 247-248), a ishod debate
poguban je za ene. "Gospodin Gaspar" smatra da je tim putem "[m]ukarcima [...] teko ii, ali enama nemogue",
jer, kako dodaje u odgovoru "gospoi Emiliji", "due ena nisu tako oiene od strasti kao due mukaraca, ni
posveene kontemplaciji, kao to je prema rijeima gospara Pietra [Bemba] nuno da se posvete due koje treba da
uivaju u boanskoj ljubavi. Stoga se ne ita da je ijedna imala tu milost, dok mnogi mukarci jesu [...] (IV, lxxii;
Castiglione, 1986: 247). Nato "Velianstveni Iuliano" izjavljuje u obranu ena da "[n]ee u tome mukarci nimalo
nadvisiti ene, jer i sam Sokrat priznaje, kako mu je sve ljubavne tajne koje je poznavao otkrila neka ena, a bila je to
ona Diotima [...]" (ibid.). Rasprava zavrava, meutim, replikom enskoga lika, "gospoe vojvotkinje", koja,
pozivajui se na heteronormativni i mizogini diskurs "gospara Bemba", posredno uskrauje enama mogunost da se
doivljavaju kao sposobne za kontemplativni uspon: "[o] tome [...] neka sudi gospar Pietro Bembo [...]" (IV, lxxiii;
Castiglione, 1986: 247). O humanistiko-renesansnome razvoju filozofske erotike koja nastaje na Platonovu tragu v.
i Panizza, 2011.
23
U dijalozima "Cvijeta" igra ulogu uiteljice, a "Mara" ulogu uenice. Usp. na primjer sljedeu "Cvijetinu" repliku
iz Dijaloga o ljubavi: "[...] poujte emu u Vas nauiti" (Gueti, 2008: 253). Unato navedenoj hijerarhiziranoj
didaktikoj dinamici, obje se ene prikazuju kao erotski subjekti, pa stoga i objekti, u Platonovu duhu. Usp. sljedeu
"Cvijetinu" izjavu: "[...] ovu raspravu o ljubavi ne inim za drugo doli da onima koji je budu uli pokaem kako
meu nama postoji uzajamna i vjerna ljubav [...]" (op. cit.: 263). Kako doznajemo iz dijaloga, "Mara" ljubi "Cvijetu"
primarno osjetom vida, a "Cvijeta" "Maru" osjetom sluha. Usp. "Marinu" repliku: "[...] kad Vas ne vidim, dan mi se
mijenja u tamnu no; jer drugog sunca do Vas ne vidim, i nema lijepe stvari na svijetu koja bi mogla zadovoljiti
moju estitu volju, osim Vaeg lijepog i boanskog lika" (op. cit.: 267). "Cvijetin" odgovor glasi: "Svaku Vam rije
vjerujem, moja slatka Gundulice, jer se u Vau ljubav posve pouzdajem; i vjerujte mi da i u meni ljubav uzrokuje isti
uinak kao i u Vama, kad se bez Vaeg slatkog razgovora naem" (ibid.). O osjetima vida i sluha u tradiciji koja je
nastala na Platonovu tragu, usp. govor "gospara Bemba" u Dvoraninu, gdje se tvrdi kako onaj koji ljubi "[t]reba
nadalje da vodi rauna o tome, da isto kao to se ne moe sluati nepcem, ni mirisati uima, ne moe ni na koji nain
ni uivati u ljepoti i udovoljiti udnji koju ona u naem duhu potie dodirom, nego osjetom kojega je ta ljepota
pravim predmetom, a to je vidljiva vrlina. Neka se, dakle, udalji od slijepa suda osjeta, i neka oima uiva sjaj,
ljupkost, ljuvene iskre, osmijehe, dranja i sve ostale divne urese ljepote, a isto tako sluhom milinu glasa, sklad
rijei, milozvunost glazbe (ako je glazba ljubljena gospa), pa e se tako dua naslaivati preslatkom hranom preko
tih dvaju osjeta koji sadre malo tjelesnog i pobornici su razuma, a da udnjom ne prijeu prema tijelu i bilo kojem
prohtjevu koji nije astan" (IV, lxiii; Castiglione, 1986: 240).

105
 Nadalje, nekonvencionalnost opisa dviju ena kao subjekata ljubavne udnje umanjuje
injenica da se u traktatima uspostavlja proturjeje izmeu, s jedne strane, enskoga platonskog
prijateljevanja i, s druge strane, heteronormativne matrice koju izjave sugovornica neumorno
potvruju, kao primjerice u sljedeoj replici iz dijaloga o ljepoti:

[...] umilnost koju neka ena ima u oima pokree nae due na ljubav prema
cijeloj eni, kao to je umilnost Lezbijinih oiju ljubavlju upalila Katulovo srce;
slino i Laurine lijepe oi potaknue Petrarku, koji ju je toliko volio, da pjeva o
njoj, dajui joj time vjenu slavu [...] (Gueti, 2008: 138).

Uloga aktivnog skopijskog subjekta ili, drugim rijeima, uloga onoga koji se uzdie putevima
ljepote i ljubavi do kontemplacije boanskog, inherentno je muka. Lijepoj eni, sredstvu
mukoga erotskog uspona, pripada jedino status objekta ljubavne udnje, osim u iznimnom
sluaju kakav je Marijin i Cvijetin. Argumentaciju Guetievih traktata obiljeava dakle topos
enske izuzetnosti, za kojim se u renesansnoj kulturi nerijetko posee, a koji potvruje
normativni androcentrizam. ini se dakle plauzibilnim ustvrditi da je Guetieva neoplatonika
erotika, unato enskoj istospolnoj dijalokoj dijalektici, konzervativne prirode. Konzervativna je
i rodna ideologija koja lei u temeljima dviju filozofskih rasprava. Takav zakljuak potvruje
katalog znamenitih ena koji, u skladu s konvencijom to je oivljava Boccacciovo djelo De
mulieribus claris (usp. Cox, 2008: 18-26), nalazimo pri kraju dijaloga o ljepoti, gdje se, pod
rubrikom enskih likova iz prolosti dostojnih hvale, navode imena onih ena koje su prednjaile
u "stidljivosti" i "kreposti" (Gueti, 2008: 160-162).24 U ime kreposti, egzemplarne ene s
Guetieve liste voljne su izgubiti svoj ivot. Takav stav "Cvijeta" izrijekom odobrava: "kad
krepost lijepa ena na svijetu ne bi tovala i kad je ne bi cijenila vie od ivota, ta ne bi bila
dostojna ivljenja" (op. cit.: 162). Dijalog se zakljuuje katalogom ena koje su se kroz povijest
odlikovale po ljepoti, a u listu Gueti uvrtava i tri suvremene Dubrovkinje, Cvijetu umii,
Margaretu Meneti i, jo uvijek ivuu, Paulu Gradi (v. op. cit.: 163). Marija Gunduli se u
svojoj posvetnoj poslanici udaljava od takvoga, samo prividno filoginog prikaza, nudei popis
znamenitih ena kojim istie ensku duevnu (Klelija, Porcija, Aretafila Kirenska, Camma iz
Galatije), tjelesnu (Amazonke) te nadasve intelektualnu mo (Areteja, Teokleja, Carmenta,
Aksioteja i Lastenija, kraljica Myrthis, Kornificija, Lelija Sabina, Kornelija majka Grakha). 25 Od
svih enskih figura ija imena Gueti navodi, Marija Gunduli u svom epistolarnom
mikrotraktatu spominje jedino Dubrovkinju Margaretu Meneti. Meutim, dok je ona kod
Guetia znamenita po ljepoti, dubrovaka je spisateljica opisuje ne samo kao iznimno lijepu i
plemenitu, nego prvenstveno kao exemplum enske intelektualne premoi nad mukarcima.
Guetievi traktati o ljepoti i ljubavi paratekstualno su opremljeni poslanicom kojom
autor posveuje svoje djelo Niki Zuzori, Cvijetinoj sestri.26 Izbor naslovljenice naglaava

24
U izvorniku: "vergogna" i "pudicizia" (Gueti, 2008: 106; 107).
25
Za analizu kataloga znamenitih ena Marije Gunduli v. Janekovi Rmer, 2004: 114-115.
26
Premda je posvetna poslanica objavljena na poetnim folijama Dijaloga o ljepoti, iz teksta izriito proizlazi da ona
slui kao predgovor jednom i drugom dijelu: "[...] premda sam nedostojan uzvisivati njezine [Cvijetine] jasne vrline,
kao predmet neprimjeren njezinu veliajnu sjaju, mogu barem ovim Dijalozima pokazati da je vie od svega ljubim i
tujem duom istom i odanom; uz to to mi je njezino vrsto prijateljstvo s mojom dragom suprugom, vie nego i s

106
sestrinsku dobrohotnu dinamiku koju e u dijalozima utjeloviti subesjednice. Nakon uvodne
enkomijastike topike, u kojoj se oituje Cvijetina izvanjska i unutarnja ljepota, kao i ljepota
njezine sestre Nike, dubrovaki filozof tematizira novinu koju predstavlja izbor dviju sudionica u
neoplatonikim raspravama te je opravdava sljedeim rijeima:

A uini li se kome udnim to u tako sainjene platonike dijaloge uvodim dvije

ene, taj e mi oprostiti uzme li u obzir razlog koji me na to naveo: otkrit e da
sam to uinio dijelom zbog svoje arke elje da proslavim te ene to vie mogu,
jer ih volim i tujem vie nego ikog drugog na svijetu (Gueti, 2008: 113).

Subjekt ljubavne udnje zapravo je mukarac, a ene - sugovornice njegovih dijaloga - puki su
objekt njegove kontemplativne tenje. Moglo bi se rei da odlomak nudi klju kojim se rjeava
prividna proturjenost to je upisana u neoplatonike dijaloge izmeu, s jedne strane,
nekonvencionalnoga prikaza ensko-enske ljubavne dinamike i, s druge strane, neumorne
tematizacije platonskog erosa u heteronormativnome kljuu. Proturjeja nema jer, na neki nain,
nema ni enskih erotskih subjekata. Iz posvetne poslanice jasno proizlazi da postoji samo jedan
subjekt - mukarac - koji, u skladu s Diotiminim uenjem, "raa u lijepu", tj. "raa rijei" -
knjievna djela - voen svojom ljubavi prema dvjema savreno lijepim enama:27

[...] nee biti u pravu oni koji mi budu predbacivali to sam u dijalog uveo te dvije
ene, koje toliko volim i tujem; kad se u savrenstvu njihove ljepote u najveoj
mjeri iskazuje ona pripravnost due za spekulativno uenje koju spomenuh. A tu
mi se pripravnost u ovim Dijalozima uinilo vrlo razboritim odjelotvoriti (Gueti,
2008: 114).

Iz citiranog odlomka namee se zakljuak da je mukarac takoer taj koji, u ime ljubavi,
aristotelovski aktualizira ono to je u enama tek in potentia, a time se pak rjeava, kako
upozorava Cox, problem vjerodostojnog prikaza dviju ena kao uenih sugovornica u zahtjevnoj
filozofskoj raspravi (v. 2000: 388-389).
Kako bi potkrijepio svoju tezu o enskoj sklonosti prema spekulativnom uenju, Gueti
u svojoj poslanici stupa na poprite humanistiko-renesansne rasprave o eni i enskome te
zagovara intelektualnu superiornost ena nad mukarcima: "[...] elimo li vjerovati Aristotelovu i
Platonovu autoritetu, kao i prirodnom razumu, shvatit emo kako ene mogu bolje od mukaraca
usvojiti svaku znanost [...]" (Gueti, 2008: 113). Dokaz u prilog enskoj umnoj premoi
dubrovaki filozof izvodi iz humoralne teorije, koju revidira u filogine svrhe:

[...] budui da nam sve nae spoznaje dolaze putem osjeta, a kako su ene blie
temperaturi (temperiranosti, op. F. M. G.), to tvrde i najstruniji lijenici, i osjet

kojom drugom, dalo povoda da tako odvano svojim neuglaenim stilom njezinu ljepotu slavim i u ljubavi
uzvisujem" (Gueti, 2008: 112).
27
Diotima u Platonovu Simpoziju objanjava Sokratu kako "[...] ljubav [...] nije udnja za ljepotom [...]" nego "[z]a
raanjem i iznoenjem na svijet u lijepu". Usp. Simpozij 206 e 2-5 (Platon, 1996: 116; prev. Zdeslav Dukat).
Diotimina scala amoris predvia na svojim poetnim stupnjevima da onaj koji ljubi raa rijei, usp. Simpozij 210 a 5
- 210 c 6 (Platon, 1996: 124-126).

107
 im je istananiji; iz toga slijedi da je i njihov um savreniji od naeg, to pokazuje
da su od mukaraca bolje u uenju pjesnitva i primjeni umnih vrlina (Gueti,
2008: 113).

Prema teoriji o tjelesnim sokovima muki je fizioloki sastav topao i suh te kao takav savreniji
od enskoga, hladnog i vlanog. Naime, nedostatak topline u enskoj fiziologiji uzrokuje, prema
utjecajnom aristotelovsko-galenskom tumaenju, intelektualnu i inu inferiornost svake ene.
Guetievo obrazloenje o umjerenijem tjelesnom sastavu ena, kojim izvre spomenute stavove
u filogine svrhe, nije novina u debati o enama. tovie, ono potvruje upravo neumornu
konvencionalost rasprave, u kojoj se, to s filogine to s mizogine strane, redovito iznose isti ili
slini dokazi. U Dvoraninu primjerice "Velianstveni Iuliano" brani ene sljedeim rijeima: 28

Priznajem vam da je toplina sama po sebi savrenija od hladnoe, ali to se ne

dogaa onome to je pomijeano i spojeno, jer, da je tako, tijelo koje bi bilo toplije
bilo bi savrenije, to je pogreno, jer su temperirana tijela posve savrena. Velim
vam i to da je ena po konstituciji hladna usporedi li se s mukarcem, koji je zbog
prevelike topline udaljen od temperiranosti; meutim, to se nje tie, ona je
temperirana, ili barem blia temperiranosti nego mukarac, jer sadri vlagu
srazmjernu prirodnoj toplini [...] (III, xviii, Castiglione: 1986: 160).

Teza o enskoj umnoj nadmoi koju Gueti zagovara u posvetnoj poslanici dijalozima na temu
ljubavi i ljepote proturjei konzervativnim stavovima koje autor tematizira poglavito u kasnijim
drutveno-politikim dijalokim traktatima Upravljanje obitelji (1589.) i O ustroju drava
(1591.),29 o emu svjedoi sljedei odlomak:

Kada ena malo govori pokazuje u sebi izvjesnu ednost i potenje, a kada previe
govori pokazuje bezobraznost slinu bestidnosti (Gueti, 1998: 137).30

Erna Bani-Pajni upozorava kako se dubrovaki filozof "dvojakim stavom prema enama
pridruuje veini renesansnih filozofa" (2004: 85) te kao razlog spomenute ambivalentnosti
navodi injenicu da intelektualci koji u renesansi brane ene "ne mogu prihvatiti radikalne
drutvene i politike implikacije teze o enskoj superiornosti" (86). Ni filozofi koji revaloriziraju

28
Da je razmatrani dijalog bio poznat u ondanjem Dubrovniku potvruje Zdenka Jankovi Rmer, koja napominje
kako se "u popisu knjiga koje su 1549. godine iz Venecije stigle jednom dubrovakom knjiaru spominje ak est
primjeraka Castiglioneova Dvoranina" (2004: 113).
29
Usp. Bani-Pajni, 2004: 85-86 ("[d]ovoljno rjeito o tome govori njegova tvrdnja kako ena prije svega mora biti
utljiva, to na neki nain izriito proturjei njegovim stavovima o eninoj intelektualnoj superiornosti iznesenima u
dijalozima o ljepoti i ljubavi [...]", 86). Ivana Zagorac govori o promjeni u Guetievim stavovima prema enama
koja se oituje u razmatranim politikim spisima, a pretpostavlja da je posljedica njegove sve uspjenije politike
karijere, v. 2007: 620-621. Zdenka Janekovi Rmer postavlja pitanje "[j]esu li tu promjenu uzrokovali samo osobni
razlozi ili je novi vjetar iz Tridenta odnio Nikolina razmiljanja o ljubavi i ljepoti, a donio ideologiju dravnog
nadzora" (2004: 120).
30
Odlomak iz dijaloga Upravljanje obitelji navodi se prema prijevodu Maje Zaninovi (Gueti, 1998: 137). U djelu
O ustroju drava itamo, primjerice, sljedee rijei: "Ne moe se vidjeti niti uti o jednoj eni asnije stvari nego kad
se, povuena u svome domu, rijetko kada pokazuje pred ljudima, niti neasnije nego kad esto izlazi. [...] Nek'
umuknu, dakle, ene nitavne a bahate, koje smatraju nedostojnim umijeem tkanje, predenje, vez, ivanje i druge
asne kuanske poslove, nego naprotiv vjeruju kako im je na ast i slavu brbljanje na prozorima i u crkvama."
(Gueti, 2000: 164-165).

108
enu u sklopu neoplatonike tematizacije ljepote i ljubavi, dodaje znanstvenica, "uglavnom ne
diraju u temeljne drutvene strukture, premda je i takav njihov stav znaio promjenu u odnosu na
tradiciju" (ibid.). Sraz izmeu teze o umnoj superiornosti ene i teze o nunosti njezine
drutveno-politike podreenosti koji proizlazi iz Guetievih spisa valja svakako proitati iz
perspektive koju zagovara Erna Bani-Pajni. Meutim, po mojemu je miljenju u sluaju
Guetieve posvetne poslanice, kao uostalom i u sluaju veine humanistiko-renesansnih obrana
ena iz mukoga pera, barem potencijalno u igri jo neto, a to neto deaktivira ili barem
oslabljuje mogunost drutveno-politikoga utjecaja filoginih tekstova u prilog enske
intelektualne i ine superiornosti. Naime, kako objanjava Richard Carr slijedei tezu to je
zagovara Rosalie Colie o "epidemiji" paradoksalne retorike u renesansi (v. Colie, 1966), svaki
diskurs o enskoj superiornosti u razmatranom se razdoblju ve unaprijed doivljavao kao
paradoks (v. Carr, 2003: 247).31 Drugim rijeima, ambivalentnost svake tematizacije filoginih
stavova u sklopu querelle des femmes poivala je na injenici da se stav o enskoj premoi nad
mukarcima naelno smatrao 'para-doksalnim', tj. oprenim u odnosu prema uvrijeenome
miljenju.32 Percepciju pro-enskih tekstova kao retorikih vjebi u kojima se dokazuje
nedokazivo (a koje u konanici vrsto dokazuju jedino retoriku vjetinu samog autora)
potkrepljuje iznimno utjecajno djelo Paradossi cio sentenze fuori del comun parere (1543),
kojemu je autor Ortensio Lando (v. Carr, 2003: 247). Kako je poznato, dvadeset i peti tekst u
knjizi nudi obranu enske superiornosti upravo pod naslovom "paradoks" ("Che la donna di
maggior eccellentia, che l'huomo. Paradosso XXV"; Lando, 2000: 223-236).33 U skladu s
izreenim, ini se plauzibilnim pretpostaviti da u trenutku kad zagovara intelektualnu
superiornost ena, hrvatski filozof postupa prema nepisanim pravilima renesansne debate o
enama, koja predvia da se teza o enskoj superiornosti moe percipirati kao paradoksalna.
Budui da Gueti ne otklanja izrijekom mogunost paradoksalnog tumaenja, njegov epistolarni
mikrotraktat u obranu ena ostavlja dojam skliske ambivalentnosti. Kad se povrh toga uzmu u
obzir mizogini stavovi u drugim djelima, onda se posvetna poslanica - kao predgovor
neoplatonikim dijalozima koji su, u konanici, takoer rodno konzervativni - nadaje kao
retorika vjeba u duhu paradoksa. Okarakterizirati je kao paradoksalan tekst u obranu ena ne
znai meutim liiti je mogunosti da djeluje u skladu sa svojom filoginom argumentacijom, da

31
Bavei se retorikom paradoksa filoginih tekstova u debati o enama u petnaestom stoljeu i poetkom esnaestoga,
Pamela Benson objanjava kako je "prisutnost glasa konvencionalnoga miljenja, makar i implicitna, jedan od
imbenika koji osujeuje politike posljedice, jer spreava itatelja da se svrsta uz ekstremni stav to ga zagovara
autorski glas" ("the presence of the voice of conventional opinion, even if only implied, is one factor in the inhibition
of political consequences because it prevents the reader form aligning himself with the extreme position advocated
by the authorial voice"; 1992: 3).
32
O "epidemiji" retorike paradoksa (serio ludere) u renesansi v. Colie, 1966. O retorici paradoksa kao skliskom
modusu argumentacije mnogih filoginih tekstova u sklopu renesansne debate o enama vidi Colie, 1966: 102, bilj.
12; Daenens, 1983; Benson 1992: 1-8; Case, 1993; Carr, 2003. Erna Bani-Pajni tematizira retoriku paradoksa
(2004: 76-80) te napominje kako ona omoguuje autorima u humanistiko-renesansnoj debati o enama da izbjegnu
iskazivanje "jasnih i nedvosmislenih stavova o enskoj ravnopravnosti ili superiornosti" (op. cit.: 78). Autorica
meutim ne tumai izriito u tom kljuu Guetievu posvetnu poslanicu, nego istie proturjenost izmeu stavova o
enama to ih filozof iznosi u posvetnoj poslanici i u drutveno-politikim djelima (v. op. cit.: 85).
33
Antonio Corsaro napominje kako se iza esnaestostoljetne paradoksalne tradicije krije "muan pogled na
stvarnost" ("una visione tormentata del reale"; Corsaro, 2000: 9) te upozorava kako Landovi paradoksi, lieni
tradicionalnog enkomija banalnog i nebitnog, "biraju bitne tipologije opeg miljenja, podrivajui jednu po jednu
konvencije na kojima se temelji drutveni ivot" ("selezionano tipologie fondamentali della communis opinio,
minando una per una le convenzioni alla base del vivere sociale"; ibid.). Shodno tomu, Landove paradokse
obiljeava "potencijalna destruktivnost u odnosu prema dominantnim kulturnim institucijama" ("potenzialit
distruttiva nei confronti degli istituti culturali dominanti"; ibid.).

109
potkopava, drugim rijeima, ustaljene stereotipe.34 Prikazom ena, a posebice "Mare" i "Cvijete",
kao bia iznimnih intelektualnih sposobnosti, Guetievi tekstovi - od paratekstualnog
mikrotraktata do matinih dijaloga o ljepoti i ljubavi - opunomoili su ulazak Marije Gunduli na
poprite pisane rijei, koje se jo uvijek smatralo prvenstveno mukim prerogativom.
U posvetnoj poslanici koju pie kao predgovor muevljevu aristotelovskom dijalogu,
Marija Gunduli priklanja se tezi o intelektualnoj i inoj premoi ena nad mukarcima, pritom
istiui ensku sposobnost za prirodnofilozofski diskurs. Naime, injenicu da ena posveuje
meteoroloki traktat iz mukoga pera drugoj eni, svojoj znamenitoj i uenoj prijateljici Cvijeti
Zuzori (koja se na taj nain nadaje kao prva i najvanija itateljica prirodnofilozofskoga djela
koji slijedi), valja shvatiti, kako dokazuje Meredith Ray, u okviru sve vanijega enskog
doprinosa "znanstvenom" diskursu u Cinquecentu.35 Naime, sudjelovanje ena u renesansnoj
znanstvenoj kulturi - "praktiarki i pokroviteljica, autorica i itateljica" ("practitioners and
patrons, authors and readers; Ray, 2015: 1) - nipoto nije zanemariva pojava te uzrokuje sve
uestaliju tematizaciju enskoga doprinosa na podruju prirodne filozofije u sklopu aktualizacije
enskoga pitanja u kasnijem esnaestom stoljeu (v. op. cit.: 111 i passim).36 Na primjer, te iste
1584. godine, kad se prvo izdanje Guetieve tiskovine s jo uvijek necenzuriranom verzijom
posvetne poslanice njegove supruge pojavljuje u javnosti, izlazi prirodnofilozofsko epistolarno
djelo Camille Erculiani Lettere di philosophia naturale, koje tematizira, to u paratekstu to u
matinom tekstu, obranu enske sposobnosti za znanost (usp. op. cit.: 114-131).37 Nee stoga
uditi to se u katalogu znamenitih ena koje Marija Gunduli nudi u svom epistolarnom
mikrotraktatu pojavljuje i Areteja, ija se intelektualna postignua expressis verbis vezuju i uz
prirodnu filozofiju (usp. op. cit.: 113).
U svojoj tezi o enskoj premoi, Marija Gunduli se dijelom oslanja na argumentaciju
koju Nikola Vitov Gueti iznosi u posveti svojim dijalozima na temu ljubavi i ljepote. Osim
neoplatonikih izjava o vanjskoj i unutarnjoj ljepoti, u dedikacijskoj epistoli dubrovake autorice
nailazimo, po muevljevu uzoru, i na uporabu humoralne teorije u filogine svrhe (v. Bani-
Pajni, 2004: 70, bilj. 3; 73). Tezu o umjerenijem enskom tjelesnom sastavu, meutim, autorica
formulira neto opirnije te izjavljuje da su ene, kao bia vlanog 'temperamenta'
("temperamento humido"), prijemivije za primanje intelegibilnih formi od mukaraca, jer je
njihov tjelesni sastav meki ("pi molle"). Marija Gunduli se pritom eksplicitno poziva na
Aristotela, prema kojemu su oni koji imaju meke tijelo ("i quali sono di carne pi molle")
sposobniji umom ("pi atti di mente"). Erna Bani-Pajni napominje da slinu formulaciju
nalazimo u Castiglioneovu Dvoraninu (v. 2004: 73). Rije je o sljedeoj replici "Velianstvenog
Iuliana": "Zar ne znate da u filozofiji postoji aksiom da su oni koji imaju njenu grau ("quelli

34
Pamela Benson istie naelnu paradoksalnost filoginih tekstova, koji trae da ih cijene kao vjete retorike vjebe
u slubi apsurdne teme, upozoravajui meutim da ti isti tekstovi istovremeno podrivaju itateljeva uvjerenja (v.
Benson, 1992: 2-3).
35
U svojoj vanoj studiji o sudjelovanju ena u ranonovovjekovnoj znanstvenoj kulturi, Meredith Ray se bavi i
posvetnom poslanicom Marije Gunduli (usp. 2015: 112-114). U studiji se autorica slui terminom "znanost"
("science") "kako bi openito oznaila prouavanje prirode u ranonovovjekovnom razdoblju" ("to indicate broadly
the investigation of nature in the early modern period"; 2015: 4).
36
Kako pokazuje Meredith Ray, Moderata Fonte i Lucrezia Marinelli, koje su sastavile prve opirne priloge debati o
enama iz enskoga pera u talijanskoj knjievnosti, isticale su u svojim djelima ensku sposobnost za znanstvena
opaanja (v. 2015: 73-110).
37
Meredith Ray iznosi pretpostavku da je Camilla Erculiani moebitno bila upoznata s Guetievim traktatom o
meteorologiji (v. 2015: 114).

110
che sono molli di carne") provieni intelektualnom sposobnou ("sono atti della mente")?"38
Kako bih istaknula repetitivnost humanistiko-renesansne debate o enama te pritom jo jednom
upozorila na potencijalnu paradoksalnost svake teze o enskoj superiornosti, dodat u da se istim
argumentom slui i Ortensio Lando u svom "paradoksu" u obranu ena, gdje itamo da su prema
Aristotelu oni koji imaju meke tijelo ("quelli che hanno la carne pi molle") obdareni veim
intelektualnim sposobnostima ("di maggior ingegno dotati") (Lando, 2000: 227). Dakle, obrana
ena iz enskoga pera, kao i obrana ena iz mukoga pera, nadaje se kao "sentenza fuori del
comun parere" ("prosudba koja se kosi s uvrijeenim miljenjem"), da se izrazim Landovim
rijeima. Paradoksalnost je, drugim rijeima, ve unaprijed potencijalno upisana u svaki tekst
koji u renesansi brani tezu o enskoj intelektualnoj premoi. Communis opinio se oituje,
primjerice, u utjecajnom traktatu iz druge polovice Cinquecenta,39 u kojemu itamo kako je
velika greka misliti da ena moe biti topla i suha, ili imati intelekt i sposobnosti u skladu s tim
dvjema kvalitetama: tovie, "svaka je znanost i mudrost odbojna njezinu umu" ("ogni sorte di
lettere et di sapienza repugnante all'ingegno suo").40
Za razliku od Nikole Vitova Guetia, meutim, koji niim ne spreava da se njegova
obrana ita kao paradoksalna, Marija Gunduli na kljunome mjestu raskrinkava retoriku
paradoksa na kojoj se potencijalno temelji svaka argumentacija u prilog enske superiornosti, to
ukljuuje vlastitu i muevljevu argumentaciju. Odlomak citiram prema prijevodu Zdenke
Marinkovi, uz pokoju manju preinaku:

Meutim, kad bi oni [mukarci] htjeli staviti na stranu vlastiti interes i suditi
razumom, vidjeli bi da je na spol savren ("il nostro sesso perfetto"), kako je
savren i muki u svojoj vrsti ("et perfetto ancor quello de gli huomini nella lor
specie"), tako da se apsolutno ne moe rei da je jedan vredniji od drugoga. A kad
bi se to ba i moglo rei, drim da bi enama morala pripasti vea pohvala kako bi
se zaepila usta njihovim napadaima i otvorile oi njihova razuma [...]
(Markovi, 1970: 43).

Premda se moe initi da autorica upada u proturjeje u trenutku kad zagovara jednakost spolova,
miljenja sam da tomu nije tako.41 Iz odlomka je posve razvidno da se Marija Gunduli priklanja
paradoksalnoj tezi o enskoj superiornosti iz pukih stratekih razloga ("kad bi se to ba i moglo
rei, drim da bi enama morala pripasti vea pohvala kako bi se zaepila usta njihovim
napadaima"). U tekstu se naime eksplicitno tvrdi kako razumna moe biti jedino tvrdnja da su

38
III, xiii; Castiglione, 1986: 157. Talijanski se izvornik navodi prema Castiglione, 2009: 275-276.
39
Posrijedi je panjolski pisac Juan Huarte de San Juan, iji je traktat Examen de ingenios para las ciencias (1575)
doivio izniman meunarodni uspjeh. Kako istie Dorinda Outram, teza o enskoj intelektualnoj inferiornosti kao
utemeljenoj na njezinu vlanom i hladnom tjelesnom sastavu, koju itamo u spomenutome traktatu, posve je u skladu
s onodobnim opim miljenjem (v. 2006: 808). Traktat je preveo na talijanski Camillo Camilli (Essame de gl'ingegni
de gli huomini per apprender scienze, 1582). Prema Appendiniju, Camilli je u Dubrovnik doao oko 1582. godine
("portossi a Ragusa circa il 1582"; 1802: 319). Ennio Stipevi napominje kako je Camilli bio "jedan od najslavnijih
profesora dubrovake gimnazije"; dubrovakim profesorom postao je 1596. godine, "ako ne i ranije", a upraviteljem
gimnazije je bio od 1590. do smrti (2015: 110). Prema Stipeviu, Huartevo se djelo italo i u dubrovakoj
gimnaziji. tovie, hrvatski muzikolog napominje da je Camillijev talijanski prijevod Huarteva djela "nastao na
poticaj dubrovake sredine" (ibid.).
40
Citirano prema Camillijevu prijevodu (Huarte, 1582: 301, 303).
41
Zdenka Janekovi Rmer smatra da je u "gorljivoj obrani ena, Marija [...] upala u proturjenost: s jedne strane
ona govori u prilog priroene superiornosti ena, a s druge strane zagovara i jednakost spolova" (2004: 118).

111
oba spola jednako savrena. Tezom o muko-enskoj jednakoj vrijednosti, jedinom koja izmie
binaristikim zamkama patrijarhalne logike, Marija Gunduli, za razliku od Nikole Vitova
Guetia, ostvaruje emancipacijski potencijal svoje obrane, udaljujui se od muevljeve
argumentacije, koja ostaje u ambivalentnim raljama paradoksa.
Epistolarni se mikrotraktat u obranu ena iz pera Marije Gunduli razlikuje od muevljeva
iz jo jednoga, krucijalnog razloga. Dubrovaka spisateljica izrie obranu enskoga spola s
konkretnim ciljem: kako bi uvrstila svoju obranu odreene ene, Cvijete Zuzori, od napada
odreene, dubrovake drutvene sredine. Citiram, prema prijevodu Zdenke Marinkovi, odlomak
koji e se u drugome izdanju cenzurirati (izostat e inkriminirajue rijei "to ive u naem
Gradu" te cijeli pasus koji slijedi, poevi od reenice "od kojih ste ujeda bili Vi pogoeni vie
negoli ikoja druga ena u mojoj domovini"):

[...] Vae ime, tako dino i ugledno, mora biti najsigurnijom obranom protiv
bijesnih udaraca zavidnika to ive u naem Gradu, i protiv onih koji su, po
svojstvenoj im i priroenoj zloi, uvijek pripravni da grizu i razdiru tue stvari, od
kojih ste ujeda bili Vi pogoeni vie negoli ikoja druga ena u mojoj domovini.
[...] Jedino alim to ete Vi [...] odluiti da svojim svjetlom obasjavate druge,
zdravije i postojanije oi i da na nau alost rasvjetljujete sjenovite i prijazne ume
Italije dajui im da osjete mile i slatke glasove Vaega govora [...] ostavljajui (o
kruta li udesa, o tvrda li i ohola Neba!) ove nae oi bez svog Sunca, a ova naa
tamna i sumorna mjesta da odjekuju od stranih glasova Vukova, Medvjeda i
Tigrova. [...] Sada [...] molim Boga, jer se ne nadam da emo se na ovome svijetu
jo vidjeti, da nas on bar zdrui tamo gdje se gaze lane misli bezbonika, podlaca
i zlobnika te uiva istina sa svjetlijim dusima, a ne s ljudima izopaenim, zlim i
nesmiljenima, gdje se vie ne osjeaju ujedi otrovnih zmija niti se uju grozni
glasovi stranih zvijeri, nego se srce i dua hrane slatkoom i milinom sluajui
blage zvukove novih i neobinih glasova (Markovi, 1970: 108-110).42

Epistolarna defensio mulierum Marije Gunduli izdie se, drugim rijeima, s razine opih,
konvencionalnih i potencijalno paradoksalnih tvrdnji koje redovito obiljeavaju tzv. querelle des
femmes na razinu konkretne drutvene kritike.43 ini se shodno tomu plauzibilnim zakljuiti da je
postupak cenzure kojemu je posvetna poslanica bila podvrgnuta, briui svaku kritiku na raun

42
Valja upozoriti kako Gueti u dijalogu o ljubavi tematizira mogui odlazak Cvijete iz Grada, ali ne kritizira
pritom dubrovako drutvo, niti glorificira talijansko. Govori "Mara": "[...] danas Vam elim otvoreno rei (elimo li
vjerovati srcu, koje ponekad predosjea budue zlo), kad biste Vi s Vaim muem poli iz Grada da se drugdje
nastanite, Va bi odlazak bio kraj mojega ivota; zato molim Kralja nebeskog da mi po svojoj dobroti ukae posebnu
milost, i prije nego to Va odlazak vidim, zatvori mi oi vjenim snom [...]", usp. Gueti, 2008: 275; v. i 276.
43
Premda smatra da bi bio "grijeh anakronizma" koristiti termin feminizam u vezi s djelom Marije Gunduli (2004:
119), Zdenka Janekovi Rmer istie kako autoriine rijei "nisu samo openita razmiljanja o vrijednosti ena i
mukaraca nego reakcije na stvarne dogaaje" (op cit.: 107) te svrstava posvetnu poslanicu uz bok djela Christine de
Pizan, Moderate Fonte, Lucrezije Marinelli i Margarete Navarske (op. cit. 119). U svojoj studiji o nastanku
feministike misli, Sarah Gwyneth Ross napominje da "odvojiti renesansne feministkinje od nae ire diskusije o
modernome politikom feminizmu predstavlja opasan oblik 'amnezije'", jer "feminizam liava njegovih povijesnih
korijena" ("segregating Renaissance feminists from our wider discussion of modern political feminism does indeed
constitute a dangerous form of 'amnesia': it deprives feminism of its historical roots") (2009: 3). I feminizam, naime,
"ima povijest" ("does have a history"), a sve se njegove heterogene kulturne manifestacije u konanici zasnivaju na
zajednikoj "tenji da se enske prilike poboljaju" ("the desire to improve the condition of women") (ibid.). Za
razvoj feministike svijesti u razdoblju od srednjega vijeka do devetnaestoga stoljea vidi i Lerner: 1993.

112
dubrovakoga drutva i njegova neprijateljskog ponaanja prema Cvijeti Zuzori, imao dvojaki
cilj: s jedne strane omoguiti da mitotvorna predodba o drutvenome skladu Grada ostane
netaknuta, a s druge strane oslabiti potencijalnu drutveno-politiku subverzivnost teksta. Budui
da posvetna poslanica Marije Gunduli zagovara, izvan retorike paradoksa, tezu o jednakosti
spolova te se nadaje kao hrabar in enske solidarnosti, po mojemu je miljenju valja tumaiti
kao vaan doprinos u razvoju feministike svijesti u renesansi.

LITERATURA

Appendini, Francesco Maria. 1802. Notizie istorico-critiche sulle antichit storia e letteratura de'
Ragusei. Sv. I. Dubrovnik: Antonio Martecchini.

Bani-Pajni, Erna. 2004. "ena u renesansoj filozofiji". Prilozi 59-60, str. 69-89.

Bani-Pajni, Erna. 2012. "Renesansni traktati o ljubavi (Marsilio Ficino - Nikola Vitov
Gueti)". Prilozi 75, str. 3564.

Benson, Pamela Joseph. 1992. The Invention of the Renaissance Woman: The Challenge of
Female Independence in the Literature and Thought of Italy and England. University Park,
Pennsylvania: The Pennsylvania State University.

Carr, Richard. 2003. "The resolution of a paradox: Alexandre de Pontaymeri's response to the
Querelle des femmes". Renaissance Studies 17, str. 246-256.

Case, Mary Anne. 1993. "From the Mirror of Reason to the Measure of Justice". Yale Journal of
Law & the Humanities 5, str. 115-135.

Castiglione, Baldesar. 1986. Dvoranin. Ur. i prev. Frano ale. Zagreb: Cekade.

Castiglione, Baldassar. 2009. Il Libro del Cortegiano. Napisao uvodnu studiju Amedeo
Quondam. Napisao biljeke Nicola Longo. Milano: Garzanti.

Colie, Rosalie. 1966. Paradoxia Epidemica: The Renaissance Tradition of Paradox. Princeton,
New Jersey: Princeton University Press.

Corsaro, Antonio. 2000. "Introduzione". U: Ortensio Lando. Paradossi cio sentenze fuori del
comun parere. Ur. Antonio Corsaro. Rim: Edizioni di storia e letteratura, str. 1-25.

Cox, Virginia. 1995. "The Single Self: Feminist Thought and the Marriage Market in Early
Modern Venice". Renaissance Quarterly 48, str. 513-581.

Cox, Virginia. 2002. "Seen but not heard: the role of women speakers in Cinquecento literary

113
dialogue". U: Women in Italian Renaissance Culture and Society. Ur. Letizia Panizza. Hudson
Road, Leeds: Modern Humanities Research Association and Maney Publishing, str. 385-400.

Cox, Virginia. 2008. Womens Writing in Italy 1400-1650. Baltimore: The Johns Hopkins
University Press.

Cox, Virginia. 2011. The Prodigious Muse. Womens Writing in Counter-Reformation Italy.
Baltimore: The Johns Hopkins University Press.

Cox, Virginia. 2013. "The female voice in Italian Renaissance dialogue". MLN 128, str. 53-78.

d'Aragona, Tullia. 1864. Dialogo dell'infinit d'amore. Milano: Daelli.

Daenens, Francine. 1983. "Superiore perch inferiore. Il paradosso della superiorit della donna
in alcuni trattati del Cinquecento". U: Trasgressione tragica e norma domestica. Esemplari di
tipologie femminili dalla letteratura europea. Ur. Vanna Gentili. Rim: Edizioni di storia e
letteratura, str. 11-50.

Delbianco, Valnea i Roi, Sanja. 2014. "Ilirska Sapfo Philippa Lazea". U: Razumjeti drugoga.
Kroatistike i talijanistike teme. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, str. 11-52.

di Bona, Speranza. Difesa de le rime et prose de la signora Speranza, et Vittoria di Bona in

difesa di suo honore, et contra quelli, che ricerc farli infamia con sue rime, [s. n.], [s. l.] [s. d.]

Falievac, Dunja. 2007a. Dubrovnik - otvoreni i zatvoreni grad. Studije o dubrovakoj knjievnoj
kulturi. Zagreb: Naklada Ljevak.

Falievac, Dunja. 2007b. Stari pisci hrvatski i njihove poetike. Drugo proireno izdanje. Zagreb:
Hrvatska sveuilina naklada.

Gabrielli, Francesca Maria. 2015. "Sestra sestri: biljeke o kanconijeru Nade Buni (Speranze di
Bona)". Graa za povijest knjievnosti hrvatske 38, str. 83-182.

Gueti, Nikola Vitov (Niccol Vito di Gozze). 1584. Discorsi di M. Nicolo Vito di Gozze,
gentilhuomo ragugeo, Dell'Academia de gli Occulti, Sopra le Metheore d'Aristotele, ridotti in
dialogo, & divisi in quattro Giornate. Interlocutori Esso M. Nicolo di Gozze, e M. Michiele
Monaldi. Venecija: Francesco Ziletti.

Gueti, Nikola Vitov (Niccol Vito di Gozze). 1585. Discorsi di M. Nicolo Vito di Gozze,
gentilhuomo ragugeo, Dell'Academia de gli occulti, Sopra le Metheore d'Aristotele, ridotti in
dialogo, & divisi in quattro Giornate. Interlocutori Esso M. Nicol di Gozze, e M. Michiele
Monaldi. Venecija: Francesco Ziletti.

114
Gueti, Nikola Vitov. 1998. Upravljanje obitelji. Ur. i napisao uvodnu studiju Marinko iak.
Prev. Maja Zaninovi. Zagreb: Biblioteka Scopus.

Gueti, Nikola Vitov. 2000. O ustroju drava. Ur. i napisao uvodnu studiju Marinko iak.
Prev. Snjeana Husi i Natka Badurina. Zagreb: Golden marketing i Narodne novine.

Gueti, Nikola Vitov. 2008. Dialogo della Bellezza / Dijalog o ljepoti. Dialogo d'Amore /
Dijalog o ljubavi. Ur. i napisala uvodnu studiju Ljerka Schiffler. Prev. Natka Badurina. Zagreb:
Matica hrvatska.

Gunduli, Marija (Maria Gondola). 1584. "Alla non men bella, che virtuosa, e gentil donna, Fiore
Zuzori, in Ragugia". U: Discorsi di M. Nicolo Vito di Gozze, gentilhuomo ragugeo,
Dell'Academia de gli Occulti, Sopra le Metheore d'Aristotele, ridotti in dialogo, & divisi in
quattro Giornate. Interlocutori Esso M. Nicolo di Gozze, e M. Michiele Monaldi. Venecija:
Francesco Ziletti, str. 1-14 (uz opasku da su stranice nenumerirane).

Gunduli, Marija (Maria Gondola). 1585. "Alla non men bella, che virtuosa, e gentil donna, Fiore
Zuzori, in Ragugia". U: Discorsi di M. Nicolo Vito di Gozze, gentilhuomo ragugeo,
Dell'Academia de gli occulti, Sopra le Metheore d'Aristotele, ridotti in dialogo, & divisi in
quattro Giornate. Interlocutori Esso M. Nicol di Gozze, e M. Michiele Monaldi. Venecija:
Francesco Ziletti, str. 1-13 (uz opasku da su stranice nenumerirane).

Huarte, Giovanni. 1582. Essame de gl'ingegni de gli huomini per apprender le scienze. Prev.
Camillo Camilli. Venecija: Aldus Manutius.

Janekovi Rmer, Zdenka. 2004. "Marija Gondola Gozze: La querelle des femmes u
renesansnom Dubrovniku". U: ene u Hrvatskoj. enska i kulturna povijest. Ur. Andrea
Feldman. Zagreb: Institut "Vlado Gotovac" i enska infoteka, str. 105-123.

Jordan, Constance. 1990. Renaissance Feminism: Literary Texts and Political Models. Ithaca i
London: Cornell University Press.

Kelly, Joan. 1984. "Early Feminist Theory and the Querelle des femmes, 1400-1789". U: Women,
History, and Theory: The Essays of Joan Kelly. Chicago i London: The University of Chicago
Press, str. 65-109.

Kraye, Jill. 1994. "The transformation of Platonic love in the Italian Renaissance". U: Platonism
and the English imagination. Ur. Anna Baldwin i Sarah Hutton. Cambridge: Cambridge
University Press, str. 76-85.

115
Kunevi, Lovro. 2015. Mit o Dubrovniku: diskursi o identitetu renesansnoga Grada. Zagreb-
Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.

Lando, Ortensio. 2000. Paradossi cio sentenze fuori del comun parere. Ur. Antonio Corsaro.
Rim: Edizioni di storia e letteratura.

Laqueur, Thomas. 1992 [1990]. Making Sex: Body and Gender from the Greeks to Freud.
Cambridge, Massachusetts i London, Engleska: Harvard University Press.

Lerner, Gerda. 1993. The Creation of Feminist Consciousness: From the Middle Ages to
Eighteen-seventy. New York i Oxford: Oxford University Press.

Maclean, Ian. 1983 [1980]. The Renaissance Notion of Woman: A Study in the Fortunes of
Scholasticism and Medical Science in European Intellectual Life. New York: Cambridge
University Press.

Markovi, Zdenka. 1970. Pjesnikinje starog Dubrovnika od sredine XVI do svretka XVIII
stoljea u kulturnoj sredini svoga vremena. JAZU: Zagreb.

Outram, Dorinda. 2006. "Gender". U: The Cambridge History of Science. Vol. 3. Early Modern
Science. Ur. Katharine Park i Lorraine Daston. Cambridge: Cambridge University Press, str. 797-
817.

Panizza, Letizia. 2011. "Platonic Love on the Rocks: Castiglione Counter-Currents in

Renaissance Italy". U: Laus Platonici Philosophi: Marsilio Ficino and His Influence. Ur. Stephen
Clucas, Peter J. Forshaw i Valery Rees. Leiden-Boston: Brill, str. 199-226.

Platon. 1996. Eros i Filia. Simpozij i Lizis. Prev. Zdeslav Dukat. Zagreb: Demetra.

Ray, Meredith. 2015. Daughters of Alchemy: Women ans Scientific Culture in Early Modern
Italy. Cambridge, Massachusetts i London, Engleska: Harvard University Press.

Ross, Sarah Gwyneth. 2009. The Birth of Feminism: Woman as Intellect in Renaissance Italy and
England. Cambridge, Massachusetts i London, Engleska: Harvard University Press.

Russell, Rinaldina. 1997. "Introduction". U: Tullia d'Aragona. Dialogue on the Infinity of Love.
Ur. i prev. Rinaldina Russell i Bruce Merry. Chicago i London: The University of Chicago Press,
str. 21-42.

Schachter, Marc. 2006. "Louis Le Roy's Sympose de Platon and Three Other Renaissance
Adaptions of Platonic Eros". Renaissance Quarterly 59, str. 406-439.

116
Schiffler, Ljerka. 2007. Nikola Vitov Gueti. Drugo dopunjeno izdanje. Zagreb: Hrvatski studiji
Sveuilita u Zagrebu.

Stipevi, Ennio. 2015. "Iz hrvatske renesanse: o odgoju i glazbi". Croatica et Slavica Iadertina
XI/I, str. 105-117.

iak, Marinko. 2000. "Nikola Gueti i njegova teorija drave". U: Nikola Vitov Gueti. O
ustroju drava. Ur. i napisao uvodnu studiju Marinko iak. Prev. Snjeana Husi i Natka
Badurina. Zagreb: Golden marketing i Narodne novine, str. 7-71.

Tuana, Nancy. 1993. The Less Noble Sex: Scientific, Religious, and Philosophical Conceptions of
Woman's Nature. Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press.

Zagorac, Ivana. 2007. "Nikola Vitov Gueti: o ljepoti, ljubavi i enama". Filozofska istraivanja
107, str. 613-627.

Summary

In 1584 the Croatian philosopher Nikola Vitov Gueti (Niccol Vito di Gozze) published a
dialogue in the Italian vernacular on Aristotle's Meteorology that was withdrawn from circulation
due to its female-authored paratext. Namely, Gozze's wife Marija Gunduli (Maria Gondola)
prefaced the work with a dedicatory letter (dated 15 July 1582) characterized by an
unprecedented polemical edge: for the first time in Croatian literary history a woman took up the
pen to attack the city of Dubrovnik (Ragusa), voicing a defense of both another woman, her
friend Cvijeta Zuzori (Fiore Zuzori), and of the female sex as such. The volume was reissued in
1585 with a truncated version of the preface. The two-page censura did not expurgate Gondola's
pro-woman reasoning, but only her invective against the Ragusan Republic. As it seems, the
neoplatonically inflected discourse on the preeminence of the female sex was not perceived as
dangerous inasmuch as it followed the conventional lines of the early-modern debate over
women's nature, the so-called querelle des femmes. In her letter-treatise, Gondola drawed in
particular on the arguments her husband articulated in the philogynist dedicatory epistle that
prefaced his 1581 dialogues on beauty and love, dialogues that feature as their only speakers the
two friends Maria Gondola and Fiore Zuzori. In this paper I will analyze the relation among the
aforementioned works - Gozze's neoplatonic dialogues and the dedicatory epistle that prefaces
them on the one side, and Gondola's dedicatory letter to her husband's dialogue on Aristotle's
Meteorology on the other side - in order to point out the subtle ways in which the female-
authored text both complies with and resists the male-authored model, enacting a strategy of
defiance that, as is my aim to show, deserves to be considered feminist.

117
 Nevidljiva adolescentica: uutkani diskurs otpora u adolescentskoj knjievnosti. Sluaj
Zore Rukli

Dubravka Zima
Odjel za kroatologiju
Hrvatski studiji
Sveuilite u Zagrebu
dzima@hrstud.hr

Saetak

U radu se interpretira adolescentski roman Zore Rukli Iz dnevnika jedne djevojice (1938) te
posebice lik adolescentice i predodbe o njoj, koje se u romanu kreu od poslunosti, pristojnosti,
marljivosti i domoljublja do aseksualnosti i nezainteresiranosti za politiku. Roman se u
dosadanjoj oskudnoj povijesnoj refleksiji adolescentske knjievnosti apostrofira kao jedan od
prvih tekstova koji u prvi narativni plan stavljaju lik adolescentice. No tekst se pokazuje
viestruko zanimljiviji nakon to je 1983. godine u Radu JAZU u redakturi Marijana Matkovia
objavljena integralna verzija romana, koja se u paratekstualnoj sugestiji interpretira kao
autentini autoriin dnevnik iz razdoblja 1911. i 1912. godine, kada je autorica kao gimnazijalka
aktivno sudjelovala u ilegalnoj organizaciji pod nazivom Stenjevaka republika te bila vrsto
prijateljski povezana s atentatorom na bana Cuvaja Lukom Jukiem. Lik adolescentice u drugoj
se verziji oblikuje kao bitno uronjen u politiku i politinost, buntovan i neposluan te erotiki
zainteresiran za starijega mukarca. U tome se smislu dvije verzije istoga teksta iitavaju u
kontekstu predodbe o nevidljivome adolescentskome buntovnitvu, kao i u kontekstu rodnoga
otpora.

Hrvatska adolescentska knjievnost, osobito u razdobljima prije poetka 20. stoljea i u njegovoj
prvoj polovici, u dosadanjim je povijesnim ili kritikim istraivanjima slabije zastupljena1, no u
oskudnom korpusu tekstova2 na tu temu uoavamo nekoliko osnovnih uporinih toaka: kao
kljuno mjesto uspostave diskursa o adolescentskoj knjievnosti prepoznaju se tridesete godine
20. stoljea i osobito roman Sedmi be Josipa (poslije Joe) Horvata iz 1939, kao i njemu
pripadajua ideja o buntovnom, radikalnom, neprilagoenom adolescentu koji se suprotstavlja
ureenom drutvu i njegovim figurama autoriteta, odgojnog i politikog. Novija istraivanja,
meutim, osporavaju pionirsku poziciju Sedmoga be iz razliitih oita i perspektiva3, ponajprije
s obzirom na skraenu povijesnu perspektivu u promatranju adolescentske knjievnosti, kako
to definira Majhut (2013), kao i s obzirom na predodbe o adolescentici i adolescentu koje se
pokazuju bitno drutveno konstruiranima4. U tome smislu, s obzirom na uspostavu knjievnog
prostora komunikacije u djejoj knjievnosti ve s kraja 18. stoljea5, a osobito tijekom iduega,
19. stoljea, nije izvjesno da bi se poeci adolescentske knjievnosti trebali traiti tek u tridesetim
godinama 20. stoljea. Mladei se, naime, bilo kao odraslijoj seoskoj mladei6, ili samo
odraslijoj mladei 7, upuuju knjievni tekstovi ve od polovice 19. stoljea, i to u obliku
pedagokih tekstova, knjiga, duljih i kraih pripovijesti, romana, tekstova u asopisima8, kao i
funkcionalnih tekstova (primarno obrazovne funkcionalnosti). Takoer, u tome se razdoblju

1
O tome, kao i o problematici terminologije usp. poglavlje Adolescentska knjievnost u Hamerak, Zima 2015.
2
O tome usp. Hranjec 1998, Crnkovi-Teak 2002, Teak 2008. i Zima 2008. i 2011.
3
Usp. Majhut 2013, Zima 2013 i Hamerak, Zima 2015.
4
Usp. Hamerak, Zima 2015: 339-373.
5
Usp. Hamerak 2011. i Majhut 2005.
6
Usp. npr. podnaslov romana Davorina Trstenjaka U radu je spas: pouna pripovijest za odrasliju seljaku mlade
(1885).
7
Usp. npr. podnaslov romana Davorina Trstenjaka Savka i Stanko: izvorna pripovijest odraslijoj mladei (1882).
8
Npr. asopis Pobratim s odrednicom zabavni i pouni list za odrasliju mlade izlazi od 1891.

118
relativno jasno odvajaju pretpostavljeno rodno specificirane teme ili motivi, te se, prema kraju
19. stoljea, ve oblikuju rodno specificirani diskursi o smjernoj, pobonoj, domoljubnoj i
radinoj adolescentici, najee kolovanoj za uiteljicu, koja radosno naputa svoje zvanje radi
udaje za potenog i radinog mladoga lijenika9 te, s druge strane, radinom, domoljubnom,
potenom i odvanom adolescentu koji odrasta u uspjenoga obrtnika i eni se potenom i
ljupkom adolescenticom. Oni, dakako, reproduciraju identine ivotne i ideoloke obrasce svojih
fikcionalnih roditelja, unosei, povremeno, tehnoloki napredak, ali ne i osporavanje postojeeg
poretka. On e misliti tako, kao i ja, navodi Stankov otac o svome sinu u romanu Davorina
Trstenjaka Savka i Stanko (Trstenjak 1882: 106) iskazujui tako pregnantno razumijevanje
sredinje funkcije onodobnoga knjievnog diskursa koji kao primarnoga adresata konstruira
adolescenticu/a. Tridesete godine 20. stoljea, u tome smislu, donose tematsku, motivsku i
predodbenu razliku, odnosno uspostavljaju predodbu o adolescentu koji, figurativno, nee
misliti kao i njegovi roditelji i to e svoje osporavanje ili pobunu pokuati aktualizirati na
razliite naine. Za adolescenticu, meutim, nema mjesta u toj pobuni, kako se na prvi pogled
ini. Naime, kao svojevrsni rodni parnjak Horvatovom Sedmome be mogao bi se, primjerice,
itati roman Zore Rukli Iz dnevnika jedne djevojice iz 1938, koji je na nekoliko razina
podudaran Sedmom be: tekstovi su objavljeni u razmaku od godinu dana, oba su teksta
oblikovana u dijarijskome modusu, oba su tematski usmjerena svakodnevici adolescenata/
adolescentica, u fokusu je oba teksta srednjokolsko obrazovanje adolescenata/ adolescentica. No
dok se u Sedmom be uspostavlja ve spomenuti diskurs pobune i zainje predodba o
buntovnikoj prirodi (muke) adolescencije, Dnevnik jedne djevojice10, kako se na prvi pogled
ini, i dalje reproducira predodbu o adolescentici koja ne osporava poredak, premda ga ponegdje
stidljivo propituje. Sedmi be roman je o mladenakom buntu, ak i politikom otporu iji su
protagonisti srednjokolci, buntovnici, koji ne pristaju na licemjeran i duboko nepravedan
drutveni poredak, te su zbog tog neslaganja i bunta spremni podnositi i posljedice11.
Protagonistica Ruklikina romana, za usporedbu, sve svoje odluke i njihove posljedice donosi i
osjea u obiteljskom, privatnom kontekstu: nakon oeve smrti adolescentica mora odustati od
svoje ambicije za viim obrazovanjem i preuzeti obiteljski obrt, ime se uspostavlja zanimljiv
paralelizam odluka i posljedica adolescenta i adolescentice njegove se odluke i posljedice koje
iz njih proizlaze razvijaju u javnome, drutvenome prostoru, dok je doseg njezinih odluka i
posljedica iskljuivo privatan, obiteljski12.

9
O tome usp. Zima 2013.
10
Naslovi na koricama romana i na naslovnici knjinoga bloka se razlikuju, tako da knjiga ima dva naslova: naslov
na koricama je Dnevnik jedne djevojice, bez navedenoga imena autorice, dok je naslov na poetnoj stranici
knjinoga bloka Iz dnevnika jedne djevojice, s imenom autorice iznad naslova, usp. Rukli 1938.
11
U tome kontekstu usp. paralelizam fikcionalnoga zapleta s izvanknjievnim posljedicama objavljivanja romana,
usp. Horvat 1999: 539. U romanu protagonist Milan biva izbaen iz kole nakon politiki motiviranoga sukoba s
profesorskim sinom Likotom, oportunistom, laljivcem i moralno i politiki sumnjivim suuenikom. Njegovim
izbacivanjem iz kole roman zavrava, ime se Milanov politiki i socijalni lik uspostavlja kao moralna paradigma,
budui da nije popustio pred prijetnjama i ucjenama profesorskoga i kolskoga zbora. S druge strane, roman je
neposredno po objavljivanju zabranjen i zaplijenjen, ime se na simboliki nain knjievni adolescentski politiki i
moralni bunt prelijeva i u izvanknjievni kontekst. Horvat u autobiografskom tekstu svjedoi da je vei dio naklade
ipak uspio spasiti od zapljene, iznijeti iz tiskare, pa i raspaati uz pomo skojevske organizacije iji je lan bio, usp.
Horvat 1999: 539. Roman je u vrijeme objavljivanja, usprkos zapljeni, imao i stanovitu recepciju, usp. Hamerak i
Zima 2015: 356-358.
12
Zanimljivo je, meutim, da u samoj zavrnici romana protagonistica tu svoju odluku nastoji interpretirati i kao
drutvenu, o emu v. dalje u tekstu.

119
Nepobunjena i uklopljena adolescentica. Zora Rukli Iz dnevnika jedne djevojice (1938)

Roman Iz dnevnika jedne djevojice objavljen je 1938. u Nakladi kolskih knjiga i

tiskanica Savske Banovine i prema dostupnim podacima nije imao osobitu recepciju u vrijeme
objavljivanja. Paratekstualna oprema romana13 viestruko je zanimljiva: na omotnoj naslovnici
knjige naslov romana navodi se kao Dnevnik jedne djevojice, bez naznake autorstva, te se u
naslovnoj ilustraciji prikazuje skicirani prizor dnevne sobe, u kojoj u prvome planu za radnim
stolom sjedi djevojka (nikako naslovna djevojica, nego vidljivo odraslija adolescentica, usp.
sliku 1), ija je ambivalentna priroda izmeu djetinjstva i djevojatva prikazana djetinjom
frizurom (pletenica14), dok odjea i veliina njezina lika upuuju na adolescentsku dob. Djevojka
je oslonjena na radni stol i pie, a osim njezinoga papira na stolu se nalaze knjiga, tintarnica i
pero. U drugom planu ilustracije prikazano je dvoje odraslih koji sjede u naslonjau, mukarac
ita rastvorene novine, ena plete, a iznad njih nacrtan je pravokutni oblik koji predstavlja sliku
na zidu iznad naslonjaa, premda se ne razabire to je na slici. Perspektiva i motivi naslovne
ilustracije jasno pokazuju dominaciju adolescentiina sadraja ona je u prvome planu, prikazan
je motiv zapisivanja koji odgovara naslovu romana (dnevniki zapisi), ali prizor u drugome planu
jasno pokazuje da taj djevojaki diskurs, premda narativno i vizualno povlaten, ne osporava
postojei poredak u kojem je mukarcu (ocu) svojstveno itanje novina, a eni (majci) koristan
runi rad. Prizor u cjelini ujedno sugerira spokoj ureenoga, graanskoga doma (slika na zidu),
koji je skroman (ogoljeli prizor bez suvinih detalja), ali uredan. S druge strane, knjiga na
radnome stolu upuuje na adolescentiinu obrazovnu ambiciju, to jest neka vrsta otklona od
poretka prethodne, roditeljske generacije u kojoj majka ne ita. Sljedei je zanimljiv dio
parateksta nepotpisan kratak predgovor, naslovljen Umjesto predgovora, koji je, premda fiziki
odijeljen od teksta smjetanjem na zasebnoj stranici, ipak dio narativnoga, fikcionalnoga teksta, s
obzirom da fikcionalizira ontologiju teksta koji slijedi pripisujui njegovo autorstvo
nepoznatome, fikcionalnome autoru/ici: Kad sam jednom premetala po knjigama, nala sam
neku biljenicu. Bila je u modrim koricama. Ponem je prelistavati. Mladom rukom bile su
ispisane stranice. Pisala ih je djevojica koja je ivjela pred mnogo godina... To se vidjelo po
datumu. Kako je dola modra biljenica meu ove knjige? Ne znam. Proitala sam sadraj. Htjela
sam je vratiti. Ali kome? (Rukli 1938: *) Spomenuti davni datum, meutim, u tekstu se ne
razotkriva, premda su zapisi u romanu, u skladu s konvencijama knjievnoga oblika dnevnika,
datirani u pojedine mjesece, ali ne i godine (prvi je zapis koji slijedi nakon predgovora polu-
datiran u lipnju 19.. Rukli 1938:5; svi su pojedini dijelovi dnevnika datirani na jednak nain,
navoenjem mjeseca i znamenaka 19.., te se u tome smislu moe rekonstruirati da dnevniki
zapisi obuhvaaju godinu dana, od jednog do drugog lipnja, ali ne i godine u kojima se zbiva
radnja).

13
O paratekstu usp. Genette 1997.
14
Pletenica se, kao obiljeje djetinjstva, i izrijekom tematizira u tekstu, usp. Pozdravila sam se najprije s Franom.
'No ja sam mislio da si vea, jer ovo je Tebi u ast (pokazao je rukom na barjak) i da si nekakva gospojica, a jo su ti
ostale pletenice na vratu.' Outjela sam kako mi krv udara u lice. 'A Tebi je ostao jo tvoj dugi jezik.' Onda smo se
svi smijali. Mislim da se njegovim prijateljima sviao taj odgovor. Jamano e me potivati i vidjeti da netko moe
biti gospojica i s pletenicama. (Rukli 1938: 13)

120
 S druge strane, premda se taj neodreeni, ali davni datum na osnovi teksta ne moe sa
sigurnou rekonstrurirati15, moe se itati kao metafora na nekoliko razina, od kojih odabiremo
razine dobi i roda: u nastavku teksta fikcionalnoga predgovora navodi se fikcionalni motiv
pisanja i jasno odreuje implicitn(i)a itatelj/ica: Tako e doznati i druge djevojice kako je
ivjela neka nepoznata djevojica, imenom Darka (Rukli 1938: *). Na taj se nain djevojaka
adolescencija, smjetena u imaginarnu, fikcionalnu davninu, metaforiki konstruira kao ne-
vremenska, opa, a ujedno se implicitna itateljica vrlo jasno rodno definira, ime se opisuje i
pretpostavljena ciljna publika: adolescent se u ovome kontekstu uope ne uzima u obzir. Kao to
smo spomenuli, ovakva je autorska strategija (rodno unificirana ciljna publika i rodno definiran/a
implicitn/a itatelj/ica) ve legitimirana u kontekstu adolescentske knjievnosti u prethodnim
razdobljima, kada je adolescentska knjievnost bila jasno rodno odjelita i u tekstualnim
narativnim postavkama i u apeliranju ciljne publike.
Iracionalnost adolescencije: dob, kolovanje i predodbe o adolescentici
Dob fikcionalne dnevniarke Darke precizno je naznaena ve u prvoj reenici teksta: ona
je upravo navrila etrnaest godina i zbog toga je ponosna i sretna. U poetnim dnevnikim
zapisima pie o kolskim praznicima nakog zavrene osnovne kole, uvodei ve u prvom zapisu
mali signal adolescentinog neuklapanja: njezine su zavrne ocjene jako dobre, osim ocjena iz
runog rada i crtanja (Tata opet nairoko pripovijeda kako je svrila njegova 'mala', koliko ima
odlinih i koliko vrlo dobrih. (Onaj dobar iz runoga rada i crtanja uvijek mudro preuti.) Rukli
1938: 5), upravo onih predmeta koji su, kako pokazuje Dinko upan (2013), do kraja 19. i na
poetku 20. stoljea kljuni predmeti u discipliniranju i ideologiziranju enskosti u
obrazovnom sustavu. Darkini dnevniki zapisi prikazuju svakodnevicu djevojke iz gradske
obrtnike obitelji. Otac je stolar i ima naunika i egrta, te nastoji svojoj keri pruiti vie
kolovanje, tako da se ona ambiciozno priprema za viu uiteljsku naobrazbu, matajui o
buduemu poslu seoske uiteljice kojim e najbolje pridonijeti svojoj domovini kolujui
njezine najneobrazovanije slojeve. Nakon kolskih praznika koje provodi kod strica na velikom
seoskom gospodarstvu, dnevniki zapisi prikazuju poetak Darkinog kolovanja za uiteljicu,
potom svakodnevni ivot uz bolesnog oca i zabrinutu majku, te uz nesebinog, plemenitog i
nadarenog pomonika u oevoj stolarskoj radionici i nekoliko prijateljica. Pripovjedni motivi
ukljuuju vrsto ensko vrnjako prijateljstvo (naglaeno emfatikim iskazima ljubavi i
naklonosti prema prijateljicama i suuenicama), empatiju i suut kao modus zahvaanja klasnih
odnosa (djevojaka suut prema siromanijima i radnicima), domoljubni zanos (potenciran i
arkom eljom za uiteljskim zvanjem kojim e se najbolje pridonijeti napretku domovine) i vrlo
vaan motiv rada kao povlatene vrijednosti u naraciji. Primjerice, na mladenakom izletu na koji
djevojka odlazi sa svojim akim drutvom, ali na njega zove i oevoga pomonika Ivu, dakle
radnika, jedan od aka predbacuje joj to se drui s radnikom i to ga je pozvala na izlet u ako
drutvo u koje ne pripada:

15
Jedini mogui signal u teksu pomou kojega se moe pokuati rekonstruirati vrijeme zbivanja jest kazalina
predstava Smrt majke Jugovia u kojoj nastupa Marija Ruika-Strozzi, te kazalina matineja u Glazbenom zavodu
odrana u ast biskupa Dobrile, na kojoj takoer nastupa Ruika-Strozzi, usp. Rukli 1938: 57-60. Prema Borisu
Senkeru (Hrvatski biografski leksikon), ulogu u Vojnovievoj Smrti majke Jugovia Marija Ruika-Strozzi prvi je
put odigrala 1907. godine, usp. http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11917

121
Brat jedne moje drugarice se sagne do moga uha i ane: 'Zato ste poveli tog vaeg pomonika?'
Gledala sam ga zaueno, a on nastavi: 'Ne spada u nae drutvo!' Neto u meni planu: 'Ne
spada!?... A zato da ne!?' Mladi naini kretnju kojom je oponaao Ivino dranje. Ustala sam i
glasno rekla: 'Onda ne spadam ni ja ovamo. I ja sam ne samo ak, nego i radnik!' (Rukli 1938:
32)

Na taj se motiv nadovezuje i lik maloga oevog egrta, siromanoga seljakoga djeteta, za
kojega se Darka brine, nastojei za njega stvoriti ozraje doma to ga je morao prerano napustiti,
ali i vrlo zanimljiv motiv djevojakoga udruivanja, koji Majhut (2005) interpretira kao neku
vrstu enskoga pandana djeakoj druini karakteristinoj za djeji roman u prvoj polovici 20.
stoljea. Djevojke se udruuju s dva cilja: jedan je od njih humanitarni i ukljuuje dijeljenje
simboline pomoi siromanim obiteljima za Boi, dok je drugi kreativan i odnosi se na asopis
koji djevojke same ureuju i ispunjavaju. Meutim, nakon to djevojako udruenje prikupi i
podijeli oskudnu pomo za Boi i nakon to objavi jedan broj asopisa, vie se u dnevniku ne
spominje, to moe biti i signal promjenjive adolescentiine pozornosti.

Sljedei je vaan motiv povezan s predodbom o adolescenciji kao razdoblju promjene i o

ambivalentnoj poziciji adolescentice koja je svjesna odgovornosti koje s odrastanjem preuzima,
ali ih oklijeva preuzeti i rado bi se jo zadrala u neodgovornosti djetinjstva; ovaj je motiv
reprezentiran simbolom lutke koju stroga tetka uzima bez Darkina znanja16, a ona se nikako ne
moe pomiriti s tim gubitkom:

Na svretku etvrtoga razreda osnovne kole dola je k nama u posjete tetka iz Austrije.
udila se kad me nala s lutkom.

Darka je ve prevelika, govorila je tetka, to e joj lutka. Igre sada prestaju. Neka
radi runi rad. (...)

Onda je rekla:

No, vidi, Darka, eka te velik posao. Uenje, runi rad, njemaki satovi i ti se vie
nee igrati. Najbolje da Ljeru pokloni kuminoj Duanki.

Bol, koji sam onda outjela, ne moe se zaboraviti. Ni danas, nakon pet godina. (...) I
danas alim za svojom lutkom. Nikada je neu prealiti. Ni onda kad budem trideset godina, pa
etrdeset. Ni onda kad budem baka. (Rukli 1938: 64)
Lutka odnosno igra u tetkinoj je interpretacija simbol djetinjstva koje adolescentica mora
prevladati, izrasti iz njega, pa makar i silom, te naposljetku tetka uzima lutku bez
adolescentiina znanja. Za adolescenticu, meutim, lutka ne predstavlja samo neodgovornost i
bezbrinost djetinjstva, nego njegov emocionalni aspekt, koji se ne moe prevladati. Ujedno,
tetkin diskurs korisnosti i djevojakoga odgoja ukljuuje svijest o funkcionalnosti djevojakoga
vremena, te se beskorisno igranje lutkom mora zamijeniti korisnim runim radom, koji
adolescentica, kako saznajemo ve na prvoj stranici dnevnika, ne voli i u kojem nije uspjena. Ta

16
Ista je epizoda, ak i proirena, zadrana u drugoj verziji dnevnika iz 1983, a u zbirci Mali dom (1943) ista je
zgoda ispripovijedana u prii Za svoju djevojicu kao zgoda tihe i plahe djevojice Dorice.

122
nevoljkost kojom se preuzimaju dunosti odrasle ene ujedno se moe shvatiti i kao potencijalni
signal otpora, no on se u tekstu ne realizira, odnosno motiv se ne razrauje.
U istome kontekstu ambivalencije adolescencije itamo i motiv Darkine snane ljubavi
prema prirodi koja se u jednoj epizodi vrlo zanimljivo transformira u impulzivan kratkotrajan
bijeg iz kole: Uinila sam neto. Zar je mogue? Ja? Jo sva treperim od straha, ali i od
sree. Pola sam u kolu. Bilo je toplo i vedro jesensko jutro. (...) Kad sam dola od ugla
okrenula sam protivno. Napustila sam gradske ulice. Sve dalje i dalje. A onda, na jednom
proplanku, bacila sam knjige i sjela pod iroko i visoko drvo. Izmeu granja modrilo se nebo,
ptice su cvrkutale, potoi se nekud urio. Sama u umi! (Rukli 1938: 34-35) Adolescentiino
nerazumijevanje vlastitoga postupka, kao i istovremeni osjeaji ushienja i krivnje koji je
obuzimaju tijekom bijega signaliziraju istu ambivalentnost koja se ocrtava i u odnosu prema
lutki: ideju o iracionalnosti adolescencije i njezinoj odvojenosti od racionalnosti odraslosti.
Nadalje, Darka se oduevljava umjetnou i jedan od najljepih doivljaja u njezinu
ivotu posjeta je uglednoj umjetnici koju u podrubnoj biljeci identificira kao Mariju Ruiku
Strozzi. Uiva i u knjievnosti te tako ushieno izvjetava da je za petnaesti roendan dobila
Turgenjeva i Nazora: Oboje sam ve dugo eljela. To je dragocjeni prilog mojoj maloj knjinici.
Kad budem uiteljica na selu, znam da e mi Turgenjev i Nazor biti prekrasni drugovi. (Rukli
1938:47)
Dnevnik zavrava oevom smru, maminom tekom boleu te Darkinom odlukom da
preuzme oev posao i radionicu i tako odustane od svog uenog posla uiteljice na selu.
Berislav Majhut u studiji o ranom hrvatskom djejem romanu (2005) roman interpretira kao
inverziju romana o siroetu s obzirom na izmijenjene roditeljske uloge na zavretku romana:
Darka se za obeznanjenu majku brine poput majke, te preuzima daljnju odgovornost za obitelj
umjesto majke, ak i izrijekom to navodei u tekstu17.
Figura adolescentice, dakle, u Dnevniku jedne djevojice oblikovana je u skladu s
nekonfliktnom predodbom o poslunoj i portvovnoj keri, nezaljubljenoj i erotiki
nezainteresiranoj djevojici, nesebinoj, plemenitoj, skrbnoj i osjeajnoj domoljupki.
Pripovijedanje je to o procesu preobrazbe vesele i zaigrane djevojice u ozbiljnu i odgovornu
mladu enu. Zavretak je dnevnika upravo amblematska slika idealnoga adolescenta/
adolescentice, koja/i ne osporava postojei poredak i drutveno stanje, nego nastoji u njega unijeti
pozitivnu promjenu, oblikujui tako predodbu o adolescentu/ici kao uklopljenom, ali boljem od
odrasloga: Zamiljam budui ivot. Neu ostati samo u radionici. Brinuu se za sve Toneke
naega grada. Neu zapustiti ni jednoga koji je morao ostaviti svoj sirotni, ali topli dom. Sabrau
sve koji u stradanju ive meu tuim svijetom. Na pomo e mi biti Ivo i njegovi drugovi, pa
moje drugarice. Spremiemo sebe i njih za vrijedan rad. vrsto povezani ljubavlju i radom, poi
emo zajedno u nov ivot. (Rukli 1938: 74, isticanje Z. R.)
Zavrna reenica ponovno istie rad kao sredinji ideologem adolescencije, ali ga nastoji
transformirati iz podruja osobnoga (Darkina odluka da se posveti stolarskome poslu/radu i
odustane od uiteljskoga zvanja) u drutveno (rad kao drutvena promjena), no premda je

17
Usp. kolu ne polazim od oeve smrti. Nijesam mogla radi mame. Ona me trebala. Ona je postala moje dijete za
koje sam se morala brinuti. Najprije je to bila zla djevojica koja nije htjela jesti i koja je uvijek plakala. Onda sam je
vrue, vrue molila da bude opet dobra kao nekada, jer je meni jako teko i alosno u tom domu. Moja djevojica je
posluala. Sada jede, ne plae toliko i zanima se to radim. (Rukli 1938: 72)

123
romaneskni stil ponegdje naglaenije emfatian, ovaj se finalni odlomak ipak doima izdvojenim,
u uzvienijem, ak patetinom stilskom registru, to na taj nain artikuliranu drutvenost poneto
anulira. Stoga, premda je ovaj roman u strukturnom i kompozicijskom smislu, pa i ponekim
motivskim odabirom podudaran sa Sedmim be, znaenje Dnevnika jedne djevojice u kontekstu
povijesti adolescentske knjievnosti smjeta se u drugom smjeru: za razliku od Horvatovog
romana, Ruklikin tekst ne oblikuje pobunjenu adolescenticu niti afirmira diskurs otpora, nego se
oslanja na tradicionalnije predodbene strukture i time uklapa u nau naslovnu pretpostavku o
nijemosti ili uutkanosti adolescencije/ adolescentice, koja ne iskazuje bunt nego svoju
drukijost razumije u kontekstu drutvenoga napreka. Figurativno reeno: Darka e, uz stanovite
progresivne misli o radu kao jedinoj mogunosti napretka, misliti kao i njezini roditelji.
Pobunjena adolescentica? Zora Rukli: Iz dnevnika jedne djevojice. Zagreb, srpanj 1911
listopad 1912 (1983)
Ipak, ovaj roman i njegove implikacije u kontekstu povijesti adolescentske knjievnosti
nisu tako jednostavne: naime, autoriin tekst istoga naslova (Iz dnevnika jedne djevojice) ali s
precizno odreenom datacijom (Zagreb, srpanj 1911 listopad 1912.) objavljen je 1983,
nekoliko mjeseci nakon autoriine smrti u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u
redakturi Marijana Matkovia. Tekst je objavljen u 400. broju, koji, uz Ruklikin tekst, sadri jo
etiri memoarska teksta trojice autora, te je u uvodnoj rijei naglaeno da je rije o memoarskom
broju, premda je Ruklikin tekst odlomak iz dnevnika. Matkovi u uvodnoj biljeci naglaava da
je rije o dokumentarnom odnosno autobiografskom tekstu. Zora Rukli umrla je 1982, a
Matkovi u uvodnom tekstu ne navodi tko je priredio tekst odnosno tko ga je dao za
objavljivanje18, no u popratnoj se biljeci sugerira da je rije o naknadnom, memoarskom,
Matkovievim rijeima, starakom tekstu: ...ona je vodila njenu ve staraku ruku dok je
zapisivala retke ove memoarske proze (Matkovi 1983:VII). Matkovi, meutim, uope ne
spominje verziju dnevnika iz 1938, ak ga ni ne navodi meu njezinim objavljenim tekstovima
koje klasificira kao knjievnost s pedagokih pozicija za djecu i omladinu (ibid.). Na taj
Matkoviev propust upozorava i Branko Matan (2005), koji smatra moguim, premda malo
vjerojatnim, da Matkoviu podatak o romanu iz 1938. nije bio poznat (2005: 98). Ipak, injenica
da je roman objavljen 1938. te da tekst iz 1983. sadri roman iz 1938. gotovo u cijelosti (s nekim
izmjenama) sugerira da nije rije iskljuivo o naknadnim zapisima, nego da su zapisi, barem
dijelom, nastajali i u vrijeme o kojem se pripovijeda.19 Takoer, u meuvremenu izmeu dva
navedena objavljivanja zapisi su objavljivani kao feljton u nastavcima u Vjesniku (prosinac 1973
sijeanj 1974) u redakturi Zorice Stipeti pod naslovom aki trajk u Zagrebu 1912., i to kao
dokumentarni prikaz zbivanja za vrijeme akoga trajka 1912, uz precizno razrjeenje svih
imena, pseudonima i nadimaka koje Rukli navodi u dnevniku20.
U dnevnikim je zapisima iz 1983. zapisivaica nazvana Darkom, jednako kao i u knjizi
iz 1938., no ova se dva teksta bitno razlikuju. Darkini su obiteljski odnosi neizmijenjeni, a vrlo se
18
Ivan Oak (1982) tvrdi da je u objavljivanju rukopisa posredovao Josip Horvat, koji je takoer zastupljen u istome
broju Rada JAZU s dva memoarska teksta. U Horvatovoj studiji Pobuna omladine Zora Rukli se ne spominje, ali u
objavljenoj verziji iz 2006. prireiva Branko Matan koristi Ruklikin tekst kao dokumentarni prikaz zbivanja za
vrijeme ake pobune iz 1912. I Ivan Oak u studiji o brai Cvijiima Ruklikine zapise smatra vjerodostojnima i
pouzdanima.
19
O tome usp. zapisivaiino priznanje prijateljicama da pie dnevnik u koji zapisuje svoje svakodnevne doivljaje,
Rukli 1983: 351.
20
O tome usp. Matan 2005: 98.

124
kratko spominju i iste prijateljice navedene u romanu, no verzija dnevnika iz 1983. oblikuje
radikalno drukiju predodbu o adolescentici. Dogaaji o kojima Zora Rukli pie u ovoj inaici
dnevnika a koji su izostavljeni u romanu iz 1938, odnose se na autoriino vrlo aktivno
sudjelovanje u zagrebakim akim demonstracijama i trajku u oujku 1912, te na suradnju u
tajnoj organizaciji koju u dnevniku naziva Stenjevakom republikom, iji je lan bio i Luka
Juki, atentator na bana Cuvaja 8. lipnja 1912. U neuspjelom atentatu smrtno su stradali Cuvajev
tajnik Hervoi i mladi straar, a Luka Juki, zarunik Darkine (Zorine) najbolje prijateljice
Milice, uhien je, suen zajedno s drugim lanovima skupine o kojima Darka pie, te osuen na
smrt. Poslije je pomilovan i osuen na doivotni zatvor.
Figura adolescentice u ovoj je verziji iznimno zanimljiva: ona je smjela i odvana,
radikalno uronjena u politiko, neki od njezinih postupaka direktno su, moda ak i ivotno
ugroavajui i opasni, ponajprije skrivanje korespondencije uhienih sudrugova. Darka za
vrijeme istrage nije uhapena, ali zato neke od njezinih prijateljica jesu, i na policijskim se
ispitivanjima i u istranom zatvoru pokazuju neustraivima. Uz tu figuru politiki aktivne i
buntovne adolescentice (trinaestogodinjakinje i etrnaestogodinjakinje21) o kojoj pie Rukli,
adolescentica je u ovim zapisima obiljeena i zaljubljenou, erotikim osjeajima i tekim
ljubavnim razoaranjem.
O otporu i adolescentici: politinost adolescencije i buntovna adolescentica
Zapisi objavljeni u Radu JAZU zapoinju u srpnju 1911. Paralelno itanje dvije verzije
dnevnika pokazuje pomno ureivanje zapisa objavljenih u romanu: u romanu se kao najbolje
Darkine prijateljice spominju Olga i Marica, pri emu je druga kao radina, umiljata, razborita i
ozbiljna vrlo pogodna figura za romantizaciju i ideologizaciju djevojake adolescencije. U
zapisima objavljenima 1983. Marica se spominje samo sporadino, jednako kao i Olga, koja u
zbivanjima povezanima sa akim trajkom gotovo i ne sudjeluje. Kao najbliskija Darkina
prijateljica u zapisima objavljenima 1983. navodi se Milica, koja se zaljubljuje u Luku Jukia i
zaruuje se s njim.22 Nadalje, likovi koji dominiraju zapisima u romanu (1938), poput oevoga
pomonika u stolarskoj radionici ili Olgina brata Kree, pa i Darkinih roditelja i rodbine, u
zapisima iz 1983. spominju se tek rubno i stoga je vrlo zanimljiv znaenjski, ideoloki i
predodbeni paralelizam to ga ta dva teksta uspostavljaju. Naime, kao to je spomenuto, u
Dnevniku jedne djevojice iz 1938. dva su kljuna prostora djevojake adolescencije obiteljski i

21
Dob protagonistice u objema zapisima izrijekom je naznaena, premda se ini da u drugoj verziji zapisa (1983)
dolazi do pogreke: etrnaesti se roendan spominje u srpnju 1912, mjesec dana nakon atentata, to bi znailo da je u
svim ispripovijedanim zbivanjima (ake demonstracije, tajni sastanci Stenjevake republike) sudjelovala kao
trinaestogodinjakinja. No Marijan Matkovi u kratkoj biografskoj biljeci kojom je tekst opremljen kao godinu
autoriina roenja navodi 1897. te bi tako u srpnju 1912. zapravo navrila petnaest godina, a ne etrnaest. Moguu
pogreku ne spominju ni Oak, koji u knjizi o brai Cvijiima navodi da je Zora Rukli za vrijeme pripovijedanih
zbivanja petnaestogodinjakinja, ni Matan, koji u tematu o Josipu Horvatu i nacionalistikoj omladini objavljenom u
Gordoganu (2005) takoer navodi da je u to vrijeme Zora Rukli petnaestogodinja uenica Vie djevojake kole.
22
U zapisima iz 1983. prezimenom su oznaeni samo pojedini muki likovi, popisani u zapisu iz djevojakog
spomenara iz svibnja 1912, ali izmijenjenih osobnih imena. Izuzetak je Luka Juki, koji se na vie mjesta u zapisima
navodi tonim imenom i prezimenom. U skladu s time, ni spomenuta Milica nije oznaena prezimenom, no u
feljtonu objavljivanom u Vjesniku 1973-74. prireivaica Zorica Stipeti Milicu navodi kao Milicu Semeli, usp.
prema Rukli 1973 (br. 9571) :13. Josip Horvat Jukievu djevojku naziva Darinkom Semeli, navodi i njezinu adresu
u Zagrebu: Ilica 69, ironino napominjui da je rije o dami Jukieva srca i pretpostavljajui da neki dublji kontakt
meu njima nije postojao, usp. Horvat 2006: 146. Te navode Horvat preuzima iz Jukieva pisma koje pie iz zatvora,
usp. Juki prema Horvat 2006: 173. Prema Ruklikinim zapisima, meutim, ne samo da je postojao kontakt, nego su
oboje svoju vezu shvatili vrlo ozbiljno. S druge strane, Ivan Oak u studiji o brai Cvijiima (1982) Milicu naziva
Milicom Bogdanovi, usp. Oak 1982: 25. Prema Ruklikinim zapisima, Miliina se sestra zvala Darinka, usp. 1983:
352, dakle Milica i Darinka ne bile ista osoba, usp. https://www.geni.com/people/Milica-Zora-
B%C3%B6senbacher/6000000010301762195

125
kolski, dok se emocionalne koordinate djevojatva uspostavljaju u trokutu obitelji, djevojakih
prijateljstava i rodbinske povezanosti sa irom obitelji. U romanu je Darkina uronjenost u
obiteljski kontekst potencirana i razmjerno konvencionalnim odnosima unutar obitelji, u kojoj
otac funkcionira kao hranitelj i skrbitelj, dok je majka domaica i uvijek zabrinuta, a ujedno
funkcionira i kao dominantna odgojna instanca23 koja je upoznata sa svim problemima i
dogaajima u adolescentiinu ivotu. S druge strane, u zapisima iz 1983. obiteljski su odnosi, pa i
likovi majke i oca, potisnuti u drugi plan, a adolescentiin je politiki i buntovniki angaman
dosljedno izoliran od obitelji u ponekim epizodama adolescentica trai od roditelja (ee
majke) dozvolu za izlazak, ali uglavnom se njezin boravak izvan kue i sudjelovanje na
konspirativnim sastancima ne kontekstualizira roditeljskim dozvolama i dosljedno od roditelja
taji.24
Motiv djevojake adolescencije kao ambivalentnog stanja izmeu djetinjstva i odraslosti u
drugoj se, politikoj verziji, donekle zaobilazi25, a u prvom se planu svakako artikulira politinost
adolescencije i njezin buntovniki potencijal. Adolescentice veinu svojih svakodnevnih
aktivnosti biraju ili usmjeravaju s obzirom na svoja politika odnosno nacionalno-mobilizacijska
uvjerenja. Cijelo je veliko poglavlje posveeno pripremi dramske scene Ilirske rodoljupke u
kojoj e djevojke igrati uloge poznatih ena ilirskoga pokreta, motivirajui taj interes zanosom
toga doba: Na 'literarni kruok' sprema jednu scenu 'Ilirske rodoljupke'. Mi smo u neprestanom
oduevljenju. Od svih doba nae prolosti najdrae nam je ono najzanosnije ilirsko doba, kad su
Hrvati shvatili kako se najnjeniji i najvatreniji osjeaji mogu predivno iznositi i na svom,
hrvatskom jeziku. To su shvatile i divne ene onoga doba, i to ne samo tu i tamo pokoja, ve ih
ima veliki broj. (Rukli 1983: 384-385) Zanos za hrvatskom prolou i velikim hrvatskim
umjetnicama i umjetnicima iskazuje se i u kontekstu kolovanja, pri emu se obrazovni sadraji
iz predmeta hrvatski jezik i povijest ekstenzivno i emfatiki pripovijedaju i interpretiraju u
zapisima. Za razliku od romana iz 1938, u kojem je adolescentiina emocionalnost vrsto
povezana s obiteljskim, u zapisima iz 1983. emocionalno je puno snanije povezano s
nacionalnim, osobito s nacionalnim simbolima26 i povijeu27. Takoer, djevojke se u skupini na
ulici sukobljavaju s uenicama maarske gimnazije, prepirui se, pa i svaajui oko nacionalnih
pitanja.
Vrlo je zanimljiv paralelizam prisutan u kontekstu motiva filantropije i humanitarnoga
djelovanja adolescentica, koje se, kako je spomenuto, u Dnevniku iz 1938. udruuju u grupicu s
nazivom Mala pomo i oko Boia dijele prikupljenu pomo siromanima. Podjela te pomoi u
Dnevniku iz 1938. ispripovijedana je u obliku dojmljive, premda poneto crnohumorne epizode u
kojoj djevojke kreu u pohode nosei ono to su skupile, no prilikom duljega hodanja prema
sirotinjskim barakama izvan grada ogladne i umore se, pa nakon kratke rasprave pojedu neto od

23
Usp. primjerice: Teko mi je. Danas sam sjedjela uz prozor i uila. Poeo je padati snijeg. Pahuljica za
pahuljicom. Sav vrt se izmijenio. Gledala sam kako pahuljice sjedaju po granama, kao male vesele ptiice. Bilo je
tako bijeloi tako veselo. Najednom ujem mamim glas: 'Darka, ti opet ljenari'. Pogledam mamu. Na licu joj
smijeak, ali u glasu prijekor. (Rukli 1938: 50 i Rukli 1983: 358)
24
Usp. Mama je otvorila vrata i ree ozbiljno, kao malo prekorno: 'Jedan mladi pita za tebe. Dolazi od Milice
njemu se uri.' Preda mnom je stajao Jaro, Jeliin brat, s pismom i jednim brojem 'Vala'. Kao munja prola mi misao:
Da oni znadu ime se jo bavi Darka! (Rukli 1983: 394)
25
No motiv snane tuge zbog gubitka lutke ponavlja se i u ovoj verziji, usp. Rukli 1983: 354-355.
26
U tome se kontekstu vie puta spominje zanosno pjevanje Lijepe nae, kao i emocionalni naboj, pa i estetski
doivljaj povezan s pjevanjem, ups. Rukli 1983: 365, 366, 369, 370, 373.
27
Interes i emocionalni odnos prema hrvatskoj prolosti uglavnom se odnosi na znamenite ljude hrvatske povijesti.

126
onoga to nose siromanima, tako okrijepljene nastavljaju put i uspjeno podijele sve to su
prikupile.28 U zapisima iz 1983. ista epizoda ima posve drukiji zavretak: djevojke takoer kreu
nositi prikupljenu pomo, ponavlja se i motiv jedenja smokava i jabuka koje se nose kao boini
darovi siromanima, no nakon toga djevojke presree skupina djeaka koji im otimaju hranu i
darove, a djevojke se vraaju kui djelomice obavljenoga posla: Istrgli su iz ruku djevojica
zaveljaje i potrali naprijed, niz potok. Djevojice stale kao ukopane. Bilo je i suza i povike za
djeacima, no oni se nisu ni okrenuli. Bjeali su. 'to su bezobrazni!' 'Lopovi! Magarci!'
Djevojice se malo pribrale. 'Pa ba i oni su siromani, vidjele ste kako izgledaju!' Milica se
prva poela smijati: 'Djeco, kakva srea da smo si ipak neto priutile!' 'Da smo barem vie
pojele.' Zaprepatenje je nestalo, vratila se dobra volja. Djevojice su se vraale. Brzo i u
smijehu. Anda ree: 'Predlaem da mi ipak vie neemo k 'najpotrebnijima', neka najpotrebniji
dou k nama po sve stvari.' 'Tako je!', zavri 'eta anela'. (Rukli 1983: 357)
Teme (za) adolescentice: odjea i cjelovi
Nadalje, u zapisima iz 1983, premda se u prvi plan postavlja adolescentiina drutvenost
odnosno politinost, uvodi se vaan motiv odnosa prema odjei, koji u verziji iz 1938. u
potpunosti izostaje. Adolescentiin specifian odnos prema odjei i odijevanju diskurzivno je
konstituiran kao neodvojiv dio djevojake adolescencije ve u prvim tekstovima koji se krajem
19. stoljea upuuju adolescenticama29 a tematizacija djevojakoga odijevanja ostaje
neodvojivim dijelom adolescentske knjievnosti sve do danas30. Stoga je zanimljivo izostavljanje
te teme u Dnevniku iz 1938, pri emu se to izostavljanje moe povezati i s loim socijalnim
poloajem Darkine obitelji uslijed oeve bolesti. No u zapisima iz 1983. ta se tema uvodi u
nekoliko epizoda, od podrobnoga opisa nove odjee koju Darka dobiva u proljee 1911, pa do
sporadinih opisa odjee koju Darka uoava na drugim djevojkama ili enama. Najzanimljiviji je
motiv povezan s ovom temom, meutim, zapisivaicino spominjanje odjee u poneto
zaudnome kontekstu politizacije adolescentice. U oujku 1911. djevojke svojevoljno odlaze iz
kole na ake demonstracije i uzbuene stupaju u gomili ulicama prema kazalitu, i taj dan,
kako navodi dnevniarka, do kraja ivota ne[e] zaboraviti (Rukli 1983: 371). Dolaze do
kazalita, gdje se susreu s grupom mladia iz Srbije, te jedan od njih predlae da neka od
djevojaka otvori sastanak, izbor pada na Darku/Zoru te ona sva uzbuena otvara sastanak, to u
zapisima komentira sljedeim rijeima: Drugovi su me podigli uvis. Pozdravila sam to silno
mnotvo i otvorila sastanak. Jasno, uli su me tek najblii, a daleko se nije vidjela ni moja lijepa
maramica oko vrata, ni moja mornarska kapica. (Kakva srea da sam se taj dan tako sveano
obukla!) (Rukli 1983: 372) Odjea, jednako kao i frizura, ujedno ima i vanu simboliku i
identitetsku funkciju, povezanu s procesualnou adolescencije, razdobljem izmeu djetinjstva i
odraslosti nova odjea koju adolescentica dobiva jako je raduje jer ve naznauje djevojatvo
odnosno mladost, ali dodaci odjei poput kratkih arapa i mornarske kapice jo uvijek su
karakteristini za nain odijevanja u djetinjstvu, to se pokazuje posebice problematinim u
kontekstu adolescentiina erotikog interesa za prilino starijeg mladia: Ljudi su prolazili, a ja
sam uvila noge pod klupu, da se ne vide sandale i bijele kratke arape, skinula sam marinersku

28
Usp. Rukli 1938: 54-55.
29
O tome usp. Zima 2013.
30
O tome usp. Hamerak, Zima 2015.

127
kapicu, mogue u ipak izgledati starija! (...) Oh, zato sam jo djevojica da sam ve odrasla,
ne bih bila nedostina! Dok sam tako mislila, turala sam noge dublje pod klupu, da se ne vide ti
strani 'sokni' i guvala svoju, do sada tako milu marinersku kapicu. (Rukli 1983: 393)
Spomenuti motiv zaljubljenosti i erotike zaokupljenosti adolescentice jedan je od
najzanimljivijih momenata razlike izmeu Dnevnika jedne djevojice iz 1938. i zapisa iz 1983.
Arsen, prilino stariji mladi u kojeg se Darka zaljubljuje i s kojim razmjenjuje prve cjelove31
iznenada se eni etrnaest godina starijom djevojkom, koja raa dijete dva mjeseca nakon
vjenanja, no dijete umire, te mladi u pismu obeava Darki da e se razvesti i da e joj se vratiti.
Ipak, ne dobiva razvod, tako da Darka mora zaboraviti svoju prvu ljubav, to se relativno brzo i
dogaa, kako se ini iz zavrnog dijela zapisa iz 1983. Arsenova privlanost za adolescenticu
potencirana je ne samo njegovim izgledom, mnogostrukim talentima i dubokim glasom, nego i
njegovim aktivnim sudjelovanjem u akom pokretu, to ga ini vrlo atraktivnim u
adolescentiinoj perspektivi. Ujedno, pojavljuje se i motiv svojevrsnoga vrnjakoga ljubavnoga
nadmetanja s prijateljicom, s obzirom da se Darkin interes za Arsena pojaava nakon to
njezina najbolja prijateljica Milica ulazi u romantinu vezu s Lukom Jukiem. Ta se usporedba i
izrijekom navodi u tekstu: Sad sam ravna Milici. Bila sam na sastanku s Arsenom. (Rukli
1983: 393)
Ljubavna odnosno zaljubljenika tematika, kako je spomenuto, posve izostaje u Dnevniku
iz 1938, adolescentica u tridesetim godinama obiljeena je posvemanjom odsutnou erotikoga
interesa, u skladu s nekonfliktnom artikulacijom djevojake adolescencije kakvu oblikuje prva
verzija Ruklikina teksta. U drugoj verziji, meutim, ta je tematika oblikovana u razmjerno
nekonvencionalnim koordinatama od postupnog razvijanja privlanosti a ne iznenadne ljubavi na
prvi pogled32 do Darkina preuzimanja inicijative u njihovom druenju:
Stala sam pred njim. (Srdilo me to sam osjetila jai kucaj srca.) On podigne glavu, rairi
ruke i uzviknu: 'O, Darka!' Gledala sam njegovo lijepo lice i dala sam mu ruku, a on ree: 'Kakav
sretan dan kad vas vidim! Kuda ste naumili?' (...) Bila sam u tom asu i sretna i zaplaena. Ovako
prolaziti ulicama, jedna uenica i jedan sveuilitarac! Mnogi prolaznici su nas pogledavali. Bilo
mi je sve tee. 'Znadete, Arsene, meni bi bilo puno ljepe prolaziti s vama tamo gdje nema
nikoga.' On se ivo okrene i uhvati me za ruku: 'I meni, i meni', gotovo zavie. (Rukli 1983:
390-391)
U nastavku druenja s Arsenom kao vana se tema pojavljuje adolescentiina dob,
odnosno njena rana mladost, no nakon dva sastanka i prvoga, vrlo uzbudljivoga cjelova (1983:
399), Arsen mora otputovati kui zbog majine bolesti. Neposredno nakon njegovog odlaska
dogaa se Lukin atentat na bana Cuvaja, te se, dijelom i uslijed vrlo uzbudljivog i intenzivnog
razdoblja koje slijedi, Arsen u nastavku zapisa spominje tek nakon nekoliko mjeseci, u kolovozu
1912, i to u kontekstu njegove nagle enidbe znatno starijom djevojkom, Austrijankom. Darka,
doznavi tu vijest, teko oboli, to u zapisima komentira sljedeim rijeima: Mislila sam da se
samo u romanima umire od ljubavi, da se oboli, padne u nesvijest. I ja sam oboljela. Lijenik je
pronaao 'ivanu groznicu'. Kad sam opet bila pri potpunoj svijesti, vidjela sam uz krevet

31
Branko Matan lik Arsena, na temelju indicija, kako kae, identificira kao Augusta Gostinara, usp. Matan 2005:
98.
32
Pri prvom susretu zapisivaica biljei o njemu da je pravnik, blijeda lica i da ima lijep dubok glas, usp. Rukli
1983: 388.

128
mamino blijedo lice i Ivino elo, silno oznojeno. Polako sam shvaala. I dugo sam plakala.
(Rukli 1983: 406) Opaska o romanima kao referentnom kontekstu za ljubavne probleme
mogla bi upuivati i na eventualnu diskurzivnu pripomo u oblikovanju Darkine ljubavne
prie, odnosno na oslonac u konstruiranju ljubavnoga narativa upravo na ljubavne romane. Oni
se, meutim, u zapisima uope ne spominju u kontekstu adolescentiine lektire, ni u jednoj
objavljenoj verziji, tako da se spomenuta opaska ini tim zanimljivijom.

to da itaju nae mlade djevojke: adolescentiina lektira

Adolescentiina lektira sljedei je vaan moment razlike izmeu dvaju tekstova. U
Dnevniku iz 1938. kao adolescentiina se lektira navode samo ve spomenuti Turgenjev i Nazor
kao prekrasni drugovi (usp. 1938:47), no u zapisima iz 1983. adolescentiina je lektira znatno
bogatija i ukljuuje Kranjevia, alskoga, Tolstoja, enoinu Branku, Stjepana Miletia i
Branislava Nuia, uz prigodne, emfatike opaske vezane uz svakoga pojedinoga autora.
Adolescentica takoer ita i neobjavljeni dnevnik Dragojle Jarnevi to joj ga pokazuje uitelj, a
osobno upoznaje i Ulderika Donadinija, kojega opisuje kao ekstravagantnog autora, no ne
komentira njegov knjievni opus. Glavna je ideoloka lektira, meutim, asopis Val33, koji se ita
i samostalno i na akim sastancima34, no sadraj se asopisa ne tematizira ni komentira.
Nadalje, zanimljivo je uputiti na jo jednu vanu razliku izmeu prototeksta iz 1938. i
zapisa iz 1983: kao to je spomenuto, u Dnevniku jedne djevojice (1938) vaan je motiv
socijalna pravda/nepravda, odnosno adolescentiino emocionalno razumijevanje socijalnih i
klasnih odnosa. U drugoj verziji teksta, premda u njoj politiko dominira, socijalna tematika ini
se potisnutom u drugi plan, ak i ondje gdje se problematika klasa upravo namee: u
adolescentiinim zapisima o pojedinim osobama iz njezine bliske okoline i njihovim klasnim
statusima, posebice kad je rije o plemstvu35. Revolucionarni i prevratniki zanos odnosi se, kako
se ini, iskljuivo na nacionalno osloboenje, ali ne i na klasnu problematiku. Tim se
zanimljvijom ini epizoda koja je detaljno ispripovijedana u Dnevniku iz 1938, a u zapisima iz
1983. potpuno izostaje: rije je o Darkinom posjetu prijateljici Erni, vrlo imunoj pripadnici vie
graanske klase, koji postaje prilikom za suptilnu kritiku ivotnoga stila bogatoga graanstva,
prikazanoga Erninim odnosom prema djevojci, obiteljskoj slukinji Jagici. Jagica je Ernino
jedino drutvo i jedini emocionalni oslonac, jer joj je otac prezaposlen a majka zbog bogatog
drutvenog ivota i filantropijskih obveza zanemaruje ker. Taj posjet, meutim, nije ujedno i
kritika drutvenih odnosa, u skladu s usmjerenjem teksta prema blagoj kritici, ali ne i osporavanju
postojeeg poretka. No u verziji zapisa iz 1983. ova je epizoda u potpunosti izbaena.

33
asopis s podnaslovom Glasilo hrvatske i srpske omladine izlazio je od 1. listopada 1911. do 15. studenoga 1911,
ukupno etiri broja, nakon ega je zabranjen. asopis je ureivao Vladimir erina, kao odgovorni urednik potpisan
je Mijo Radoevi, a kao vlasnik i izdava Milan Marjanovi, usp. Val, I, 1, 12. asopis je u cijelosti dostupan na
mrenoj stranici asopisa Gordogan, usp. http://www.gordogan.com.hr/gordogan/1911-val-casopis/#!/-1/
34
Usp. Rukli 1983: 394.
35
Usp., primjerice, zapis o smrti grofice Buratti: Umrla je naa stara znanica grofica Buratti, kerka vrloga Hrvata
Ambroza Vranicanija. Kad su se otvarala velika vrata njezina dvorca na Dvercima, znali smo da e se izvesti stara
grofica. Mi smo ekale, a ona nas je uvijek pozdravljala objema rukama i smijeila nam se. Mi smo je netremice
gledale, jer je bila sva u ipkama, najee u ljubiastoj svili, a lice je imala zastrto bijelom koprenom. Bila je dosta
runa, ali smo je jako rado gledale. A to je najvanije, odgojena je u hrvatskom duhu i bila je velika rodoljupka.
Dodue, govorila je najvie njemakim, ali takva je moda kod nas! Podupirala je sve to je hrvatsko, a acima je bila
osobito naklonjena. Takove gospoe treba potivati. (Rukli 1983: 378)

129
Politinost adolescentice: pustolovnost ili rodoljublje. Rod kao mehanizam regulacije
adolescentiine buntovnosti

I naposljetku, sredinje je mjesto tumaenja Ruklikinih zapisa iz 1983. do sada bio

politiko odnosno buntovniko djelovanje adolescentice i politiko-povijesni kontekst36 u kojem
se to djelovanje zbiva. U zapisima se moe pratiti razvoj adolescentiina interesa za politiku
odnosno tenja za nacionalnim osloboenjem, od izrazito zanimljivoga prvoga kratkog
sudjelovanja u ulinim demonstracijama u veljai 1912. kada zajedno s prijateljicom Milicom
kree na demonstracije: Bila sam sama u kui. Moje pustolovno srce (kako vele moji ukuani), a
rodoljubno (kako velim ja) burno je zakucalo i za tren sam se presvukla u staro oevo odijelo,
kosu sam poturnula pod eir i duboko ga navukla na oi i hajde u svijet. Milica je ila iza mene.
Umijeala sam se meu radnike, da budem manje upadna. Milica me sa strane plonika pratila.
(...) Okrenula sam se. Uz nju je stajala moja majka, smrtno blijeda. Bila sam neodluna. Izala
sam iz povorke. Krenula sam kui. Mama i Milica me slijedile. Bila sam alosna to ostavljam
svoj narod. (...) No mama mi se jako smilila. (Rukli 1983: 367)
Ovaj nam se navod ini vanim za razumijevanje predodaba o adolescenciji i osobito
adolescentici u kontekstu pobune i otpora: ukuani (roditelji) njezin interes za nacionalno i
politiko opisuju kao pustolovnost, no adolescentica svoje interese i djelovanje smatra
rodoljubnim; razlika u perspektivi odrasloga i ne-odrasle upuuje na diskurzivnu konstituciju
ideje o adolescentiinoj pobuni. Njezin bunt ili otpor se, oznaavanjem njezina ponaanja ili
djelovanja kao pustolovnoga a ne rodoljubnoga (dakle politinoga), izmjeta iz sfere politinoga,
radikalnoga ili ugroavajuega i interprertira kao (bez)opasna zabava. Adolescentiino nevjeto
preruavanje radi sudjelovanja u demonstracijama unekoliko i potvruje takvu interpretaciju, tim
vie to djevojka ubrzo naputa demonstracije zbog majine brige. No postupno tijekom
pripovijedanja njezin se politiki angaman pojaava i samoodreenje njezinoga djelovanja kao
rodoljubnoga/politinoga nadjaava roditeljsku perspektivu: pustolovnost/zabava naputa se u
korist pobune/otpora. No i u tom se kontekstu djevojino djelovanje mora valorizirati i samo-
odrediti, i to s obzirom na njezino su-djelovanje u gimnazijskom drutvu u kojem dominiraju
djeaci i mladii.37 Usprkos snanoj volji za sudjelovanjem i neustraivosti to je pokazuju
djevojke prilikom demonstracija, sastanaka i akcija, gimnazijalci i studenti dosljedno
discipliniraju njihovo su-djelovanje i reguliraju njihovo djelovanje s pozicije autoriteta38, to
djevojke tek sporadino, ali ne i javno propituju39. ensko pitanje, meutim, u Ruklikine
zapise ipak ulazi, no ne u kontekstu problematiziranja vlastita poloaja kao djevojke /djevojaka

36
Upravo je ovaj kontekst u dosadanjim interpretacijama Ruklikina opusa dobio najvie pozornosti, od opreme
Zorice Stipeti u serijalizaciji Ruklikinih zapisa u Vjesniku 1973-1974, preko Matanova temata o revolucionarnoj
omladini u kojem se naglaava upravo politika/buntovnika aktivnost Ruklieve, pa do iznimno zanimljivog
umjetnikoga projekta Cefas Damira Bartola Indoa i Tanje Vrvilo 2010, u kojem se Ruklikini zapisi interpretiraju
u kontekstu umjetnike obrade Jukieva atentata, usp. Marjani 2011.
37
O udruenju po imenu Stenjevaka republika, povijesnome kontekstu, pobuni omladine, akome trajku i
atentatu Luke Jukia na bana Cuvaja usp. Horvat 2005. S obzirom na fokus ovoga lanka na djevojaku
adolescenciju, politiki je i povijesni kontekst ovdje reduciran.
38
Usp. lanovi 'Stenjevake republike' se sastaju, no bez nas djevojica. Uvjerene smo da to nije iz nepovjerenja,
ve iz bojazni za njihove vjerne drugarice. Nita ne ispitujemo. No mi smo tu i ekamo. (Rukli 1983: 399);
Dogovoren je sastank za sutra. Svi e doi. Jeliin brat Jaro poruio je da mi ne dolazimo. Nee biti ni itanja, ni
raspravljanja. Bit e samo 'muke' stvari. (Rukli 1983: 401)
39
Usp. Nai deki otputovali su u Beograd u posjet svojim drugovima. Student Barievi itat e izvjetaj o radu
zagrebake omladine, rekao nam je Jeliin brat. Ostat e etiri do pet dana i bit e svaki dan priredbe. No djevojka
nije ila ni jedna. Zar je i u velikom svijetu tako? (Rukli 1983: 378)

130
unutar akoga drutva, nego posredstvom letaka to ih Darka dobiva od nove susjede po imenu
Malogorski. Njezina su dvojica sinova po zanimanju slagari i slau i tiskaju letke to ih njihova
nepismena majka smatra opasnima, te od Darke trai da joj proita o emu se radi. Darka tako
doznaje za Klaru Zetkin i borbu za ensko pravo glasa i poboljanje poloaja radnica, no to je
ujedno i jedini spomen o tome u zapisima, i premda se Darka oduevljava tim idejama, one joj se
ine nespojivima s njezinim svakodnevnim ivotom.
Stenjevaka republika i atentat na bana Cuvaja
Djevojaka je uloga u akome pokretu, kako se ini iz zapisa, donekle sporedna: one
sudjeluju na sastancima, ali na njima uglavnom ute, tek povremeno na knjievno-politikim
sastancima imaju i aktivniju ulogu (itanje poezije, sviranje, pjevanje). Unutar svojega razreda
djevojke se samo-organiziraju, samovoljno izlaze iz kole i odlaze na ake demonstracije u
oujku 1912, ime i zapoinje njihova ozbiljnija politika djelatnost. Na sastanke s angairanom
omladinom prvi ih poziva i dovodi brat jedne od njih, u zapisima imenovane kao Jelica, odnosno,
prema navodima Zorice Stipeti, Alica Cviji. Spomenuti je brat uka ili Gjuro Cviji. Djevojke
takoer, uz roditeljsku dozvolu, sudjeluju i na javnim akim i sveuilinim sastancima, a u
nastavku zapisa vrlo je zanimljivo pratiti kako se nacionalni ar ispreplee s narativom romanse,
budui da se pojavljuju prvi djevojaki romantini interesi za mladie koji se doimaju
suplementarnima djevojakom rodoljublju. Takoer, u adolescentiinim zapisima jasno se
iskazuje vei interes za sastanke koji su istovremeno i knjievno/umjetniki i politiki, nego za
samo politike. U tome smislu zapisi ne otkrivaju stvarne razmjere djevojake ukljuenosti u
proces planiranja atentata niti u politiko djelovanje drugova. Zanimljivo je, meutim, da naziv
organizacije Stenjevaka republika, kako se u zapisima naziva to mijeano ako-studentsko
drutvo u kojem se planira atentat na Cuvaja, potjee od mjesta na kojem se, prema Ruklikinim
zapisima, dva puta tajno sastaju: stenjevakoga posjeda Miliinih roditelja. Na drugome sastanku,
koji u zapisima nije precizno datiran ali se zbiva izmeu travnja i lipnja 1912, vrlo se neodreeno
spominje nervoza i napetost Luke Jukia i njegovo nastojanje da se sve dogovori. Na sastanku
od djevojaka sudjeluju Milica, Darka i Anda40, a od mladia Luka Juki, Franjo Neidhardt, Josip
arini, Dragan Bubli, Augusto Augustov41, Kamilo Horvatin, Gjuro Cviji i Roman Horvat,
usp. Rukli 1983: 395. Popis je rekonstruriran prema zapisu iz Andina spomenara, u koji su se
svi mladii upisali (od djevojaka nije upisana ni jedna, barem prema Ruklikinim zapisima, to
takoer moe sugerirati da je djevojako djelovanje u drutvu bilo od sekundarne vanosti).
Meutim, Rukli ne navodi to se dalje na sastanku zbivalo, premda se iz zapisanoga tijeka
sastanka moe stei dojam da mladii nisu eljeli razgovarati o atentatu u prisutnosti djevojaka:
Gledala sam u Lukino lice. Ono je problijedilo, a na elo mu izbi gust i krupan znoj. Njegove
svijetle oi kao da su potamnjele. Onda je ustao i poviknuo: 'Danas moramo sve dogovoriti.' Guta
je pogledao u nas djevojice i rekao tiho: 'Kasnije, prije odlaska.' Nastala je utnja. (Rukli
1983: 395) Nakon to je atentan izvren 8. lipnja 1912, meutim, u Ruklikinim se zapisima ulozi
djevojaka u planiranju atentata pridaje vrlo velika uloga:

40
Prema navodima Zorice Stipeti, Anda je Sandra Hrubi, usp. prema Rukli 1973 (br. 9571): 13.
41
August Cesarec, usp. Rukli 1973 (br. 9572): 13. Pseudonimom Augusto Augustov potpisao je svoj prvi objavljeni
knjievni tekst Bezboni sin u Valu (Val, I, br. 2, 14-16; Val, I, br. 3, 26-28; Val, I, br. 4, 38-40. Brojevi stranica u
Valu numerirani su nastavljajui se na prethodni broj, tako broj 2 zapoinje stranicom 13).

131
 Na istrazi se doznalo da se spremao Luka Juki izvesti atentat ve na Tijelovo, no nije
mu se desila zgodna prilika. (Ne, nije bilo tako, no tu tajnu nee nitko nikad doznati.) (...) Sada,
kad itam u novinama o atentatu, s uasom mislim to se sve moglo dogoditi da je bio izveden na
Tijelovo, za vrijeme procesije. Sva srea da je Luka svoj naum saopio i Milici, a ona nama. Nai
mladi revolucionarci nisu dostatno upueni u raspored takove sveanosti, pa ne bi mogli ni
predvidjeti svu strahotu: djevojice u bijelim haljinama s koaricama punim ruinih latica ile su
uz bana Cuvaja, lijevo i desno. A sa obiju strana ulice, na ploniku, opet djeca i njihovi roditelji.
Da je pao hitac iz Lukinog revolvera! I na razred je tog dana prolazio gradskim ulicama (no mi
nismo bile uz bana). Po etiri u redu, nai su se pogledi susretali, sve smo mislile isto: da je Lukin
hitac danas pao! Nitko nee saznati da smo mi sprijeile veliku nesreu. Ponosne smo da je jedan
pravi rodoljub, jedan veliki idealist, posluao savjet svojih 'malih hrabrih drugarica', kako nas je
on zvao. (Rukli 1983: 401)
Iz gornjeg se citata moe rekonstruirati da djevojke o Lukinim planovima ipak doznaju
posredno, a ne na sastancima, jer se navodi da je Luka svoj plan priopio svojoj djevojci Milici, a
tek ona drugim djevojkama42, no neovisno o tome djevojakama se pripisuje znatno vei utjecaj
nego to to slubena povijest biljei.43 No nakon izvrenoga atentata u Ruklikinim se zapisima
biljei samo reakcija suosjeanja s Lukom i Milicom (Boe moj! Jadni Luka, jadni nai
prijatelji, to e biti? Hoe li progoniti i Milicu? Pa Andu i Jelicu? (...) Jadni Luka, progonili su
ga posve izbezumljenoga! (...) Da li je on pomogao svojoj domovini? Hoe li to biti opomena
'onima'? O divna 'Stenjevaka republika' propala, unitena! (Rukli 1983: 400-401), ne i ok
zbog dvije smrti kao posljedice Lukina atentata. Ujedno, na ovom se mjestu prvi puta u zapisima
Lukin in povezuje s domovinom kao motivom djevojako djelovanje do ovoga se mjesta
uglavnom konotira vjernou i posveenou politikoj ideji nacionalnoga osloboenja,
premda se o tome u zapisima ne govori konkretno; politiki sadraj djelovanja u zapisima je
ispranjen od sadraja, to se ne moe posve jednostavno tumaiti. ini se, naime, da su
mladii djevojke zaista drali donekle neupuenima u svoje planove i svoje politike ideje, dok
je, s druge strane, u zapisima vrlo jasno artikulirana snana djevojaka posveenost ideji
politikoga udruivanja i suradnje s mladiima. Neposredno nakon atentata, primjerice, Gjuro
Cviji donosi Darki potencijalno inkriminirajuu korespondenciju izmeu drugova i trai od
nje da je sakrije. Darka uzbueno uzima paket, ali ga ne skriva zbog posveenosti ideji
nacionalnoga osloboenja, ve zbog osjeaja pripadnosti organizaciji: Kako se sve to dogodilo?
Ne snalazim se. Idem od poetka. Danas poslije podne. Tata na poslu, mama je otila u duan.
Ostala sam sama. Priredila sam knjige i biljenice. Najednom kratki i otri glas zvona: jedanput,
drugi put, trei put. Skoila sam na vrata: 'Tko je?' 'Darko, brzo otvori. Od Augusta.' U hodnik je
upao Jaro, sav zadihan, zaaren. Iz papirnate vreice izvadio je paket. 'Kod svih nas e biti
premetaina, to je sigurno. K tebi nee doi. uvaj kao svoje oi. Unutra je tajna prepiska. Da je
nau, svi bi visjeli.' Jaro je odjurio. Stajala sam s paketom. Noge su mi odrvenjele. Onda, samo

42
Izuzetno je zanimljivo da se motiv Lukina povjeravanja plana djevojci pojavljuje kao vaan motiv u romanu
Dragana Bublia Atentat iz 1926, pri emu se djevojci pripisuje prijavljivanje Luke policiji.
43
Usp. Horvat 2006. Horvat spominje planove o atentatu na Tijelovo, s time da je plan ukljuivao bacanje bombe.
No prema Horvatu, plan je odbaen zbog manjkavosti organizacije, kao i zbog injenice da Luka Juki nije znao
baratati bombom, koja je u to doba bila slabo poznata novina. Horvat spominje i moralne skrupule djeaka, koji su se
prepali moguih nedunih rtava na tijelovskoj procesiji, osobito kolske djece, no u tome kontekstu uope ne
spominje djevojke, usp. Horvat 2006: 154.

132
sam se nala pred ormariem, turnula paket i zakljuala ga. Eto, sad tu sjedim, i ponosna i u
strahu, i u brizi. Da li su sve opasne stvari posakrivali? O, moji hrabri drugovi! A ja uvam vae
tajne i uvat u ih, voljela bih umrijeti, nego izdati. (Rukli 1983: 400)
Motiv izdaje, koji se ovdje tek usput navodi i dalje u zapisima ne tematizira, ujedno je u
povijesnom kontekstu kljuan za daljnji razvoj dogaaja, budui da je jedan od lanova
Stenjevake republike zaista izdao drugove44, no Rukli o tome u zapisima ne navodi nita.
U daljnjim se zapisima spominje organiziranje Lukina (neuspjela) bijega iz zatvora, kao i
upoznavanje Lukine majke, odnosno Miliina bol i tuga zbog Luke. U vrlo kratkom navodu o
zavretku kolske godine (krajem lipnja 1912) zapisivaica navodi to se nakon atentata zbilo s
djevojkama trajkaicama, kako ih u koli nazivaju: Anda odlazi na oporavak u poeki kraj,
u jednu uglednu rodoljubnu kuu. Jelica prati majku na selo (sirota, sva je ubita zbog svoga sina),
a Milica mora 'za kaznu' k udatoj sestri u Hercegnovi, da bude 'to dalje od tih pogubnih
elemenata', zakljuio je njezin otac. (Rukli 1983: 405)
Ovakav zavretak djevojake politike aktivnosti nije neoekivan, osobito s obzirom na
atentat koji je u graanskome drutvu okantno odjeknuo. Ponovno se uspostavlja roditeljski
autoritet, koji su djevojke do tada vidno zaobilazile, ignorirale ili mu izmicale, te se djevojke
discipliniraju i sankcioniraju. Zanimljiva je pritom spomenuta oeva opaska koja djevojaki bunt
konotira kao izgred i utjecaj pogubnih elemenata, negirajui na taj nain djevojako samo-
odreenje kao (barem djelomino) politinih bia. Nadjaala je roditeljska predodba o
pustolovnosti/opasnoj zabavi.
Zapisi o politinom djelovanju djevojaka nakon toga mjesta zavravaju, te se do kraja
teksta preuzima zavretak Dnevnika iz 1938, to itatelj/ici obje verzije ostavlja dojam stanovite
tekstualne nekoherentnosti. U kratkim se zapisima fokus pripovijedanja vraa na obiteljsku
tematiku i oevu smrt, kao i na Darkinu odluku o preuzimanju oeva posla i naputanju ambicije
o uiteljskom zanimanju. U dokumentarnom smislu ovdje zapisi takoer postaju nepouzdanima, s
obzirom na Ruklikino graansko zanimanje uiteljice45. Takoer, do kraja zapisa vie se ne
spominje nitko od akoga drutva, ni djevojke ni djeaci, a u fokus pripovijedanja ponovno
ulazi Olga, prijateljica koja se tek kratko spominje na poetku ove verzije zapisa, dok u Dnevniku
(1938) ima istaknutiju ulogu.
Pobunjena ili uutkana adolescentica?
Zakljuno, naslovna sugestija o uutkavanju adolescentice i njezina otpora dominantnim i
opresivnim drutvenim strukturama u bilo kojem kontekstu odnosila se na injenicu o
postojanju dvije (ili ak tri, usp. Rukli 1973/74) razliite verzije o odrastanju adolescentice na
poetku 20. stoljea i na figuru uutkane, nekonfliktne, ukopljene adolescentice kakva se
diskurzivno uspostavlja romanom s kraja tridesetih godina, upravo u vrijeme kada takvu
predodbu o adolescentu Sedmi be osporava, pa i rui. Javni lik adolescentice, diskurzivno
konstituiran u adolescentskoj knjievnosti, ostaje nepobunjen, nebuntovan, moda ak i nijem;
drugim rijeima, adolescentiin otpor, u kojem god kontekstu, ostaje nevidljiv i neiskaziv.
Povijest adolescentske knjievnosti pokazuje da e takav javni lik adolescentice u hrvatskoj

44
O tome usp. Horvat 2006. i Matan 2005: 98. Rije je o Draganu Bubliu, koji 1926. godine objavljuje roman
Atentat, u kojem pokuava svoju izdaju anulirati time to u romanu kljunu ulogu u otkrivanju policiji pripisuje
Lukinoj djevojci, usp. Bubli 1926.
45
Usp. Matkovi 1983.

133
knjievnosti dominirati tijekom 20. stoljea i da e, neovisno o stvarnome, pa i povijesno
potvrenom otporu, adolescentska knjievnost uvati ideju o buntovnome adolescentu i
pomirenoj adolescentici.

(Post scriptum: o pouzdanosti adolescentice

Jedno od sredinjih pitanja koje se namee kod itanja obje verzije Ruklikina teksta
svakako je ono o vjerodostojnosti zapisa odnosno o dokumentarnoj vrijednosti teksta, kao i o
vremenu u kojem zapisi nastaju. Na to se pitanje, dakako, odgovor ne moe dati sa sigurnou.
Premda nam se zanimljivijom ini predodbena razina i diskurzivno konstituiranje predodbe o
adolescentici, upravo povijesni kontekst odnosno potencijalna dokumentarnost teksta tu
predodbu ini jo referentnijom. U tome smislu u post scriptumu izdvajamo tri kratke opaske
koje su nam se nametnule kod itanja verzije iz 1983:
1. Problem imenovanja prijateljica i prijatelja. Prilikom serijalizacije dijela zapisa u
Vjesniku 1973. i 1974. Zorica Stipeti (vjerojatno u suradnji s autoricom) razrjeava sve
nadimke i pseudonime koji se koriste u tekstu. Prema tome razrjeenju Darkina/Zorina
najbolja prijateljica Milica, u tekstu navedena kao zarunica Luke Jukia, imenovana je
kao Milica Semeli. Josip Horvat, meutim, citira Jukievo pismo koje 19. rujna 1912.
alje iz zatvora nepoznatome primatelju u Sarajevo (Horvat 2006: 170-173), u kojem
Juki navodi da se korespondencija namijenjena njemu moe slati na adresu Darinke
Semeli u Zagreb. Prema Ruklikinim zapisima, meutim, Darinka je Miliina starija
sestra, a u Ruklikinom se tekstu s posvemanjom sigurnou ljubavna veza s Lukom
Jukiem pripisuje Milici, a ne Darinki, koja nije pripadala akome drutvu i bila je od
njega starija. S druge strane, Ivan Oak Milicu identificira kao Milicu Bogdanovi (Oak
1982: 25), no ne navodi izvor toga podatka. U ovom se sluaju iskaz Luke Jukia donekle
kosi s Ruklikinim navodima. Podaci o Milici Semeli s internetskog portala geni.com46
podudarni su s navodima Zore Rukli: roena je u Stenjevcu 1896. i imala je sestru
Darinku, roenu 189447. U zapisima Rukli navodi da Milica ima oca i strogu pomajku,
to se podudara s podacima na spomenutom portalu. Ipak, to ne razrjeava dvojbu oko
tonosti Ruklikinih navoda.
2. Uloga Zore Rukli u djevojakom drutvu. Prema Ivanu Oaku, koji kao izvor podataka
navodi razgovor s Alicom Cviji (u Ruklikinu tekstu nazvana Jelicom), Zora Rukli bila
je neka vrsta akoga voe u djevojakom razredu (usp. Oak 1982: 46). Ruklikini
zapisi ne odaju takav dojam, to, dakako, moe biti i zbog autoriine skromnosti, no
zanimljivo je da od svih lanica i lanova Stenjevake republike jedino Zora nije
uhiena i da joj uka Cviji nakon atentata donosi inkriminirajuu korespondenciju kao
najmanje sumnjivoj ili uope nesumnjivoj lanici druine

3. Neobina, ak paradoksalna tekstualna dinamika. U zapisima se ravnomjerno izmjenjuju

prizori iz djevojake svakodnevice i izvjetaji o politikim sastancima ili djevojakom
nacionalnom zanosu, to svakako sugerira da su zapisi u velikoj mjeri dokumentarni, no

46
https://www.geni.com/people/Milica-Zora-B%C3%B6senbacher/6000000010301762195
47
Usp. https://www.geni.com/people/Darinka-Richter/6000000010301798177

134
 ponegdje se takva tekstualna dinamika doima nekoherentnom, pa i uistinu zaudnom, to
moe sugerirati da zapisi nastaju u razliito vrijeme, pa bi stoga i njihova vjerodostojnost
bila poljuljana. Takav je sluaj upravo u vremenu kada se izvjetava o pretpostavljenom
planiranju atentata i samome inu atentata, kada se dijelovi teksta zaudno prekidaju i
umeu se nepovezane epizode koje bitno remete tijek i dinamiku pripovijedanja. Tako
nakon izvjetaja o sastanku Stenjevake republike u Miliinom vrtu na kojem se
nagovjeta atentat, te nakon navoenja popisa prisutnih koji je prepisan iz Andina
spomenara odlomak naglo zavrava, a sljedei je odlomak kratka mini-epizoda o
sluajnome susretu s nepoznatom mladom majkom i njezinom keri, koji zapoinje
opaskom: Mala djeca i mali psii, to su najslai stvorovi. Mogao bi ih ovjek i sate
gledati. (Rukli 1983: 396). Takoer, upravo u asu atentata, nakon okantnoga kratkoga
posjeta Jare (uke Cvijia) koji joj predaje paket s korespondencijom na skrivanje i bjei,
dakle u asu najveega uzbuenja, umetnut je, posve neoekivano, kolski zadatak o
znamenitoj ulici naega grada, koji pripovjedaica donosi u cijelosti i time na
najuzbudljivijem dijelu prekida pripovijedanje, koje se nastavlja nakon kolske zadae:
pripovijedanje o samome inu atentata, usp. Rukli 1983: 400. Dakako, ovakav raspored
pripovijedanja sam po sebi ne ini tekst manje pouzdanim, ali bitno utjee na nae
razumijevanje pripovijedanih zbivanja.)

LITERATURA

Bubli, Dragan (1926) Atentat. Zagreb: Matica hrvatska.

Crnkovi, Milan i Dubravka Teak (2002) Povijest hrvatske djeje knjievnosti. Od poetka do
1955. godine. Zagreb: Znanje.
Despot, Igor (2012) Sjeverozapadna Hrvatska u vrijeme Balkanskih ratova. Podravina, 11, br.
22, 72-81.
Flaker, Aleksandar (1983) Proza u trapericama. Zagreb: Liber.
Genette, Gerard (1997) Paratexts. Thresholds of Interpretation. Cambridge: Cambridge
University Press.
Hamerak, Marijana (2011) Prialice. O povijesti djetinjstva i bajke. Zagreb: Algoritam.
Hamerak, Marijana i Dubravka Zima (2015) Uvod u djeju knjievnost. Zagreb: Leykam
International.
Horvat, Josip (2006) Pobuna omladine 1911 1914. Zagreb: SKD Prosvjeta; Gordogan.
Horvat, Josip (Joa) (1939) Sedmi be. Zagreb: vlastita naklada.
Horvat, Joa (1999) Zvjezdane dubine. Zagreb: Mozaik knjiga.
Hranjec, Stjepan (1998) Hrvatski djeji roman. Zagreb: Znanje.
Majhut, Berislav (2005) Pustolov, siroe i djeja druba. Hrvatski djeji roman do 1945. Zagreb:
ZZOK, FF press.
Majhut, Berislav (2013) Bijela podruja i crne rupe povijesti hrvatske djeje knjievnosti. U:
Protrka timec, Marina, Diana Zalar i Dubravka Zima (ur.) (2013) Veliki vidar. Stoljee Grigora
Viteza. Zagreb: Uiteljski fakultet. 311-328.

135
Marjani, Suzana (2011) O bespovratnim situacijama. Razgovor s Damirom Bartolom Indoem
i Tanjom Vrvilo. Zarez, XIII/303, 17. veljae 2011, 32-33.
Matan, Branko (prir.) (2005) Josip Horvat & nacionalistika omladina 2. Temat. U: Gordogan, 3
(2005), br. 7-9, 77-118.
Matkovi, Marijan (ur.) (1983) Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Knjiga 400.
Zagreb: JAZU.
Oak, Ivan (1982) Braa Cvijii. Zagreb: Spektar/Globus.
Rukli, Zora (s. a.) Dvorac na brijegu i druge pripovijesti. Zagreb: Hrvatski pedagoko knjievni
zbor. Omladinska knjinica.
Rukli, Zora (1938) Iz dnevnika jedne djevojice. Zagreb: Naklada kolskih knjiga i tiskanica
Savske Banovine.
Rukli, Zora (1943) Mali dom. Zagreb: Hrvatski knjievnopedagoki zbor. Knjinica za mlade.
Rukli, Zora (1973/1974) aki trajk u Zagrebu 1912. Vjesnik, 34/1973, br. 9570 (25.
prosinca 1973), str. 11, br. 9571 (26. prosinca 1973), str. 13, br. 9572 (27. prosinca 1973), str. 13,
br. 9573 (28. prosinca 1973), str. 13, br. 9574 (29. prosinca 1973), str. 11, Vjesnik (30. i 31.
prosinca 1973, 1. i 2. sijenja 1974), str. 16, Vjesnik, 35/1974, br. 9576 (3. sijenja 1974), str. 13,
br. 9577 (4. sijenja 1974), str. 13, br. 9578 (5. sijenja 1974), str. 13, Vjesnik, 6. i 7. sijenja
1974, str. 10, br. 9580 (8. sijenja 1974), str. 11. Priredila Zorica Stipeti.
Rukli, Zora (1983) Iz dnevnika jedne djevojice. Zagreb, srpanj 1911-listopad 1912. U:
Matkovi, Marijan (ur.) Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Knjiga 400. Zagreb:
JAZU.
Teak, Dubravka (2008) Dvije spisateljice romana za mlade odrasle. Kolo, XVIII, br. 3-4, 249-
261.
Trstenjak, Davorin (1882) Savka i Stanko. Izvorna pripovijest odraslijoj mladei. Zagreb:
Hrvatski pedagoko-knjievni zbor.
Zima, Dubravka (2008) Adolescentski roman u Hrvatskoj do poetka 2000. godine. Kolo,
XVIII, br. 3-4, 213-248.
Zima, Dubravka (2011) Krai ljudi. Povijest djejeg lika u hrvatskom djejem romanu. Zagreb:
kolska knjiga.
Zima, Dubravka (2013) Adolescentska knjievnost i adolescentica. Javni i privatni lik
adolescentice u drugoj polovici 19. stoljea. U: Protrka timec, Marina, Diana Zalar i Dubravka
Zima (ur.) (2013) Veliki vidar. Stoljee Grigora Viteza. Zagreb: Uiteljski fakultet. 373-397.
upan, Dinko (2013) Mentalni korzet. Spolna politika obrazovanja ena u Banskoj Hrvatskoj
(1868 1918). Osijek i Slavonski Brod: Uiteljski fakultet Sveuilita Josip Juraj Strossmayer i
Hrvatski institut za povijest, Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.

136
Summary

Paper analyzes YA novel Diary of a girl written and published in 1938 by Zora Rukli and
figures out images of a adolescent girl in given time. Those images are regulated by ideas of
being obedient, nice, diligent and patriotic, not interested in sexuality or politics, but willing to do
what it takes to be useful to one's homeland. The novel becomes more interesting, though, when
the same author publishes another version of this text in 1983, in which this uncontroversial
images and ideas are being negotiated with and questioned. In the second version, which is
slightly longer, author Zora Rukli reveals herself as a central character (girl who writes a diary),
who is pretty much involved in revolutionary processes and events at the beginning of 20th
Century, including the attempt to assassinate politician Slavko Cuvaj, Croatian regent at the time.
Author as a adolescent girl participates in group of revolutionary young men and women, and her
engagement and insurgence complicate and question all of aforementioned images and ideas of
female adolescence as a non-conflict, uncontroversial and incorporated in society.

137
PROBLEM RODNOG OTPORA OD BANSKE HRVATSKE DO NASTAVE
MATEMATIKE

138
 Obiteljsko nasilje nad enama u prvoj polovici 18. stoljea u Banskoj Hrvatskoj sluaj
Marijane Frajt (1751./1752.)

Ana Zbiljski
ana.zbiljski@gmail.com
Centar za enske studije

Saetak

Iz hrvatske je ranonovovjekovne povijesti sauvan relativno mali broj izvora koji pruaju uvid u
svakodnevicu ena. Jo je manji broj onih u kojima ene progovaraju same o sebi i svom ivotu.
Jedan od takvih vrsta izvora jesu inkvizicijski spisi. Iako su vezani uz progone vjetica, ovi izvori
indirektno nude mnotvo podataka o enskom iskustvu i svakodnevici. U ovom u se radu
usredotoiti na jedan aspekt tog iskustva nasilje nad enama unutar obitelji. Naime, stoljeima
je fiziko kanjavanje ene od strane supruga ili starijih lanova obitelji bila opeprihvaena
drutvena pojava. Inkvizicijski spisi povremeno nude podatke o zlostavljanju ena, meutim,
samo u iskazima optuenih ena s torture. Upravo je zato zanimljiv zapis iz 1751./1752. godine
sa suenja Marijani Vugrinec, Magdi Brckovi, Mariji Brukec i Marijani Fukan, u kojemu
svjedokinja i tuiteljica Marijana Frajt optuuje supruga, svekrvu, svekra i slukinju za
vjetiarenje. Naime, iz spisa je vidljivo da je glavni Marijanin problem zlostavljanje od strane
optuenih osoba, te stoga elim propitati tezu o moguem Marijaninom iskoritavanju progona i
suenja vjeticama u svrhu bijega od obiteljskog nasilja.

Godine 1751. u Zagrebu na suenju enama optuenima za vjetiarenje, zapisana je sljedea

izjava Marijane Frajt, kmetice iz Sv. Helene:
Godine 1750., oko blagdana sv. Blaa, udala se za Brcka Smerdia i dola u
njegovu kuu. Tu je po izmaku nekog vremena poeo izjaviteljicu spomenuti njezin
mu sa svekrvom Magdom Brckovi i sestrom njezinom Dorom (koja je i sada kod
nje u slubi) mamiti i nagovarati (da stupi) u drubu vjetica. Ali ona je odbijala.
Kada je gore navedena Marijana Vugrinec oko blagdana pohoda bl. dj. Marije 1750.
godine, ula kao sluavka u reenu kuu, navraala je i ona, Marijana Vugrinec,
izjaviteljicu u spomenutu drubu pobudama: da e imati vie mlijeka, da e njeno
ito svagdje biti bolje, to god e vidjeti da e biti njezino i drugim slinima. I kada
reena izjaviteljica nije ni na koji nain htjela da stupi u spomenutu drubu,
navedena ju je Marijana Vugrinec na poticaj prije spomenutoga mua
(izjaviteljiina) u tri maha izbatinala. Pa kad to izjaviteljica nije mogla da podnosi,
otila je odanle u nedjelju iza Boia naprijed navedene 1751. godine i vratila se
svojim roditeljima. Ali ni tamo nisu prestali gore navedeni... da dolaze, katkad nou,
a nekad i danju, i navraaju je u spomenutu drubu: da e joj lijepo biti, gostit e se,
u koiji e se voziti, a ubacivali su i prijetnje da e je, ako ne poslua njihova
nagovaranja noem zaklati ili je liiti vida, ruku ili nogu. Pa tako joj se i dogodilo,
naime kad je tekue, 1751. godine, na dan sv. Blaa doao njen mu u kuu roditelja
kamo se izjaviteljica bila vratila, one je veeri izjaviteljica kao na neiju zapovijed
izila iz kue i iznenada osjetila kako je nekakav snani vjetar dunuo u nju i kako joj
se u isti mah desna noga i ruka ukoila. I tamo je meu mnogima nazonima
prepoznala one koje su gore navedene. One su je tamo takoer nagovarale i na
preanji joj nain prijetile (da bi ula) u spomenutu njihovu slubu. Ali ona je
lijevom rukom pograbila nekakav tap i vitlajui njime stala zamahivati, a usto je

139
 povienim glasom podviknula i pobjegla u kuu. Tu je nekoliko puta podignuta s
poda do stropa i o nj udarila. Njen otac, zaprepaten, poeo je ispitivati da kae to
je. Na to je mu izjaviteljiin koji je tamo bio prisutan dobacio: "Nee rei istinu."
A kad je otac stalno poticao izjaviteljicu da pria, ponovio je mu da nee
progovoriti i izjavio je da je on ve deset puta bio u takvoj prilici. Izjaviteljicu su
poloili i otac ju je stao kaditi blagoslovljenim prahom. Meutim je izjaviteljici
ostala ruka i noga ukoena sve do osmog dana mjeseca kolovoza iste godine, kada
je naime kod Sv. Jelene bila suoena sa spomenutom Marijanom Vugrinec. Kad je
izjaviteljica prigodom tog suoenja u nazonosti gospodina podupana Ivana Saia i
plemikog suca ure Petkovia htjela da ispria nain na koji su je gore navedeni
pozivali u drubu vjetica, iznenada je osjetila da je liena dara govora i vidjela je
kako su je gore navedene Marija Vugrinec, svekrva njena i mu bacili licem na tle i
nita nije mogla vie da progovori. Kad se to tamo dogodilo, stao je gospodin
podupan Sai prijetiti ovdje nazonoj Mariji Vugrinec i svekrvi izjaviteljiinoj, ako
izjaviteljici ne povrate zdravlje. Ali Marijana Vugrinec ga je ozbiljno uvjeravala da
ona to ne moe uiniti, nego svakako (da bi mogla) kad bi je pustili kui njenoj.
Konano je izjaviteljica poslana u kolima sa spomenutom Marijanom Vugrinec u
kuu u koju se udala. () i kad je izlazila iz kuhinje vratilo joj se preanje
zdravlje. Meutim, dok je pred sudom ispripovijedala to je naprijed navedeno i
dalje bila ispitivana, dala je rukom znak da ne moe govoriti i konano se sruila na
pod i tresla se tamo. No na neki se nain ipak povratila k svijesti, pa je onda izjavila
pred sudom da je naprijed navedene vjetice mue. Kad je sud htio da poe dalje u
njezinom ispitivanju, uvijek je ponovno padala u naprijed prikazano stanje. Poto je
to sud primijetio, otputena je odanle. Ali je ipak u toku svoga ispitivanja zapitana
bi li htjela da se zakune na ono to je gore ispriala. I spremno je izjavila da e se
zakleti. No zakleti se zbog navedenog dogaaja stvarno nije mogla (Bayer, 1969:
688-690).
Ova je izjava dio inkvizicijskog spisa sa suenja Marijani Vugrinec, Magdi Brckovi,
Mariji Brukec i Marijani Fukan, enama optuenima za vjetiarenje. Sam je proces zapoela
Marijana Frajt, inae snaha Magde Brckovi, optubom da su joj gore navedene ene te njezin
svekar i njezin suprug vjetiarenjem izazvali teko oboljenje jer nije eljela pristupiti njihovoj
"vjetijoj druini". Cijeli spis preveo je s latinskog Vladimir Bayer te 1969. godine objavio u
svojoj knjizi Ugovor s avlom, do danas temeljnom djelu o progonima vjetica i vjetiarenju na
prostoru dananje Hrvatske. Uz ovu je izjavu Bayer napisao biljeku:
To su bila privienja teko histerine ene. U vrijeme kada je navodno uslijedio
napadaj Vugrineve i ostalih na Maru Frajt, bila je Vugrineva, kako se vidi iz spisa,
teko okovana. No to nita nije smetalo suce da povjeruju iskazima Mare Frajt i
osude Vugrinevu na torturu! (Bayer, 1969: 689)
I zaista, na prvi pogled ini se tako. Meutim, zapise sa suenja vjeticama, a ova izjava
je dio jednog takvog, mogue je itati i na drugi nain. Naime, postoji li mogunost da je
Marijana Frajt govorila istinu? U veini istraivanja inkvizicijski se spisi koriste kao izvor za
prouavanje progona vjetica, meutim, mogue ih je koristiti i kao izvor za istraivanje razliitih

140
aspekata enske svakodnevice. Povjesniarka Natalie Zemon Davis predloila je anrovsku
podjelu spisa u tri kategorije, koje otvaraju razliite mogunosti, ali i naglaavaju ogranienja
njihovog koritenja kao povijesnog izvora. Kao sudski spisi, oni su pravni dokumenti, sadrajem
vezani uz poinjenje odreenog zloina, a interpretacijom uz osiguravanje presude. Ujedno, oni
su i povijesni izvjetaj o prolom dogaaju, koji je uvijek vezan uz sam fenomen progona
vjetica, no istovremeno moe posluiti za identifikaciju svakodnevice sudionika sudskoga
procesa. Meutim, svaki se povijesni izvor moe kategorizirati i kao fikcija, odnosno pria kojom
pripovjedai (tuitelj, svjedoci, optuena) daju smisao vlastitom ivotnom iskustvu (Davis, 1987:
4). Vjerojatno najbolji primjer takvog narativa jesu izjave osoba (svjedoka ili optuene) koje
tuitelj slua jer im se u tom trenutku stvara prostor za vlastitu priu i interpretaciju. Pri
interpretaciji takvih izvora potrebno je uzeti u obzir kakav je uinak na iskaz optuenih i svjedoka
imao element torture kroz koji su ene optuene za vjetiarenje prolazile. Redovito su takvi
iskazi kontradiktorni i nepovezani. S druge strane, problem povezan s torturom jest pitanje
iznuenosti priznanja jer su na odreena pitanja optuene ene imale malo prostora za
manipulaciju odgovorima. Naime, ukoliko odgovor nije bio u skladu s oekivanjima ispitivaa,
nije prihvaen te se muenje nastavljalo dok optuenica ne bi "tono" odgovorila na pitanje. Za
osiguravanje osude, ispitivaima nisu bila potrebna "priznanja" opuene ene o razliitim tetama
to ih je "poinila", nego se inzistiralo na priznanju o sklapanju ugovora s vragom (koji joj je tom
prilikom utisnuo peat na tijelu), spolnog odnosa s vragom i leta na vjetije sijelo. Tek s takvim
priznanjem, tuitelj je mogao osigurati osudu. Pri iitavanju izvora, mogue je uvidjeti razliku
izmeu izjava optuenica koje obiluju prizorima iz svakodnenog ivota ena, i saetka na
latinskome jeziku koji je gotovo u potpunosti posveen naglaavanju nadnaravnog elementa i
ugovoru s vragom. Oito je u saetku teksta bilo bitno naglasiti taj, nadnaravni, kompromitirajui
element. Dakle, ukoliko se prilikom itanja izvora, u izjavama optuene zanemare nadnaravni
elementi, mogu se dobiti informacije o braku, obitelji i obiteljskim odnosima, iskustvu
majinstva, drutvenoj mrei, prijateljstvima i neprijateljstvima, enskom radu te razliim
oblicima nasilja kojima su ene bile svakodnevno podvrgnute.
Ovaj rad usredotoen je na obiteljsko nasilje nad enama jer analiza sluaja Marijane
Frajt, odnosno procesa protiv Marijane Vugrinec, Magde Brckovi, Mare Brukec i Mare Fukan,
moe istraivaima ponuditi upravo tu dimenziju. Iako se iz izjave Marijane Frajt moe zakljuiti
da je u tom trenutku bila fiziki, ali i psihiki bolesna, postavlja se pitanje je li bila takva i prije
braka. Ako se poe od pretpostavke da je bila zdrava, to znai da je njezino stanje mogla
uzrokovati izrazito stresna situacija. Potvrdu za to, osim njezine izjave, daju i izjave njezinog
brata i oca, ali i izjava njezinog supruga koji je, prema rijeima Marijaninog oca, komentirao da
je i on "ve deset puta bio u takvoj prilici" (Bayer, 1969: 689). Naime, u trenutku ove izjave
Marijani Frajt bile su oduzete ruka i noga te nije mogla govoriti, to znai da je, u skladu s ovom
izjavom, i njezin suprug Brcko Smerdi u nekom trenutku svog ivota bio u takvom stanju.
Meutim, prema rijeima Marijaninog brata, Brcko je takoer jednom prilikom izjavio da je
"otkako se predao (drubi), slobodan" (Bayer, 1969: 690), to znai da je bio zdrav u trenutku
suenja. Iako se druba koja se spominje u ovoj izjavi, kao i u citiranoj Marijaninoj izjavi,
interpretira kao vjetija, simboliki se moe shvatiti kao obitelj, kojoj su se oboje u nekom
trenutku opirali, to je za posljedicu imalo razliite oblike nasilja kao sredstva discipliniranja.

141
Prihvativi propisani i od obitelji nametnuti nain ivota, Brcko se "oslobodio", dok je Marijana
moda to odbijala (Zbiljski, 2013: 34). S druge strane, treba imati u vidu Marijanin poloaj u toj
obitelji, kao prvo rodnu razliku, odnosno da je Marijana bila ena i samim time smatrana
inferiornom, a drugo, injenicu da je bila nova lanica obitelji, moe se rei i strankinja, zbog
ega je njezino mogue buntovnito smatrano veom opasnou za obitelj nego Brckovo.
Marijanina izjava na sudu napisana je latinskim jezikom (Tkali, 1892: 78-79), odnosno ona je
saetak njezine izjave i dogaaja s prethodnih roita. To znai da je njezina pria, koju danas
moemo itati, prola kroz dva filtra. Prvi je bio zapisniar na hrvatskom jeziku koji je zapisivao
njezinu izjavu pri emu zasigurno nije stigao sve zapisati ili je izostavio dijelove koje nije
smatrao vanima. Ovaj su proces prole sve zapisane izjave. Meutim, izjava Marijane Frajt koju
danas itamo jest saetak i prijevod na latinski, to znai da je jo vie detalja njezine originalne
izjave vjerojatno izgubljeno. Ipak, i u ovako krnjem obliku i izjava i sluaj pruaju obilje
podataka o obiteljskim odnosima.
U ranom novom vijeku obitelj je imala sredinje mjesto u ivotu pojedinaca, ali i cijelog
drutva, a njezin je temelj bio brak mukarca i ene (Wiesner, 2010: 57). S obzirom na ope
nepovjerenje prema enama, nedostatak ekonomske, pravne i politike moi koja bi im
omoguila samostalno djelovanje, veina je ena barem jednom u ivotu bila u braku. To je bio
jedini nain da steknu skrbnika i zatitnika. O ovisnosti ene o mukom lanu obitelji, ee o
suprugu, rjee o ocu, svjedoe i podaci u inkvizicijskim spisima, gdje je ena uvijek definirana u
odnosu na mukarca, kao njegova supruga, udovica, ki i slino (Zbiljski, 2013: 28-29). Ono to
je zanimljivo jest da Marijana Frajt ne podlijee ovom pravilu jer se zapisniar i sud na nju
referiraju kao na "neku enu, Marijanu Frajt" (Bayer, 1969: 681), "Frajtovku" (Bayer, 1969: 687,
691, 692 i sl.) ili jednostavno Marijanu/Mariju/Maru Frajt (Bayer, 1969: 686, 687, 692, 696 i sl.).
Vlastelin oca Marijane Frajt u svom pismu vezanom za ovaj proces referira se na Marijanu kao
na "snahu" (Bayer, 1969: 683), ali ne spominje iju snahu, dok u nekim iskazima o njoj kao o
"njenoj snahi" (Bayer, 1969: 693) govori njezina svekrva Magda Brckovi. Upravo iz izjava
optuenica i svjedoka mogue je rekonstruirati Marijanine rodbinske odnose s akterima ovih
dogaaja. Jedini koji ju je u svom iskazu definirao u odnosu na supruga jest Marijanin otac uro
Frajt (Bayer, 1969: 700), dok brat Stjepan Frajt kada spominje Brcka Smerdia govori o njemu
kao o "muu Marijane Frajt" (Bayer, 1969: 690). Meutim, u slubenim dijelovima dokumenata
Marijana Frajt postoji kao samostalan subjekt. Za razliku od drugih aktera ovog i ostalih procesa,
ona ak nije definirana ni kao kmetica odreenog feudalca. ini se da je njezina optuba cijele
obitelji za vjetiarenje imala odreenih, iz samih spisa nepoznatih, posljedica i za njezin
drutveni status. U Hrvatskoj nisu bili esti sluajevi u kojima su se lanovi obitelji meusobno
optuivali za zloin vjetiarenja jer je smru optuene ene obitelj ostajala umanjena za jednog
radno sposobnog lana kuanstva to je ugroavalo ekonomsku stabilnost obitelji (Zbiljski, 2013:
36-37). Uz to, Marijana na simbolikoj razini u ovom sluaju djeluje kao mukarac, ona je ta koja
aktivno sudjeluje, bjei od supruga te je pokretaica same tube. U samom sudskom procesu ona
se postavlja kao oteena strana, odnosno kao ona kojoj je nanesena odreena nepravda, te time
"oduzima" tu ulogu mukarcu (ocu ili feudalcu) kao osobi kojoj je kroz nju nanesena teta.
Koliku je suprug imao vlast nad enom govori i to da su se mnoge ene referirale na supruga kao
na "svog gospodara". Takav naziv asocira i na feudalca koji je svojim kmetovima bio gospodar,

142
ali i sudac, te ih imao pravo kazniti (Zbiljski, 2013: 34). Isto takvo pravo imao je i suprug, za to
su uvelike bile zaslune tadanje predodbe o enama. Naime, jo je Aristotel enu definirao kao
"maloumnog mukarca", fiziki, moralno i intelektualno slabiju i pasivniju (Wiesner, 2007: 150),
na to su se nadovezali i kranski autori naavi potvrdu enske intelektualne i moralne
inferiornosti u biblijskoj prii o progonu iz rajskog vrta. U skladu s tim, ena je opisivana kao
"ohola i neista" (Delimo, 1987: 443), "puna mana i neobuzdanosti" (Delimo, 1986: 663),
"zavodljivo iskuenje" kojemu nedostaje racionalnosti (Wiesner, 2007: 150). Kao ker Eve,
prema shvaanju klerika i demonologa "majke grijeha" (Delimo, 1987: 441), ena je, rijeima
Antonija Viere, isusovca iz 16. stoljea, "uzrok svih beda koje nas satiru, patnji tela, poroka due,
svih onih zala u vremenu i venosti, svih onih tunih posledica prvobitnog greha" (Delimo, 1986:
663). Nadalje, Viera je utvrdio da:
svi bolovi, bolesti, privatne i javne nevolje, kuge, gladi, ratovi, nesree naroda koje
se neprekidno smenjuju, sve te pogibelji imaju svoj prvi izvor u neposlunosti ene
koju je sam Bog dao oveku (Delimo, 1986: 663).
S obzirom na predodbu o njezinoj devijantnoj prirodi, ali i uvjerenje da je enina
mentalna sposobnost jednaka djetetovoj (Broedel, 2007: 156), smatralo se da je eni potreban
mukarac, prvo otac, a kasnije mu, koji e se o njoj brinuti (Budimir, 2013: 54). Ta je briga
podrazumijevala i fiziko kanjavanje, odnosno bilo je prihvaeno udariti ili istui enu u svrhu
"odgajanja", sve dok joj se time nije ugroavao ivot (Jackson, 2002: 358). O tome koliko je
ovakav oblik nasilja u obitelji bio uestao, inkvizicijski spisi ne svjedoe direktno, izuzev u ovom
sluaju, ali na temelju izjava u kojima ene svoje mueve nazivaju "japa" ili "gospodar" moe se
posredno zakljuiti da je bio vie pravilo nego izuzetak (Zbiljski, 2013: 34). Marijanu je
vjerojatno tukao suprug, iako ona navodi da ju je Marija Vugrinec "tri puta izbatinala" na Brckov
poticaj (Bayer, 1969: 688). Meutim, osim supruga, prema njezinoj izjavi, veliki problem bila je i
njezina nova obitelj. Ljudi su u 18. stoljeu ivjeli u proirenim obiteljima te je unutar jednog
kuanstva ivjelo nekoliko generacija, to je vidljivo i iz ovog sluaja. Marijana Frajt ivjela je u
istom kuanstvu sa suprugom, svekrom i svekrvom, svekrvinom sestrom Dorom te slukinjom
Marijanom Vugrinec (Bayer, 1969: 688). Udajom je Marijana Frajt ula u novu zajednicu, novo
susjedstvo, i postala zakonita lanica nove obitelji. Kao i drugim enama toga doba, ovaj je
dogaaj Marijani vjerojatno predstavljao veliku promjenu u nainu ivota jer je u tom trenutku
postala vezana za relativno joj nepoznate ljude. Osim sa suprugom, svaka je ena prilikom
sklapanja braka stvorila jo jedan temeljni odnos u svom "novom" ivotu onaj sa svekrvom,
koja je meu lanicama kuanstva imala najvii status. Poznato je uvjerenje da su odnosi izmeu
svekrve i snahe openito ispunjeni neprijateljstvom, to je esto vidljivo i u drugim sluajevima u
inkvizicijskim spisima gdje dolazi do izraaja kompleksnost tog odnosa. Tako je Bara Petrua
bila optuena da je ubila snahu arolijama, to je bila osveta za krau neimenovane imovine
(Bayer, 1969: 670). Marijana Frajt u svom iskazu ne govori izriito o odnosu sa svekrvom
Magdom Brckovi, osim da ju je zajedno s drugim lanovima obitelji i drugim "vjeticama"
nagovarala i prijetila joj "da stupi u drubu vjetica" (Bayer, 1969: 688). Kao to je vidljivo iz
ranije citiranog teksta, Marijana je imala napadaje te je gubila svijest, a moda i halucinirala, pri

143
emu joj se esto priviala njezina svekrva koja joj prijeti.1 Optuena ena Marijana Vugrinec
izjavila je na sudu takoer da je Magda Brckovi "jedanput u ali udarila tu Frajtovku klupkom
kanapa" (Bayer, 1969: 690), meutim, ostaje upitno je li bilo u ali ili ne, s obzirom na to da je s
jedne strane, prema Marijaninim navodima, Vugrineva takoer bila nasilna prema njoj (Bayer,
1969: 688), a s druge strane jer se moe zakljuiti da se Marijana jako bojala svekrve. Osim
svekrve i MarijaneVugrinec, kao osoba koja je fiziki zlostavljala Marijanu Frajt navodi se i
neudata sestra Magde Brckovi, Dora. Naime, neudate su ene smatrane moralnim i ekonomskim
problemom vlastite obitelji jer nisu imale supruga koji bi se o njima brinuo. Zbog toga su esto
ostajale ivjeti s oenjenim lanom ili udanom lanicom obitelji (Wiesner, 2010: 62). Na taj je
nain Dora zavrila kod sestre i ogora "u slubi" (Bayer, 1969: 688), kao pomo u kuanstvu.
ivot u sestrinoj kui zasigurno nije bio bez frustracija kako zbog vlastitog poloaja u drutvu i
u obitelji, tako i zbog sestre koja ju je vjerojatno smatrala teretom (Wiesner, 2010: 62). Njezino
ponaanje spram Marijane koju je, prema navodima Marijaninog oca, "tipala i trgala" (Bayer,
1969: 700) moe upuivati na nezadovoljstvo vlastitim ivotom, psihiku bolest, ali i na
ljubomoru jer se Marijana udala, odnosno uspjeno ostvarila ono to se smatralo ivotnim ciljem
svake ene (Zbiljski, 2013: 31). Dolazak Marijane Vugrinec unio je jo jedan element u
svakodnevicu ove obitelji branu nevjeru. Naime, prema pismu podupana Krievake upanije
Ivana Sajia, ona i Brcko bili su dva mjeseca ljubavnici, za to je zasigurno znao njegov otac, ije
je rijei Saji prenio u tom pismu (Bayer, 1969: 684), a vjerojatno i ostatak kuanstva. Ta je veza
naruavala Brckov odnos s Marijanom, ali i stvarala dodatan pritisak na nju s obzirom na to da u
devet mjeseci braka nije ostala trudna, ime nije uspjela ostvariti jednu od glavnih funkcija koje
su u ranom novom vijeku pripisivane enama majinstvo (Zbiljski, 2013: 35). S druge strane,
kao kuanica je vjerojatno bila svedena na razinu slukinje jer je imala svekrvu i njezinu sestru
koje su bile starije od nje i kojima je bila duna poslunost, a ini se da je i Marijana Vugrinec,
iako je bila slukinja u toj kui, imala vii status od nje. Osim fizikog i psihikog nasilja, postoji
mogunost da je Marijana trpjela i seksualno nasilje. Same teme seksualnosti i seksualnog nasilja
vrlo je teko detektirati u inkvizicijskim spisima jer ene nisu o tome eljele javno govoriti. U
osvrtu na priznanja ena o spolnom odnosu s vragom, Vladimir Bayer napisao je da se optuene
ene vjerojatno "ni u jednom trenutku nisu nale u tako neugodnoj situaciji, kao kad su od njih
traili da priznaju spolni odnos s avlom" (Bayer, 1969: 245). Kako su na ovo pitanje morale
potvrdno odgovoriti, opis je varirao od ene do ene, ali ono to je zanimljivo jest da je vrag
uvijek uzimao lik nekog mukarca. Najee je to bio optueniin suprug (jer su u braku, u
skladu s drutvenim pravilima, imale spolne odnose), a jedna je optuenica izjavila da "ju je vrag
napastovao, u spomenutoj spodobi njezinog gospodara" (Bayer, 1969: 615), ime je implicirala
da ju je suprug silovao (Zbiljski, 2013: 59). Ista je optuenica izjavila da je za vrijeme njezinog
boravka u zatvoru vrag "dva puta i u zatvor k njoj dolazio u podobi gradskog kapetana i obeavao
joj da e je osloboditi iz zatvora" (Bayer, 1969: 617), to otvara i pitanje seksualnog
iskoritavanja optuenica. Naime, ak i u sluaju da ga je optuenica odala, odnosno optuila,
nitko joj ne bi vjerovao, nego bi svi to protumaili kao posjet vraga (Zbiljski, 2013: 60). Marijana

1
Izjava Stjepana Frajta, brata Marijane Frajt: "Tu je reena Marijana Frajt po nekoliko puta podignuta i baena na
tle. Kad je to vidio otac, zapitao ju je to joj je i tko je napada. A ona je ispriala da je Marijana Vugrinec, Magda
Brckovi i Marijana Brukec hoe da uvedu u svoju drubu i one je bacaju na tle." (Bayer, 1969: 690).

144
Frajt nije mogla izjaviti da ju je vrag napastovao jer bi time riskirala da je optue za vjetiarenje.
Meutim, zanimljivi su dijelovi izjave njezinog oca u kojem on tvrdi da su Marijanu "stali
muiti i meu se zvati mu i svekar govorei joj neka se preda nee joj biti nita" (Bayer, 1969:
700), potom da je svekar Marijani kao lijek za njeznu bolest savjetovao "neka se o mladom petku
prije zore svue kako se moe, pa u zrak gleda i po ledinama na drvocjepu i pepelitu rosu kupi
lijevom rukom i njome ruku kvasi" (Bayer, 1969: 700) te da je rekao "da i ona mora da bude kao
to su i druge u njegovoj kui" (Bayer, 1969: 700). Budui da je Marijana govorila o toj obitelji
kao o vjetijoj druini koja je htjela da joj ona pristupi, a spolni odnos s vragom bio je prema
zakonu i vjerovanju nain na koji ena postaje vjeticom, mogue je da su je svekar, moda i
suprug silovali. Na kraju krajeva, svekar joj je kao lijek savjetovao da gola ili polugola hoda vani,
to bi dovelo do toga da je ljudi smatraju ludom (ako bi je vidjeli takvu) ili da je netko napastuje.
Marijana o samom iskustvu nije mogla govoriti jer bi riskirala ugled (enu se smatralo
odgovornom u sluaju silovanja), a i ivot, ako bi, kao to je ranije navedeno, to prikazala kroz
prizmu napastovanja vraga.
Je li Marijana Frajt imala gori poloaj u obitelji od drugih udanih ena toga vremena i je li
se u tom kontekstu zaista susretala s netipinim obiteljskim ponaanjem toga vremena, nemogue
je znati sa sigurnou. Na temelju malih fragmenata ivota ena koje nam svjedoe inkvizicijski
spisi, vjerojatno nije. Prema samim spisima vidljivo je da su ene toga doba esto trpjele
obiteljsko i drugo nasilje, a okolina je takav odnos opravdavala razliitim predodbama o enama
koje su bile duboko ukorijenjene u svjesti tadanjeg drutva. S druge strane, ono to je Marijana
uinila optuivi cijelu obitelj, svakako nije bilo uobiajeno. Kao to je ve spomenuto u radu, u
Banskoj Hrvatskoj lanovi obitelji rijetko su se meusobno optuivali za vjetiarenje ili
svjedoili na sudu protiv optuenog lana obitelji. Trenutno je poznat samo jedan sluaj u kojem
je sin optuio majku za vjetiarenje te je ta ena bila spaljena, a motiv mu je bilo njezina
imovina i injenica da je on esto, iako oenjen i samostalan, financijski ovisio o njoj.2 Marijana
nije imala naina maknuti se iz nasilnikog okruenja osim razvoda koji bi vrlo teko dobila da je
navela pravi razlog. Optuba za vjetiarenje bila je najlaki nain da to uini, a time je dobila i
podrku vlastite obitelji, drutva i suda, koju ne bi dobila ni u kojem drugom sluaju jer bi se
krivnja za nasilje koje je trpjela pripisivala iskljuivo njoj. Naime, smatralo bi se da je ona to
zasluila jer nije "dovoljno dobra", odnosno da su je suprug, svekrva i svekar eljeli "izvesti na
pravi put". Ipak, kada govorimo o mogunosti da je Marijana svjesno iskoristila ove procese
protiv vjetica kao sredstvo bijega od nasilnog okruenja, ni u jednom se trenutku ne smije
zanemariti injenica da su ljudi toga vremena, pa i Marijana, zaista vjerovali u vjetice i
nadnaravne sile, te da je Marijana bila uvjerena, s obzirom na njihovo ponaanje, da je oni ele
zaarati, odnosno pretvoriti u vjeticu. Ranije je spomenuto kako je sud ni u jednom trenutku ne
definira u odnosu na mukarca supruga, oca ili feudalca, kao to je sluaj s drugim enama u
inkvizicijskim spisima. To implicira da se u trenutku suenja nije znalo kome ona pripada. Kako
je bila udana, bila je zakonski vezana uz supruga. Meutim, supruga je optuila za vjetiarenje,
pobjegla od njega i vratila se ocu kod kojega je ivjela u trenutku suenja. Ono to je zanimljivo
jest da je tuba upuena feudalcu njezinog oca, a ne njezinog supruga, te da je oev feudalac bio

2
Rije je o sluaju Bare Petrue iz 1747-1749. godine. Prevedeno u: Bayer, 1969: 634-680.

145
prilino angairan tijekom suenja to je vidljivo prema razliitim pismima. Ipak, Marijana nije u
spisima odreena ni kao kmetica tog ili drugog feudalca vjerojatno jer se u tom trenutku nije
znalo pripada li zakonski suprugu ili ocu. Naime, ene su bile kmetice onog feudalca iji je kmet
bio njihov zakonski skrbnik (Beuc, 1985: 145; Zbiljski, 2013: 66-67). To znai da se tek u
trenutku zavretka suenja njezin status mogao ponovno uspostaviti. Naalost, njezina sudbina
nakon zavretka suenja ostaje nepoznata. Cijeli proces imao je za posljedicu smrt Marijane
Vugrinec i Magde Brckovi, dok suprugu i svekru nije sueno (u skladu s opeprihvaenim
uvjerenjem da su vjetice gotovo iskljuivo ene). Marijana vjerojatno nakon zavretka procesa
nije imala opravdanog razloga ne vratiti se suprugu jer su "vjetice" bile kanjene i vie nije
postojala opasnost od njih. S druge strane, smru svekrve, Marijana je dobila najvii status koji
ena moe imati u kuanstvu, te je kao takva imala vei autoritet, posebno stoga to je ostala
sama sa suprugom i svekrom (te mogue Magdinom sestrom Dorom). Je li Marijana svjesno
iskoristila procese protiv vjetica kao sredstvo bijega iz nasilne okoline ili je zaista vjerovala da je
postala rtvom vjetica, ostat e nepoznanica. Ipak, za razliku od veine drugih sluajeva, ovaj je
proces jasno baziran i u svim izjavama svjedokinja i svjedoka, poevi od Marijanine, ima kao
okosnicu samo jednu temu obiteljsko nasilje.

Izvori:
Bayer, Vladimir. 1969. Ugovor s avlom. Zagreb: Zora.
Tkali, Ivan Krstitelj. 1892. "Izprave o progonu vjeticah u Hrvatskoj". Starine 25, Zagreb:
JAZU, str. 1-102.

LITERATURA
Beuc, Ivan. 1985. Povijest institucija dravne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije:
pravnopovijesne studije. Zagreb: Pravni fakultet, Centar za struno usavravanje i suradnju s
udruenim radom.
Broedel, Hans Peter. 2007. "The Malleus Maleficarum and the Construction of Witchcraft:
Theology and Popular Beliefe". U: Witchcraft in Early Modern Europe. Ur. Wiesner, Merry E.
Boston, New York: Houghton Mifflin Company, str. 154-163.
Budimir, Maa. 2013. "Grijeh i zrcalo: reformnokatolika antropologija u djelima Jurja
Habdelia". Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu.
Delimo, an. 1986. Greh i strah: Stvaranje oseanja krivice na Zapadu od XIV do XVIII veka. 2.
sv. Novi Sad: Knjievna zajednica Novog Sada, Dnevnik.
Delimo, an. 1987. Strah na Zapadu (od XIV do XVIII veka): Opsednuti grad. 2. sv. Novi Sad:
Knjievna zajednica Novog Sada, Dnevnik.
Jackson, Louise. 2002. "Witches, Wives and Mothers: Witchcraft persecution and women's
confessions in seventeenth century England". U: The Witchcraft Reader. Ur. Oldridge, Darren.
London, New York: Routledge, str. 353-366.
Wiesner, Merry E. 2007. "Gender and Witchcraft". U: Witchcraft in Early Modern Europe. Ur.
Wiesner, Merry E. Boston, New York: Houghton Mifflin Company, str. 149-154.
Wiesner, Merry E. 2010. Women and Gender in Early Modern Europe. Cambridge: Cambridge
University press.

146
Zbiljski, Ana. 2013. "Rodno iskustvo i svakodnevica ena u prvoj polovici 18. stoljea u Banskoj
Hrvatskoj u svjetlu inkvizicijskih spisa". Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.
Zemon Davis, Natalie. 1987. Fiction in the Archives: Pardon Tales and Their Tellers in Sixteenth
Century France, Standford: Stanford University Press.
(http://books.google.hr/books?id=Zd_FUx9qE3sC&printsec=frontcover&source=gbs_ge_summa
ry_r&cad=0#v=onepage&q&f=false, 30.10.2016.)

Summary

There is relatively small amount of historical records concerning womens life saved from
Croatian early modern history. That amount is even smaller if historian needs ones where those
women talk about themselves, their life, problems, and fears. Inquisitional files are records that
suit stated requirements. Although connected to witch prosecusions, they offer a lot of
information about womens experience and everyday life. This reaserch is focused on one aspect
of womens experience violence against women inside a family. For centuries, it was socialy
accepted for husband, father or older family members to physicaly punish woman. In some cases,
inquisitional files offer informations about abusing of women, however, only in statements of
women under the torture. But there is a record from trial to Marijani Vugrinec, Magdi Brckovi,
Mariji Brukec i Marijani Fukan, dated in 1751/1752, where a young woman Marijana Frajt
acoused her husband, mother-in-law, father-in-law and their maid for witchcraft. From the
statements it is obvious that Marijanas main problem was family violence against her done by
acoused persons, so here will be questioned possibility that Marijana used witch prosecusions and
trials in order to escape that violence.

147
 O pristojnom i nepristojnom vladanju kao mogunostima otpora i to o tome kau Marija
Jambriak i Marija Juri Zagorka

Daria Mrkus
Filozofski fakultet, Zagreb
daria.mrkus@gmail.com

Saetak

Prema Norbertu Eliasu, kontrola i modeliranje nagona, afekata i ponaanja u uljudne manire i
konvencionalne oblike ophoenja kljuni su aspekti procesa civilizacije, ali i meu
najtemeljnijim i najtemeljitijim nainima da se postigne drutvena kontrola. Popularna djela o
manirama s preskriptivnim namjerama (etiquette, bonton) funkcioniraju prvenstveno kao
deskripcija svjedoanstva o nainima na koje je drutvo u danom povijesnom trenutku nastojalo
uvjetovati vladanje svojih lanova i lanica. Ujedno, u 19. stoljeu ta svjedoanstva poinju
poprimati specifian ton uslijed znatnih socioekonomskih promjena, ali i sve veeg istupanja
ena u javnu sferu. Djelo O pristojnom vladanju u svim ivotnim prilikama Marije Jambriak ide
u prilog tezi kako je u tom razdoblju jedna od kljunih tema prirunika za dobro vladanje
socijalizacija ene u damu, iji je manevarski prostor vezan za dom, ali se takoer otvara spram
trita. Pa iako i sama autorica, poznata po javnim istupima za enska radnika prava, u
navedenom djelu preteito ponavlja i zagovara standardna onodobna ogranienja za ensko
ponaanje, istovremeno zastupa smjerno rafiniranje vladanja kao svojevrsnu mogunost borbe za
to bolju poziciju ene unutar za nju predvienih drutvenih okvira. Ta se strategija moe
odmjeriti spram one neposluha, nedolinog ponaanja i malih privatnih otpora koju je putem
fikcionalnih istupa Zlate, protagonistice Male revolucionarke te suvremenice itatelja i itateljica
kojima se obraa Marija Jambriak, zabiljeila Marija Juri Zagorka.

1.Uvod ili o kurtoaziji

ini se gotovo samorazumljivim prihvatiti miljenje kako je bilo koji sistem pravila uglaenog ili
pristojnog ponaanja poznat pod nazivom bonton uvijek proizvod odreenog drutva i odreenog
vremena. Nije potrebno ii daleko u povijest pisanja istoimenih djela koja usustavljuju pravila
dobrog ponaanja kako bi se s jedne strane pokazala njihova relativnost, brzina kojom
zastarijevaju, ali s druge strane zaudna otpornost nekih od propisa, ak i kad postanu oito
neadekvatni u promjenjivim drutvenim prilikama.
U jednom od moguih razumijevanja bontona smatrat e se, upravo suprotno, da se pravila
koja slue stiliziranju ponaanja ne mogu jasno razgraniiti od normi koje usmjeravaju nae
djelovanje, odnosno, da postoji nejasna granica na kojoj zavrava kurtoazija, a poinje moral, te
da su oba sustava bitan i jedinstven refleks same ljudskosti i stoga fundamentalna za ivot u
zajednici:
Moral i bonton tvore tek jedan, iako vrlo sloen i nimalo beskonfliktan - sustav
pravila za voenje drutvenog ponaanja. Unato prevlasti konflikata meu pravilima
u stvarnim situacijama, imperativi moralnosti i etikete imaju bezuvjetan i uglavnom
validan oblik. To je tako zato to sila koja upravlja imperativima bontona racionalno
proizlazi iz temeljnih vjerovanja i interesa koje prihvaamo nehotice i preutno, zbog
same svoje ovjenosti (Martin, 1993: 356)1.
Meutim, takvo gledite naprosto preskae pitanje o pogledu funkcije te vrste kodeksa pa onda i
vanosti ili teine koju on ima za drutvo kao takvo. Pitanje je naelne prirode radi li se o
sustavu koji je fundamentalan za ovjeka kao bie zajednice pa onda moda i onkraj drutvene

1
Ako nije drugaije naznaeno, svi prijevodi s engleskoga jezika su autoriini.

148
kontekstualizacije, ili o promjenjivom standardu koji odraava manje vane aspekte drutvenosti,
na ije se zahtjeve svjesno ili nesvjesno voljno pristaje kako bi se stvorila zadovoljavajua razina
estetike ili kozmetike drutvenog saobraaja, ili se radi o kontekstualno uzrokovanim nalozima i
restrikcijama koji poniru duboko u psihu pojedinca vezivajui ga postojanim discipliniranjem
ponaanja s represivnim svrhama koje je potrebno razjasniti. To se pokazuje posebno vanim
kada se radi o segmentima drutva nad kojima se represija provodila i provodi u niz razliitih
oblika, kao to su ene, i posebno kada je pozicija s koje se zagovaraju restrikcije takoer
potlaena, primjerice enska - kao to je bio sluaj s Marijom Jambriak, poznatom hrvatskom
zagovarateljicom enskih prava na prijelomu 19. i 20. stoljea.

2. Bonton u slubi drutvenog fazoniranja

Sociolog Norbert Elias dao je pregrt dokaza za to da odbacimo hipostaziranje pravila pristojnosti
s druge strane stvarne socijalne dinamike i da ga konkretno prepoznajemo u povijesnim
procesima kao ustrajno (tjelesno) kontroliranje i (drutvenu) pacifikaciju, a spise koji ih
usustavljuju kao istovremeno alate za ostvarivanje ciljeva odreenog drutva u odreenome
trenutku i uglavnom pojedinano nevine verbalizacije istih procesa:
Ako se ispitaju naini ponaanja to ih je neko odreeno drutvo oekivalo od svojih
lanova, i na koje ih je nastojalo kondicionirati, ako se hoe promotriti mijena obiaja,
drutvenih propisa i tabua, tada e upravo ti, knjievno moda bezvrijedni napuci o
ispravnu ponaanju zadobiti osobit znaaj. Oni bacaju neto svjetla na dogaanja u
drutvenom procesu za koja nemamo mnogo neposrednih svjedoanstava, barem ne iz
prolosti. Oni pokazuju upravo ono to se trai naime, na koji je standard obiaja i
naina ponaanja drutvo u nekom trenutku nastojalo naviknuti pojedinca. Ti spjevovi
i spisi su, sasvim neposredno, instrumenti kondicioniranja ili fazoniranja,
prilagoavanja pojedinca nainima ponaanja to ih struktura i situacija njegova
drutva trai (Elias, 1996: 130).
Prema Eliasu, pomaci i promjene u standardima ponaanja kroz vrijeme koji idu prema sve
detaljnijem preoblikovanju neposrednih nagonskih i afektivnih oitovanja pojedinaca nuan su
uvjet monopolizacije nasilja iz jednog centra te su u slubi takozvanog procesa civilizacije. to je
jae nijansiranje ponaanja, to se restrikcije vie ire po drutvenom tkivu do sve niih slojeva i
sve privatnijih i intimnijih odnosa, te, naposljetku, to vie one poprimaju oblik unutarnje navike,
a obuzdavanje ponaanja postaje vie stvar samokontrole, to se potrebe drutva kakve god bile
lake ostvaruju, to se sve sloeniji gospodarski procesi sve neometanije odvijaju i, moemo
dodati, to se ideologija lake reproducira.
injenica koja potkrjepljuje tu tezu jest da u svim razdobljima znaajnijih drutvenih
promjena dolazi do bujanja proizvodnje prirunika za dobro ponaanje. Tako je druga polovica
19. Stoljea, sa svim svojim drutvenim, ekonomskim, politikim i drugim poremeajima bila
jedno od najplodnijih razdoblja za sastavljae bontona, ukljuujui i nae prostore.2 Djelomino
je uzrok tome svakako uspon graanstva i samosvijest te novo ojaane klase koja se dodatno

2
U Hrvatskoj, primjerice, u svega je desetak godina tiskano nekoliko prirunika za lijepo ponaanje. Osim Marije
Jambriak, bonton je izdao na sjeveru loborski upnik Josip Kotarski (O pristojnom ponaanju i o istoi, 1890.), u
Splitu Mile Stjepko Gaanin (Kako se valja ponaati!: hrvatskoj mladei, 1893.) te Dragutin Pinter u Varadinu
(Ponaanja ili kako treba da se ponaa u salonu i obinom ivotu, oko 1900.).

149
mogla legitimirati putem rafiniranog vladanja to je povijesno odlikovalo elite poput dvorske
aristokracije. Time se u danom trenutku osigurala znaajnije ira publika prirunicima koji su
nudili recepte za profinjenost, a koji su () uvijek usko i sloeno vezani uz sustav prestia i
drutvene stratifikacije dotinih drutava. Vertikalna mobilnost bila je izravno i eksplicitno
ugraena u bontone: itatelji iz srednje klase uili su aristokratske manire kako bi pretvorili svoj
ekonomski uspjeh u drutveni presti (Courtin, 1985: 413 - 414). Dodatno, specifian poloaj
ena u 19. stoljeu, negdje izmeu tradicionalne vezanosti za dom i novih mogunosti ulaska u
javni prostor, pa i kao potroaica na trite, doveo je do toga da su se sve vie pisali prirunici
izravno namijenjeni enskoj publici, prirunici koji su posveivali vaan prostor manirama koje
bi enama trebale jamiti dobro odigranu rodnu ulogu, ali jednako tako i prirunici koje su pisale
same ene.
Godine 1896. u Zagrebu je iz tiska izalo djelo o dobrom ponaanju koje objedinjuje sve
prethodno spomenute mogunosti, a koje je potpisala Marija Jambriak.

3. Kako biti dobro odgojena djevojka

Roena u Karlovcu sredinom 19. stoljea, u obitelji relativno skromnoga graanskog podrijetla i
slabijih financijskih mogunosti, Marija Jambriak vrlo se mlada opredijelila za zvanje uiteljice
koje je u to doba bilo jedina javna sluba u koju su ene imale donekle omoguen pristup, ujedno
i zanimanje koje joj je moglo omoguiti materijalno osiguranu egzistenciju i samostalnost.
Uiteljsku kolu zavrila je kod sestara milosrdnica u Zagrebu, da bi kolovanje nekoliko godina
kasnije nastavila u Beu kao prva ena kojoj je bilo doputeno pohaanje prestinog
Pedagogijuma. Cijeli radni vijek provela je u Hrvatskoj, pokuavajui u ovdanje kolstvo
implementirati suvremenije metode pouavanja te se trajno posvetila borbi za stvaranje uvjeta za
bolje obrazovanje ena, za njihovo osposobljavanje da samostalno privreuju te za ravnopravniji
poloaj ena u tadanjem drutvu openito, to neprestano podcrtavaju njezini biografi:
Jedini put je, dakle, bio, da se eni omogui vee uee u opem napretku zemlje, da
se ponajprije obrazovanjem i odgojem pripremi za tu funkciju u drutvu. Takve su
ideje zastupali pokretai za prava i obrazovanje ena u nas: Ivan Perkovac, August
enoa, Mijat Stojanovi, Ivan Filipovi, Marija Fabkovi i dr, ali su one sporo
prodirale jer su im se suprotstavljala tradicionalna shvaanja o poloaju i ulozi ena,
opirali su im se konzervativni, pogotovo klerikalni krugovi, a i razvoj prirode i
drutvenog ivota nije bio jo takav da bi jae istakao potrebu zapoljavanja enske
radne snage. Evropa se ve mnogo prije suoila sa slinim problemom i traila
razliite putove njegova rjeavanja. Te su ideje prodirale i u Hrvatsku, djelujui
osobito na one linosti koje su problem osjeale jae od ostalih. Meu takvim
linostima Marija Jambriak je zauzimala posebno mjesto (Ogrizovi, 1979: 65-66).
Jedan od njezinih javnih istupa koji je ostao povijesno zapamen dogodio se za vrijeme
Prve hrvatske uiteljske skuptine u Zagrebu 1871. Godine, kada je pred okupljenim zborom
zatraila da se sestre milosrdnice ne postavljaju na mjesta na koja imaju pravo svjetovne
uiteljice, da se potonjima omogui usavravanje u inozemstvu te da se plae uiteljica izjednae
s plaama uitelja. Istupala je protiv nejednakih uvjeta rada za mukarce i ene u obrazovnom
sustavu u kojem su ene mogle predavati samo u prva etiri razreda, za to su redovito bile

150
plaene i dvostruko manje nego njihovi muki kolege, kao i protiv kontroverznog zakonski
podranog celibata za uiteljice (usp. Isto: 73; Blasin i Mirkovi: 2006: 77). S vremenom i uz
veliku upornost uspjela je inicirati osnivanje Liceja u Zagrebu, prve dravne enske srednje kole
u Austrougarskoj monarhiji, sustavno je radila na ulasku ena u sveuilite, udruivanju
prosvjetnih djelatnica, kao i okupljanju i etabliranju kruga hrvatske enske intelektualne elite.
Pisala je mnogo - od rasprava u kojima argumentira potrebu da se enama omogui visoko
obrazovanje poput O enskom uzgoju do kompendija biografija uzornih ena iz svih vremena u tri
toma naslovljenog Znamenite ene u povijesti i priama za koji se moe rei da je jedan od ranih
pokuaja na podruju Hrvatske da se na vidjelo iznese dio sustavno zanemarene strane stvaranja
povijesne prie.
Budui da je u borbu za promicanje poloaja ena krenula unutar prihvaenih
vrijednosti patrijarhalnog drutva, bilo je vano tom pitanju dati tradiciju. Upisati
ene u povijest, pokazati da su i one sudjelovale u stvaranju suvremenog drutva i
kulture imalo bi viestruku vanost. S jedne strane, prua enama uzore na koje se
mogu pozivati i slijediti, nadalje, injenica da su i ene odgovorne za aktualnu
situaciju prua im moralno opravdanje da zahtijevaju nastavak sudjelovanja u istim
procesima, te napokon, one su dokaz da izlazak ene iz privatne sfere ne mora biti
poguban za drutvo u cjelini (Ograjek Gorenjak, 201: 168, kurziv moj).
Meutim, tumaenje o njezinom taktiziranju unutar patrijarhalnih vrijednosti zbog viih ciljeva
enske emancipacije kao da ostavlja za sobom odreeni nerazrijeeni viak kad se sagledaju
propisi za prikladno ponaanje koje je Jambriak sastavila i izdala pod nazivom O pristojnom
vladanju u svim ivotnim prilikama: rukovo za openje u obitelji u drutvu i u javnom ivotu.3
Po svojem se sadraju taj prirunik o pristojnom ponaanju pokazuje kao tipini
predstavnik anra u tom razdoblju: glavne su preokupacije brojne socijalne situacije u kojima se
moe pronai osoba iz srednje ili vie klase obuhvaena je obiteljska svakodnevica, sprovodi,
vjenanja i zaruke, plesovi, posjeti kazalitu, izleti, odlasci u toplice i tome slino. U svakom od
navedenih sluajeva posebna se panja posveuje ponaanju djevojaka i udanih ena. Temeljni
filozofski nazor koji utemeljuje sve kasnije razrade pravila primjernog ponaanja obrazlae se u
uvodu u kojem autorica iznosi platonistiku teoriju konstitucije ljudske psihe. Za Mariju
Jambriak, ovjeja se dua sastoji od tri dijela - umnog, sranog i voljnog - koji svaki zahtijeva
navlastitu vrstu odgoja - intelektualni, estetini i moralni. No, postoji potreba i za vanjskim
odgojem koji rezultira pristojnou ili lijepim vladanjem, vanjskom glazurom drutvene
uglaenosti koja djelomino odraava stanje onog unutarnjeg, jer je to dvoje potrebno to
snanije uskladiti:
Svijet je naime svikao, da sudi o svom blinjem po spoljanosti, jer je ona donekle
zrcalo nutarnjosti, mjerilo nutarnjeg odgoja. itamo ve u starom zavjetu kod Siracha:
'Odjea, smijeh i hod svjedoi o ovjeku'. Drutvo se poznaje po tonu ili taktu koji u
njemu vladaju. Oba ova izraza uzeta su iz muzike i teko je u kratko rei to se hoe
njima da kae. Na pravi ton naviknemo vjebanjem, takt je priroen. On dolazi iz srca i

3
Djelo je ponovno izdano 1907., potom i 1921. godine.

151
 veinom nai emo ga kod ena; ta znamo da je u njih obino srce gospodar
(Jambriak, 2013a: 4-5).
Uglaenost utoliko ima svoj korijen u obitelji - stoga i razmatranje pristojnog ponaanja mora
krenuti od branih i roditeljskih odnosa s posebnim naglaskom na enski doprinos. Upravo u tom
dijelu zapoinje, iz perspektive aktivne zagovarateljice emancipacije kakva je bila Marija
Jambriak, zaudno konzervativna koncepcija ene i izriito patrijarhalno uavljivanje njezine
rodne uloge. Po cijelom tekstu posijane su ideje koje podravaju jednu od poetnih i glavnih teza:
Naravna je odredba ene da bude supruga, domaica i majka (Isto: 98). Uslijed toga, dunosti u
braku su prve na redu, o emu autorica kae sljedee:
Mu - taj radnik i skrbnik ponos je kue - a razborita ena njezin najljepi ures. Mu je
glava, a ena srce kue. Njezino bie, njezino djelovanje ini kuu rajem. Gdje je umna
i estita ena, tamo je napredak, veselje i boji blagoslov. (...) ena neka bude muu to
je zemlji sunce. Mu je kran brod, ivot uzburkano more, a ena spasonosno sidro
(Isto: 11).
U svakodnevnom ivotu, prema Mariji Jambriak, to izgleda ovako:
Ne rijetko dolazi mu kui zlovoljan, pun je hira. On nije vazda gospodar svoje volje,
ne moe se svagda svladati. Zar nas ne ui iskustvo, koji dojam imade blaga, valjano
naobaena ena na svoga supruga, kako ona umije oporu, a esto i smionu ud njegovu
ublaiti i ugladiti i njegove strasti usprezati! Njena je zadaa mua sokoliti, odstraniti
sve, to bi ga moglo raestiti. Ona u svakoj zgodi i nezgodi hrabro uz njega stoji,
njeno mu pridiui klonulu glavu.4 Nesrpljivost dolazi esto od toga, to ena nije
dovoljno razborita. Vie puta malenkosti ozlovoljuju enu, ine je nestrpljivom, a time
se narui kuni red i brana sloga. Tako primjerice: druine je i neopazice to
zanemarilo, kerka je nehotice prolila au vode, velja nije nainila odijelo sasvim po
odredbi, suprug je za po sata zakasnio k objedu (Isto: 13).
Meutim: Branu sreu mute jo dvije velike enske mane, i to kad se ena za svaku malenkost
nakosuri i kad je puna hira. 'Tvoje elo budi sunce' veli Herder. Muiava je ena najnesnosniji
stvor pod suncem5 (Isto: 14). Nadalje, pie autorica, ene vrlo esto upropatavaju svoj brak
naivno mislei da im je, jednom udanima, dozvoljeno zaputanje i sebe, i obiteljskog ivotnog
prostora: Mu, doavi umoran kui, nema kuda da sjedne, sve je jo u neredu, ena ni
oprana, ni poeljana. Nije udo, ako mu bjei od kue i porodice svoje i trai zabave izvan
kue (Isto). Prekomjereno troenje, pogotovo na odjeu i sline enske lakomislenosti,
pokazuju se kao sljedei opasan problem branoj srei:

4
Koncepcija dobro uglaene supruge - brine tjeiteljice, dok se obratno muu barem eksplicitno ne preporuuje,
pokazuje se zaudno otpornom na vrijeme. Primjerice, Veliki suvremeni bonton: mala enciklopedija lijepog
ponaanja tefanije Vodopije iz 2004. godine pravilno e odnoenje u braku opisati kako slijedi: Mukarac, prema
tome, nije samo kavalir na ulici i ostalim javnim mjestima, mu treba biti prema eni, za stolom u stanu, jednako
paljiv kao i u najboljem restoranu. ena treba nastojati uvijek pomno sasluati njegove probleme, i obzirno se
odnositi prema njemu. (Vodopija, 2004: 14, kurziv moj)
5
Gotovo iste reenice Marija Jambriak upotrebljava u posljednjem u nizu lanaka pod nazivom enski ivot: od
djeije sobe do vlastitoga ognjita koji je preradila po Poljkovolj te u mjesenim nastavcima objavljivala u
asopisu Na domaem ognjitu 1901. godine, a koji u cijelosti vrve stereotipnim usporedbama mukog i enskog
djeteta. Formulacija o problematinoj enskoj muiavosti i hirovitosti ovdje je smjetena u slijed izriitih uputa za
dobru suprugu : Da bude brani ivot sretan, kau da se ena mora drati ovih kunih pravila: ena neka dri u kui
red i istou, neka pazi na sve potrebe mueve. Neka bude vazda isto i uredno odijevena. Neka ne troi vie nego
to ima, dapae, neka nastoji da uvijek ima vika. Valja da bude uvijek obzirna i strpljiva.() Branu svezu mute
dvije velike enske mane i to osjetljivost i hirovitost. Mnoga se ena za svaku malenkost nakosuri i puna je hira
(Jambriak, 2013b: 138).

152
 Kolike je porodice unitila rasipnost i tatina enska! Nije li ona kadra mua zavesti, da
se odmetne od zdravih naela u politici, u slubi i zvanju svom. Izvor mnogomu
odmetnitvu, pronevjerenju i nepotenju u slubi, u poslu, zanatu i obrtu treba traiti u
rasipnosti i tatini ene (Isto, 15).
Upute za pristojnost za mlade djevojke i ene u pojedinim situacijama koje slijede vrlo su
detaljne i restriktivne, navedene esto u obliku nejednadbe: mukarcu je doputeno ili barem
oprostivo, dok eni ba i nije, primjerice, puiti:
Puenje dolikuje u svakom obziru samo odraslomu, zdravomu i dosta jakomu
mukarcu. Ima dodue i gospoa, pae i gospoica, koje misle puenjem zadovoljiti
zahtjevima mode, a s druge strane mode svijetu se bolje sviknuti. Neka radije pomisle
takove, da se enske puenjem odriu onih individualnih prednosti, koje milotu i
ensku narav sainjavaju (Isto, 138).
Nije poeljno niti bezglavo vrludati ulicama, niti nezgrapno hodati u javnosti:
Amo tamo po ulicama besposlice tumarati ne dolikuje nikomu, a djevojka toga ne
smije initi ni za ivu glavu. Ali onda, kad ide za poslom, valja da odabire najkrae
putove. Bilo bi runo, kad bi se navraala sad ovamo i onamo, popostala sad ovdje, sad
ondje, razgledala i ovo i ono, pa onda teda negda prispjela na odreeno mjesto. Njoj je
ii ravnim putem za svojim poslom, ne osvrui se ni lijevo ni desno, nego lijepo
gledati preda se (...) Djevojka je njena, pa joj ne bi dolikovali teki stupaji, a ne smije
se ni neprestano zibati, ni obijesno brusiti i poskakivati, ni oholo se previjati, nego
treba da hoda stidno i laganim korakom, onako, kako na narod veli: sitno, lagano
(Isto: 173).
Zatim, ne preporuuje se niti vrludanje pogledom u kazalitu: Ogledavanje na sve strane za
vrijeme predstave vrlo je neuljudno, osobito ne dolikuje to djevojkama, koje treba da su to
ednije (Isto: 180) ili pisati ljubavna pisma: Djevojke ne samo da ne smiju pisati ljubavnih
pisama, nego ih ne smiju ni primati, jer je to za njih vazda ponienje. Mladi pie djevojci obino
onda tek, kad ga je ona slobodnim moda nelijepim vladanjem na to osokolila (Isto: 206). U
kraem poglavlju posveenom tzv. samostalnim enskinjama, enama koje rade i same se
opskrbljuju za ivot, Marija Jambriak e dodue rei:
Silni pokret dananjeg vremena uhvatio je u svoj vrtlog i enski odgoj, te vrlo uzdrmao
i gotovo ve oborio zastarjelu predsudu o nedoraslosti enskoj za umnu radnju.
Priznaje se ve da enske, na koliko bi htjele, dan danas ne mogu vie ivjeti po starom
nainu, ve da se veim dijelom moraju brinuti prije svega kako e bez sramote sluiti
svoj kruh (Isto: 196).
Pa ipak, autorica e ustvrditi da ak niti samostalna ena: (...) ne smije nikada zametnuti svoje
udi i oteti se svome enstvu, jer to bi bila i najsavrenija ena da ne ostane ena? (Isto: 197)
Paradigmatsko e enstvo autorica locirati u tajnstvenost njezine psihofizike ljepote:
U istoj, nepokvarenoj prirodi enskoj, u onoj blagoj enskoj pojavi njenoj (...) Tiho
sutjecanje, blaga smjesa od umiljatosti, dobrote, bezazlenosti i voljnog pregaranja, s
postojanosti, ponosom i snagom, a iz toga alema enine due i ista ljubav i vjera (Isto:
79).

153
4. Kako pruati dobro odgojeni otpor

Uslijed nemogunosti neposrednog uvida, recepcija danih pravila meu autoriinim

suvremenicama moe se (re)konstruirati samo kao svojevrstan zamiljaj, kao fikcija djevojke
koja, recimo, odbija prihvatiti takve utege ponaanju nametnute njezinom rodu, koja strateki i u
praksi kri nametnuta joj pravila o pristojnom hodanju, izravno odbacuje restrikcije u koraanju i
gledanju, izaziva propisanu neravnoteu u ophoenju s mukarcima.
Stoga se ini legitimno pokuati uzeti fikcionalni primjer jedne od najglasnije neposlunih
buntovnica na razini svakodnevice, Male revolucionarke Zlate koju je etrdesetak godina nakon
bontona Marije Jambriak stvorila Marija Juri Zagorka, smjestivi poetak njezine prie u isto
drutveno i politiki turbulentno vrijeme posljednjeg desetljea 19. stoljea u kojem i za koji
Marija Jambriak pie svoj bonton.
Zlata bi, kao primjerna djevojka iz graanske klase, iako problematine budunosti zbog
izostanka miraza, mogla biti tipina pretpostavljena itateljica djela O dobrom ponaanju.
Meutim, prema tome to se moe zakljuiti iz stranica romana, ona bi gotovo svako pravilo
Marije Jambriak nonalantno prekrila, utjelovljujui sve to pristojna djevojka dobrog
ponaanja ne bi smjela biti. Reakcije njezine najblie okoline, posebice njezine majke i sestara na
injenicu njezinog nekontroliranog temperamenta, drskosti, neprimjerenosti i/ili pobune protiv
restrikcija u ophoenju, odijevanju, govorenju, opisani su rijeima kao to su gnuanje ili krajnja
odvratnost, a koje reakcije kulminiraju bijesnim ispadima kad Zlata prostoduno priznaje da je
pustila nepoznatog mladog opozicionalca u kuu. Zar si izgubila sram ili - pamet? (...) Kakve li
pokvarenosti, u naoj obitelji takav izrod! (Juri Zagorka, 2014: 105), Tko je odgojio ovo
dijete, to je to u nju ulo? (Isto: 106), kandal! Sramota! Sablazan (Isto: 107), Kakve li
drskosti, ona je propala, propala zauvijek (Isto: 106).
Meutim, Zlata ipak nije propala. Na duge staze propala je tek njezina strategija neposluha.
Svakako, radi se o liku koji se na sve naine suprotstavlja oekivanom rjeenju svoje okoline da
bude samo probitana udavaa te se odluuje za obrazovanje u preparandiji, kako bi stekla zvanje
uiteljice - sjetimo se ovdje ivotnog odabira Marije Jambriak - obrazuje se kako bi bila
samostalna i slobodna. No, nekoliko godina kasnije vidimo njezinu ulogu korigiranu prema
zahtjevima dobrog tona tadanjeg drutva - za sve oko sebe ona je zaudno ozbiljna, radina,
neprovokativna, nezajedljiva, smirena, krajnje posluna. Ta novousvojena samokontrola ima prvi
i krajnji cilj: prvi je da moe zaraivati kroz rad, za svaki sluaj, a krajnji (i konano dostignut na
kraju romana) da nakon punih sedam godina ekanja ipak bude dobra supruga.

5. Zakljuak ili ne moe se iskoiti iz vlastitog konteksta

Iako se naputci za dobro odgojenu djevojku Marije Jambriak i literarno pacificiranje Zagorkine
protagonistice mogu initi pomalo u raskoraku s njihovim osobnim ustrajnim nastojanjima da
odbace rodno ograniene modele ponaanja, radi se o kontradikciji koja se, barem to se tie
nae bontonistice, moe shvatiti na nain na koji to radi Ogrizovi:
Drutvene i ope prilike u kojima je ivjela i djelovala Marija Jambriak u prilinoj su
se mjeri odrazile i na njezinim pogledima, idejama i stavovima. Izvjesne suprotnosti,

154
 pomirljivosti, progresivnost s jedne strane, a izvjesna patrijarhalnost, konzervativnost i
zaostalost shvaanja i postupanja s druge strane, jasno se oituju u njezinim stavovima
i miljenjima. (1979: 56).
Upravo zbog spomenutih stvarnih i konkretnih prilika oba je teksta potrebno staviti u povijesni
trenutak i pokuati razumjeti kroz stvarni drutveni kontekst, ukljuujui podcrtane
problematine formulacije kojima vrvi O pristojnom ophoenju.
Norbert Elias e rei da su svi spisi u kojima se iznose pravila pristojnog ponaanja u
prvom redu vrlo vrijedne opaske o danom drutvu. Bonton bi stoga bio ne toliko odgovornost
individualnog autora, nego svojevrsni kolektivni proizvod iz individualnog pera, skup biljeaka o
modelima ponaanja koje je u datom trenutku iz svojih potreba - bila to i potreba odravanja
rodne neravnotee - zahtijevalo samo drutvo, ili, kako bi to rekao Elias govorei o bontonu na
primjeru Erazma Roterdamskog: I taj spis o manirama zapravo je zbirka zapaanja o ivotu
njegova drutva. I on je, kao to je to netko kasnije rekao pomalo djelo sviju. (1996: 118). Stoga,
umjesto da se smatraju preskriptivnom knjievnou, to je termin koji se ponegdje upotrebljava
za ovaj tip literature uzimajui u obzir njezinu deklarativnu namjeru 6, moe se govoriti o
specifinoj vrsti u bitnome deskriptivne knjievnosti - deskriptivne u pogledu nesvjesnih
ideolokih ishodita i deskriptivne u pogledu uinaka - o knjievnosti koja je najue vezana uz
stvarnost konkretne drutvene zbilje i koja prokazuje njezine represivne namjere.
Onodobni prirunici za lijepo ponaanje namijenjeni primarno enskoj publici a O
lijepom ponaanju u svim ivotnim prilikama Marije Jambriak to u glavnini i jest pruali su
enama, barem onima iz srednje i vie klase, dohvatljivi model za samopreobrazbu vlastitog
drutvenog sebstva u formu dame, za ono delikatno preoblikovanje koje je bilo jedno od rijetkih
uinkovitih sredstava enama na raspolaganju u borbi protiv egzistencijalnih nesigurnosti koje su
ih u to vrijeme ekale, upravo zato to su bile ene konkretno, da se potvrde u socijalnom
okruenju i, konano, dou do rjeenja svog statusnog, a moda i ivotnog pitanja prikladnom
enidbnom:
Obespravljene na mnogo naina, dame su nalazile u manirama nain na koji su se
mogle potvrditi i dolaziti do uinaka u vlastitu korist. Dame devetnaestog stoljea, kao
uglaeni mukarci iz osamnaestog, shvaali su da su manire vie no obina dekoracija.
One su ujedno bile nain da se stvaraju prijateljstva i da se kroz prijatelje stekne utjecaj
i prepoznavanje. Manire su utjecale na najvaniju borbu ene za drutvenu klasu to
jest, njezinu bitku da pridobije poeljnog mua. (Courtin, 1985: 419).
U tom smislu, kultiviranje enskog ponaanja prema formuli pristojnosti, podlonosti, strpljenja,
smjernosti i odmjerenosti predstavljalo bi, paradoksalno, moguu strategiju enskog otpora
iznutra, otpora u neobinom obliku pristanka i pacifikacije, jer bi krajnji cilj te i takve
pacifikacije bio poveanje eninih vrlo ogranienih mogunosti da se u drutvu na prijelomu 19. i
20. stoljea izbori za vlastiti egzistencijalni i drutveni poloaj, makar to bio onaj koji bi joj
zajamio sigurnost uloge majke, supruge i domaice adekvatnom muu - stanje stvari koje je

6
Na primjer, u Knjinici sveuilita Duke te Kongresnoj knjinici u Washingtonu termin prescriptive literature
koristi se kao predmetna odrednica i kategorija u koju su svrstana djela koja propisuju pravila ponaanja, i to
prvenstveno namijenjena enama, usp.: http://guides.library.duke.edu/prescriptivelit,
https://memory.loc.gov/ammem/awhhtml/awgc1/etiquette.html.

155
unato pokuajima da se prokre drukiji putevi bez sumnje bilo dobro poznato i Mariji Juri, i
Mariji Jambriak.

LITERATURA
Blasin, Barbara; Mirkovi, Igor. 2006. Marija Jambriak. U: enski vodi kroz Zagreb. Zagreb:
Meandar, B.a.b.e.
Curtin, Michael. 1985, A question of manners: status and gender in etiquette and courtesy. The
journal of modern history, 3(57), str. 395-423.
Elias, Norbert. 1996. O procesu civilizacije. Zagreb: Antibarbarus.
Glory of a woman: an introduction to prescriptive literature: getting started. 2015. Duke
University Library. Dostupno na: http://guides.library.duke.edu/prescriptivelit (1.02.2016).
Jambriak, Marija. 2013a. O pristojnom vladanju u svim ivotnim prilikama: rukovo za openje
u obitelji, u drutvu i u javnom ivotu. Zagreb: Knjinice grada Zagreba.
Jambriak Marija. 2013b. enski ivot: od djeije sobe do vlastitoga ognjita. Na domaem
ognjitu: list za porodicu. Zagreb: Knjinice grada Zagreba
Juri Zagorka, Marija. 2014. Mala revolucionarka; Roblje. Zagreb: EPH media.
Martin, Judith. 1993. A philosophy of etiquette. Proceedings of the American Philosophical
Society 3(137), Philadelphia, str. 350-356.
Ograjek Gorenjak, Ida. 2004. 'On ui, ona pogaa, on se sjea, ona prorokuje' pitanje
obrazovanja ena u sjevernoj Hrvatskoj krajem 19. stoljea. U: ene u Hrvatskoj: enska i
kulturna povijest. Ur. Andrea Feldman. Zagreb: Institut Vlado Gotovac, enska infoteka, str.
157-181.
Ogrizovi, Mihajlo. 1979. Marija Jambriak. Zagreb: kolske novine, Zavod za pedagogiju
Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu.
Simi, Ksenija. 1979. Marija Jambriak: ivot i djelo. Zagreb: Hrvatski kolski muzej.
The general collection: etiquette books and prescriptive literature. Library of Congress.
Dostupno na: https://memory.loc.gov/ammem/awhhtml/awgc1/etiquette.html (1.02.2015).
Vodopija, tefanija. 2004. Veliki suvremeni bonton: mala enciklopedija lijepog ponaanja.
Rijeka: agar

156
Summary
According to Norbert Elias, the historical restraining and modeling of one's urges into proper
manners and proper ways of behaviour is one of the quintessential aspects of the civilizing
process and one of the most fundamental and effective way of achieving social control.
Therefore, popular works on manners with prescriptive intentions called etiquette are in fact
valuable descriptions and testimonies of the ways in which the society seeks to condition the
individual psychic structures and the behaviour of its members. In the 19th century the great
socioeconomic changes, in particular womens noticeable emergence in the public sphere
(including the marketplace), caused a sensible change of tone in the etiquette discourse. On
proper behavior in all lifes circumstances, the work on manners written by Maria Jambriak,
exemplifies the fact that one of the key subjects of etiquette books in that period was the social
transformation of a woman into a lady, betwixt and between the household and the public
domain. Even though she was well known for her fierce advocacy of womens rights, in her book
on manners Marija Jambriak recommends a series of very rigid and problematic constraints on
behaviour to her female readers. However, the suggested repressive softening of female manners
could be regarded as scarce yet effective means by which women could assert themselves in a
given society. The scope of that strategy can be tested on Zlata, a character created by Marija
Juri Zagorka, a fictional incarnation of small, subversive and witty resistances to the rules and
constraints imposed on a middle-class girl in the late 19th century.

157
 Sa zrnom soli: tri taktike rodnog otpora u kuhinji

Lea Horvat
Universitt Hamburg poslijediplomski studij povijesti
lehorvat@web.de

Saetak

Kuhinja i kuhanje stereotipno se smjetaju u domenu enskosti i esto se otpisuju kao utoita
neotradicionalizma. Mogu li i konteksti s uraunatom rodnom asimetrijom biti mjestom otpora
patrijarhatu i kapitalizmu i na koji nain?
U prvom e se dijelu razmatrati kuhinjske katastrofe kao jedna od taktika denaturalizacije veze
izmeu ena i kuhinje. Ludika nespretnost i postavljanje stereotipa dobre domaice naglavake
osnovni su mehanizmi za podrivanje simbioze izmeu ena i kuanskih poslova. Drugi dio bavit
e se vezom izmeu roda i alternativnih, drutveno kritinih prehrambenih reima. Zato su ene
i/ili LGBTIQ* zajednica nadzastupljene/i u gastroaktivistikim inicijativama poput
veg(etarijan)anstva i zagovaranja organske hrane? Diskurzivne taktike otpora nehumanim radnim
uvjetima, patnji ivotinja i na profit orijentiranoj prehrambenoj industriji analizirat e se na
primjeru reformistike figure Alice Waters, kalifornijske ambasadorice organske i lokalne hrane.
Trei je razmatrani aspekt dominacija ena u novim ekonomskim strukturama koje pretvaraju
amatersko kuhanje i obavljanje kuanskih poslova u profitabilnu profesiju u obliku food bloga,
ugovora za kuharice i sl. Otpor tradicionalnoj kuharskoj nomenklaturi u kojoj dominiraju
mukarci razmatrat e se kao mogunost enskog ekonomskog osnaivanja i graenja karijere.
Navedene mogunosti otpora valja uzeti sa zrnom soli. Sve tri izabrane taktike kuhinjskog
otpora, iako pruaju emancipatorski potencijal, istovremeno su i duboko ambivalentnog
politikog naboja.

1. Uvod

Simbioza izmeu ena i kuhinje, u popularnoj percepciji ahistorijska i univerzalna, uvelike je

plod devetnaestostoljetnog razvoja ideala kuevnosti pod okriljem kapitalistikih odnosa: dotad
je kuhanje bilo pitanje klasne, a ne rodne demarkacije, distinkcije izmeu gospodara i posluge. U
modernom je dobu ta veza u slubi kapitalizma strateki osnaivana i naturalizirana uvodei
instancu neplaenog rada u domainstvu kao ensku dunost kojom se iskazuje afekt prema
suprugu i obitelji. Istovremeno, taj se rad nastojalo ublaiti i diskurzivno umanjiti tehnikim
dostignuima koja pomau domaici. Popularizacija brze hrane, konzervi i drugih oblika
gotovih obroka esto se povezuje s drugovalnim feminizmom, ali zapravo mu prethodi
(McDonalds, primjerice, nastaje u 1940-ima) te njegove uzroke treba traiti u kapitalizmu
(Gilbert, 2014: 20). S druge strane, visoko profesionalizirano kuhanje sustavno se maskulinizira
predstavljajui se kao suprotni pol la cuisine de bonne femme, jednostavnoj, utjenoj hrani
natopljenoj afektom koju spremaju domaice (Kamp, 2006: 41).
Moe li u areni koja je i u suvremenom obliku na valu cupcake feminizma i ideala novog
domainstva (Matchar, 2013) kodirana kao zona artikulacije i afirmacije enstvenosti biti i
mjesta za otpor ili svaki oblik zdruivanja ena i kuhinje nuno pridonosi perpetuiranju
stereotipa? U lanku e se analizirati tri izabrane taktike potencijalnog otpora patrijarhatu i
kapitalizmu: denaturalizacija veze ena/kuhinja, kritika industrije prehrane te modeli
kapitalizacije rada u kuanstvu. Ispitat e se njihov transformativni potencijal, ali i upozoriti na
slabe toke te ambivalentna mjesta.

158
 2. Kuhinjske katastrofe

Denaturalizacija veze izmeu ena i kuhinje esto prianja uz modernistiki senzibilitet temeljen
na zaudnosti koja proizvodi distancu izmeu forme i sadraja te dovodi u pitanje automatizirane
predodbe. Hrana i kuanski poslovi sublimirani u umjetniko djelo ambivalentan su spoj
poznatog (balalnog, svakodnevnog) i zaudnog (Gilbert, 2014: 131). Modernistika interpretacija
hrane posebno je sklona tehnici izolacije koja hranu i kuhanje udaljava od konotacija utilitarnosti
i(li) kuevnosti i transformira u neuobiajene ili pak uznemirujue, neugodne reprezentacije,
poput alice od krzna, rada nadrealistike umjetnice Meret Oppenheim iz 1936. U sluaju
kuhinjskih katastrofa na djelu je slina mjeavina blizine i distance, automatiziranog i odmaka
od njega ene su i dalje te koje na sebe preuzimaju obavljanje kuanskih poslova, ali s
tragikominim ili u najmanju ruku iznenaujuim ishodom. Ovaj e se pristup ilustrirati
primjerima iz podruja knjievnosti i vizualnih umjetnosti koje karakterizira izraeni
(mjestimino destruktivni) ludizam.
U romanu Trumana Capotea Summer Crossing, nastalom u 1940-ima, ali prvi put objavljenom
poetkom XXI. stoljea, kuhinjske aktivnosti glavne junakinje Grady, sedamnaestogodinjakinje
iz imune njujorke obitelji, ogledan su primjer podrivanja ideje o vinosti ena kuhanju. Dok
njezina obitelj ljeto provodi na Azurnoj obali, Grady u stanu na Upper East Sideu proivljava
romansu s Clydeom, mladiem skromna podrijetla koji radi na parkiralitu. Prijelaz iz djetinjstva
u svijet odraslih dogaa se naglo i ukljuuje brak, trudnou te traginu smrt u Buicku. U ranoj
fazi zaljubljenosti Grady se igra savrene domaice:
She would not admit she was making a mess. Unfazed by bacon already shriveled
and coffee stone-cold, she poured her mixings onto a grill shed forgotten to grease,
and said, Oh I adore to cook: it makes me feel so mindless in a worthwhile way.
And Ive been thinking if youre going to listen to a ball-game, why, I might bake
a chocolate cake: would you like that? Presently, with a gust of smoke, the waffle-
iron indicated a charred content; twenty minutes later, having scraped the iron, she
announced cheerfully, and not without pride: Breakfast ready. [] Dazed, and
moving with a clumsy stealth, shed gathered the ingredients of a cake; but in
separating her eggs shed dropped a yolk into a bowl of whites, and she stood now
staring at her mistake as though shed reached an impasse not ever to be surmounted.
Watching her, Clyde took pity: he wanted to go over and show her how easy it would
be to lift out the yellow. (Capote, 2006: 61, 75)
Grady nakratko preuzima ulogu kunog anela potencirajui rodne stereotipe: dok je mukarac
zabavljen prijenosom utakmice, ena kuha. Naglaeni entuzijazam, bezbrinost i ludinost
ponos umjesto oekivanog razoaranja kulinarskom tragedijom otkrivaju klasnu dimenziju
problema. Pripovijedanje u treem licu filtrira se kroz Clydea kao fokalizatora s naznakom da je
on taj koji raspolae veim kuhinjskim kompetencijama saalijeva je elei joj pokazati kako
se razdvaja bjelanjak od utanjka (ali, simptomatino, to ne ini). Grady nije naviknuta ni
prinuena kuhati za sebe ili svoju obitelj te svoju predodbu o domaici najvjerojatnije gradi na
predlocima iz popularne kulture. Kopiranjem i hipertrofijom klieja kuevnosti upuuje se na
njihovu konstruiranost parodirajui stereotip savrene, ali isprazne domaice.

159
Kuharica Alice B. Toklas (1954.), istoimene spisateljice i dugogodinje partnerice Gertrude Stein,
pokazuje da se i u naizgled nekonfliktnom, banalnom i bezazlenom anru poput kuharice moe
pronai crta subverzije. Jedno od centralnih problematinih mjesta, uz implicitno povezivanje
koljaka s lezbijskom seksualnou, jest recept za hashish fudge, desert s kanabisom koji je zbog
kontroverznosti izbaen iz prve verzije. Kako Toklas navodi, recept je inspirirao njezin prijatelj
koji je putovao po Maroku, a ubaen je u zadnji as i nije mu pridavala veu panju (Gilbert,
2014: 79). itajui recept na radiostanici Pacifica Radio 1963. godine, Toklas duhovito
komentira potencijal poslastice s kanabisom kao zabavnog osvjeenja prilikom sastanka
Damskog brid kluba ili pak DAR-a (Keri Amerike revolucije). Obje spomenute enske
organizacije s predznakom imune konzervativnosti s opijatom se zdruuju na terenu paradoksa,
sudara patricijske nomenklature i kontrakulture.
Kuhinju kao prirodno stanite ene te dom kao buroasko utoite dekonstruira i umjetniki par
Anna i Bernhard Blume koji se od 1980. inscenira kao njemaki srednjoklasni par u tipinom
graanskom domu u kojem je svakodnevica pola po zlu. U seriji crno-bijelih fotografija pod
naslovom Kitchen Frenzy iz 1986. godine Anna igra ulogu domaice, a figura koja nastaje blia
je hipertrofiranom konstruktu nego naturalistikoj rekonstrukciji. Cipele s potpeticom, haljina s
modernim geometrijskim uzorkom te dotjerana frizura govore u prilog namjeri reprezentativnosti,
a ne praktinosti. Banalni kuhinjski inventar transformira se u zaudne, groteskne objekte: letei
krumpiri frenetino se kreu i napadaju domaicu koja pada sa stolca, ime se ovaj konstrukt i
doslovno destabilzira. Naslov serije referenca je na frazu prison frenzy (Kinchin, OConnor,
2011: 81) koja oznaava izluenost zatvorenica/ka dugotrajnom monotonijom. Analogno, narativ
kuanice moe se interpretirati kao kobno zatupljujua svakodnevica, ali i kao izvanredno stanje
u kojem stvari polude, ludiki moment u dosadnjikavoj kuhinjskoj rutini. Pojava krumpira u
fotografijama nije sluajna ova skromna namirnica simbolizira njemake obine graane/ke
koji se kolokvijalno posprdno nazivaju Kartoffeldeutsche. U Kitchen Frenzy Blumeovi prvo
naturaliziraju vezu ene i kuhinje postavljajui figuru domaice na kuhinjsku scenu pa zatim
pomou izraajnih sredstava preuzetih iz tradicije avangarde (u prvom redu dadaizma i
nadrealizma) dekonstruiraju taj spoj.
Sva tri primjera kuhinjskih katastrofa proizvode efekt zaudnosti i upuuju na mogue
subverzije patrijarhalnog vienja voenja domainstva, ali sadre i notu klasno i kulturno
kodiranog elitizma te ludike destruktivnosti koji korijene imaju u aristokratskom razbacivanju
hranom i modernistikom zazoru pred banalnom svakodnevicom. Iako se uspjelo proizvode
reprezentacije ena koje nisu vine kuhanju ili naprosto nisu zainteresirane za nj, ne nudi se
alternativa za raspodjelu kuanskih poslova.

3. Moral na tanjuru

Zabrinutost nad etikim aspektima prehrane nije proizvod XX. stoljea, ali se u tom razdoblju
konsolidira u kolektivne akcije. S jedne strane, javlja se pokret za afirmaciju organskog uzgoja
koji se kritiki odnosi prema pesticidima te industrijskoj proizvodnji mesa i drugih ivotinjskih
preraevina naglaavajui njihov poguban utjecaj na ekoloku ravnoteu. S druge strane, etiko
vegetarijanstvo (Lucas, 2005: 159), a pogotovo veganstvo zalae se za eliminaciju patnje

160
ivotinja. Dok se prva struja moe interpretirati kao reformistika tenja korekciji kapitalistike
industrije prehrane, veganstvo zagovara radikalniju, revolucionarnu promjenu sustava opskrbe
hranom. U oba pokreta ene su nadzastupljene te su imale i imaju istaknutu ulogu u njihovoj
artikulaciji. Ta se rodna asimetrija moe objasniti injenicom da su ene u XX. stoljeu
uglavnom bile te koje su organizirale opskrbu kuanstva i prehranu obitelji te su tako imale
priliku i osvijestiti probleme u prehrambenoj industriji.
Veganstvo je nerijetko eksplicitna vrijednost feministikih i LGBTIQ* udruenja, posebno u
okviru ekofeminizma (Govedi, Marjani, 2000) i queer feminizma. Tako AUT, LGBTIQ*
inicijativa studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te Zagreb Pride promiu veganstvo nudei
iskljuivo vegansku hranu pri aktivnostima koje organiziraju. Ova se odluka temelji na naelima
intersekcionalnog feminizma istovremene borbe protiv rasizma, klasizma, ovinizma,
specizma i drugih opresivnih -izama. U teoriji se ontoloka razlika izmeu ovjeka i ivotinje
nastoji ukinuti koritenjem termina ljudske ivotinje (Lucas, 2005: 159). Ovaj je terminoloki
obrat, dodue, u dijelu feministike zajednice doekan hladno pa ak i s gaenjem (Twine, 2010:
398), kao izdaja dugotrajne borbe protiv komodifikacije i animalizacije ena. Seksistika
taktika dehumanizacije i komodifikacije ena esto se manifestira u posezanju za metaforom
mesa (Adams, 1990; Penny, 2012) primjerice, u frazi mlado meso namirnice koja se
uvrijeeno smatra neophodnom za razvoj i odravanje maskuliniteta. Vegetarijanci i vegani u
patrijarhalnoj se optici esto pokuavaju diskreditirati kao nemuevni, slabi mukarci.
Promoviranje nenasilja na tanjuru tako se istovremeno odupire okrutnosti nad ivotinjama i
patrijarhatu. Veg(etarij)anstvo se moe pozvati i na bogato iskustvo mnogih nezapadnih
civilizacija (Lucas, 2005: 168), ali i na prehranu niih klasa kojima je meso sve do duboko u XX.
stoljee bilo luksuzom. U suvremenom obratu, ovo se prizemljeno i skromno nasljee sve ee
povezuje s novim privilegiranim slojem eko-hipstera koji ga rabe kao demarkaciju od
neprosvijeenih. Kao protulijek za aroganciju razvijeni su koncepti veganske diplomacije i
veganske etikete (Lucas, 2005: 167). Kako Sheri Lucas navodi, vegani/ke trebaju se s vremena
na vrijeme sjetiti da je i veina njih nekad bila s druge strane vilice (167). Izbjegavanje
konflikata, vjena nasmijeenost i strpljivo objanjavanje meko uvoenje u svijet veganstva
kakvo, primjerice, prakticira veganska blogerica Angela Liddon na svom blogu Oh She Glows
oslanja se na taktike koje se stereotipno povezuju sa enskima. Iste se pod krinkom lane
dobronamjernosti prepisuju i feministicama: budite pristojne i slatke, pa e se vai argumenti
moda uti.
Kult organske prehrane koji buja u bogatim zemljama Zapada razvio se u okviru kontrakulturnih
strujanja 1960-ih, a njegovom se kljunom popularizatoricom smatra Alice Waters koja je 1971.
u Berkeleyju otvorila kultni restoran Chez Panisse. Waters svoju prehrambenu politiku temelji na
svjeim, lokalnim i sezonskim proizvodima te integritetu kuhar(ic)a koji jame za kvalitetu
sastojaka. Ujedno je, pod utjecajem kontrakulturnog antiautoritarizma, afirmirala i novi model
edukacije za kuhar(ic)e raskidajui s ustaljenom praksom kolovanja u Francuskoj te umjesto
toga stavljajui naglasak na samoukost (Kamp, 2006: 123-126). Isti sentiment u suvremenom
obliku artikulira veganska okolatijerka Lagusta Yearwood: The hierarchical restaurant world is
a little too much for a feministy woman like me. Waters vjeto selektira nasljee kontrakulture
1960-ih, krugova u kojima se i sama kretala, te lansira svoj restoran u kljunom trenutku

161
pretvaranja revolucionarnih studenata u yuppie generaciju. U tom se okviru organska prehrana
izdvaja kao etiki izbor, ali i kao oslobaanje osjetila, produetak senzualizma manifestiranog u
seksualnoj revoluciji. Waters nudi model koji e istisnuti dosad uvrijeenu percepciju etiki
prihvatljive hrane kao neugledne, smee i dosadne integralna ria i kruh, prekuhano povre i
prezainjeni curry (isto: 132). Istodobno, zadrava teite na etikim pitanjima te i dalje
propovijeda o vanosti lokalnog, svjeeg i organskog primjerice, zduno potiui kampanju za
osnivanje kolskih vrtova u SAD-u. Ipak, kako i Waters rezignirano primjeuje, velike kompanije
aurno su apsorbirale ideje naizgled kontradiktorne masovnoj prehrambenoj industriji poput
sofisticirane salate od svjeih lokalnih namirnica i poele ih nuditi u plastinim pakiranjima (isto:
122).
Suvremeni trendy prehrambeni stilovi zasnovani na slinim premisama apologiji lokalnih,
svjeih i sezonskih namirnica, skeptinosti prema industrijski proizvedenoj hrani niu nakon
krize 2008. kao odgovor na nesigurnu ekonomsku situaciju i nezadovoljstvo nemilosrdnim
svijetom rada. Sfera doma resemantizira se kao zona sigurnosti, raste popularnost homemakera:
kao i tijekom krize u 1930-ima, kuanski poslovi dobivaju na prestiu u figuri herojske domaice
(Matchar, 2013: 44). Kao glas pokreta afirmirali su se food blogovi, uglavnom iz pera ena,
koji nude zdravije, esto veg(etarij)anske recepte prilagoene amaterima/kama u kuhinji. Ipak,
kult novog domainstva (isto, 2013) duboko je ambivalentan esto u sprezi s
retradicionalizacijom rodnih uloga ili pak neoliberalnim reguliranjem vlastitog tijela. Uz
pozitivne elemente poput poticanja promjene odozdo, promicanja zdravijeg ivotnog stila i
ekoloke osvijetenosti, ovi pokreti esto su isprepleteni sa srednjoklasnom privilegiranou i
apolitinou u obliku empatinog individualizma ili odbacivanja feminizma te se ispostavljaju
problematinim i ograniavajuim inovima pobune (Davidauskis, 2015: 185). Pritom se javlja
opasnost od ivljenja u mjehuriu, ograniavanja na stvaranje optimalnih uvjeta u vlastita etiri
zida bez tenje strukturalnim promjenama. S druge strane, opsesija zdravom prehranom u anru
healthy food bloga lako klizi u patologiju (ortoreksiju) neoliberalni imperativ autoregulacije i
discipliniranja tijela koji posebno pogaa ene (Lynch, 2010: 318), a ije je nalije figura mrave
bjelkinje koje se prejeda (skinny glutton, overeating thin woman) (Davidauskis, 2015).

4. Amatersko kuhanje kao novi poslovni model

Novo domainstvo i food blogovi u poetku su funkcionirali u okviru neformalne komunikacije

s ljudima slinoga interesa, ali ubrzo se prepoznaje njihov komercijalni potencijal. Kao i u
sluaju tzv. mommy bloga ene su premona veina u ovom dijelu blogosfere, ali u manjini u
anru politikog bloga (Macafee, Pedersen, 2007: 1473). Osim (esto zdravih) recepata ti blogovi
posreduju i ideal novog domainstva, jezikom afekta (Morrison, 2011: 41) obuhvaajui i
privatni ivot autorica s naglaskom na institucionalizirane romantine veze i majinstvo.
Komentari su usto rijetko pozitivna i optimistina internetska oaza te se ostvaruje emocionalni
reciprocitet i povjerenje unutar zajednice (isto: 41). Parovi ponekad rade zajedno na blogu:
simptomatino, mukarac je esto zaduen za tehnike aspekte poput odravanja web-stranice, a
ena radi na razvijanju recepata (npr. Minimalist Baker). Ovakav modus zarade obeava enama
kapitalizaciju (dijela) rada u kuanstvu esencijalnog prekarnog rada koji je dugo bio

162
nevidljivim u marksistikim kritikama kapitalizma (Federici, 2013). Pritom se slave kreativnost i
fleksibilnost te obeava lake pomirenje privatne i profesionalne sfere (Matchar, 2013: 89).
Rastua popularnost i relevantnost amaterki i amatera u svijetu food blogova u nekim
sluajevima konkurira onoj chefova. Food blogerice s malo ili bez formalnog kuharskog
obrazovanja sve ee dobivaju ugovore za objavljivanje kuharica taj se put profesionalizacije
javlja kao alternativa strogo hijerarhijskom i jo uvijek uvelike maistikom svijetu haute
cuisine.
Ipak, scenarij koji spaja ugodno s korisnim hobistiku strast s prihodom esto je tek
zavodljiva obmana. Blogosfera se pod utjecajem kapitalistike neoliberalne logike transformirala
u kompleksan sustav zvijezda u kojem samo najuspjenije blogerice pristojno zarauju, dok
ostale funkcioniraju kao prekarne potplaene radnice. Kao studija sluaja analizirat e se blog
The Endless Meal koji mjeseno biljei vie od 100 000 posjeta. Njegova autorica Kristen
Stevens, neuobiajeno za blogosferu, transparentno pristupa financijama podnosei mjeseni
izvjetaj na blogu. U listopadu 2015. godine Stevens je zaradila 1 053,86 amerikih dolara, dok je
u istom razdoblju prosjena tjedna plaa u SAD-u iznosila 869,40 dolara. Pritom je veina
prihoda ostvarena u podruju komercijalnog oglaavanja, a valja napomenuti i da u rashode nisu
ukljueni sastojci za kuhanje. Dakle, ak i vrlo uspjena blogerica ne uspijeva ostvariti prihode na
razini prosjene mjesene plae te su joj nuni drugi izvori financiranja. Ono to se na poetku
inilo kao suvisao otpor nemilosrdnom tritu ubrzo se pretvara u sluenje njemu organizirano na
neoliberalnim naelima.
Slino obeanje slobode i usputne zarade, tzv. egg money (Matchar, 2013: 85), nudi posao
posrednice u prodaji, modela na koji se oslanjaju i koncept Tupperware partyja te Avon lady.
Ovaj fenomen nalazi suvremeni oblik u prodaji multipraktika Thermomix. U Njemakoj je 2015.
godine bilo registrirano 34 500 prodavaica koje po prodanom ureaju (koji stoji oko 1 000 eura)
dobivaju proviziju od 115 eura (Rohwetter, 2015). Thermomix se moe nabaviti iskljuivo preko
posrednice nema ga na policama trgovina niti u online ponudi. Jedna od najuspjenijih
prodavaica u Njemakoj jest takozvana Thermifee (Termivila), kuanica u srednjim
godinama Stefanie Holtz koja ima izuzetno posjeen YouTube kanal s receptima za Thermomix
koji, prema vlastitim navodima, odrava volonterski (Rohwetter, 2015). Holtz godinje proda
stotinjak ureaja, dakle, zarauje oko 11 500 eura u prosjeku 958 eura mjeseno. Prosjena je
njemaka plaa, pak, oko 2900 eura, ime se opet dokazuje da ni naizgled vrlo uspjene radnice u
ovom sektoru ne uspijevaju probiti stakleni strop i od tog posla pristojno zaraivati.

5. Zakljuak

Izneseni problemi stereotipi o kuhinji kao eninu prirodnom ambijentu, etiki duboko
problematina industrija hrane kojoj je profit na prvom mjestu te neplaenost ena za obavljanje
kuanskih poslova nisu nestali ni u XXI. stoljeu te ih je potrebno dalje promiljati. U
najboljem sluaju, reprezentacije ena u okviru kuhinjskih katastrofa donose osvjeavajue
prizore antidomaica, organski pokret i veg(etarij)anstvo potiu na otpor aktualnom stanju
prehrambene industrije, a food blogovi takoer odbacuju kult multikorporativnog fast fooda
prigrljujui zdraviji ivotni stil i uivanje u jelu. Ipak, kuhinja je i dalje podruje enske i

163
feministike borbe, ali i ambivalentnih tendencija. Iako ograniena dosega, postojana proizvodnja
taktika otpora vaan je i inspirativan doprinos destabilizaciji patrijarhata i neoliberalnog
kapitalizma koji pokazuje da je i u stereotipno enskim sferama otpor mogu i prijeko potreban.

LITERATURA

Adams, Carol J. 1990. The Sexual Politics of Meat: A Feminist Vegetarian Critical Theory. New
York: Continuum.
Capote, Truman. 2006. Summer Crossing. New York: Modern Library.
Davidauskis, April. 2015. How Beautiful Women Eat: Feminine Hunger in American Popular
Culture. Feminist Formations 27, Baltimore, str. 167-189.
Federici, Silvia. 2013. Prekarni rad: feministiko gledite. Zarez 357, Zagreb,
http://www.zarez.hr/clanci/prekarni-rad-feministicko-glediste [pristup: 22. 2. 2016]
Gilbert, Sandra M. 2014. The Culinary Imagination: From Myth to Modernity. New York i
London: Routledge.
Govedi, Nataa, Marjani, Suzana (ur.). 2000. Trea Temat: Prvo lice ivotinjske jednine:
animalizam i ekofeminizam 2. Zagreb.
Holtz, Stefanie. Thermifee YouTube kanal, http://www.openculture.com/2014/01/alice-b-
toklas-talks-about-her-famous-recipe-for-hashish-fudge.html [pristup: 27. 2. 2016.]
Kamp, David. 2006. The United States of Arugula: The Sun-Dried, Cold-Pressed, Dark-Roasted,
Extra Virgin Story of the American Food Revolution. New York: Broadway Books.
Kinchin, Juliet, OConnor, Aidan. 2011. Counter Space: Design and the Modern Kitchen. New
York: MoMA.
Liddon, Angela. Oh She Glows (food blog). http://ohsheglows.com/ [pristup: 10. 2. 2016.]
Lucas, Sheri. 2005. A Defense of the Feminist-Vegetarian Connection. Hypatia 20,
Bloomington, str. 150-177.
Lynch, Megan. 2010. Healthy Habits or Damaging Diets: An Exploratory Study of a Food
Blogging Community. Ecology of Food and Nutrition 49, London, str. 316-335.
Macafee, Caroline, Pedersen, Sarah. 2007. Gender Differences in British Blogging. Journal of
Computer-Mediated Communication 12, Washington, str. 1472-1492.
Matchar, Emily. 2013. Homeward Bound: Why Women Are Embracing the New Domesticity.
New York: Simon & Schuster.
Morrison, Aime. 2011. Suffused by Feeling and Affect: The Intimate Public of Personal
Mommy Blogging. Biography 34, Honolulu, str. 37-55.
Penny, Laurie. 2012. Fleischmarkt: Weibliche Krper im Kapitalismus. Hamburg: Verlag Lutz
Schulenburg.
Rohwetter, Marcus. 2015. Das iPhone aus Wuppertal. Die Zeit 42, Hamburg,
http://www.zeit.de/2015/42/thermomix-vorwerk-wuppertal-erfolg-kuechenmaschine [pristup: 18.
2. 2016.]
Shultz, Dana, Shultz, John. Minimalist Baker (food blog), http://minimalistbaker.com [pristup:
10. 2. 2016.]

164
Stevens, Kristen. The Endless Meal (food blog), http://www.theendlessmeal.com [pristup: 10. 2.
2016.]
Toklas, Alice B. 1963. itanje recepta za hashish fudge Pacifica Radio,
http://www.openculture.com/2014/01/alice-b-toklas-talks-about-her-famous-recipe-for-hashish-
fudge.html [pristup: 22. 2. 2016.]
Twine, Richard. 2010. Intersectional disgust? Animals and (eco)feminism. Feminism &
Psychology 20, Newcastle, str. 397-406.
Yearwood, Lagusta. Lagustas Luscious! (food blog),
https://lagustasluscious.wordpress.com/about/ [pristup: 18 .2. 2016.]

Zusammenfassung

Kche und Kochen werden stereotypisch als Domne der Weiblichkeit eingeordnet und oft als
Refugien des Neotraditionalismus abgeschrieben. Doch knnen diese Kontexte mit ihrer
impliziten Genderasymmetrie auch Orte des Widerstands gegen Patriarchat und Kapitalismus
werden? Und wenn ja, wie?
Im ersten Teil werden Kchenkatastrophen als eine Taktik der Denaturalisierung der
Verbindung zwischen Frauen und Kche betrachtet. Ludische Ungeschicktheit und das Auf den
Kopf Stellen des Stereotyps der guten Hausfrau bilden Grundmechanismen von Subversionen der
Verbindung Frauen-Haushaltsarbeit. Der zweite Teil behandelt den Zusammenhang von Gender
und alternativen, gesellschaftskritischen Ernhrungsregimen. Warum sind Frauen und/oder
Personen der LGBTIQ* Community in gastroaktivistischen Initiativen wie Veg(etari)anismus
oder nachhaltiger Bioernhrung berreprsentiert? Diskursive Taktiken des Widerstands gegen
inhumane Arbeitsbedingungen, Leiden der Tiere und eine profitorientierte Ernhrungsindustrie
werden am Beispiel der reformistischen Figur Alice Waters analysiert, der kalifornischen
Botschafterin fr organisches und regionale Ernhrung. Der dritte betrachtete Aspekt ist die
Dominierung von Frauen in neuen konomischen Strukturen, welche das Amateurkochen und die
Haushaltsarbeit in eine gewinnbringende Profession transformieren in Form von Foodblogs
und Vetrgen fr die Verffentlichung von Kochbchern. Der Widerstand gegen die traditionelle
mnnerdominierte Kochnomenklatur wird als eine Mglichkeit der konomischen Ermchtigung
und Karrierebildung von Frauen analysiert.
Die angegebenen Widerstandsmglichkeiten sind cum grano salis zu verstehen. Alle drei
vorgeschlagenen Taktiken der Kchenopposition sind, obwohl sie ber emanzipatorisches
Potential verfgen, gleichzeitig tief ambivalent.

165
 Rodne razlike u matematikim sposobnostima: udbeniki standard, empirijske mjere
diskriminacije i administrativni instrumenti za uklanjanje razlika

Aleksandar Mona Macko Puhek

IV. gimnazija, Zagreb

Saetak

Djevojicama bolje ide itanje, djeacima bolje ide matematika. Tako bi se mogla saeti i
svakodnevna, i institucionalna mudrost. Unutar ovog rada prikazat u jedan nain djelovanja
protiv ovoga ustaljenog stava, zadan mojim radnim ugovorom nastavnika fizike u javnoj koli u
Republici Hrvatskoj. Naime, slini su stavovi prisutni u srednjokolskim udbenicima, te
uenice/i usvajaju stereotipne stavove o vlastitim sposobnostima tijekom redovnog kolovanja, u
suprotnosti s vaeom meunarodnim konvencijama i zakonima Republike Hrvatske. Ovdje u
prikazati metodologiju rada u okviru nedavno uvedene meupredmetne aktivnosti Graanski
odgoj i obrazovanje, koju sam proveo unutar predmeta koji pouavam u kolskoj godini
2014./2015. Unutar nje, uenice/i su se imali priliku: a) upoznati se s diskriminacijom ena u
znanosti u prolosti te definirati svoj stav o diskriminaciji, b) kroz samostalno razmiljanje na
temelju upitnika, i c) kroz raspravu u razredu. Ovakav nain rada moe pomoi uklanjanju
stereotipnih stavova koritenjem tehnika demokratske rasprave na temelju znanstvenih
istraivanja. Opisat u dalje svoj stav o tome kako su mjerene razlike u matematikom uspjehu
izmeu djevojica i djeaka zapravo empirijska mjera diskriminacije, a ne prirodna uroenost, te
navesti nekoliko administrativnih instrumenata koji bi mogli biti koriteni za uklanjanje mjerene
diskriminacije. Konano, opisat u reakcije odgovornih u odgojnom i obrazovnom procesu na
prijavu primijeenih stereotipnih sadraja.

1. Uvod

Srednja kola je uz svoj odgojno-obrazovni cilj istovremeno i javni prostor gdje se tijekom
nastave odravaju ili propituju drutveni odnosi moi. U kontekstu ravnopravnosti spolova,
dananja pedagoka istraivanja usmjerena su prema ispitivanju koliko ovaj javni prostor daje
jednake anse za uenje i uspjeh djevojkama i mladiima. Konkretnije, ispituju se predrasude
koje mogu postojati na institucionalnoj ili na osobnoj razini kod nastavnog osoblja (npr. prilikom
ocjenjivanja), postoji li neravnotea u koliini samopouzdanja kod djevojaka i mladia (npr.
prilikom javljanja za rije tijekom razredne nastave ili prilikom interakcije nastavnik-uenik), itd.
Ova istraivanja obino polaze od stava da kolski nastavni proces nije bez predrasuda, ali da se
rodna neravnopravnost prenosi uglavnom kroz interakciju unutar razreda. Takve pretpostavke
imaju temelja u nizu zakonskih propisa, to na nacionalnom, to na meunarodnom nivou, koji
eksplicitno propisuju rodnu ravnopravnost kao jedan od temelja javnog odgoja i obrazovanja.
Primjerice, prema tim drutvenim konvencijama, stereotipni sadraji bi trebali biti posve
uklonjeni iz udbenika za srednje kole. Meutim, kako da nastavnik postupi kada otkrije da je
kolska praksa u sukobu s osnovnim drutvenim konvencijama?
Unutar ovog rada razmotrit u stereotipne udbenike sadraje koji se odnose na
sposobnost djevojaka za znanje i uspjeh u jednom opeobrazovnom predmetu fizici, kao dijelu
prirodoslovnoga obrazovnog podruja. Povod ovom razmatranju bila je odluka Ministarstva
znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske o uvoenju Graanskog odgoja i obrazovanja
kao meupredmetne teme u kolskoj godini 2014./2015., prema kojoj je ovoj temi unutar svakog
predmeta trebao biti posveen jedan do dva nastavna sata. Pri predstavljanju tema koje bi se

166
mogle obraivati na satu fizike, predloio sam i temu "ene i prirodne znanosti", a kao
motivacijski primjer predstavio sam izjave Larryja Summersa koji je prije desetak godina tvrdio
kako postoje prirodne razlike u sposobnostima izmeu mukaraca i ena koje dovode do manjeg
broja ena na profesorskim pozicijama u domenama prirodnih znanosti i inenjerstva na
najboljim sveuilitima i istraivakim institutima u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Javno
iznoenje ovog stava stajalo ga je kako pozicije predsjednika Sveuilita Harvard, tako i pozicije
ministra financija u administraciji Baracka Obame. Meutim, uenic-e-i su izjavil-e-i kako oni
takve tvrdnje ue na psihologiji. Radi toga je navedena tema izabrana kao ona koja e se
odravati u toj kolskoj godini.

2. Rad unutar razreda

Rad unutar razreda odvijao se u sljedeim koracima: (a) priprema teksta o patrijarhalnim
odnosima u sektoru prirodnih znanosti i tehnologije gdje su opisane povijesne i suvremene
metode spreavanja napredovanja enama, poput krae znanstvenih radova ili femicida (Luki,
2015a), i (b) upitnika za ueni-ce-ke kojima bi se ispitao razmjer internaliziranih stavova, (c)
itanja teksta i ispunjavanja upitnika od strane ueni-ca-ka, (d) obrade upitnika, (e) razredne
rasprave na ovu temu, te konano (f) obavjetavanje nadlenih institucija o uoenoj pojavi i
itanje institucionalnih reakcija na nastavi. Rad se obavljao u tri razreda (II.d, III.d, IV.d) koji su
ukupno brojali 38 uenika i uenica.
Tijekom obrade upitnika, uoio sam da je oko 20% ueni-ca-ka internaliziralo stav po
kojem su djevojke manje sposobne za prirodne znanosti. Objanjavajui svoj stav koristil-e-i su
izraze poput "to je dokazano", "to objanjavaju psiholoke teorije" i slino. Taj stav je izraen
nakon itanja teksta koji je vrlo jasno i detaljno pobijao ovakve pseudoznanstvene teorije. Zbog
postojanja ovakvih internaliziranih stavova, unutar razredne rasprave smo se bavil-e-i pitanjima:
(a) postoje li prirodne razlike u sposobnosti djevojaka i mladia, (b) ako postoje, koje im je
porijeklo? Uenic-e-i su iznosil-e-i cijeli spektar argumenata koji se mogu uti i u diskursu
odraslih osoba (npr. ako razlika postoji, ona je uvjetovana evolucijski i/ili odgojem). U konanici,
tijekom rasprave, uenic-e-i su identificiral-e-i i sline stereotipne stavove unutar udbenika za
engleski jezik. Uenic-e-i su takoer priloil-e-i i navode sa sata psihologije gdje su iznoeni
stavovi da su djevojke sposobnije za "pamenje besmislenih injenica", a mladii za "numeriko i
logiko pamenje".
Po zavretku razredne rasprave o stereotipnim sadrajima obavijestio sam sve nadlene
institucije, od koji su se promptno javili tek Ured predsjednice RH i Ured Vlade RH za
ravnopravnost spolova. Oba ureda su proslijedila sluaj Pravobraniteljici za ravnopravnost
spolova koja me obavijestila da e stereotipni sadraji biti ispitani, to je njezin ured i napravio u
kolskoj godini 2015./2016. U dva su razreda (koja su ostali u koli, jedan razred je u
meuvremenu maturirao) predstavljeni stavovi ovih nadlenih tijela. Razredna odjeljenja na taj
su nain bila u prilici uti razliite stavove, to od nastavnika, to od nadlenih institucija RH, te
su osim izgradnje vlastitog stava uenic-e-i bil-e-i u prilici vidjeti da je pitanje sadraja u
udbeniku stvar politike volje. Kao zavrnu vjebu, u razrednim odjeljenjima II.d i III.d u
narednoj kolskoj godini (odnosno u razrednim odjeljenjima III.d i IV.d u kolskoj godini

167
2015./2016.) provedena je analiza njihovog udbenika fizike. Pobrojana je frekvencija
pojavljivanja mukog odnosno enskog roda imenica koje se odnose na sudioni-ce-ke nastavnog
procesa (nastavni-k-ca, ueni-k-ca), te frekvencija pojavljivanja osoba mukog odnosno enskog
spola na slikovnim prikazima, bilo da se radi o znanstvenic-ima-ama ili izvoai-ma-cama
pokusa. Utvreno je da imenice enskog roda za sudioni-ce-ke nastavnog procesa ne postoje, da
su prikazani iskljuivo izvoai pokusa, te da je broj prikazanih znanstvenica iznimno nizak.
Nakon toga su oba razredna odjeljenja pozvana da glasaju o tome je li sadraj u udbeniku radi
toga diskriminatoran. Nijedan od razreda nije glasanjem utvrdio da se radi o diskriminatornom
udbeniku unutar razrednog odjeljenja III.d glasanje je dalo sljedei rezultat: da (3), ne (8),
suzdran/a (3), a unutar razrednog odjeljenja IV.d: da (3), ne (3), suzdran/a (6).

3. Mjerene razlike u inteligenciji kao mjera diskriminacije

Istraivanja o razlikama u inteligenciji utemeljenima na spolu poivaju na idejama iz XIX.

stoljea, kada se manja veliina enske lubanje koristila kao mjera za utemeljenje stavova o nioj
mentalnoj sposobnosti ena. Suvremena istraivanja o razlikama, poput onih koja provodi
Ameriko psiholoko udruenje, provode se kako bi se pokazalo da te razlike ne postoje
prirodno, ve se one stjeu odgojem, to za posljedicu ima loije rezultate iz matematike kod
djevojaka koje se onda zaista i mjere na nivou cijelog sustava. S obzirom na to da drava
raspolae podacima o rezultatima dravne mature na nivou republike, jedinica lokalne
samouprave, kola, pa ak i pojedinih lanova nastavnog osoblja, stvar je politike volje te
podatke iskoristiti i uvesti promjene u nain pouavanja na mjesta gdje nerazmjer postoji. To sam
kao prijedlog iznio ministru znanosti, obrazovanja i sporta.

4. Zakonski i pedagoki okvir te odgovor dravnih tijela

Unutar razreda, naa tema Graanskog odgoja i obrazovanja direktno se doticala Konvencije
Ujedinjenih naroda za uklanjanje svih oblika diskriminacije protiv ena, posebno lanka 10. koji
propisuje uklanjanje svih stereotipnih sadraja (tekst i slika) iz nastavnih udbenika. Konvencija
je donesena 1979. godine, SFR Jugoslavija potpisala ju je 1982. godine, a RH ratificirala 1992.
godine. U svojem prvom izvjetaju 1995. godine, Republika Hrvatska je navela da su svi sadraji
uklonjeni. Meutim, analiza iz 2002. godine pokazuje da je i nakon 1995. godine nadleno
ministarstvo nastavilo s odobravanjem stereotipnih sadraja unutar udbenika fizike (Lopac et al.,
2002). U analizi udbenika provedenoj na satu, a koji se koristi u 45% gimnazijskih razrednih
odjela u RH, rezultati pokazuju isto. Osim ovoga meunarodnog dokumenta, kasnije je donesen i
poseban zakon koji dodatno regulira uklanjanje stereotipnih sadraja iz udbenika Zakon o
ravnopravnosti spolova (2003. i 2008.) koji izmeu ostalog utemeljuje i Ured pravobraniteljice
za ravnopravnost spolova, a prati pitanje spolova kao podruje diskriminacijske osnove u
obrazovanju. Ured je do sada vrio analizu udbenika iz nekoliko predmeta za osnovnu kolu, a
od udbenika za srednju kolu dotaknuo se tek vjeronauka i etike. Nacionalni program
psihologije ne predvia analizu inteligencije itavih drutvenih grupa, odnosno njihovu
usporedbu, ve govori samo o individualnim razlikama. U konanici, i sam Zakon o udbenicima
za osnovnu i srednju kolu propisuje da udbenici ne smiju sadrajem biti protivni principu
ravnopravnosti spolova, iz ega je sasvim jasno da se navedeni sadraji nisu smjeli ni pojaviti

168
unutar udbenika. Nijedno od dravnih tijela nije odgovorilo na rezultate ovog istraivanja u
skladu s Ustavom i zakonima RH. Ured Pravobraniteljice zakljuio je posve protivno Ustavu da:
poduavanje o biolokim razlikama izmeu ena i mukaraca koje imaju
znanstveno-istraivaku podlogu u okviru psihologije nije subjektivno ili
pseudoznanstveno, te samo po sebi ne predstavlja promoviranje rodnih stereotipa.
to se tie opremanja korica udbenika iz fizike iskljuivo fotografijama znanstvenika, isti
ured je takoer utvrdio da:
s obzirom na veliinu uzorka te injenicu da su znanstvenici, ije fotografije su
koritene za potrebe opreme materijala, neupitnog ugleda, nije mogue
zakljuiti da se radi o povredi jamstva zabrane izravne diskriminacije temeljem
spola, bez obzira to nema sumnje kako bi naelo ravnopravnosti spolova bilo
punije ostvareno da se na naslovnicama ove vrste materijala nalaze i ugledne
znanstvenice.
Nastavniko vijee IV. gimnazije veinom glasova donijelo je odluku da je moj rad
prekrio Etiki kodeks kole te ga prijavio Etikom povjerenstvu, tim vie to sam upozorio
javnost na ovaj sluaj diskriminacije (Luki, 2015b). Prijedlog mjera ministru Ministarstva
znanosti, obrazovanja i sporta o razvoju alata za uklanjanje diskriminacije ostao je bez odgovora,
ali me uz doputenje ravnatelja IV. gimnazije na radnom mjestu uznemiravala slubena osoba
Ministarstva, uavi na nastavu posve protivno postojeim zakonima, to je prijavljeno uredu
Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kao oblik krenja lanka 2. Zakona o ravnopravnosti
spolova. Meutim, kako je ured ve prethodno utvrdio da do diskriminacije u udbenicima nije
dolo, isto tako je zakljuio da taj lanak zakona nije prekren.

5. Zakljuak

Rad na temu "ene i znanost" u okviru Graanskog odgoja i obrazovanja na satu fizike pokazao
je da unato meunarodnim i nacionalnim pravnim propisima, postoje meupredmetni sadraji
koji djevojke odgajaju tako da su manje sposobne za matematiku od mladia, kao i da nadlena
tijela diskriminaciju djevojaka u ovom podruju ne prepoznaju. U konanici ne iznenauje da
onda istu ne uspijevaju prepoznati ni uenici ni uenice.

LITERATURA

Lopac, Vjera; Tonejc, Anelka; Peina, Planinka. 2002. "The Past and Present of Physics in
Croatia: Gender Differences in Graduation Statistics and Textbook Illustrations". The IUPAP
International Conference on Women in Physics, Paris, France.
Luki, Branimir. 2015a. "Patrijarhalni odnosi u znanstveno-tehnolokom sektoru". Universitas,
broj 65.
Luki, Branimir. 2015b. "U gimnazijama u Hrvatskoj mlade se poduava da su mukarci
prirodno bolji u matematici". Libela: http://www.libela.org/sa-stavom/6514-u-gimnazijama-u-
hrvatskoj-mlade-se-poducava-da-su-muskarci-prirodno-bolji-u-mate/ (pristup 25.08.2015.)

169
Summary

Girls are better at reading, boys are better at math. This would sum up both everyday and
institutional wisdom. I will show within this work one method of acting against this established
attitude, given by the framework of my work contract as a physics teacher in a public school in
the Republic of Croatia. Similar attitudes are present in high school textbooks. As a result,
students adopt stereotypical opinions about their competences during regular schooling. Such
attitudes are also against current international conventions and the laws of the Republic of
Croatia. I will present here a work methodology within the framework of a recently introduced
school activity "Citizen Upbringing and Education", which I carried during the school year
2014/2015. Students had a chance to a) gain knowledge of discrimination of women in the past,
as well as to define their own attitude about discrimination through b) independent thinking based
on a questionnaire, and c) classroom discussion. This type of work can help remove stereotypical
opinions by using techniques of democratic discussion based on scientific research. I will further
describe my opinion that measured differences between girls and boys in mathematical
achievements are an empirical measure of discrimination, and not a natural innate state. I will
also describe several administrative instruments that can be used to remove measured levels of
discrimination. Finally, I will describe reactions of responsible state institutions, once they were
notified about observed stereotypical contents.

170